Deveta stavka: Svoju dužnost vrše samo kako bi se istaknuli i zadovoljili vlastite interese i ambicije; nikad ne uzimaju u obzir interese Božje kuće, pa čak i izdaju te interese, mijenjajući ih za osobnu slavu (Deseti dio)

II. Interesi antikrista

D. Njihovi izgledi i sudbina

O kojoj smo temi razgovarali u zajedništvu na našem posljednjem okupljanju? (Bog je besjedio o načinima na koje se antikristi odnose prema nazivu „služitelj”. Prvo, Bog je besjedio o tome kako On definira naziv „služitelj”. Bog je također besjedio o razlici između nekoga tko je ostavio iza sebe stanje služitelja i nekoga tko je još uvijek služitelj, i na kraju je Bog raščlanio gledišta i težnje antikrista u vezi s nazivom „služitelj”.) Dakle, kakvo gledište i stav antikristi imaju prema nazivu „služitelj”? Što govore i čine? (Stav antikrista prema nazivu „služitelj” jest stav neprihvaćanja i odbojnosti. Ne prihvaćaju taj naziv bez obzira na to od koga dolazi i smatraju da je biti služitelj ponižavajuće. Vjeruju da Bog ne definira služitelje na temelju biti čovječanstva, već da Bog time osporava i prezire ljudski identitet i vrijednost.) (Antikristi izgovaraju ovu poznatu frazu: „Neću se ja mučiti u pozadini dok drugi preuzimaju svjetla pozornice.” Antikristi samo žele navesti druge da im služe i misle da je služenje Bogu sramotna stvar, pa kad shvate da su i sami služitelji, ne žele nastaviti služiti u Božjoj kući, već počinju tražiti način za bijeg, te će čak uzrokovati prekide i ometanja i činiti destruktivne stvari.) Sudeći prema stavu antikrista prema nazivu „služitelj”, što vidimo kao njihovu bit? (Njihova je bit neprijateljska prema Bogu i mrzi istinu.) A kakva je to narav, kad je njihova bit neprijateljska prema Bogu i istini? (To je opaka i zlobna narav.) Tako je, to je opaka i zlobna narav. Koja je prva motivacija i namjera antikrista u njihovoj vjeri u Boga? Što žele zadobiti? Koje su njihove ambicije i želje? Dolaze li da bi bili služitelji? Dolaze li na temelju stava da budu dobra osoba i slijede pravi put vjerujući u Boga? (Ne.) Pa zašto onda dolaze? Da budemo precizni, dolaze radi blagoslova, a konkretno, teže tome da vladaju kao kraljevi, da vladaju kao kraljevi s Bogom, i teže uzvišenim i velikim stvarima. Dakle, kad Bog kaže da su ljudi služitelji, to je u potpunoj suprotnosti s ambicijama i željama antikrista da traže blagoslove i vladaju kao kraljevi i protivi se tim ambicijama i željama, to nadilazi njihova očekivanja i nikad nisu mislili da će Bog ljudima dati taj naziv. Antikristi ne mogu prihvatiti tu činjenicu. A što su sposobni učiniti kad ne mogu prihvatiti tu činjenicu? Traže li da prihvate tu činjenicu i da se promijene? Ne traže da prihvate tu činjenicu, niti traže da promijene svoje ambicije i narav. Stoga, ako im se kaže da su služitelji i oduzmu im se namjera i želja za zadobivanjem blagoslova, više ne mogu biti postojani u crkvi. Onog trenutka kad shvate istinu i spoznaju da su ljudi poput njih s takvim očitovanjima služitelji, gube svaku nadu i otkrivaju svoje pravo lice. Ne traže da promijene svoju situaciju kao služitelji, niti traže da promijene svoj pogrešan stav i gledište prema nazivu „služitelji” i da slijede put težnje za istinom. Zato, bez obzira na to kakve aranžmane Bog čini, takvi se ljudi neće pokoriti niti ih prihvatiti, niti će tragati za istinom. Umjesto toga, razbijaju glavu pokušavajući smisliti ljudski način da se riješe te etikete i čine sve što je moguće da odbace taj identitet. Sudeći prema tom očitovanju koje antikristi pokazuju, oni do srži osjećaju odbojnost prema istini. Ne vole istinu, ne prihvaćaju istinu i imaju vlastite ideje i predodžbe o istini, ali ne na normalan način. Umjesto toga, duboko u srcu osjećaju odbojnost, mržnju, pa čak i neprijateljstvo prema pozitivnim stvarima i istini – to je bit antikrista.

Iz vaših malopređašnjih odgovora vidim da niste saželi sadržaj svakog razgovora u zajedništvu i da poslije niste molitveno čitali niti duboko promišljali. Prošli put smo u zajedništvu razgovarali o tri glavna aspekta: prvi je bio definiranje toga što su služitelji; drugi su bili načini na koje se antikristi odnose prema nazivu „služitelj” ili, da budemo precizni, koja su točno očitovanja i ponašanja njihove nevoljkosti da budu služitelji, i koji su točno razlozi koji stoje iza toga; a treći se odnosio na to koje su namjere antikrista budući da nisu voljni biti služitelji, to jest, što žele raditi, koje su njihove ambicije i koji je njihov cilj u vjerovanju u Boga. U osnovi, razgovarali smo u zajedništvu o podtemi „načini na koje se antikristi odnose prema nazivu ‚služitelj’” gledano s ta tri aspekta, i kroz ta tri aspekta raščlanili smo različite praktične postupke i ponašanja koje antikristi primjenjuju u svom odnosu prema nazivu „služitelj”, kao i njihove misli i gledišta o tome. Ne promišljate o sadržaju svakog razgovora u zajedništvu nakon što ga čujete. Te stvari pamtite samo kratkoročno, ali ako prođe dugo vremena, ne možete se sjetiti ni tih stvari. Ako želite razumjeti i zadobiti istinu, onda se morate potruditi u svom srcu i često molitveno čitati i promišljati – te stvari morate imati u srcu. Ako ih nemaš, ako te stvari ne uzmeš k srcu i ne uložiš napor, i ne razmišljaš o tim stvarima u svom srcu, onda nećeš ništa zadobiti. Neki ljudi kažu: „Pitanje antikrista tako je daleko od mene. Ne planiram biti antikrist i nisam loša osoba poput njih. Samo ću poslušno biti najneznatnija osoba i to mi je u redu. Učinit ću što god se od mene traži i neću slijediti put antikrista. Štoviše, čak i ako imam malo naravi antikrista, postupno ću je s vremenom promijeniti, a to je samo obična iskvarena narav i nije tako ozbiljno. Nema smisla ovo slušati.” Je li ovo gledište ispravno? (Ne.) Zašto ne? Ako netko želi postići promjenu naravi, onda je najvažnije to da mora shvatiti kakva stanja, misli i gledišta mogu proizaći iz njegove iskvarene naravi u raznim situacijama. Samo shvaćanjem tih stvari može znati koja je njegova iskvarena narav, u kojim se područjima opire Bogu i protivi istini, i koje stvari ima u sebi koje su u suprotnosti s istinom; kad jednom spozna te stvari, može riješiti te probleme i iskvarenu narav te postići ulazak u istina-stvarnost. Ako ne shvaćaš različite iskvarene naravi koje se otkrivaju ili različita stanja koja se mogu pojaviti u različitim situacijama, i ne shvaćaš načine na koje se te stvari protive istini ili gdje nastaju problemi, kako ćeš onda riješiti te probleme? Ako želiš riješiti te probleme, prvo moraš shvatiti gdje leži njihov izvor, kakva su njihova stanja, gdje nastaju konkretni problemi, a zatim se prihvatiti rješavanja toga kako trebaš ući. Na taj se način tvoja iskvarena narav i različita stanja koja se pojavljuju mogu riješiti jedno po jedno. Čini se da vam još uvijek nije sve jasno što se tiče ulaska u istina-stvarnost ili rješavanja iskvarene naravi i postizanja promjene naravi; još uvijek niste na pravom putu.

5. Kako antikristi pristupaju svom statusu u crkvi

Danas ćemo u zajedništvu razgovarati o posljednjoj temi koja se tiče interesa antikrista: kako antikristi pristupaju svom statusu u crkvi. Kad je riječ o njihovom statusu u crkvi, očitovanja koja antikristi pokazuju, stvari koje čine, te njihova gledišta i narav-bit kad čine te stvari – podijelit ćemo ih na tri aspekta i raščlaniti ih jedno po jedno. Prvi aspekt je „s pretvaranjem”, drugi je „s lažnim predstavljanjem”, a treći je „s izdizanjem iznad svih”. Svaki od ova tri aspekta napisan je s malo riječi i može se smatrati sažetim, no svaki uključuje mnoge od različitih radnji, očitovanja i izreka antikrista, kao i njihove stavove i narav. Razmislite sada zašto sam definirao ova tri aspekta za današnju temu razgovora u zajedništvu. Kako ste vi u svojoj glavi definirali ovu temu o tome kako antikristi pristupaju svom statusu u crkvi nakon što ste je pročitali? Koje ste ideje imali? Ono o čemu većina ljudi u sebi razmišlja nedvojbeno je tiranija antikrista, njihovo nametanje statusa, pridobivanje ljudi i otimanje vlasti u crkvi, to jest, uvijek žele biti dužnosnici, nametati svoj status, držati vlast i kontrolirati ljude – u osnovi, to su stvari o kojima ljudi razmišljaju. To su relativno očiti aspekti koje antikristi često očituju u crkvi, pa osim njih, koja još očitovanja postoje, a koja ljudi ne mogu vidjeti? Što još antikristi čine da bi stekli čvrsto uporište u crkvi, zadobili status i visok ugled, pa čak i preuzeli vlast i kontrolirali više ljudi? Koja još očitovanja imaju? To su još više zaluđujući, podmukliji i prikriveniji načini i sredstva koja antikristi koriste, a mogle bi biti i nepoznate misli te skrivene namjere i ciljevi u dubini njihovog srca, zar ne? Dakle, razgovarajmo u zajedništvu o svakom od njih pojedinačno.

a. S pretvaranjem

Doslovno značenje riječi „pretvaranje” lako je razumjeti i očito nije pohvalno. Kada se za nekoga kaže da je dobar u pretvaranju, da je sve što radi pretvaranje, da je sve što radi nedokučivo drugima, te da s drugima postupa i govori samo na površnoj razini, onda je netko tko se tako ponaša i postupa zasigurno vrlo prijevarna osoba. To nije poštena osoba, niti je jednostavna, bezazlena osoba, već je vrlo dobra u mentalnim igrama, vrlo je suptilna i vrlo je dobra u obmanjivanju drugih. To je najosnovnije razumijevanje riječi „pretvaranje”. Dakle, kakva je onda veza između ponašanja i postupanja antikrista i takve vrste ponašanja? Što oni čine što pokazuje da je njihova bit pretvaranje? Koji je točno njihov cilj kad se u upuštaju u pretvaranje? Koja je točno njihova namjera? Zašto se moraju upuštati u pretvaranje? Te su stvari usko povezane s temom o kojoj ćemo danas razgovarati u zajedništvu.

Antikristi su ljudi koji nisu voljni zaostajati za drugima. Nisu voljni ovisiti o drugima, nisu voljni prihvaćati tuđe naredbe, upute i zapovijedi, i nisu voljni biti obični i da ih drugi gledaju svisoka. Umjesto toga, oni su ljudi koji žele imati ugled, žele da ih drugi visoko cijene i žele da ih drugi iznimno vrednuju. Štoviše, u crkvi i među drugim ljudima, još više žele biti oni koji daju naredbe i upućuju druge da rade stvari za njih. Žele provesti svoje želje pomoću vlastitog ugleda, utjecaja i moći koju posjeduju, i ne žele biti obični ljudi kojima svatko može naređivati i upućivati ih da rade stvari. To su težnje i želje koje antikristi imaju među drugim ljudima. Antikristi su prilično osjetljivi kad je riječ o njihovom statusu među ljudima. Kad su u skupini, ne vjeruju da su njihova dob i fizičko zdravlje od ikakve važnosti. Ono što smatraju važnim jest kako ih većina vidi, ostavlja li im većina vremena i čuva li im mjesto u svom govoru i postupcima, je li njihov status i položaj u srcu većine ljudi visok ili običan, vidi li ih većina kao visoke ili obične ili ništa posebno, i tako dalje; kakvima većina smatra njihove kvalifikacije u vjeri u Boga, koliku težinu imaju njihove riječi među ljudima, to jest, koliko ih ljudi odobrava, koliko ih ljudi hvali, daje im palac gore, pozorno sluša i uzima k srcu nakon što nešto kažu; štoviše, vidi li ih većina kao da imaju veliku ili malu vjeru, kakva je njihova odlučnost da podnose patnju, koliko se odriču i daju, kakvi su njihovi doprinosi Božjoj kući, je li položaj koji drže u Božjoj kući visok ili nizak, što su pretrpjeli u prošlosti i koje su važne stvari učinili – to su stvari koje ih najviše brinu. Antikristi često u svojoj glavi rangiraju ljude po položaju i redu, često uspoređujući tko je najdarovitiji u crkvi, tko je najrječitiji i najelokventniji u crkvi, tko je dobar u profesionalnim vještinama i najvještiji u tehnologiji. Dok uspoređuju te stvari, neprestano ulažu napor u proučavanje različitih profesionalnih vještina, nastojeći biti vješti u njima i ovladati njima. Antikristi se uglavnom usredotočuju na ulaganje napora u držanje propovijedi i u to kako objasniti Božje riječi na način koji ih ističe i navodi druge da ih visoko cijene. Dok ulažu taj napor, ne traže kako razumjeti istinu ili kako ući u istina-stvarnost, već razmišljaju o tome kako zapamtiti te riječi, kako mogu pokazati svoje jače strane još većem broju ljudi, tako da još više ljudi spozna da su oni doista nešto posebno, da nisu samo obični ljudi, da su sposobni i da su viši od običnih ljudi. Gajeći takve ideje, namjere i gledišta, antikristi žive među ljudima čineći svakojake različite stvari. Budući da imaju ta gledišta, i budući da imaju te težnje i ambicije, ne mogu a da ne pokazuju dobra ponašanja, ispravne izreke i dobra djela svake vrste, velika i mala. Ta ponašanja i djela uzrokuju da oni ljudi koji nemaju duhovno razumijevanje, koji u osnovi ne teže istini i koji se usredotočuju samo na dobro ponašanje, zavide antikristima i dive im se, pa ih čak i oponašaju i slijede, i na taj se način ispunjava cilj antikrista. Kad antikristi gaje takve namjere i ambicije, kako se ponašaju? O tome ćemo danas razgovarati u zajedništvu. To je tema o kojoj vrijedi razgovarati u zajedništvu, a još više je tema na koju se vrijedi usredotočiti i koju svatko od vas treba spoznati.

Antikristi osjećaju odbojnost prema istini, oni uopće ne prihvaćaju istinu – što očito ukazuje na jednu činjenicu: antikristi nikada ne postupaju prema istina-načelima, nikada ne primjenjuju istinu – što je najjasnije očitovanje antikrista. Osim ugleda i statusa, te blagoslova i nagrade, još jedna stvar kojoj teže jest uživanje u tjelesnim udobnostima i statusnim povlasticama; a s obzirom na to, oni prirodno uzrokuju prekide i ometanja. Te činjenice pokazuju da ono čemu teže, te njihovo ponašanje i očitovanja, nisu Bogu mili. I to nipošto nisu postupci i ponašanja ljudi koji teže istini. Na primjer, neki antikristi koji su poput Pavla imaju odlučnost da pate dok vrše svoju dužnost, mogu ostati budni cijelu noć i biti bez hrane dok rade svoj posao, mogu zauzdati svoje tijelo, mogu nadvladati svaku bolest i nelagodu. A koji je njihov cilj u svemu tome? To je da svima pokažu da su sposobni staviti sebe na stranu – da pokazuju samoodricanje – kad je u pitanju Božje poslanje; da za njih postoji samo dužnost. Sve to pokazuju pred drugim ljudima. Kad su ljudi u blizini, ne odmaraju se kad bi trebali, čak namjerno produžuju svoje radno vrijeme, rano ustaju i kasno liježu. Ali što je s radnom učinkovitošću i djelotvornošću njihove dužnosti kad se antikristi tako muče od jutra do mraka? Te su stvari izvan okvira njihovih razmatranja. Oni samo pokušavaju sve to činiti pred drugima, kako bi ih drugi ljudi mogli vidjeti kako pate i vidjeti kako se daju za Boga bez ikakve misli o sebi. Što se tiče toga vrše li dužnost koju obavljaju i posao koji rade u skladu s istina-načelima, o tome uopće ne razmišljaju. Sve o čemu razmišljaju jest jesu li svi vidjeli njihovo izvanjski dobro ponašanje, jesu li svi svjesni toga, jesu li ostavili dojam na sve i hoće li taj dojam izazvati divljenje i odobravanje u njima; hoće li im ti ljudi dati palac gore iza leđa i hvaliti ih govoreći: „On doista može podnijeti teškoće, njegov duh izdržljivosti i izvanredna ustrajnost nadilaze bilo koga od nas. To je netko tko teži istini, tko je sposoban patiti i nositi teško breme, on je stup u crkvi.” Čuvši to, antikristi su zadovoljni. U svom srcu misle: „Bio sam tako pametan što sam se tako pretvarao, bio sam tako mudar što sam to učinio! Znao sam da će svi gledati samo vanjštinu i da vole ta dobra ponašanja. Znao sam da ću, ako se budem tako ponašao, zaslužiti odobravanje ljudi, da će mi dati palac gore, da će mi se diviti u dubini svojih srca, da će me vidjeti u potpuno novom svjetlu i da me nitko više nikada neće gledati svisoka. A ako dođe dan kad Višnji otkrije da nisam radio stvaran posao i smijeni me, nedvojbeno će biti mnogo ljudi koji će se zauzeti za mene, koji će plakati za mnom i poticati me da ostanem te govoriti u moju korist.” Oni se potajno raduju svom lažnom ponašanju – a ne otkriva li ta radost također priroda-bit antikrista? A koja je to bit? (Opačina.) Tako je – to je bit opačine. Pod dominacijom te biti opačine, antikristi stvaraju stanje samozadovoljstva i divljenja sebi koje ih navodi da se u svom srcu potajno bune protiv Boga i opiru Mu se. Na površini se čini da plaćaju veliku cijenu i njihovo tijelo podnosi mnogo patnje, ali vode li doista računa o Božjem bremenu? Daju li se istinski za Boga? Mogu li odano vršiti svoju dužnost? Ne, ne mogu. U svom srcu potajno se natječu s Bogom, misleći: „Nisi li ti rekao da sam bez istine? Nisi li ti rekao da imam iskvarenu narav? Nisi li ti rekao da sam ohol i uobražen i da pokušavam uspostaviti vlastito kraljevstvo? Nisi li ti rekao da nemam duhovno razumijevanje, da ne razumijem istinu i da sam stoga služitelj? Pokazat ću ti kako ja služim i što braća i sestre misle o meni kad ovako služim i ovako se ponašam. Pokazat ću ti mogu li ili ne mogu zadobiti divljenje još većeg broja ljudi ponašajući se ovako. A jednog dana kad me ti budeš htio otpraviti i osuditi, onda ću vidjeti kako ćeš ti to točno izvesti!” Antikristi se na taj način u svom srcu natječu s Bogom i pokušavaju zamijeniti težnju za istinom tim dobrim ponašanjima. Čineći to, pokušavaju poništiti praktični učinak Božjeg djelovanja i vođenja ljudi da primjenjuju istinu kako bi postigli promjenu naravi. U biti, oni koriste ovo tumačenje da negiraju i osude Božje djelo spasenja čovjeka kroz sud i grdnju, i vjeruju da je pogrešno i nedjelotvorno da Bog sudi ljudima. Te ideje i gledišta koja antikristi imaju su opaki, podmukli i protivni Bogu. Kad ih Bog nije izričito osudio, oni se u svom srcu počinju natjecati s Bogom; kad Bog nije razotkrio i osudio njihovo ponašanje, oni počinju koristiti pretvaranje da obmanjuju druge i pridobivaju srca ljudi kako bi zanijekali Božje riječi i zanijekali činjenicu da samo težnja za istinom može dovesti do promjene naravi i udovoljiti Božjim namjerama. Nije li to bit njihovog tumačenja? Nemaju li antikristi opaku narav? Iza njihove patnje kriju se takve ambicije i primjese, i zato se Bog gnuša takvih ljudi i takve naravi. Antikristi, međutim, nikada ne vide niti priznaju tu činjenicu. Bog promatra čovjekovo najdublje srce, dok čovjek vidi samo vanjski izgled čovjeka – najgluplja stvar kod antikrista jest da ne priznaju tu činjenicu, niti je mogu vidjeti. I tako čine sve što mogu da koriste dobro ponašanje kako bi se zamaskirali i uljepšali, tako da drugi misle da oni mogu patiti i podnositi teškoće, podnositi patnju koju obični ljudi ne mogu podnijeti, raditi posao koji obični ljudi ne mogu uraditi, kako bi drugi mislili da imaju izdržljivost, da mogu zauzdati svoje tijelo i da ne mare za vlastite tjelesne interese ili užitke. Ponekad će čak namjerno nositi svoju odjeću dok se malo ne zaprlja i neće je prati, ne perući je čak ni kad počne zaudarati; čine sve što navodi druge ljude da ih obožavaju. Što su više pred drugima, to više čine sve što mogu da se pokažu, kako bi ih drugi vidjeli kao drugačije od običnih ljudi, kao da je njihova želja da se daju za Boga veća od želje običnih ljudi, da je njihova odlučnost da pate veća od odlučnosti običnih ljudi i da je njihova izdržljivost za podnošenje patnje veća od izdržljivosti običnih ljudi. Antikristi stvaraju takva ponašanja u takvim okolnostima, a iza tih ponašanja stoji želja antikrista duboko u njihovom srcu da ih ljudi obožavaju i visoko cijene. A kad postignu svoj cilj, kad čuju pohvale ljudi i kad vide da im ljudi upućuju zavidne poglede, poglede pune divljenja i poglede pune uvažavanja, tada se osjećaju sretno i zadovoljno u srcu.

Koja je razlika između naizgled dobrog ponašanja antikrista u podnošenju patnje i plaćanju cijene, i istinskog vođenja računa o Božjim namjerama, odanosti i iskrenog davanja sebe za Boga? (Namjera je drugačija. Oni koji se istinski daju za Boga usredotočit će se na traženje načela, na rezultate rada i na radnu učinkovitost. Antikristi se na površini naizgled daju za Boga, ali to je samo kako bi ih drugi visoko cijenili. Uopće ne uzimaju u obzir radnu učinkovitost niti rezultate rada.) Tako je, postoji razlika u namjeri, motivaciji i izvoru njihovog govora i postupanja – to je potpuno različito. Ljudi koji, kao i oni, podnose patnju i teže istini, traže načela tijekom te patnje. Traženje načela pokazuje u najmanju ruku da imaju stav pokornosti; ne pokušavaju raditi svoje stvari niti pokušavaju raditi stvari za sebe, imaju pokornost i bogobojazno srce u svojim postupcima, i vrlo jasno znaju da vrše svoju dužnost, a ne da se bave ljudskim pothvatima. Iako i antikristi naizgled podnose patnju, oni to rade samo forme radi i prave predstavu da ljudi vide; ne traže istina-načela, nemaju pokornost niti bogobojazno srce u svojim postupcima, njihovo srce ne živi pred Bogom, i oni pokušavaju koristiti takvo ponašanje i očitovanja da pridobiju ljude i kupe njihovu naklonost. Ovdje postoji razlika, zar ne? Sudeći prema biti ponašanja antikrista, možemo li reći da je njihovo podnošenje patnje pretvaranje? (Da.) To je dovoljno da se dokaže da je njihovo ponašanje i očitovanje podnošenja patnje samo obavljanje formalnosti i pravljenje predstave da ljudi vide – oni ne postupaju pred Bogom. To je jedan aspekt. Drugi aspekt je da nitko nije vještiji u pretvaranju i obmani od antikrista – stoga su vrlo prilagodljivi i često koriste određena lukava sredstva da zalude i obmanu ljude kako bi postigli svoje ciljeve da ih ljudi obožavaju. U tome su najbolji, to im je u krvi, urođeno posjeduju tu lukavu i promjenjivu bit. Postoje neki antikristi, na primjer, čije se riječi i ponašanje čine vrlo ljubaznima i poniznima, koji nikada ne razotkrivaju slabosti drugih, koji su susretljivi, koji ne sude drugima niti osuđuju druge brzo, koji, kad su ljudi negativni i slabi, odmah pružaju ruku pomoći. Ostavljaju dojam da su srdačni i ljubazni, dobra osoba. Kad su ljudi u poteškoćama, ponekad pomažu riječima, a ponekad s nekoliko postupaka; čak postoje trenuci kad doniraju nešto novca ili materijalnih stvari da im pomognu. Izvana se njihovi postupci čine dobrima. U mislima većine ljudi, to je vrsta osobe koju žele upoznati i s kojom se žele družiti; takvi ljudi neće ugroziti niti ometati antikriste, i od njih antikristi mogu dobiti mnogo pomoći – materijalne ili mentalne pomoći, na primjer, čak i pomoć s višim duhovnim teorijama, i tako dalje. Izvana, takvi ljudi ne čine ništa loše: ne prekidaju niti ometaju u crkvi, i čini se da donose sklad u koju god skupinu dođu; pod njihovim činjenjem i posredovanjem, svi se čine sretnima, ljudi se slažu i nema svađa niti sporova. Kad su oni tu, svi osjećaju kako se dobro slažu jedni s drugima, kako su bliski. Kad oni odu, neki ljudi počnu ogovarati jedni druge, izopćavati jedni druge, postaju ljubomorni i svađaju se oko stvari; tek kad su ti antikristi među njima i pozovu na mir, svi prestaju s raspravom. Ti se antikristi čine vrlo sposobnima u svom poslu, ali postoji jedna stvar koja pokazuje što zapravo smjeraju: svatko koga podučavaju i vode sposoban je govoriti riječi i doktrine, svi znaju kako se držati visoko i držati prodike drugima, svi znaju kako laskati ljudima i ulagivati im se, znaju kako biti ljigavi i prijevarni, znaju što reći kojim ljudima, postaju osobe koje ugađaju drugima, i izvana se čine savršeno mirnima. U što su ti antikristi pretvorili crkvu? U vjersku organizaciju. A rezultat? Ljudi žive prema svojoj sotonskoj filozofiji, nisu voljni težiti istini, nemaju ulazak u život i potpuno su izgubili djelo Duha Svetoga. Tako antikristi nanose štetu braći i sestrama i vode ih u propast – a ipak i dalje misle da su dali velike doprinose, da su učinili velike stvari za braću i sestre i donijeli im velike blagoslove. Često podučavaju braću i sestre da budu ponizni i strpljivi, da budu tolerantni i obazrivi kad vide da brat ili sestra imaju problem, da ne budu grubi u govoru niti da vrijeđaju druge, i upućuju druge u to kakav stav zauzeti dok sjede ili stoje ili kakvu odjeću nositi. Ono što često podučavaju braću i sestre nije kako razumjeti istinu ili ući u istina-stvarnost, već kako slijediti propise i dobro se ponašati. Pod njihovim tutorstvom, interakcije ljudi ne temelje se na Božjim riječima, na istina-načelima, već na filozofiji za ovozemaljsko ophođenje da se bude osoba koja ugađa drugima. Izvana, nitko ne vrijeđa druge, nitko ne ukazuje na tuđe nedostatke, ali nitko nikome ne govori što zapravo misli, i ne otvaraju se niti u zajedništvu razgovaraju o svojoj iskvarenosti, buntovništvu, manama i prijestupima. Umjesto toga, na površnoj razini, brbljaju o tome tko je patio i platio cijenu, tko je bio odan u vršenju svoje dužnosti, tko je bio koristan braći i sestrama, tko je dao značajne doprinose u Božjoj kući, tko je bio uhićen i osuđen zbog propovijedanja evanđelja – to je sve o čemu govore. Antikristi ne koriste samo dobro ponašanje – to što su naizgled ponizni, strpljivi, tolerantni i uslužni – da bi sebe uljepšali i prikrili; oni također pokušavaju dati osobni primjer kako bi zarazili druge tim dobrim ponašanjem i potaknuli ih da ga oponašaju. Cilj koji stoji iza njihovog dobrog ponašanja nije ništa drugo nego da sebe učine središtem pažnje ljudi, da navedu ljude da ih visoko cijene. Kad Božji izabranici govore o svojoj samospoznaji i raščlanjuju vlastitu iskvarenu narav, oni šute i nipošto ne pokušavaju raščlaniti vlastitu iskvarenost. Kad braća i sestre međusobno razotkrivaju i orezuju otkrivanja iskvarenosti, antikristi su jedini koji primjenjuju poniznost, strpljivost i toleranciju prema svima; ne razotkrivaju bilo čiju iskvarenost, pa čak i hvale braću i sestre i čestitaju im za njihovo dobro ponašanje i za promjenu; igraju ulogu osoba koje ugađaju drugima, praveći predstavu da su puni ljubavi, obazrivi, tolerantni i utješni. To su očitovanja antikrista koji su vrhunski vješti u pretvaranju, obmanjivanju i zaluđivanju ljudi.

Naizgled, riječi antikrista čine se posebno ljubaznim, kulturnim i otmjenim. Bez obzira na to tko krši načela ili prekida i ometa rad crkve, antikrist ne razotkriva niti kritizira te ljude; gleda im kroz prste, zbog čega ljudi misle da je velikodušan u svim stvarima. Bez obzira na to kakvu iskvarenost ljudi otkrivaju i kakva zla djela čine, antikrist je pun razumijevanja i tolerantan. Ne ljuti se, ne bjesni, neće se naljutiti na ljude i kriviti ih kad učine nešto pogrešno i naštete interesima Božje kuće. Bez obzira na to tko čini zlo i ometa rad crkve, ne obazire se, kao da to nema nikakve veze s njim, i nikada zbog toga neće uvrijediti ljude. Do čega je antikristima najviše stalo? Do toga koliko ih ljudi cijeni i do toga koliko ih ljudi vidi kako pate i zbog toga ih hvali. Antikristi vjeruju da patnja nikada ne smije biti uzaludna; bez obzira na to kakvu teškoću podnose, kakvu cijenu plaćaju, kakva dobra djela čine, koliko su brižni, obzirni i puni ljubavi prema drugima, sve se to mora odvijati pred očima drugih kako bi što više ljudi to moglo vidjeti. A koji je njihov cilj u takvom postupanju? Zadobiti naklonost ljudi, navesti što više ljudi da u svom srcu odobrava njihove postupke, njihovo vladanje i njihov karakter. Postoje čak i antikristi koji takvim naizgled dobrim ponašanjem pokušavaju uspostaviti sliku o sebi kao o „dobroj osobi”, kako bi im se što više ljudi obraćalo za pomoć. Na primjer, netko postane slab i vjeruje da je većina ljudi bez ljubavi, da su vrlo sebični, da ne vole pomagati drugima i da nisu srdačni, a onda pomisli na tu „dobru osobu” koja je zapravo antikrist. Ili, netko naiđe na poteškoću u svom poslu i ne zna kako je riješiti. Ne može se sjetiti nikoga tko bi mu mogao pomoći, a prva osoba na koju pomisli je ta „dobra osoba” koja je zapravo antikrist. Netko više ne želi vršiti svoju dužnost, želi težiti svijetu, težiti moći i bogatstvu i živjeti vlastiti život, te iako postane tako negativan i slab, ne moli se Bogu niti s kime razgovara u zajedništvu i u toj situaciji pomisli na tu „dobru osobu” koja je zapravo antikrist. Kako se stvari tako nastavljaju, ti se ljudi više ne mole Bogu niti čitaju Božje riječi kad naiđu na probleme, već se žele osloniti na tu „dobru osobu” koja je zapravo antikrist da im pomogne. Oni otvaraju svoje srce i govore što im je u srcu samo toj osobi koja ugađa drugima, tražeći od te osobe da riješi njihove poteškoće; oni potvrđuju i slijede tog antikrista. I nije li time cilj antikrista postignut? Kad antikrist postigne svoj cilj, ne postaje li njegov status u crkvi viši od statusa običnih ljudi? A kad može biti broj jedan i postati velika riba u crkvi, je li doista zadovoljan? Ne, nije. Koji cilj želi postići? Želi da ga još više ljudi odobrava, da ga visoko cijeni i obožava, da zauzme mjesto u srcima ljudi, a osobito da se ljudi ugledaju na njega, oslanjaju se na njega i slijede ga kad naiđu na poteškoće u svojoj vjeri u Boga i nemaju se kamo okrenuti. To je mnogo ozbiljnije od toga da antikrist želi biti broj jedan i biti velika riba u crkvi. Što je u tome tako ozbiljno? (Natječu se s Bogom za mjesto u srcima ljudi. Žele izravno zamijeniti Boga.) (Takve je ljude teško razlučiti. Koriste naizgled dobro ponašanje da zalude druge, što dovodi do toga da drugi više ne tragaju za istinom u Božjim riječima niti razgovaraju u zajedništvu o istini kad imaju problem, već ovise o tim antikristima i ugledaju se na njih, navodeći ih da riješe njihove probleme i smatrajući njihove riječi istinom, što rezultira time da se ti ljudi sve više udaljavaju od Boga. To je podmuklija i zlonamjernija metoda.) Točno, vi ste svi shvatili i spomenuli važnu stvar, a to je da antikristi zauzimaju mjesto i puštaju korijenje u srcima ljudi te žele zauzeti Božje mjesto. Netko kaže: „Ako idem tražiti Boga, ne mogu Ga naći; ne mogu Ga vidjeti. Ako tražim Božje riječi, knjiga je tako debela, ima previše riječi i teško je naći odgovore. Ali ako odem do te osobe, odmah dobijem odgovore; to je i praktično i korisno.” Vidite, njihovi su postupci već naveli ljude ne samo da ih u svom srcu obožavaju, već i da im u srcu ostave mjesto. Oni žele zauzeti Božje mjesto – to je cilj antikrista u činjenju tih stvari. Očito je da je činjenjem tih stvari antikrist već postigao početni uspjeh; već postoji mjesto za tog antikrista u srcima tih ljudi koji nemaju sposobnost razlučivanja, a neki ga ljudi već obožavaju i ugledaju se na njega. To je cilj koji antikrist želi postići. Ako netko ima problem i moli se Bogu umjesto da traži antikrista, on je nezadovoljan i misli: „Zašto uvijek ideš bogu? Zašto uvijek misliš na boga? Zašto ne vidiš mene ili ne misliš na mene? Tako sam ponizan i strpljiv, mogu se odreći stvari i toliko se dati, i bavim se dobročinstvom, pa zašto ne dođeš k meni? Toliko ti pomažem. Zašto nemaš nimalo savjesti?” Osjeća se nesretno i uzrujano, i osjeća ljutnju – ljutnju na tu osobu i na Boga. Kako bi postigli svoj krajnji cilj, nastavljaju se pretvarati, nastavljaju se baviti dobročinstvom i ostaju strpljivi i tolerantni, izgledaju ponizno, govore dobrohotno, nikada ne povrjeđuju druge i često pružaju utjehu kad ljudi pokušavaju spoznati sebe. Netko kaže: „Buntovan sam; ja sam đavao i Sotona.” Oni odgovaraju: „Nisi ti đavao ni Sotona. To je samo mali problem. Nemoj se toliko ponižavati i nemoj se podcjenjivati. Bog nas je uzdigao; mi nismo obični ljudi i ne smiješ se omalovažavati. Puno si bolji od mene; ja sam iskvareniji od tebe. Ako si ti đavao, onda sam ja zli đavao. Ako si ti zli đavao, onda ja moram sići u pakao i doživjeti propast.” Tako oni pomažu ljudima. Ako netko prizna da je nanio gubitak interesima Božje kuće ili radu crkve, antikrist mu kaže: „Nanijeti gubitak radu crkve dok vršiš svoju dužnost i malo zastraniti nije velika stvar. Ja sam prije nanosio puno veće gubitke od tebe i išao puno krivljim putovima. Samo promijeni način na koji radiš u budućnosti, to nije problem. Ako osjećaš da tvoja savjest to ne može podnijeti, imam nešto novca i nadoknadit ću ti gubitak, zato nemoj biti uzrujan. Ako budeš imao ikakav problem u budućnosti, samo dođi k meni i učinit ću sve što mogu da ti pomognem, i što god mogu učiniti, učinit ću odmah.” Imaju taj osjećaj za „osobnu odanost”, ali zašto to zapravo rade? Pomažu li ti doista? Nanose ti štetu, vode te u jarak – pao si u Sotonino iskušenje. Kopaju ti rupu, a ti skačeš ravno u nju; upadaš u zamku i još uvijek misliš da je tamo sjajno, i taj te antikrist uništava, a da toga nisi ni svjestan – kakve li gluposti! Tako Sotona i antikristi postupaju s ljudima, navode ih na pogrešan put i nanose im štetu. Antikrist kaže: „U redu je ako samo malo paziš na interese božje kuće i budeš malo pažljiviji u budućnosti. Ta se stvar može ispraviti, nitko to ne bi učinio namjerno. Tko od nas može biti savršena osoba? Nitko od nas nije savršen; svi smo iskvareni. Ja sam bio puno gori od tebe. Potičimo jedni druge u budućnosti. Štoviše, čak i ako božja kuća pretrpi neke gubitke, bog ih se neće sjećati. Bog je tako pun praštanja i tolerantan prema čovjeku. Ako mi možemo pokazati toleranciju jedni prema drugima, ne mora li bog biti još sposobniji za toleranciju? Ako bog kaže da se neće sjećati naših prijestupa, onda više nemamo nikakvih prijestupa.” Bez obzira na to koliko veliku pogrešku osoba može učiniti, antikrist je samo umanji šalom i prijeđe preko nje, pokazujući koliko je veliko njegovo srce i koliko je dobrohotan, velik i tolerantan. Nasuprot tome, to navodi ljude da pogrešno vjeruju da Bog u Svojim izjavama uvijek razotkriva ljude, uvijek pravi problem oko iskvarenih naravi ljudi i uvijek im traži dlaku u jajetu. Ako je osoba počinila prijestup ili se pobunila, Bog je oreže, sudi joj i grdi je, i čini se kao da je bezobziran prema ljudima. Antikrist, međutim, može tolerirati ljude i oprostiti im u svim situacijama; on je tako velik i cijenjen. Nije li tako? Postoje i neki antikristi koji kažu: „Nevjernici imaju ovu izreku: ‚U velikom kućanstvu s puno imovine, malo rasipanja nije ništa.’ Božja je kuća tako velika, a bog daje obilne blagoslove. Nije velika stvar biti malo rastrošan; bog nam toliko daruje. Nismo li puno rasipali? I što nam je bog učinio? Nije li bog sve to tolerirao? Čovjek je slab i iskvaren, i bog je to odavno vidio, pa ako je to vidio, zašto nas ne kazni? To dokazuje da je bog strpljiv i milosrdan!” Kakva je to izjava? Koriste riječi koje se čine ispravnima i u skladu su s ljudskim predodžbama kako bi naveli ljude na pogrešan put i naveli ih da padnu u iskušenje, kako bi im pomutili viziju i pogrešno ih usmjerili te kako bi ih naveli da pogrešno razumiju Boga, tako da nemaju ni trunke želje ili volje da Mu se pokore. Potaknuti, navedeni na pogrešan put i pogrešno usmjereni od strane antikrista, ljudi gube ono malo savjesti što imaju i svi počinju slušati antikriste i pokoravati im se.

Antikristi su posebno vješti u pretvaranju kad su u blizini drugih ljudi. Baš poput farizeja, izvana se čine vrlo tolerantnim prema ljudima i strpljivim, poniznim i dobroćudnim – čine se tako blagim i tolerantnim prema svima. Kad rješavaju probleme, uvijek sa svog statusnog položaja pokazuju koliko su nevjerojatno tolerantni prema ljudima, i u svakom se pogledu čine velikodušnim i širokogrudnim, ne tražeći drugima dlaku u jajetu i pokazujući ljudima koliko su veliki i ljubazni. Posjeduju li antikristi uistinu takvu bit? Prema drugima se odnose s ljubaznošću, tolerantni su prema ljudima i mogu im pomoći u svim situacijama, ali koji je njihov skriveni motiv za činjenje tih stvari? Bi li i dalje činili te stvari da ne pokušavaju zadobiti ljude i kupiti njihovu naklonost? Jesu li antikristi doista takvi iza zatvorenih vrata? Jesu li doista onakvi kakvima se čine kad su u blizini drugih ljudi – ponizni i strpljivi, tolerantni prema drugima i pomažu drugima s ljubavlju? Posjeduju li takvu bit i takvu narav? Je li to njihov karakter? Nipošto. Sve što čine je pretvaranje i čine to kako bi zaludili ljude i kupili njihovu naklonost, kako bi još više ljudi u svom srcu steklo povoljan dojam o njima i kako bi ljudi prvo pomislili na njih i tražili njihovu pomoć kad imaju problem. Kako bi postigli taj cilj, antikristi namjerno smišljaju kako da se pokažu pred drugima, da govore i čine ispravne stvari. Prije nego što progovore, tko zna koliko će puta u svojim mislima filtrirati ili obraditi svoje riječi. Namjerno će smišljati i razbijati glavu, razmišljajući o svom izboru riječi, izrazima lica, visini tona, glasu, pa čak i o pogledu koji upućuju ljudima i tonu kojim govore. Razmišljat će o tome s kim razgovaraju, je li ta osoba stara ili mlada, je li njezin status viši ili niži od njihova, cijeni li ih ta osoba visoko, zamjera li im ta osoba potajno, je li osobnost te osobe kompatibilna s njihovom, koju dužnost ta osoba vrši i kakav je njezin položaj u crkvi i u srcima braće i sestara. Pažljivo će promatrati te stvari i pozorno razmišljati o njima, a kad o njima razmisle, smišljaju načine kako se odnositi prema svim vrstama ljudi. Bez obzira na načine na koje se antikristi odnose prema različitim vrstama ljudi, njihov cilj nije ništa drugo nego navesti ljude da ih visoko cijene, da ih više ne gledaju kao jednake, već da se ugledaju na njih, da im se još više ljudi divi i ugleda na njih kad govore, da ih podržavaju i slijede kad nešto čine, te da ih oslobađaju krivnje i brane kad pogriješe, te da se još više ljudi bori za njih, gorko se žali u njihovo ime i zauzme stav da raspravlja s Bogom i protivi Mu se kad antikristi budu razotkriveni i odbačeni. Kad padnu s vlasti, u stanju su imati toliko ljudi koji im pomažu, izražavaju podršku i zauzimaju se za njih, što pokazuje da su status i moć o kojima su antikristi namjerno kovali planove kako bi ih njegovali u crkvi duboko pustili korijenje u srcima ljudi i da njihov „mukotrpan trud” nije bio uzaludan.

Antikristi se trude što bolje upravljati svojim statusom, ugledom, reputacijom i autoritetom među ljudima – neće popuštati, biti meka srca, a još manje će biti nepažljivi. Promatraju izraz u očima svih ostalih, njihove osobnosti, njihove dnevne rutine, njihove težnje, njihove stavove prema pozitivnim i negativnim stvarima, a još više promatraju vjeru i odanost svih ostalih u njihovoj vjeri u Boga, kao i njihove stavove prema davanju sebe za Boga i vršenju svojih dužnosti, i tako dalje – ulažu ogroman napor u te stvari. Dakle, na temelju tog stava koji imaju, izbjegavaju one koji teže istini i koji ih mogu razlučiti i čuvaju se od njih te govore i postupaju oprezno kad su u blizini takvih ljudi. Kad su u blizini ljudi s relativno slabijim osobnostima, koji su često negativni i ne razumiju istinu, te određenih ljudi koji su bezumni i slabo razumiju istinu, često čine sve što mogu da se pokažu, neprestano izvode predstavu poput cirkuske točke i grabe svaku priliku da izvedu predstavu. Na primjer, kad su na okupljanjima, većina ih ljudi odobrava, manjina osjeća odbojnost prema njima, a još više ljudi nema sposobnost razlučivanja o njima, pa počinju izvoditi predstavu i tražiti prilike da vode razgovor u zajedništvu. Besjede o svojim iskustvima, o svojoj prošloj „slavnoj povijesti”, o zaslugama koje su stekli u Božjoj kući, pa čak i o tome kako ih je Višnji cijenio i osobno ih orezivao – ne mogu propustiti ni jednu takvu priliku. Bez obzira na to s kim su ili o kojoj se prigodi radi, antikristi uvijek čine samo jedno: izvode predstavu; to jest, bave se razmetanjem. To je bit antikrista: osjećaju odbojnost prema istini, opaki su i besramni. Koliko daleko idu u svojim predstavama? Možda ste vi i sami nekima nazočili. Za neke od njih se jasno vidi da izvode predstavu, pokazuju se, zadobivaju srca ljudi i grabe prilike da navedu druge da ih visoko cijene. Neki ih ljudi preziru, neki ih ignoriraju, pa čak i ismijavaju, ali njih nije briga. Do čega im je stalo? Stalo im je do toga da njihova predstava ostavi dubok dojam na ljude, da ljudi vide kako se usuđuju govoriti stvari, da imaju hrabrosti, stil vođe, talent za vođenje, hrabrost da nemaju tremu pred svima, a još više sposobnost da se nose sa stvarima bez panike. Osjećaju se zadovoljno kad navedu ljude da shvate i vide te stvari, i zato čine sve što mogu da izvedu predstavu čim dobiju priliku za to, i izvode je bez suzdržavanja, bez ikakvih skrupula i bez imalo srama. To je ono što antikristi čine. Ako Ja na okupljanjima uvijek govorim o glavnoj temi, neki ljudi postanu pospani dok slušaju Mene kako govorim. Ili pak, kad govorim o glavnoj temi, misli ljudi su i dalje na drugim stvarima i nije im lako paziti na ono što govorim. U takvim situacijama, malo čavrljam, ispričam priču ili vic. Te stvari i priče obično imaju veze s određenim iskvarenim naravima i stanjima koje ljudi otkrivaju u svojim životima. Koristim priče ili ispričam vic da malo razbudim ljude kako bi mogli malo bolje razumjeti. Kad antikristi to vide, misle: „Ti pričaš viceve u svojim propovijedima na okupljanjima. Mogu i ja, jednako sam dobar kao i ti. Samo ću ležerno ispričati neku glupu šalu i nasmijati sve do suza, i svi će uživati – kako je to sjajno! Samo ću ležerno ispričati priču, i onda nitko više neće htjeti dolaziti na okupljanja, samo će htjeti slušati moje priče.” Natječu se sa Mnom u tome. Ima li smisla da se natječu sa Mnom u tome? Zašto Ja pričam priče? Zašto se upuštam u čavrljanje? Ljudi mogu shvatiti neke stvari iz Mog čavrljanja i priča, i to im pomaže da na opušten način razumiju istinu – to je Moj cilj. Antikristi, međutim, grabe to i pokušavaju iskoristiti, govoreći: „Na okupljanjima, u to vrijeme koje je tako ključno i važno, ti samo čavrljaš, pa ću i ja.” Je li čavrljanje uvijek isto? Antikristi, to smeće, čak ni ne razumiju istinu, pa što može proizaći iz njihova čavrljanja? Što može proizaći iz njihovih priča ili viceva? Te zvijeri bez duhovnog razumijevanja previše površno i ležerno shvaćaju ozbiljne stvari razgovora u zajedništvu o istini i pričanja priča. Kakvi ljudi to čine? Antikristi, ljudi bez duhovnog razumijevanja i ljudi koji ne teže istini vole činiti takve stvari.

Oči braće i sestara, oči većine ljudi, gotovo ne mogu pronaći nikakvu manu u činovima pretvaranja kojima se antikristi bave. Zašto je to tako? Zato što antikristi prikrivaju i skrivaju svoje mane i neće ti dopustiti da ih vidiš; svoju opaku stranu, svoju razvratnu stranu i svoju lošu stranu drže skrivene iza zatvorenih vrata. Gdje je to „iza zatvorenih vrata”? To su mjesta koja ne možeš vidjeti, to jest, u njihovom domu, u društvu, na njihovom poslu, pred njihovom rodbinom i prijateljima; to su područja koja ne možeš vidjeti niti doći u dodir s njima. Njihove riječi i ponašanje koje možeš vidjeti i s kojima možeš doći u dodir u potpunosti su njihova strana koja je pretvaranje, strana koja je prošla obradu. Strana koju ne možeš vidjeti njihova je prava bit, njihovo pravo lice. A koje je njihovo pravo lice? Kad su u blizini svoje nevjerničke obitelji, govore svakojake loše riječi – pritužbe, ogorčene riječi i neprijateljske riječi protiv drugih, riječi kojima sude braći i sestrama i osuđuju ih, pritužbe da je Božja kuća nepravedna – govore sve te stvari, ne izostavljajući ništa, ne suzdržavajući se ni najmanje. Kad su u blizini svoje rodbine i prijatelja, raspravljaju o svjetovnom svijetu i ogovaraju tuđe obitelji, sudjeluju u svim svjetovnim aktivnostima nevjernika, pa čak i aktivno sudjeluju na vjenčanjima i sprovodima. Ogovaraju s nevjernicima, sude drugima i proklinju ih, šire neutemeljene glasine o ljudima i kleveću ih iza leđa – govore sve te stvari. Kad su među nevjernicima, dok se ophode s drugim ljudima, varaju ljude, stvaraju klike, napadaju ljude, a na radnom mjestu mogu podmetnuti drugima, odavati druge i gaziti preko drugih da bi dobili viši položaj – mogu i sve te stvari. Kad su sa svojim obiteljima ili nevjernicima, nisu strpljivi, tolerantni ili ponizni, već umjesto toga u potpunosti otkrivaju svoje pravo lice. U Božjoj kući, oni su vukovi u ovčjoj koži, a kad su među nevjernicima, ljudima koji ne vjeruju u Boga, otkrivaju svoje vučje lice da ga svi vide; bore se protiv nevjernika za svoje interese, za riječ, za izreku, i beskrajno će se prepirati za najmanji interes s nevjernicima dok im lice ne pocrveni. Ako ne ostvare nikakvu korist ili budu orezani u Božjoj kući, odu kući i dižu galamu, prave nevolje i ponašaju se tako da ih se njihova obitelj boji. Među nevjernicima nemaju kršćansku pristojnost, niti svjedoče kako bi kršćani trebali svjedočiti – oni su pravi pravcati vuk, a ne čovjek. U Božjoj kući i pred braćom i sestrama, daju obećanja, zaklinju se, izražavaju svoju odlučnost, i čine se voljnima dati se za Boga i čini se da imaju vjeru u Boga. Međutim, kad dođu među nevjernike, njihove težnje i uvjerenja isti su kao i kod nevjernika. Neki čak slijede slavne osobe kao što to čine nevjernici i kopiraju što slavne osobe nose svaki dan, otkrivajući gornji dio tijela, raščupane kose i s teškom šminkom – ne sliče ni na čovjeka ni na duha. Nose modernu odjeću i svaki dan drže korak s vremenom, osjećajući da je život tako pun okusa, a duboko u svom srcu uopće ne osjećaju odbojnost prema načinu na koji žive nevjernici. Antikristi čine mnoge stvari i ulažu velik napor kako bi si osigurali mjesto u crkvi i imali ugled i status u srcima ljudi. Taj napor ulažu isključivo kako bi postigli svoje ciljeve i naveli druge da ih visoko cijene i obožavaju. Ta ponašanja, pristupi i vanjska očitovanja tvore jasan kontrast s načinom na koji žive iza zatvorenih vrata, a njihovi postupci i ponašanje iza leđa ljudima nipošto nisu stvari koje bi kršćanin trebao činiti. S tako jasnim kontrastom, možemo utvrditi da je sve što čine i otkrivaju u blizini braće i sestara samo pretvaranje, da nije stvarno i nije prirodno očitovanje. Antikristi se bave pretvaranjem samo kako bi postigli svoje ciljeve, inače se nikada ne bi ponizili da čine te stvari. Sudeći po onome što čine i očitovanjima njihovih naravi iza zatvorenih vrata, kao i po njihovim vlastitim težnjama, oni ne vole istinu, ne vole pozitivne stvari, ne vole pristojnost i čestitost, a još manje vole podnositi patnju i plaćati cijenu ili slijediti kršćanski put. Stoga, ta dobra ponašanja koja pokazuju ne izviru iz njihovog srca, nisu dobrovoljna, nisu iskrena, već su protivna njihovim vlastitim željama, čine to da bi ih drugi vidjeli i da bi zadobili naklonost i kupili srca ljudi. Neki ljudi kažu: „Kakvu korist imaju od kupovanja srca ljudi?” U tome se antikristi razlikuju od običnih ljudi; ta im je korist od takve važnosti. Koja je to, dakle, korist? To je da, kad stoje među ljudima, nema nikoga tko ih ne poznaje, nikoga tko im ne odaje priznanje, nikoga tko ih ne hvali, nikoga tko ih ne obožava. Ljudi traže antikrista kad imaju problem, umjesto da traže Boga i mole Mu se. A kad svi obožavaju antikrista i sve se vrti oko njega, kako se antikrist osjeća? Osjeća se kao da je bogolik ili izvanredna osoba, i osjeća se kao da lebdi na oblacima, živi u sedmom nebu, što se razlikuje od načina na koji živi obična osoba. Kad je među ljudima, svi ga obasipaju pohvalama i divljenjem i uzdižu ga poput zvijezda koje se okupljaju oko mjeseca – kakav je to veličanstven osjećaj, i koliko je užitka, ugode i sreće u njegovu srcu! To je upravo ono što antikristi žele. Međutim, ako nitko u skupini ljudi ne obraća pažnju na antikrista, ako vrlo malo ljudi zna njegovo ime, ako nitko ne zna njegove jače strane, ako ga većina ljudi smatra običnom osobom, nekim bez ikakvih posebnih karakteristika, bez ikakvih jačih strana, bez ičega izvanrednog u vezi s njim, ičega što bi drugi ljudi cijenili ili poštovali, ili ičega o čemu bi itko s divljenjem govorio, tada se antikrist osjeća nelagodno i loše u svom srcu; ne osjeća se kao božanstvo niti kao da lebdi na oblacima. Njemu je takav život previše dosadan, previše neugodan, previše zagušljiv, previše neispunjavajući i nije vrijedan truda. Misli da, ako cijeli život treba biti samo obična osoba, vršiti neku dužnost i postati kvalificirano stvoreno biće, kakav je onda užitak u takvom životu? Kako u vjeri u Boga može biti tako malo užitka? Njemu je to prenizak standard i treba ga podići. Ali kako ga podići? Mora povećati svoju popularnost kako bi se ljudi ugledali na njega i visoko ga cijenili, i kako bi mogao živjeti život pun sjaja. Zato se, kad se mole, ne mole sami kod kuće, već moraju ići u crkvu da se mole, mole se kad su okupljeni s braćom i sestrama, mole se glasno, gramatički ispravno, logično, uredno i promišljeno, mole se tako da svi prisutni mogu čuti, tako da svi prisutni mogu čuti njihovu rječitost i jasno razmišljanje, i znati da imaju vlastitu težnju. Kad čitaju Božje riječi, ni njih ne čitaju sami kod kuće. Prvo se pripreme kod kuće, a zatim čitaju da bi ih drugi čuli, kako bi drugi ljudi vidjeli da su riječi Božje koje čitaju sve važne, sve ključne. Bez obzira na to što čine, uvijek se pripreme iza zatvorenih vrata, i tek kad su spremni, kad ih drugi ljudi smatraju uglednima i odobravaju ih, izlaze pred druge. Postoje čak i neki koji kod kuće vježbaju i pripremaju se pred ogledalom prije nego što to iznesu pred druge. Kad to iznesu pred druge ljude, to nije u svom najizvornijem stanju, već je već prošlo obradu mnogo puta, obrađeno kroz misli, gledišta, iskvarene naravi, lukave spletke i podmukla sredstva antikrista. Kako bi postigli svoj cilj da imaju status i popularnost u crkvi i među ljudima, antikristi neće prezati ni od čega da čine te stvari. Stoga, kako se sve te stvari nazivaju? Jesu li to istinska očitovanja? Je li to praktično postupanje kakvo bi trebao imati netko tko teži preobrazbi naravi? (Ne.) Sve to izvire iz pretvaranja; antikristi se toliko pretvaraju da od toga čovjeku postane mučno!

Neki ljudi neće besjediti na okupljanjima ako prethodno nisu pripremili nacrt. Prvo moraju pripremiti nacrt iza zatvorenih vrata, ispraviti ga mnogo puta, obraditi ga, izbrusiti ga, i tek kad je spreman, besjedit će pred braćom i sestrama. Netko im kaže: „Svi smo mi ovdje braća i sestre. Samo govori iskreno i istinito na okupljanjima. Samo reci što god ti padne na pamet. To je najbolji način.” Oni odgovaraju: „Ne, ne mogu. Ako to učinim, braća i sestre će me gledati svisoka.” Vidiš, nesvjesno kažu nešto istinito. U svakom pogledu, čine stvari kako bi zaštitili svoj ugled i status. Neki ljudi koji su izvanredni talenti, profesori, sveučilišni studenti, doktorandi ili znanstveni istraživači u društvu koriste određena ponašanja pretvaranja i obrađena ponašanja za komuniciranje s ljudima kako bi se dokazali i zaštitili svoj status i ugled. To jest, nose masku kako bi komunicirali s ljudima, i ljudi nikada ne znaju za čime doista teže, imaju li ikakvu slabost, što točno rade iza zatvorenih vrata, i uvijek postoji dašak sumnje, uvijek upitnik, kad se radi o njihovom privatnom životu i načinu na koji se vladaju i ophode sa svijetom. Ne bave li se ti ljudi tako dubokim pretvaranjem? Dakle, kako biste se vi trebali odnositi prema tim ljudima? Treba li biti tako da, zato što su oni lažni s vama, i vi budete lažni s njima? Na primjer, oni govore samo uljudne fraze kad vas sretnu, pa ste i vi stalno uljudni s njima – je li to prihvatljivo? (Ne.) Koji je, dakle, prikladan način ophođenja s njima? (Kad netko otkrije da pokazuju ta očitovanja, treba ih prvo razotkriti, razgovarati s njima u zajedništvu o tome koja je priroda-bit te vrste naravi i kojom je namjerom vođena. Ako ne prihvate ono što im se kaže, onda više ne treba s njima razgovarati u zajedništvu.) Morate ih razotkriti, a ako ne prihvate ono što kažete, onda ih se klonite. Ima li među vama ikoga koga bi oni još uvijek mogli zaluditi i tko bi ih obožavao? S rastom koji vi sada imate, u osnovi ste u stanju malo prozreti te očite farizeje, ali ako naiđete na nekoga tko je sposobniji, tko se može pretvarati, tko se duboko skriva, hoćete li ga moći prozreti? Ako on uvijek samo govori i čini ispravne stvari, ako se čini da nema mana i nikada ne griješi, ako vi ponekad postanete negativni i slabi u nekim stvarima, a on nikada, a ako i postane, može to sam riješiti i brzo iz toga izaći, a vi ne možete, onda kad se susretnete s takvim ljudima, odobravat ćete ih i obožavati, i učit ćete od njih i slijediti ih; ako niste u stanju razlučiti takve ljude, onda je teško reći hoće li vas oni zaluditi ili ne.

O koliko smo aspekata razgovarali u zajedništvu na ovu temu pretvaranja? Jedan aspekt je da koriste podnošenje patnje kao pretvaranje. U svom srcu, oni doista ne žele podnositi patnju i osjećaju velik otpor prema njoj, ali vrlo nevoljko podnose patnju, odriču se stvari i plaćaju cijenu kako bi postigli svoje ciljeve. Nakon što su patili, još uvijek se ne mire s tim i osjećaju da ta patnja nije bila vrijedna truda jer mnogi ljudi nisu svjesni toga. Stoga to posvuda objavljuju, govoreći mnogim ljudima koji za to nisu znali. Na kraju, neki ljudi saznaju što se dogodilo i steknu dubok dojam o njima, visoko ih cijene i obožavaju, i oni time postižu svoje ciljeve. Također postoje i neki koji se predstavljaju kao dobri ljudi, kao dobro odgojeni i savjesni, želeći se družiti s ljudima koristeći takvu sliku o sebi, identitet i osobnost kako bi ljudi vjerovali da su dobri i približili im se. Cilj im je biti takva dobra osoba kako bi dobili divljenje od još više ljudi, kako bi ih ljudi visoko cijenili i kako bi mogli povećati svoju popularnost. Nije li tako? (Da, jest.) Koristeći određene pristupe koje antikristi primjenjuju, upravo smo sada razotkrili i raščlanili skrivene ciljeve iza njihovog ponašanja pretvaranja i bit njihovog pretvaranja, koje stvari čine i govore, i koja očitovanja pokazuju koja dokazuju da se pretvaraju. Ovdje ćemo završiti razgovor u zajedništvu o ovom aspektu.

b. S lažnim predstavljanjem

Sada ćemo u zajedništvu razgovarati o drugom aspektu. Antikristi se često koriste licemjerjem kako bi zadobili status; govore određene stvari koje ljudi vole čuti i koje su u skladu s ljudskim predodžbama te naizgled čine određene stvari zbog kojih ih ljudi odobravaju i dive im se, čime povećavaju svoju popularnost – to je još jedan način na koji antikristi navode ljude na pogrešan put. Postoji li razlika između lažnog predstavljanja i pretvaranja? U smislu vanjskog ponašanja, pretvaranje i lažno predstavljanje obično su jedno te isto stanje; međusobno su povezani. O njima ćemo razgovarati odvojeno kako bi ljudima zvučali jasnije i kako bi ih mogli jasnije upoznati. Primarno značenje „lažnog predstavljanja” nije laž, već glumljenje. Zašto se antikristi lažno predstavljaju? Naravno, imaju određene ciljeve: antikristi se lažno predstavljaju kako bi zadobili status i ugled; inače se nikada ne bi lažno predstavljali, nikada ne bi činili tako glupu stvar. To mogu jasno vidjeti oni koji su pronicljivi. Ako se ljudi često lažno predstavljaju, prirodno će izazvati gađenje, odbojnost i osudu drugih – pa zašto antikristi i dalje rade to što rade? To je jednostavno njihova priroda: nije ih briga što je potrebno da bi zadobili reputaciju i status, njima već nedostaje osjećaj srama. Da bi zadobili status u mislima ljudi, prvo što antikristi čine jest da navedu ljude da im vjeruju, da se ugledaju na njih, da ih obožavaju. Kako, dakle, postižu taj cilj? Osim što glume dobro ponašanje i očitovanja koja se uklapaju u ljudske predodžbe, oni se također ugledaju na velike i slavne osobe, oponašajući njihov način govora, kako bi ih ljudi visoko cijenili i ugledali se na njih. Na taj način, određeni ljudi u crkvi neprimjetno im se počinju diviti, laskati i podržavati ih, ti ljudi na antikriste gledaju kao na neke duhovne ili slavne osobe, što znači da su u crkvi i u srcu određenog dijela ljudi antikristi obožavani i poštovani kao duhovne osobe. To je zato što većina ljudi nema nimalo sposobnosti razlučivanja te obožavaju i poštuju svakoga koga njihovo srce voli i kome se dive. Koju vrstu osobe antikristi uglavnom glume u crkvi? Glume duhovne osobe jer većina ljudi obožava duhovne osobe. U judaizmu su farizeji bili duhovne osobe koje su ljudi obožavali; ljudi su ih obožavali zbog njihova znanja, lažne pobožnosti i dobrog ponašanja; stoga su u judaizmu farizeji bili vrlo popularni, jako su im se divili. Danas u crkvi također postoje neki koji vole obožavati duhovne osobe. Kao prvo, obožavaju one u crkvi koji vjeruju u Boga dugi niz godina, koji imaju određena takozvana duhovna iskustva i svjedočanstva, koji su primili Božje milosti i blagoslove, koji su vidjeli velike vizije, koji su imali neka izvanredna iskustva. Nadalje, postoje i oni koji su hvalisavi i rječiti kad su u blizini ljudi, potičući obožavanje i divljenje u drugima. Postoje i drugi čija su sredstva, načini i načela po kojima postupaju u skladu s crkvenim pravilima, čije se vanjsko ponašanje čini pobožnim. Postoje i oni koji naizgled imaju veliku vjeru u Boga. Svim tim ljudima daje se titula duhovnih ljudi. Kako, dakle, antikristi glume duhovne ljude? Sasvim jednostavno, govore stvari koje govore duhovne osobe i čine stvari koje čine duhovne osobe, kako bi ih ljudi smatrali duhovnom osobom. Ali govore li i čine li te stvari od srca? Ne: to je oponašanje, slijeđenje pravila, oni to samo rade da drugi vide. Na primjer, kad im se nešto dogodi, odmah se mole – ali ne tragaju istinski niti se istinski mole, samo obavljaju formalnosti, prave predstavu kako bi ljudi rekli da toliko ljube Boga i da imaju tako velik strah od Boga. Štoviše, kad ih zadesi bolest i trebaju liječenje, ne idu na liječenje niti uzimaju lijekove koje bi trebali. Ljudi kažu: „Ako ne uzmeš lijek, bolest bi ti se mogla pogoršati. Postoji vrijeme za lijek i vrijeme za molitvu. Samo trebaš slijediti svoju vjeru i ne napuštati svoju dužnost.” Oni odgovaraju: „U redu je – Bog je sa mnom, ne bojim se.” Izvana se pretvaraju da su smireni, neustrašivi i puni vjere, ali u sebi su prestravljeni i potajno trče liječniku čim osjete bilo kakvu nelagodu. A ako netko otkrije da su išli liječniku i uzimali lijekove, pokušavaju pronaći razloge ili izgovore da to prikriju. Također često govore: „Bolest je kušnja od boga. Kad živite u bolesti, bolesni ste; kad živite u Božjim riječima, nemate bolesti. Ne smijemo živjeti u bolesti – ako živimo u božjim riječima, ova će bolest nestati.” Očito, to je ono što često uče ljude, koriste Božje riječi da pomognu ljudima; ali u tajnosti, svoju bolest rješavaju ljudskim sredstvima. Pred drugim ljudima govore da ovise o Bogu i da je sve u Božjim rukama, govore da se ne boje bolesti ni smrti; ali u svom srcu boje se više od ikoga, boje se da će se razboljeti i otići u bolnicu, a još više se užasavaju smrti. Nemaju nimalo istinske vjere. Pred drugim ljudima mole se i govore: „Rado se pokoravam suverenosti i aranžmanima Božjim. Sve dolazi od Boga i ljudi se ne bi trebali žaliti.” U međuvremenu, u svom srcu misle: „Tako sam odano vršio svoju dužnost, kako me mogla snaći ova bolest? I kako to da je nitko drugi nije dobio? Koristi li bog ovo da me razotkrije, da me spriječi u vršenju ove dužnosti? Prezire li me bog? A ako me prezire, jesam li ja služitelj? Koristi li me bog za služenje? Hoću li imati ishod u budućnosti?” Ne usuđuju se glasno žaliti, ali u njihovom srcu pojavile su se sumnje u Boga, misle u sebi da nije sve što Bog čini nužno ispravno. Izvana se, međutim, pretvaraju kao da je sve u redu, ostavljaju dojam da ih čak ni bolest ne može spriječiti te da i dalje mogu vršiti svoju dužnost, biti pokorni i odani, da se i dalje mogu dati za Boga. Nije li to pretvaranje i lažno predstavljanje? Njihova vjera i pokornost su lažne; njihova odanost je lažna. Ovdje nema istinske pokornosti, nema istinske vjere, a još manje ima istinskog oslanjanja i predaje. Ne tragaju za Božjim nakanama, ne ispituju svoje iskvarene naravi niti tragaju za istinom kako bi riješili vlastite probleme. Sve o čemu razmišljaju u svom srcu jesu njihovi tjelesni interesi, ishod i odredište; njihovo je srce ispunjeno pritužbama na Boga, pogrešnim razumijevanjem Boga i sumnjama u Boga – a ipak izvana ostavljaju dojam neke duhovne osobe i, što god im se dogodi, govore: „U tome je dobra božja nakana, ne smijem se žaliti.” Njihova se usta ne žale, ali srce im je u previranju: njihove pritužbe na Boga, pogrešno razumijevanje Boga i sumnje u Boga neprestano se kovitlaju u njihovom srcu. Naizgled, često čitaju Božje riječi i ne odgađaju vršenje svoje dužnosti, ali u svom su srcu već odustali od svoje dužnosti. Nije li to ono što znači lažno predstavljanje? To je lažno predstavljanje.

Antikristi će se uvijek lažno predstavljati, bez obzira na situaciju; ne prave razliku s obzirom na prigodu. Na primjer, kad prisustvuju okupljanjima, neka braća i sestre se pozdravljaju. Kako antikristi pristupaju tome? Kažu: „Prestanite čavrljati, na okupljanju smo! Gdje vi mislite da ste da čavrljate o takvim stvarima? Nemate bogobojazno srce. Budite ozbiljni!” Neki ljudi uzmu pauzu dok vrše svoju dužnost, a kad antikrist to vidi, kaže: „Opet si nemaran, a? Onda bi trebao odmah čitati božje riječi i doći pred njega da se pomoliš.” Kad braća i sestre razmjenjuju mišljenja kako bi učili profesionalne vještine jedni od drugih, oni će reći: „Vi biste trebali prvo razgovarati o božjim riječima i moliti se, a tek onda razmjenjivati mišljenja i ideje.” Ako se netko nije molio prije početka okupljanja, antikrist će ga ukoriti, okarakterizirati ga kao određenu vrstu osobe i imati nešto reći o njemu. U svakom pogledu, navode druge da vide da su oni vrlo duhovni, vrlo ozbiljni, da su vrlo savjesni prema istini i da se trude težiti joj, da su vrlo odgovorni u svojoj dužnosti, da mogu redovito čitati Božje riječi svaki dan, da imaju normalan duhovni život, da redovito prisustvuju okupljanjima, da se na okupljanjima mole, čitaju Božje riječi i razgovaraju na propisani način te da nikada ne čavrljaju niti govore o kućnim stvarima. Ako im netko kaže: „Kosa ti je narasla. Trebao bi se ošišati. Vrijeme je sada vruće, pa će ti biti svježije ako se ošišaš”, oni odgovaraju: „Nije važno što mi je kosa malo narasla. Posao je važan. Vrućina mi neće stvarati probleme ako pustim kosu da raste još koji dan.” Netko kaže: „Odjeća ti je poderana. Ako je nastaviš nositi, ljudi će ti se smijati.” Antikrist kaže: „Nije važno. Brinemo li se mi vjernici u boga da će nam se smijati? Svi smo toliko propatili i cijelo ovo vrijeme podnosili progon velikog crvenog zmaja. Hodali smo putem odbacivanja od strane svjetovnih ljudi. Pa što ako mi se ljudi smiju zbog moje poderane odjeće? Sve dok me bog prihvaća, to je jedino važno.” Je li to dobro reći? (Pretvaraju se da su duhovni.) Neki ljudi vide da Ja postavljam pitanja i navodim sve da o njima razgovaraju nakon propovijedi, ali ljudi ne mogu odgovoriti na njih tijekom razgovora u zajedništvu, pa daju ovaj sažetak: „Ovdje sam pronašao neko novo svjetlo. Bog nikada ništa ne jede uzalud, a mi čak i kupus jedemo uzalud.” Jeste li čuli da se to prije govorilo? (Ne.) Kažu da Bog nikada ništa ne jede uzalud, što znači da Bog propovijeda ljudima i tako je zaslužio Svoju hranu. Mi nismo u stanju ni o čemu razgovarati, pa čak i kupus jedemo uzalud. Neki ljudi koji nemaju sposobnost razlučivanja to uzimaju kao istinu i posvuda to govore. Ne vjeruju da se razgovor o samospoznaji, traženje pokornosti i ljubavi prema Bogu i druge takve uobičajene teme o kojima ljudi često raspravljaju mogu smatrati duhovnima, uzvišenima ili novim svjetlom. Za njih je samo ono što je ta osoba rekla novo svjetlo i uzvišeno! Ono što je ta osoba rekla zvuči ispravno, ali nakon pažljivog razmatranja, to izaziva gađenje i to je besmisleno reći. To je nešto što su izmislili oni koji nemaju duhovno razumijevanje, a ipak se žele pretvarati da su duhovni, pretvarati se da poznaju istinu i pretvarati se da razumiju istinu – nije li to besmislica? (Da.) Specijalizirali su se da uče kako govoriti hvalisave i prazne riječi i doktrine i ne pridaju važnost primjenjivanju istine i ulasku u stvarnost. Zato su se specijalizirali da uče govoriti duhovne doktrine i nikada ne raščlanjuju sebe da vide imaju li istina-stvarnost ili ne – nisu li ti ljudi licemjeri? Bog najviše od svega prezire takve ljude.

Kad se ti takozvani duhovni ljudi okupe, oni filozofiraju, raspravljaju o otajstvima, govore o spoznaji sebe i spoznaji Boga. Stvari o kojima govore toliko su uzvišene da uopće ne zvuče kao ovozemaljski razgovor. Govore sve više, udaljavajući se i govoreći o potpuno nevažnim stvarima. Što znači „govoriti o potpuno nevažnim stvarima”? Govore neprestano sve dok ne počnu govoriti potpune besmislice, natječu se tko je pročitao više Božjih riječi i koliko poglavlja Božjih riječi mogu zapamtiti i propovijedati, tko može propovijedati na uzvišeniji i dublji način od drugih i tko može propovijedati na način koji donosi više svjetla od drugih. Natječu se u tim stvarima, a to se zove „natjecanje u duhovnosti”. Ponekad ljudi zajedno čavrljaju, govore o tome kako su u posljednje vrijeme ili o nekim vanjskim stvarima. Tada dođe „duhovna osoba” i, kad čuje da svi čavrljaju o tim stvarima, uzme svoju knjigu Božjih riječi i ode pronaći kutak da je čita. Ne izgleda li takva osoba nedruštveno i čudno? Kad s nekim ljudima razgovaram o glavnoj temi, usred toga napravimo pauzu i čavrljamo o vanjskim stvarima – nije li to normalno? Tijekom tog čavrljanja, neki ljudi ne ispuštaju ni glasa. Ono što time misle jest: „Slušat ću kad razgovaraš o istini, ali ako počneš čavrljati, prestat ću slušati. Ako nastaviš dugo čavrljati, onda ću otići.” Kamo idu? Odu pronaći neko mjesto da se mole i samouvjereno kažu: „O, Bože, molim Te, uzmi natrag moje srce. Daj da budem tih pred Tobom, ne dopusti da me privuku i zaokupe stvari nevjerničkog svijeta i ne dopusti da me zavedu svjetski trendovi.” Je li to vrlo duhovno? Oni vjeruju da jest. Kad čavrljate o kućnim stvarima i o tome kakvo je vaše stanje u posljednje vrijeme, oni misle da to nije razgovor o istini, da se Božje riječi uopće ne spominju, pa odu i stanu pred Boga da se mole. Nije li to malo čudno? To je lažno predstavljanje onih koji žele biti duhovni – tako su dobri u lažnom predstavljanju! Njihov cilj u lažnom predstavljanju jest da drugi vide da su oni duhovni, da su ozbiljni u svojoj težnji, da uvijek žive pred Bogom, da u njihovim riječima ima svjetla, da teže istini, da nisu sputani vanjskim svijetom nevjernika ili obiteljskom privrženošću, da nemaju takve tjelesne potrebe, da su drugačiji od normalnih ljudi, da su već odbacili svijet nevjernika i takve vulgarne interese. Kad određeni ljudi progovore nekoliko riječi s nevjernicima, kažu: „To nije ispravno. Ti nevjernici su loši. Onog trenutka kad progovoriš s njima i upleteš se u njihove poslove, osjećaš se uznemireno u sebi i moraš požuriti pred boga da se ispovjediš i moliš. Moraš požuriti čitati božje riječi, dopustiti da te njegove riječi zaokupe i ispune.” I tako, kad vide nevjernike, ljude koji ne vjeruju u Boga, izbjegavaju ih i ne razgovaraju s njima. Neće se upustiti čak ni u normalnu interakciju i ljudi ih smatraju čudnima. Njihova osnova za takvo postupanje jest: „Nevjernici su svi đavli i ne smijemo s njima razgovarati. Bog prezire đavle, pa ako se družimo s đavlima i približimo im se, bog će to takođe prezirati. Trebali bismo prezirati ono što bog prezire i trebali bismo odbaciti ono što bog odbacuje.” Ako vide brata ili sestru kako razgovaraju, vode iskren razgovor ili govore o kućnim stvarima s članom obitelji ili prijateljem nevjernikom, donose sud o njima, misleći: „Oni su iskusni vjernici koji vjeruju u boga dugi niz godina. Ne pokušavaju izbjegavati nevjernike, već im se toliko približavaju. To je izdaja boga, a kad naiđu na problem, sigurno će postati Judom.” Lijepe etiketu takvim ljudima. Neki ljudi imaju roditelje koji sami ne vjeruju u Boga, ali se ni ne protive tome da njihovo dijete vjeruje u Boga. Povremeno nazovu roditelje da ih pitaju kako su ili, kad su bolesni, vrate se kući da se brinu o njima – to je potpuno normalno i Bog to ne osuđuje. A što rade te duhovne osobe – ti antikristi? Gledaju li oni tako na stvari? Prave veliku stvar od toga, govoreći: „Ti obično tako dobro govoriš i navodiš druge da se odreknu svoje privrženosti i da ne budu sputani njome. Ali vidim da je tvoja privrženost još jača. Tvoji roditelji ne vjeruju u boga, pa ih ti moraš odbaciti.” Druga osoba odgovara: „Moji roditelji ne vjeruju u Boga, ali mi ni ne stoje na putu. Jako me podržavaju.” Antikrist odgovara: „Čak i ako te podržavaju, to nije prihvatljivo i oni su i dalje đavli. Kako im ti još uvijek možeš kuhati?” Drugi kaže: „Nije li to normalna ljudska privrženost? Nije li normalno skuhati nekoliko obroka svojim roditeljima i pokazati im malo sinovske ljubavi? Bog to ne osuđuje, pa zašto ti to osuđuješ?” Antikrist odgovara: „Bog se ne bi zamarao tako malom stvari! Budući da se bog time neće zamarati, mi bismo trebali zauzeti stav i biti postojani u svom svjedočanstvu. Ti vjeruješ u boga sve ove godine, a ipak nemaš sposobnosti razlučivanja ni rasta i možeš se tako dobro odnositi prema đavlima – tvoja je privrženost prejaka!” Osuđuju čak i to! Bez obzira na to što drugi rade, oni osuđuju i lijepe im etikete kako bi pokazali da imaju rast, da su ozbiljni u svojoj težnji, da imaju vjeru, ali na kraju, kad član njihove vlastite obitelji umre, plaču toliko dana da ne mogu ustati iz kreveta i čak žele napustiti svoju vjeru. Netko im kaže: „Nisi li ti duhovna osoba?” Oni odgovaraju: „Zar i duhovne osobe ne mogu biti slabe? Zar ja ne mogu biti malo slab?” Nije li to mudrovanje? Lažne duhovne osobe sposobne su za pretvaranje, a to se zove lažno predstavljanje. Pretvaraju se da nemaju slabosti, da su pokorni, da imaju vjeru u Boga i da su odani Bogu, da mogu održati svoje zakletve, da mogu podnijeti patnju i dati se, ne ponašajući se ni na koji način koji bi ljudi mogli smatrati neprikladnim ili nesavršenim. Sudeći po njihovom vanjskom ponašanju, ljudi ih odobravaju i ne mogu im pronaći nikakvu manu, čini se da su u osnovi u skladu s kršćanskom pristojnošću, pa se čak ni ne čini da postaju negativni ili slabi. Kad vide nekoga da se osjeća slabo i negativno, često ga strogo ukore, govoreći: „Postaješ slab zbog tako beznačajne stvari – ne žalosti li to boga toliko? Znaš li uopće koje je sada vrijeme? Bog nam je izgovorio toliko riječi, pa kako ti još uvijek možeš postati slab? Kako ti tako malo razumiješ božje srce? Bez obzira na to s kojim se problemom susretneš, uvijek moraš ići pred boga da se moliš, učiti ljubiti boga i biti mu odan, i moraš se pokoriti i ne postati slab. Ako si uvijek obziran prema svom tijelu, ne buniš li se protiv boga?” Ne zvuči kao da postoji ikakav problem s bilo kojom pojedinom stvari koju ovdje kažu, ali sve je to prazno i ne može riješiti ljudske probleme. Kažu: „Znaš li uopće koje je sada vrijeme?” – ima li to ikakve veze s time što se ljudi osjećaju slabo? Ima li to ikakve veze s buntovništvom? Ljudi imaju iskvarene naravi i žive u svom tijelu, i ljudi uvijek mogu postati slabi i pobuniti se.

Antikristi žele igrati ulogu duhovnih osoba, najboljih među braćom i sestrama, te ljudi koji razumiju istinu i mogu pomoći onima koji su slabi i nezreli. Koji je njihov cilj u igranju te uloge? Prvo, vjeruju da su već nadišli tijelo i svijet nevjernika, da su odbacili slabost normalne ljudskosti i oslobodili se tjelesnih potreba normalne ljudskosti. Vjeruju da su oni u Božjoj kući ti koji mogu preuzeti važne zadatke, voditi računa o Božjim nakanama i čije je srce ispunjeno Božjim riječima. Hvale se da su već ispunili Božje zahtjeve i udovoljili Bogu, da su sposobni voditi računa o Božjim nakanama i da mogu zadobiti divno odredište koje je Bog obećao. Stoga se često osjećaju vrlo samodopadno i smatraju da su iznad ostalih. Koriste riječi koje mogu zapamtiti i koje razumiju svojim umom da bi držali prodike drugima te da bi osuđivali i donosili sud o drugima. Također često koriste određene pristupe i izreke koje zamišljaju u svojim predodžbama kako bi ograničili druge i davali im upute, navodeći druge da se drže pravila i da im budu poslušni, kako bi mogli sačuvati svoj status u crkvi. Vjeruju da će, sve dok mogu propovijedati niz duhovnih doktrina, izvikivati moderne parole, predvoditi, biti voljni istupiti i preuzeti posao te održavati normalan red u crkvi, biti duhovne osobe i njihov će status biti stabilan. Stoga se predstavljaju kao duhovne osobe i hvale se time, dok se istovremeno predstavljaju kao svemoguće, potpuno sposobne i savršene osobe. Na primjer, ako ih ti pitaš znaju li tipkati, oni kažu: „Da, tipkanje mi nije teško.” Pitaš ih: „Znaš li popravljati strojeve?” Oni kažu: „Načela svih strojeva su ista. Da, znam ih popravljati.” Pitaš: „Znaš li popravljati traktore?” Oni kažu: „Zar se popravak tog grubog stroja uopće računa kao sposobnost popravljanja strojeva?” Pitaš ih: „Znaš li kuhati?” Oni kažu: „Jedem hranu, pa naravno da znam kuhati!” Pitaš: „Znaš li upravljati avionom?” Oni kažu: „Nikad nisam učio, ali da sam učio, znao bih. Mogao bih biti kapetan aviona, bez problema.” Misle da mogu sve, da su dobri u svemu. Nekome se pokvari računalo i zamoli ih da ga poprave. Oni kažu da ga mogu lako popraviti, ali zapravo nemaju pojma i ne znaju kako ga popraviti, i na kraju, nakon što ga iznova pokušavaju popraviti, izbrišu sve podatke s računala. Osoba čije je računalo pita ih: „Možeš li ga popraviti ili ne?” A oni odgovaraju: „Popravljao am računala prije, ali sada sam nekako zaboravio kako se to radi. Najbolje da pitaš nekog drugog da ga popravi.” Tako su dobri u pretvaranju, zar ne? Takvi ljudi imaju narav arhanđela; nikada ne mogu reći: „Ne znam kako se to radi” ili „Ne mogu to učiniti” ili „Nisam dobar u tome” ili „To nikad prije nisam vidio” ili „Ne znam” – nikada ne mogu reći takve stvari. Bez obzira na to o čemu se radi, ako ih ti pitaš o tome, čak i ako ne znaju kako to učiniti i nikada to prije nisu vidjeli, i dalje moraju smisliti razloge i izgovore kako bi ti pogrešno vjerovao da su dobri u svemu, da znaju sve raditi, da mogu sve učiniti i da se sve može učiniti. Kakve osobe žele biti? (Nadljudi, za sve sposobni ljudi.) Žele biti sposobni za sve, predstavljati se kao anđeli svjetla – nisu li oni takvi? Budući da se antikristi uvijek žele pretvarati da su dobri u svemu, kad od njih tražiš da surađuju s drugima, da razmjenjuju mišljenja, raspravljaju, razgovaraju i komuniciraju s drugima o problemima, oni to ne mogu. Kažu: „Ne treba mi nitko da surađuje sa mnom. Ne treba mi pomoćnik. Ne treba mi ničija pomoć da bih išta učinio. Mogu to sam, znam sve raditi, za sve sam sposoban i ne postoji ništa što ne mogu učiniti, ništa što ne mogu postići i ništa što ne mogu dovršiti. Tko sam ja? Vi ne znate ništa raditi, a čak i ako nešto znate, niste vješti u tome. Iako sam naučio raditi samo jednu stvar, znam raditi sve. Ako sam vješti u jednoj stvari, onda sam vješt u svim stvarima. Znam pisati članke i govorim strane jezike. Iako sada ne govorim nijedan strani jezik, da sam učio, ne bi mi bio problem naučiti pet stranih jezika.” Netko ih pita mogu li glumiti u filmovima, pjevati i plesati, a oni kažu da mogu sve to. Sjajni su u hvalisanju, zar ne? Pretvaraju se da mogu sve i da znaju sve – doista imaju prirodu arhanđela! Netko ih pita jesu li ikada postali slabi tijekom godina vjerovanja u Boga, a oni odgovaraju: „Zbog čega postati slab? Božje su riječi izgovorene tako jasno. Ne smijemo postati slabi. Ako postanemo slabi, onda razočaravamo boga. Trebali bismo uložiti 120 posto truda da uzvratimo božju ljubav!” Druga osoba pita: „Jesi li ikada čeznuo za domom nakon što si ga napustio prije toliko godina? Plačeš li kad ti nedostaje dom?” Oni odgovaraju: „Zbog čega plakati? Bog je u mom srcu. Kad mislim na boga, više mi ne nedostaje dom. Svi moji članovi obitelji nevjernici su đavli i Sotone. Molim se da budu prokleti.” Druga osoba ih pita: „Jesi li ikada zastranio u svojim godinama vjere?” Oni odgovaraju: „Božje su riječi izgovorene tako jasno, kako bi netko mogao zastraniti? Oni koji zastrane su nerazumni ljudi bez duhovnog razumijevanja. Može li netko s kovom poput mog zastraniti? Mogu li ja krenuti pogrešnim putem? Nema šanse.” Vjeruju da su dobri u svemu, da su bolji od svih ostalih. Što misle o ljudima koji postanu negativni i slabi? Kažu: „Ljudi koji postanu negativni i slabi jednostavno nemaju pametnijeg posla.” Je li to doista tako? Neka negativnost i slabost su normalne, dok iza neke negativnosti i slabosti postoji razlog, pa kako mogu opisati taj problem govoreći da ti ljudi „nemaju pametnijeg posla”? Antikristi se na taj način pretvaraju da su duhovni, pretvaraju se da mogu sve, pretvaraju se da nemaju nedostataka ni slabosti, a još više se pretvaraju da nisu buntovni i da nikada nisu počinili nikakve prijestupe.

Bez obzira na okolnosti, bez obzira na to koju dužnost obavlja, antikrist će se truditi ostaviti dojam da nije slab, da je uvijek jak, pun vjere i nikad negativan, tako da ljudi nikad ne vide njegov stvarni rast ni stvarni stav prema Bogu. Zapravo, vjeruje li on doista u dubini svoga srca da ne postoji ništa što ne može učiniti? Vjeruje li on istinski da nema slabosti, negativnosti ili otkrivanja iskvarenosti? Nipošto ne. Dobar je u glumi, vješt u skrivanju. Voli ljudima pokazivati svoju jaku i blistavu stranu; ne želi da vide njegovu slabu i istinsku stranu. Njegov je cilj očit: jednostavno, održati svoju taštinu i ponos, zaštititi mjesto koje ima u srcima ljudi. On misli da će, ako se pred drugima otvori o svojoj negativnosti i slabosti te o svojoj buntovnoj i iskvarenoj strani, to teško naštetiti njegovom statusu i ugledu, te da će od toga biti više štete nego koristi. Stoga bi radije umro nego priznao da ima trenutaka kad je slab, buntovan i negativan. Čak i ako dođe dan kad svi vide njegovu slabu i buntovnu stranu, kad vide da je iskvaren i da se nimalo nije promijenio, on će se i dalje pretvarati. On misli da će, ako prizna da ima iskvarenu narav, da je obična osoba, netko beznačajan, izgubiti svoje mjesto u srcima ljudi, izgubiti svačije obožavanje i divljenje i tako potpuno propasti. Stoga, što god se dogodilo, on se neće bezazleno otvoriti ljudima; što god se dogodilo, neće svoju moć i status prepustiti nikome drugome; umjesto toga, trudit će se natjecati svom snagom i nikada neće odustati. Kad god naiđe na problem, preuzima inicijativu da stane u središte pozornosti, da se pokaže i istakne. Onog trenutka kad se pojavi problem i nastanu posljedice, on pobjegne i sakrije se ili pokuša prebaciti odgovornost na nekog drugog. Ako naiđe na problem koji razumije, odmah se pohvali onim što zna i iskoristi priliku da ga drugi upoznaju, kako bi ljudi vidjeli da ima darove i posebne vještine te ga mogli cijeniti i obožavati. Ako se dogodi nešto važno i netko ga pita za njegovo razumijevanje događaja, on je suzdržan u otkrivanju svojih stavova i umjesto toga pušta druge da govore prvi. Njegova suzdržanost ima svoje razloge: ili nije da nema mišljenje, nego se boji da je njegovo mišljenje pogrešno, da će ga drugi, ako ga izgovori, opovrgnuti, zbog čega će se osramotiti, i zato ga ne izgovara; ili nema mišljenje i, nesposoban jasno sagledati stvar, ne usuđuje se govoriti proizvoljno iz straha da će mu se ljudi smijati zbog pogreške – pa je šutnja njegov jedini izbor. Ukratko, on ne iznosi spremno svoja gledišta jer se boji otkriti kakav je zapravo, boji se dopustiti ljudima da vide da je bijedan i jadan, što bi utjecalo na sliku koju drugi imaju o njemu. Dakle, nakon što svi završe s dijeljenjem svojih gledišta, misli i spoznaja, on se hvata nekih uzvišenijih, održivijih tvrdnji, koje poteže kao vlastita gledišta i razumijevanje. On ih sažme i podijeli sa svima, čime stječe visok status u srcima drugih. Antikristi su izuzetno lukavi: kad dođe vrijeme za izražavanje stajališta, nikad se ne otvaraju i ne pokazuju drugima svoje pravo stanje, niti daju ljudima do znanja što stvarno misle, kakav im je kov, kakva im je ljudskost, kakva im je sposobnost razumijevanja i imaju li istinsku spoznaju istine. Stoga, dok se hvali i pretvara da je duhovan i da je savršena osoba, istovremeno daje sve od sebe da prikrije svoje pravo lice i stvarni rast. Nikad ne otkriva svoje slabosti braći i sestrama, niti ikad pokušava spoznati vlastite nedostatke i mane; umjesto toga, daje sve od sebe da ih prikrije. Ljudi ga pitaju: „Vjeruješ u Boga toliko godina, jesi li ikad sumnjao u Boga?” On odgovara: „Ne.” Pitaju ga: „Jesi li se ikad pokajao što si sve ostavio u davanju za Boga?” On odgovara: „Ne.” „Kad si bio bolestan, jesi li bio tužan i je li ti nedostajao dom?” A on odgovara: „Nikad.” Vidiš, dakle, antikristi sebe prikazuju kao postojane, jake volje, sposobne za odricanje i trpljenje, kao netko tko je jednostavno besprijekoran i bez ikakvih mana ili problema. Ako netko ukaže na njegovu iskvarenost i nedostatke, tretira ga ravnopravno, kao normalnog brata ili sestru, te mu se otvori i razgovara s njim u zajedništvu, kako se on postavlja prema tome? Daje sve od sebe da se opravda i dokaže da je u pravu, i na kraju da navede ljude da vide da on nema problema i da je savršena, duhovna osoba. Nije li to sve pretvaranje? Svi koji misle da su besprijekorni i sveti, svi su varalice. Zašto kažem da su svi oni varalice? Recite Mi, postoji li itko besprijekoran među iskvarenim čovječanstvom? Postoji li itko tko je uistinu svet? (Ne.) Definitivno ne. Kako čovjek može postići besprijekornost kad ga je Sotona tako duboko iskvario, a osim toga, po prirodi ne posjeduje istinu? Samo je Bog svet; cijelo iskvareno čovječanstvo je okaljano. Ako bi se osoba lažno predstavljala kao sveta, govoreći da je besprijekorna, kakva bi to osoba bila? Bila bi đavao, Sotona, arhanđeo – bila bi pravi antikrist. Samo bi antikrist tvrdio da je besprijekorna i sveta osoba. Poznaju li antikristi sebe? (Ne.) A budući da ne poznaju sebe, hoće li razgovarati o samospoznaji? (Ne.) Postoje li antikristi koji će razgovarati o samospoznaji? (Da.) Kakvi ljudi to čine? (Licemjeri.) Točno. Ti se ljudi pretvaraju da poznaju sebe, prave od buhe slona i sami sebi pripisuju nekoliko velikih etiketa, govoreći da su Sotone i đavli, pretvarajući se da imaju duboku spoznaju o sebi. Oni su lažno duhovni ljudi, zar ne? Nisu li licemjeri? Kad razgovaraju o svojoj samospoznaji, poznaju li doista sebe? (Ne.) Pa što onda govore o svojoj samospoznaji? (Kad antikristi govore o svojoj samospoznaji, ne govore o svojoj stvarnoj situaciji, govore samo prazne riječi i riječi doktrine, koje uopće nisu praktične; čini se da imaju vrlo duboku spoznaju, ali nema ni traga kajanju.) Je li to stvarna spoznaja o sebi? Nema istinskog kajanja, pa jesu li postigli učinak mržnje prema sebi? Kad nema kajanja i nema mržnje prema sebi, oni ne poznaju istinski sebe. Samospoznaja o kojoj antikristi govore uključuje samo ono što svi znaju o njima, što svi vide. Oni također pribjegavaju mudrovanju i samoopravdavanju kako bi svi smatrali da nisu učinili ništa loše, a ipak mogu govoriti o svojoj samospoznaji, pa ih ljudi još više cijene. Vidjevši da nisu učinili ništa loše, a ipak promišljaju o sebi i pokušavaju spoznati sebe, ljudi misle: „Ako doista učini nešto loše, još će vjerojatnije spoznati sebe. Kako je pobožan!” Kakav je rezultat toga što antikrist to čini? On zaluđuje ljude. On ne raščlanjuje niti razumije istinski svoju iskvarenu narav kako bi drugi iz toga mogli naučiti lekciju; umjesto toga, koriste razgovor o samospoznaji kako bi ih drugi više cijenili. Kakva je bit tog čina? (Svjedočenje o sebi kako bi zaludio ljude.) Točno. On zaluđuje ljude. Kako se to može smatrati poznavanjem sebe? To je čista obmana. On koristi razgovor o samospoznaji kako bi zaludio ljude, kako bi ljudi mislili da je duhovan i da poznaje sebe, s ciljem da ga ljudi cijene i obožavaju. To je prezira vrijedno i prljavo postupanje – i to je opačina antikristā.

U crkvi ima nekih koji vrše svoju dužnost, a očito su nesposobni preuzeti tehnički zahtjevne poslove, no ipak inzistiraju na tome da budu u timu. Smatraju da su prije naučili srodnu profesionalnu vještinu, da razumiju tu specijalnost, da poznaju posao, pa inzistiraju na preuzimanju tog posla. Ne razumiju istinu i, štoviše, na temelju toga što ne razumiju istinu, ne razgovaraju u zajedništvu niti rade s drugima, a još manje tragaju za istina-načelima, inzistirajući na tome da to razumiju i znaju. Dakle, postoji li razlika između poznavanja profesionalne vještine i poznavanja posla s jedne strane, i razumijevanja istina-načela s druge? Znači li poznavanje profesionalne vještine i poznavanje posla da osoba razumije istina-načela? (Ne.) Ti ljudi bez duhovnog razumijevanja vjeruju da poznavanje profesionalne vještine znači da razumiju istina-načela, pa mogu hrabro i slobodno prionuti na posao, ne slušati nikoga i ne moraju raditi posao prema propisima Božje kuće. Smatraju da je to njihova stvar i da se nitko drugi ne može miješati ili ih o tome ispitivati – posao će biti obavljen onako kako oni odrede, a ono što oni rade uzima se kao mjerilo. Nije li to ponašanje antikrista? Nije li to ozbiljan problem? Ako netko poznaje samo profesionalnu vještinu, a ne razumije istinu, kakve će posljedice proizaći iz vršenja njegove dužnosti? (Ometat će rad crkve.) Samo ometati? Neće li postati ohol i uobražen? Neće li činiti stvari koje sramote Boga? (Da.) Vršenjem svoje dužnosti, učinak koji trebaš postići jest svjedočenje o Bogu; ne baviš se isključivo profesijom, već postižeš učinak svjedočenja o Bogu kroz vršenje svoje dužnosti, i stoga je ta profesionalna vještina samo u službi dužnosti koju vršiš. Profesionalna vještina nije prikaz istine, a stručnost u profesionalnoj vještini ne znači da razumiješ istinu ili da možeš raditi posao u skladu s istina-načelima. Neki se ljudi tome protive, govoreći: „Došao sam u božju kuću, poznajem ovu profesionalnu vještinu, poznajem posao, pa bi mi božja kuća trebala dati važne zadatke i cijeniti me. Ne bi me smjela sramotiti niti gurati nos u bilo što što spada u opseg moje profesionalne vještine. Ja bih trebao biti taj koji podučava druge. Božja kuća ne bi trebala određivati da sa mnom surađuju oni koji ne poznaju posao. Ti ljudi ne zaslužuju surađivati sa mnom.” Je li to ispravan način razmišljanja? (Ne.) Drugi ljudi ne zaslužuju surađivati sa mnom – nije li to način na koji razmišlja antikrist? Ako u Božjoj kući nema nikoga tko zaslužuje surađivati s tobom, zaslužuješ li ti onda vršiti tu dužnost? Tko misliš da si? Jesi li ti usavršen? Ne zaslužuješ vršiti tu dužnost! Samo zato što te Bog uzvisuje, imaš priliku vršiti tu dužnost. Trebao bi razumjeti načela vršenja svoje dužnosti. Sada svjedočiš o Bogu, ne baviš se profesijom. To malo profesionalne vještine što znaš koristi se samo za služenje i u službi je ove dužnosti. Stoga, koliko god tehnički zahtjevnu dužnost vršio, u svakom se njezinom dijelu moraš uvijek usredotočiti na istina-načela kako bi mogao postići učinak svjedočenja o Bogu. Ako ne možeš postići taj učinak i dužnost koju vršiš nanosi sramotu Bogu, kakvu će onda korist imati tvoje tehničke sposobnosti? Hoće li imati ikakvu vrijednost? Ne, neće. Stoga, nemoj to malo profesionalne vještine i tehničke sposobnosti smatrati istinom – to nije istina i nije vrijedno cijenjenja. Da te Božja kuća nije koristila, da te Bog nije uzvisio, tvoje malo profesionalne vještine i tehničke sposobnosti ne bi značilo ništa. U usporedbi s istinom, te stvari nemaju nikakvu vrijednost!

Može se reći da je pretvaranje antikrista sredstvo kojim se oni služe kako bi imali mjesto u srcima ljudi – oni koriste sredstvo pretvaranja kako bi zaludili i pogrešno usmjerili ljude. To što se ti ljudi mogu pretvarati ne pokazuje samo da oni u osnovi ne prihvaćaju niti priznaju istinu, već i da postoji još stvarnije tumačenje koje se može primijeniti na te ljude: oni nemaju duhovno razumijevanje. Što znači to da „nemaju duhovno razumijevanje”? Znači da ne razumiju Božje riječi ni istinu. A budući da ne razumiju istinu, nemaju pojma kakve ljude Bog voli, pa zamišljaju takvu duhovnu osobu, a zatim se pretvaraju i glume. Ponašaju se kao takva osoba, vjerujući da će se tako svidjeti Bogu i drugim ljudima. Zapravo, događa se suprotno, jer su takvi ljudi upravo oni koje Bog prezire i osuđuje. Zato nemoj biti takva osoba. Ako i ti želiš biti takva osoba, ako se često pretvaraš i glumiš na taj način, i tako zaluđuješ ljude, onda slijediš put antikrista. Moraš naučiti reći: „Imam slabosti, imam negativnosti, imam iskvarenu narav. Ja sam obična osoba, nisam ništa posebno. Mnogo je stvari koje ne razumijem i ne znam kako ih učiniti. Često sam slab i zaluđen od Sotone, pa padam u Sotonina iskušenja. Što se tiče učenja tehničkih vještina, mogu savladati najviše jednu ili dvije, i mogu naučiti kako ih općenito raditi. Znam to malo profesionalne vještine i imam to malo posebne vještine. Ja sam obična osoba, nisam visokog kova, a moja je percepcija osrednja. Što se tiče istine, razumijem samo onoliko koliko Bog daje u razgovoru u zajedništvu. Ne mogu razumjeti ništa što Bog ne razotkrije ili jasno ne objasni, a moj je kov osrednji. Braća i sestre izabrali su me za vođu crkve ili vođu tima, i to je Božje uzvisivanje, a ne dolazi otuda što sam bolji od drugih. Nemam se čime hvaliti.” Možete li reći tako nešto? Jeste li ikad rekli tako nešto? Mislite li tako u svom srcu? Ako u srcu uvijek osjećaš da si velik, divan, iznad ostalih, jedan u milijun, da si poseban u bilo kojoj skupini u kojoj se nađeš, da si vrhunski, da se, ako provedeš mjesec ili dva u skupini ljudi, tvoje posebne vještine, talenti, kov i percepcija mogu svima pokazati i vidjeti kao bolji od onih u običnih ljudi – ako se u srcu uvijek tako mjeriš i pozicioniraš, onda si u velikoj opasnosti i velikoj nevolji.

Među cijelim čovječanstvom vrlo je malo onih koji su istinski sposobni razumjeti istinu, a još je manje savršenih ljudi ili ljudi koji mogu sve – svatko je običan. Neki misle da nisu obični, pa kako nastaje ta ideja? Nastaje tako što imaju nešto u čemu su dobri; neki su dobri u pjevanju, neki u glumi, neki u tehničkim vještinama, neki u fizičkom radu, neki u društvenoj interakciji, neki u politici, neki u poslu, i tako dalje. Ništa od toga nema veze s istinom, ali ti često daje pogrešnu predodžbu i navodi te da pogrešno misliš da si iznad ostalih. Zašto je pogrešno da te ove stvari navode da pogrešno misliš da si iznad ostalih? Te stvari u kojima si dobar i to takozvano „iznad ostalih” ne znače da možeš razumjeti istinu, da možeš nadmašiti obične ljude u razumijevanju istine, ili da posjeduješ povoljne uvjete u smislu težnje za Božjim spasenjem i usavršavanjem – to ne znači te stvari. Morate jasno prepoznati tu stvar! Od vremena kad je Bog počeo izgovarati Svoje riječi i vršiti Svoje djelo do sada, On je izgovorio bezbroj riječi i izvršio bezbroj djela, a je li ijedna osoba među cijelim iskvarenim čovječanstvom u Božjim izjavama vidjela da je On Stvoritelj i da su riječi koje On izgovara istina? Može li ijedna osoba u Božjim riječima vidjeti Njegov identitet i status, a zatim ustati i svjedočiti o Božjem identitetu i statusu? Nijedna! Ta činjenica dokazuje da, što se tiče kova, uma i percepcije svih ljudi, oni ne posjeduju potrebne uvjete za razumijevanje istine, a da ne spominjemo činjenicu da sva ljudska bića posjeduju Sotonine iskvarene naravi. Neki kažu: „Ako ne posjedujemo potreban uvjet za razumijevanje istine, kako to da sada razumijemo malo istine?” Nije li to zato što sam Ja toliko govorio o tome? Toliko sam govorio da mi se više i ne govori i da mi je dosta govora. Svaki put kad govorim i razgovaram u zajedništvu s vama, moram teme podijeliti na glavne teme, srednje teme i podteme, neprestano objašnjavajući stvari detaljno, a vi i dalje ne razumijete, pa kakav onda mora biti vaš kov? Neki su ljudi i dalje izuzetno oholi i samopravedni, ali čime se ti imaš oholiti? Vidim da kod većine vas nema ničeg vrijednog divljenja. Nakon što ste toliko godina obavljali tehničke poslove, koliko vas uistinu razumije istina-načela, može slijediti istina-načela i može obavljati svoje poslove u skladu s istina-načelima? Nijedan posao ne radite dobro, bez obzira na to o kojem se poslu radi, i Višnji vas uvijek mora osobno upućivati kako da radite stvari. Ako to ne učini, onda ništa ne ispadne kako treba, te ako se bilo koji posao odvija a da ga Višnji ne prati i ne upućuje vas kako da ga radite, onda nastaju problemi. Recite Mi, imaju li se takvi ljudi čime hvaliti? Ne, nemaju, a ipak se u svakom pogledu pretvaraju da su savršeni, duhovni, veliki i vrhunski ljudi – nisu li besramni? Stvarno ste problematični! Bez obzira na to o kojoj temi razgovarao u zajedništvu, moram to činiti detaljno, što detaljnije to bolje. Ne može se objašnjavati stvari malo jednostavnije. Takav je ljudski kov i to malo sposobnosti shvaćanja; krajnje su jadni, a ipak i dalje vjeruju da su veliki. Ovdje ću završiti Svoju besjedu o ovom aspektu.

c. Nadvisujući sve

Sada ćemo u zajedništvu razgovarati o trećem aspektu: nadvisivanju svih. Što god antikristi činili, uvijek žele nadvisiti sve – to je najistaknutije očitovanje njihove prirode. Kada netko želi nadvisiti sve, taj je problem vrlo ozbiljan, a takvi su ljudi svi pravi antikristi. Što znači „nadvisivati sve”? Antikristi posjeduju bit Sotone, arhanđela; urođeno nisu voljni biti normalni ili obični ljudi. Ako ih se učini običnim ljudima, koji žive običan život, oni na to neće pristati i osjećat će se nezadovoljno zbog toga te će biti u stalnoj borbi. Zašto će biti u stalnoj borbi? Zato što žele izazvati pomutnju i izvesti neke trikove da drugi vide, kako bi drugi ljudi znali da između neba i zemlje postoji glavni autoritet poput njih. Žele steći ime za sebe, kako bi drugi znali da su riba prevelika za svoj ribnjak, kako kažu nevjernici. Kakve su stvari te ribe koje su prevelike za svoj ribnjak? To su zli duhovi, nečisti demoni, arhanđeli, Sotone i đavli. Antikristi po svojoj prirodi ne žele provoditi dane zadovoljni svojom sudbinom, živeći životom obične osobe; oni se ne drže tiho svoje dužnosti niti se ponašaju kao dobro odgojeni obični ljudi – nisu zadovoljni time da budu takvi. Stoga, bez obzira na to kako se ponašali na površini, u dubini svoga srca uvijek se osjećaju nezadovoljni svojom sudbinom i činit će određene stvari. Koje stvari? Činit će određene stvari koje normalni ljudi nikada ne bi mogli smisliti. Vole biti u središtu pozornosti i neće oklijevati podnijeti neku patnju i platiti određenu cijenu. Postoji izreka koja kaže: „Novi dužnosnici žarko se žele dokazati”. Jednom kada antikrist postane vođa, osjeća da mora izvesti neka čudesa i ostvariti neka „postignuća u svojoj karijeri” kako bi dokazao da nije običan. Koji je ovdje najozbiljniji problem? Iako rade stvari u crkvi te iako se skrivaju pod krinkom vršenja svoje dužnosti, nikada ne traže od Boga kako vršiti svoju dužnost ili kako dobro obavljati crkveni rad, niti se iskreno trude utvrditi koja su pravila Božje kuće, koja su istina-načela ili kako postupati na način koji koristi radu Božje kuće i braći i sestrama, ne sramoti Boga, svjedoči o Bogu, omogućuje nesmetan napredak rada crkve i osigurava da se u njihovom radu ne pojavljuju pogreške iz nepažnje. Nikada ne pitaju o tim stvarima i nikada se ne raspituju o njima – nemaju te stvari u svom srcu, njihovo srce nije ispunjeno tim stvarima. Dakle, o čemu se raspituju? Čime je ispunjeno njihovo srce? Ispunjeno je mislima o tome kako mogu pokazati svoje talente i pokazati da su drugačiji od ostalih te pokazati svoj stil vođenja u crkvi, kako bi drugi ljudi mogli vidjeti da su oni stup crkve i da crkva ne bi mogla bez njih te da samo s njima sav crkveni rad može nesmetano napredovati. Sudeći prema očitovanjima antikrista te motivaciji i izvornom poticaju iza njihovih postupaka, u koji položaj sami sebe postavljaju? Postavljaju se tako da nadvisuju sve. A kako se to očituje? (Prkosni su prema svima i uvijek žele imati posljednju riječ te natjerati druge da rade što im oni kažu.) Postoji problem s njihovim prkosom prema svima; u tome postoji skriveno značenje. To jest, kada obavljaju crkveni rad, oni ne vrše svoju dužnost niti vode računa o Božjim nakanama, pa stoga ne osjećaju potrebu tražiti istina-načela, truditi se saznati koja su pravila crkve ili koja načela zahtijeva Božja kuća – ne obraćaju pažnju čak ni na što što Ja kažem. Kojih se načela drže? Drže se takvih načela i motivacija kao što su služenje crkvi i služenje braći i sestrama kako bi vodili vlastiti posao. Sve dok mogu učvrstiti svoj položaj u crkvi i među braćom i sestrama te steći ugled i moć odlučivanja, to je dovoljno i postigli su svoj takozvani „rezultat” u vršenju svoje dužnosti. Koji je njihov cilj? Njihov cilj nije ispuniti dužnost stvorenog bića ili voditi računa o Božjem bremenu, već služiti crkvi i služiti braći i sestrama te, dok to čine, kontrolirati sve te stvari. Zašto kažem da žele kontrolirati sve te stvari? Zato što, dok rade stvari, prvo steknu uporište za sebe, steknu određenu slavu, njihov ugled raste, dobiju moć odlučivanja i donošenja odluka, a tada mogu učiniti Boga pukom figurom i zauzeti Božje mjesto. U okviru svog utjecaja, utjelovljenog Boga čine pukom figurom, marionetom, i to je ono što znači „nadvisivati sve”. Nije li to ono što antikristi čine? Tako se antikristi ponašaju. Antikristi koriste priliku vršenja svoje dužnosti da u potpunosti pokažu svoje darove i talente te prikažu svoje jedinstvene misli i djela kako bi pridobili naklonost ljudi i kako bi ih primijetilo više ljudi. Tada stječu moć odlučivanja, donošenja odluka i kontrole nad stvarima u crkvi, što dovodi do toga da ih mnogi ljudi slušaju i pokoravaju im se, a Bog postaje autsajder – ne čine li time Boga pukom figurom? To je cilj koji antikristi žele postići svojim postupcima i to se na kraju događa na svakom mjestu gdje antikristi vladaju.

Ako je u nekoj crkvi antikrist na vlasti, u kakvom će stanju biti tamošnja braća i sestre? Oni će raditi samo ono što antikrist kaže, samo će se držati propisa u svemu što rade, neće razumjeti istinu i neće tragati za istinom. Bez obzira na to koliko patili ili koliku cijenu platili, neće nimalo napredovati u zadobivanju ulaska u život. Čak ću i Ja biti odbačen u takvoj crkvi kada tamo odem. Među njima, taj je antikrist po nazivu vođa, ali zapravo je postao njihov gospodar i njihov bog. U svakoj crkvi koju kontrolira antikrist, istina i Bog pretvaraju se u puke figure. To je ono što znači kada antikrist nadvisuje sve. Nije li to ozbiljno? Kada ljude u crkvi kontrolira antikrist, a ljudi izvan te crkve odu tamo raditi, neće li ti ljudi morati gledati što će im gospodar reći kad god govore i postupaju? Oni su pod jedinstvenim zapovjedništvom, djeluju usklađeno i nitko se ne usuđuje govoriti preko reda. Nakon samo jednog pogleda svog gospodara, ti ljudi znaju što se time misli, i tada postupaju u skladu s tim. Ako ih nešto pitam, oni međusobno razgovaraju na svom vlastitom dijalektu. To znači da ne žele da Ja znam što govore, žele Me izbjeći i smatraju Me autsajderom. Nije li to problem? Kakva je priroda njihove želje da Me izbjegnu? To je narav i bit antikrista – oni žele kontrolirati crkvu i kontrolirati ljude. Što god antikristi činili, nipošto neće raditi stvari u skladu s istina-načelima, a još manje će uzimati u obzir interese Božje kuće; oni pokušavaju uspostaviti vlastita kraljevstva i voditi vlastiti posao. Kako je to vršenje njihove dužnosti? To je uspostavljanje vlastitih kraljevstava pod krinkom vršenja dužnosti. Budući da antikristi imaju takvu prirodu, čak i ako subjektivno ne kažu da vole status i da žele status, onog trenutka kada nešto učine i pruže ruku, jure putem antikrista, njihova se demonska priroda otkriva i pokušavaju uspostaviti vlastita kraljevstva. Onog trenutka kada nešto učine, pokušavaju voditi vlastiti posao; onog trenutka kada nešto učine, pokušavaju postupati prema vlastitim sredstvima i metodama. Kada Višnji nešto uredi i to dođe do njih, antikristi to ne provode, već ga proučavaju, promišljaju o tome i razgovaraju o tome u zajedništvu. Koji je njihov cilj u razgovoru o tome? Navesti sve da o tome raspravljaju kako bi vidjeli hoće li to biti usvojeno ili ne i je li izvedivo ili ne – a ne da to provedu. Sve što Bog kaže i čini je istina, ali to se mijenja kada dođe do antikrista, mijenja se u nešto što oni trebaju proučavati. Oni to proučavaju, analiziraju i raspravljaju o tome, i na kraju navedu sve da zaniječu Božje zahtjeve prema čovjeku i Božje odredbe. U svom srcu misle: „Ti nisi istina, ti si samo obična osoba. Ono što ti kažeš ne vrijedi ništa, a ako želiš imati posljednju riječ u mojoj nadležnosti, onda na to možeš zaboraviti! Ja sam ovdje sada glavni pa svi moraju raditi što ja kažem. Imam apsolutnu moć odlučivanja i donošenja odluka, a ti ovdje možeš biti samo figura. Ja moram imati posljednju riječ o svemu unutar opsega mog rada i utjecaja. Čak i ako razumiješ istinu i sve što kažeš je istina, to kod mene neće upaliti!” To je antikrist i đavao, zar ne? Dakle, kada dođu na teritorij antikrista, radni aranžmani crkve, zahtjevi Višnjega i istina-načela uopće se ne provode. Što se može učiniti u vezi s tim što se te stvari ne provode? Kada ih neka crkva ne provodi, to znači da nešto nije u redu s tamošnjim vođama i djelatnicima, i taj kamen spoticanja i te prepreke treba ukloniti. Misliš li da ti Božja kuća ne može ništa? Ako te Božja kuća može koristiti, onda se može i obračunati s tobom. Misliš li da je ovo svijet? Misliš li da, ako imaš utjecaj, ponašaš se kao tiranin, i ako si dovoljno okrutan, despotski nastrojen i opak, nitko ti ne može ništa? Ako tako misliš, onda si u krivu! Ovo je Božja kuća, Božjom kućom vlada istina i ona se prema ljudima odnosi na način koji je u skladu s načelima. Božja kuća te može koristiti, a Božja kuća te može i ne koristiti i eliminirati te – hoćeš li biti korišten ili ne, odlučuje se jednom Božjom riječju. Ako ovdje izazivaš ometanja i nerazumno ometaš stvari, na kraju ćeš biti eliminiran; ako se trudiš pružati usluge, ako ostaneš ovdje i znaš gdje ti je mjesto i ponašaš se kako treba, onda će te Božja kuća zadržati da pružaš usluge i vidjet će kako će tvoje pružanje usluga ispasti.

Bit uspostavljanja vlastitih kraljevstava od strane antikrista jest nadvisivanje svih, što podrazumijeva zanemarivanje Boga, zanemarivanje istine i zanemarivanje crkvenih propisa. Oni služe samo imenu „crkva”, služe samo nazivu „Božja kuća”, služe samo skupini ljudi zvanih „braća i sestre”, a nikada ne vrše dužnost stvorenog bića, a još manje slijede Boga ili se pokoravaju Njegovim riječima – to je uspostavljanje vlastitih kraljevstava. To je bit antikrista, a ta je bit nadvisivanje svih. Dakle, je li ta bit osuđena ili odobrena? (Osuđena.) A budući da je osuđena, te bi ljude trebalo odbaciti među vama. Neki smušeni, neuki i slijepi ljudi slijede takve ljude kada ih vide, hvale ih, dive im se i obožavaju ih, pa im se čak žele i pokloniti – tako su bezumni! Kamo te antikristi mogu odvesti? Kada te vode, to je kao da te vodi veliki crveni zmaj i neće stati dok te ne odvedu u jarak ili bezdan. Jednom kada te potpuno unište, šutnut će te; nećeš ništa zadobiti i uzalud si vjerovao u Boga. Ako ste slijepi i ne možete prozreti te ljude, i ako ste im poslušni, pokoravate im se i slijedite ih, onda ste strašno neuki i zaslužujete umrijeti. Dakle, što bi trebali učiniti ako naiđete na takvu osobu? Kada u crkvi naiđete na nekoga tko se pretvara i lažno predstavlja, tko nadvisuje sve kada bilo što radi, tko prezire istinu, prezire Boga i prezire crkvene propise, svatko bi trebao zauzeti stav da ih oreže i odbaci. Ako mogu službovati u Božjoj kući kako treba, onda ih zadržite da službuju; ako se ne ponašaju kako treba i uvijek nerazumno ometaju stvari, onda biste trebali provesti upravne odluke Božje kuće i ukloniti ih.

23. svibnja 2020.