Oni koji istinski ljube Boga su oni koji se mogu u potpunosti pokoriti Njegovoj praktičnosti
Zadobivanje znanja o stvarnosti i temeljitog razumijevanja Božjeg djela – oboje se vidi u Njegovim riječima i samo putem tih riječi možeš zadobiti prosvjetljenje. Stoga bi se trebao više opremiti Božjim riječima. Razgovaraj u zajedništvu o svom razumijevanju Božjih riječi kako bi putem tvojeg zajedništva drugi mogli biti prosvijetljeni i imati put naprijed – to je praktičan put. Prije nego što Bog za tebe postavi okruženje, najprije se svatko od vas mora opremiti Njegovim riječima. To je nešto što bi svatko trebao učiniti; to je hitan prioritet. Najprije dođi do toga da znaš kako jesti i piti Božje riječi. Za sve što ne znaš kako učiniti, u Njegovim riječima traži put praktičnog djelovanja; za sva pitanja koja ne razumiješ ili bilo kakve poteškoće s kojima se možeš suočiti, potraži odgovor u Njegovim riječima. Neka ti Božje riječi budu opskrba i dopusti im da ti pomognu u rješavanju tvojih stvarnih poteškoća i problema; također dopusti da ti Njegove riječi budu pomoć u životu. Te će stvari zahtijevati tvoj trud. U jedenju i pijenju Božjih riječi moraš postići rezultate; moraš biti sposoban umiriti svoje srce pred Njim. Kada se susretneš s problemima, praktično djeluj u skladu s Njegovim riječima, a kada se ne suočavaš ni s kakvim problemima, samo se bavi jedenjem i pijenjem Njegovih riječi. Ponekad se možeš moliti i razmišljati o Božjoj ljubavi, razgovarati u zajedništvu o svom razumijevanju Njegovih riječi te o prosvjetljenju i osvjetljenju koje doživljavaš u sebi i o svojim reakcijama dok si čitao te riječi. Štoviše, ljudima možeš pokazati put naprijed. Samo je to praktično. Cilj svega toga jest dopustiti Božjim riječima da postanu tvoja praktična opskrba.
Koliko si sati uistinu pred Bogom? Koliki dio svog dana zapravo posvećuješ Bogu? Koliki dio posvećuješ tijelu? Imati srce uvijek usmjereno prema Bogu prvi je korak na pravom putu prema tome da te On usavrši. Ako možeš Bogu posvetiti svoje srce, tijelo i svu svoju iskrenu ljubav, staviti ih pred Njega, biti Mu potpuno pokoran i u potpunosti voditi računa o Njegovim nakanama te ne postupati radi tijela, radi obitelji ni radi vlastitih želja, nego radi interesa Božje kuće, uzimajući Božje riječi kao svoje načelo i temelj u svemu, tada će, budeš li tako činio, tvoji motivi i tvoja gledišta biti ispravljeni, a ti ćeš tada biti osoba koja prima Božje odobrenje u Njegovoj prisutnosti. Bog voli ljude koji su apsolutni prema Njemu; On voli ljude koji mogu biti odani isključivo Njemu. Oni kojih se Bog gnuša jesu oni koji su podijeljenog srca prema Njemu i koji se bune protiv Njega. Gnuša se onih koji vjeruju u Njega i uvijek žele uživati u Njemu, a pritom se ne mogu u potpunosti dati za Njega. Gnuša se onih koji kažu da Ga ljube, ali se u svojim srcima bune protiv Njega; gnuša se onih koji se služe uvjerljivim i kićenim riječima kako bi obmanjivali druge. Oni koji nisu istinski posvećeni Bogu ili koji Mu se nisu uistinu pokorili, gnusno su buntovni i pretjerano oholi po prirodi. Osobito oni koji ne mogu biti istinski pokorni pred normalnim, praktičnim Bogom još su oholiji, i oni su osobito poslušni potomci arkanđela. Ljudi koji se uistinu daju za Boga posvećuju Mu cijelo svoje biće i stavljaju se pred Njega – oni se mogu pokoriti svim Njegovim riječima i djelu, provoditi Njegove riječi u djelo i prihvatiti ih kao temelj svog postojanja te iskreno tražiti u Njegovim riječima kako bi otkrili koje dijelove provesti u djelo. Takvi su ljudi koji istinski žive pred Bogom. Ako tako praktično djeluješ, to će biti korisno za tvoj život. Jedenjem i pijenjem Njegovih riječi možeš zadobiti znanje o vlastitim iskvarenim naravima, kao i zadovoljiti svoje životne potrebe i nadoknaditi svoje nedostatke, kako bi se tvoja život-narav preobrazila. To će udovoljiti Božjim nakanama. Ako postupaš u skladu s Božjim zahtjevima i ako ne ugađaš tijelu, već umjesto toga udovoljavaš Njegovim nakanama, tada ćeš time ući u stvarnost Njegovih riječi. Ulazak u stvarnost Božjih riječi znači da možeš obavljati svoju dužnost i zadovoljiti potrebe Božjeg djela. Samo se takva vrsta praktičnog djelovanja može nazvati ulaskom u stvarnost Njegovih riječi. Ako si sposoban ući u tu stvarnost, tada ćeš posjedovati istinu. To je početak ulaska u stvarnost; prvo moraš proći tu obuku, a tek ćeš onda moći ući u još dublje stvarnosti. Razmisli o tome kako držati zapovijedi i kako biti posvećen pred Bogom; nemoj stalno razmišljati o tome kada ćeš moći ući u kraljevstvo. Ako se tvoja narav ne promijeni, onda će sve o čemu razmišljaš biti beskorisno! Da bi ušao u stvarnost Božjih riječi, prvo moraš doći do toga da sve tvoje ideje i misli budu usmjerene na Boga – to je najosnovniji preduvjet.
Trenutačno ima mnogo ljudi koji su usred kušnji i ne razumiju Božje djelo, ali kažem ti: ako ga ne razumiješ, onda bi ti bilo bolje da ne sudiš o njemu. Možda će doći dan kada će istina u potpunosti izaći na vidjelo i tada ćeš razumjeti. Bilo bi ti korisno da ne sudiš, ali ipak ne možeš samo pasivno čekati. Moraš tražiti kako aktivno ući; tek tada ćeš biti netko tko doista ulazi. Zbog svojeg buntovništva, ljudi uvijek razvijaju predodžbe o praktičnom Bogu. Zbog toga je nužno da svi ljudi nauče kako biti pokorni, jer je praktični Bog ogromna kušnja za čovječanstvo. Ako ne možeš ostati postojan, onda je sve gotovo; ako ne razumiješ praktičnost praktičnog Boga, tada te Bog neće moći usavršiti. Ključan korak u tome mogu li ljudi biti usavršeni jest njihovo razumijevanje Božje praktičnosti. Praktičnost utjelovljenog Boga koji je došao na zemlju kušnja je za svaku pojedinu osobu; ako možeš ostati postojan u tom pogledu, tada ćeš biti netko tko poznaje Boga i bit ćeš netko tko Ga istinski ljubi. Ako ne možeš ostati postojan u tom pogledu i vjeruješ samo u Duha, a nesposoban si vjerovati u Božju praktičnost, onda bez obzira na to koliko dobro vjeruješ u Boga, to će biti beskorisno. Ako ne možeš vjerovati u vidljivog Boga, možeš li onda vjerovati u Božjeg Duha? Ne pokušavaš li samo prevariti Boga? Nisi pokoran vidljivom i opipljivom Bogu, pa jesi li onda sposoban pokoriti se Duhu? Duh je nevidljiv i neopipljiv, pa kada kažeš da se pokoravaš Božjem Duhu, ne pričaš li samo besmislice? Ključ za držanje zapovijedi jest razumijevanje praktičnog Boga. Jednom kada budeš razumio praktičnog Boga, moći ćeš držati zapovijedi. Dva su aspekta držanja zapovijedi: jedan je čvrsto se držati biti Njegovog Duha i pred Duhom moći prihvatiti ispitivanje Duha; drugi je moći imati istinsko razumijevanje utjelovljenog tijela i postići istinsku pokornost. Bilo pred tijelom ili pred Duhom, čovjek uvijek mora imati srce koje se pokorava Bogu i boji Ga se. Samo je takav netko podoban da bude usavršen. Ako razumiješ praktičnost praktičnog Boga – to jest, ako si bio postojan u ovoj kušnji – tada ti ništa neće biti previše.
Neki ljudi kažu: „Lako je držati zapovijedi; samo trebaš govoriti istinito i pobožno kada si pred Bogom i ne gestikulirati; to je ono što znači držati zapovijedi.” Je li to točno? Dakle, ako Bogu iza leđa učiniš nekoliko stvari kojima Mu se opireš, računa li se to kao držanje zapovijedi? Morate imati temeljito razumijevanje onoga što držanje zapovijedi uključuje. Ono se odnosi na to imaš li stvarno razumijevanje Božje praktičnosti; ako imaš razumijevanje praktičnosti te ne posrneš i ne padneš tijekom ove kušnje, tada se može smatrati da imaš snažno svjedočanstvo. Davanje snažnog svjedočanstva o Bogu prvenstveno se odnosi na to razumiješ li praktičnog Boga i možeš li se pokoriti ovoj osobi koja nije samo obična nego i posve normalna, i pokoriti se čak do smrti. Ako, putem te pokornosti, istinski svjedočiš o Bogu, to znači da te je Bog zadobio. Ako se možeš pokoriti sve do smrti i pred Njim nemati nikakvih pritužbi, ne suditi, ne klevetati, ne imati nikakvih predodžbi i ne imati nikakvih skrivenih motiva, tada će na taj način Bog zadobiti slavu. Pokornost pred običnom osobom na koju čovjek gleda svisoka i sposobnost pokoravanja do smrti bez ikakvih predodžbi – to je istinsko svjedočanstvo. Stvarnost u koju Bog zahtijeva da ljudi uđu jest da se možeš pokoriti Njegovim riječima, provoditi ih u djelo, pokloniti se pred praktičnim Bogom i spoznati vlastitu iskvarenost, otvoriti svoje srce pred Njim i u konačnici da te On zadobije putem tih Svojih riječi. Bog zadobiva slavu kada te Njegove riječi osvoje i učine te potpuno pokornim pred Njim; On time sramoti Sotonu i dovršava Svoje djelo. Kada nemaš nikakvih predodžbi o praktičnosti utjelovljenog Boga – to jest, kada si bio postojan u ovoj kušnji – tada si dobro posvjedočio o tome. Ako dođe dan kada budeš imao potpuno razumijevanje praktičnog Boga i budeš se mogao pokoriti do smrti kao što je to učinio Petar, tada će te Bog zadobiti i usavršiti. Sve što Bog čini, a što nije usklađeno s tvojim predodžbama, za tebe je kušnja. Kad bi Božje djelo bilo usklađeno s tvojim predodžbama, ne bi zahtijevalo od tebe da patiš ili budeš oplemenjen. Upravo zato što je Njegovo djelo tako praktično i nije usklađeno s tvojim predodžbama, ono zahtijeva od tebe da otpustiš takve predodžbe. Zato je to kušnja za tebe. Zbog Božje praktičnosti svi su ljudi usred kušnji; Njegovo je djelo praktično, a ne nadnaravno. Ako potpuno razumiješ Njegove praktične riječi i Njegove praktične izjave bez ikakvih predodžbi, i ako Ga možeš istinski ljubiti utoliko više što je Njegovo djelo praktičnije, On će te zadobiti. Skupina ljudi koje će Bog zadobiti jesu oni koji poznaju Boga; to jest, oni koji poznaju Njegovu praktičnost. Štoviše, to su oni koji se mogu pokoriti Božjem praktičnom djelu.
Dok je Bog u tijelu, pokornost koju On zahtijeva od ljudi ne uključuje suzdržavanje od donošenja sudova ili opiranja, kao što oni zamišljaju; naprotiv, On zahtijeva da ljudi koriste Njegove riječi kao svoje načelo prema kojem će živjeti i kao temelj svog postojanja, da apsolutno provode u djelo bit Njegovih riječi i da apsolutno udovoljavaju Njegovim nakanama. Jedan aspekt zahtijevanja od ljudi da se pokore utjelovljenom Bogu odnosi se na provođenje Njegovih riječi u djelo, dok se drugi aspekt odnosi na sposobnost pokoravanja Njegovoj normalnosti i praktičnosti. Oboje mora biti apsolutno. Oni koji mogu postići oba ova aspekta jesu svi oni koji imaju istinska srca koja ljube Boga. Svi su oni ljudi koje je Bog zadobio i svi oni ljube Boga kao što ljube vlastite živote. Utjelovljeni Bog nosi normalnu i praktičnu ljudskost u Svom djelu. Stoga Njegova vanjska ljuštura i normalne i praktične ljudskosti postaje ogromna kušnja za ljude; ona postaje njihova najveća poteškoća. Međutim, Božja normalnost i praktičnost ne mogu se izbjeći. Učinio je sve što je mogao kako bi pronašao rješenje, ali se na kraju nije mogao riješiti vanjske ljušture Svoje normalne ljudskosti. To je bilo zato što je On, na kraju krajeva, Bog koji je postao tijelo, a ne Bog Duha na nebu. On nije Bog kojeg ljudi ne mogu vidjeti, već Bog koji nosi ljušturu stvorenog bića. Stoga Mu nipošto ne bi bilo lako riješiti se ljušture Svoje normalne ljudskosti. Zato, bez obzira na sve, On i dalje obavlja djelo koje želi obavljati iz perspektive tijela. To je djelo izraz normalnog i praktičnog Boga, pa kako bi moglo biti u redu da se ljudi ne pokore? Što ljudi uopće mogu učiniti u vezi s Božjim djelima? On čini što god želi; što god Mu je po volji, tako i jest. Ako se ljudi ne pokore, koje onda druge razumne planove mogu imati? Do sada je samo pokornost mogla spasiti ljude; ne postoji nikakva druga briljantna strategija. Ako Bog želi iskušati ljude, što oni mogu učiniti u vezi s tim? Međutim, ništa od ovoga nije želja Boga na nebu; to je želja utjelovljenog Boga. On to želi učiniti, pa to nijedna osoba ne može promijeniti. Bog na nebu ne miješa se u ono što utjelovljeni Bog čini, pa zar Mu se ljudi ne bi trebali tim više pokoriti? Iako je On i praktičan i normalan, On je upravo Bog koji je postao tijelo. On slijedi Svoje želje da čini što god želi. Bog na nebu povjerio Mu je sve zadatke; moraš se pokoriti svemu što On čini. Iako ima ljudskost i vrlo je normalan, On je namjerno sve to uredio, pa kako Ga ljudi mogu prijekorno gledati razrogačenih očiju? On želi biti normalan, pa je normalan. On želi živjeti u ljudskosti, pa živi u ljudskosti. On želi živjeti u božanstvu, pa živi u božanstvu. Ljudi to mogu gledati kako god žele, ali Bog će uvijek biti Bog, a ljudi će uvijek biti ljudi. Njegova se bit ne može zanijekati zbog neke neznatne pojedinosti, niti Ga se zbog neke sitnice može lišiti Njegove božanske „osobnosti”. Ljudi imaju slobodu ljudskih bića, a Bog ima dostojanstvo Boga; jedno se u drugo ne upliće. Zar ljudi ne mogu Bogu dati malo slobode? Zar ne mogu tolerirati da Bog bude malo opušteniji? Nemojte biti tako strogi prema Bogu! Svatko bi trebao biti tolerantan prema drugome; ne bi li se tada sve riješilo? Bi li i dalje postojala ikakva otuđenost? Ako netko ne može tolerirati tako trivijalnu stvar, kako onda uopće može reći nešto poput: „Srce premijera toliko je veliko da u njemu može ploviti brod”? Kako može biti pravi čovjek? Nije Bog taj koji uzrokuje poteškoće čovječanstvu, već čovječanstvo uzrokuje poteškoće Bogu. Oni uvijek rješavaju stvari praveći od muhe slona. Oni doista prave nešto ni iz čega, a to je nešto što apsolutno ne bi trebali činiti! Kada Bog djeluje unutar normalne i praktične ljudskosti, ono što On čini nije djelo čovjeka, već djelo Boga. Međutim, ljudi ne vide bit Njegovog djela; oni uvijek vide samo vanjsku ljušturu Njegove ljudskosti. Nisu vidjeli tako veliko djelo, već su umjesto toga vidjeli Njegovu običnu i normalnu ljudskost, i ne žele je otpustiti. Kako se to može nazvati pokoravanjem Bogu? Bog na nebu sada se „pretvorio” u Boga na zemlji, a Bog na zemlji sada je Bog na nebu. Nije važno jesu li Njihovi vanjski izgledi isti, niti je važno kako točno Oni djeluju. U konačnici, Onaj koji obavlja Božje vlastito djelo jest sâm Bog. Moraš se pokoriti, htio ti to ili ne – to nije stvar u kojoj imaš izbora! Ljudi se moraju pokoriti Bogu, i ljudi se moraju apsolutno pokoriti Bogu bez i najmanje trunke pretvaranja.
Skupina ljudi koje utjelovljeni Bog danas želi zadobiti jesu oni koji su u skladu s Njegovim nakanama. Ljudi se samo trebaju pokoriti Njegovu djelu i prestati se stalno zaokupljati željama Boga na nebu, živeći u nejasnoći i otežavajući stvari Bogu u tijelu. Oni koji Mu se mogu pokoriti jesu oni koji apsolutno slušaju Njegove riječi i pridržavaju se Njegovih aranžmana. Takvi ljudi uopće ne obraćaju pažnju na to kakav bi Bog na nebu doista mogao biti ili kakvo bi djelo Bog na nebu trenutno mogao obavljati na čovjeku; oni u potpunosti prinose svoja srca Bogu na zemlji i stavljaju cijelo svoje biće pred Njega. Nikada ne razmišljaju o vlastitoj sigurnosti, niti ikada prave strku oko normalnosti i praktičnosti Boga u tijelu. On može usavršiti one koji se pokoravaju Bogu u tijelu. Oni koji vjeruju u Boga na nebu neće dobiti ništa. To je zato što nije Bog na nebu, već je Bog na zemlji taj koji ljudima daruje obećanja i blagoslove. Ljudi ne bi trebali uvijek poštivati Boga na nebu kao velikog, dok na Boga na zemlji gledaju kao na puku običnu osobu; to je nepravedno. Njihov bog na nebu velik je i predivan s čudesnom mudrošću, a ipak on uopće ne postoji. Bog na zemlji vrlo je običan i beznačajan, a također je i vrlo normalan. On nema izvanredan um niti izvodi djela koja potresaju zemlju, On jednostavno djeluje i govori na vrlo normalan i praktičan način, i On ne govori kroz gromove niti priziva vjetar i kišu. Međutim, On doista jest utjelovljenje Boga na nebu, i On doista jest Bog koji živi među ljudima. Ljudi ne smiju smatrati Bogom onoga koga mogu razumjeti i koji odgovara njihovim vlastitim uobraziljama, ili poštivati ga kao velikog, dok onoga kojeg ne mogu prihvatiti i kojega apsolutno ne mogu zamisliti smatraju neznatnim. Sve to proizlazi iz ljudskog buntovništva; sve je to izvor otpora čovječanstva prema Bogu.
