15. poglavlje
Najveća razlika između Boga i čovjeka jest u tome što Božje riječi uvijek pogađaju samu srž stvari, ne skrivajući ništa. Stoga se ovaj aspekt Božje naravi može vidjeti u današnjoj prvoj rečenici. Ona istovremeno razotkriva čovjekovo pravo lice i otvoreno otkriva Božju narav. To su neki od temeljnih uzroka zbog kojih Božje riječi mogu postići rezultate. Međutim, ljudi to ne uspijevaju dokučiti; putem Božjih riječi spoznaju samo sebe, ali nikada nisu pokušali „raščlaniti” Boga. Kao da su prestravljeni da će počiniti prijestup protiv Njega ili da će ih On pokositi zbog njihove „opreznosti”. Zapravo, kada većina ljudi jede i pije riječ Božju, čini to s negativnog, a ne s pozitivnog gledišta. Može se reći da su se ljudi sada, pod vodstvom Njegovih riječi, počeli „usredotočavati na skrušenost i pokornost”. Iz toga je očito da su ljudi počeli odlaziti u drugu krajnost, od toga da Njegovim riječima uopće ne pridaju pozornost do toga da im pridaju preveliku pozornost. Međutim, nijedna osoba nije ušla s pozitivnog gledišta niti je itko ikada istinski shvatio Božji cilj u tome da ljudi obraćaju pozornost na Njegove riječi. Iz onoga što Bog kaže poznato je da On ne treba osobno iskusiti crkveni život kako bi mogao točno i bez pogreške razumjeti stvarna stanja svih ljudi u Crkvi. Budući da su tek ušli u novu metodu, ljudi se još nisu u potpunosti oslobodili svojih negativnih elemenata; zadah leševa i dalje se širi Crkvom. Kao da su ljudi upravo uzeli lijek i još su ošamućeni, a svijest im se još nije u potpunosti povratila. Kao da im smrt i dalje prijeti, pa se, i dalje obuzeti užasom, ne mogu uzdići iznad samih sebe. „Svi su ljudi stvorenja kojima nedostaje samosvijesti.” Način na koji je ova izjava izrečena i dalje slijedi način govora iz razdoblja izgradnje Crkve. Unatoč činjenici da svi ljudi u Crkvi obraćaju pozornost na Božje riječi, njihova je priroda i dalje duboko ukorijenjena, nerazmrsiva. Zato se Bog služi načinom govora iz prethodne faze kako bi sudio ljudima, da bi, kada ih obuzme samozadovoljstvo, mogli prihvatiti udarac Njegovih riječi. Iako su ljudi prošli pet mjeseci oplemenjivanja u bezdanu, njihovo je stvarno stanje i dalje stanje nepoznavanja Boga. I dalje su razuzdani; samo su postali nešto oprezniji prema Bogu. Ovaj je korak prvi pravi korak koji ljudi čine na putu spoznavanja Božjih riječi; stoga, poveže li se to s biti Božjih riječi, nije teško uvidjeti da je prethodni dio djela utro put današnjici i da se tek sada sve normaliziralo. Kobna mana ljudi jest njihova sklonost da odvajaju Božji Duh od Njegova tjelesnog ja kako bi zadobili osobnu slobodu i izbjegli stalno sputavanje. To je razlog zašto Bog opisuje ljude kao ptičice koje „razdragano lete”. To je stvarno stanje svih ljudi. To je mjesto na kojem svi ljudi najlakše padaju i zalutaju. Iz ovoga je očito da Sotonino djelo u ljudima nije ništa drugo nego to djelo. Što više Sotona čini to djelo u ljudima, to su Božji zahtjevi prema njima stroži. On zahtijeva od ljudi da svu svoju pozornost posvete Njegovim riječima, dok Sotona svim silama to nastoji osujetiti. Bog je, međutim, uvijek podsjećao ljude da obraćaju više pozornosti na Njegove riječi; to je vrhunac rata koji bjesni u duhovnom kraljevstvu. To bi se moglo reći ovako: ono što Bog želi učiniti u čovjeku upravo je ono što Sotona želi uništiti, a ono što Sotona želi uništiti izražava se kroz čovjeka bez imalo prikrivanja. Postoje jasni primjeri onoga što Bog čini u ljudima: njihova su stanja sve bolja. Postoje i jasni prikazi Sotonina razaranja u ljudima: oni postaju sve izopačeniji, a njihova stanja tonu sve dublje. U težim slučajevima Sotona ih zarobi. To je stvarno stanje Crkve, kako je prikazano u Božjim riječima, a ujedno i stvarna situacija duhovnog kraljevstva. To je odraz dinamike duhovnog kraljevstva. Ako ljudi nemaju pouzdanja da surađuju s Bogom, onda su u opasnosti da ih Sotona zarobi. To je činjenica. Ako ljudi doista mogu u potpunosti prinijeti svoje srce da ga Bog zauzme, onda je to upravo onako kako je Bog rekao: „Oni koji su se preda Mnom doimali kao da su u Mojem zagrljaju i osjećaju njegovu toplinu.” To pokazuje da Božji zahtjevi prema čovječanstvu nisu visoki; potrebno Mu je samo da ljudi ustanu i surađuju s Njim. Nije li to laka i radosna stvar? Je li to jedina stvar koja je zbunila svakog junaka i prvaka? Kao da se od generala s bojnog polja traži da sjednu u damsku odaju i vezu. Ti su „junaci” zatečeni i ne znaju što činiti.
Aspekt u kojem Bog ima najviše zahtjeva prema čovječanstvu upućuje na činjenicu da su Sotonini napadi na čovječanstvo najžešći u tom aspektu, stoga se stanja svih ljudi otkrivaju u skladu s tim. „Tko bi od vas u Mojoj prisutnosti bio čist kao netaknuti snijeg i besprijekoran kao žad?” Svi se ljudi i dalje dodvoravaju Bogu i skrivaju stvari od Njega; i dalje provode vlastite sumnjive poslove. Nisu u potpunosti stavili svoje srce u Božje ruke kako bi Mu udovoljili, a ipak svojom revnošću žele zadobiti Njegove nagrade. Kada ljudi jedu ukusan obrok, ostavljaju Boga po strani, pa On stoji ondje i čeka da se netko „pozabavi” Njime. Kada ljudi imaju prekrasnu odjeću, stoje pred ogledalom, uživajući u vlastitoj ljepoti, a duboko u svojem srcu ne udovoljavaju Bogu. Kada imaju položaj, kada imaju luksuzne užitke, sjede na vrhu svojeg statusa i počinju uživati u njemu, ali se ne ponizuju zato što ih je Bog uzvisio. Umjesto toga stoje na svojim visokim položajima, izgovaraju svoje zvučne riječi i ne obraćaju pozornost na Božju prisutnost niti nastoje spoznati Njegovu dragocjenost. Kada ljudi u svojem srcu imaju idola ili kada je njihovo srce zauzeo netko drugi, oni su već zanijekali Božju prisutnost, kao da je Bog treća strana u njihovu srcu. Prestravljeni su da će im Bog oduzeti ljubav drugih i da će se tada osjećati usamljeno. Prema Božjoj prvotnoj nakani, na zemlji ne bi trebalo biti ničega što bi ljude moglo navesti da zanemare Boga; čak ni ljubav među ljudima ne može istjerati Boga iz te „ljubavi”. Sve su zemaljske stvari isprazne, čak i osjećaji među ljudima koji se ne mogu vidjeti ni dotaknuti. Bez postojanja Boga, sva bi se stvorenja vratila u ništavilo. Na zemlji svi ljudi imaju stvari koje vole, ali nitko nikada nije Božje riječi smatrao nečim što voli. To određuje mjeru u kojoj ljudi razumiju Njegove riječi. Iako su Njegove riječi oštre, one nikoga ne povrjeđuju jer ljudi na njih uistinu ne obraćaju pozornost, nego ih promatraju kao što bi promatrali cvijet. Oni se prema Njegovim riječima ne odnose kao prema voću koje bi sami mogli kušati, pa stoga ne poznaju bit Božjih riječi. „Kada bi ljudska bića doista mogla vidjeti oštrinu Mojeg mača, razbježala bi se u svoje rupe poput štakora.” Nakon što pročita Božje riječi, osoba u normalnom stanju bila bi zapanjena, ispunjena sramom i ne bi se mogla suočiti s drugima. Međutim, danas su ljudi upravo suprotni. Božjim se riječima služe kao oružjem kojim drugima zadaju udarce. Oni doista ne znaju za sram!
Božjim smo izjavama dovedeni u ovo stanje postojanja: „U kraljevstvu ne samo da iz Mojih usta izlaze izjave, nego i Moje noge svečano koračaju posvuda po svim zemljama.” U ratu između Boga i Sotone Bog pobjeđuje na svakom koraku. On u velikim razmjerima provodi Svoje djelo diljem cijelog svemira i može se reći da su posvuda Njegove stope i znakovi Njegove pobjede. Sotona se u svojim spletkama nada da će uništiti Božje upravljanje razdvajanjem zemalja, ali Bog je tu podjelu iskoristio kako bi preustrojio cijeli svemir – iako ne zato da bi ga izbrisao. Bog svaki dan čini nešto novo, ali ljudi to nisu primijetili. Ne obraćaju pozornost na zbivanja u duhovnom kraljevstvu, pa ne mogu vidjeti Božje novo djelo. „U svemiru sve sja kao novo u Mojoj slavnoj svjetlosti, predstavljajući ugodan prizor koji godi osjetilima i podiže ljudski duh, kao da sada postoji na nebu ponad nebesa zamišljenih u ljudskoj uobrazilji, bez Sotonina ometanja i napada vanjskih neprijatelja.” To proriče radostan prizor Kristova kraljevstva na zemlji, a također čovječanstvu predstavlja situaciju trećeg neba: ondje postoje samo one svete stvari koje pripadaju Bogu, bez ikakvih napada Sotoninih sila. No najvažnije je omogućiti ljudima da vide okolnosti djela na zemlji Samoga Boga: nebo je novo nebo, a nakon njega obnavlja se i zemlja; budući da je to život pod Božjim vlastitim vodstvom, svi su ljudi neizmjerno sretni. U njihovoj je svijesti Sotona „zarobljenik” čovječanstva i zbog njegova postojanja uopće nisu bojažljivi ni uplašeni. Zbog izravne upute i usmjeravanja od božanstva, sve su Sotonine spletke propale, a to je čak dovoljno da dokaže da Sotona više ne postoji jer ga je Božje djelo izbrisalo. Zato se kaže „postoji na nebu ponad nebesa.” Kada je Bog rekao: „Nikada nije nastala nikakva smetnja niti je svemir ikada bio podijeljen”, On je mislio na stanje duhovnog kraljevstva. To je dokaz da Bog proglašava pobjedu Sotoni te ujedno i znak Božje konačne pobjede. Nijedan čovjek ne može promijeniti Božji naum niti ga itko može spoznati. Iako su ljudi čitali Božje riječi i proučavali ih s pažnjom, koliko god se trudili, i dalje ne mogu izraziti njihovu bit. Na primjer, Bog je rekao: „Izvodim skokove u letu iznad zvijezda, a kada sunce isijava toplinu, Ja je pometem, šaljući snažne nalete snježnih pahulja velikih poput guščjeg perja koje Mi ispadaju iz ruku. No kada se predomislim, sav se taj snijeg topi u rijeku i u trenu proljeće procvjeta posvuda pod nebesima, a smaragdno zelenilo preobrazi cijeli krajolik na zemlji.” Iako bi ljudi u svom umu mogli zamisliti te riječi, Božja nakana nije tako jednostavna: kada su svi pod nebom ošamućeni, Bog izgovara glas spasenja i tako budi ljudska srca. Međutim, budući da ih zadese svakojake nesreće, osjećaju sumornost svijeta, pa svi traže smrt i žive u hladnim, ledenim špiljama. Smrznuti su od hladnoće silnih snježnih oluja do te mjere da ne mogu preživjeti jer na zemlji nema topline. Zbog svoje iskvarenosti ljudi se međusobno sve okrutnije ubijaju. A u crkvi će veliki crveni zmaj većinu ljudi progutati u jednom zalogaju. Nakon što sve kušnje prođu, Sotonina će ometanja biti uklonjena. Tako će cijeli svijet, usred preobrazbe, biti prožet proljećem, toplina će prekriti zemlju, a svijet će biti pun životne snage. Sve su to koraci cjelokupnog plana upravljanja. Kada je Bog govorio o „noći”, mislio je na to da je noć upravo ono vrijeme kada Sotonino ludilo dostiže svoj vrhunac. Nije li to ono što se sada događa? Iako svi ljudi preživljavaju pod vodstvom Božjeg svjetla, oni prolaze kroz muku noćne tame. Ako ne mogu pobjeći iz Sotoninih okova, živjet će vječno usred mrkle noći. Pogledajte zemlje svijeta: zbog koraka Božjeg djela zemlje svijeta „trče uokolo” i svaka „traži vlastito prikladno odredište”. Budući da Božji dan još nije došao, sve na svijetu ostaje u stanju mutnog meteža. Kada se On otvoreno pojavi cijelom svemiru, Njegova će slava ispuniti goru Sion i sve će stvoreno pod uređenjem Njegovih ruku biti uredno i dobro organizirano. Božje riječi ne govore samo o današnjici, već i proriču sutrašnjicu. Danas je temelj sutrašnjice, pa ljudi u sadašnjem stanju ne mogu u potpunosti razumjeti Božje riječi. Tek nakon što se Njegove riječi u potpunosti ispune, ljudi će ih moći razumjeti u cijelosti.
Duh Božji ispunjava sav prostor u svemiru, ali On također djeluje u svim ljudima. Stoga se u ljudskim srcima čini kao da je Božje obličje posvuda i da svako mjesto sadrži djelo Njegova Duha. Doista, svrha Božje pojave u tijelu jest osvojiti te Sotonine predstavnike i na kraju ih zadobiti. Međutim, dok djeluje u tijelu, Duh također surađuje s tijelom kako bi preobrazio te ljude. Moglo bi se reći da se Božja djela protežu diljem cijelog svijeta i da Njegov Duh ispunjava cijeli svemir, ali zbog koraka Njegova djela oni koji čine zlo nisu kažnjeni, dok oni koji čine dobro nisu nagrađeni. Stoga se Njegovim djelima nisu divili svi ljudi na svijetu. On je i iznad svega i u svemu; štoviše, On je među bezbrojnim ljudima. To je dovoljno da pokaže da Bog doista postoji. Budući da se nije otvoreno pojavio svim ljudima, oni su razvili zablude poput: „Što se ljudi tiče, čini se da stvarno postojim, ali i da ne postojim.” Od svih onih koji sada vjeruju u Boga, nitko nije potpuno, stopostotno siguran da Bog doista postoji; svi imaju tri dijela sumnje i dva dijela vjere. Takvo je čovječanstvo danas. Svi su danas u sljedećoj situaciji: vjeruju da Bog postoji, ali Ga nisu vidjeli; ne vjeruju da Bog postoji, ali imaju mnogo poteškoća koje ne mogu riješiti. Čini se da uvijek postoji nešto što ih sputava i čega se ne mogu osloboditi. Iako vjeruju u Boga, čini se da uvijek misle da je to pomalo neodređeno. Međutim, ako ne vjeruju, boje se da će ostati uskraćeni u slučaju da On doista postoji. Tako su podvojeni.
„Tko može, radi Mojeg imena, radi Mojeg Duha i radi Mojeg cjelokupnog plana upravljanja, prinijeti svu svoju snagu?” Bog je također rekao: „Danas je kraljevstvo u ljudskom svijetu i to je upravo vrijeme kada sam osobno sišao u svijet ljudi. Da nije tako, bi li se itko mogao bez ikakvog straha odvažiti izaći na bojno polje u Moje ime?” Cilj Božjih riječi je sljedeći: da Bog ne čini Svoje božansko djelo izravno u tijelu ili da nije utjelovljen, već da umjesto toga djeluje preko slugu, tada nikada ne bi mogao osvojiti velikog crvenog zmaja niti bi mogao imati vlast kao Kralj među ljudima. Čovječanstvo ne bi moglo spoznati Samoga Boga u stvarnosti, pa bi to i dalje bila Sotonina vladavina. Stoga ovu etapu djela mora osobno obaviti Božje utjelovljeno tijelo. Kad bi se tijelo promijenilo, tada ova etapa plana nikada ne bi mogla biti dovršena, jer značaj i suština drugačijeg tijela ne bi bili isti. Ljudi mogu shvatiti ove rečenice samo kao riječi i doktrine jer je korijen u Božjim rukama. Bog je rekao: „No nitko ne razumije je li to naposljetku djelovanje Duha ili funkcija tijela. Ljudima bi trebao cijeli život samo da podrobno iskuse ovu jednu stvar.” Sotona je godinama kvario ljude, a oni su odavno izgubili svijest o duhovnim stvarima. Zato je ljudima i samo jedna rečenica Božjih riječi poput gozbe za oči. Zbog udaljenosti između Duha i duhova, svi oni koji vjeruju u Boga osjećaju čežnju za Njim i svi su voljni približiti Mu se i izliti svoja srca. Međutim, ne usuđuju se stupiti u kontakt s Njim, već Ga umjesto toga jednostavno sa strahopoštovanjem promatraju izdaleka. To je moć privlačnosti koju posjeduje Duh. Budući da je Bog Bog kojeg ljudi vole, a u Njemu postoje beskonačni elementi koje oni mogu voljeti, svi Ga vole i svi Mu se žele povjeriti. Zapravo, svatko gaji srce koje ljubi Boga – samo što su Sotonina ometanja spriječila otupjele, tupave, jadne ljude da spoznaju Boga. Zato je Bog govorio o istinskim osjećajima koje ljudi imaju prema Njemu: „Ljudi Me nikada nisu prezirali u najdubljim kutcima svojeg srca; naprotiv, drže se za Mene u dubini svojeg duha.… Moja praktičnost ostavlja ljude u nedoumici, zbunjene i smetene, a ipak su je voljni prihvatiti.” To je stvarno stanje duboko u srcu onih koji vjeruju u Boga. Kada ljudi istinski spoznaju Boga, njihov se stav prema Njemu prirodno mijenja i, zbog funkcije svojih duhova, oni mogu iz dubine svojih srca izricati hvalu. Bog je tamo u dubinama duha svih ljudi, ali zbog Sotonine iskvarenosti ljudi su pomiješali Boga sa Sotonom. Božje djelo danas započinje upravo s ovim problemom, a u duhovnom je kraljevstvu on od početka do kraja bio u središtu bitke.
