19. poglavlje

Čini se da je u ljudskim uobraziljama Bog vrlo uzvišen i nedokučiv. Kao da Bog ne prebiva među čovječanstvom i kao da prezire ljude jer je tako uzvišen. Bog, međutim, razbija ljudske predodžbe i sve ih eliminira, pokapajući ih u „grobnice” gdje se pretvaraju u pepeo. Božji stav prema predodžbama čovječanstva sličan je Njegovom stavu prema mrtvima, definirajući ih po volji, kao da „predodžbe” nemaju utjecaja. Stoga Bog obavlja ovo djelo od stvaranja svijeta do danas i nikada nije stao. Zbog tijela, ljudi su iskvareni od Sotone, a zbog Sotoninih postupaka na zemlji, ljudi tijekom svojih iskustava oblikuju svakojake predodžbe. To se naziva „prirodnim oblikovanjem”. Ova etapa djela posljednji je dio Božjeg djela na zemlji, pa je metoda Njegovog djela dosegla svoj vrhunac i On pojačava Svoje obučavanje ljudi kako bi mogli biti upotpunjeni u Njegovom završnom djelu i tako u konačnici udovoljili Božjim nakanama. Prije su među čovječanstvom postojali samo prosvjetljenje i osvjetljenje Duha Svetog, ali ne i riječi koje je izgovorio Sâm Bog. Kada je Bog progovorio Svojim vlastitim glasom, svi su bili zapanjeni, a današnje su riječi još zagonetnije. Njihovo je značenje još teže dokučiti, a ljudi se čine zaslijepljenima, jer pedeset posto Njegovih riječi dolazi pod navodnicima. „Kada govorim, ljudi slušaju Moj glas s velikom pozornošću; međutim, kada zašutim, oni ponovno započinju svoje vlastite ,pothvate’.” Taj odlomak sadrži riječ pod navodnicima. Što s više humora Bog govori, kao što to ovdje čini, to više može privući ljude da čitaju Njegove riječi. Kao prvo, to omogućuje ljudima da prihvate orezivanje osjećajući se opušteno. Prvenstveno, međutim, to sprječava da više ljudi bude obeshrabreno ili razočarano kada ne razumiju Božje riječi. To je taktika u Božjem ratu protiv Sotone. Samo će na taj način ljudi ostati zainteresirani za Božje riječi i nastaviti obraćati pozornost na njih čak i kada ih te riječi zbunjuju. Međutim, postoji i velika draž u svim Njegovim riječima koje nisu pod navodnicima, pa su one uočljivije i navode ljude da još više vole Božje riječi i osjete slatkoću Njegovih riječi u vlastitom srcu. Budući da Božje riječi dolaze u velikoj raznolikosti oblika te su bogate i raznolike, a budući da nema ponavljanja imenica među mnogim Božjim riječima, u njihovom trećem smislu, ljudi vjeruju da je Bog uvijek nov i nikada nije star. Na primjer: „Ne tražim od ljudi da budu samo ,potrošači’; također tražim od njih da budu ,proizvođači’ koji pobjeđuju Sotonu.” Riječi „potrošači” i „proizvođači” u toj rečenici imaju slična značenja nekim riječima izgovorenim u prijašnjim vremenima, ali Bog nije neprilagodljiv; naprotiv, On ljude čini svjesnima Svoje svježine i time ih navodi da cijene Božju ljubav. Humor u Božjem govoru sadrži Njegov sud i Njegove zahtjeve prema čovječanstvu. Budući da sve Božje riječi imaju ciljeve, budući da sve imaju značenja, Njegov humor nije namijenjen tome da razbije napetost ili natjera ljude da se grohotom smiju, niti je namijenjen opuštanju njihovih mišića. Umjesto toga, Božji humor ima za cilj osloboditi ljude od pet tisuća godina ropstva, da nikada više ne budu vezani, kako bi bili sposobniji prihvatiti Božje riječi. Božja je metoda upotrijebiti žlicu šećera kako bi lijek lakše progutali; On ne gura ljudima gorki lijek na silu niz grlo. U slatkom postoji gorčina, a također i slatkoća u gorkom.

„Kada se na Istoku počne nazirati slabašan tračak svjetlosti, svi ljudi u svemiru obraćaju malo više pozornosti na to. Ljudi više ne spavaju dubokim snom; sada se odvažuju promatrati izvor ove istočne svjetlosti. Zbog njihove ograničene sposobnosti, nitko još nije uspio vidjeti mjesto odakle svjetlost potječe.” To se događa svugdje u svemiru, ne samo među sinovima Božjim i Njegovim narodom. Svi ljudi u vjerskom svijetu i svi nevjernici imaju ovu reakciju. U trenutku kada Božja svjetlost zasja, sva se njihova srca postupno mijenjaju i oni nesvjesno počinju otkrivati da je njihov život besmislen, da je ljudski život bez vrijednosti. Ljudi ne teže budućnosti, ne razmišljaju o sutrašnjici niti se brinu za sutra; umjesto toga, drže se ideje da bi trebali više jesti i piti dok su još „mladi” i da će se sve to isplatiti jednom kada stigne posljednji dan. Ljudi nemaju ama baš nikakvu želju popravljati svijet. Žar ljubavi čovječanstva prema svijetu potpuno je ukrao „đavao”, ali nitko ne zna što je tome korijen. Sve što mogu učiniti jest trčati tamo-amo, obavještavajući jedni druge, jer Božji dan još nije došao. Jednog će dana svi vidjeti odgovore na sva nedokučiva otajstva. To je točno ono što je Bog mislio kada je rekao: „Ljudi se bude iz sna i sanjarenja, i tek tada shvaćaju da je Moj dan postupno došao na njih.” Kada to vrijeme dođe, svi ljudi koje je Bog izabrao bit će poput zelenog lišća „čekajući da odigraju svoju ulogu za Mene dok sam Ja na zemlji.” Nakon što Bog pusti Svoj glas mnogi od njih među Božjim narodom u Kini ipak se vraćaju starim grijesima i slabostima i stoga Bog kaže: „Ipak, činjenice se više ne mogu promijeniti i ne mogu učiniti ništa osim čekati da Ja izreknem presudu.” Među njima će i dalje biti onih koji će biti eliminirani – neće svi ostati nepromijenjeni. Umjesto toga, ljudi mogu zadovoljiti mjerilo tek nakon što budu stavljeni na kušnju, za što im se izdaju „potvrde o kvaliteti”; u suprotnom, postat će otpad na smetlištu. Bog neprestano ukazuje na istinsko stanje čovječanstva, pa ljudi sve više osjećaju Božju otajstvenost. „Da On nije Bog, kako bi mogao tako dobro poznavati naše istinsko stanje?” Ipak, zbog ljudske slabosti, „u ljudskom srcu, Ja nisam ni uzvišen ni nizak. Što se njih tiče, Ja sam suvišan.” Nije li upravo to stanje svih ljudi koje najbolje odgovara stvarnosti? Što se ljudi tiče, Bog postoji kada Mu oni teže i ne postoji kada Mu oni ne teže. Drugim riječima, Bog postoji u ljudskom srcu onog trenutka kada trebaju Njegovu pomoć, ali kada Ga više ne trebaju, On više ne postoji. To je ono što je unutar ljudskog srca. U stvarnosti, svi na zemlji razmišljaju na ovaj način, uključujući sve „ateiste”, a njihov „dojam” o Bogu također je nejasan i mutan.

„Stoga planine postaju granice između država na kopnu, vode postaju prepreke koje razdvajaju ljude različitih zemalja, a zrak postaje ono što struji od osobe do osobe u prostorima iznad zemlje.” To je bilo djelo koje je Bog obavio dok je stvarao svijet. Spominjanje toga ovdje zbunjuje ljude: je li moguće da Bog želi stvoriti još jedan svijet? Pošteno je reći ovo: svaki put kada Bog govori, Njegove riječi sadrže stvaranje, upravljanje i uništenje svijeta; samo što su ponekad jasne, a ponekad nejasne. Cjelokupno Božje upravljanje utjelovljeno je u Njegovim riječima; samo što ljudi to ne mogu razlučiti. Blagoslovi koje Bog daruje ljudima čine da njihova vjera stostruko raste. Izvana se čini kao da im Bog daje obećanje, ali u biti to je mjera Božjih zahtjeva prema narodu Njegovog kraljevstva. Oni koji su prikladni za uporabu ostat će, dok će oni koji nisu u skladu s mjerilom biti progutani u nesreći koja pada s neba. „Grom, što nebom protutnji, pokosit će ljude; visoke planine, rušeći se, zatrpat će ih; divlje zvijeri u svojoj će ih gladi proždrijeti; a nadirući oceani sklopit će se nad njihovim glavama. Dok se čovječanstvo upušta u bratoubilački sukob, svi će ljudi svjesno srljati u propast u nesrećama koje sami stvaraju svojim postupcima.” To je „poseban tretman” koji će biti dodijeljen onima koji nisu u skladu s mjerilom i njima nakon toga neće biti doneseno spasenje u kraljevstvu Božjem. Što više Bog govori stvari poput: „Vi ćete se, pod vodstvom Moje svjetlosti, osloboditi smrtonosnog stiska sila tame. Nećete, usred tame, izgubiti svjetlost vodilju.” to više ljudi počinje osjećati plemenitost; kao takvi, imaju više vjere da teže novom životu. Bog opskrbljuje ljude onako kako traže od Njega. Jednom kada ih Bog razotkrije do određene mjere, On mijenja Svoj način govora, koristeći ton blagoslova kako bi postigao najbolji ishod. Postavljanje zahtjeva čovječanstvu na ovaj način donosi više praktičnih rezultata, jer su svi ljudi voljni razgovarati o poslu sa svojim sugovornicima – svi su oni stručnjaci u poslu. To je točno ono na što Bog cilja govoreći ovo. Dakle, što je „Sinim”? Ovdje Bog ne misli na kraljevstvo na zemlji, koje je iskvareno od Sotone, već na zbor svih anđela koji dolaze od Boga. Riječi „ostati postojani i nepokolebljivi” impliciraju da će anđeli probiti sve Sotonine sile, uspostavljajući time Sinim u svemiru. Stoga je pravo značenje Sinima zbor svih anđela na zemlji, a ovdje se to odnosi na one na zemlji. Stoga će se kraljevstvo koje će poslije postojati na zemlji zvati „Sinim”, a ne „kraljevstvo”. Nema pravog značenja za „kraljevstvo” na zemlji; ono je, u biti, Sinim. Stoga se, tek nakon što ih se poveže s definicijom Sinima, može znati istinsko značenje riječi: „zračit ćete Mojom svjetlošću slave unutar cijelog svemira.” To pokazuje rangiranje svih ljudi na zemlji u budućnosti. Svi pripadnici naroda Sinima bit će kraljevi i oni će upravljati svim narodima na zemlji koji su pretrpjeli grdnju. Sve na zemlji funkcionirat će normalno zbog upravljanja naroda Sinima. To nije ništa više od grubog nacrta situacije. Svi će ljudi ostati unutar kraljevstva Božjeg, što znači da će biti ostavljeni u Sinimu. Ljudi na zemlji moći će komunicirati s anđelima. Kao takvi, nebo i zemlja bit će povezani; ili, drugim riječima, svi ljudi na zemlji pokoravat će se Bogu i ljubiti Ga kao što to čine anđeli na nebu. U to vrijeme, Bog će se otvoreno pojaviti svim ljudima na zemlji i dopustiti im da vide Njegovo istinsko lice svojim golim očima i On će im se otkriti u bilo kojem trenutku.