Kako težiti istini (2)

Prva primjena za težnju istini: Otpuštanje

Otpuštanje prepreka između sebe i Boga i vlastitog neprijateljstva prema Bogu

I. Otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Bogu: otpuštanje vlastitih predodžbi i uobrazilja o Božjem djelu

Već neko vrijeme raspravljamo o prvoj velikoj stavci u primjeni toga kako težiti istini, a to je „otpuštanje”. Prošli put smo razgovarali u zajedništvu o trećoj stavci u vezi s „otpuštanjem” – otpuštanje prepreka između sebe i Boga i vlastitog neprijateljstva prema Bogu – što je bio potpuno nov sadržaj. Ne postoji samo jedan aspekt ovog sadržaja; on uključuje mnoge stavke i mnoštvo sadržaja. Ovi su sadržaji ono što ljudi doživljavaju tijekom Božjeg djela i izravno su povezani sa životom ljudi i njihovim težnjama, stoga prvi aspekt o kojem doista moramo razgovarati jesu ljudske predodžbe i uobrazilje o Bogu. To je tema koju ljudi ne mogu izbjeći tijekom koračanja putem vjere u Boga. Prošli put sam besjedio o dijelu ovog sadržaja. Neka nam netko kaže o čemu sam točno razgovarao. (Bog je prošli put besjedio o otpuštanju prepreka između sebe i Boga i vlastitog neprijateljstva prema Bogu. Bog je prvo razotkrio naše predodžbe i uobrazilje o Božjem djelu. Na primjer, mi imamo predodžbe i uobrazilje o Božjem danu, a također vjerujemo da je Božje djelo vrlo nadnaravno i da dok god Sveti Duh djeluje i dotiče ljude, oni će moći riješiti sve probleme i njihove će iskvarene naravi biti preobražene. Dok je razotkrivao te predodžbe i uobrazilje, Bog nam je rekao da je rezultat koji namjerava postići u Svom djelu taj da usadi Svoje riječi u nas, tako da, kada nas u svakodnevnom životu nešto zadesi, možemo praktično postupati prema Božjim riječima i istina-načelima – to je Božji zahtjev za svakoga od nas.) Tko još može nešto dodati? (Bog je prošli put također razgovarao o činjenici da ljudi vjeruju kako Bog donosi presudu o njima na temelju njihovih privremenih očitovanja, a također misle da pridržavanjem izvanjskih pravila i izvanjskim dobrim ponašanjima udovoljavaju Bogu i mogu postići spasenje – sve su to ljudske predodžbe i uobrazilje. Također, kada su ljudi slabi ili kada pokazuju buntovništvo i iskvarenost, oni vjeruju da će ih Bog dovesti u red i kazniti – to je također predodžba i uobrazilja. Iz Božjeg razotkrivanja ovih ljudskih predodžbi i uobrazilja shvatili smo da ono što Bog želi nisu naša izvanjska dobra ponašanja niti On želi da se pridržavamo određenih izvanjskih praktičnih postupanja i pravila. Umjesto toga, On se nada da ćemo, kada nas nešto zadesi, moći tražiti istina-načela i ući u istina-stvarnost.) Svi, u različitom stupnju, imaju te predodžbe i uobrazilje, zar ne? (Da.) Prije nego što ljudi počnu težiti istini ili kada ne razumiju istinu i još je nisu zadobili, oni su skloni koristiti te predodžbe i uobrazilje kako bi nagađali o načinu na koji Bog djeluje ili kako bi brzopleto zaključivali o načinu na koji će Bog djelovati. Istovremeno, oni su također skloni koristiti ta nagađanja kako bi donijeli presudu o sebi, svom vlastitom ishodu te o tome hoće li u budućnosti biti blagoslovljeni ili će ih snaći nesreća. Stoga su, tijekom ljudske težnje istini, te predodžbe i uobrazilje u velikoj mjeri postale prepreke ljudskom prihvaćanju Božjeg djela, njihovoj težnji istini i njihovom zadobivanju istine. To jest, ako ljudi ne mogu otpustiti te predodžbe i uobrazilje te ih uvijek smatraju svojom motivacijom i temeljnim uzrokom svoje vjere u Boga i slijeđenja Boga, onda će ih te predodžbe i uobrazilje u velikoj mjeri sprječavati u težnji istini i njezinom zadobivanju. I na kraju svoje predodžbe i uobrazilje mogu koristiti samo kako bi odredili vlastitu vrijednost, identitet i status pred Bogom, kako bi odredili kakav će tretman moći dobiti u Božjoj kući, kakvo će biti njihovo odredište i kakve će blagoslove zadobiti u budućnosti, koliko će autoriteta imati i koliko je gradova kojima će upravljati, hoće li biti stup ili oslonac na nebu, ili koliko mogu zadobiti u ovom životu i koliko mogu zadobiti u budućem svijetu. S obzirom na to da se te predodžbe i uobrazilje tiču života ljudi i njihovih težnji, oni utječu na puteve kojima ljudi idu i, naravno, također utječu na konačni ishod i odredište ljudi. Ljudi žive i teže usred svojih predodžbi i uobrazilja; stoga neizbježno sve promatraju te o svemu prosuđuju i donose odluke na temelju tih predodžbi i uobrazilja. Dakle, bez obzira na to kako Bog opskrbljuje ljude istinom i kako im govori kakva bi gledišta trebali imati i kojim bi putem trebali ići, oni će, dok god ne otpuste svoje predodžbe i uobrazilje, nastaviti živjeti po njima, a te će predodžbe i uobrazilje prirodno postati njihov život i zakoni njihova opstanka te će neizbježno postati načini i metode kojima se ljudi nose sa svakojakim događajima i stvarima. Jednom kada ljudske predodžbe i uobrazilje postanu načela i mjerila po kojima oni promatraju ljude i stvari te po kojima se vladaju i postupaju, onda bez obzira na to kako vjeruju u Boga, kako teže, koliko teškoća trpe ili koliku cijenu plaćaju, sve će to biti uzaludno. Dok god osoba živi po svojim predodžbama i uobraziljama, ona se odupire Bogu i suprotstavlja Mu se; ona nema istinsku pokornost okruženjima koja je postavio Bog ni Njegovim zahtjevima. Konačno, dakle, njezin će ishod biti vrlo tragičan. Ako si vjerovao u Boga mnogo godina i davao se za Njega, trčeći naokolo i plaćajući veliku cijenu, ali početna točka i izvor svega što činiš jesu tvoje vlastite predodžbe i uobrazilje, onda ti istinski ne prihvaćaš Boga niti Mu se pokoravaš. Bez obzira na to dolaze li te predodžbe i uobrazilje iz knjiga, iz društva ili iz tvojih osobnih želja i interesa, ukratko, dok god su to predodžbe i uobrazilje, one nisu istina; a sve dok nisu istina, one su suprotstavljene istini, kamen su spoticanja za ljudsko prihvaćanje istine te su neprijatelj Boga i istine. Stoga, dok god živiš prema svojim predodžbama i uobraziljama, mjerit ćeš i promatrati sve prema tim predodžbama i uobraziljama te ćeš se zbog njih na kraju sigurno pobuniti protiv okruženja koja Bog postavlja za tebe i pobunit ćeš se protiv Božjeg usmjeravanja ili suvereniteta nad tobom. Ukratko, ovdje nema istinskog prihvaćanja ni pokornosti. Zašto je tome tako? Zato što, bez obzira na to koliko teškoća trpiš ili koliku cijenu plaćaš, dok god živiš prema svojim predodžbama i uobraziljama, teškoće koje trpiš i cijena koju plaćaš nisu u skladu s istina-načelima i nemaju nikakve veze s istinom; moglo bi se reći da su teškoće koje trpiš i cijena koju plaćaš utemeljene na ljudskim predodžbama i uobraziljama te na tvojim sklonostima i svrha im je da udovolje tvojim tjelesnim željama i zadovolje tvoje određene ciljeve. To je baš kao ono što je očitovao Pavao: odradio je mnogo posla i mnogo je trčao naokolo, propovijedajući evanđelje diljem većeg dijela Europe, ali bez obzira na to koliko je teškoća pretrpio i koliku je cijenu platio, ili koliko god trčao naokolo, nikada nije imao misli ni gledišta koji su bili u skladu s istinom, nikada nije prihvatio istinu i nikada nije imao stav ni stvarno iskustvo pokornosti Bogu – uvijek je živio unutar vlastitih predodžbi i uobrazilja. Koju je on konkretnu predodžbu i uobrazilju imao? Smatrao je da će mu, kad završi trku i izbori dobru bitku, biti uručen vijenac pravednosti, pripravljen samo za njega – to je bila Pavlova predodžba i uobrazilja. Koja je bila konkretna teoretska osnova njegove predodžbe i uobrazilje? Da će Bog odrediti ishod osobe na temelju toga koliko je trčala naokolo, cijene koju je platila i teškoća koje je pretrpjela. Upravo na takvoj teoretskoj osnovi svoje predodžbe i uobrazilje Pavao je nesvjesno krenuo putem antikrista. Kao rezultat toga, kada je stigao do kraja puta, nije uopće imao nikakvo razumijevanje o svom ponašanju i očitovanjima opiranja Bogu ili svojoj biti opiranja Bogu, a kamoli ikakvo pokajanje. U svojoj vjeri u Boga, i dalje se držao svoje prvotne predodžbe i uobrazilje te ne samo da nije imao ni najmanju istinsku pokornost Bogu, već je, naprotiv, vjerovao da ima još veće pravo zauzvrat od Boga dobiti dobar ishod i odredište. Riječ „zauzvrat” je lijep, uljuđen način da se to kaže, ali zapravo to nije bila razmjena, pa čak ni transakcija – on je te stvari izravno tražio od Boga, izravno ih zahtijevao od Njega. Kako ih je zahtijevao od Boga? Baš kao što je rekao: „Završio sam svoju trku, izborio sam dobru bitku – vijenac slave je sada moj. Ovo je ono što zaslužujem i što bi mi Bog s pravom trebao dati.” Put kojim je Pavao išao bio je put opiranja Bogu koji ga je odveo u uništenje, a konačni ishod koji ga je snašao bio je taj da je kažnjen. To je bilo neodvojivo od njegove predodžbe i uobrazilje o Bogu. On se uvijek ustrajno držao vlastite predodžbe i uobrazilje; stavio je na stranu i zanemarivao ono što je Bog rekao, istine – put života – koje je Bog pružio ljudima, čak zauzimajući stav prezira i omalovažavanja te nije čak ni priznao niti prihvatio činjenicu da je Isus Krist bio utjelovljenje Boga. Kada je stigao do kraja puta, i dalje se ustrajno držao svoje prijašnje predodžbe i uobrazilje te se nastavio suprotstavljati Bogu, konačno idući prema neizbježnom ishodu uništenja. Stoga, ako ljudi tijekom vjerovanja u Boga mogu otpustiti sve svoje razne negativne emocije i mogu otpustiti neke stvari u stvarnom životu koje ih sprječavaju u težnji istini, a ipak ne mogu otpustiti prepreke između sebe i Boga ili svoje neprijateljstvo prema Bogu, onda će to biti vrlo žalosna i tragična stvar i na kraju će ljudi požnjeti isti ishod kažnjavanja kao i Pavao. To je sigurno izvan svake sumnje. Stoga, u praktičnom postupanju „otpuštanja”, stavka „otpuštanja prepreka između sebe i Boga i vlastitog neprijateljstva prema Bogu” presudna je i najvažnija te se ne smije zanemariti. Ovo je ono što moraš često preispitivati: u svom odnosu s Bogom i tijekom doživljavanja Božjeg djela, koje predodžbe i uobrazilje još uvijek imaš, a koje nisu u skladu s istinom, Božjim željama ili Božjim zahtjevima i koje stoje između tebe i Boga. Njih bi trebao preispitati, usporediti ih s Božjim riječima, a zatim ih otpustiti. Svrha otpuštanja nije u tome da prođeš kroz proces, već da prihvatiš istinu, da u tom smislu prihvatiš istina-načela koja je Bog iznio pred ljude i da ta istina-načela iskoristiš kako bi zamijenio svoje predodžbe i uobrazilje te promijenio gledište u pozadini svoje težnje i smjer svoje težnje, tako da u svom životu i tijekom slijeđenja Boga možeš biti u skladu s Bogom, a ne u skladu sa svojim predodžbama i uobraziljama. Božje djelo je u tome da riješi ljudske predodžbe i uobrazilje, a On opskrbljuje ljude istinom kako bi također riješio njihove predodžbe i uobrazilje. Rješavanjem njihovih predodžbi i uobrazilje, Bog omogućuje ljudima da imaju ispravne misli, gledišta, stavove i stajališta za pristupanje svakom okruženju koje On postavlja i za pristupanje svakoj stvari s kojom se suočavaju u životu. Bog obavlja Svoje djelo i opskrbljuje ljude istinom kroz Svoje riječi ne zato da bi ispunio njihove predodžbe i uobrazilje, već da bi se suprotstavio njihovim predodžbama i uobraziljama te im konačno omogućio da otpuste svoje predodžbe i uobrazilje i steknu spoznaju Boga.

D. Ljudsko uvjerenje da Božje djelo može promijeniti njihov kov, nagone, osobnosti i tako dalje

Prethodno smo razgovarali o nekim ljudskim predodžbama i uobraziljama o Božjem djelu. Osim tih predodžbi i uobrazilja, ljudi također imaju neke druge predodžbe i uobrazilje o Božjem djelu koji bi trebali otpustiti u procesu težnje istini. Na primjer, ljudi vjeruju da će, nakon što su prihvatili Božje djelo, ako su sposobni težiti istini, postati potpuno obnovljeni i da će, jednom kada budu imali Božje riječi kao svoj život, imati potpuno nov život te će biti ponovno rođeni kao nova osoba. Oni vjeruju da će se njihov kov poboljšati i da će se njihovi nagoni također donekle promijeniti, pa će im se često događati stvari koje nikada ne bi očekivali. To jest, ne samo da će moći činiti stvari koje su izvan njihovog vlastitog kova i nagona, već će ih također moći činiti iznimno bez napora i glatko. Štoviše, u procesu vjerovanja u Boga, neki ljudi čak često osjećaju da su im se, otkako su počeli težiti istini, osobnost i ćud poboljšale, oči su im bistrije nego prije, a sluh im je bolji nego prije. S vremena na vrijeme, pogledaju se u zrcalo i osjećaju da postaju sve sličniji anđelima; osjećaju da izgledaju sve ljepše i mnogo su poletniji nego ikad prije. Neki ljudi čak osjećaju da su se neke od njihovih životnih navika promijenile i da su njihovi obrasci življenja postali drugačiji – u prošlosti, ako bi išli spavati prekasno, neprestano bi zijevali, ali otkako su počeli težiti istini, te su reakcije nestale i oni to smatraju posebno čudesnim. U ljudskim predodžbama i uobraziljama, oni vjeruju da će, jednom kada počnu težiti istini, Bog obaviti neko djelo na njima tako da prođu kroz neočekivane preobrazbe. To uključuje poboljšanje njihovog kova preko noći – prijeći će od osrednjeg ili vrlo lošeg kova do toga da budu iznimno oštroumni, sposobni i iskusni, postajući osobe od kova i mudrosti, a razina njihovog razmišljanja također će biti uzdignuta. Kada ljudi tek počnu vjerovati u Boga i odluče težiti istini, oni imaju pretjerano uveličane i nerealne uobrazilje o težnji istini, ukratko, nijedna od njih zapravo nije u skladu sa stvarnošću. Ljudi vjeruju da će, sve dok teže istini, mnogi aspekti u vezi s njima biti uzdignuti inaglo unaprijeđeni te da će u nekim područjima čak nadmašiti obične ljude. Stoga neki ljudi sebe nazivaju Lyu Chao, drugi Ma Chao, a treći Niu Chao. Ta imena redom znače nadmašivanje magaraca, konja i volova – to jest, biti sposoban trčati brže od konja i imati više snage od magarca ili vola. Magarci su općenito vrlo snažni kada su upregnuti, konji imaju vrlo snažne noge, a volovi imaju veliku izdržljivost, pa ti ljudi sebe nazivaju Lyu Chao, Ma Chao i Niu Chao. Vidiš, oni posvećuju posebnu pozornost imenima koja biraju. Iz imena koja ljudi biraju za sebe može se vidjeti da ljudi imaju vlastito razumijevanje Božjeg djela; nažalost, to razumijevanje nije u skladu s istinom i nije pozitivno – to je ljudska predodžba i uobrazilja. Bez obzira na to jesu li ta predodžba i uobrazilja iskrivljena ili ekstremna, ukratko, nedosljedna je s činjenicama i s istinom; vrlo su isprazna i bavi se nadnaravnim stvarima. Načelo po kojem Bog djeluje na ljudima je ovo: bez obzira na to kakav kov ljudi imaju ili kakvu radnu sposobnost ili sposobnost rješavanja stvari imaju, bez obzira na to kakvi su njihovi urođeni nagoni i bez obzira na to kakvi su njihova osobnost, navike, obrasci življenja, interesi i hobiji ili čak kojeg su spola, ukratko, Božje djelo je postići rezultat omogućavanja ljudima da razumiju istinu, prihvate istinu, pokore se istini, a zatim uđu u istina-stvarnost, na temelju njihovog prirođenog kova, nagona, osobnosti, navika, njihovih ispravnih obrazaca življenja, a također i njihovih opravdanih interesa i hobija, i tako dalje. Dakle, na kojoj se osnovi postiže taj rezultat? Postiže se na osnovi toga da ljudi imaju sposobnost razumjeti i shvatiti istinu i na osnovi toga da imaju normalnu ljudskost. Ne postiže se na osnovi takozvane uzdignute ljudskosti, niti se postiže na osnovi nadnaravne ljudskosti. Stoga, bez obzira na to o kojim aspektima istine razgovaramo, sve je to kako bi ti se omogućilo da uđeš u njih na temelju toga što posjeduješ normalnu ljudskost i sposobnost shvaćanja istine. Međutim, ljudske predodžbe i uobrazilje su upravo suprotni od ovoga. Ljudi vjeruju da rezultat koji se postiže u ljudima Božjim djelom i Njegovim izražavanjem istine ide protiv njihovog prirođenog kova i nagona, a također ide protiv njihove osobnosti, navika, interesa i hobija. Ljudi se često nadaju da će im se dogoditi neko čudo, da će im se dogoditi nešto nadnaravno ili nešto što je neočekivano i izvan njihovog vlastitog kova i nagona, umjesto da ulože trud u traganje za istinom na prizemljen način. Što ova činjenica dokazuje? Nije li to da ljudi vide težnju istini kao nešto posebno nadnaravno i isprazno? Nije li to da oni vide načine na koje Bog djeluje na ljudima kao naročito nadnaravne i isprazne? (Da.) Ljudi se često nadaju da će, što više teže istini, njihov kov biti viši ili da će, nakon slušanja mnogo propovijedi i prihvaćanja i razumijevanja mnogo istine, njihov kov biti viši nego prije. To je predodžba i uobrazilja, zar ne? (Da.) Uzmimo za primjer učenje neke struke: kada si učio u školi, ako si želio svladati neku struku, morao si učiti napamet znanje te struke, i učiti od jutra do mraka, provodeći svoje slobodno vrijeme ulažući trud da to naučiš. Otkako si počeo vjerovati u Boga, ti misliš da će se, sve dok Sveti Duh djeluje, ljudski kov poboljšati, oni će se preobraziti, i bit će drugačiji nego prije. Dakle, ljudi određuju da, bez obzira na to kako Bog djeluje, čovjek samo mora surađivati i da nema potrebe ulagati trud u težnju istini i učenje stručnog znanja; dovoljno je da čovjek obavlja svoju dužnost – čovjek će i dalje napredovati vjerujući u Boga na ovaj način. Nije li to način na koji ljudi to zamišljaju? (Da.) Recite Mi, je li to ispravan način težnje? Može li težnja na ovaj način dovesti do istinske preobrazbe? (Ne, ne može.) Ne može nikako biti preobrazbe. Na primjer, neki ljudi misle da, kako bi dobro pjevali, moraju vježbati od jutra do mraka, krasti tuđe tehnike i slušati sve vrste pjesama kako bi učili iz tuđih vrlina te da samo na taj način mogu imati postignuća. Nasuprot tome, neki ljudi vjeruju da pjevanje ovisi o nadarenosti; oni misle da će, ako osoba ima dar za pjevanje i voli pjevati, onda moći dobro pjevati, a da će se, ako netko nema dar za pjevanje ili sklonost prema pjevanju, morati osloniti na to da bude potaknut od Svetog Duha kako bi dobro pjevao, kako bi pjevao s emocijama, tako da će slušanje njihovog pjevanja drugima donijeti zadovoljstvo. Posljedično, većina ljudi uvijek gaji ovu vrstu zablude; oslanjaju se na to da će ih Sveti Duh potaknuti, inače neće otvoriti usta da pjevaju. To je predodžba i uobrazilja, zar ne? Neki ljudi misle da nema potrebe ulagati toliko truda u učenje stručnog znanja i da će, sve dok ljudi teže istini, Bog djelovati te da je beskorisno i uzaludno da ljudi podnose te besmislene žrtve. Oni misle da je, čim Bog djeluje, to od veće koristi nego bilo koja količina truda koju ljudi ulože, pa će, sve dok ljudi iskreno obavljaju svoje dužnosti i spremni su svesrdno se predati Bogu, Sveti Duh djelovati u njima, a njihov kov i sposobnosti bit će trenutačno uzdignuti, izvan okvira normalne ljudskosti – moći će razumjeti stvari koje im prije nisu bile jasne i, iako prije nisu mogli pročitati ni dva retka teksta odjednom, moći će pročitati deset redaka odjednom i sve ih zapamtiti nakon što počnu vjerovati u Boga. Ali, bez obzira na to koliko vježbaju, i dalje to ne mogu postići, pa razmišljaju: „Zar mi Bog ne daje milost? Nisam li dovoljno marljiv i dovoljno iskren u obavljanju svoje dužnosti?” Je li to slučaj? (Nije.) Ti misliš da što više možeš postići ono što je nadnaravno, nadmašujući raspon svog vlastitog kova i sposobnosti, to više dokazuje da je to Božje djelo; da ako tvoja iskrenost i tvoja volja za suradnjom postaju sve veće, onda će Bog sve više i više djelovati u tebi, a tvoj kov i sposobnosti postajat će sve veći. Nije li to predodžba i uobrazilja koju ljudi imaju? (Jest.) Jeste li vi posebno skloni razmišljati na ovaj način? (Da.) Koji je rezultat takvog razmišljanja? Nije li to uvijek neuspjeh i izostanak ostvarenja? Neki ljudi čak postaju negativni, govoreći: „Dao sam svoju najveću iskrenost Bogu – zašto mi Bog ne podari dobar kov? Zašto mi Bog ne da nadnaravne sposobnosti? Zašto sam i dalje uvijek slab? Moj kov se nije poboljšao, ne mogu ništa jasno vidjeti i postanem zbunjen kada se suočim sa složenim stvarima. Tako je bilo i prije, zašto je i sada isto? Dodatno, u svom obavljanju svoje dužnosti i svom rješavanju problema, zašto nikada ne mogu nadići svoje tijelo? Razumijem neke doktrine, ali i dalje ne mogu jasno vidjeti stvari, a kada je riječ o rješavanju stvari, ostajem neodlučan i još uvijek zaostajem za onima dobrog kova. Moja radna sposobnost je također loša, a moje obavljanje dužnosti je neučinkovito. Moj kov se uopće nije poboljšao! Što se događa? Je li moguće da moja iskrenost prema Bogu nije dovoljna? Ili se ja ne sviđam Bogu? U čemu sam nedostatan?” Neki ljudi traže razne razloge i iskušali su mnoge pristupe kako bi promijenili ovu činjenicu, kao što je slušanje više propovijedi, pamćenje više Božjih riječi, pisanje više bilješki o duhovnoj posvećenosti, kao i slušanje ljudi kako više razgovaraju o istini te više traženja, ali konačni rezultat je i dalje razočaravajuć. Njihov kov i radna sposobnost ostaju kao i prije, bez ikakvog poboljšanja čak ni nakon tri do pet godina vjerovanja u Boga. Zatim pogledaju vlastitu osobnost i otkriju da su i dalje kukavice kao i prije, tromi poput stare krave, ili da još uvijek imaju nestrpljivu osobnost, rješavajući sve na mahnit način – nije bilo nikakve preobrazbe! Drugi primjećuju da se u zadnje vrijeme čini da se njihovi interesi i hobiji nisu promijenili te da se ni neke od njihovih mana, navika i slabih točaka također nisu promijenile. Treći pak, koji vole ići kasno spavati i kasno se buditi, primjećuju da i te životne navike ostaju nepromijenjene. Stoga se svi pitaju: „Što se događa? Može li biti da Sveti Duh ne djeluje na meni? Je li me Bog napustio? Nije li Bog zadovoljan sa mnom? Idem li pogrešnim putem? Težim li na pogrešan način? Nisam li dovoljno uložio srce u obavljanje svoje dužnosti? Nisam li platio dovoljnu cijenu?” Oni traže svakakve razloge, ali i dalje završavaju bez rezultata. Koji je razlog njihovog izostanka rezultata? (To je zato što su uvijek živjeli unutar vlastitih predodžbi i uobrazilja. Oni misle da će se, nakon vjerovanja u Boga, sve dok su iskreni prema Njemu, čim Bog djeluje, njihov kov i radna sposobnost poboljšati – takve njihove zamisli proizlaze iz njihovih predodžbi i uobrazilja.) Ljudske predodžbe i uobrazilje odlučuju o ciljevima i metodama njihove težnje, putevima kojima idu i konačno odlučuju o njihovim dobicima i ishodima. Što će ljudi zadobiti ako imaju takve predodžbe i uobrazilje? Hoće li zadobiti istinu? Hoće li zadobiti istinsku vjeru u Boga i istinsku ljubav prema Bogu? Hoće li zadobiti istinsku pokornost Bogu? (Ne.) Neće zadobiti ništa od toga.

U vjerovanju u Boga, čovjek bi trebao razumjeti što točno Božje djelo namjerava promijeniti kod ljudi, kako Bog rješava problem ljudske iskvarenosti i što On namjerava ostvariti u ljudima – to su pitanja o kojima bi trebalo jasno razgovarati u zajedništvu, zar ne? Ukratko, čovjek bi trebao razumjeti koje točno učinke Bog namjerava postići u ljudima Svojim djelom. Prvo, u ovoj etapi Božjeg djela, On izražava istinu i opskrbljuje životom. Djelo opskrbljivanja ljudi istinom jest jasno razgovaranje o istina-načelima kojih se ljudi moraju pridržavati kada se susreću sa svakojakim ljudima, događajima i stvarima u stvarnom životu, tako da, nakon što ih razumiju, mogu promatrati ljude i stvari te se vladaju i postupaju na temelju tih istina-načela, a na toj osnovi njihove se iskvarene naravi rješavaju te im je omogućeno da odbace te iskvarene naravi i da se istinski i u potpunosti pokore Bogu. Naravno, to je također znak bivanja spašenim i to je istinsko očitovanje bivanja spašenim koje se konačno može vidjeti u ljudima. U cijelom procesu u kojem Bog opskrbljuje ljude istinom, koja su glavna pitanja koja treba riješiti? Uglavnom postoje dvije vrste pitanja koja treba riješiti. Prva vrsta pitanja koju treba riješiti jesu ljudske predodžbe. Raznovrsne ljudske lažne, izopačene i čvrsto ukorijenjene misli i pogledi koji dolaze od Sotone zajednički se nazivaju ljudskim predodžbama. Te pogrešne misli i pogledi kontroliraju ljudske misli i ponašanja i već su postali osnovna teorija misli po kojoj oni promatraju ljude i stvari te se vladaju i postupaju, i stoga se moraju temeljito riješiti. To je pitanje povezano s ljudskim mislima koje treba riješiti. Druga vrsta pitanja koju treba riješiti jesu ljudske iskvarene naravi. Iskvarene naravi su tema o kojoj se često razgovara, raspravlja i koju se raščlanjuje u crkvenom životu. Neke iskvarene naravi uzrokovane su ljudskim lažnim mislima i pogledima, dok su druge iskvarene naravi čisto sotonske naravi. Dvije stvari koje Bog namjerava riješiti u ljudima kroz Svoje djelo i riječi jesu njihove predodžbe i njihove iskvarene naravi. Prvo se odnosi na to kako netko promatra ljude i stvari, dok se potonje odnosi na to kako se netko vlada i postupa. Kada se te dvije stvari riješe i ljudi zadobiju istinu te se mogu pokoriti Bogu i postati u skladu s Njim, onda će Božje djelo postići svoj učinak i Božje djelo će doći do kraja. Međutim, tijekom cijelog procesa Božjeg djela – bilo da je riječ o načinu na koji Bog djeluje, konkretnim koracima Njegovog djela ili svakoj od istina koje On izražava – ništa od toga nije usmjereno na aspekte kao što su ljudske osobnosti, kov, sposobnosti, nagoni, životne navike i obrasci življenja ili njihovi interesi i hobiji. Drugim riječima, cilj, svrha i značaj Božjeg djela nije promijeniti ljudski prirođeni kov i sposobnosti, nagone, osobnosti i tako dalje. Bez obzira na to kakav kov i radnu sposobnost posjeduješ, ili kakvi su tvoja urođena osobnost, životne navike, nagoni i razni drugi aspekti, Bog ne gleda ni na što od toga. On samo gleda jesi li ti osoba s normalnom ljudskošću, a zatim te na toj osnovi opskrbljuje istinom i djeluje na tebe. Bez obzira na to kojim te aspektima istine Bog opskrbljuje, ili kakvo djelo obavlja na tebi, konačno to nije kako bi promijenio tvoj prirođeni kov i nagone, nije kako bi podigao tvoj kov ili nagone i učinio ih boljima ili kako bi ih učinio naročito nadnaravnima – nijedan od tih aspekata nije meta koju Bog želi promijeniti Svojim djelom. Stoga, bez obzira na to koliko si godina vjerovao u Boga ili koliko si propovijedi poslušao ili koliko si truda uložio u Božje riječi, tvoj prirođeni kov ostat će isti i neće se promijeniti. Neće se promijeniti zato što si vjerovao u Boga mnogo godina, slušao propovijedi mnogo godina te trčao naokolo i davao se mnogo godina. Naravno, isto vrijedi i za tvoju osobnost, nagone, životne navike, interese, hobije i tako dalje; oni se neće promijeniti zato što si vjerovao u Boga mnogo godina i vršio svoju dužnost mnogo godina. U ljudskim predodžbama, ova promjena svakako ne znači snižavanje, već uzdizanje – činjenje tih stvari višima i boljima nego prije. To jest, bez obzira na to u kojoj je etapi Božje djelo ili koju god metodu On koristi da ga obavi, ono što Njegovo djelo mijenja nije ljudski prirođeni kov, radne sposobnosti, nagoni, osobnosti i tako dalje. Dakle, ako je tvoj kov loš i trenutno ne posjeduješ kov da budeš vođa ili djelatnik ili da budeš nadzornik za određenu stavku posla, onda ga nećeš posjedovati ni za 20 ili 30 godina; pa čak i ako na kraju budeš spašen zbog svoje težnje istini i dalje ga nećeš posjedovati. Tvoj kov se neće promijeniti. Hoće li se onda tvoji nagoni promijeniti? Svi doživljavaju rođenje, starenje, bolest i smrt, a kada se suoče s velikim događajima, postat će nervozni, uplašeni, prestravljeni i tako dalje – ni ti se nagoni neće promijeniti. Na primjer, kada ljudi čuju naročito glasnu buku, svi će prekriti glavu i sakriti se na sigurno mjesto – to je nagon. Kada tvoja ruka dotakne plamen ili nešto drugo što je vruće, nagonski ćeš je povući, ili kada čuješ neku nesretnu vijest, nagonski ćeš zadrhtati u sebi i osjetiti užas. Kada se suočiš s opasnošću, nagonski će tvoja prva misao biti: „Jesam li na sigurnom? Ide li ova opasnost prema meni?” To je nagon. Također, kada netko zamahne rukom da te udari, nagonski ćeš se izmaknuti kako bi se zaštitio; kada ti prašina ili voda uđu u oči, nagonski ćeš ih zatvoriti; a kada te boli zub, često ćeš ga dodirivati rukom. Nagonski ćeš imati prirodni refleks, određeno očitovanje ili izvesti nagonsku radnju. Ljudi su rođeni s tim nagonskim reakcijama. Nitko ih ne može oduzeti, a ni Bog ih neće promijeniti. Te nagonske reakcije postavio je ljudima Bog kada ih je stvorio i one su namijenjene zaštiti ljudi. One su nešto što stvoreni čovjek mora posjedovati. Bog neće oduzeti te nagone, a nećeš ih ni ti izgubiti zbog svoje težnje istini. Što mislim pod tim? Mislim da nije slučaj da se nećeš bojati kada izbije požar ili da nećeš osjetiti kako ti se ruka prži kada je staviš u tavu s vrućim uljem zato što težiš istini, što si razumio mnoge istine i imaš istinsku pokornost Bogu – to je nemoguće. Što bi pomislio kada bi netko iznio takvo svjedočanstvo? Bi li mu zavidio i divio mu se? Kakvu bi procjenu i karakterizaciju toga napravio? U najmanju ruku, to je nadnaravna pojava i Bog to ne bi učinio. Što se tiče nagona koje je Bog stvorio za čovječanstvo, Bog neće oduzeti te tvoje nagone zato što težiš istini, niti će On preobraziti te nagone u nadnaravne moći. Na primjer, recimo da si u mračnom prostoru i ne vidiš ništa; nagonski ćeš ispružiti ruku da opipaš oko sebe i pažljivo ćeš osluškivati kako bi razaznao zvukove oko sebe, nagonski opipavajući svoj put naprijed. Nećeš nadići tijelo zato što težiš istini – neće biti slučaj da što je tamnije, to osjećaš da ti je vid bistriji i to jasnije možeš vidjeti stvari i lakše ti je snaći se – to je nadnaravno i to je nešto što Bog ne čini. Čak i ako si razumio mnoge istine i sposoban si pokoriti se istini i provesti istinu u djelo, ako tvoji nagoni u ovom pogledu mogu ostati isti i ne nazadovati, onda je to već sjajno, a ipak želiš da oni postanu nadnaravni – to je nemoguće! Osim toga, sposobnost osobe da promatra stvari i obavlja stvari te njezina sposobnost rješavanja problema također nisu ono što Bog namjerava promijeniti Svojim djelom. Sposobnost osobe da obavlja stvari ovisi u jednom pogledu o njezinom kovu, a u drugom pogledu o njezinom urođenom kvocijentu inteligencije, a njezin kvocijent inteligencije uključuje njezine darove. Neki ljudi su rođeni osobito obdareni određenim sposobnostima i darovima za obavljanje vanjskih stvari, to jest, dobri su u razmišljanju i druženju, rođeni su s posebnom društvenom sposobnošću i znaju kako komunicirati s ljudima, promatrati stvari i obavljati određene stvari. U svom umu, oni imaju posebno jasan tijek misli kada je riječ o svemu i svačemu, koji je također vrlo logičan. Kada promatraju nešto, mogu shvatiti srž stvari, bez ikakvog odstupanja ili apsurdnosti, i rješavati probleme na relativno točan način. Ovaj tip osobe posjeduje sposobnost obavljanja stvari. Neki ljudi nisu rođeni s tom sposobnošću i samo vole čitati knjige, uzgajati cvijeće, sijati travu, uzgajati ptice i slične stvari. Kako se to zove? To se zove imati profinjen i opušten način života. To su ljudi koji teže eleganciji i profinjenosti. Oni nisu dobri u druženju ili obavljanju vanjskih stvari, oni nemaju tu sposobnost. Kada trebaju izaći i obavljati poslove, posavjetovati se s odvjetnikom ili komunicirati s nekim uglednikom, postanu jako plahi i uplašeni te se ne usuđuju pogledati tu osobu u oči, a kada ih netko nešto upita, oni oklijevaju i mucaju te ne znaju što bi rekli. Oni su beskorisni, zar ne? Kada se ova vrsta osobe ne suočava s nekim problemom, oni su doista dobri u hvalisanju, govoreći: „Učinio sam ovo i ono, imao sam ovakvu i onakvu slavnu prošlost, jednom sam komunicirao s tim i tim ljudima, i poznavao sam te i te slavne osobe...” Međutim, kada ih se zapravo pošalje da nešto obave, oni nestanu bez traga. Ispada da je jedina stvar za koju su sposobni hvalisanje i nemaju nikakav stvarni talent ili znanje te nikakvu sposobnost obavljanja poslova. Može li se činjenica da je netko loš u obavljanju stvari promijeniti time što on teži istini? Nažalost, ne, ne može. Pogledajte one pojedince koji imaju introvertirane osobnosti i koji su se od djetinjstva bojali suočiti s drugim ljudima. Kada su u svojim dvadesetima ili tridesetima, i dalje su vrlo nervozni kada razgovaraju s ljudima ili rade nešto što uključuje komunikaciju s ljudima. Do trenutka kada su u srednjim godinama i dalje se osjećaju sramežljivo i crvene se kada govore pred mnoštvom. Takvi se ljudi nikada neće moći suočiti sa širim svijetom dokle god žive. Drugi su ljudi drugačiji, po tome što su voljeli čavrljati i komunicirati s ljudima još otkako su bili tinejdžeri. Bez obzira na to s kojim uglednikom komuniciraju, neće se osjećati uplašeno i bez obzira na to što rade, ne postaju tjeskobni ili panični. Oni su oštroumni i stoga ne pate od treme. Što je više ljudi, to su veseliji i puniji energije, i to više žele nastupati. Može li se nečija osobnost i sposobnost obavljanja stvari promijeniti kroz njihovo doživljavanje Božjeg djela? (Ne.) Bog ne mijenja te stvari kod ljudi. Neki ljudi znaju da je njihova loša sposobnost obavljanja stvari nedostatak u njihovoj ljudskosti, pa naporno rade kako bi to prevladali. Može biti da, kada dođu u srednju ili stariju dob, nakon što su proživjeli desetljeća kaljenja i nakupili opsežno iskustvo, jedva uspijevaju izaći na kraj s nekim neposrednim stvarima; ali i dalje neće imati sposobnost rješavanja ključnih stvari, pitanja života i smrti. Osobito postoje neki ljudi koji ne mogu ništa sami obaviti kada dođu u stariju dob; što god pokušaju obaviti, naprave od toga potpuni nered – oni to jednostavno ne mogu nositi na svojim plećima – i ne mogu čak ni preuzeti teret brige o vlastitim obiteljskim poslovima. I što oni rade? U nekim slučajevima, njihova djeca imaju sposobnost obavljanja stvari, pa ti ljudi dopuštaju svojoj djeci da im pomognu, dok oni uživaju u stvarima koje su već učinjene za njih. Oni misle: „Dao sam doprinos, imam sposobnost obavljanja poslova”, ali zapravo, oni nemaju tu sposobnost. Njihova djeca, sada odrasla i sposobna preuzeti kontrolu, bila su ta koja su preuzela te poslove. Ti ljudi možda sada nisu toliko nervozni i uplašeni oko obavljanja stvari kao što su bili kada su bili mladi, ali to ne znači da se njihova sposobnost obavljanja stvari promijenila ili poboljšala. Što to znači? To znači da su stariji, da su stekli iskustvo i da se više ne boje stvari. Na što se odnosi „više se ne boje stvari”? To znači da su sposobni gledati na stvari na otvoreniji način jer su doživjeli mnogo stvari i shvatili obrasce stvari, pa ako doista i naiđu na malo opasnosti, neće se bojati i pomislit će: „Pa, evo me. Ako želite novac, nemam ga; ako želite moj život, evo ga – radite što god želite!” Jesu li takvi ljudi ostvarili ikakav napredak? Nisu ostvarili ama baš nikakav napredak – i dalje su prilično nepažljivi i smušeni kada je riječ o obavljanju stvari. Jednako su brzopleti i nestrpljivi kao što su bili i prije. Prije nisu uspijevali provesti stvari do kraja, a nisu se nimalo promijenili ni sada. Oni su jednostavno takvi. Recite Mi, nisu li stvari doista takve? (Jesu.)

Među vama ima ljudi svih dobnih skupina. Do sada, jesi li ikada doživio nešto posebno – u procesu težnje istini, je li se tvoj kov potpuno promijenio i postao mnogo bolji nego prije,ili su se tvoji nagoni promijenili? Jesi li ikada imao takvo iskustvo? (Ne.) Pa dobro, je li itko ikada rekao: „Nekada sam bio prilično beskoristan. Nisam bio rječit, nisam imao nikakve sposobnosti ni vještine i nisam imao nikakve društvene sposobnosti. Sada kada sam prihvatio Božje djelo, sposoban sam govoriti rječito, imam društvene sposobnosti, a kada je riječ o obavljanju stvari, inteligentan sam i imam smisla za to te znam kako postupati sa stvarima”? Je li itko imao ovakvo iskustvo? (Ne.) Neki kažu: „Iako mi se te stvari nisu dogodile, u procesu doživljavanja Božjeg djela nakon što sam povjerovao u Boga, osjećam da se moja osobnost promijenila. Nekada sam govorio polako i svi su me zvali ‚Sporač’. Imao sam i drugi nadimak, a to je bio ‚Puž’. Otkako sam počeo vjerovati u Boga, moje su reakcije postale brže nego prije te govorim i postupam brže. Također obavljam stvari brže i učinkovitije.” Događaju li se takve stvari? (Ne.) Postoji jedan slučaj gdje bi to moglo biti moguće. Na primjer, kada neki ljudi uče strani jezik i tek ga počinju vježbati govoriti, govore vrlo polako, riječ po riječ. Drugi misle da ti ljudi možda govore tako polako jer su rođeni sa sporim temperamentom. Nakon tri ili pet godina, budući da su ti ljudi bili u čestom kontaktu s govornicima tog stranog jezika, na kraju ga govore vrlo tečno, jednako brzo kao što govore svoj materinji jezik, a drugi koji nisu upućeni misle: „Osobnost te osobe se promijenila. Nekada je govorila polako i ljudi su se osjećali nestrpljivo dok su je slušali, ali sada govori vrlo tečno – postala je žustra osoba. Iz izravnog i jasnog načina na koji govori, može se reći da obavlja stvari sa žustrinom i ima dobru osobnost.” U ovom slučaju, je li došlo do promjene u njezinoj osobnosti? (Ne.) Zapravo, to je normalan obrazac. To je proces normalnog napretka u učenju neke struke – to nije proces mijenjanja osobnosti. Bilo da je riječ o kovu, sposobnosti i nagonima ili osobnosti, navikama, interesima i hobijima, nijedan od tih aspekata nisu stvari koje Bog želi promijeniti Svojim djelom. Ako ti uvijek vjeruješ da je svrha Božjeg rada i govora kako bi opskrbio ljude istinom ta da promijeni sve te urođene odlike ljudi i misliš da se tek tada netko može smatrati potpuno ponovno rođenom, istinski novom osobom o kojoj Bog govori, onda se grdno varaš. To je ljudska predodžba i uobrazilja. Nakon što to shvatiš, trebao bi otpustiti takve predodžbe, uobrazilje, nagađanja ili osjećaje. To jest, u procesu težnje istini, ti se ne bi trebao uvijek oslanjati na osjećaje ili nagađanja kako bi sažeo ove stvari: „Je li se moj kov poboljšao? Jesu li se moji nagoni promijenili? Je li moja osobnost i dalje jednako loša kao i prije? Jesu li se moji obrasci življenja promijenili?” Nemoj promišljati o tome; takvo je promišljanje uzaludno, jer to nisu aspekti koje Bog namjerava promijeniti, a Božje riječi i djelo nikada nisu bili usmjereni na te stvari. Božje djelo nikada nije imalo za cilj promijeniti ljudski kov, nagone, osobnost i tako dalje, niti je Bog ikada govorio u svrhu mijenjanja tih aspekata kod ljudi. Podrazumijeva se da Božje djelo opskrbljuje ljude istinom na temelju njihovih prirođenih uvjeta, s ciljem da navede ljude da razumiju istinu, a zatim je prihvate i pokore joj se. Drugim riječima, bez obzira na to kakav kov imaš i bez obzira na to kakvi su tvoja osobnost i nagoni, ono što Bog želi učiniti jest usaditi istinu u tebe, promijeniti tvoje stare predodžbe i iskvarene naravi, a ne promijeniti tvoj prirođeni kov, nagone i osobnost. Sada razumiješ, zar ne? Što je to što Božje djelo ima za cilj promijeniti? (Božje djelo ima za cilj promijeniti stare predodžbe i iskvarene naravi unutar ljudi.) Sada kada razumiješ ovu istinu, trebao bi otpustiti one uobrazilje i predodžbe koje su nerealne i bave se nadnaravnim stvarima i ne bi trebao koristiti te predodžbe i uobrazilje kako bi mjerio sebe ili sebi postavljao zahtjeve. Umjesto toga, trebao bi tragati za istinom i prihvatiti je na temelju raznih prirođenih uvjeta koje ti je Bog dao. Koji je konačni cilj u tome? Cilj je da, na temelju svojih prirođenih uvjeta, ti razumiješ istina-načela, razumiješ svako pojedino istina-načelo koje bi trebalo primijeniti u raznim situacijama s kojima se susrećeš te da možeš promatrati ljude i stvari te se vladati i postupati prema tim istina-načelima. Činjenje toga ispunjava Božje zahtjeve. To je zato što je cilj Božjih riječi i djela usaditi istine u ljude tako da one postanu njihova načela i mjerila primjene i tako da postanu osnove po kojima oni promatraju ljude i stvari i po kojima se vladaju i postupaju i tako da postanu njihov život, a ne da pretvore ljude u nadljude ili ljude s nadnaravnim moćima. Što mislim pod „nadljudima” i „ljudima s nadnaravnim moćima”? Biti sposoban nadići svoje nagone, nadići opseg svoje sposobnosti, nadići svoj kov, pa čak i nadići svoj spol te biti sposoban živjeti izvan svog spola – nisu li to nadnaravne moći? (Jesu.) Na primjer, neki ljudi mogu govoriti nekoliko ili čak više od deset jezika bez bavljenja specijaliziranim jezičnim studijima. Je li to nadnaravno? (Jest.) Ta nadnaravnost nadilazi ljudski kov, sposobnost i nagon, zar ne? (Da.) Štoviše, kada govore razne jezike, mogu čak s lakoćom oponašati različite muške i ženske glasove. Nije li to još nadnaravnije? (Jest.) Bez obzira na to koliko jezika govore, ne miješaju ih i ne osjećaju se umorno bez obzira na to koliko dugo govore, pa čak i ako ne popiju malo vode, ne osjećaju žeđ. Nadalje, što više govore, to im oči postaju bistrije, to im je lice ozarenije i oni zrače cijelim tijelom. Nije li to nadnaravno? (Jest.) Čak i ako budu ustrijeljeni dok govore, ništa im nije i samo nastavljaju govoriti. To je još nadnaravnije, zar ne? (Jest.) Kada vide metak, čak ga i ne pokušavaju izbjeći, već se izravno suočavaju s njim. Metak im prolazi kroz prsa, ali oni stoje čvrsto i ne posrću. Ni na koji način nisu pogođeni i ni dlaka na glavi im nije ozlijeđena. To je nadilaženje nagona, zar ne? (Da.) Sve te pojave nadilaze ljudski nagon. Najozbiljnije od svega je to da su postali neobične osobe, to jest, netko tko je drugačiji od običnih ljudi, tko nadilazi kov i sposobnosti normalnih ljudi i tko također nadilazi nagone normalnih ljudi. Njihova očitovanja u svim aspektima drugačija su od onih kod običnih ljudi i posebno su nadnaravna. To znači nevolju. Jesu li oni i dalje normalne osobe? (Nisu.) Što su onda oni? („Zli duhovi.”) Oni su zli duhovi. Želite li vi težiti ovome? (Ne.) Nitko od vas to ne želi, pa misliš li ti da bi Božje djelo promijenilo ljude do te mjere? Je li cilj Božjeg djela preobraziti pojedince u neobične ljude? (Ne.) Cilj je da prihvatiš istinu i doživiš okruženja koja je On postavio za tebe unutar okvira normalne ljudskosti, tako da iz toga možeš razumjeti brižne namjere s kojima Bog obavlja Svoje djelo ili svoje vlastite nedovoljnosti i nedostatke ili svoje vlastite iskvarene naravi, a zatim, na temelju tog razumijevanja, tragati za istinom i provesti je u djelo te doći do toga da postupno uđeš u istinu – taj proces je spor i nimalo nadnaravan. Kada su neki ljudi negativni, vole reći ovo: „Što sam zadobio vjerujući u Boga toliko godina?” Ti kažeš da nisi zadobio ništa, ali bi trebao pažljivo razmisliti o sljedećem. Vjerujući u Boga toliko godina, imaš li ti sada jasan pogled na mnoge stvari? Je li slučaj da što duže vjeruješ, to se osjećaš mirnije i prizemljenije i to više osjećaš da je ovo ispravan put u životu? Ako se doista tako osjećaš, to znači da si doista nešto zadobio. Iako nisi zadobio nikakve materijalne stvari, iako nisi zadobio novac, status, slavu, dobitak – stvari koje možeš uzeti u ruku ili vidjeti svojim očima – ti si ipak razumio neke istine u svom srcu. Zadobio si određeno razumijevanje Božjeg stvarnog postojanja i Njegovog suvereniteta nad svime. Osim toga, također si razumio Božje namjere i Njegove zahtjeve za ljude i znaš što je stvoreno biće i koju dužnost bi trebao obavljati. I ako ti, upravo sada, ne bi bilo dopušteno obavljati dužnost, ti bi se osjećao tjeskobno i osjećao bi da je tvoj život prazan. Ne pokazuje li sve to da si već ostvario dobitke od vjerovanja u Boga? Ono što si zadobio vrijedi više od bilo koje materijalne stvari. To su učinci koje Božje djelo postiže u ljudima. On ne namjerava omogućiti ljudima da prođu kroz neke nadnaravne, nerealne promjene koje nadilaze ljudskost, ljudske nagone ili normalne potrebe i normalna očitovanja tijela. Umjesto toga, On namjerava omogućiti ljudima da dožive sve vrste okruženja unutar okvira normalne ljudskosti i, u tom procesu, da postupno i polako zadobiju sve vrste razumijevanja i iskustava. Ukratko, tijekom ovog postupnog i sporog procesa, ljudske misli i predodžbe mijenjaju se malo po malo, mijenjaju se gledišta s kojih promatraju ljude i stvari, mijenjaju se njihovi pogledi na sve vrste ljudi, događaja i stvari te načini postupanja s njima, neke od njihovih iskvarenih naravi više nisu tako očite kao prije, a njihova savjest i razum su donekle obnovljeni. Oni dobivaju te stvarne dobitke, umjesto onih nerealnih, iluzornih, praznih, šupljih ili čak nadnaravnih stvari.

Bog obavlja djelo spasenja čovječanstva na postupan način i, naravno, postoji još jedno, primarnije načelo, a to je da, dok čini Svoje djelo, Bog pušta da stvari idu svojim tokom. Ovo načelo „puštanja da stvari idu svojim tokom” ljudima je možda nešto teže razumjeti. Što znači pustiti da stvari idu svojim tokom? To znači da, bilo da Bog radi na ljudima ili im govori, On nikada nikoga ne sili da čini stvari. Bog ti postavlja okruženja i pruža ti istinu baš kao što to čini i drugim ljudima. Što se tiče toga kako bi trebao gledati na okruženja koja On postavlja i razumjeti ih te s kojim bi im gledištem i stavom trebao pristupiti, Bog ima izričite riječi i rekao ti je jasna istina-načela. A što se tiče toga kako im ti pristupaš, to je tvoj vlastiti slobodan izbor. Možeš izabrati prihvatiti istinu i spoznati sebe ili možeš izabrati odbaciti istinu; možeš izabrati prihvatiti svoje razotkrivanje kroz okruženja koja Bog orkestrira ili možeš izabrati zanemariti Božje djelo – imaš slobodu izbora, slobodan si birati. Na primjer, kad je riječ o dužnosti koju bi trebao obavljati, možeš izabrati da je obavljaš svim svojim srcem i svom svojom snagom ili možeš izabrati da je obavljaš s površnim stavom. To se u potpunosti temelji na tvom osobnom izboru i, naravno, temelji se i na tvom vlastitom kovu, sposobnostima, nagonima i tako dalje. Bog ne radi dodatni posao – to jest, u normalnim okolnostima, Bog ne radi nikakav dodatni posao poticanja ili prisiljavanja. Što to znači? To znači da ti Bog postavlja okruženja – to je kao da ti je priredio gozbu, s toplim i hladnim jelima, rižom i juhom, voćem, pićima i tako dalje i tako dalje, a kad je riječ o tome što ti biraš, Bog ti daje slobodu – bez obzira na to kakav izbor napraviš, imaš slobodu to učiniti i Bog se ne miješa, On se samo usredotočuje na izražavanje istine kako bi opskrbio ljude. Neki ljudi samo letimice pogledaju gozbu, a da sami ne kušaju kakva su zapravo njezina ukusna jela. Oni samo prokomentiraju gozbu, izgovore neke doktrine i zatim odu. Drugi samo izaberu gledati gozbu, zanemaruju njezinu ukusnu hranu i odlaze bez ikakvog stava ili mišljenja. Ima i drugih koji su osobno kušali i iskusili njezina ukusna jela, a naučili su i kako napraviti jedno od ukusnih jela. U okruženju koje je Bog postavio, bez obzira na to kakav je tvoj stav – bilo da ga pozdravljaš ili ga odbacuješ i poričeš ili ga prezireš i neprijateljski si raspoložen prema njemu i tako dalje, sve su to stavovi što se Boga tiče. Kako Bog pristupa ljudskim različitim stavovima i kako se nosi s njima? Nakon što je ljudima pružio velik broj istina, Božji stav prema njima jest samo da promatra i bilježi. Što se tiče toga što ljudi biraju ili kakav je njihov stav, Bog ništa ne poduzima – ta stvar nema nikakve veze s Bogom. S čime, dakle, ta stvar ima veze? Ima veze s time koji put ti izabereš, što na kraju zadobiješ i s tvojim vlastitim konačnim ishodom. U vezi s tim, Bog ne radi nikakav dodatni posao koji bi ti olakšao, On samo ispunjava odgovornosti i obveze koje bi trebao ispuniti. Nakon što ti je pružio istinu i rekao ti načela ophođenja sa svim vrstama ljudi, događaja i stvari, On ti također može postaviti okruženja. Međutim, Bog se ne miješa u to koja su točno tvoja konačna opredjeljenja ili kakvim putem krećeš – On te pušta da sam izabereš. Ako si, na primjer, izabran da budeš vođa ili djelatnik, možeš izabrati djelovati u skladu s istina-načelima i radnim aranžmanima Božje kuće ili postupati samovoljno i nepromišljeno u skladu s vlastitim sklonostima. Ako izabereš rješavati sve u skladu s istina-načelima i vršiti svoju dužnost u skladu s radnim aranžmanima, Bog će to promatrati i bilježiti i na kraju ćeš zadobiti istinu i pokoriti se Bogu – to je jedan ishod. Ako radiš stvari po svojoj volji te postupaš samovoljno i nepromišljeno, kršeći radne aranžmane Božje kuće i istina-načela, to je također izbor i predstavlja put kojim ideš, a Bog će to isto tako promatrati i bilježiti i, naravno, jasno je samo po sebi kakav će biti tvoj ishod. Ako si zadobio istinu i život, to će ti također omogućiti da zadobiješ Božje odobravanje i osigurati ti dobro odredište.

E. Ljudske predodžbe i uobrazilje o Božjoj suverenosti i aranžmanima

Ljudi vjeruju da Božje djelo uključuje Njegove orkestracije i aranžmane. Dakle, što su Božje orkestracije i aranžmani u ljudskim predodžbama i uobraziljama? Oni su vrsta manipulacije, to jest, Bog kriomice prekriva ljude velikom mrežom, manipulirajući svim njihovim ponašanjem i okruženjima u kojima se nalaze te nadzirući sve što čine. To su predodžbe i uobrazilje koje ljudi imaju, zar ne? (Da.) Posljedično, ljudi u svom srcu počinju biti na oprezu i osjećati strah od Boga, a to je uzrokovano njihovim predodžbama i uobraziljama o Božjim orkestracijama i aranžmanima. To što su na taj način ustrašeni i na oprezu nisu istinska pokornost i istinski strah od Boga, već je prije riječ o svojevrsnom buntovništvu i otporu. Ljudi misle da je Bog svemoguć i sveprisutan i da je, bez obzira na to što čine, istina da „kad čovjek djeluje, Nebo gleda”. Misle da Bog neprestano bdije nad njima i drži ih na oku, s ciljem da sputa njihova srca, ruke i noge, ne dajući im slobodu izbora i prisiljavajući ih da primjenjuju istinu, da promijene svoje misli i gledišta te da čine stvari u skladu s Božjim željama. Sve su to ljudske predodžbe. Strogo uzevši, to je svojevrsna hula na Boga. Zapravo, Bog nikada nije namjeravao manipulirati ljudima, prisiljavati ih ili vezati. Bog nikada ne sputava niti prisiljava ljude, a još ih manje sili. Ono što Bog daje ljudima jest obilje slobode – On dopušta ljudima da izaberu put kojim bi trebali ići. Čak i ako si u Božjoj kući i čak i ako si predodređen i izabran od Boga, ti si ipak slobodan. Možeš izabrati odbaciti Božje različite zahtjeve i aranžmane ili ih možeš izabrati prihvatiti; Bog ti daje priliku da slobodno biraš. Ali bez obzira na to što izabereš ili kako postupaš ili kakvo je tvoje gledište u rješavanju stvari s kojom si suočen ili koja sredstva i metode na kraju upotrijebiš da tu stvar riješiš, ti moraš preuzeti odgovornost za svoje postupke. Tvoj konačni ishod ne temelji se na tvojim osobnim prosudbama i definicijama, već Bog bilježi sve o tebi. Nakon što je Bog izrazio velik broj istina i nakon što su ljudi čuli taj velik broj istina, Bog će strogo mjeriti ispravnost i neispravnost svake osobe i odrediti konačni ishod svake osobe na temelju onoga što je On rekao, što On zahtijeva i načela koja je On sročio za ljude. U tom pogledu, Božje pomno ispitivanje i Božje orkestracije i aranžmani nisu Božje manipuliranje ljudima niti Njegovo vezivanje ljudi – ti si slobodan. Ne trebaš biti oprezan prema Bogu, niti se trebaš osjećati uplašeno ili nelagodno. Ti si slobodna osoba od početka do kraja. Bog ti daje slobodno okruženje, volju da se slobodno opredjeliš i prostor za slobodno biranje, dopuštajući ti da sam izabereš, a kakav god ishod na kraju dobiješ, u potpunosti je određen putem kojim ideš. To je pošteno, zar ne? (Da.) Ako na kraju budeš spašen i budeš netko tko se pokorava Bogu i u skladu je s Bogom i ako te Bog prihvaća, to je ono što dobivaš zbog ispravnih izbora koje si napravio; ako na kraju ne budeš spašen i ne budeš u stanju biti usklađen s Bogom i ako te Bog nije zadobio i ako nisi netko koga Bog prihvaća, onda je i to zbog tvojih vlastitih izbora. Stoga, u Svom djelu, Bog daje ljudima mnogo prostora za izbor, a također im daje potpunu slobodu. To je zato što Bog koristi istinu da mjeri sve ljude, događaje i stvari, uključujući ishode i odredišta ljudi. Ishodi i odredišta ljudi također se određuju pomoću istine – to je načelo Božjeg djela, koje se nikada, baš nikada ne mijenja. Bog te neće prihvatiti, pokazati ti milost i dopustiti ti da budeš spašen jer Ga se bojiš, jer si oprezan prema Njemu i jer hodaš plašljivo i pokorno do kraja puta; niti će Bog dopustiti da na kraju budeš spašen zbog bilo kakvih doprinosa koje si dao. Drugim riječima, neće biti iznimaka gdje netko završi s ishodom ili dobrim odredištem koje ne zaslužuje – kakav god ishod svatko na kraju dobije, taj ishod je određen putem kojim ide. Dat ću ti primjer. Recimo da ti Bog postavi okruženje i, u tom okruženju ti bi trebao promisliti o svojim prijestupima i spoznati ih te spoznati svoje iskvarene naravi, pogrešne misli i gledišta, nedostatke i manjkavosti ili neke od svojih pogrešnih mišljenja i pritužbi na Boga. Također bi se trebao prestati opravdavati i iznositi neiskrena opravdanja u svoju obranu i umjesto toga trebao bi moći pokoriti se, tragati za odgovarajućim istinama kako bi promijenio svoju sadašnju situaciju i prihvatiti istinu u sebe, a zatim postupiti u skladu s istina-načelima. Postupivši tako, postići ćeš željeni učinak. Kad ti se slične stvari ponovno dogode, prirodno ćeš postupati u skladu s istina-načelima i neće biti potrebe da Bog postavlja posebna okruženja kako bi ti pomogao. To je nešto što ljudi mogu postići i, ako to mogu postići, Bog neće raditi nikakav nepotreban posao. Ali kad je riječ o onima koji ne teže istini, Božji je stav drugačiji. Neki ljudi ne tragaju za istinom niti promišljaju o sebi kad ih nešto zadesi, već umjesto toga samo ostaju negativni i gunđaju, žaleći se na Boga i druge ljude. Ne samo da stvaraju predodžbe o Bogu, već Ga i osuđuju. Ako ih netko oreže i razotkrije, naći će izgovore da se opravdaju, a mogu postati i pasivni i popustiti u svom poslu ili čak podrivati stvari. Takvim ljudima nema spasa i to su oni koje Bog odbacuje s prezirom. Ako imaš nekog interesa za istinu dok vjeruješ u Boga i voljan si slušati propovijedi i težiti ka istini te imaš imalo pozitivan stav, tada će Bog pomno proučiti tvoje srce i malo te pogurnuti kad tragaš za istinom, a zatim će pomno provjeriti jesi li u stanju primjenjivati istinu. Ali ako izabereš biti negativan i popustiti u svom poslu, izgovarati se i opravdavati te dizati galamu posvuda, a ne izabereš spoznati sebe ili se pokajati, što će Bog učiniti i kako će se nositi s tobom? Bog će samo nijemo promatrati koje se promjene događaju. Bog te neće pokrenuti, niti će te poticati da čitaš Njegove riječi i tragaš za istinom. Bog se neće miješati niti intervenirati – pustit će te da izvodiš predstavu do mile volje. Kad ti se savjest probudi i pomisliš: „Nisam to trebao učiniti” ili povremeno čuješ iskustveno svjedočenje koje nalikuje tvojoj trenutnoj situaciji i saznaš kako je ta osoba postupila, a zatim odjednom osjetiš da je ono što si učinio bilo neprimjereno, nerazumno i nepristojno i u tvom srcu se javi blaga bol, od tog trenutka nadalje više nećeš biti negativan ni slab i bit će ti neugodno otvoriti usta da se opravdaš, a tvoje ometačke i podrivačke zamisli ili postupci postat će sve rjeđi i rjeđi i sve manje i manje ozbiljni. Bez obzira na to koliko se to na kraju razvije, u svakom slučaju, sve je to tvoje vlastito ponašanje. Bog samo kriomice i nijemo promatra, s ciljem da pronađe dokaze na temelju kojih će te na kraju procijeniti. Baš kao kad je grad Niniva trebao biti uništen, Bog je samo poslao Jonu da prenese poruku Ninivljanima. Bog ih nije potaknuo da priznaju svoje grijehe, pokaju se ili razumiju vlastite probleme – nije učinio ništa takvo. Bog je samo poslao Jonu da prenese poruku i istovremeno je kriomice promatrao da vidi koji su niz odgovora i postupaka poduzeli čuvši tu obavijest i da vidi kakvi su bili planovi svih različitih ljudi od vrha do dna, i kakvi su bili njihovi stavovi prema toj obavijesti od Boga. Sve što je činio bilo je da promatra krišom. Što znači „promatrati”? To znači da Bog promatra, poput promatrača, tijek odvijanja događaja i smjer u kojem se stvari mijenjaju i ne upliće se ni na koji način. Osim što je naložio Joni da prenese tih nekoliko rečenica, Bog nije radio nikakav dodatni posao, niti je radio ikakav posao opominjanja ljudi, tim više jer nije bilo dodatnih riječi za prenijeti, tek tih nekoliko rečenica koje su izašle iz Joninih usta. Naravno, načela Božjeg djela na ljudima današnjice ostaju nepromijenjena – On i dalje radi na ovaj način i to je Božji stav prema čovječanstvu od početka do kraja. Bilo da želi promijeniti nekoga ili postići nešto u nekoj osobi, Božji stav, načela i metode u Njegovom djelu se ne mijenjaju. Zašto je tome tako? Ono što je Bog stvorio jesu živi ljudi, stvorena ljudska bića sa slobodnom voljom, a ne strojevi ili lutke. Kad Bog izražava istinu ili želi nešto postići, On često prvo postavi okruženje kako bi ljudima omogućio da tragaju za shvaćanjem Njegovih namjera, a ponekad će im izravno reći koje su Njegove namjere i zahtjevi; ostalo ovisi o tome da ljudi donose odluke na temelju svoje slobodne volje i različitih uvjeta koje posjeduju. To je bio Božji stav prema Ninivljanima, a Njegov stav prema ljudima koje sada želi spasiti ostaje nepromijenjen. Načela Božjeg djela se nisu promijenila; Bog uvijek radi na ovaj način, a načela Njegovog djela na ljudskim bićima koja je stvorio uvijek su ovakva. Nakon što je Jona predao obavijest narodu Ninive, otišao je pronaći mjesto da se smiri i rashladi i promatrao je građane sa strane da vidi kakve će potrese i aktivnosti to izazvati među Ninivljanima nakon što je Božja poruka prenesena od prvog do zadnjeg čovjeka u gradu i nakon što su svi saznali vijest da će Bog uništiti Ninivu – samo je promatrao. Naravno, to je promatranje zahtijevalo vrijeme i tijekom tog procesa Bog je promatrao promjene u svim tim stvarima. Da su se stvari razvijale u dobrom smjeru, naravno da bi Bog bio oduševljen; da su se stvari razvijale u lošem smjeru, On bi možda tugovao, ali to bi ovisilo o situaciji. Bog bi tugovao jer je ljudska bića stvorio Bog, a Bog tuguje kad se ljudska bića suočavaju s uništenjem ili kad će se život ugasiti. Međutim, kad se suoči s iskvarenim ljudima koji su tako otupjeli, glupi i tako buntovni, Bog ne tuguje. Bog će učiniti ono što bi trebao učiniti u skladu sa Svojim prvotnim planom, u skladu s načinima na koje djeluje i u skladu s načinima i načelima kojima se odnosi prema stvorenim bićima. Ovdje nema ljudskih osjećaja ni emocija, samo Stvoriteljeva načela i mjerila u činjenju stvari. Stoga bi u tom pogledu ljudi trebali otpustiti svoje vlastite predodžbe i točno shvatiti Božji stav i metode ophođenja s ljudima, umjesto da koriste uskogrudnost stvorenih ljudi za spekulacije i nagađanja o Božjim mislima i idejama. Bog radi na tebi, postavljajući ti okruženja i aranžirajući ljude, događaje i stvari kako bi te uvježbao i omogućio ti da primjenjuješ i On želi u tebe usaditi istinu – na čemu se temelji Božja prvotna namjera za činjenje stvari na ovaj način? Temelji se na načelu poštivanja i cijenjenja života. To nije osjećaj koji Stvoritelj ima prema stvorenim ljudskim bićima – Bog nema osjećaje. Načelo te prvotne namjere nadilazi osjećaje ljudskog tjelesnog srodstva i, naravno, to nije ni neka vrsta privrženosti – ono proizlazi iz načela cijenjenja i poštivanja života. Neki ljudi kažu: „Je li to Božja širina uma? Je li to Njegova visoka razina postojanja?” Mislite li vi da je to tako? (Ne.) Možete koristiti izraze „razina postojanja” i „širina uma” da opišete ljude, ali ih nemojte primjenjivati na Boga. To nije ni širina uma ni razina postojanja. S jedne strane, može se reći da je to divota Stvoritelja, a s druge strane, može se reći i da je to otkrivenje Božjeg identiteta i biti. Bog cijeni i poštuje život svakog stvorenog bića, ali na temelju tog cijenjenja i poštivanja Bog ne čini kompromise sa Svojim načelima, a ta načela nisu ni od osjećaja ni od tijela. Od čega su? To su načela istine, koja pripadaju samo Bogu. Razmislite o tome, ako ljudi imaju djecu, onda im pretjerano ugađaju i gaje vrlo duboke osjećaje prema njima. Čak žele da mogu držati svoju djecu u naručju i biti s njima cijeli dan. Bog nema takve osjećaje ni privrženost prema ljudima. Zbog svojih krvnih veza, ljudi razvijaju takve osjećaje prema svojoj djeci, a takvi će osjećaji natjerati ljude da izgube razum i načela. To nisu prirodna ni normalna otkrivenja normalne ljudskosti, niti su očitovanje ljubavi. Riječ je o čistoj osjećajnosti i usijanosti glave – to su osjećaji koji proizlaze iz krvnih veza. Osjećaji nisu istine i nisu ono što bi normalna ljudskost trebala posjedovati; to su negativne stvari. Bog ne ugađa čovječanstvu niti ga prekomjerno mazi. Kakav je Božji stav prema čovječanstvu? Bog te izabrao i odgovoran je za tebe i radi i plaća cijenu na tebi i govori riječi kako bi te opskrbio istinom i životom, na temelju načela cijenjenja života stvorenih ljudi i poštivanja života. Ali način na koji Bog radi nije onakav kakvim ga ljudi zamišljaju, to jest, da te čvrsto drži ili, da upotrijebim razgovorniji izraz, da te gnjavi. Nije tako. Bog ne gnjavi ljude; On nikada ne prisiljava ljude da išta čine. Kako bi zadobili blagoslove, u svojoj vjeri u Boga ljudi uvijek žele gnjaviti Boga i uvijek Ga žele prisiliti da im da blagoslove, a također se žele uhvatiti za Boga i gnjaviti Ga kako bi ih pustio da uđu u kraljevstvo nebesko. Nije li tako? (Tako je.) Bog te ne gnjavi. Nije dobro koristiti ovaj razgovorni izraz „gnjaviti te”, ali je donekle živopisan i ljudima ga je lako razumjeti. Bog te ne drži čvrsto – ti si slobodan. Ako cijeniš sve ovo djelo koje Bog čini na tebi zato što On poštuje, cijeni i vrednuje tvoj život, ne bi trebao izabrati biti na oprezu, gajiti pogrešna mišljenja, osjećati otpor ili odbacivati Boga kad On orkestrira i aranžira bilo koje okruženje za tebe. Umjesto toga, trebao bi činiti ono što stvoreno biće treba činiti i pokazati stav koji stvoreno biće treba imati prema Stvoritelju – pokornost i prihvaćanje. Nije li tako? (Tako je.) Ovaj je aspekt sada jasno objašnjen razgovorom u zajedništvu.

Način na koji ljudi pristupaju Božjem djelu već je razotkrio jednu od njihovih predodžbi i uobrazilja. Koja je to predodžba i uobrazilja? Ljudi tumače Božje orkestracije i aranžmane kao Njegovo manipuliranje i kontroliranje. Radi li Bog tako? (Ne.) Duboko u srcu ljudi, oni se nejasno boje Boga. Na sam spomen Boga, osjećaju da je On strašan, a ne divan. Vjeruju da će se, ako ne slušaš Božje riječi i ne pokoriš se Njegovim orkestracijama i aranžmanima, On ljutiti na tebe sve dok ne poslušaš Njegove riječi i ne pokoriš se Njegovim orkestracijama i aranžmanima te da neće odustati dok te ne upotpuni. Nije li to predodžba koju ljudi imaju? Kakvim ljudi zamišljaju Boga? Ne zamišljaju li Ga kao diktatora? Misle da moraš prihvatiti Njegovu vladavinu, prihvatiti Njegovu politiku, biti Mu pokoran i činiti sve što ti kaže te da ne možeš govoriti o Njemu iza Njegovih leđa i da moraš prihvatiti okruženja koja On postavlja za tebe te da ćeš, ako ne prihvatiš, biti kažnjen i trpjeti odmazdu. Čini li Bog doista stvari na ovaj način? (Ne.) Bog te poštuje i preuzima odgovornost za tebe. Bog cijeni život stvorenih ljudskih bića. Ljudi ne bi trebali ne prepoznavati što je dobro za njih ili ne cijeniti Njegovu dobrotu. Ako cijeniš Božju dobrotu, onda bi trebao prihvatiti okruženja koja On postavlja i prihvatiti ih od Njega. Čak i ako ne prihvaćaš istine u njima, ne razumiješ istina-načela u njima i ne razumiješ što bi trebao primijeniti ili promijeniti, u najmanju ruku ne bi trebao biti na oprezu pred Bogom ili Ga pogrešno razumjeti – to je ono što bi trebao postići. Čak i ako ništa ne zadobiješ iz tih okruženja, nemoj pogrešno tumačiti Božje želje. Bog ne želi ništa zadobiti od tebe. Ti si samo sićušno stvoreno biće, što bi Bog uopće mogao željeti zadobiti od tebe? Tvoj život i sve u čemu danas uživaš dao ti je Bog, a isto tako i ono malo doktrine što razumiješ. Tvoja slobodna volja, tvoj kov, tvoji darovi i tvoje sposobnosti i vještine, i velike i male, sve ti je dao Bog. Što Bog može zadobiti od tebe? Ako Bog zadobije slavu nakon što u tebe usadi istinu, učinivši da Mu se pokoriš i da Ga se bojiš, a ti misliš da je to ono što Bog želi zadobiti od tebe, ne sudiš li Mu onda prema svojim vlastitim podlim mjerilima? To je hula na Boga, zar ne? (Jest.) Kakvu slavu Bog može zadobiti od ljudi? Na kraju, ljudi su ti koji dobivaju opipljive koristi. Prije nego što je Njegovo djelo dovršeno, Bog je već zadobio slavu, jer je Bog sâm slavan – Njegova istina i autoritet dokaz su Sotoninog poraza i oni su stvarnost svih pozitivnih stvari. Bog je sâm slavan, pa treba li Mu još zadobiti malo slave od sićušnog stvorenog bića poput tebe? Bog ne želi ništa zadobiti od ljudi. Ako išta želi zadobiti, to je da omogući ljudima da na kraju ispune Njegove zahtjeve u skladu s Njegovim planom upravljanja, a kad ljudi postignu spasenje i budu mogli biti u skladu s Bogom, On će se tada odmoriti – zbog spasenja ljudskog roda, Bog će zauzvrat naći Svoj počinak – to je ono što Bog želi zadobiti. Dakle, nisu li ljudi ti koji na kraju dobivaju opipljive koristi? Ljudi će zadobiti istinu, više se neće osjećati izgubljeno u životu – imat će smjer i put – i bit će u skladu s Bogom i više se neće buniti protiv Njega, više ih neće zarobljavati nikakva zla sila, bit će istinska stvorena bića i više se neće suočavati sa smrću – kakva je to velika čast! Oni koji dobivaju najveće opipljive koristi jesu ljudska bića, oni koji prihvaćaju Božje djelo i Božje spasenje. Je li se o ovom aspektu jasno razgovaralo u zajedništvu? Koja je ljudska predodžba i uobrazilja o tome? (Tumače Božje orkestracije i aranžmane kao Njegovo manipuliranje i kontroliranje ljudi.) Da nismo o ovome razgovarali u zajedništvu, ljudi bi uvijek u svojim umovima imali neka gledišta i misli koje ne bi mogli izraziti ili koje se ne bi oblikovale u sustavnu teoriju. Iako ih te stvari ne sputavaju u vršenju njihovih dužnosti, niti očito utječu na njihov svakodnevni život, one ozbiljno utječu na njihovu težnju za istinom, njihov stav prema Bogu i njihov odnos s Bogom. Stoga su to stvari koje ljudi moraju otpustiti. Jednom kad se taj problem riješi, otpustit ćeš prepreku između sebe i Boga i jedna vrsta zapreke na tvom putu težnje za istinom bit će uklonjena, što će ti olakšati težnju za istinom. Kad se riješe stvarne teškoće, prepreke i zapreke između tebe i Boga će se smanjiti, pa ćeš moći s većom lakoćom vršiti svoju dužnost i primjenjivati istinu s. To je kao odlazak na bojno polje – mislite li da je bolje nositi lagan ili težak teret kad idete u bitku? Što je ugodnije? (Ići u bitku noseći lagan teret.) Ići u bitku s laganim teretom, dovoljno je samo nositi oružje na leđima – tako je jednostavno i lako. Ako uz to nosiš lonce i prtljagu, ili kozmetiku i opremu za vježbanje, teret će biti pretežak; bit će bolno nositi toliko stvari u bitku i nezgodno boriti se. Te predodžbe i uobrazilje su poput različitih vrsta tereta koje ljudi nose sa sobom i predstavljaju im probleme i opterećenja kamo god išli. Ukratko, s vremena na vrijeme te će te stvari pogađati i ometati u težnji istini i primjeni istine. Kad nema kritičnih pitanja, činit će se kao da nemaš nikakvih većih problema. Ali kad se pojave kritični problemi od načelnog značaja, imat ćeš prepreku tih stvari koja te odvaja od Boga. Kad te stvari izađu na vidjelo, osjetit ćeš da postoji problem u tvom odnosu s Bogom, da postoji sukob između tebe i Boga; tvoje srce vjere u Boga više neće biti tako čisto i imat ćeš mnogo poteškoća. Ali kad otpustiš te stvari, osjećat ćeš se sjajno, tvoje će srce biti opušteno i oslobođeno, više neće biti sputano ni vezano. Iako će te stvari s vremena na vrijeme bljesnuti u tvojoj podsvijesti ili tvojim mislima, ti ćeš ih već u osnovi riješiti i kad ponovno budeš činio stvari, osjećat ćeš se puno opuštenije čineći ih i činit ćeš ih mnogo jednostavnije. Iako te predodžbe i uobrazilje još uvijek mogu imati blag učinak u dubinama tvog uma, u najmanju ruku ćeš jasno razlučiti u svojoj subjektivnoj volji da to nisu pozitivne stvari, pa ćeš ih subjektivno otpustiti i nećeš dopustiti da utječu na tebe. Na taj ćeš način u osnovi otpustiti i riješiti tu prepreku između sebe i Boga.

Često u zajedništvu razgovaramo o temi težnje istini. Osjećate li važnost težnje istini? Kada ste vidjeli da se crkva obračunava s ljudima oko vas koje poznajete, pa su neki čak bili uklonjeni ili izbačeni, jeste li o tome razmišljali? Jeste li iz toga izvukli ikakvo iskustvo ili pouku? Koji su glavni problemi s onima koji su prebačeni u skupine B i onima koji su uklonjeni? (Kada sam vidio da su neki ljudi oko mene koje poznajem prebačeni u skupine B ili uklonjeni, to je uznemirilo moje srce i um. Iako vjeruju u Boga dugi niz godina, oni doista ne teže istini, pa ako ni ja ne budem težio istini i ne budem tragao za istinom kad god mi se nešto dogodi, na kraju ću biti isključen poput njih.) Znate li po kojim je načelima Božja kuća postupa s tim ljudima? Je li ih Božja kuća uklonila samo zato što su loše ljudskosti i ne teže istini i zato što joj se ne sviđaju? (Ne.) Je li onda riječ o tome da svi oni s kojima se ne obračunava nemaju problema s ljudskošću, da svi ljube istinu, teže istini i mogu se pokoriti istini te ljube Boga i boje Ga se? Je li o tome riječ? (Ne.) Je li Božja kuća te ljude uklonila ili prebacila u skupine B samo zato što ne ljube istinu i osjećaju odbojnost prema njoj? Je li se s njima obračunavalo zato što su loše ljudskosti i potpuno odbijaju prihvatiti istinu ili zbog njihova lošeg izgleda ili nekog trenutačnog prijestupa? Je li to načelo po kojem Božja kuća postupa s ljudima? (Ne.) Je li u pitanju to da netko ne teži istini, pa se Božja kuća obračunava s njim, oduzima mu pravo na izvršavanje dužnosti i smjenjujega? (Ne.) Pa zašto se onda obračunala s tim ljudima i smijenila ih? (Zato što nisu postupali u skladu s istina-načelima te su prekidali i ometali rad crkve, uzrokujući ozbiljne gubitke radu Božje kuće.) Je li to bio glavni razlog? (Da.) Koji su drugi razlozi postojali? Je li itko ikada bio smijenjen zbog stalnog laganja? (Ne.) Je li itko ikada bio smijenjen zato što ne ljubi istinu i osjeća odbojnost prema istini? Je li itko ikada bio smijenjen zato što nije odan u izvršavanju svoje dužnosti? (Ne.) Misliš li da je šteta što su ti ljudi smijenjeni? Je li ikome od njih nanesena nepravda? (Ne.) Niti jednome od njih nije nanesena nepravda. Prema zlim djelima koja su ti ljudi počinili, oni zaslužuju umrijeti osamnaest puta kad odu u duhovno kraljevstvo i svi moraju biti kažnjeni – umrijeti pa oživjeti, pa opet biti kažnjeni, pa opet umrijeti, pa opet oživjeti, pa opet biti kažnjeni, pa opet umrijeti – zaslužuju umrijeti ukupno osamnaest puta. Počinili su mnoga zla djela i njihovi su grijesi gnusni! Zašto se onda s tim ljudima obračunavalo i zašto su izbačeni? Zato što nije bilo moguće ne obračunati se s njima – nisu izvršavali svoje dužnosti, izazivali su prekide i ometanja te su sabotirali stvari! Neki čak misle da se s tim ljudima obračunavalo zato što vole lagati i loše su ljudskosti ili zato što se natječu za status i moć te nisu odani u izvršavanju svojih dužnosti; drugi smetenjaci kažu da je to zato što ne ljube istinu i ne teže istini. Pa, volite li vi istinu? Vole li istinu i teže li joj svi oni koji nisu smijenjeni? (Ne.) Ništa od toga nisu činjenice. U stvarnosti, s tim se ljudima obračunavalo i oni su izbačeni su jer su tijekom izvršavanja svojih dužnosti igrali ulogu izazivanja prekida i ometanja te sabotiranja stvari, činili su stvari koje Sotona i đavli i veliki crveni zmaj žele činiti ali ne mogu, ozbiljno kršeći upravne odluke Božje kuće i izazivajući veliki gnjev Božji. Smijenjeni su zato što ne smijeniti ih naprosto nije bilo moguće. Nije u pitanju to da je Božja kuća bez ljubavi prema ljudima i da je gruba prema njima niti da Bog ne daje ljudima prilike. Umjesto toga, ti su ljudi otišli predaleko u svojim postupcima, izazivajući prekide i ometanja, a gubici koje su nanijeli radu crkve bili su preveliki. Nisu izvršavali svoje dužnosti, čak nisu ni službovali; izazivali su prekide i ometanja i činili su zlo. Nitko od Božjih izabranika ne voli imati takve ljude u crkvi. Ako ti kažeš nešto podrugljivo ili izgovoriš laž u crkvi, to je samo tvoje osobno ponašanje, u pitanju je samo to da ne voliš istinu i ne težiš istini i, sve dok to ne uzrokuje prekid ili ometanje, nitko se neće obračunati s tobom; ako si ponekad pomalo površan u izvršavanju svoje dužnosti, ali si većinu vremena učinkovit, onda sve dok ne uzrokuješ prekid ili ometanje, Božja kuća dat će ti priliku da ostaneš i izvršavaš dužnost, postupajući s tobom u skladu s načelima. Međutim, ti su ljudi izazivali prekide i ometanja. Nepromišljeno su činili nedjela i kršili su načela u svakom pogledu, uzrokujući veliki nemir; svi aspekti rada crkve bili su ugroženi, a plodovi dužnosti koje su izvršavali mnoga braća i sestre potpuno su propali. Posljedice njihovih prekida i ometanja vrlo su ozbiljne i bit će potrebno da bezbrojni ljudi utroše bezbrojne sate da se to popravi, pa su zato ti ljudi morali biti smijenjeni! Samo je na taj način bilo moguće zaštititi braću i sestre kako bi mogli normalno izvršavati svoje dužnosti i postizati dobre rezultate. Samo uklanjanjem tih zlih ljudi i antikrista bilo je moguće stvoriti prikladno radno i životno okruženje za braću i sestre. Da su ti zli ljudi i antikristi ostali u crkvi, bili bi samo pošast i kamo god bi išli, vladalo bi prljavo i mutno ozračje i nered. Ništa što čine ne ispunjavačak ni mjerilo službovanja. Sve što čine je ometanje, sabotiranje i rušenje. Sve što čine je s ciljem prekidanja i ometanja crkvenog života i rada. Nisu li oni Sotonine sluge? Mogu li takvi ljudi ostati u crkvi? Oni nisu obični iskvareni ljudi, već Sotonine sluge! Što su ti ljudi činili? Rasipali su Božje prinose i bezuvjetno ih davali nevjernicima – bili su izuzetno velikodušni u davanju novca nevjernicima, namećući im ga čak i kad ga ovi nisu tražili. Kad su tražili od nevjernika da obave neki posao, a nevjernici su rekli da bi sto dolara bilo dovoljno, oni su ustrajali na tome da im plate tristo, a kad su nevjernici tražili tristo dolara, oni su ustrajali na tome da plate petsto, čak su nevjernicima davali dodatne bonuse nakon što su im isplatili plaće. Bez obzira na to koliko je prinosa trebalo potrošiti, nisu pitali Višnjega o tome, već su jednostavno sami donosili odluku. Koji god posao radili, nisu ga obavljali u skladu s radnim aranžmanima Božje kuće, niti u skladu s načelima koja je dala Božja kuća i, naravno, zasigurno ga nisu obavljali u skladu s istina-načelima. Samo su slijedili vlastite želje i radili kako im se prohtjelo, nimalo ne štiteći interese Božje kuće. Radije bi štitili nevjernike nego interese Božje kuće i posvuda su rasipali Božje prinose. Je li to novac koji su oni zaradili? Nimalo se nisu suzdržavali kad je trebalo davati bonuse i darove nevjernicima i nitko nije smio izraziti neslaganje s njima, a svakoga tko bi im se suprotstavio izgrdili bi. Misliš li da su takvi ljudi oni koji vjeruju u Boga i slijede Ga? Oni su talog, zar ne? Treba li takve ljude ukloniti? (Da.) Koja su druga zla ti ljudi počinili? U propovijedanju evanđelja prijavljivali su lažne brojke kako bi prevarili Božju kuću i nemilosrdno su mučili i tlačili svakoga tko nije prijavljivao lažne brojke. Prisiljavali su druge da prijavljuju lažne brojke, ne ostavljajući im drugi izbor nego da to učine. Kakvi su to ljudi? Jesu li to uopće ljudi? Ako ti kažeš da su oni samo loše ljudskosti, da ne ljube istinu i ne teže istini, drži li ta izjava vodu? Nije li to besmislica? (Jest.) Ne samo da ne ljube istinu i ne teže istini, nego čak ni ne posjeduju normalnu ljudskost, a kamoli da ljube istinu i teže joj – oni su đavli! Sad to jasno vidite, zar ne? (Da.) Kakva je priroda tih ljudi? (Priroda đavla.) Imaju prirodu đavla. Nakon što su uklonjeni, ti su ljudi bili prkosni, pa su čak smatrali da im je nanesena nepravda, govoreći: „Nevin sam, nisam to učinio!” Činjenice su im bile pred očima, ali su odbijali to priznati, pa su se čak tvrdoglavo držali svojih izgovora i ostali prkosni do kraja; ne dokazuje li to da ih je bilo ispravno ukloniti? Kakve će biti posljedice ako takvi ljudi ne budu uklonjeni? Hoće li se pokajati? Čak i ako im daš priliku da nastave izvršavati dužnost i samo ih orežeš, mogu li se pokajati i promijeniti nabolje? (Ne, ne mogu.) Nikako se ne bi mogli pokajati. Kakva je to priroda-bit? Kakvi se ljudi ne mogu pokajati i ne kaju se čak ni kad im se predoče činjenice? (Đavli.) Đavli, ljudi sa Sotoninom biti, zli duhovi i nečisti duhovi neće se pokajati; bez obzira na to kako ti u zajedništvu razgovaraš o istini, oni se neće pokajati. Oni čak ni ne priznaju činjenice o svom zlodjelu, pa mogu li prihvatiti istinu i spoznati sebe? Nipošto to neće učiniti! Kad bi mogli priznati činjenice o svom zlodjelu, imali bi priliku prihvatiti istinu, ali oni čak ni ne priznaju činjenice i ne priznaju niti prihvaćaju prirodu svojih zlih djela – takvi se ljudi nikako ne mogu pokajati. Oni su baš poput Sodomljana – da Sodomljanima kažeš: „Ako se ne pokajete, Bog će uništiti ovaj grad”, bi li oni to prihvatili? Kakav bi bio njihov stav nakon što čuju te riječi? Ponašali bi se kao da ih nisu čuli i nastavili bi postupati prema vlastitim sklonostima, radeći što god im se sviđa, bez ikakvog kajanja. Stoga je njihov konačni ishod bio uništenje. Što se tiče tih ljudi koji su izazivali prekide i ometanja u crkvi, Bog im je dao prilike, a ipak oni to nisu cijenili niti su se pokajali te su ustrajali u opiranju Bogu do kraja. Ti ljudi nemaju savjesti ni razuma – jesu li vrijedni sažaljenja? (Ne, nisu.) Postoji li itko tko brani te ljude koji nisu vrijedni sažaljenja? Postoji li itko tko im se divi, osjećajući da su patili i plaćali cijenu dugi niz godina, da su radili izuzetno naporno i izuzetno marljivo, da neki od njih imaju prilično dobar kov, posjeduju veliku radnu sposobnost i vještine vođenja te da je šteta što su smijenjeni? Je li šteta? (Ne, nije.) Nije šteta, što znači da ih je bilo ispravno smijeniti. Samo promatrajte i vidite mogu li ti ljudi prihvatiti istinu i kojim putem idu. Ako ljudi čak izazivaju prekide ili ometanja dok izvršavaju svoje dužnosti, oni su talog čovječanstva! Jedino je ispravno da stvorena bića izvršavaju svoje dužnosti i, bez obzira na to o kojoj se dužnosti radi, moraju ispuniti svoju odgovornost. Čak i ako obavljanjenjihove dužnosti neispunjava mjerilo, u najmanju ruku ne bi smjeli izazivati prekide i ometanja! Izazivanje prekida i ometanja je nešto što Sotona čini; to ne bi trebalo biti nešto što čine iskvareni ljudi. Iskvarene je ljude iskvario Sotona i oni ne mogu a da se ne opiru Bogu; međutim, ljudi s normalnom ljudskošću, savješću i razumom ne bi namjerno izazivali prekide i ometanja dok izvršavaju svoje dužnosti. To je zato što ih njihova savjest i razum sputavaju, pa neće prekidati, ometati niti sabotirati rad Božje kuće tijekom izvršavanja svoje dužnosti. Čak i ako netko ne može izvršavati svoju dužnost na način koji je u skladu s mjerilom, prihvatljivo je da je izvršava na prosječnoj razini, a to barem ispunjava mjerilo savjesti i razuma. Međutim, ti ljudi ne mogu ispuniti čak ni to mjerilo, pa na kraju mogu završiti samo na ovaj način – da budu uklonjeni ili izbačeni iz Božje kuće zbog svojih brojnih zlih djela. To je talog čovječanstva!

Sljedeće o čemu ćemo razgovarati su problemi predodžbi i uobrazilja u „otpuštanju prepreka između sebe i Boga i svog neprijateljstva prema Bogu”, što je treća stavka u „otpuštanju” unutar primjene toga kako težiti istini. Upravo smo govorili o nekim ljudskim predodžbama i uobraziljama o Božjem djelu. Gledajući to sada, nemaju li ljudi i neke druge predodžbe i uobrazilje o Božjem djelu? Hoće li te predodžbe i uobrazilje utjecati na to kako se ljudi odnose prema Božjem djelu, kako ga doživljavaju i kako ga razumiju i spoznaju? Među raznim vrstama ljudi koje se pojavljuju u crkvi, jedna su vrsta zli ljudi i antikristi. Bez obzira na to koje su zlo učinili zbog kojeg se s njima obračunalo i bez obzira na to koje su stvari dovele do toga da ih crkva ukloni ili izbaci, uvijek postoje neki ljudi koji imaju određene predodžbe o tome da Božja kuća uklanja bezvjernike, zle ljude i antikriste, a te predodžbe i uobrazilje posljedica su činjenice da nemaju nikakvo razumijevanje Božjeg djela ili Božje suverenosti. U predodžbama i uobraziljama ljudi, crkva je mjesto gdje Bog djeluje na zemlji, pa je crkva najizravnije mjesto gdje ljudi mogu vidjeti Božju suverenost, a može se reći i da je to najizravnije i najočitije mjesto gdje se očituje Božja suverenost. Međutim, ljudi često vide da se na tom mjestu pojavljuju neki ljudi, događaji i stvari koji nisu u skladu s njihovim predodžbama. U svojim predodžbama ljudi misle da, budući da je crkva mjesto povezano s Božjim djelom, trebala bi biti mirno i spokojno mjesto ispunjeno prijateljstvom i mirom, ljubavlju i trpeljivošću te radošću i utjehom. Vjeruju da se pojedinci poput zlih ljudi i antikrista nikada ne bi smjeli pojaviti u crkvi i da se ne bi smjelo događati da zli ljudi čine zlo. I misle da pod Božjom suverenošću, naravno, ne bi smjelo biti slučajeva kršenja istina-načela u crkvi, a još manje bi trebalo biti bezakonih ljudi ili bezakonih stvari bilo koje vrste ili stvari koje nisu u skladu s ljudskom voljom, ljudskim osjećajima i ljudskošću. Vjeruju da bi sve u crkvi trebalo biti tako mirno, spokojno, ugodno, pozitivno, optimistično i nadahnjujuće te da ne bi trebalo biti čak ni svađa, niti ikakvih odvratnih ili ružnih stvari koje se događaju, a koje nisu u skladu s potrebama čovječanstva. Sve su to ljudske predodžbe. Međutim, činjenice nisu u skladu s ljudskim predodžbama i uobraziljama. Bez obzira na razdoblje ili etapu djela, u crkvi se uvijek događaju ispadi u kojima neki zli ljudi i antikristi ometaju i prekidaju rad crkve, sabotirajući određene aspekte rada Božje kuće, narušavajući i ometajući red u crkvenom radu i slične stvari. Kad se te stvari dogode, ljudi smatraju da je to nezamislivo, a njihova su srca ispunjena bespomoćnošću, nerazumijevanjem i zbunjenošću te se pitaju: „Postoji li Bog doista? Kako točno Bog ima suverenost nad čovječanstvom i upravlja Svojom crkvom, kako upravlja Svojom kućom? Brine li se Bog doista o tome ili ne? Gdje je Bog? Zašto, kad se te bezakone stvari događaju i kad se pojave zli ljudi i izazovu nemir, nitko ne istupi da ih zaustavi, a ni Bog ne istupi i ne zaustavi ih? Što se ovdje točno događa? Nije li crkva Božja kuća? Nisu li oni koji slijede Boga Njegov izabrani narod? Zašto Bog ne pazi na Svoju kuću niti je štiti? Zašto Bog ne štiti Svoj izabrani narod kako bi mogli mirno živjeti u sigurnom utočištu?” Te sumnje i to neshvaćanje koje ljudi imaju uzrokovani su raznim ljudskim predodžbama, zar ne? (Da.) Dakle, o čemu se uglavnom radi u tim predodžbama? Ne radi li se o Božjem djelu i Božjoj suverenosti? Budući da se u crkvi događaju stvari poput toga da zli ljudi čine zlo i izazivaju prekide i ometanja, a budući da ljudi ne razumiju te stvari, teško im je prozrijeti podrijetlo tih stvari i kakav će biti njihov konačni ishod. Budući da ljudi ne mogu prozrijeti te stvari, stvaraju svakojake zamisli i predodžbe o Bogu. Neki ljudi misle: „Božja kuća trebala bi pokazivati ljubav prema zlim ljudima i antikristima. Ako im Božja kuća ne pokazuje ljubav, neće li biti ista kao društvo? U društvu uvijek jedna skupina ljudi muči neku drugu skupinu ljudi, sve radi borbe za moć i utjecaj. Ne muči li i Božja kuća ljude time što uklanja i izbacuje zle ljude? Nije tako sigurno ostati u Božjoj kući! Ako doista naiđeš na bilo kakve burne situacije, mogla bi ti biti nanesena nepravda i mogao bi biti uklonjen i nitko te neće opravdati! Gdje je točno Bog? Zašto Bog ne izađe i ne kaže ili ne učini nešto? Dopusti nam da vidimo Tvoje postojanje, dopusti nam da vidimo Tvoju svemogućnost, dopusti nam da vidimo Tvoju suverenost vlastitim očima, tako ćemo se osjećati spokojno, zar ne?” U crkvi, svaki put kad ljudi dožive neke događaje koje smatraju neshvatljivima, u nekima od njih javljaju se osjećaji poput nemira i sumnje, neki čak žele izbjeći te događaje, a drugi zapadaju u negativnost; neki, osobito nakon što su ih antikristi zaludili i prevarili, odustaju od sebe, a neke, nakon što su ih antikristi zaludili i iskoristili te su im postali suučesnicima, crkva čak stavlja u izolaciju kako bi promislili o sebi ili ih uklanja. U isto vrijeme, dok sve te stvari smatraju neshvatljivima, ljudi također počinju sumnjati u postojanje Boga. To je zato što je kod mnogih ljudi glavni izvor vjere u Boga njihovo uvjerenje da je Bog suveren nad svim stvarima, nad svime. To jest, mnogi ljudi vjeruju da Bog može imati suverenost nad svime, nad svim stvarima i nad sudbinom čovječanstva, pa stoga vjeruju u Božje postojanje te u Božji identitet i bit. Međutim, te stvari koje se događaju oko njih uzrokuju da sumnjaju i kolebaju se u svojoj vjeri u Božju suverenost, a zatim počinju sumnjati u činjenicu da Bog ima suverenost nad svime, pa i njihova vjera u Boga posljedično počinje slabiti i tako nastaje cijeli niz problema. Ljudi imaju svakojake predodžbe i uobrazilje o Božjoj suverenosti, a te predodžbe i uobrazilje zasigurno nisu u skladu s istinom niti s činjenicama, već su to pogrešna tumačenja ili shvaćanja ljudi. Stoga će sljedeće o čemu ćemo razgovarati u zajedništvu biti to kako Bog ima suverenost nad svim ljudima, događajima i stvarima oko tebe koje ti možeš vidjeti i osjetiti, koja su načela Božje suverenosti nad svime time i koji je cilj koji On namjerava postići.

Načela i cilj Božje suverenosti nad svime

Izraz „Božja suverenost” obuhvaća vrlo širok raspon sadržaja. Ostavimo li po strani šire okruženje, kad je riječ o crkvi, činjenica da Bog ima suverenost nad svime je stvarna. Božja suverenost nije prazna fraza, niti je tek pojava, već postoje stvarni primjeri i stvarni rezultati toga. Koja su, dakle, načela Božje suverenosti u crkvi? Razmislimo prvo o ovome: ima li Bog suverenost nad time koji se ljudi primaju u crkvu i uređuje li to? (Da, ima.) To nije prazna fraza. Do kojih ljudi dolazi Božje evanđelje i Božje riječi, koji su ljudi sposobni prihvatiti Božje djelo i koji ljudi mogu ući u crkvu – sve je to odredio Bog. Zasad nećemo govoriti o ljudskosti tih ljudi i jesu li oni zli ljudi; činjenica da mogu ući u crkvu znači da je Bog to odredio. Je li Božja odredba vid Božje suverenosti? (Jest.) Kao prvo, u jedno možemo biti sigurni, a to je da je ulazak svake osobe u crkvu odredio Bog. Izraz „Božja odredba” zvuči pomalo apstraktno, pa recimo samo: „Bog ima posljednju riječ, Bog čuva vrata.” Bog je na vratima kraljevstva, a i na vratima crkve. Bog čuva vrata kad je riječ o tome kakvi ljudi mogu službeno postati članovi crkve, Božje kuće. Bez obzira na to jesu li to bezvjernici ili zli ljudi koji su se probili u crkvu ili dobri ljudi koji su zainteresirani za vjeru u Boga ili koji su sposobni prihvatiti istinu i slijediti Boga, ako se pridruže crkvi i postanu članovi crkve, onda to nije nešto o čemu može odlučiti bilo tko, to je zbog Božje suverenosti, uređenja i odredbe. Bez obzira na to gaje li određene skrivene motive ili ciljeve za vjeru u Boga, kakva je njihova ljudskost ili koja je njihova razina obrazovanja i društveno podrijetlo, Bog je taj koji odlučuje mogu li se oni pridružiti crkvi i doći pred Njega – Bog je taj koji čuva vrata. Mogu li ljudi ispravno čuvati vrata? (Ne, ne mogu.) Ljudi ne mogu odlučivati o tome, to ne ovisi o ljudskoj volji. Na primjer, kad vidiš da je netko pronicljiv i ima status u društvu, pomisliš: „Bilo bi sjajno kad bi ta osoba mogla doći u Božju kuću da bude crkveni vođa. Našoj crkvi nedostaju takvi ljudi.” Ali Bog ih ne želi; On ih ne potiče. Kad im drugi ljudi propovijedaju evanđelje i u dijele Božje riječi, oni ne razumiju što su čuli. Kad slušaju bilo što drugo, sposobni su to shvatiti; samo kad čuju Božje riječi, ne mogu ih shvatiti, kao da su idioti – mogu li takvi ljudi ipak ući u crkvu? Iako su zainteresirani za zadobivanje blagoslova, nisu u stanju umiriti svoje srce i ne mogu mirno sjediti dok slušaju Božje riječi i razgovor u zajedništvu o istini i, nakon što poslušaju dvije ili tri propovijedi, prestanu dolaziti. Takvi ljudi nemaju istinsku vjeru, pa hoće li tvoje dobre namjere prema njima imati ikakvog učinka? Hoćeš li ih moći dovesti u crkvu? Ne. Bog o tome ima posljednju riječ. Bog kaže da ne želi takve ljude i On ih ne želi, bilo za službovanje ili za neku drugu ulogu. Dakle, čak i ako ih ti, s dobrim namjerama, vučeš za sobom, bit će beskorisno i na kraju će ipak morati otići. Nikako ne mogu postati članovi crkve; bez obzira na to tko ih vuče, bit će beskorisno. To je nešto o čemu ljudi ne mogu odlučivati; to je odredio Bog i Bog čuva vrata. Neki ljudi nemaju društveni status, nisu važne ličnosti, prosječnog su kova i izgledaju neugledno, ali su prilično jednostavni i iskreni te su zainteresirani za pitanja vjere u Boga. Bez obzira na to kakve poteškoće imali, nerazdvojni su od Boga, a njihov je polet izuzetno velik – ta poletna energija je nešto što braća i sestre rado vide, a i Bogu je drago to vidjeti – i zapravo su tako poletni zato što ih je potaknuo Duh Božji. Nakon što uđu u crkvu i vide da su svi ljudi u crkvi dobri ljudi, da jedu i piju Božje riječi i svakodnevno u zajedništvu razgovaraju o istini, to ih izuzetno ohrabri i osjećaju da je to pravi put života, pa počinju propovijedati evanđelje i izvršavati svoje dužnosti te postaju sljedbenici Boga. Tko odlučuje da oni mogu vjerovati u Boga? (Bog odlučuje.) Bog je taj koji odlučuje. Oni mogu vjerovati u Boga samo zato što im Bog dopušta da uđu u crkvu. Da Bog nije djelovao i potaknuo ih, ne bi mogli vjerovati u Boga, a da su nasilno dovedeni u crkvu, prije ili kasnije, morali bi otići. Ljudi u svojim urođenim svojstvima nemaju sposobnost prihvaćanja istine; činjenica da mogu ljubiti istinu i prihvatiti istinu dokazuje da Bog djeluje na njima. Ako Bog djeluje na njima, mogu postati članovi crkve – to je preduvjet za ulazak svih vrsta ljudi u crkvu, preduvjet je da ih Bog želi. Bez obzira na to koju ulogu igraju u crkvi, u svakom slučaju, Bog čuva vrata Svoje kuće. Ako im ne dopusti da uđu, onda su vani; ako im dopusti da uđu, onda su unutra. Stoga, postati članom crkve nije tako jednostavna stvar. Kad je riječ o tome koja točno načela služe kao osnova za Božje prihvaćanje ljudi, Bog, naravno, ima Svoja načela. Nećemo u zajedništvu razgovarati o tome kakvu osobu Bog želi, a kakvu ne želi – to je vrlo složeno. Zašto kažem da je složeno? Bog ima plan za to tko ulazi u crkvu, koju ulogu igra u kojem razdoblju i koju dužnost izvršava ili koji važan posao preuzima u kojem razdoblju te u kojem razdoblju odgovara potrebama rada Božje kuće i njezinim kadrovskim potrebama. Bog regulira i upravlja na makroskopskoj i cjelokupnoj razini, umjesto da samo djeluje u sadašnjem trenutku – to je vrlo složena stvar i ne može se jasno objasniti u nekoliko riječi, pa nećemo ulaziti u potankosti. Ukratko, o tome može li netko ući na vrata Božje kuće ne odlučuje nijedna osoba; Bog nad time ima suverenost i to uređuje. Nakon ulaska u Božju kuću, sve vrste ljudi izvršavaju sve vrste dužnosti, igraju sve vrste uloga i kroče svim vrstama puteva. Sve te razne vrste ljudi imaju svakojaka različita očitovanja, bilo dobra ili loša, pozitivna ili negativna, proaktivna ili pasivna – sve je to pod Božjom suverenošću i upravljanjem.

Božja suverenost znači da se sve događa i odvija svojim prirodnim tokom pod Njegovim upravljanjem; nijedan se događaj ne zbiva slučajno, a razvoj bilo kojeg događaja i promjene kroz koje prolazi ne pokreće niti određuje nijedna osoba – Bog ima suverenost nad svime time. Naravno, konačni ishod i karakterizacija bilo kojeg događaja također se temelje na biti te vrste događaja i biti vrsta ljudi koji su u njega uključeni, a osnova za karakterizaciju događaja u potpunosti su Božje riječi i Božja zahtijevana načela. Nijedna vrsta događaja ne događa se slučajno, a o konačnom ishodu bilo koje vrste događaja ne odlučuju ljudi. Zapravo, početak bilo koje vrste događaja Bog je uredio i prouzročio. Kad Bog prouzroči neku vrstu događaja, On uređuje da u njemu sudjeluje neka vrsta osobe, a ta vrsta osobe može igrati ulogu služitelja ili kontrasta, može imati negativnu ili pozitivnu ulogu. Ali bez obzira na to kakvu ulogu ima, početak svega toga uredio je Bog. U tom pogledu postoje dva objašnjenja Božjih aranžmana. Jedno je objašnjenje da Bog osobno provodi neka pozitivna uređenja i pruža neko pozitivno usmjerenje i nadzor te da neki pozitivni likovi pokreću događaj – to je jedno objašnjenje „Božjih uređenja”. Drugo je objašnjenje da Bog šalje i upućuje neku vrstu duha da čini određene stvari. Te su stvari u očima ljudi negativne i opake, pa su ti negativni i opaki likovi zasigurno negativni likovi, to jest, vrste ljudi koje Bog od početka odredi da uđu u Njegovu kuću kao kontrast i negativni materijal koji služi za poučavanje. Bog ih navodi da igraju te uloge jer, s njihovom priroda-biti, to su jedine uloge koje mogu igrati i On im dopušta da nastupaju do mile volje i do mile volje čine ono što kao kontrasti trebaju činiti. Tijekom cijelog procesa, bilo da se radi o očitovanjima pozitivnih ili negativnih likova, Božje je načelo u pristupanju svim tim pitanjima i njihovom rješavanju pustiti da idu svojim prirodnim tijekom. U promatranju svih tih pitanja i njihovom rješavanju, pozitivni likovi imaju neka pozitivna gledišta i gledišta koja su u skladu s ljudskošću i mjerilom savjesti. Iako neki od njih otkrivaju iskvarene naravi – posjedujući očitovanja osobe koja ugađa drugima ili otkrivajući neke druge iskvarene naravi – u najmanju ruku drže se savjesti i razuma ljudskosti, to jest, drže se samog temelja vladanja. A što se tiče negativnih likova, Bog se ne upliće niti usmjerava išta što oni čine, već ih pušta da slijede svoj prirodni tijek; oni također nastupaju do mile volje i do mile volje razotkrivaju svoju ružnoću i čine određene stvari. Oni uspješno igraju uloge negativnih likova koje Bog razotkriva, naime zlih ljudi i antikrista, omogućujući drugima da jasno vide, u stvarnom životu, kakvi su ljudi đavli, kakvi su ljudi zli ljudi i kakvi su ljudi antikristi te kakva su točno odvratna naličja antikrista, zlih ljudi, Sotona i đavola koje Bog razotkriva. Kad se ti negativni likovi ne bi koristili kao živi materijal za poučavanje u stvarnom životu, onda bi u tvojem umu đavli i Sotone zauvijek bili neopipljivi i zauvijek bi bili samo nagađanje ili slika. Ali sada su ti živi primjeri postavljeni točno pred tvojim očima i ti đavli u ljudskoj koži žive jasno pred tvojim očima, a njihov govor i ponašanje, svaka njihova riječ i postupak, njihovi izrazi lica, pa čak i ton njihova glasa, sve se to živopisno pojavljuje u tvojem životu, točno pred tobom i utisnuto je u tvoj um. To za tebe nije loša stvar. Takve se stvari opetovano događaju u crkvi. Prvi put kad se to dogodi, osjećaš se nelagodno i misliš da se trebaš moliti Bogu. Drugi put kad se to dogodi, misliš: „Moram naučiti primijeniti istinu da se zaštitim i sljedeći put kad naiđem na takvu osobu, moram je izbjeći” i počinješ razmišljati o tome kako se zaštititi i kloniti zlih ljudi. Treći put kad se takva osoba pojavi, razmišljaš: „Zašto ti ljudi govore upravo kao veliki crveni zmaj, kao Sotona? Ne navodi li ono što govore na pogrešan put? Nisu li oni zli ljudi? Čini se da Božje riječi kažu da su ljudi koji pokazuju ta očitovanja antikristi. Moram ih razlučiti i razotkriti, ne smijem dopustiti da me navedu na pogrešan put i moram ih se kloniti.” Doživljavajući takve stvari opetovano, stječeš jasnije i temeljitije razumijevanje o razlučivanju antikrista, zlih ljudi, Sotona i đavola te o tome što su prekidi i ometanja. Tvoje razumijevanje više se ne zaustavlja na riječima i doktrinama, a još manje na slikama. Umjesto toga, sve si sposobniji prepoznati te stvari u stvarnom životu i, u isto vrijeme, sposoban si gledati na te ljude primjenjujući istinu i rješavati te stvari koje su se dogodile primjenjujući istinu. Naravno, kad se te stvari događaju, ti također neprestano ispravljaš svoja gledišta i stajališta, razmišljajući o tome kakvo točno stajalište trebaš zauzeti prema tim ljudima, iz kojeg ih kuta trebaš promatrati i kakav odnos trebaš održavati s njima. Kad se suočiš s tim stvarima, nesvjesno ćeš razmišljati o tim pitanjima, neprestano tragati za istinom kako bi pronašao odgovore i donio zaključke te na kraju nešto zadobio. Tijekom tog procesa, sve što Bog čini jest da pruža ljudima istinu i omogućuje im da je razumiju, bilo da se radi o razgovoru o istini ili o omogućavanju ljudima da razumiju istinu u stvarima koje im se dogode – ukratko, Bog ne sasijeca tu situaciju u korijenu. Ako se to mora dogoditi i korisno je za ulazak u život Božjeg izabranog naroda i za rad crkve, onda će Bog dopustiti da se ljudima to dogodi i neće to zaustaviti, već će pustiti da se odvija svojim prirodnim tijekom. Božji je cilj u takvom djelovanju, s jedne strane, eliminirati ljude, a s druge strane, usavršiti ljude. Naravno, u eliminiranju ljudi On nesumnjivo cilja na one koji služe kao kontrast i nisu čak ni dostojni služenja, dok u usavršavanju ljudi cilja na Svoje izabranike – one među njima koji su voljni težiti istini. To ima dvostruki značaj. Jedan je značaj da zli ljudi, kroz predstavu koju izvode, bivaju razotkriveni, eliminirani i uklonjeni iz crkve. Drugi je da se, u procesu u kojem ti zli ljudi postupno izvode predstavu i služe kao kontrast, Božjem izabranom narodu omogućuje da nauči razlučivati i razumjeti istinu u Božjim riječima; na taj način Bog na praktičan način ugrađuje istinu u ljude – to jest, Bog dopušta da se sva različita očitovanja opake biti svih vrsta zlih ljudi, antikrista, Sotona i đavola koje On razotkriva prikažu u stvarnom životu ljudi, a to ljudima omogućuje da imaju jasno razumijevanje i znanje o raznim vrstama opakih, odvratnih i negativnih likova, događaja i stvari. Recimo, na primjer, da ti Bog kaže: „Ne možeš rukama dirati užareni ugljen; opeći ćeš prste i boljet će te.” Ti ne znaš kako izgleda užareni ugljen, ne znaš kakav je osjećaj dodirnuti ga i, nakon što ti On to kaže, ono što razumiješ jest doktrina. Neki ljudi tada zamišljaju da je užareni ugljen kugla ili dugačka vrpca. A kakve je boje užareni ugljen? Kakav je osjećaj dodirnuti ga? Kakvu bi bol prouzročio dodir? Ti to ne znaš. Tvoj dojam o užarenom ugljenu samo je slika onoga što tvoj um može zamisliti i nikada neće imati nikakve veze sa stvarnošću. Dakle, jednog dana, kad Bog iznese pladanj s užarenim ugljenom i stavi ga pred tebe, ti ga ne prepoznaješ i samo osjećaš da se čini prilično vrućim. Oprezno pružaš ruku prema njemu da vidiš hoće li ti prsti biti topliji kad ga dodirneš. Bog kaže: „Možeš pokušati, ali ne diraj ga predugo, inače će ti opeći kožu.” Neki su ljudi bezumni – ispruže svih pet prstiju i zgrabe ugljen te im se cijela ruka opeče i dobije plikove. Drugi su pametni i oprezni – samo ispruže jedan prst i lagano dodirnu ugljen te ga povuku za manje od sekunde, govoreći: „Jao, prevruće je! Stvarno peče!” Bez obzira na to koristiš li pet prstiju ili jedan prst da ga dodirneš, u svakom slučaju, ono što dodiruješ jest stvarnost, a ne slika ili riječi, i do kraja života nikada nećeš zaboraviti osjećaj i iskustvo dodirivanja užarenog ugljena i što užareni ugljen za tebe znači. Kad ponovno vidiš užareni ugljen, reći ćeš drugima: „Možete ga koristiti za grijanje, sušenje odjeće i pečenje peciva, ali nikada ga ne smijete dirati rukama. Opeći ćete se i dobiti plikove ako ga dodirnete.” Ljudi mogu reći: „Pa što će se dogoditi ako se opečem i dobijem plikove?” A ti ćeš odgovoriti: „U najmanju ruku, nećeš moći ništa držati u rukama, a bit će ti i nezgodno jesti, a još nezgodnije obavljati fizički posao.” To je govor iz iskustva, zar ne? Nakon tog upečatljivog iskustva, osjećaj opekotine od užarenog ugljena bit će duboko urezan u tvoje pamćenje i stoga više nećeš tako lako dirati užareni ugljen. Bog ima suverenost nad svim stvarima i uređuje da se ljudima događaju svakojake stvari kako bi mogli naučiti lekcije i imati koristi od njih te kako bi se istine i riječi koje On pruža ljudima mogle uistinu ugraditi u njih, pa tako Božje riječi i istine više nisu doktrine, parole ili pravila u srcu ljudi, već postaju njihov život i načela i kriteriji o kojima ovise za opstanak i dio su njihova života – na taj će način Božje djelo postići svoj učinak.

Kad je riječ o Božjoj suverenosti, ono što bi ljudi trebali vidjeti jest da Bog uređuje početak nekog događaja, a zatim usmjerava i vodi njegov tijek; što se tiče toga kakav je ishod događaja na kraju, što oni koji teže istini iz njega zadobiju i koliko zadobiju, kako se taj događaj i ljudi i stvari uključeni u njega završi i kako su na kraju uređeni, i to, naravno, određuje Bog – to je načelo Božje suverenosti nad svim stvarima. Bog samo unaprijed određuje početak, tijek i ishod svakog događaja i dopušta da se cijeli događaj slobodno odvija u smjeru koji je On postavio, a cilj je sve uskladiti s prirodnim obrascima ili pustiti da sve izvršava svoju funkciju bez ikakvog preoblikovanja ili prilagodbe kako bi se postigao učinak koji Bog namjerava postići. Nije li tako? (Jest.) Na primjer, kad Bog uredi da neki događaj započne i dogodi se, On tada počinje promatrati stavove ljudi koji dolaze u dodir s tim događajem i kakva su njihova gledišta o njemu – promatraju li ga pozorno ili ih ne zanima obratiti pozornost na njega i uključuju li se u njega srcem ili ga odbacuju, opiru mu se i izbjegavaju ga – Bog promatra očitovanja raznih vrsta ljudi. Dakle, upliće li se Bog u očitovanja raznih vrsta ljudi? Bog se ne upliće. Bog ti daje pravo da slobodno biraš. Možeš pridati veliku važnost tom događaju i biti vrlo ozbiljan u vezi s njim ili možeš zauzeti stav da ga zanemaruješ i da si ravnodušan prema njemu i, naravno, možeš zauzeti i stav da se suzdržavaš, izbjegavaš ga i ne sudjeluješ u njemu – Bog samo nijemo promatra. Ali nastanak i tijek cijelog događaja pokreće Bog. To je početni korak Božje suverenosti nad nekim događajem. Kad se taj događaj počne odvijati, što se tiče toga koji ljudi u njemu sudjeluju, koji se ljudi u njega uključuju i u kojem se smjeru događaj razvija nakon što su se oni uključili u njega, naravno da Bog usmjerava i uređuje sve te ljude tako da se događaj odvija u pravcu i s učinkom koji Bog želi. Na isti način, kad taj događaj izađe na vidjelo i cijela stvar dosegne vrhunac, Bog i dalje promatra stavove, očitovanja, mišljenja i gledišta raznih vrsta ljudi. On promatra uzimaš li doista taj događaj k srcu, jesi li izuzetno ozbiljan, strog i revan u vezi s tim događajem ili si ravnodušan prema njemu, zanemaruješ ga i nevjerojatno si otupio na njega ili zauzimaš stav izbjegavanja i odbojnosti prema njemu. On promatra jesi li netko tko voli istinu i jesi li netko tko je ozbiljan kad su u pitanju Božje riječi, Božji zahtjevi i istina. Tijekom cijelog događaja, tvoj stav postaje sve očitiji, a Bog će sve jasnije vidjeti tvoj stav prema istini, tvoj stav prema okruženjima koja On postavlja, a također će jasno vidjeti tvoj stav prema težnji istini. Kad se cijeli događaj odvije do kraja i ima svoj neizbježan ishod, Bog i dalje promatra što si zadobio iz cijelog događaja, o čemu razmišljaš u svom umu i što računaš. On gleda jesi li usredotočen samo na zadobivanje iskustva i izvlačenje pouka iz tog događaja kako bi se zaštitio – kao osoba koja ugađa drugima – ili radiš stvari prema istina-načelima i više nisi smušen kao prije. Bog će također gledati kakav je tvoj stav prema tom događaju, šutiš li i ne izražavaš nikakva gledišta, držeći se po strani od svega što te se osobno ne tiče, ili, kad se susretneš s tim događajem, ne samo da ti nedostaje čisto shvaćanje, već su tvoja pogrešna shvaćanja i pritužbe na Boga postali još ozbiljniji i stvorio si još više predodžbi i uobrazilja o Njemu, čak do te mjere da taj događaj želiš izbjeći. Razne vrste ljudi imaju različite misli i gledišta kad se bilo što odigrava, a Bog sve to promatra i bilježi. U bilo kojoj godini, bilo kojeg dana i u bilo kojem satu, minuti ili sekundi, što misliš, što govoriš, što računaš, što planiraš, koji aspekt istina razumiješ, kakav je tvoj stav kad netko u zajedništvu razgovara o nekom aspektu istine, opireš li mu se i osjećaš li odbojnost prema njemu i možda ga ne želiš slušati ili planiraš pobjeći – Bog sve to ispituje. Postoje i neki ljudi koji nikada nemaju nikakav stav prema ljudima, događajima i stvarima koji se pojavljuju u crkvi, Božjoj kući ili oko njih, koji su otupjeli i praznoglavi poput lutaka. Oni se samo čvrsto drže svojih gledišta, misleći: „Sve dok ne činim zlo i ne uzrokujem prekide ili ometanja, niti sudim drugima i ne dajem nikakve komentare niti imam ikakav stav ili gledište kad se susretnem s bilo kojim ljudima, događajima ili stvarima i samo se ponašam kao robot i dobro izvršavam svoju dužnost i dobro službujem, pridržavajući se pravila, to je dovoljno.” I to je jedna vrsta misli i gledišta. Naravno, Bog će također promatrati i zabilježiti tu vrstu misli i gledišta. Cilj koji stoji iza Božje suverenosti nad svim stvarima i događajima i nad svakom pojedinom stvari koja se događa oko ljudi jest postaviti okruženja za ljude i pružiti im živi materijal za poučavanje kako bi, suočeni sa svakojakim stvarima, razne vrste ljudi pokazale svoju istinsku stranu i pokazale svoje istinske misli i gledišta te svoj istinski stav prema Bogu i istini. Ti stavovi koje ljudi imaju očituju se u potpunosti u stanju slobode i nesputanosti. Bog se nikada ne upliće i ne miješa niti manipulira, On samo dopušta raznim vrstama ljudi da do mile volje i prema svom prirodnom tijeku izraze svoje misli, gledišta i stavove te na kraju otkriva razne vrste ljudi i postupa s raznim vrstama ljudi prema njihovim očitovanjima. Tko spada u „razne vrste ljudi”? Kakve aranžmane Bog pravi za razne vrste ljudi? Bog omogućuje onima koji vole istinu da zadobiju istinu; On omogućuje onima koji nisu zainteresirani za istinu, ali su voljni službovati, da se smire i to čine; što se tiče onih koji osjećaju odbojnost i nesklonost prema istini, On otkriva njihov stav gnušanja prema istini, ali ako se mogu smiriti da služe ili su podobni za služenje, Bog će izabrati te bolje i dati im pravo da služe, dok ako nisu podobni za služenje ili im je istina toliko odbojna da mogu uzrokovati prekide i ometanja, Bog će ih ukloniti kad za to dođe pravo vrijeme i prilika. Sav taj posao koji Bog obavlja nije u skladu s ljudskim predodžbama, zar ne? (Jest.) Mogu li ljudi u svemu tome vidjeti Božju snošljivost i divotu? (Iz tih stvari možemo vidjeti da kroz to praktično djelo Bog vodi ljude da iskuse, a iza svega toga stoji Božja ljubav prema čovjeku.) U tom su djelu Božje brižne namjere, mudrost Njegova djela i Njegov odgovoran stav prema ljudskim bićima koja namjerava spasiti. Postoji još jedan aspekt, a to je da Božje odlike i biće nisu stvari koje ljudska bića imaju. Bog je izuzetno strog i ozbiljan u svemu što čini i nikada nije nemaran. Osobito kad je riječ o tome da ljudi zadobiju istinu, On je izuzetno strog i ozbiljan; kako bi preuzeo odgovornost za živote ljudi i njihove ishode, Bog mora tako postupiti. Naravno, za Boga, to je točno onako kakva je Njegova bit i kakve su Njegove odlike i biće. Bez obzira na to kakav stav imaš prema svom životu i prema svom ishodu i odredištu, bio to ozbiljan i strog ili površan stav, u svakom slučaju, što se Boga tiče, zato što te je On izabrao i što te opskrbljuje istinom i želi te spasiti, On će imati potpuni uvid u svaku tvoju riječ i postupak i tvoje stavove u svemu te će na kraju odrediti tvoj ishod na temelju svih tvojih stavova. I na temelju svih tvojih stavova, On će gledati hoćeš li na kraju biti netko tko zadobiva istinu i netko tko će se moći pokoriti Bogu i biti u skladu s Njim. Možda nikada nisi ozbiljno shvaćao to da Bog spašava ljude, nikada nisi o tome pažljivo razmišljao i ne znaš kako Bog spašava ljude. Međutim, kao Stvoritelj koji ima suverenost nad stvorenim ljudskim bićima, On nije smeten i zbunjen kao ljudi; On djelo spašavanja čovječanstva obavlja na ozbiljan način. On te je stvorio i izabrao. Obećao je ljudima da će ih u cijelosti spasiti, pa će to djelo i dovršiti i bit će odgovoran do kraja. Stoga postoje stvarna očitovanja i stvarni sadržaj rada u Božjem dovršavanju Njegova djela i preuzimanju odgovornosti do kraja. Tako Bog djeluje i to je Njegov iskren i ozbiljan stav. Bog neće biti površan prema tebi niti te otpraviti nekom parolom, a to je osobito očito u Božjem djelu jer ono odražava stvarnu cijenu koju Bog plaća kako bi spasio ljude i Njegov odgovoran stav prema ljudima.

Kako zadobiti istinu u okruženjima koja Bog postavlja

Jednom kad ljudi shvate načela i svrhu Božjeg spasenja ljudi i Božju suverenost nad svime, neće li se njihove predodžbe i uobrazilje o Bogu u tom pogledu donekle riješiti? (Hoće.) Što bi ljudi trebali shvatiti u tom pogledu? To je da, bilo da je riječ o svakojakim stvarima ili jednoj konkretnoj stvari nad kojom Bog ima suverenost, suradnja ljudi čini 80 ili čak 90 posto, a njihove misli i gledišta te njihovi stavovi prema dotičnoj stvari vrlo su važni u Božjim očima. Nemoj misliti da, ako ništa ne kažeš i ne pokažeš svoj stav kad ti se nešto dogodi, Bog neće obratiti pozornost na tebe i da će te zanemariti. Ako bi želio da te Bog zanemari, onda bi bilo bolje da ne vjeruješ u Boga. Budući da si u Božjoj kući i budući da te je Bog izabrao, Bog te nipošto neće zanemariti. Sve se stvari ispituju u Božjim očima, a još više ti, sićušna osobo. Čak i da si mrav, da te je Bog izabrao, Bog bi te i dalje neprestano ispitivao i vodio. Budući da te Bog ispituje, samo moraš prihvatiti stvari koje ti se događaju. Nemoj ih izbjegavati – izbjegavanje nije mudar izbor. Moraš se suočiti s njima. Tek kad se suočiš s njima i imaš jasan stav, imat ćeš priliku, u okruženjima koja je Bog postavio za tebe, zadobiti istine koje ti On dopušta da razumiješ, dok ti izbjegavanje neće omogućiti da razumiješ istine šuteći. Osim istina koje se tiču vizija, druge istine – naime sve vrste istina koje se tiču ljudskog života i postojanja – izražene su kroz okruženje ili kroz kontekst ponašanja neke vrste osobe koje se očituje. Ljudi mogu istinski shvatiti stvarnosti tih istina tek nakon što zadobiju stvarno iskustvo i razumijevanje. Većina ljudi ne može jasno vidjeti tu poantu, a njihov je stav prema raznim vrstama istina mlak i također neprestano žele izbjegavati ta okruženja i ne žele tragati za istinom u vezi sa stvarnim problemima. Niti uče razlučivati različite vrste ljudi i događaja na temelju istine, niti uvježbavaju primjenjivanje istine za rješavanje raznih problema. Što da im se dogodi, nemaju nikakav stav ni gledišta i ne sudjeluju u razgovoru u zajedništvu i raspravama. Zadovoljavaju se samo molitvom Bogu, čitanjem Božjih riječi, učenjem himni i svakodnevnim ispunjavanjem svojih dužnosti i to je to. Reći ću ti jednu stvar, a to je da su karakteristike službenika da su voljni samo ulagati napor i da ih ne zanima nijedan aspekt istine niti su voljni biti ozbiljni u vezi s bilo kojim aspektom istine te smatraju da je to naporno – to je službenik. Ako nisi Sotonin sluga, ili neka zla osoba ili antikrist, onda u najboljem slučaju možeš biti samo službenik. Ali drugačije je za Božji narod koji može postići spasenje. Oni se ne zadovoljavaju samo službovanjem i ulaganjem malo napora, već uče i razumiju razne istine u svim vrstama ljudi, događaja i stvari, a zatim gledaju i postupaju s raznim vrstama ljudi i događaja na temelju tih istina. Na taj se način razne istine postupno ugrađuju u njih i postupno postaju njihov život i načela za njihove postupke i vladanje. Tek kad istina postane tvoj život, moći ćeš se pokoriti Bogu i bojati se Boga i kloniti se zla; inače se taj učinak ne može postići. Nemoj se bojati iskusiti stvari i nemoj se bojati razlučivati ljude. Nije loša stvar što se zbivaju svakojaki događaji, a Bog ima suverenost nad time. S obzirom na to da Bog ima suverenost i pravi aranžmane, čega se imaš bojati? S obzirom na to da Bog ima suverenost i pravi aranžmane, onda za tebe pojava nekog događaja u najmanju ruku nije zlonamjerna niti je iskušenje. Umjesto toga, on služi za to da naučiš lekcije, da budeš poučen i da imaš koristi te da te budeš usavršen. Ako se možeš pokoriti Božjim orkestracijama i aranžmanima, pristupiti onome što ti se događa kao pozitivnom materijalu za poučavanje i tragati za istinom i naučiti lekcije koje bi trebao naučiti, onda će se istina prirodno i neprimjetno ugraditi u tebe i postati tvoj život. Stoga je pogrešno da većina ljudi zauzima stav ravnodušnosti, izbjegavanja, nesudjelovanja i neuključivanja te da ne izražava gledišta niti sudjeluje u razgovoru u zajedništvu kad se suoči s raznim događajima – to se ne preporučuje. Zašto kažem da je pogrešno i ne preporučuje se? Taj stav pokazuje Bogu da te ne zanimaju Njegovo spasenje ili Njegove dobre namjere i da te ne zanima da te Bog usavrši te da na to ne obraćaš pozornost i odbacuješ to. Kad Bog vidi taj tvoj stav, hoće li te i dalje htjeti spasiti? Pa čak i ako te Bog želi spasiti, kako te može spasiti ako ne surađuješ? Kao što se kaže: „To je beznadan slučaj”, a ta se izreka odnosi upravo na tu vrstu osobe.

U cjelokupnom Božjem planu upravljanja, osobito u ovoj posljednjoj etapi Njegova djela, On je izrazio velik broj istina i sve si ih čuo. Bez obzira na to koliko si ih iskusio ili razumio, u najmanju ruku ih poznaješ, stoga se Bog neće dodatno uplitati i olakšavati to. Bog samo čeka tvoj stav, kao i tvoju suradnju u svemu što ti se dogodi – On želi vidjeti tvoj stav, tvoja gledišta, tvoje težnje i put kojim kročiš. Ako, svaki put kad se suočiš s ljudima, događajima ili stvarima, ono što Bog bilježi jest da nemaš ni stava ni gledišta te da nikad nemaš što reći, reci Mi, zar onda nisi budala? Kakvi ljudi nikad nemaju što reći? Nisu li to oni koji su gluhi, nijemi, slaboumni ili idioti? Bog bilježi da nemaš stava, pa kad te na kraju bude ocijenio, nećeš dobiti nijedan bod. Kad ti se nešto dogodi, Bog pita: „Jesi li voljan platiti cijenu?”, a ti kažeš: „Da, jesam!”, i On pita: „Imaš li odlučnosti? Jesi li se zakleo?”, a ti odgovaraš: „Jesam!” Ako imaš samo tu odlučnost, ali kad te se pita što si zadobio iskustvom u tom okruženju, nemaš što reći i nisi ništa zadobio ni iz jednog okruženja koje si iskusio, onda će ti na kraju, kad te Bog bude ocijenio, to donijeti samo dva boda. Zašto dva boda? Zbog te tvoje male odlučnosti dobit ćeš dva boda. Reci Mi, nećeš li tada biti gotov? Hoćeš li i dalje imati nadu u spasenje? Nada u spasenje zadobiva se tvojom vlastitom borbom. To je plod koji dobivaš u zamjenu za odabir da hodaš putem težnje za istinom. Stoga, s čime god se suočio, nemoj se toga bojati niti to izbjegavati i nemoj pokrivati glavu rukama i povlačiti se u svoj oklop poput kornjače – umjesto toga, suoči se s tim pozitivno i samoinicijativno. Ako si plašljiv i bojiš se stvari te se ne usuđuješ dati procjenu o bilo čemu – bez obzira na koga se to odnosi – iz straha da će te drugi razotkriti i prozreti i ako kažeš nešto pogrešno i uvijek se bojiš i nikad ne sudjeluješ, to znači da propuštaš svoju priliku! Možda si uložio puno energije u vršenje svoje dužnosti, ali činjenica je da si već odavno odredio svoj ishod. Na kraju ćeš dobiti samo dva boda, pa zar nisi obična budala? Nije li dobiti dva boda isto što i biti obična budala? A budući da ćeš dobiti samo dva boda, neće li tvoja vjera u Boga tijekom ovog života biti uzaludna? Ovo je posljednja etapa Božjeg djela; ako je tvoja vjera ovaj put bila uzaludna, onda će tvoj ishod biti određen. Bog više nikada neće obavljati djelo spasenja ljudskih bića. Ovo je posljednja prilika – ako se i dalje ne boriš za nju i pustiš je da ti promakne i ne možeš postići spasenje, kakva će to biti šteta! Bez obzira na to koliko si godina doživljavao Božje djelo, moraš barem dobiti prolaznu ocjenu, tada će još postojati nada da ćeš preživjeti. Ako tvoj rad nije čak ni u skladu s mjerilom, a uz to si izazvao i mnoga prekidanja i ometanja, onda nećeš požnjeti nikakav plod, a tvoja nada u postizanje spasenja postat će jednaka ništici. U svakom okruženju koje Bog postavi, nemoj biti promatrač; budi sudionik, budi dio toga. Ali postoji jedno načelo kojeg se u najmanju ruku moraš pridržavati: nemoj izazivati ometanja. Možeš sudjelovati i izražavati vlastita mišljenja i procjene, pa čak i ako govoriš kao laik i samo izgovaraš riječi i doktrine, to nije važno. Međutim, u svakoj stvari moraš sudjelovati s načelom i namjerom traganja za istinom, primjenjivanja istine i pokoravanja istini – samo tada postoji nada u tvoje spasenje. Na čemu se temelji nada u spasenje? Temelji se na tvojoj sposobnosti da težiš istini, promišljaš o istini i ulažeš napor u istinu kad se svaka stvar dogodi. Samo na toj osnovi možeš razumjeti istinu, primijeniti istinu i postići spasenje. Međutim, ako si uvijek promatrač kad se stvari događaju – ne daješ nikakve procjene ni karakterizacije i ne izražavaš nikakva osobna mišljenja – i nemaš gledišta ni o čemu ili, čak i ako imaš gledišta, ne izražavaš ih i ne znaš jesu li ispravna ili pogrešna, već ih samo držiš zaključana u svom umu i razmišljaš o njima, tada ćeš na kraju ostati bez zadobivene istine. Razmisli o tome, to je kao da gladuješ sjedeći na velikoj gozbi. Nisi li jadan? U Božjem djelu, ako si vjerovao deset godina i cijelo to vrijeme bio promatrač ili si vjerovao 20 ili 30 godina i cijelo to vrijeme bio promatrač, onda će ti na kraju, kad dođe vrijeme da se odredi tvoj ishod, Bog ocijeniti tvoj zapis s dva boda i tako ćeš biti obična budala, a svoju priliku da zadobiješ istinu i svoju nadu u spasenje sam ćeš upropastiti. Na samom kraju, bit ćeš etiketiran kao obična budala, a tako ti i treba, zar ne? (Da.) Koja je tajna da se ne bude obična budala? (Tajna je u tome da se ne bude promatrač.) Nemoj biti promatrač. Vjeruješ u Boga, stoga moraš iskusiti Božje djelo kako bi zadobio istinu. Neki bi mogli pitati: „Dakle, tražiš li od mene da sudjelujem u svemu? Ali ljudi kažu: ‚Ne miješaj se u ono što te se ne tiče.’” Tražiti od tebe da sudjeluješ znači tražiti od tebe da tragaš za istinom i učiš lekcije iz stvari s kojima se susrećeš. Na primjer, kad se susretneš s određenom vrstom osobe, moraš zadobiti sposobnost razlučivanja kroz njezina očitovanja i stvari koje čini. Ako krši istinu, moraš razlučiti što je to što je učinila, a što krši istinu. Ako drugi kažu da je ta osoba zla, moraš razlučiti što je to što je rekla i učinila i koja očitovanja zlodjela ima da bi bila okarakterizirana kao zla osoba. Ako drugi kažu da ta osoba ne štiti interese Božje kuće i pomaže ljudima izvana na njezinu štetu, onda bi se trebao raspitati o tome što ta osoba radi. A nakon raspitivanja, nije dovoljno samo znati te stvari. Moraš također promišljati: „Bih li ja mogao činiti takve stvari? Kad me nitko ne bi podsjetio, možda bih i ja činio iste stvari i ne bih li tada imao isti ishod kao ta osoba? Ne bi li to bilo opasno? Srećom, Bog je postavio ovo okruženje da me upozori, što je najveća zaštita za mene!” Nakon što o tome promisliš, shvatiš jedno: ne možeš slijediti put kojim takva osoba ide, ne možeš biti takva osoba i moraš samoga sebe opominjati. Bez obzira na to s čime se susretneš, moraš iz toga izvući pouku. Ako postoje stvari koje ne razumiješ u potpunosti i za koje u srcu osjećaš da su čudne, trebao bi postavljati pitanja i raspitivati se o njima te utvrditi stvarno stanje stvari traganjem za istinom. To nije znatiželja; to je ozbiljnost. Biti ozbiljan ne znači raditi površno ili slijediti stado – to je stav preuzimanja odgovornosti. Tek kad zadobiješ jasnu sliku o problemima, a zatim tragaš za istinom kako bi ih riješio, kad se u budućnosti suočiš s istom vrstom situacije imat ćeš put primjene, moći ćeš točno primjenjivati i imati osjećaj mira i spokoja. Tvoja se ozbiljnost temelji na načelu da pokušaš razumjeti stvarno stanje činjenica i iz njih zadobiti istinu i naučiti kako gledati na ljude i stvari, umjesto da slijediš druge ljude i ideš s masom u svemu. Samo ako si ozbiljan u svojim postupcima, možeš doći do primjenjivanja istine i postupanja na temelju načela. Oni koji nisu ozbiljni skloni su slijediti druge ljude i prepustiti se struji i na taj način vjerojatno će kršiti istina-načela. Recimo, na primjer, da netko dosljedno svoju dužnost obavlja površno i stoga nije podoban za obavljanje svoje dužnosti. Ti kažeš: „Doimao se ispravnim. Kako nisam primijetio da je površan? Je li me zaludio? Na koje je načine površno obavljao svoju dužnost? Koje je stvari radio površno?” Kad ti netko drugi kaže nekoliko načina na koje se ta osoba ponašala površno, ti kažeš: „Taj se čovjek stvarno dobro pretvara! Doimao se ispravnim i govorio je stvarno lijepe stvari. Govorio je: ‚Bog nam je dao toliko milosti – ne možemo biti bez savjesti, moramo pravilno izvršavati svoje dužnosti!’ Kad sam ga čuo da to govori, mislio sam da odano izvršava svoju dužnost; nisam mogao ni pomisliti da je tako površan! Nisam li bio zaluđen? Nedostajalo mi je sposobnosti razlučivanja o ljudima, nisam gledao na ljude i stvari niti se odnosio prema ljudima na temelju istina-načela. Vodio sam se samo time kako je ta osoba lijepo govorila, ne gledajući rezultate koje je postigla u svojoj dužnosti, njezino konkretno ponašanje i očitovanja, niti njezinu bit – u tome sam pogriješio. Ispada da ljudi koji naoko izgledaju dobri ne moraju nužno biti istinski dobri te iako govore stvari koje lijepo zvuče, možda ne čine ono što govore i ne moraju nužno biti ljudi sa savješću i ljudskošću. Od sada moram promatrati ljude na temelju Božjih riječi i naučiti razlučivati ljude. Ne mogu se više dati prevariti!” Vidiš, bez obzira na to što se dogodi, sve dok si donekle ozbiljan i tragaš za istinom, a zatim donosiš zaključke, nešto ćeš zadobiti. Ako doista požanješ te dobitke, nije li to dobra stvar? (Jest.) Nešto si naučio i donekle si imao koristi u pogledu razlučivanja ljudi – to je ono što zadobivaš time što si ozbiljan i ulažeš napor u pogledu istine. Pretpostavimo da nisi tako ozbiljan. Kad čuješ da je netko smijenjen jer je uvijek bio površan u izvršavanju svoje dužnosti, ne pitaš: „Zašto je bio površan? Zašto je smijenjen?” Umjesto toga, samo misliš u sebi: „Što je tako strašno u tome da se bude površan? U svakom slučaju, ja nisam smijenjen, pa je sve u redu.” U tom slučaju, hoćeš li primiti ikakvo upozorenje, naučiti ikakvu lekciju ili razviti imalo sposobnosti razlučivanja iz toga? Ne. Zašto nećeš? Zato što te takve stvari ne zanimaju niti si ozbiljan u vezi s njima i uopće ne nosiš teret za svoj ulazak u život ili težnju za istinom i ne zanimaju te razgovori drugih ljudi o pitanjima težnje istini i ulaska u život, niti u njima sudjeluješ, a najviše što činiš jest da površno izgovoriš nekoliko riječi slaganja i to je sve. Ima li mnogo takvih ljudi? Kad im se nešto dogodi, osobito vole biti površni i obavljati stvari reda radi i uopće ne nose teret za svoj ulazak u život ili težnju istini. Osim što vole malo ogovarati u razmjeni mišljenja s drugima, nemaju nikakvog interesa za stvari poput onih koje uključuju ulazak u život ili lekcije koje bi ljudi trebali naučiti u okruženjima koja Bog postavlja. Nakon što završe svoj mali trenutačni posao, sjede i zure u prazno, samo žele zadrijemati ili malo odmoriti i uopće ne nose nikakav teret za svoj ulazak u život. Osim malo odlučnosti i nekoliko želja koje imaju, ti ljudi na kraju neće zadobiti nikakve istine i, na kraju, njihova ukupna ocjena može biti samo dvojka, neće se moći otresti toga da su obične budale i tako će u ovom životu biti gotovi. Ako si ovaj put gotov, onda ćeš doista biti gotov i nema nade da ćeš biti spašen, jer tvoj ishod bit će određen. Ocjena koju stvoreno biće na kraju dobije izravno je povezana s njegovim ishodom. Ako dobiješ prolaznu ocjenu, onda će tvoj ishod biti da si spašen. Ako ne dobiješ prolaznu ocjenu, onda nećeš imati dobar ishod. Ovo je vrijeme kad se ishodi ljudi konačno određuju i jednom kad se ishod odredi on je trajan i neće se promijeniti. Neće biti druge prilike da se boriš za dobar ishod i nikakve prilike da ga promijeniš – tvoja sudbina bit će određena jednom zauvijek. Jesi li razumio? Je li ovo rečeno da te uplaši? (Ne.) Razmisli o tome – Bog obavlja djelo upravljanja i spasenja čovječanstva i pruža ljudima razne istine koje bi trebali posjedovati – koliko puta Bog može obavljati takvo djelo? (Samo ovaj jedan put.) Nikada prije nije obavljeni i nikada više neće biti obavljeno. Ovo je jedini put i jednom kad bude dovršeno Božje veliko djelo bit će u potpunosti ostvareno. Što znači „u potpunosti ostvareno”? Znači da ga On neće ponovno obavljati i nema planova za to. Stoga, kakvi god konačni ishodi ljudi bili ovaj put, oni će biti konačni i neće se promijeniti. Bog neće dati ljudima priliku da ponovno nastupe ili da ponovno prožive svoje živote. Vrijeme koje je prošlo nikada se neće vratiti i neće biti nikakvih promjena. Dakle, ako ne iskoristiš ovu priliku, izgubit ćeš priliku da budeš spašen. Ako zanemaruješ razna okruženja i razne ljude, događaje i stvari koje je Bog postavio, ako si otupio i tupav u vezi s njima i odnosiš se prema njima ravnodušno, onda si obična budala. Čak ni ti ne shvaćaš ozbiljno svoj ishod i odredište, pa tko će onda obratiti pažnju na tebe? Toliko ti je puta ovo rečeno, ali ti to ne shvaćaš ozbiljno, pa što si onda ako ne obična budala? Ništa nije tako važno kao pitanje spasenja. Nije li tako? (Da.) Naravno, kao što sam upravo rekao, konačni ishod osobe određen je njezinim cjelokupnim očitovanjima u raznim okruženjima nad kojima Bog ima suverenost, stoga bi ljudi trebali obratiti pažnju na svoja cjelokupna očitovanja u svakodnevnom životu. Ovdje namjera nije tražiti od tebe da ogovaraš i da budeš uvučen u sporove, već da te navede da, na temelju svog postojećeg okruženja i uvjeta i u najvećoj mogućoj mjeri, dođeš do razumijevanja istine i uđeš u istinu, da kreneš putem težnje istini i da se donekle trudiš ući u tri stavke „otpuštanja” o kojima smo razgovarali, prije nego što Božje djelo bude završeno – tada ćeš proći s ocjenom 60 ili više i bit ćeš spašena osoba. Međutim, ako se čak ni ne približiš nijednoj od te tri stavke ili ako ne prođeš ni u jednoj od njih i ako nemaš stvarni ulazak ni u jednu od njih, onda nećeš dobiti prolaznu ocjenu i nećeš biti predmet spasenja. Jesi li razumio? (Da.)

Na što biste se vi svi sada trebali usredotočiti u praktičnom djelovanju? Na traganje za istinom i učenje lekcija u okruženjima koja Bog postavlja. Ako si svaki dan zadovoljan time da samo ulažeš napor i obavljaš posao, a da uopće ne težiš istini, onda si samo službenik. Ako si uložio napor, iskusio razna okruženja koja je Bog postavio i razumio neke istine; i bez obzira na to koliko si istina zadobio, na kraju si ostvario dobitke, bili oni veliki ili mali, brojni ili malobrojni; pa čak i ako ti je trebalo jako dugo da zadobiješ te stvari i tvoj napredak je bio spor, u najmanju ruku si u toku Božjeg djela i ti si netko tko je ostvario dobitke; tada ćeš imati priliku biti spašen. Što je najosnovnija stvar koju biste vi sada trebali učiniti? Trebao bi izaći iz svih raznih vrsta složenih i besmislenih poslova i usmjeriti svoje srce na težnju istini; trebao bi se truditi da u kratkom razdoblju shvatiš svoja različita stanja, da upoznaš svoju slabu točku, svoje slabosti i svoje probleme, a zatim da tragaš za istinom kako bi ih riješio, tako da imaš put koji ćeš slijediti i cilj kojem ćeš težiti te jasna istina-načela kojih ćeš se pridržavati u dužnosti koju izvršavaš. Trebao bi imati jasan cilj i smjer kojem ćeš težiti u pogledu vlastitih nedostataka, vlastite dužnosti i vlastitog okruženja, umjesto da trčiš uokolo kao muha bez glave, završavajući ondje kamo te noge slijepo odvedu, što je opasno. Moraš se riješiti stanja i sadašnje situacije svog života u kojoj samo ulažeš napor, ali ne zadobivaš istinu. Nemoj biti promatrač i nemoj se uvlačiti u svakojake sporove. Ako se ne želiš uvlačiti u njih, moraš naučiti ulagati napor u istina-načela. Ako razumiješ svako od istina-načela, moći ćeš izbjeći te vrste sporova. Zašto to kažem? Tek kad razumiješ razne istine, možeš ući u njih i imati nadu u ulazak u istina-stvarnost. Tada ćeš, kada sudjeluješ u raznim stvarima, imati načela i znati kako se suočiti s tim stvarima. Ako samo prestaneš biti promatrač, ali si potpuno smeten u vezi sa svakom istinom i ne razumiješ nijednu istinu, a sve što razumiješ su doktrine i nekoliko riječi te ne znaš kako razlučiti različite vrste ljudi, a kad se susretneš s problemima samo govoriš o tijeku događaja i donosiš sud o tome tko je bio u pravu, a tko u krivu i ništa više, te na kraju ne zadobivaš istinu, onda je tvoje sudjelovanje u bilo čemu bezvrijedno. U što se takvo sudjelovanje pretvara? Pretvara se u izazivanje sporova. Stoga moraš naučiti ulagati napor u istina-načela i jednom kad ti njihova primjena postane sve jasnija – i to činiš sa sve većom točnošću – imat ćeš nadu za ulazak u istinu, a tada ćeš imati i nadu za spasenje.

S obzirom na to kako ljudi mogu zadobiti istinu u okruženjima koja je Bog za njih postavio, o koliko smo ukupno načela primjene upravo razgovarali u zajedništvu? Nemojte biti promatrači i što još? (Nemojte samo ulagati napor.) Riješite se stanja u kojem se zadovoljavate samo ulaganjem napora, ali niste voljni težiti istini. Što još ima? (Nemojte se uvlačiti u svakojake sporove.) Nemojte se uvlačiti u svakojake sporove, nemojte se zaplitati u svakojake složene poslove – nemojte pridržavanje istina-načela zamijeniti tim stvarima. Vi biste se trebali pridržavati svih tih načela. Ako ih se čvrsto držiš, nećeš biti daleko od težnje istini i ubrzo ćeš moći ući u stvarnost težnje istini. Je li ovo lako primijeniti? Toliko godina komuniciram s ljudima u crkvi, ali rijetki su oni koji Mi postavljaju pitanja o ulasku u život ili pitanja koja uključuju istina-načela i rijetki mi govore o svojim osobnim stanjima, a zatim tragaju za putevima primjene. Umjesto toga, neki ljudi postavljaju pitanja koja nemaju nikakve veze s istinom, pa čak koriste riječi poput „tražiti”. Kad čujem riječ „tražiti”, slušam vrlo pozorno i ozbiljno, posvećujući im Svoju punu pozornost, ali kad se ispostavi da pitaju o nekoj beznačajnoj vanjskoj stvari, osjećam gađenje. Kažem: „Stvar o kojoj ti pitaš nema nikakve veze s radom crkve ili ulaskom u život. Nemoj koristiti riječ ‚tražiti’. Vrijeđaš riječ ‚tražiti’.” Može li se riječ „tražiti” nepravilno koristiti? (Ne, ne može.) Netko Me je čak pitao: „Moje dijete ima madež na leđima. Neki ljudi kažu da taj madež znači da ga čeka zla kob, a drugi kažu da može postojati opasnost od bolesti na području gdje madež raste. U svakom slučaju, nije me briga čeka li ga zla kob ili ne, ali ako je to doista štetno za njegovo zdravlje, misliš li Ti da bi taj madež trebalo ukloniti?” Kad bi se vas to pitalo, kako biste vi odgovorili? Mislite li vi da se to odnosi na istinu? Odnosi li se na rad crkve? (Ne, ne odnosi se.) Ne odnosi se ni na jednu od tih stvari, pa jesam li Ja dužan baviti se time? (Ne.) Nemam takvu obvezu. Pa sam rekao: „Činjenica da tvoj sin ima madež na tijelu nema nikakve veze s istinom. Nemoj Mene pitati o tome, idi i pitaj liječnika. Ja nisam tvoj obiteljski liječnik.” Mislite li vi da bih se Ja trebao baviti time? (Ne, ne bi trebao.) Koga god da pitaš, nitko se ne bi bio voljan time baviti. Nije riječ o tome da se boje preuzeti odgovornost. Nego nemaju obvezu baviti se takvim stvarima. Bi li uklanjanje ili neuklanjanje madeža tvog sina utjecalo na rad crkve? Bi li utjecalo na tvoje izvršavanje dužnosti? Ta stvar nema nikakve veze sa Mnom. Nemoj Me pitati o tome, to je besmislica. Nema uopće nikakve veze s istinom, a ti ipak koristiš riječ „tražiti”. Okaljao si riječ „tražiti” – to je odvratno! Netko je također pitao: „Kornjača mi je ušla u dvorište, trebam li je uloviti ili ne? Želim tražiti od Tebe.” Postavio je to pitanje da bi od Mene tražio odgovor – misliš li ti da bih mu trebao odgovoriti? (Ne.) Rekao je: „Što ako kršim zakon time što je lovim? Ako kršim zakon, a Ti me ne zaustaviš, Ti ćeš biti odgovoran!” Što bi ti rekao? (Odlučio si je uloviti svojom voljom – to što ti kršiš zakon nema nikakve veze sa mnom.) Kršiš li zakon ili ne, to je tvoja stvar i nema nikakve veze sa Mnom. Možeš Mi postavljati pitanja o stvarima kao što su načela rada crkve i istina-načela, ali kad se radi o pravnim pitanjima, idi nađi odvjetnika – posavjetuj se s odvjetnikom u kojoj god zemlji živio. Ja nisam odvjetnik, stoga Me nemoj pitati o takvim stvarima. Ovdje sam da izrazim istinu i činim djelo spasenja čovječanstva. Ja samo opskrbljujem ljude istinom i razgovaram u zajedništvu o načelima. Što se tiče toga možeš li biti spašen ili ne, to nema nikakve veze sa Mnom; to je tvoja osobna stvar. A da i ne govorimo o privatnim stvarima u tvom životu – o njima Me pogotovo ne bi trebao pitati i nemam nikakvu obvezu da ti odgovorim. Nije li to tako? (Jest.)

Ova tema koja se odnosi na Božje djelo neraskidivo je povezana s konačnim ishodima ljudi, stoga ljudi ne mogu sa sobom nositi predodžbe i uobrazilje kad prihvaćaju i doživljavaju Božje djelo; trebali bi otpustiti te predodžbe i uobrazilje iz korijena i ne bi smjeli dopustiti da one postoje između njih i Boga. Samo pristupajući Božjem djelu s ispravnim mislima, gledištima i stavovima, ljudi mogu imati priliku razumjeti i zadobiti istinu; samo pristupajući Božjem djelu s ispravnim stavovima i ispravnim mislima i gledištima, ljudi mogu istinski razumjeti i iskusiti Božje djelo i, na kraju, unutar Božjeg djela, zadobiti istine koje bi trebali zadobiti. Stoga, što god otpustio, ukratko, sve je to da bi ti omogućilo da dođeš na pravi put i kreneš putem težnje istini, pri čemu konačni rezultat i cilj nisu ništa drugo nego da ti to omogući da razumiješ istina-načela i zadobiješ istinu. To je krajnji cilj našeg razgovora o ovom sadržaju. O čemu god da smo razgovarali, krajnji je cilj omogućiti ljudima da uđu u istina-stvarnost. Ako razumiješ istinu i imaš istina-načela kao svoj temelj u mnogim stvarima te više nisi bez smjera, bez cilja ili izgubljen u činjenju stvari, to ne znači da se tvoj kov poboljšao, već da imaš Božju istinu, Božje riječi, kao mjerila za svoje postupke i vladanje. To jest, na temelju svog urođenog kova, sposobnosti i darova razumio si istinu i imaš mjerila za svoje vladanje i tako si stvoreno ljudsko biće koje može živjeti neovisno na ovom svijetu i među svim stvarima. Samo je takvo ljudsko biće uistinu u skladu s mjerilom kao stvoreno ljudsko biće – to je standardno stvoreno ljudsko biće. Jeste li razumjeli? (Jesmo.) Onda ovdje završava naš današnji razgovor. Doviđenja!

15. srpnja 2023.