Drugi dodatak: Kako su Noa i Abraham bili poslušni Božjim riječima i pokoravali Mu se (Prvi dio)

I. Noa je sagradio arku

Danas ću započeti tako što ću vam ispripovijedati nekoliko priča. Slušajte i vidite o kojoj temi govorim i ima li ona ikakve veze s temama koje smo prethodno obrađivali. Ove priče nisu dubokoumne, vjerojatno biste ih svi trebali razumjeti. Te smo priče već pripovijedali, to su stare priče. Prva je priča o Noi. U Noino doba čovječanstvo je bilo krajnje iskvareno: ljudi su obožavali idole, opirali se Bogu i činili svakojaka zla djela. Njihova je zlodjela Bog vidio svojim očima, riječi koje su govorili doprle su do Božjih ušiju i Bog je odlučio da će uništiti ovaj ljudski rod potopom, da će zbrisati ovaj svijet. Dakle, jesu li svi ljudi trebali biti uništeni, da ne ostane nijedan? Ne. Jedan je čovjek našao milost u Božjim očima i nije trebao biti meta Božjeg uništenja: taj je čovjek bio Noa. Noa je preživio nakon što je Bog uništio svijet potopom. Nakon što je odlučio da će okončati to doba i uništiti tadašnji ljudski rod, Bog je nešto učinio. Što je to bilo? Jednog je dana Bog pozvao Nou s neba. Rekao je: „Noa, zlo ovog ljudskog roda doprlo je do Mojih ušiju i odlučio sam uništiti ovaj svijet potopom. Ti ćeš sagraditi arku od goferskog drva. Dat ću ti dimenzije arke i moraš sakupiti sve vrste živih stvorenja da ih smjestiš u arku. Kad arka bude dovršena i kad u nju budu sakupljeni mužjak i ženka svakog živog stvorenja koje je Bog stvorio, doći će dan Božji. U to vrijeme dat ću ti znak.” Nakon što je izgovorio te riječi, Bog je otišao. A nakon što je čuo Božje riječi, Noa je počeo izvršavati svaki od zadataka koje mu je Bog dodijelio, ne izostavivši ništa. Što je učinio? Tražio je gofersko drvo o kojem je Bog govorio i razne materijale potrebne za gradnju arke. Također se pripremio za skupljanje svake vrste živih stvorenja i brigu o njoj. Oba ova velika pothvata bila su mu urezana u srce. Otkad je Bog Noi povjerio gradnju arke, Noa ni u jednom trenutku nije pomislio: „Kada će Bog uništiti svijet? Kada će mi dati znak da će to učiniti?” Umjesto da razmišlja o takvim stvarima, Noa je ozbiljno primio k srcu svaku stvar koju mu je Bog rekao, a zatim je svaku i izvršio. Nakon što je prihvatio ono što mu je Bog povjerio, Noa je prionuo na izvršavanje i provedbu gradnje arke o kojoj je Bog govorio kao o najvažnijoj stvari u svom životu, bez i najmanjeg znaka nemara. Prolazili su dani, prolazile su godine, dan za danom, godina za godinom. Bog nije nadzirao Nou niti ga je poticao, ali je Noa cijelo to vrijeme ustrajao u važnom zadatku koji mu je Bog povjerio. Svaka riječ i izraz koji je Bog izgovorio bili su upisani u Noino srce poput riječi uklesanih na kamenoj ploči. Ne obazirući se na promjene u vanjskom svijetu, na porugu onih oko sebe, na teškoće koje su ga pratile ili na poteškoće s kojima se susretao, on je ustrajao, cijelo vrijeme, u onome što mu je Bog povjerio, nikada ne klonući duhom niti pomišljajući da odustane. Božje su riječi bile upisane u Noino srce i Noa ih je provodio u svom svakodnevnom životu. Noa je pripremio sve materijale potrebne za gradnju arke, a oblik i dimenzije arke koje je Bog zapovjedio postupno su se oblikovali sa svakim pažljivim udarcem Noinog čekića i dlijeta. Po vjetru i kiši, i bez obzira na to koliko su ga ljudi ismijavali ili klevetali, Noin se život odvijao tako, godinu za godinom. Bog je potajno promatrao svaki Noin postupak, a da mu nikada nije uputio nijednu drugu riječ, i Njegovo je srce bilo dirnuto Noom. Noa, međutim, to nije ni znao ni osjećao; od početka do kraja, on je jednostavno gradio arku i skupljao svaku vrstu živih stvorenja, u nepokolebljivoj odanosti Božjim riječima. U Noinom srcu, Božje su riječi bile najviša uputa koju je trebao slijediti i izvršavati te su bile cilj i smjer kojim je išao cijeli svoj život. Dakle, što god mu je Bog rekao, što god mu je Bog zatražio da učini, zapovjedio mu da učini, Noa je to u potpunosti prihvatio i primio k srcu; smatrao je to najvažnijom stvari u svom životu i u skladu s tim je postupao. Ne samo da nije zaboravio, ne samo da je to čuvao u svom srcu, već je to i ostvarivao u svom svakodnevnom životu, prihvaćajući i izvršavajući Božji nalog svojim životom. I tako je, dasku po dasku, arka bila sagrađena. Svaki Noin čin i svaki njegov dan bili su posvećeni Božjim riječima i zapovijedima. Možda se nije činilo da Noa stvara neko epohalno i monumentalno djelo, ali u Božjim očima, svaki Noin pokret, čak i sve što je pokušao učiniti sa svakim korakom koji je poduzeo, svaki rad koji su izvršile njegove ruke – sve je to bilo dragocjeno i vrijedno pamćenja i nešto na što bi se ovo čovječanstvo trebalo ugledati. Noa se držao onoga što mu je Bog povjerio. Bio je nepokolebljiv u svom uvjerenju da je svaka riječ koju je Bog izgovorio istinita; u to nije nimalo sumnjao. I kao rezultat toga, arka je dovršena i svaka vrsta živih stvorenja mogla je živjeti na njoj. Prije nego što je Bog uništio svijet, dao je Noi znak koji je Noi rekao da potop predstoji i da se bez odlaganja treba ukrcati na arku. Noa je učinio točno onako kako je Bog rekao. Kad se Noa ukrcao na arku, kad se s neba sručio veliki potop, Noa je vidio da su se Božje riječi obistinile, da su se Njegove riječi ispunile: Božji gnjev se sručio na svijet i nitko tu ništa nije mogao promijeniti.

Koliko je godina Noi trebalo da sagradi arku? (120 godina.) Što 120 godina predstavlja za današnje ljude? To je duže od životnog vijeka normalne osobe. Duže, možda, čak i od dva životna vijeka. A ipak, tijekom tih 120 godina, Noa je radio jednu te istu stvar svaki dan. U to predindustrijsko vrijeme, u to doba prije informacijske komunikacije, u to doba kad je sve ovisilo o ljudskim rukama i fizičkom radu, Noa je radio istu stvar svaki dan. Tih 120 godina nije odustajao niti stao. Sto dvadeset godina: kako to možemo shvatiti? Bi li itko drugi u ljudskom rodu mogao ostati predan činjenju jedne stvari 120 godina? (Ne.) To što nitko ne bi mogao ostati predan činjenju jedne stvari 120 godina nije iznenađenje. A ipak, postojao je jedan čovjek koji je 120 godina ustrajao, bez promjene, u onome što mu je Bog povjerio, nikada se ne žaleći niti odustajući, neometan ičim iz vanjskog okruženja, i na kraju je to dovršio točno onako kako je Bog bio rekao. Kakva je to stvar bila? U ljudskom rodu, to je bilo rijetko, neuobičajeno – čak jedinstveno. U dugom tijeku ljudske povijesti, među svim ljudskim rodovima koji su slijedili Boga, to je bilo posve bez presedana. U smislu goleme veličine i težine građevinskog pothvata, razine tjelesnog napora i truda koji je zahtijevao te trajanja koje je podrazumijevao, to nije bio lak pothvat, zbog čega je, kad je Noa učinio tu stvar, ona bila jedinstvena među čovječanstvom, i on je uzor svima koji slijede Boga. Noa je čuo samo nekoliko poruka, a u to vrijeme Bog nije izrazio mnogo riječi, pa nema sumnje da Noa nije razumio mnoge istine. Nije shvaćao suvremenu znanost ni suvremeno znanje. Bio je izuzetno običan čovjek, neupadljiv član ljudskog roda. Ipak, u jednom pogledu, bio je drugačiji od svih ostalih: znao je slušati Božje riječi, znao je kako slijediti Božje riječi i držati ih se, znao je koji je pravi položaj čovjeka i bio je u stanju istinski vjerovati i pokoravati se Božjim riječima – ništa više. Tih nekoliko jednostavnih načela bilo je dovoljno da omogući Noi da ostvari sve što mu je Bog povjerio i ustrajao je u tome ne samo nekoliko mjeseci, ni nekoliko godina, ni nekoliko desetljeća, već dulje od jednog stoljeća. Nije li ta brojka zapanjujuća? Tko je to mogao učiniti osim Noe? (Nitko.) A zašto ne? Neki kažu da je to zbog nerazumijevanja istine – ali to nije u skladu s činjenicama. Koliko je istina Noa razumio? Zašto je Noa bio sposoban za sve to? Današnji vjernici pročitali su mnoge Božje riječi, razumiju ponešto istine – pa zašto onda oni nisu sposobni za to? Drugi kažu da je to zbog iskvarene naravi ljudi – ali zar Noa nije imao iskvarenu narav? Zašto je Noa to mogao postići, a današnji ljudi ne mogu? (Zato što današnji ljudi ne vjeruju Božjim riječima, ne pridržavaju ih se niti se odnose prema njima kao prema istini.) A zašto se nisu u stanju prema Božjim riječima odnositi kao prema istini? Zašto se nisu sposobni pridržavati Božjih riječi? (Nemaju bogobojazno srce.) Dakle, kad ljudi ne razumiju istinu i nisu čuli mnoge istine, kako se u njima javlja bogobojazno srce? (Moraju imati čovječnost i savjest.) Tako je. U ljudskoj čovječnosti moraju biti prisutne dvije stvari, najdragocjenije od svih: prva je savjest, a druga je razum normalne ljudskosti. Posjedovanje savjesti i razuma normalne ljudskosti minimalan je standard da bi se bilo čovjekom; to je minimalni, najosnovniji standard za mjerenje čovjeka. Ali toga nema kod današnjih ljudi i stoga je, bez obzira na to koliko istina čuju i razumiju, posjedovanje bogobojaznog srca izvan njihova dosega. Dakle, koja je bitna razlika između današnjih ljudi i Noe? (Nemaju ljudskosti.) A što je bit tog nedostatka ljudskosti? (Oni su zvijeri i đavli.) „Zvijeri i đavli” ne zvuči baš lijepo, ali je u skladu s činjenicama; pristojniji način da se to kaže bio bi da nemaju ljudskosti. Ljudi bez ljudskosti i razuma nisu ljudi, oni su čak ispod zvijeri. To što je Noa bio u stanju dovršiti Božji nalog bilo je zato što je, kad je čuo Božje riječi, bio u stanju čvrsto ih zadržati u svom srcu; za njega je Božji nalog bio životni pothvat, njegova vjera bila je nepokolebljiva, a njegova volja nepromijenjena stotinu godina. To je bilo zato što je imao bogobojazno srce, bio je pravi čovjek i bio je najrazboritiji, i zato mu je Bog povjerio gradnju arke. Ljudi s toliko ljudskosti i razuma kao Noa vrlo su rijetki, bilo bi vrlo teško naći još jednog takvog.

Noa je zapravo bio sposoban učiniti samo jednu stvar. I to vrlo jednostavnu stvar: nakon što je čuo Božje riječi, izvršio ih je, i to bez pogovora. Nikada nije sumnjao, niti je ikada odustao. Nastavio je raditi sve što je Bog zatražio od njega, izvršio je i proveo to na način na koji mu je Bog rekao, bez pogovora, bez ikakvog razmatranja zašto, ili razmatranja vlastitog dobitka ili gubitka. Upamtio je Božje riječi: „Bog će uništiti svijet. Ti moraš bez odlaganja sagraditi arku, a kad bude dovršena i dođu vode potopa, svi ćete se ukrcati na arku, a oni koji se ne ukrcaju, svi će izginuti.” Nije znao kada će se ono o čemu je Bog govorio ostvariti, znao je samo da se ono što je Bog rekao mora ispuniti, da su sve Božje riječi istinite, bez ijedne lažne riječi među njima, i da je to kada će se one ostvariti, u koje vrijeme će se ostvariti, na Bogu. Znao je da je njegov jedini zadatak u to vrijeme bio sve što je Bog rekao čvrsto držati u svom srcu, a zatim ne gubeći vrijeme to izvršiti. Takve su bile Noine misli. To je ono što je mislio, i to je ono što je činio, i to su činjenice. Dakle, koja je bitna razlika između vas i Noe? (Kad čujemo riječ Božju, ne izvršavamo je.) To je ponašanje, koja je bitna razlika? (Nedostaje nam ljudskosti.) Stvar je u tome da je Noa posjedovao dvije stvari koje su minimum koji bi čovjek trebao posjedovati – savjest i razum normalne ljudskosti. Vi te stvari ne posjedujete. Je li pošteno reći da se Nou može nazvati ljudskim bićem, a da vi ne zaslužujete da vas se tako naziva? (Da.) Zašto to kažem? Činjenice su tu: s obzirom na ono što je Noa učinio, zanemarite polovicu, vi ne biste mogli učiniti ni najmanji dio toga. Noa je bio u stanju ustrajati 120 godina. Koliko biste vi godina mogli ustrajati? 100? 50? 10? Pet? Dvije? Pola godine? Tko od vas bi mogao ustrajati pola godine? Ići van i tražiti drvo o kojem je Bog govorio, posjeći ga, oguliti koru, sušiti drvo, a zatim ga rezati u različite oblike i veličine – biste li vi mogli to izdržati pola godine? Većina vas odmahuje glavom – ne biste mogli izdržati ni pola godine. Onda, možda tri mjeseca? Neki kažu: „Mislim da bi i tri mjeseca bilo teško. Malen sam i osjetljiv. U šumi ima komaraca i drugih buba, mrava i buha također. Ne bih mogao podnijeti da me svi grizu. Štoviše, sjeći drva svaki dan, raditi taj prljav, naporan posao, vani gdje sunce prži i vjetar šiba, ne bi prošla ni dva dana i već bih izgorio na suncu. To nije posao koji želim raditi – može li mi se zapovjediti nešto lakše?” Možeš li ti birati što ti Bog zapovijeda? (Ne.) Ako ne možeš izdržati tri mjeseca, imaš li ti istinsku pokornost? Posjeduješ li ti stvarnost pokornosti? (Ne.) Ne bi mogao izdržati tri mjeseca. Dakle, ima li onih koji bi mogli izdržati pola mjeseca? Neki kažu: „Ne prepoznajem gofersko drvo niti znam sjeći stabla. Čak ni ne znam na koju će stranu stablo pasti kad ga posiječem – što ako padne na mene? Osim toga, nakon sječe stabala, najviše bih mogao nositi jedan ili dva trupca. Više od toga i leđa i ramena bi mi otpala, zar ne?” Ne možete izdržati ni pola mjeseca. Dakle, što vi možete učiniti? Što vi možete postići kad se od vas traži da budete poslušni Božjim riječima, da se pokoravate Božjim riječima, da provodite Njegove riječi? Osim korištenja računala i naređivanja drugima, što ste vi sposobni učiniti? Da je ovo Noino vrijeme, biste li vi bili onaj koga je Bog pozvao? Nipošto ne! Vi ne biste bili onaj koga je Bog pozvao; vi ne biste bili onaj na koga je Bog gledao blagonaklono. Zašto? Zato što ti nisi netko tko je sposoban pokoriti se nakon što čuje Božje riječi. A ako nisi takva osoba, zaslužuješ li ti živjeti? Kad dođe potop, zaslužuješ li preživjeti? (Ne.) Ako ne zaslužuješ, onda ćeš biti uništen. Kakva si ti osoba, ako ne možeš čak ni provoditi Božje riječi pola mjeseca? Jesi li ti netko tko istinski vjeruje u Boga? Ako, nakon što čuješ Božje riječi, nisi sposoban izvršiti ih, ako ne možeš izdržati pola mjeseca, ne možeš podnijeti ni dva tjedna teškoća, kakav učinak ima na tebe to malo istine koje razumiješ? Ako nema ni najmanji učinak da te drži pod kontrolom, onda je za tebe istina samo nekoliko riječi i potpuno je beskorisna. Kakva si ti osoba ako razumiješ sve te istine, a ipak, kad se od tebe traži da provodiš Božje riječi i trpiš 15 dana napora, ti to ne možeš podnijeti? U Božjim očima, jesi li ti stvoreno biće koje je u skladu s mjerilom? (Ne.) S obzirom na Noinu patnju i 120 godina ustrajnosti, između vas nije samo mala udaljenost – nema usporedbe. Razlog zašto je Bog pozvao Nou i povjerio mu sve što je želio da bude učinjeno bio je taj što je, po Božjem mišljenju, Noa bio sposoban biti poslušan Njegovim riječima, bio je čovjek kojem je mogao biti povjeren veliki pothvat, bio je vrijedan povjerenja i netko tko je mogao ostvariti ono što je Bog želio. U Božjim očima, to je bio pravi čovjek. A vi? Vi ne možete postići ništa od toga. Nije teško zamisliti što ste svi vi u Božjim očima. Jeste li vi ljudska bića? Jeste li vi dostojni da vas se naziva ljudskim bićima? Odgovor je jasan: niste! Skratio sam vrijeme što je više moguće, na 15 dana, samo dva tjedna, i nitko od vas nije rekao da bi to mogao učiniti. Što to pokazuje? Da vaša vjera, odanost i pokornost ne vrijede ništa. Ono što vi smatrate vjerom, odanošću i pokornošću, ja vidim kao ništa! Hvalite se da ste prilično dobri, ali po Mom mišljenju, daleko ste od toga!

Ono što je najnevjerojatnije, najvrjednije divljenja i najvrjednije nasljedovanja u priči o Noi jest njegovih 120 godina ustrajnosti, njegovih 120 godina pokornosti i odanosti. Vidite, je li Bog pogriješio u svom izboru osobe? (Ne.) Bog je Bog koji promatra najdublju nutrinu čovjeka. Usred tog golemog mora ljudi, On je izabrao Nou, pozvao je Nou, i Bog nije pogriješio u svom izboru: Noa je ispunio Njegova očekivanja, uspješno je dovršio ono što mu je Bog povjerio. To je svjedočanstvo. To je ono što je Bog želio, to je svjedočanstvo! Ali ima li u vama ikakvog traga ili naznake toga? Nema. Jasno je da takvo svjedočanstvo u vama ne postoji. Ono što se u vama otkriva, ono što Bog vidi, jest sramotni biljeg; nema tu ničega što bi, kad se o tome govori, moglo ganuti ljude do suza. S obzirom na Noina različita očitovanja, osobito na njegovu čvrstu vjeru u Božje riječi koja je bila nedvojbena ili nepromijenjena jedno stoljeće, i njegovu ustrajnost u gradnji arke koja nije posustala jedno stoljeće, i s obzirom na tu njegovu vjeru i snagu volje, nitko se u današnje doba ne može usporediti s njim, nitko mu nije ravan. A ipak, danas nitko ne daje ni pišljiva boba za Noinu odanost i pokornost, nitko ne vjeruje da u tome postoji išta što bi trebalo smatrati dragocjenim i vrijednim nasljedovanja. Što je, umjesto toga, ljudima sada važnije? Ponavljanje parola i govorenje o doktrinama. Čini se da razumiju mnoge istine i da su stekli istinu – ali u usporedbi s Noom, nisu postigli ni stoti, ni tisućiti dio onoga što je on učinio. Koliko su samo manjkavi! Razlika je kao nebo i zemlja. Jeste li iz Noine gradnje arke otkrili kakve ljude Bog ljubi? Upravo kakav se karakter, srce i integritet nalaze u onima koje Bog ljubi? Posjedujete li vi sve ono što je Noa imao? Ako osjećaš da imaš Noinu vjeru i karakter, onda bi ti se donekle moglo oprostiti to što postavljaš uvjete Bogu i što se pokušavaš cjenkati s Njim. Ako osjećaš da toga u tebi uopće nema, onda ću ti reći istinu: ne umišljaj si – ti nisi ništa. U Božjim očima, ti si manje od bijednog crva. A ipak se još usuđuješ pokušavati postavljati uvjete i cjenkati se s Bogom? Neki kažu: „Ako sam manje od crva, mogu li služiti kao pas u kući Božjoj?” Ne, nisi dostojan toga. Zašto? Ti ne bi mogao ni dobro čuvati vrata kuće Božje, pa u Mojim očima, nisi ni kao pas čuvar. Jesu li ove riječi bolne za vas? Je li vam neugodno ovo čuti? Ovo nije namijenjeno da povrijedi vaše samopoštovanje; to je izjava utemeljena na činjenicama, tvrdnja potkrijepljena dokazima i nimalo lažna. Upravo se tako vi ponašate, upravo se to u vama očituje; upravo tako se vi odnosite prema Bogu, a tako se odnosite i prema svemu što vam Bog povjerava. Sve što sam rekao je istina i dolazi iz srca. I ovime ćemo završiti s pričom o Noi.

II. Abraham je prinio Izaka

Postoji još jedna priča koju vrijedi ispripovijedati: priča o Abrahamu. Jednog su dana dva glasnika došla u Abrahamov dom, a on ih je oduševljeno primio. Glasnici su imali zadatak reći Abrahamu da će mu Bog podariti sina. Čim je to čuo, Abraham se silno obradovao: „Hvala mom Gospodinu!” Ali iza njih, Abrahamova žena Sara podsmjehnula se u sebi. Njezin je podsmijeh značio: „To je nemoguće, stara sam – kako bih mogla roditi dijete? Da će mi biti dan sin, smiješno!” Sara nije vjerovala. Jesu li glasnici čuli Sarin smijeh? (Jesu.) Naravno da jesu, a i Bog je to vidio. I što je Bog učinio? Nevidljiv, Bog je promatrao. Sara, ta neuka žena, nije vjerovala – ali može li ono što Bog odluči učiniti biti ometeno od ljudi? (Ne.) Ne može biti ometeno ni od kojeg ljudskog bića. Kad Bog nešto odluči učiniti, neki bi ljudi mogli reći: „Ne vjerujem u to, protivim se, odbijam, prigovaram, imam problem s tim.” Drže li njihove riječi vodu? (Ne.) Dakle, kad Bog vidi da postoje oni koji se ne slažu, koji imaju nešto za reći, koji ne vjeruju, treba li im On ponuditi objašnjenje? Treba li im objasniti kako i zašto čini to što čini? Čini li Bog to? Ne čini. On ne obraća pozornost na to što ti neuki ljudi čine i govore, nije Ga briga kakav je njihov stav. U Njegovom je srcu ono što je Bog odlučio učiniti odavno uklesano u kamen: to je ono što će On učiniti. Sve stvari i događaji pod kontrolom su i suverenošću Božjih ruku, uključujući i to kad netko ima dijete i kakvo je to dijete – podrazumijeva se da je i to u Božjim rukama. Kad je Bog poslao glasnike da kažu Abrahamu da će mu dati sina, Bog je, zapravo, već odavno isplanirao mnoge stvari koje će kasnije učiniti. Koje će odgovornosti taj sin preuzeti, kakav će život imati, kakvi će biti njegovi potomci – Bog je sve to odavno isplanirao i u tome ne bi bilo ni pogrešaka ni izmjena. I tako, je li podsmijeh neke bezumne žene mogao išta promijeniti? Nije mogao promijeniti ništa. A kad je došlo vrijeme, Bog je učinio kako je planirao i sve se to ostvarilo kako je Bog rekao i odredio.

Kad je Abrahamu bilo 100 godina, Bog mu je dao sina. Proživjevši 100 godina bez sina, Abrahamovi su dani bili jednolični i usamljeni. Kako se osjeća stogodišnjak bez djece, pogotovo bez sina? „Nešto nedostaje u mom životu. Bog mi nije dao sina i osjećam da sam u životu bio pomalo usamljen, pomalo žalostan.” Ali kakvo je bilo Abrahamovo raspoloženje kada je Bog poslao glasnike da mu kažu da će dobiti sina? (Bio je oduševljen.) Osim što je bio prepun radosti, bio je ispunjen i iščekivanjem. Zahvalio je Bogu na Njegovoj milosti, što mu je dopustio da odgaja dijete u godinama koje su mu preostale. Kakva je to divna stvar bila, i tako se i dogodilo. Dakle, kojim se stvarima imao radovati? (Imao je potomke, njegova će se obiteljska loza nastaviti.) To je jedna stvar. Postojala je i druga, najradosnija stvar – što je to bilo? (Ovo je dijete osobno darovao Bog.) Tako je. Kad obična osoba treba roditi dijete, dolazi li joj Bog to javiti? Kaže li On: „Osobno ti darujem ovo dijete koje sam ti obećao?” Čini li Bog to? Ne. Pa što je bilo posebno u vezi s ovim djetetom? Bog je poslao glasnike da osobno jave Abrahamu: „U dobi od 100 godina, dobit ćeš dijete, dijete koje ti osobno daruje Bog.” To je ono što je bilo posebno u vezi s djetetom: Bog ga je najavio i osobno ga je dao. Kakva je to radosna stvar bila! I ne izaziva li poseban značaj ovog djeteta bujicu misli kod ljudi? Kako se Abraham osjećao kad je svjedočio rođenju ovog djeteta? „Napokon imam dijete. Božje su se riječi ispunile; Bog je rekao da će mi dati dijete i doista jest!” Kad se ovo dijete rodilo i kad ga je držao u svojim rukama, prvo što je osjetio bilo je: „Ovo dijete nisam primio iz ljudskih ruku, već iz ruku Božjih. Dijete je došlo u pravi čas. Darovao ga je Bog i moram ga dobro odgojiti, dobro ga poučiti i učiniti da štuje Boga i pokorava se Božjim riječima, jer on dolazi od Boga.” Je li on brižno njegovao ovo dijete? (Da.) Ovo je bilo posebno dijete. Dodajte tome Abrahamovu dob i nije teško zamisliti koliko je cijenio ovog dječaka. Duboka ljubav, nježnost i naklonost normalne osobe prema svom djetetu, sve se to nalazilo i u Abrahamu. Abraham je vjerovao riječima koje je Bog izgovorio i vlastitim očima je vidio ispunjenje Njegovih riječi. Također je bio svjedok tim riječima od trenutka izgovaranja do njihova ispunjenja. Osjetio je koliko su autoritativne Božje riječi, koliko su čudesna Njegova djela i, što je najvažnije, koliko Bog brine za čovjeka. Iako je, gledajući dijete, Abraham doživljavao složene i snažne osjećaje, u srcu je imao samo jednu stvar koju bi rekao Bogu. Recite Mi, što mislite da je rekao? (Hvala Bogu!) „Hvala mom Gospodinu!” Abraham je bio zahvalan, a također je Bogu uputio svoju duboku zahvalnost i hvalu. Za Boga i Abrahama, ovo je dijete bilo od iznimnog značaja. I to zato što je, od trenutka kad je Bog rekao da će Abrahamu dati dijete, Bog planirao i odredio da će nešto postići: postojale su važne stvari, velike stvari, koje je želio postići kroz ovo dijete. Takav je bio značaj tog djeteta za Boga. A za Abrahama, zbog posebne Božje milosti prema njemu, jer mu je Bog podario dijete, tijekom cjelokupne povijesti ljudskog roda i u smislu cijelog čovječanstva, vrijednost i značaj njegova postojanja bili su iznimni, bili su izvan uobičajenog. I je li to kraj priče? Nije. Ključni dio tek treba započeti.

Nakon što je Abraham primio Izaka od Boga, odgajao ga je kako je Bog zapovjedio i zahtijevao. U svom svakodnevnom životu tijekom tih običnih godina, Abraham je vodio Izaka da prinosi žrtve i pripovijedao mu priče o Bogu na nebu. Malo-pomalo, Izak je počeo shvaćati stvari. Naučio je kako zahvaljivati Bogu i slaviti Boga, naučio je kako biti poslušan i prinositi žrtve. Znao je kada se prinose žrtve i gdje je žrtvenik. Zatim dolazimo do ključne točke priče. Jednoga dana, u vrijeme kad je Izak počeo shvaćati stvari, ali još nije dosegao zrelost, Bog je rekao Abrahamu: „Ne želim da ovaj put žrtvuješ janje. Prinesi Izaka umjesto janjeta.” Za nekoga poput Abrahama, koji je toliko njegovao Izaka, jesu li Božje riječi bile poput groma iz vedra neba? Zanemarimo Abrahama, koji je bio u veoma poodmakloj dobi – koliko bi ljudi u naponu snage – ljudi u svojim tridesetima i četrdesetima moglo podnijeti čuti ovu vijest? Bi li itko mogao? (Ne.) A kakva je bila Abrahamova reakcija nakon što je čuo Božje riječi? „Ah? Je li Bog pogriješio u onome što je rekao? Bog nikad ne griješi, pa je li moguće da su moje stare uši krivo čule? Provjerit ću ponovno.” Pitao je: „Bože, tražiš li Ti od mene da prinesem Izaka? Je li Izak žrtva koju želiš?” Bog je rekao: „Da, tako je!” Nakon potvrde, Abraham je znao da Božje riječi nisu pogrešne, niti da će se promijeniti. Bilo je to upravo ono što je Bog mislio. I je li Abrahamu bilo teško to čuti? (Bilo je.) Koliko teško? Abraham je razmišljao u sebi: „Nakon svih ovih godina, moje je dijete napokon počelo odrastati. Ako bude prinesen kao živa žrtva, to znači da će biti zaklan na žrtveniku kao janje za klanje. Biti zaklan znači da će biti ubijen, a njegovo ubojstvo znači da ću od danas nadalje biti bez ovog djeteta...” Kad je u mislima došao do te točke, je li se Abraham usudio razmišljati dalje? (Nije.) Zašto ne? Daljnje razmišljanje donijelo bi još veću bol, poput noža u srcu. Daljnje razmišljanje ne bi značilo razmišljanje o sretnim stvarima – značilo bi agoniju. Dijete neće biti odvedeno, pa da ga ne vidi nekoliko dana ili godina, ali i dalje živo; nije bilo kao da će Abraham stalno misliti na njega, a zatim ga ponovno sresti u nekom prikladnom trenutku kad odraste. Nije bilo tako. Jednom kad dijete bude prineseno na žrtvenik, više ga neće biti, nikad ga više neće vidjeti, bit će žrtvovano Bogu i vratit će se Bogu. Stvari bi bile kao i prije. Prije djeteta, život je bio usamljen. A bi li bilo bolno da su se stvari tako nastavile, da nikad nije imao dijete? (Ne bi bilo jako bolno.) Imati dijete, a zatim ga izgubiti – to je neizmjerno bolno. To je razarajuće! Vratiti ovo dijete Bogu značilo bi da od tada nadalje više nikada neće vidjeti dijete, djetetov se glas više nikada neće čuti, Abraham ga više nikada neće gledati kako se igra, neće ga moći odgajati, neće ga moći nasmijati, neće ga vidjeti kako odrasta, neće moći uživati u svim obiteljskim radostima koje su dolazile s njegovom prisutnošću. Sve što bi ostalo bile bi bol i čežnja. Što je Abraham više razmišljao o tome, to mu je bilo teže. Ali bez obzira na to koliko mu je bilo teško, jedna mu je stvar bila jasna u srcu: „Ono što je Bog rekao i što će Bog učiniti nije bila šala, nije moglo biti pogrešno, a još manje se moglo promijeniti. Štoviše, dijete je došlo od Boga, pa je stoga savršeno prirodno i opravdano da bude prineseno Bogu, a kad Bog to želi, dužan sam ga vratiti Bogu bez pogovora. Proteklo desetljeće obiteljske radosti bio je poseban dar, u kojem sam uživao više nego dovoljno; trebao bih zahvaliti Bogu, a ne postavljati Mu nerazumne zahtjeve. Ovo dijete pripada Bogu, ne bih ga trebao smatrati svojim, ono nije moje osobno vlasništvo. Svi ljudi dolaze od Boga. Čak i da se od mene traži da prinesem vlastiti život, ne bih se trebao pokušavati raspravljati s Bogom ili postavljati uvjete, a da ne govorim o tome kad je dijete osobno najavljeno i darovano od Boga. Ako Bog kaže da ga prinesem, onda ću to i učiniti!”

Minutu po minutu, sekundu po sekundu, vrijeme je tako prolazilo, a trenutak žrtvovanja sve se više približavao. Ali umjesto da postaje sve jadniji, Abraham se osjećao sve smirenije. Što ga je smirilo? Što je Abrahamu omogućilo da izbjegne bol i zauzme ispravan stav prema onome što se trebalo dogoditi? Vjerovao je da čovjekov stav prema svemu što je Bog učinio treba biti samo pokornost, a ne pokušaj raspravljanja s Bogom. Kad je u mislima došao do te točke, više ga nije boljelo. Uzevši mladog Izaka, prišao je, korak po korak, žrtveniku s boka. Na žrtveniku nije bilo ničega – ne kao obično, kad bi janje već bilo tamo i čekalo. „Oče, jesi li već pripremio današnju žrtvu?” upitao je Izak. „Ako nisi, što će danas biti žrtvovano?” Što je Abraham osjećao kad je Izak to upitao? Je li moguće da se osjećao sretno? (Ne.) Pa što je učinio? Je li u srcu mrzio Boga? Je li se žalio Bogu? Je li se opirao? (Nije.) Ništa od toga. Što to pokazuje? Iz svega što se dogodilo nakon toga, jasno je da Abraham doista nije tako razmišljao. Na žrtvenik je stavio drva koja je namjeravao zapaliti i pozvao Izaka. I pri pogledu na Abrahama kako zove Izaka na žrtvenik, što ljudi misle u tom trenutku? „Kakav si ti starac tvrdog srca. Nemaš ljudskosti. Nisi čovjek! On je tvoj sin, možeš li doista podnijeti da to učiniš? Možeš li to stvarno učiniti? Je li ti srce doista tako tvrdo? Imaš li uopće srca?” Nije li to ono što misle? A je li Abraham razmišljao o tim stvarima? (Nije.) Pozvao je Izaka k sebi i, ne mogavši izustiti ni riječ, izvadio je konop koji je bio pripremio i njime svezao Izaku ruke i noge. Nagovješćuju li ti postupci da će ova žrtva biti stvarna ili lažna? Trebala je biti stvarna, bez ikakve dvojbe, prava pravcata. Podigao je Izaka i, bez obzira na to koliko se dječak batrgao i vikao, Abraham ni u jednom trenutku nije pomislio odustati. Odlučno je položio svog mladog sina na drva, da bude spaljen na žrtveniku. Izak je plakao, vrištao, batrgao se – ali Abraham je izvodio radnje za žrtvovanje Bogu, pripremajući sve za žrtvovanje. Nakon što je položio Izaka na žrtvenik, Abraham je izvadio nož koji se obično koristio za klanje janjadi i čvrsto ga je držao objema rukama, podižući ga iznad glave i usmjeravajući oštricu prema Izaku. Zatvorio je oči i, netom prije nego se nož spustio na Izaka, Bog je progovorio Abrahamu. Što je Bog rekao? „Abrahame, zaustavi ruku!” Abraham nikada ne bi zamislio da bi Bog mogao reći takvo što dok se spremao vratiti Mu Izaka. To nije bilo nešto o čemu se usudio razmišljati. Pa ipak, jedna po jedna, Božje su riječi udarile u njegovo srce. Tako je Izak bio spašen. Toga je dana žrtva koja će doista biti prinesena Bogu bila iza Abrahama; bilo je to janje. To je Bog pripremio davno unaprijed, ali Bog nije dao Abrahamu nikakav prethodni znak, već mu je rekao da stane baš kad je podigao nož i bio spreman da njime udari Izaka. Nitko to nije mogao zamisliti, ni Abraham, ni Izak. Gledajući Abrahamovo prinošenje Izaka, je li Abraham doista namjeravao žrtvovati svog sina ili se pretvarao? (Doista je to namjeravao učiniti.) Doista je to namjeravao učiniti. Njegovi su postupci bili iskreni, nije bilo nikakve prijevare.

Abraham je ponudio vlastito meso i krv kao žrtvu Bogu – i kad mu je Bog naložio da prinese tu žrtvu, Abraham se nije pokušao raspravljati s Njim govoreći: „Zar ne možemo žrtvovati nekog drugog? Uzmi mene, ili bilo koga drugoga.” Umjesto da kaže takve stvari, Abraham je Bogu dao svog najdražeg i najdragocjenijeg sina. I kako je ta žrtva prinesena? Čuo je što je Bog rekao, a zatim je jednostavno nastavio i učinio to. S ljudskog stajališta, bi li imalo smisla da je Bog dao Abrahamu dijete, a nakon što je dijete odraslo, zatražio od Abrahama da ga vrati i htio ga oduzeti? (Ne bi.) S ljudskog stajališta, ne bi li to bilo potpuno nerazumno? Ne bi li se činilo kao da se Bog poigravao s Abrahamom? Bog je jednog dana dao Abrahamu ovo dijete, a samo nekoliko godina kasnije htio ga je oduzeti. Ako je Bog htio dijete, trebao ga je jednostavno uzeti; nije bilo potrebe nanositi toj osobi takvu patnju tražeći da žrtvuje dijete na žrtveniku. Što je značilo da se dijete prinosi na žrtveniku? To je značilo da ga je Abraham morao zaklati, a zatim ga spaliti vlastitim rukama. Je li to nešto što bi čovjek mogao podnijeti? (Ne.) Što je Bog mislio kad je tražio ovu žrtvu? Da bi Abraham trebao osobno učiniti te stvari: osobno svezati svog sina, osobno ga položiti na žrtvenik, osobno ga ubiti nožem, a zatim ga osobno spaliti kao žrtvu Bogu. Ljudima se ništa od toga ne bi činilo čovječnim; nijedna od tih stvari ne bi imala smisla prema njihovim predodžbama, načinu razmišljanja, etičkoj filozofiji ili moralu i običajima. Abraham nije živio pod staklenim zvonom, niti je živio u izmišljenom svijetu; živio je u svijetu ljudi. Imao je ljudske misli i ljudska gledišta. I što je pomislio kad ga je sve to snašlo? Osim njegove patnje i osim nekih stvari koje su ga zbunjivale, je li u njemu bilo buntovništva ili odbijanja? Je li riječima napadao i vrijeđao Boga? Nimalo. Upravo suprotno: od trenutka kad mu je Bog zapovjedio da to učini, Abraham se nije usudio to olako shvatiti; umjesto toga, odmah se počeo pripremati. I kakvo je bilo njegovo raspoloženje dok je započinjao te pripreme? Je li bio radostan, veseo i sretan? Ili je bio pun boli, tužan i teška srca? (Bio je pun boli i tužan.) Osjećao je bol! Svaki mu je korak bio težak. Nakon što je postao svjestan toga i nakon što je čuo Božje riječi, svaki je dan Abrahamu bio kao godina; bio je jadan, nije se mogao radovati i bio je potišten. Međutim, koje je bilo njegovo jedno i jedino uvjerenje? (Da se mora pokoriti riječima Božjim.) Tako je, bilo je to da se mora pokoriti riječima Božjim. Rekao je sam sebi: „Neka je blagoslovljeno ime mog Gospoda Jahve; ja sam jedan od pripadnika Božjeg naroda i trebao bih se pokoriti Božjim riječima. Bez obzira na to je li ono što Bog kaže ispravno ili pogrešno, i bez obzira na to kako je Izak došao k meni, ako Bog traži, onda moram dati; takav je razum i stav koji čovjek mora imati.” Abraham nije bio oslobođen boli ili poteškoća nakon što je prihvatio Božje riječi; osjećao je bol i imao je vlastite poteškoće, a njih nije bilo lako prevladati! Ipak, što se dogodilo na kraju? Kao što je Bog želio, Abraham je doveo svog sina, malo dijete, na žrtvenik, i Bog je vidio sve što je on učinio. Kao što je Bog promatrao Nou, tako je promatrao i svaki Abrahamov pokret, i bio je dirnut svime što je učinio. Iako stvari nisu završile onako kako je svatko mislio da hoće, ono što je Abraham učinio bilo je jedinstveno među cijelim čovječanstvom. Treba li on služiti kao primjer svima onima koji slijede Boga? (Da.) On je uzor svima među čovječanstvom koji slijede Boga. Zašto kažem da je on uzor čovječanstvu? Abraham nije razumio mnoge istine, niti je čuo ikakve istine ili propovijedi koje mu je Bog osobno izgovorio. On je samo vjerovao, priznavao i bio poslušan. Što je u njegovoj ljudskosti bilo tako jedinstveno? (Razum stvorenog bića.) Koje riječi to odražavaju? (Rekao je: „Neka je blagoslovljeno ime mog Gospoda Jahve; trebao bih se pokoriti Božjim riječima, i bez obzira na to odgovaraju li one čovjekovim predodžbama ili ne, moram se pokoriti.”) U tome je Abraham posjedovao razum normalne ljudskosti. Štoviše, posjedovao je i savjest normalne ljudskosti. A gdje se ta savjest odražavala? Abraham je znao da je Izaka darovao Bog, da je on Božja stvar, da pripada Bogu i da bi ga Abraham trebao vratiti Bogu kad On to zatraži, umjesto da ga uvijek smatra isključivo svojim; takva je savjest koju bi čovjek trebao posjedovati.

Posjeduju li današnji ljudi savjest i razum? (Ne.) U kojim se stvarima to odražava? Bez obzira na to koliko milosti Bog daruje ljudima i bez obzira na to koliko blagoslova ili milosti uživaju, kakav je njihov stav kad se od njih traži da uzvrate Božju ljubav? (Otpor, a ponekad i strah od teškoća i umora.) Strah od teškoća i umora konkretno je očitovanje nedostatka savjesti i razuma. Traženje izgovora, pokušavanje postavljanja uvjeta i pregovaranje, također su konkretna očitovanja, zar ne? (Da.) Tu su i žaljenje, obavljanje stvari na površan i lukav način i prepuštanje tjelesnim užicima – sve su to konkretna očitovanja. Današnji ljudi ne posjeduju savjest, a ipak često hvale milost Božju, broje sve takve milosti i dirnuti su do suza dok ih broje. Međutim, nakon što završe s brojenjem, tu je kraj; i dalje su površni, i dalje samo odrađuju stvari tek reda radi, i dalje su varljivi, i dalje su lukavi i zabušavaju, bez ikakvih osobitih očitovanja pokajanja. Koja je, dakle, bila svrha tvog brojenja? To je očitovanje nedostatka savjesti. Dakle, kako se očituje nedostatak razuma? Kad te Bog oreže, ti se žališ, osjećaji su ti povrijeđeni i tada više ne želiš vršiti svoju dužnost i kažeš da Bog nema ljubavi; kad malo patiš dok vršiš svoju dužnost, ili kad je okruženje koje ti Bog postavi pomalo teško, pomalo izazovno ili pomalo naporno, ti to više ne želiš činiti; i ni u jednom od različitih okruženja koje je Bog postavio nisi u stanju pokušati se pokoriti, misliš samo na svoje tijelo i želiš se samo razuzdati i divljati. Znači li to, ili ne, da si lišen razuma? Ne želiš prihvatiti Božju suverenost i aranžmane, i samo želiš od Njega dobiti koristi. Kad obaviš malo posla i malo patiš, ističeš svoje zasluge, smatraš da si iznad drugih dok uživaš u povlasticama statusa i počinješ se ponašati kao dužnosnik. Nemaš želju raditi nikakav stvarni posao, niti si sposoban provesti bilo kakav stvarni posao – želiš samo zapovijedati i biti dužnosnik. Želiš biti sam sebi zakon, raditi što god želiš i bezobzirno činiti nedjela. Osim prepuštanja i divljanja, ništa se drugo u tebi ne očituje. Je li to posjedovanje razuma? (Ne.) Kad bi vam Bog dao dobro dijete, a kasnije ti otvoreno rekao da će ga oduzeti, kakav bi bio tvoj stav? Bi li ti mogao imati isti stav kao Abraham? (Ne.) Neki bi ljudi rekli: „Kako ne bih mogao? Moj sin ima dvadeset godina i dao sam ga u kuću Božju, gdje sada vrši dužnost!” Je li to žrtva? U najboljem slučaju, ti si jednostavno odveo svoje dijete na pravi put – ali ti imaš i skriveni motiv: bojiš se da bi tvoje dijete inače moglo stradati usred nesreće. Nije li tako? To što ti radiš ne zove se prinošenje žrtve; to uopće nije isto što i Abrahamovo prinošenje Izaka. Jednostavno nema usporedbe. Kad je Abraham čuo što mu je Bog zapovjedio, koliko bi njemu – ili bilo kojem drugom članu ljudskog roda – bilo teško izvršiti taj nalog? To bi bila najteža stvar na svijetu; nema ničeg težeg. To nije bilo prinošenje nečega poput janjeta ili malo novca, i nije to bio svjetovna imovina ili materijalni predmet, niti je to bila životinja koja nije povezana s osobom koja prinosi žrtvu. To su stvari koje osoba može prinijeti uz kratkotrajan napor – dok je žrtva koju je Bog tražio od Abrahama bila život druge osobe. Bio je to život Abrahamovog vlastitog mesa i krvi. Koliko je to moralo biti teško! Dijete je također imalo posebnu pozadinu, jer ga je darovao Bog. Koji je bio Božji cilj kad mu je darovao dijete? Cilj je bio to da Abraham ima sina koji će odrasti u odraslu osobu, oženiti se i imati djecu te tako nastaviti obiteljsko ime. A sada, međutim, to je dijete trebalo biti vraćeno Bogu prije nego što je doseglo odraslu dob i te se stvari nikada ne bi dogodile. Dakle, koja je bila svrha što je Bog darovao Abrahamu dijete? Bi li promatrač mogao u tome naći ikakav smisao? U svjetlu ljudskih predodžbi, to nema smisla. Iskvareno je čovječanstvo sebično; nitko to ne bi mogao shvatiti. Ni Abraham to nije mogao shvatiti; nije znao što, u konačnici, Bog želi učiniti, osim što je od njega tražio da žrtvuje Izaka. Dakle, koji je izbor Abraham napravio? Kakav je bio njegov stav? Iako nije mogao sve to shvatiti, ipak je bio u stanju učiniti kako je Bog zapovjedio; poslušao je Božje riječi i pokorio se svakoj riječi onoga što je On tražio, ne opirući se niti tražeći izbor, a još manje pokušavajući postavljati uvjete ili se raspravljati s Bogom. Prije nego što je Abraham uspio shvatiti sve što se događalo, bio je u stanju poslušati i pokoriti se – što je apsolutno rijetko i hvalevrijedno, i izvan sposobnosti bilo koga od vas koji ovdje sjedite. Abraham nije znao što se događa i Bog mu nije ispričao cijelu priču; ipak, sve je to shvatio ozbiljno, vjerujući da bi se ljudi trebali pokoriti svemu što Bog želi učiniti i da ne bi trebali postavljati pitanja, da ako Bog ne kaže ništa više, onda to nije nešto što ljudi trebaju razumjeti. Neki ljudi kažu: „Ipak se to mora istjerati na čistac, sigurno, zar ne? Čak i ako to uključuje umiranje, moraš znati zašto.” Je li to stav koji bi stvoreno biće trebalo imati? Kad ti Bog nije dopustio da razumiješ, trebaš li razumjeti? Kad se od tebe traži da nešto učiniš, ti to učiniš. Zašto toliko komplicirati stvari? Da je Bog želio da razumiješ, On bi ti to već objasnio; s obzirom na to da nije, nema potrebe da razumiješ. Kad se od tebe ne traži da razumiješ, i kad ti nisi u stanju razumjeti, sve ovisi o tome kako postupaš i možeš li se pokoriti Bogu. To vam je teško, zar ne? U takvim se okolnostima vi ne pokoravate i u vama ne ostaje ništa osim prigovaranja, nerazumijevanja i otpora. Abraham je bio potpuna suprotnost onome što se očituje u vama. Poput vas, on nije znao što će Bog učiniti, niti je znao razloge iza Božjih postupaka; nije razumio. Je li htio pitati? Je li htio znati što se događa? Jest, ali da mu Bog nije rekao, gdje bi drugdje mogao otići pitati? Koga bi mogao pitati? Božje su stvari otajstvo; tko može odgovoriti na pitanja o Božjim stvarima? Tko ih može razumjeti? Ljudi ne mogu zauzeti Božje mjesto. Pitaj nekog drugog i ni on neće razumjeti. Možeš razmišljati o tome, ali nećeš to dokučiti, bit će ti neshvatljivo. Dakle, ako nešto ne razumiješ, znači li to da ne moraš činiti kako Bog kaže? Ako nešto ne razumiješ, možeš li jednostavno promatrati, odugovlačiti, čekati priliku i tražiti neku drugu opciju? Ako nešto ne možeš razumjeti – ako ti je neshvatljivo – znači li to da se ne moraš pokoriti? Znači li to da se možeš držati svojih ljudskih prava i reći: „Imam ljudska prava; ja sam neovisna osoba, pa što Tebi daje pravo da me tjeraš da radim glupe stvari? Ja stojim uspravno i ponosno između neba i zemlje – mogu Ti biti neposlušan”? Je li to ono što je Abraham učinio? (Ne.) Budući da je vjerovao da je samo obično i neugledno stvoreno biće, osoba pod Božjom suverenošću, izabrao je poslušati i pokoriti se, ne shvaćati olako nijednu Božju riječ, već ih u potpunosti provoditi u djelo. Što god Bog kaže ljudima i što god im Bog kaže da čine, oni nemaju drugog izbora; moraju slušati, a nakon što poslušaju, trebali bi to provesti u djelo. Štoviše, prilikom provođenja u djelo, ljudi bi se trebali pokoriti temeljito i spokojno. Ako priznaješ da je Bog tvoj Bog, onda bi se ti trebao pokoravati Njegovim riječima, čuvati mjesto za Njega u svom srcu i provoditi Njegove riječi u djelo. Ako je Bog tvoj Bog, onda ne bi trebao pokušavati analizirati što ti On govori; kako god On kaže da stvari stoje, tako i stoje, i nije važno što ti ne razumiješ ili ne shvaćaš. Važno je da bi ti trebao prihvatiti ono što On kaže i pokoriti se tome. To je bio stav koji je Abraham imao kad su u pitanju bile Božje riječi. Upravo zato što je Abraham posjedovao taj stav, bio je u stanju poslušati Božje riječi, bio je u stanju pokoriti se onome što mu je Bog zapovjedio da učini i mogao je postati netko tko je bio pravedan i savršen u očima Božjim. To je bilo unatoč činjenici da je, u očima svih onih oholih i prepotentnih ljudi, Abraham izgledao glupo i nerazumno zanemarujući život vlastitog sina radi svoje vjere, i ležerno ga polažući na žrtvenik da bude zaklan. Kakav je neodgovoran čin to bio, mislili su; kakav je nesposoban i bezosjećajan otac to bio i kako je bio sebičan što je učinio takvu stvar radi svoje vjere! Tako je Abraham izgledao u očima svih ljudi. Međutim, je li ga tako vidio Bog? Ne. Kako ga je Bog vidio? Abraham je bio u stanju poslušati ono što je Bog rekao i pokoriti se tome. Do koje je mjere bio u stanju pokoriti se? Učinio je to bez kompromisa. Kad je Bog zatražio ono što mu je bilo najdragocjenije, Abraham je to vratio Bogu, prinoseći to Bogu. Abraham je poslušao sve što je Bog od njega tražio i pokorio se tome. Bilo da se gleda kroz leću ljudskih predodžbi ili očima iskvarenih ljudi, Božji se zahtjev činio krajnje nerazumnim, a ipak se Abraham uspio pokoriti; to se svodilo na njegov integritet, koji su karakterizirale istinska vjera i pokornost Bogu. Kako su se ta istinska vjera i pokornost odražavale? U samo dvije riječi: u njegovoj poslušnosti. Ništa dragocjenije ili vrjednije istinsko stvoreno biće ne može posjedovati, i ništa nije rjeđe i ništa nije više hvale vrijedno. Upravo ta najdragocjenija, najrjeđa stvar ta stvar koja je najviše vrijedna hvale toliko nedostaje današnjim sljedbenicima Božjim.

Današnji su ljudi obrazovani i učeni. Oni razumiju suvremenu znanost i pod snažnim su utjecajem tradicionalne kulture i izopačenih društvenih običaja, koji su ih zarazili i uvjetovali; misli im se roje, imaju zamršene predodžbe, a u sebi su u potpunom neredu. Iako godinama slušaju propovijedi i priznaju i vjeruju da je Bog Suveren nad svim stvorenim, i dalje imaju omalovažavajući i nemaran stav prema svakoj Božjoj riječi. Njihov je stav prema tim riječima takav da ih ignoriraju; da se prave slijepi i gluhi na njih. Kakve su to osobe? Oni pitaju „zašto” o svemu; osjećaju potrebu da sve dokuče i sve temeljito razumiju. Čini se da su vrlo ozbiljni u vezi s istinom; njihovo vanjsko ponašanje i napori te stvari kojih se naoko odriču ukazuju na nepokolebljiv stav prema vjeri i vjerovanju u Boga. Međutim, zapitajte se ovo: jeste li se vi držali Božje riječi i svake Njegove upute? Jeste li ih sve proveli u djelo? Jeste li poslušni? Ako u svom srcu neprestano odgovaraš na ova pitanja s „ne” i „nisam”, kakvu onda vjeru imaš? S kojim ciljem zapravo vjeruješ u Boga? Što si točno dobio od svoje vjere u Njega? Vrijedi li te stvari istražiti? Vrijedi li kopati po njima? (Da.) Svi vi nosite naočale; vi ste suvremeni, civilizirani ljudi. Što je na vama doista suvremeno? Što je na vama civilizirano? Dokazuje li to što si „suvremen” i „civiliziran” da si netko tko je poslušan Božjim riječima? Takve stvari ne znače ništa. Neki ljudi kažu: „Ja sam visoko obrazovan i studirao sam teologiju.” Neki kažu: „Pročitao sam klasičnu Bibliju nekoliko puta i govorim hebrejski.” Neki kažu: „Bio sam u Izraelu mnogo puta i osobno sam dotaknuo križ koji je nosio Gospodin Isus.” Neki kažu: „Bio sam na planini Ararat i vidio ostatke arke.” Neki kažu: „Vidio sam Boga” i „Bio sam uznesen pred Boga.” Kakva je korist od svega toga? Bog od tebe ne traži ništa naročito zahtjevno, samo da ozbiljno budeš poslušan Njegovim riječima. Ako to ne možeš, onda zaboravi sve ostalo; neće biti nikakve koristi ni od čega što kažeš. Svi znate priče o Noi i Abrahamu, ali puko poznavanje priča samo po sebi je beskorisno. Jeste li ikada razmišljali o tome što je bilo najrjeđe i najviše hvale vrijedno kod ta dva čovjeka? Želite li biti poput njih? (Da.) Koliko to želite? Neki ljudi kažu: „Tako želim biti poput njih; razmišljam o tome kad god jedem, sanjam, vršim svoju dužnost, čitam Božje riječi i učim himne. Molio sam za to toliko puta, pa čak i napisao zavjet. Neka me Bog prokune ako ne poslušam Njegove riječi. Samo što ne znam kad mi Bog govori; nije da mi to kaže grmljavinom na nebu.” Kakva je korist od svega toga? Što to znači kad kažeš: „Tako želim”? (To su samo puste želje; to je puka težnja.) Kakva je korist od težnje? To je kao kockar koji svaki dan ide u kockarnicu; čak i kad sve izgubi, i dalje se želi kockati. Ponekad možda i pomisli: „Samo još jedan pokušaj, a onda obećavam da ću prestati i nikad se više neću kockati”. Isto misli bilo da sanja ili jede, ali nakon što razmisli o tome, i dalje se vraća u kockarnicu. Svaki put kad se kocka, kaže da će to biti posljednji put; i svaki put kad izađe kroz vrata kockarnice, kaže da se nikada neće vratiti – s rezultatom da, nakon cijelog života pokušavanja, i dalje ne uspijeva prestati. Jeste li vi poput tog kockara? Često donosite odluke pa ih niječete, prešlo vam je u naviku varati Boga, i to nije lako promijeniti.

III. Razotkrivanje kako se današnji ljudi odnose prema Božjim riječima

Koja je bila tema priča koje sam upravo ispripovjedio? (O stavovima prema Bogu i o tome kako možemo biti poslušni Božjoj riječi i pokoriti se Bogu kada se nešto dogodi.) Što je najvažnije čemu su vas poučile te dvije priče? (Biti poslušan i pokoran te postupati u skladu sa zahtjevima Božje riječi.) Važno je naučiti biti poslušan i primjenjivati poslušnost Božjim riječima. Ti kažeš da si Božji sljedbenik, da si stvoreno biće, da si ljudsko biće u Božjim očima. Međutim, u onome što proživljavaš i očituješ, nema ni traga pokornosti ili primjene koje dolazi nakon slušanja Božjih riječi. Dakle, trebaju li postojati upitnici iza izraza „stvoreno biće”, „netko tko slijedi Boga” i „ljudsko biće u očima Božjim” kada se primijene na tebe? S obzirom na te upitnike, koliku nadu u spasenje ti imaš? To je nepoznato, izgledi su slabi, a ti se sâm ne usuđuješ reći. Prethodno sam ispripovjedio dvije klasične priče o tome kako biti poslušan Božjim riječima. Svatko tko je čitao Bibliju i slijedio Boga dugi niz godina već je upoznat s te dvije priče. Ali čitajući te priče, nitko nije shvatio jednu od najvažnijih od svih istina: poslušnost Božjim riječima. Sada kada smo čuli priče o tome kako biti poslušan Božjim riječima, okrenimo se pričama o ljudima koji su neposlušni Božjim riječima. Budući da je spomenuta neposlušnost Božjim riječima, to moraju biti priče o današnjim ljudima. Nešto od onoga što kažem moglo bi biti neugodno za čuti i moglo bi povrijediti vaš ponos i samopoštovanje, i pokazat će se da vam nedostaje integriteta i dostojanstva.

Postoji komad zemlje na kojem sam zamolio neke ljude da posade povrće. To je bilo zato da bi ljudi koji vrše svoju dužnost mogli imati prirodnu hranu i da ne bi morali kupovati industrijski uzgojeno povrće prskano pesticidima. To je bila dobra stvar, zar ne? S jedne strane, svi žive zajedno, kao velika obitelj, i svi mogu zajedno vjerovati u Boga, držeći se podalje od trendova i društvenog kaosa. Stvaranje takvog okruženja omogućuje svima da se smireno posveteispunjavanju svoje dužnosti. Uže gledano je tako. Šire gledano, sadnja povrća koje će jesti oni koji vrše svoju dužnost i sudjelovanje u širenju Božjeg evanđelja također je usklađeno. Kada kažem: „Posadite nešto povrća da ga jedu ljudi koji u blizini vrše svoju dužnost”, nije li te riječi prilično lako razumjeti? Kada sam zamolio jednog određenog čovjeka da to učini, on je razumio i posadio neko povrće koje se uobičajeno jede. Mislim da je sadnja povrća nešto jednostavno. Svi obični ljudi to mogu učiniti. Nije tako teško kao propovijedanje evanđelja ili razni poslovi u crkvi. Stoga nisam tome pridavao previše pozornosti. Nešto kasnije, otišao sam tamo i vidio da svi jedu povrće koje su sami posadili, i čuo sam da ponekad nešto i preostane, čime su hranili kokoši. Rekao sam: „Posadili ste sve to povrće i imali dobar urod. Jeste li štogod poslali crkvama? Jesu li ljudi u drugim crkvama imali priliku jesti povrće koje smo mi posadili?” Neki su rekli da ne znaju. Neki su rekli da ljudi na drugim mjestima sami kupuju povrće i da ne jedu ovo odavde. Svatko je rekao nešto drugo. Nikoga to nije zanimalo; sve dok su oni sami imali povrća za sebe, smatrali su da nema problema. Nije li to odvratno? Ja sam potom rekao nadzorniku: „Potpuno je razumno da vi jedete ono što uzgojite, ali i drugi ljudi moraju jesti. Je li ispravno da ste vi posadili toliko da niste mogli sve pojesti, dok drugdje i dalje moraju kupovati povrće za sebe? Nisam li ti rekao da se ovo povrće ne sadi samo da biste ga vi jeli – ti ga moraš slati i drugim crkvama u blizini?” Mislite li vi da bih im trebao stalno govoriti što da rade i određivati jasna pravila kada je u pitanju ova sitnica? Jesam li trebao to udariti na sva zvona, sazvati sve na skup i održati propovijed? (Nisam.) Ni Ja tako ne mislim. Je li moguće da ljudima nedostaje i ta mrvica razumijevanja? Da je tako, onda oni ne bi bili ljudi. Stoga sam ponovno rekao tom čovjeku: „Požuri i pošalji povrće drugim crkvama. Idi i obavi to.” „U redu”, rekao je, „vidjet ću.” Takav je stav imao. Nešto kasnije, ponovno sam otišao tamo i vidio na polju veliku površinu zasađenu povrćem svake zamislive vrste. Pitao sam ljude koji su ga posadili jesu li imali veliku žetvu. Rekli su da je urod bio toliki da ga nisu mogli svog pojesti, a nešto je i istrunulo. Ponovno sam pitao jesu li štogod poslali obližnjim crkvama. Odgovorili su da ne znaju, da nisu sigurni. Rekli su to na vrlo nejasan i površan način. Bilo je jasno da nitko tu stvar nije shvatio ozbiljno. Sve dok su imali hrane za sebe, nije ih bilo briga ni za koga drugog. Još jednom sam otišao potražiti nadzornika. Pitao sam ga jesu li poslali povrće. Rekao je da jesu. Pitao sam kako je prošla dostava. Rekao je da je dostavljeno. U ovom trenutku, zvuči li vam to kao da je postojao problem? Stav tih ljudi nije bio ispravan. Nisu imali stav odanosti i odgovornosti dok su vršili svoju dužnost, što je odvratno – ali ono što je slijedilo bilo je još odvratnije. Kasnije sam pitao braću i sestre u obližnjim crkvama jesu li primili pošiljke povrća. „Poslano je,” odgovorili su, „ali bilo je u gorem stanju od povrća koje biste našli bačeno na tlo tržnice. Nije bilo ničega osim trulog lišća pomiješanog s pijeskom i kamenčićima. Bilo je nejestivo.” Kako se vi osjećate kad to čujete? Osjećate li bijes u srcu? Jeste li bijesni? (Da.) A ako ste svi vi bijesni, mislite li da bih se Ja naljutio? Nevoljko su poslali nešto povrća, ali su loše obavili posao. A tko je bio uzrok tom loše obavljenom zadatku? Na tom je mjestu bila jedna zla osoba koja ih je spriječila da ga pošalju. Što je rekao nakon što sam Ja zapovjedio da se povrće dostavi? „Budući da mi ti govoriš da to učinim, skupit ću nešto trulog lišća i povrća koje mi ne želimo jesti da im pošaljem. To se računa kao dostava, zar ne?” Saznavši to, zapovjedio sam da se to đavolsko smeće izbaci. Kakvo je to mjesto bilo da se on ovdje usuđuje ponašati kao tiranin? Ovo je Božja kuća. Ovo nije društvo i nije slobodno tržište. Ako ti ovdje imaš ispade bijesa i ponašaš se kao tiranin, onda ovdje nisi dobrodošao i Ja te ne mogu podnijeti pred Svojim očima, briši odavde! Bježi od Mene što dalje možeš, vrati se odakle si došao! Mislite li da je bilo ispravno od Mene da tako postupim? (Da.) Zašto? (Takvoj osobi previše nedostaje ljudskosti.) Pa zašto neki ljudi kojima nedostaje ljudskosti nisu otjerani? Neki ljudi nemaju ni savjesti niti razuma i ne teže istini, ali ne čine zle stvari, ne ometaju rad crkve, ne utječu na vršenje dužnosti drugih ljudi niti utječu na život crkve. Takvu osobu treba za sada zadržati da služi, ali kada počini zlo i uzrokuje prekide i smetnje, tada nije prekasno pokazati joj vrata. Pa zašto sam Ja morao izbaciti to smeće? Htio je glumiti tiranina i voditi glavnu riječ u Božjoj kući. Utjecao je na normalne živote braće i sestara i na rad Božje kuće. Neki su rekli da je bio previše sebičan, previše lijen, da je svoju dužnost vršio površno. Je li bilo tako? Htio se suprotstaviti svoj braći i sestrama, svima onima koji vrše dužnost, i Bogu. Htio je preuzeti kuću Božju. Htio je voditi glavnu riječ u Božjoj kući. Ako je htio voditi glavnu riječ, onda je trebao učiniti nešto dobro. Ali nije učinio ništa dobro. Sve što je učinio štetilo je interesima Božje kuće i naškodilo Božjem izabranom narodu. Biste li vi mogli podnositi nekog takvog? (Ne.) A ako nitko od vas ne bi mogao, mislite li da bih Ja mogao? Danas postoje ljudi koji su još uvijek nezadovoljni činjenicom da je ta zla osoba uklonjena. Ne mogu ga prozreti i još uvijek se u svojim mislima obračunavaju sa Mnom. Danas postoje ljudi koji, na spomen te osobe, još uvijek misle da Ja nisam ispravno postupio u toj stvari, koji smatraju da Božja kuća nije pravedna. Kakva je to banda? Znate li vi kako je ta osoba brala kineski kupus koji su uzgojili? Normalno je da iščupate cijelu stabljiku da biste je pojeli, zar ne? Trga li itko samo lišće? (Ne.) E pa, taj bizarni tip nije dopuštao drugima da iščupaju cijelu biljku sa stabljikom; rekao im je da samo trgaju lišće. To je bio prvi put da sam se susreo s nečim takvim. Što vi mislite, zašto je to učinio? Zašto nije dopustio drugima da iščupaju cijelu biljku? Zato što bi, da su iščupali cijelu biljku, polje ostalo prazno i moralo bi ga se preorati i ponovno zasaditi. Da bi si uštedio trud, tražio je od drugih da trgaju lišće. Kad im je to rekao, nitko mu se nije usudio suprotstaviti. Bili su poput njegovih robova – radili su sve što je rekao. On je tamo vodio glavnu riječ. Mislite li vi da bi bilo prihvatljivo ne riješiti ga se? (Ne.) Dopustiti takvom čovjeku da ostane bila bi muka. Kad povremeno pokaže nešto dobro, to je zato što se to ne tiče njegovih vlastitih interesa. Pogledajte pažljivo sve što radi: ne postoji nijedna stvar koja ne ometa i ne šteti interesima drugih, nijedna stvar koja ne šteti interesima Božje kuće. Taj je čovjek rođen kao đavao, suprotstavlja se Bogu i antikrist je. Može li se takvom čovjeku dopustiti da ostane u Božjoj kući? Zaslužuje li vršiti dužnost? (Ne.) A ipak neki ljudi pokušavaju braniti nekog takvog. Koliko su samo smušeni? Nije li to odvratno? Pokušavaš li pokazati da imaš ljubavi? Ako imaš ljubavi, onda ga ti uzdržavaj; ako imaš ljubavi, dopusti da tebi naudi – ali ne dopusti da naudi interesima Božje kuće! Ako imaš ljubavi, onda kad on bude uklonjen, idi s njim – što još radiš ovdje? Jesu li ti ljudi poslušni i pokorni? (Ne.) Rođeni su kao banda đavola. Taj je čovjek bio neposlušan svemu što sam Ja rekao. Da sam Ja rekao zapad, on bi krenuo na istok, a da sam Ja rekao istok, on bi krenuo na zapad. Ustrajao je u tome da se Meni suprotstavlja u svemu. Zašto mu je bilo tako teško malo Me poslušati? Je li to što sam ga zamolio da pošalje povrće drugoj braći i sestrama značilo da će on biti lišen svog dijela? Jesam li ga Ja lišavao prava da jede to povrće? (Ne.) Pa zašto ga nije poslao? Nije ga morao sam nositi, ne bi ga to stajalo nikakvog truda. Ali ne samo da drugima nije dao ništa od dobrog, dao im je trulo. Koliko loš mora biti da bi to učinio? Može li se smatrati osobom? Rekao sam mu da pošalje povrće, a ne otpad. Nešto tako jednostavno, tako lako, ništa lakše, a ni to nije mogao učiniti. Je li to osoba? Ako ti je čak i nešto takvo previše, kako možeš tvrditi da se pokoravaš Bogu? Ti se suprotstavljaš, uzvraćaš, a ipak i dalje pokušavaš živjeti na račun Božje kuće. Bi li se to ikada moglo dogoditi? Dan- danas postoje oni koji nisu zaboravili: „Ti si jednom povrijedio naše osjećaje. Ti si jednom izbacio nekolicinu od nas, ali mi se nismo složili; htjeli smo da ostanu, ali ti im nisi dao priliku. Jesi li ti pravedan bog?” Mislite li vi da bi đavli ikada rekli da je Bog pravedan? (Nikada.) Njihova usta mogu reći da je Bog pravedan, ali kada Bog djeluje, to im ne odgovara; ne mogu se natjerati da hvale Božju pravednost. To su đavli i licemjeri.

Što pokazuje čak i takva sitnica kao što je dostava povrća? Je li ljudima lako pokoriti se Bogu i biti poslušan Božjim riječima? (Ne.) Ljudi jedu hranu koju im Bog daje, žive u kućama koje im Bog daje, koriste stvari koje im Bog daje, ali kada ih Bog zamoli da podijele svoj višak povrća s drugima, jesu li pokorni? Mogu li te riječi u njima uroditi plodom? U ljudima, mogu. Mogu se provesti. Ali u đavlima, Sotonama i antikristima, nikada neće uroditi plodom. Ta je osoba mislila u sebi: „Ako pošaljem ovo povrće, hoće li se itko sjetiti ovog mog dobročinstva? Ako drugi jedu ovo povrće i kažu da je to milost Božja, da mi je Bog rekao da to učinim, ako svi zahvaljuju Bogu, tko će zahvaliti meni? Ja sam junak iz sjene, ja sam se mučio. Ja sam posadio povrće. Ti bi mi trebao zahvaliti. A ako ne zahvališ, ako ne znaš da sam ja to učinio, onda možeš samo sanjati da ćeš jesti povrće koje sam ja uzgojio!” Nije li to ono što je mislio? I nije li to zlo? To je toliko zlo! Kako bi zao čovjek uopće mogao primjenjivati istinu i biti poslušan riječima Božjim? Taj je čovjek rođen kao đavao i Sotona. On se suprotstavlja Bogu, opire se istini i prezire istinu. Nije sposoban biti poslušan Božjim riječima, pa ima li on ikakvu potrebu da im bude poslušan? Ne. Pa kako bi se takva stvar trebala riješiti? Izbaciti ga i naći nekoga tko može biti poslušan da zauzme njegovo mjesto. To je to, jednostavnije ne može biti. Je li postupanje na ovaj način primjereno ili ne? (Primjereno je.) I Ja tako mislim. Ako ne ode, stvarat će nevolje i nauditi svima ostalima. Neki ljudi kažu: „Jesi li Ti nezadovoljan zato što on nije bio poslušan Tvojim riječima? Sve što je učinio jest da Te nije poslušao – je li to bilo tako ozbiljno? Ti si ga otjerao zbog nečeg tako beznačajnog, a on zapravo nije učinio ništa loše. Samo je poslao nešto trulog povrća i u nekoliko navrata nije poslao ništa i nije Te poslušao. To je tek jedna sitnica, zar ne?” Je li tako? (Nije.) Pa kako vi mislite da Ja gledam na ovo? Nije mogao biti poslušan ni kada se radilo o takvoj sitnici, a ipak je ovdje pokušavao nerazumno ometati stvari. Ovo je Božja kuća, ništa ovdje nije pripadalo njemu. Svaka vlat trave, svako drvo, svaki brežuljak, svaka vodena površina ovdje – on nije imao autoritet da kontrolira ili vodi glavnu riječ nad bilo čim od toga. Pokušao je voditi glavnu riječ, nerazumno ometati stvari. Što je on bio? Ništa njegovo ne bi bilo uzeto ili korišteno, niti bi išta što mu pripada bilo poslano; sve što se od njega tražilo bilo je da se pokrene i ispuni odgovornosti koje je trebao, a ni to nije mogao učiniti. Budući da to nije mogao učiniti, Ja ga nisam priznavao kao vjernika i morao je izaći iz Božje kuće, morao je biti očišćen! Je li bilo razumno od Mene da to učinim? (Da.) To su upravne uredbe kuće Božje. Kad bih Ja naišao na takvu zlu osobu koja čini zlo i ne bih je uklonio, kad ne bih izrazio nikakav stav prema njoj, što vi mislite, koliko bi ljudi bilo povrijeđeno? Ne bi li to dovelo kuću Božju u nered? I ne bi li upravne uredbe kuće Božje postale prazne riječi? Dakle, što je propisano upravnim uredbama Božje kuće u vezi s tim antikristima i zlim đavlima koji su neposlušni, uzrokuju smetnje, nerazumno ometaju stvari i besramno se ponašaju? Ukloniti ih i izbaciti iz kuće Božje. Iščistiti ih iz redova braće i sestara. Oni se ne ubrajaju u članove Božje kuće. Što mislite o takvom postupanju s njima? Jednom kada takvi ljudi budu uklonjeni, sav će posao teći glatko. Đavli i Sotone nastoje iskoristiti čak i nešto tako sitno kao što je jedenje povrća. Čak i s tim pokušavaju voditi glavnu riječ i raditi što žele. Sve o čemu smo govorili je sitnica, ali bez obzira na to, dotiče se najosnovnije od svih istina. Najosnovnija od istina jest poslušnost Božjim riječima. Kakva je narav onih koji ni to ne mogu učiniti? Posjeduju li oni savjest i razum normalnih ljudi? Nimalo. To su ljudi kojima nedostaje ljudskosti.

Osim povrća, ljudi u svakodnevnom životu moraju jesti i meso i jaja. Stoga sam Ja rekao nekim ljudima da drže nekoliko kokoši i da ih hrane žitaricama, povrćem i sličnim. Trebalo ih je uzgajati na otvorenom. Na taj bi način nesle bolja jaja od onih koja se prodaju na tržnicama. I samo pileće meso bilo bi prirodno; u najmanju ruku ne bi sadržavalo hormone i ne bi bilo štetno za ishranu ljudi. Kokoši možda ne bi proizvele veliku količinu jaja ili mesa, ali kvaliteta bi bila zajamčena. Razumijete li što pod time mislim? (Da.) Onda Mi recite, koliko informacija sadrži ono što sam upravo rekao? Prvo, uzgoj kokoši na ovaj način dao bi nam prirodna jaja za jelo. Bez obzira na to koliko bismo ih mogli pojesti, u najmanju ruku, ne bismo morali jesti jaja koja sadrže antibiotike. To je bio zahtjev za jaja. Drugo, zahtjev za meso bio je da ne sadrži hormone, tako da bi ga ljudi mogli jesti bez straha. Je li ijedno od toga bilo previše tražiti? (Ne.) Zahtjevi koje sam Ja postavio ne samo da nisu bili pretjerani, nego su bili i primjenjivi, zar ne? (Da.) Kasnije su pilići kupljeni i hranjeni. Kad su počeli nesti, jeli smo jaja; međutim, osjećao se blagi okus antibiotika, vrlo sličan jajima kupljenim u supermarketu. Malo sam razmislio: jesu li im davali hranu koja sadrži antibiotike? Kasnije sam pitao ljude koji su se brinuli o kokošima kakvu su im hranu davali, a oni su rekli koštano brašno. „Ne trebamo tjerati ove kokoši da rano nesu. Neka se hrane prirodno, uzgajajte ih na otvorenom. Pustite ih da normalno nesu”, rekao sam Ja. „Ne držimo ih da bismo dobili puno jaja, već samo da bismo mogli jesti prirodna jaja. To je sve što tražim.” Što sam Ja mislio kad sam to rekao? Govorio sam im da ne hrane kokoši ničim što sadrži antibiotike, hormone i slično. Kokošima se trebala davati drugačija hrana od one koju su jele drugdje. Drugdje su kokoši potpuno odrasle nakon samo tri mjeseca, nesu jaja svaki dan i koriste se kao strojevi za nesenje jaja sve do dana kada ih zakolju. Nesu li onda dobra jaja? I je li im meso ukusno? (Ne.) Ja sam tražio da kokoši budu na otvorenom, da im se dopusti da traže hranu vani, jedući kukce i korov, a zatim da ih se hrani žitaricama, zrnjem i sličnim. Iako bi se time dobilo manje jaja, kvaliteta bi bila bolja; bilo bi dobro i za kokoši i za ljude. Je li ono što sam Ja tražio bilo lako postići? (Jest.) I je li bilo lako razumjeti? Je li bilo ikakvih poteškoća u tome da se poslušno učini onako kako sam Ja rekao? (Bilo je lako razumjeti. To nije bilo teško.) Nisam smatrao da je bilo ikakvih poteškoća. Bilo je lako. Nisam postavljao nikakve zahtjeve u pogledu količine proizvedenih jaja, već samo njihove kvalitete. Ljudi s normalnim razumom i normalnim načinom razmišljanja shvatili bi to čim bi čuli. Smatrali bi da je to jednostavno, da je izvedivo, i ubrzo bi to proveli u djelo. To znači biti poslušan. Pa jesu li ljudi koji su uzgajali kokoši tako postupili? Jesu li bili sposobni za to? Biti sposoban za to značilo bi posjedovati normalan ljudski razum. Ne biti sposoban za to značilo bi da postoji problem. Ubrzo nakon što sam Ja to rekao, vrijeme je zahladilo. Prema normalnim zakonima prirode, to bi uzrokovalo da kokoši prestanu nesti. Ali dogodilo se nešto vrlo znakovito: kad je zahladilo, kokoši nisu nesle manje jaja, nesle su više. Svaki dan je bilo jaja za jelo, ali žumanjci nisu bili žuti kao prije, a bjelanjci su postajali sve tvrđi i tvrđi. Jaja su postajala sve manje i manje ukusna. Što se događalo? Ja sam rekao: „Što se, zaboga, događa? Ovim je kokošima već dovoljno teško preživjeti zimu, a vi ih sada pokušavate natjerati da nesu jaja za ljude? To je pomalo okrutno!” Kad sam kasnije otišao i pitao, otkrio sam da se kokošima još uvijek daje hrana kupljena drugdje – hrana koja je jamčila da će nastaviti nesti bez obzira na to je li proljeće, ljeto, jesen ili zima. „Obično kokoši ne nesu u ovo doba godine. Možemo biti bez jaja. Samo se nastavite brinuti o njima. Na proljeće će ponovno početi nesti i to će biti jaja dobre kvalitete”, rekao sam. „Nemoj biti proždrljiv. Nisam od tebe tražio da ih tjeraš da neprestano nesu jaja, niti da i zimi osiguravaš jaja. Budući da to nisam od tebe tražio, zašto si nastavio davati im tu hranu koju si kupio? Zabranjujem ti da ih ponovno hraniš time.” Jesam li se jasno izrazio? Prvo, nisam zahtijevao da svakako mora biti jaja za jelo bez obzira na godišnje doba. Drugo, rekao sam im da ne daju kokošima tu hranu, da ne ubrzavaju proces nesenja jaja. Je li ovaj mali zahtjev bilo teško postići? (Ne.) Ali rezultat je bio da sam nešto kasnije ponovno jeo jaja koja su snijele naše kokoši. Rekao sam u Sebi: koliko je samo smušena ova skupina, kako to da nisu poslušali što sam im rekao? Kokoši su i dalje nesle jaja, pa zasigurno nisu promijenili hranu – eto, to se događalo.

Što vi možete razlučiti iz onoga što se dogodilo s uzgojem kokoši? (Da se ljudi ne pokoravaju Božjim riječima niti su im poslušni.) Neki su ljudi rekli: „Biti poslušan Božjim riječima – to znači slijediti Božju volju. Moramo biti poslušni kada se radi o velikim i uzvišenim stvarima, onima koje se tiču Božje volje, izvršenja Božjeg djela i Njegovog velikog djela. Sve o čemu si ti govorio odnosi se na beznačajne stvari iz svakodnevnog života, koje nemaju nikakve veze sa slijeđenjem Božje volje – stoga ne moramo raditi kako ti kažeš. Ono o čemu ti govoriš nije povezano s našom dužnošću, niti s našom pokornošću i poslušnošću Božjim riječima, stoga je opravdano naše suprotstavljanje tebi i naš odabir hoćemo li biti poslušni ili ne. Štoviše, što ti znaš o normalnom ljudskom životu, o obiteljskim stvarima? Ti ne razumiješ, pa nemaš pravo govoriti. Nemoj nam pričati besmislice – u ovome te ne moramo poslušati.” Nije li to ono što su mislili? I je li bilo ispravno tako misliti? (Ne.) Gdje je bila pogreška? (Slijeđenje Božje volje ne razlikuje krupne i sitne stvari. Sve dok su to Božje riječi, ljudi trebaju biti poslušni, trebaju se pokoriti i provoditi ih u djelo.) Neki su ljudi rekli: „Ja sam poslušan onim riječima Božjim koje su istina. Ne trebam biti poslušan onima koje nisu istina. Ja se pokoravam samo istini. ‚Slijediti Božji put’ znači slijediti, biti poslušan i pokoravati se onom dijelu riječi iz Božjih usta koji je istina. Riječi koje se tiču života ljudi i koje nisu povezane s istinom mogu se zanemariti.” Je li takvo shvaćanje ispravno? (Ne.) Pa kako vi gledate na istinu i na riječi Božje? Nisu li oni napravili razliku između riječi Božjih i istine? I nije li to pretvorilo istinu u puku ukrasnu figuru? Nisu li oni smatrali istinu vrlo ispraznom? Božje stvaranje svega, oblici i boje lišća na drveću, oblici i boje cvijeća, postojanje i razmnožavanje svega – ima li išta od toga veze s istinom? Ima li to ikakve veze sa spasenjem čovjeka? Je li građa ljudskog tijela povezana s istinom? Ništa od toga nije povezano s istinom, ali sve dolazi od Boga. Ako se ništa od toga ne tiče istine, zar ne možeš priznati njihovu ispravnost? Možeš li poricati njihovu ispravnost? Možeš li uništavati zakone Božjeg stvaranja kako ti se prohtije? (Ne.) Kakav bi, dakle, trebao biti tvoj stav? Moraš se pridržavati Njegovih zakona. Kada postoje stvari koje ne razumiješ, ispravno je vjerovati u ono što je izgovoreno iz usta Božjih. Ne trebaš ih proučavati niti ih pokušavati preduboko razumjeti – samo ne trebaš kršiti Njegove zakone. To znači vjerovati i pokoravati se. Kada se radi o navikama, zdravom razumu, pravilima svakodnevnog života i sličnom, stvarima koje Bog zahtijeva u svakodnevnom životu ljudi, a koje se ne dotiču čovjekovog spasenja, iako možda nisu na istoj razini ili stupnju kao istina, sve su to pozitivne stvari. Sve pozitivne stvari dolaze od Boga, stoga bi ih ljudi trebali prihvatiti – te su riječi ispravne. Osim toga, kao ljudi, kakav bi se razum i savjest trebali naći u njima? Na prvome je mjestu to da bi trebali naučiti kako biti poslušni. Čijim riječima biti poslušan? Riječima đavla i Sotone? Riječima ljudi? Riječima velikih ljudi, izvanrednih ljudi? Riječima antikrista? Nijednima od tih. Trebali bi biti poslušni riječima Božjim. Koja su načela i konkretne primjene poslušnosti Božjim riječima? Ne trebaš analizirati jesu li ispravne ili pogrešne i ne trebaš pitati zašto. Ne trebaš čekati da ih razumiješ prije nego što ih provedeš u djelo. Umjesto toga, prvo trebaš slušati, primjenjivati, izvršavati i pridržavati se, što bi također trebao biti tvoj prvi stav. Tek tada ćeš biti stvoreno biće i dostojno ljudsko biće. Ako su ti čak i ova najosnovnija mjerila ljudskog bića previše i Bog te ne priznaje kao čovjeka, možeš li ti tada doći pred Njega? Jesi li ti dostojan čuti Božje riječi? Jesi li ti dostojan čuti istinu? Jesi li ti dostojan spasenja? Nisi podoban ni za što od toga.

Jesu li ljudi o kojima sam upravo govorio, u vezi s pilićima i jajima, bili poslušni i pokorili se? (Ne.) Kako su su se odnosili prema Božjim riječima? Kao prema povjetarcu koji im je prohujao pokraj ušiju, a u mislima su imali određeno gledište: „Ti reci što imaš za reći, a ja ću raditi što imam za raditi. Nije me briga za tvoje zahtjeve! Dovoljno je što te opskrbljujem jajima za jelo – koga briga kakva jaja jedeš. Želiš jesti prirodna jaja? Malo sutra. Samo ti sanjaj! Tražio si od mene da uzgajam piliće i ja ih tako uzgajam, ali ti na to dodaješ svoje zahtjeve – imaš li ti pravo govoriti o tome?” Jesu li to ljudi koji su poslušni i pokoravaju se? (Ne.) Što pokušavaju učiniti? Pokušavaju se pobuniti! Božja kuća je mjesto gdje Bog govori i djeluje, i mjesto gdje istina vlada – ako ti ljudi, kad im je Bog nešto rekao u lice, nisu bili poslušni i nisu se pokorili, mogu li oni primjenjivati Božju riječ Njemu iza leđa? To je još nevjerojatnije! Štoviše, s obzirom na te dvije stvari, je li Bog njihov Bog? (Ne.) Tko je onda njihov bog? (Oni sami.) Tako je – oni sebe smatraju bogom, vjeruju u sebe. U tom slučaju, što još uvijek rade ovdje? Budući da su sami sebi bog, što rade mašući zastavom vjere u Boga? Ne obmanjuju li time druge ljude? Ne obmanjuju li sami sebe? Ako takvi ljudi imaju takav stav prema Bogu, jesu li sposobni biti poslušni? (Nipošto nisu.) Čak i u nečem tako neznatnom, ne mogu biti poslušni Božjoj riječi niti se pokoriti Bogu, Božje riječi nemaju učinka na njih, ne primaju ih u sebe i ne mogu im se pokoriti. Mogu li se takvi ljudi biti spašeni? (Ne mogu.) Koliko su, dakle, daleko od spasenja? Predaleko, ni blizu! Je li Bog u Sebi voljan spasiti one koji nisu poslušni Njegovim riječima, koji Mu se suprotstavljaju? Nikako nije. Čak ni ljudi, mjereći to prema vlastitim mislima, ne bi bili voljni to učiniti. Kad bi se đavli i Sotone poput ovih suprotstavili Tebi u svakom pogledu, bi li ih Ti spasio? Nemoguće. Nitko ne želi spasiti takve ljude. Nitko se ne želi sprijateljiti s takvim ljudima. U vezi s uzgojem pilića – nečem tako neznatnom – razotkrila se ljudska priroda; u nečem tako neznatnom, ljudi nisu bili sposobni poslušati ono što sam Ja rekao. Nije li to ozbiljan problem?

Porazgovarajmo sada o jednoj stvari u vezi s ovcama. Naravno, i dalje se tiče ljudi. Stiglo je proljeće. Vrijeme je bilo toplo i cvijeće je procvalo. Zelenilo je bujalo, trava je bila zelena. Sve je počelo zračiti životom. Ovce su cijelu zimu jele sijeno i više ga nisu htjele jesti, pa su se radovale što će trava zazelenjeti i što će moći pasti svježu travu. Dogodilo se da je to bilo i vrijeme kad su se ovce ojanjile, što je značilo da im je još potrebnije jesti zelenu travu. Što je bilo više trave i što je bila kvalitetnija, to bi više mlijeka stvarale i janjad bi brže rasla; i ljudi bi to rado vidjeli, bilo je to nešto čemu se trebalo radovati: lijepo, debelo janje za jelo do dolaska jeseni. S obzirom na to da su se ljudi imali čemu radovati, zar nisu trebali smisliti načine kako da janjadi daju više dobre trave za jelo, da ih utove kako bi bila snažna i debela? Zar nisu trebali promisliti: „Trava na polju trenutno nije dobra. Janjad će sporo rasti ako je bude jela. Gdje ima dobre trave?” Zar nisu trebali uložiti malo truda u to? Ali tko zna o čemu je razmišljala osoba koja se brinula za ovce. Jednog sam dana otišao vidjeti ovce. Vidio sam da je janjad dobro, skakala je kad bi vidjela ljude, stavljala prednje noge na ljudske potkoljenice da se uspnu, želeći razgovarati s njima. Nekoj je janjadi naraslo rogovlje, pa sam ih hvatao za roščiće i igrao se s njima. Ta je janjad bila dobro, ali je bila vrlo mršava i suha. Razmišljao sam o tome kako je janjad mekana i vuna im nije gusta, ali im je svejedno toplo, i mislio sam kako bi bilo bolje da se malo udebljaju. Razmišljajući u Sebi o tome, upitao sam osobu koja se brinula o ovcama: „Je li ova trava loše kvalitete? Nema li je dovoljno na polju da ovce pasu? Treba li preorati zemlju i posijati novu travu, da imaju dovoljno za jelo?” On je rekao: „Nema dovoljno zelene trave za jelo. Trenutno ovce još uvijek jedu sijeno.” Čuvši to, rekao sam: „Zar ne znate koje je godišnje doba? Zašto ih još uvijek tjerate da jedu sijeno? Ovce su se ojanjile, trebale bi jesti lijepu zelenu travu. Zašto ih još uvijek tjerate da jedu sijeno? Jeste li smislili rješenje za to?” Izvukao je hrpu izgovora. Kad sam mu rekao da preore polje, rekao je da ne može – ako to učini, ovce tada neće imati što jesti. Što Vi mislite nakon što ste sve ovo čuli? Osjećate li ikakvo breme? (Ja bih smislio način kako pronaći dobar pašnjak ili pokosio travu negdje drugdje.) To je jedan način da se to riješi. Morate smisliti rješenje. Nemojte samo napuniti svoj trbuh i zaboraviti sve ostalo – i ovce se trebaju najesti. Kasnije sam rekao nekolicini drugih ljudi: „Može li se ovo polje preorati? Čak i ako posijete travu ujesen, ovce će moći jesti zelenu travu sljedeće godine. Štoviše, na drugim mjestima postoje dva pašnjaka, mogu li se ovce tjerati onamo svaki dan da pasu svježu travu? Kad bi se ta dva pašnjaka izmjenjivala, zar ovce ne bi mogle pasti svježu travu?” Je li ono što sam rekao bilo lako učiniti? (Jest.) Neki su ljudi rekli: „Lakše je to reći nego učiniti. Uvijek govorite da je stvari lako učiniti – kako je to tako lako? Ima toliko ovaca, a kad trče uokolo, uopće ih nije lako tjerati.” Samo gonjenje ovaca bilo im je tako naporno, imali su toliko izgovora i poteškoća, ali na kraju su pristali. Nekoliko dana kasnije ponovno sam otišao pogledati. Trava je toliko narasla da je bila gotovo do struka. Pitao sam se kako je mogla toliko narasti kad su je ovce pasle. Nakon nekoliko pitanja, saznao sam: ovce uopće nisu bile puštene na pašu ovdje. I ljudi su imali izgovor: „Na tom polju nema nadstrešnice, ovcama je postalo prevruće.” Rekao sam: „Pa zašto im jednostavno ne sagradite nadstrešnicu? Ima samo nekoliko ovaca. Što vi uopće trebate raditi ovdje? Zar se ne biste trebali baviti ovim jednostavnim stvarima?” Odgovorili su: „Ne možemo naći nikoga da je sagradi.” Rekao sam: „Ima ljudi za druge stvari, zašto nema nikoga za ovo? Jesi li potražio nekoga? Tebi je stalo samo do toga da jedeš ovce, a ne da ih uzgajaš. Kako možeš biti tako sebičan? Želiš jesti janjetinu, a ne daš im da pasu zelenu travu – kako možeš biti tako nemoralan!” Jednom kad su bili prisiljeni, nadstrešnica je sagrađena i ovce su mogle pasti zelenu travu. Je li im bilo lako popasti malo svježe trave? Nešto tako jednostavno tim je ljudima bilo tako teško provesti. Na svakom su koraku izmišljali izgovore. Kad su imali izgovor, kad je bilo ikakvih poteškoća, odustajali su i čekali da Ja dođem i to riješim. Uvijek sam morao pratiti što se događa, uvijek sam morao paziti na to, uvijek sam morao vršiti pritisak na njih – nisam mogao drugačije. Zašto bih se Ja morao brinuti oko nečeg tako običnog kao što je hranjenje ovaca? Ja vama sve pripremam, pa zašto je potrebno toliko truda da vas natjeram da poslušate nekoliko Mojih riječi? Tražim li od tebe da se penješ na planinu noževa ili plivaš u moru vatre? Ili je to preteško za provesti? Nije li to tvoja odgovornost? Sve je to u tvojoj moći da postigneš, u okviru je tvojih sposobnosti. Ne tražim previše. Kako to da to nisi u stanju postići? U čemu je problem? Jesam li od tebe tražio da sagradiš arku? (Ne.) Kolika je, dakle, razlika između onoga što se od tebe tražilo i gradnje arke? Ogromna je. Zadatak koji se od vas tražio trajao bi samo dan ili dva. Bilo je potrebno samo nekoliko riječi. Bilo je ostvarivo. Gradnja arke bila je golem pothvat, stogodišnji pothvat. Usuđujem se reći da, da ste vi rođeni u isto doba kao i Noa, nitko od vas ne bi bio sposoban poslušati Božje riječi. Kad je Noa poslušao Božje riječi, kad je gradio arku, dio po dio, kako mu je Bog zapovjedio, vi biste bili ljudi koji stoje sa strane, ometaju Nou, ismijavaju ga, rugaju mu se i smiju mu se. Vi nedvojbeno jeste takva vrsta ljudi. Vama potpuno nedostaje stav poslušnosti i pokornosti. Naprotiv, ti zahtijevaš da ti Bog iskaže posebnu milost te da te posebno blagoslovi i prosvijetli. Kako možete biti tako besramni? Što kažete, koja je od stvari o kojima sam upravo govorio Moja odgovornost? Koju Ja moram obaviti? (Nijednu.) Sve su to ljudske stvari. To nije Moj posao. Trebao bih vas moći ostaviti na miru. Pa zašto se onda moram miješati? Ne činim to zato što je to Moja obveza, već za vaše vlastito dobro. Nitko od vas nije zabrinut zbog toga, nitko od vas nije preuzeo tu odgovornost, nitko od vas nema te dobre namjere – stoga se Ja moram više brinuti oko toga. Sve što je potrebno jest da budete poslušni i surađujete, vrlo je jednostavno – ali vi ni to ne možete učiniti. Jeste li vi uopće ljudi?

Bio je i jedan još teži slučaj. Na jednom se mjestu gradila zgrada. Zgrada je bila prilično visoka i prostirala se na prilično velikoj površini. Unutra je bio postavljen relativno velik broj komada namještaja i, da bi ih bilo lakše premještati, bila su potrebna barem dvokrilna vrata i morala su biti visoka najmanje dva i pol metra. Normalni ljudi bi o svemu tome razmislili. Ali netko je ustrajao na ugradnji jednokrilnih vrata visokih metar i osamdeset. Zanemario je sve tuđe prijedloge, bez obzira od koga dolazili. Je li ta osoba bila smušena? Bio je to pravi pravcati nitkov. Kasnije, kad mi je netko o tome pričao, rekao sam toj osobi: „Moraš ugraditi dvokrilna vrata i moraju biti viša.” On je nevoljko pristao. Pa, prividno je pristao, ali što je rekao nasamo? „Koja je svrha da budu tako visoka? Pa što ako budu niža?” Kasnije sam ponovno otišao pogledati. Dodana su samo još jedna vrata, ali visina je bila ista. A zašto je visina bila ista? Je li bilo nemoguće napraviti viša vrata? Ili bi vrata dodirivala strop? U čemu je bio problem? Problem je bio u tome što nije htio poslušati. Ono što je on zapravo mislio bilo je: „Zar to ovisi o tebi? Ja sam ovdje gazda, ja odlučujem. Drugi rade kako ja kažem, a ne obrnuto. Što ti znaš? Razumiješ li se ti u građevinu?” Znači li to što se ne razumijem u građevinu da nisam mogao vidjeti kako izgledaju proporcije? S tako niskim vratima u tako visokoj zgradi, kad bi netko viši od 190 cm prolazio kroz njih, da se ne sagne, udario bi glavom o dovratak. Kakva su to bila vrata? Nisam se trebao razumjeti u građevinu – recite Mi, je li Moje viđenje ovoga bilo razumno? Je li bilo praktično? Ali takva je praktičnost toj osobi bila neshvatljiva. Sve što je on znao bilo je slijediti propise, govoreći: „Odakle ja dolazim sva su vrata ovakva. Zašto bih ih napravio tako visoka kako si ti rekao? Tražio si od mene da to učinim a ja sam to ovako napravio. Ako ti ja ne trebam, zaboravi! Tako ja radim stvari, i neću te poslušati!” Kakav je to bio čovjek? Mislite li vi da bi ga Božja kuća još mogla koristiti? (Ne.) Što bi se, dakle, trebalo učiniti budući da ga se nije moglo koristiti? Iako takvi ljudi ulažu neki simboličan trud u Božjoj kući i nisu odmah izbačeni, i iako ih braća i sestre mogu podnositi, a i Ja ih mogu podnositi, kad je u pitanju njihova ljudskost – zaboravimo razumiju li istinu ili ne – radeći i živeći u okruženju kao što je Božja kuća, je li vjerojatno da će se zadržati? (Ne.) Trebamo li ih izbaciti? (Ne.) Je li vjerojatno da će dugoročno ostati u crkvi? (Ne.) Zašto ne? Ostavimo po strani mogu li razumjeti što im se kaže. S obzirom na njihovu narav, nakon što ulože neki simboličan trud, počnu se praviti važni i pokušavaju voditi glavnu riječ. Može li to proći u Božjoj kući? Oni su nitko i ništa, a ipak misle da su prilično dobri, da su stup i oslonac u Božjoj kući, gdje bezobzirno čine nedjela i pokušavaju voditi glavnu riječ. Sigurno će naići na probleme i neće dugo ostati. S takvim ljudima, čak i ako ih Božja kuća ne izbaci, nakon što su ovdje neko vrijeme, primijetit će da u Božjoj kući ljudi uvijek govore o istini, o načelima; njih to ne zanima, njihov način rada ovdje ne funkcionira. Bez obzira na to kamo idu i što rade, nesposobni su surađivati s drugima i uvijek žele voditi glavnu riječ. Ali to ne funkcionira i nađu se ograničeni u svakom pogledu. S vremenom većina braće i sestara počne razumijevati istinu i načela; dok ti ljudi pokušavaju raditi po svome, pokušavaju biti gazde i voditi glavnu riječ te ne postupaju prema načelima, mnogi ih ljudi gledaju s prezirom – mogu li to podnijeti? Kad dođe to vrijeme, osjetit će da su neusklađeni s tim ljudima, da prirodno ne pripadaju ovdje, da su na pogrešnom mjestu: „Kako sam slučajno zalutao u božju kuću? Moje je razmišljanje bilo previše pojednostavljeno. Mislio sam da ću, ako uložim malo truda, moći izbjeći nesreću i biti blagoslovljen. Nikad mi nije palo na pamet da to neće biti tako!” Oni prirodno ne pripadaju Božjoj kući; nakon što ostanu neko vrijeme, izgube interes, postanu ravnodušni i nema potrebe izbacivati ih – oni sami od sebe odu.

Neki ljudi kažu: „Zar ne postoji ništa u što Ti ne zabadaš Svoj nos? Ti si nametljivac, zar ne? Ti samo gradiš Svoj ugled, pokazuješ Svoju prisutnost i daješ ljudima do znanja da si svemoćan miješajući se u tuđe poslove, zar ne?” Recite Mi, bi li bilo u redu da se Ja ne brinem o tim stvarima? U stvarnosti, Ja se ne želim brinuti o tim stvarima, to je odgovornost vođa i djelatnika, ali da se Ja nisam brinuo, nastao bi problem i to bi utjecalo na budući rad. Bih li se Ja morao miješati u takve stvari da ste ih vi bili u stanju riješiti, da ste radili kako sam tražio? Da se Ja ne brinem o vama, vi ne biste živjeli na sliku čovjeka, niti biste dobro živjeli. Ne biste bili u stanju ništa sami učiniti. I čak i kad jest tako, vi ste Mi i dalje neposlušni. Govorit ću vam o nečem iznimno jednostavnom: o nevjerojatno neznatnoj stvari higijene i brige za vaše životno okruženje. Kako vi postupate u vezi s tim? Ako odem nekamo i ne obavijestim vas unaprijed, bit će izvanredno neuredno, i morat ćete to čistiti na licu mjesta, zbog čega ćete se osjećati uzrujano i nelagodno. Da sam vam unaprijed rekao da dolazim, situacija ne bi bila tako loša – ali mislite li da Ja ne znam što se događa iza kulisa? Sve su to neznatne stvari, neke od najjednostavnijih i najosnovnijih točaka normalne ljudskosti. Ali ovako ste lijeni. Jeste li doista u stanju dobro vršiti svoju dužnost? Boravio sam na nekim mjestima u kontinentalnoj Kini deset godina, poučavajući tamošnje ljude kako slagati poplune i sušiti ih na suncu, kako čistiti domove i kako paliti peći u domovima. Ali nakon deset godina učenja, nisam ih uspio naučiti. Je li to zato što sam nesposoban poučavati? Ne, ti su ljudi jednostavno previše podli. Kasnije sam prestao poučavati. Kad bih nekamo otišao i naišao na nesložen poplun, samo bih se okrenuo i otišao. Zašto bih to učinio? Smatrao sam da je smrdljivo i odvratno. Zašto bih boravio na mjestu koje je gore od svinjca? Odbijam to učiniti. Čak je i te male probleme vrlo teško promijeniti. Kad bih podigao ljestvicu na slijeđenje Božjeg puta i Božje volje, iskreno govoreći, vi ne biste ni blizu. Koja je glavna poanta onoga što danas iznosim? Biti poslušan Božjim riječima vrlo je važno i ne smijete to zanemariti. Biti poslušan Božjim riječima ne znači da trebaš analizirati, proučavati, raspravljati ili istraživati Božje riječi, ili da trebaš istraživati razloge iza njih i pokušavati dokučiti zašto i kako; umjesto toga, trebaš provoditi Njegove riječi u djelo i izvršavati ih. Kada ti Bog govori, kada ti zapovijeda da izvršiš zadatak ili ti nešto povjerava, ono što Bog želi vidjeti sljedeće jest tvoje postupanje i kako ti to provodiš, korak po korak. Boga nije briga razumiješ li ti tu stvar ili ne, niti Ga je briga jesi li ti u svom srcu znatiželjan u vezi s tim ili imaš li ikakvih sumnji. Ono što Bog gleda jest činiš li to, imaš li stav poslušnosti i pokornosti.

Slučajno sam s nekim ljudima razgovarao o kostimima za predstave. Glavno je načelo bilo da boja i stil kostima trebaju biti pristojni, dostojanstveni, ukusni i elegantni. Nisu smjeli izgledati kao bizarna odjeća. Štoviše, nije bilo potrebno trošiti previše novca. Nisu morali potjecati od nekog određenog dizajnera, a još manje je bilo potrebno ići kupiti ih u skupe trgovine poznatih marki. Moje je viđenje bilo da bi u tim kostimima izvođači trebali izgledati elegantno, pristojno i dostojanstveno, da bi trebali izgledati pristalo. Nije bilo ograničenja u boji, osim izbjegavanja svega što bi na pozornici izgledalo previše dosadno ili tamno. Većina drugih boja bila je u redu: crvena, narančasta, žuta, zelena, plava, indigo, ljubičasta – za to nije bilo propisa. Zašto to načelo? Božje stvorenje sadrži svaku boju. Cvijeće ima razne boje, kao i drveće, biljke i ptice. Stoga ne smijemo imati nikakve predodžbe ili pravila o boji. Nakon što sam to rekao, bojao sam se da neće razumjeti. Ponovno sam ih ispitao i umirio sam se tek kad su svi koji su Me čuli rekli da razumiju. Preostalo je da provedu posao u djelo prema načelu o kojem sam govorio. Je li to bila jednostavna stvar? Je li to bilo nešto veliko? Je li to bio veći ili manji pothvat od gradnje arke? (Manji.) U usporedbi s Abrahamovim prinošenjem Izaka, je li bilo teško? (Ne.) Uopće nije bilo nikakvih poteškoća i bilo je jednostavno – samo pitanje odjeće. Ljudi su izloženi odjeći od trenutka kad se rode; to nije bila teška stvar. Ljudima je bilo još lakše provesti stvari u djelo kad sam definirao određeno načelo. Ključno je bilo jesu li bili poslušni i jesu li bili voljni to učiniti. Nakon nekog vremena, kad je proizvedeno nekoliko predstava i filmova, vidio sam da su svi kostimi glavnih likova plavi. Malo sam razmislio: „Postoji li problem s umovima ljudi koji produciraju te predstave? Bio sam vrlo jasan u onome što sam rekao. Nisam postavio pravilo da kostimi moraju biti plavi i da nitko tko ne nosi plavo neće smjeti na pozornicu. Što nije u redu s tim ljudima? Što ih je poticalo i dominiralo njima? Jesu li se trendovi u vanjskom svijetu promijenili pa ljudi sada nose samo plavo? Ne. Vanjski svijet nema pravila o bojama i stilovima, ljudi nose svakojake boje. Stoga je čudno da se takva situacija događa u našoj crkvi. Tko obavlja konačnu provjeru kostima? Tko kontrolira tu stvar? Vuče li netko konce?” Doista je netko vukao konce; kao rezultat toga, bez obzira na stil, svi su kostimi, bez iznimke, bili plavi. Ono što sam rekao nije imalo nikakvog učinka. Oni su već odredili da sva odjeća mora biti plava – ljudi neće nositi ništa osim plavog. Plava je predstavljala duhovnost i svetost; bila je to zaštitna boja Božje kuće. Da im kostimi nisu bili plavi, ne bi dopustili da se predstava izvede i ne bi se usudili to učiniti. Rekao sam da su ti ljudi gotovi. To je bila tako jednostavna stvar, svaku sam točku vrlo jasno objasnio i pobrinuo se da razumiju nakon što sam to učinio; tek kad smo se svi složili, zaključio sam temu. A kakav je bio krajnji rezultat? Ono što sam rekao bilo je bačeno u vjetar. Nitko to nije smatrao važnim. I dalje su radili i primjenjivali kako su željeli; nitko nije proveo u djelo ono što sam rekao, nitko to nije ispunio. Što su zapravo mislili kad su rekli da su razumjeli? Ti su me ljudi samo umirivali riječima. Cijeli su dan ogovarali poput nekih sredovječnih gospođa na ulici. Tako su razgovarali sa Mnom i takav su stav imali. Stoga sam u srcu imao osjećaj: stav koji su ti ljudi imali prema Kristu bio je njihov stav prema Bogu, i bio je to vrlo zabrinjavajuć stav, opasan znak, loš signal. Želite li vi znati što to signalizira? Vi biste trebali znati. Moram vam ovo reći i morate pažljivo slušati: sudeći po onome što se očituje u vama, po vašem stavu prema Božjim riječima, mnogi od vas bit će bačeni u nesreću; neki od vas bit će bačeni u nesreću da budu kažnjeni, a neki da budu oplemenjeni, i nesreća se ne može izbjeći. Oni koji budu kažnjeni odmah će umrijeti, propast će. Međutim, za one koji budu oplemenjeni u nesreći, ako ih to navede da mogu biti poslušni i pokoriti se, i da mogu ostati postojani te steknu svjedočanstvo, tada će najteža kušnja biti gotova; inače, za njih nema nade u budućnosti, bit će u opasnosti i neće imati više prilika. Čujete li Me jasno? (Da.) Čini li vam se ovo kao nešto dobro? Ukratko, Meni to ne sluti na dobro. Osjećam da je to loš znak. Izložio sam vam činjenice; izbor koji vi donesete ovisi o vama. Neću više o tome govoriti, neću se ponavljati, neću to više spominjati.

Tema o kojoj danas razgovaram u zajedništvu jest kako se odnositi prema Božjim riječima. Poslušnost i pokoravanje Božjim riječima vrlo je važno. Biti u stanju izvršiti ih, provesti u djelo i primijeniti vrlo je važno. Neki ljudi kažu: „Čak ni danas još uvijek ne znamo kako se točno odnositi prema Kristu.” Kako se odnositi prema Kristu vrlo je jednostavno: tvoj stav prema Kristu tvoj je stav prema Bogu. U Božjim očima, tvoj stav prema Bogu tvoj je stav prema Kristu. Naravno, stav koji imaš prema Kristu jest stav koji imaš prema Bogu na nebu. Tvoj stav prema Kristu najstvarniji je od svih – može se vidjeti, i to je upravo ono što Bog ispituje. Ljudi žele razumjeti kako se odnositi prema Bogu na način na koji Bog želi, a to je jednostavno. Postoje tri točke: prva je biti iskren; druga je poštovanje, naučiti kako poštovati Krista; a treća – i to je najvažnija točka – jest poslušnost Njegovim riječima. Slušanje Njegovih riječi: znači li to slušanje ušima ili nečim drugim? (Srcem.) Imate li vi srce? Ako imate srce, onda slušajte njime. Samo ako slušate srcem, razumjet ćete i moći ćete provesti u djelo ono što čujete. Svaka od ove tri točke vrlo je jednostavna. Njihovo doslovno značenje trebalo bi biti lako razumjeti i, logički govoreći, trebalo bi ih biti lako provesti u djelo – ali kako ćete ih vi provesti u djelo i jeste li u stanju to učiniti, ovisi o vama; neću dalje objašnjavati. Neki ljudi kažu: „Ti si samo jedna obična osoba. Zašto bismo bili iskreni s tobom? Zašto bismo te poštovali? Zašto bismo bili poslušni tvojim riječima?” Ja imam Svoje razloge. I njih je također tri. Slušajte pažljivo i vidite ima li smisla ono što Ja kažem. Ako ima, vi biste to trebali prihvatiti; ako smatrate da nema, ne morate ga prihvatiti i možete potražiti drugi put. Prvi je razlog taj da ste, otkako ste prihvatili ovu etapu Božjeg djela, jeli, pili, uživali i molitveno čitali svaku riječ koju sam Ja rekao. Drugi je da ti sam priznaješ da si sljedbenik Svemogućeg Boga, da si jedan od Njegovih vjernika. Može li se, dakle, reći da priznaješ da si sljedbenik običnog tijela u kojem se Bog utjelovio? Može. Ukratko, drugi je razlog taj da ti priznaješ da si sljedbenik Svemogućeg Boga. Treći je razlog najvažniji od svih: među cijelim čovječanstvom, samo Ja vas vidim kao ljude. Je li ova točka važna? (Jest.) Koju od ove tri točke ne možete prihvatiti? Što vi kažete, je li ijedna od ovih točaka o kojima sam upravo govorio neistinita, neobjektivna, nečinjenična? (Ne.) Dakle, sveukupno postoji šest točaka. Neću ulaziti u pojedinosti o svakoj od njih; promislite o njima sami. Već sam opširno govorio o ovim temama, pa biste vi trebali biti u stanju razumjeti.

4. srpnja 2020.