11. poglavlje
Golom ljudskom oku čini se da u ovom razdoblju nema nikakvih promjena u Božjim izjavama, a to je zato što ljudi nisu sposobni dokučiti zakone po kojima Bog govori i ne razumiju kontekst Njegovih riječi. Nakon što pročitaju Božje riječi, ljudi ne vjeruju da u tim riječima ima ikakvih novih otajstava; stoga nisu sposobni živjeti iznimno svježim životom, nego žive ustajalim i beživotnim životom. Ali vidimo da u Božjim izjavama postoji dublja razina značenja, ona koja je čovjeku i nedokučiva i nedostižna. Danas je čovjeku najveći blagoslov to što ima sreću čitati takve Božje riječi. Da nitko ne čita te riječi, čovjek bi zauvijek ostao ohol, samopravedan, bez spoznaje o sebi i nesvjestan toga koliko zapravo mana ima. Nakon što pročitaju duboke, nedokučive Božje riječi, ljudi im se potajno dive i u njihovom srcu postoji istinska uvjerenost, neokaljana lažnošću; njihovo srce postaju istinsko, a ne lažno. To je ono što se doista događa u ljudskom srcu. Svatko u srcu ima svoju priču. Kao da govore sami sebi: „Najvjerojatnije je to izgovorio sâm Bog – ako nije Bog, tko bi drugi mogao izgovoriti takve riječi? Zašto ih ja ne mogu izgovoriti? Zašto ja nisam sposoban obavljati takvo djelo? Čini se da je utjelovljeni Bog o kojem Bog govori doista stvaran i da je sâm Bog! Ne smijem nastaviti gajiti sumnju u svom srcu. Inače bi moglo biti prekasno za žaljenje kada stigne Božja ruka! ...” Tako većina ljudi misli u svojem srcu. Može se reći da bi, otkad je Bog počeo govoriti pa do danas, svi ljudi otpali bez podrške Božjih riječi. Zašto se kaže da sve djelo obavlja sâm Bog, a ne čovjek? Kad Bog ne bi svojim riječima podržavao crkveni život, svi bi netragom nestali. Nije li to velika Božja sila? Je li to doista čovjekova rječitost? Je li to čovjekov izniman talent? Nipošto! Bez raščlanjivanja nitko ne bi znao kakva krv teče njegovim venama, ne bi bio svjestan koliko srca ima ni koliko mozgova, a svi bi mislili da poznaju Boga. Zar ne znaju da se u njihovu znanju još uvijek krije otpor? Nije ni čudo što Bog kaže: „Svaki bi pripadnik čovječanstva trebao prihvatiti ispitivanje Mojeg Duha, trebao bi pomno provjeriti svaku svoju riječ i postupak i, još više, trebao bi promatrati Moja čudesna djela.” Iz ovoga se može vidjeti da Božje riječi nisu besciljne ni neutemeljene. Bog nikada ni prema jednom čovjeku nije postupio nepravedno; čak ni Job, uz svu svoju vjeru, nije bio pošteđen – i on je bio raščlanjen te se nije imao gdje sakriti od svoje sramote. A da i ne govorimo o današnjim ljudima. Stoga Bog zatim odmah pita: „Kako se osjećate u vrijeme dolaska kraljevstva na zemlju?” Božje pitanje nije od velike važnosti, ali zbunjuje ljude: „Što osjećamo? Još uvijek ne znamo kada će kraljevstvo doći, pa kako bismo mogli govoriti o osjećajima? Štoviše, nemamo pojma. Kad bih morao nešto osjećati, to bi bilo zaprepaštenje i ništa drugo.” To pitanje zapravo nije cilj Božjih riječi. Glavna je poanta: „Kada Moji sinovi i narod pohrle k Mom prijestolju, službeno započinjem sud pred velikim bijelim prijestoljem.” Ta jedna rečenica sažima dinamiku cijelog duhovnog kraljevstva. Nitko ne zna što Bog u ovom razdoblju želi učiniti u duhovnom kraljevstvu, a tek nakon što Bog izgovori te riječi, u ljudima dolazi do blagog buđenja. Budući da Božje djelo ima različite korake, Božje se djelo u svemiru također razlikuje. Tijekom ovog razdoblja Bog ponajprije spašava sinove i narod Božji, što znači da, pod pastirskom skrbi anđela, sinovi i narod Božji počinju prihvaćati orezivanje i slamanje, službeno počinju otklanjati svoje misli i predodžbe te odbacivati svaki trag ovog svijeta; drugim riječima, „sud pred velikim bijelim prijestoljem” o kojem Bog govori službeno počinje. Budući da je to Božji sud, Bog mora pustiti Svoj glas – i premda se sadržaj razlikuje, cilj je uvijek isti. Sudeći po tonu kojim Bog danas govori, čini se da su Njegove riječi upućene određenoj skupini ljudi. Zapravo, prije svega, te se riječi odnose na prirodu cijelog čovječanstva. One izravno probadaju čovjeka do srži, ne štede čovjekove osjećaje i razotkrivaju svu njegovu bit, ne izostavljajući ništa i ne dopuštajući da išta promakne. Počevši od danas, Bog službeno razotkriva pravo lice čovjeka i stoga „pušta glas Mojeg Duha cijelom svemiru” Učinak koji se naposljetku postiže jest sljedeći: „Svojim ću riječima oprati i očistiti svaku osobu i stvar među nebom i zemljom i svim stvorenim, tako da zemlja više ne bude prljava i razvratna, već da bude sveto kraljevstvo.” Te riječi predstavljaju izglede kraljevstva, koje je u potpunosti Kristovo kraljevstvo, baš kao što je Bog rekao: „Sve je dobar plod, svi su marljivi ratari.” Naravno, to će se dogoditi u svemiru i neće biti ograničeno samo na Kinu.
Tek kada Bog počne govoriti i djelovati, ljudi stječu nešto znanja o Njemu u svojim predodžbama. U početku to znanje postoji samo u njihovim predodžbama, ali kako vrijeme prolazi, ljudske su misli sve uzaludnije i neprikladnije za ljudsku upotrebu; stoga počinju vjerovati svemu što Bog kaže, tako da „u svojoj svijesti stvaraju mjesto za praktičnog Boga.” Ljudi imaju mjesto za praktičnog Boga samo u svojoj svijesti. U stvarnosti, međutim, oni ne poznaju Boga i ne govore ništa osim ispraznih riječi. Ipak, u usporedbi s prošlošću, postigli su velik napredak, iako njihovo znanje još uvijek uvelike zaostaje kada se mjeri sa samim praktičnim Bogom. Zašto Bog stalno govori: „Svakoga dana hodam među neprestanim protokom ljudi i svakoga dana djelujem unutar svake osobe”? Što Bog više govori takve stvari, to ih ljudi više mogu usporediti s djelima samog današnjeg praktičnog Boga, pa tako mogu bolje upoznati praktičnog Boga u stvarnosti. Budući da su Božje riječi izgovorene iz perspektive tijela i izrečene jezikom čovječanstva, ljudi mogu shvatiti Božje riječi uspoređujući ih s „materijalnim stvarima”, čime se postiže veći učinak. Osim toga, Bog uvijek iznova govori o slici „Mene” u ljudskim srcima i „Mene” u stvarnosti, zbog čega su ljudi spremniji očistiti sliku Boga u svojem srcu, stoga su spremniji upoznati samog praktičnog Boga i stupiti u odnos s Njim. To je mudrost Božjih riječi. Što Bog više govori takve stvari, to je veća korist za ljudsko poznavanje Boga, stoga On kaže: „Da se nisam utjelovio, čovjek Me nikada ne bi upoznao, a čak i da Me upoznao, ne bi li takvo znanje i dalje bilo predodžba?” Doista, kada bi se od ljudi tražilo da upoznaju Boga prema vlastitim predodžbama, to im ne bi bilo teško, naprotiv, bilo bi opušteno i sretno, a u tom bi slučaju Bog zauvijek bio nejasan i nepraktičan u ljudskom srcu, što bi dokazivalo da nad cijelim svemirom vlada Sotona, a ne Bog; stoga bi Božje riječi: „Vratio sam Svoju vlast” zauvijek ostale prazne.
Kada božanstvo počne izravno djelovati, to je ujedno i vrijeme kada kraljevstvo službeno silazi u ljudski svijet. Ali ovdje se kaže da kraljevstvo silazi među ljude, a ne da kraljevstvo poprima oblik među ljudima – i stoga se danas govori o izgradnji kraljevstva, a ne o stanju kada ono poprimi oblik. Zašto Bog stalno govori: „Sve je utihnulo”? Zar je moguće da se sve zaustavi i miruje? Zar je moguće da velike planine doista utihnu? Pa zašto ljudi nemaju osjećaj za to? Zar je moguće da je Božja riječ pogrešna? Ili Bog pretjeruje? Budući da se sve što Bog čini odvija u određenom okruženju, nitko toga nije svjestan niti je sposoban to opaziti vlastitim očima, a sve što ljudi mogu učiniti jest slušati Boga kako govori. Zbog veličanstva s kojim Bog djeluje, kada Bog stigne, kao da se na nebu i na zemlji dogodi golema promjena; a Bogu se čini da svi promatraju taj trenutak. Sada se činjenice još nisu ostvarile. Ljudi su tek ponešto naučili doslovnog značenja Božjih riječi. Istinsko značenje čeka vrijeme kada će se oni očistiti od svojih predodžbi; tek će tada postati svjesni onoga što utjelovljeni Bog danas čini na zemlji i na nebu. U narodu Božjem u Kini ne postoji samo otrov velikog crvenog zmaja. Isto tako, u njima se priroda velikog crvenog zmaja otkriva obilnije i jasnije. Ali Bog ne govori o tome izravno, već samo donekle spominje otrov velikog crvenog zmaja. Za čovjekov je napredak korisnije ne razotkrivati izravno čovjekove ožiljke. Izrod velikog crvenog zmaja ne voli da ga se pred drugima naziva potomcima velikog crvenog zmaja. Kao da im riječi „veliki crveni zmaj” nanose sramotu; nitko od njih nije voljan govoriti o tim riječima, stoga Bog samo kaže: „Ova etapa Mog djela prvenstveno je usmjerena na vas, i to je jedan aspekt značaja Mog utjelovljenja u Kini.” Točnije, Bog je ponajprije došao osvojiti arhetipske predstavnike izroda velikog crvenog zmaja, što je značaj Božjeg utjelovljenja u Kini.
„Kada osobno dođem među ljude, anđeli istovremeno započinju djelo pastirske skrbi.” Zapravo, to ne znači doslovno da Božji Duh stiže u ljudski svijet tek onda kada anđeli započnu svoje djelo među mnoštvom pripadnika Božjeg izabranog naroda. Umjesto toga, ta se dva djela – djelo božanstva i pastirska skrb anđela – provode istovremeno. Zatim Bog govori ponešto o pastirskoj skrbi anđela. Kada On kaže da „svi sinovi i narod ne samo da primaju kušnje i pastirsku skrb, nego su i sposobni vlastitim očima promatrati pojavu svakojakih vizija”, većina ljudi ima obilje uobrazilja o riječi „vizije”. Vizije se odnose na nadnaravna događanja u ljudskim uobraziljama. Ali sadržaj djela ostaje poznavanje samog praktičnog Boga. Vizije su sredstvo kojim anđeli djeluju. One ljudima mogu dati osjećaje ili snove, omogućujući im da opaze postojanje anđela. Ali anđeli ostaju nevidljivi čovjeku. Način djelovanja među sinovima i narodom Božjim jest da ih se izravno otkriva i osvjetljuje, uz dodatno orezivanje i slamanje. Propovijedi se rijetko drže. Naravno, razgovor u zajedništvu među ljudima je iznimka. To se događa u zemljama izvan Kine. Sadržaj Božjih riječi razotkriva životne okolnosti cijelog čovječanstva – naravno, to je prvenstveno usmjereno na izrod velikog crvenog zmaja. Od raznih stanja cijelog čovječanstva, Bog odabire ona koja su reprezentativna kako bi služila kao primjeri te tako ljude ogoljuje. Ljudi ne znaju za sram ili pak nemaju vremena sakriti se od osvjetljenja ove svjetlosti, pa se s time mire. Mnogi čovjekovi načini ponašanja mnoštvo su slika koje je Bog slikao od davnina do danas i koje će slikati od danas do sutra. On samo slika čovjekovu ružnoću: neki plaču u tami, naizgled tugujući za izgubljenim vidom; neki se smiju; neke bacaju veliki valovi; neki hodaju zavojitim planinskim cestama; neki traže usred goleme divljine, drhteći od straha, poput ptice preplašene samim zvukom tetive luka, u dubokom strahu da će ih pojesti divlje životinje u planinama. Sve te raznovrsne ružnoće u Božjim rukama postaju dirljivi, životni prizori; većina ih je previše užasna da bi ih se gledalo ili pak dovoljna da se ljudima digne kosa na glavi i da ostanu u nedoumici. U Božjim očima sve što se očituje u čovjeku nije ništa drugo nego ružnoća te, iako bi moglo izazvati suosjećanje, to je i dalje ružnoća. Središnja razlika između čovjeka i Boga jest u tome što je čovjekova slabost njegova sklonosti da prema drugima pokazuje dobru volju. Bog je, međutim, prema čovjeku uvijek isti, što znači da uvijek ima isti stav. On nije uvijek tako dobar kao što ljudi zamišljaju, poput iskusne majke kojoj su djeca uvijek na prvom mjestu u mislima. U stvarnosti, kad Bog ne bi htio upotrijebiti niz načina kako bi osvojio velikog crvenog zmaja, ni na koji način ne bi suspregnuo Svoj gnjev, dopuštajući da bude podvrgnut čovjekovim ograničenjima. Prema Božjoj naravi, sve što ljudi čine i govore izaziva Božji gnjev, i oni bi trebali biti izgrđeni. U Božjim očima nijedan od njih nije u skladu s mjerilom i sve njih Bog treba oboriti. Zbog načela Božjeg djela u Kini, štoviše, zbog prirode velikog crvenog zmaja, uz činjenicu da je Kina zemlja velikog crvenog zmaja i zemlja u kojoj prebiva utjelovljeni Bog, Bog mora suspregnuti Svoj gnjev i osvojiti sav izrod velikog crvenog zmaja. Ipak, On će uvijek mrziti izrod velikog crvenog zmaja – to jest, On će uvijek mrziti sve što dolazi od velikog crvenog zmaja – i to se nikada neće promijeniti.
Nitko nikada nije bio svjestan nijednog Božjeg postupka niti je ikada išta promatralo Njegove postupke. Na primjer, kada se Bog vratio na Sion, tko je bio svjestan toga? Stoga riječi kao što su: „Tiho dolazim među ljude, a zatim odlebdim. Je li Me itko ikada vidio?” pokazuju da čovjek doista nema sposobnosti da prihvati događanja u duhovnom kraljevstvu. U prošlosti je Bog rekao da je, kada se vrati na Sion, „sunce ognjeno, mjesec sjajan”. Budući da ljudi tek trebaju otpustiti pitanje Božjeg povratka na Sion i još su uvijek donekle zabrinuti zbog toga, Bog izravno izgovara riječi „sunce je ognjeno, a mjesec sjajan” kako bi se uskladio s ljudskim predodžbama. Kao rezultat toga, kada Božje riječi pogode ljudske predodžbe, ljudi vide da su Božji postupci tako čudesni, a Njegove riječi duboke, nedokučive i svima neshvatljive; stoga oni to pitanje u potpunosti stavljaju po strani i osjećaju nešto jasnoće u svojem duhu, kao da se Bog već vratio na Sion, pa ljudi ne obraćaju veliku pozornost na to pitanje. Od tada nadalje Božje riječi prihvaćaju jednog srca i jednog uma i više se ne brinu da će ih zadesiti nesreća nakon Božjeg povratka na Sion. Tek tada ljudi mogu bolje prihvatiti Božje riječi, usmjeravajući svu svoju pozornost na njih, tako da više nemaju želju razmišljati ni o čemu drugom.
