9. poglavlje
U ljudskoj uobrazilji Bog je, na kraju krajeva, Bog, a ljudi su, na kraju krajeva, ljudi: Bog ne govori jezikom ljudi niti ljudi mogu govoriti jezikom Boga. Bogu je ispunjavanje zahtjeva koje čovječanstvo ima prema Njemu mačji kašalj, dok Božji zahtjevi prema čovječanstvu nadilaze ono što ljudi mogu postići ili se čak usuditi zamisliti. Međutim, istina je upravo suprotna: Bog od ljudi traži samo „0,1 posto”. To ne samo da sve zapanjuje, nego ih i vrlo zbunjuje, kao da su potpuno izgubljeni. Samo zahvaljujući Božjem prosvjetljenju i milosti ljudi su stekli malo spoznaje Božjih nakana. Međutim, 1. ožujka svi su ljudi ponovno ostali zbunjeni i češkali se po glavi; Bog je tražio da Njegov narod bude poput blistavog snijega, a ne poput lutajućih oblaka. Dakle, na što se odnosi taj „snijeg”? I na što ukazuju „lutajući oblaci”? U ovom trenutku Bog namjerno ne navodi značenje ovih riječi, nego umjesto toga pušta sve ljude da padnu u maglu zbunjenosti i, kao rezultat toga, oni imaju još veću vjeru da tragaju. Budući da je to konkretan zahtjev postavljen pred Božji narod, a ne nešto drugo, svi ljudi stoga nesvjesno provode više vremena promišljajući o ovim nedokučivim riječima. Kao rezultat toga, u njihovom mozgu niču razne ideje, pred očima im bljeskaju lepršave snježne pahulje, a u njihovom se umu odmah pojavljuju lutajući oblaci na nebu. Dakle, zašto Bog traži da Njegov narod bude snijeg, a ne lutajući oblaci? Koje je ovdje pravo značenje? Na što se točno odnose ove riječi? „Snijeg” ne samo da uljepšava prirodu, nego je dobar i za poljoprivredno zemljište; izvrstan je za ubijanje bakterija i dezinfekciju. Nakon obilnog snijega sve su bakterije prekrivene blistavim snijegom, a cijelo područje odmah vrvi životom. Isto tako, Božji narod ne samo da mora spoznati utjelovljenog Boga, nego mora i disciplinirati svoje tijelo na temelju činjenice Božjeg utjelovljenja; čineći to, proživljavat će normalnu ljudskost. Tako snijeg uljepšava prirodu; naposljetku će zrelost Božjeg naroda donijeti kraj velikom crvenom zmaju, uspostavljajući Božje kraljevstvo na zemlji te slaveći i naviještajući Božje sveto ime tako da cijelo kraljevstvo na zemlji bude ispunjeno Božjom pravednošću, da sja Njegovim sjajem i blista Njegovim slavnim svjetlom. Posvuda će biti prizori mira i zadovoljstva, sreće i ispunjenosti te ljepote koja se neprestano obnavlja. Razne pošasti koje sada postoje – to jest, ove klice sotonskih iskvarenih naravi, kao što su nepravednost, nepoštenje i lažljivost, zle želje i tako dalje – sve će biti iskorijenjene, pa će se tako i nebo i zemlja obnoviti. To je pravo značenje riječi „nakon obilnog snijega”. Oni koji su lutajući oblaci slični su onoj vrsti ljudi koji slijede krdo koje Bog spominje; ako bude ikakvih iskušenja od Sotone ili kušnji od Boga, oni će odmah odlutati i više neće postojati. Čak ni njihova suština neće preživjeti, jer je odavno nestala. Ako su ljudi lutajući oblaci, onda ne samo da nisu sposobni proživljavati Božju sliku, nego i Njegovom imenu nanose sramotu, jer su takvi ljudi u opasnosti da budu ugrabljeni u bilo koje vrijeme ili na bilo kojem mjestu; oni su hrana koju Sotona proždire, a kada ih Sotona ugrabi, oni će izdati Boga i služiti Sotoni. To jasno nanosi sramotu Božjem imenu i to je ono što Bog najviše prezire; takvi su ljudi Božji neprijatelji. Stoga oni nemaju ni bit normalnih ljudi niti ikakvu praktičnu vrijednost. Upravo zbog toga Bog postavlja takve zahtjeve pred Svoj narod. Međutim, nakon što shvate nešto od ovih riječi, ljudi ne znaju što dalje činiti, jer se tema Božjih riječi okrenula Samom Bogu, što ih stavlja u težak položaj: „To je zato što dolazim iz svete zemlje i nisam poput lotosa, koji ima samo ime, a nema bit, jer potječe iz mulja, a ne iz svete zemlje.” Zašto Bog, nakon što je govorio o Svojim zahtjevima prema Svom narodu, opisuje vlastito rođenje? Zar je moguće da između toga dvoga postoji veza? Doista, između njih postoji urođena veza; da nije tako, Bog ljudima ne bi o tome tako opširno govorio. Među zelenim lišćem lotos se njiše amo-tamo na blagom povjetarcu. Ugodan je oku i veoma je cijenjen. Ljudi ga se jednostavno ne mogu zasititi i jedva čekaju zaplivati u vodi kako bi ubrali cvijet lotosa i izbliza ga pogledali. Međutim, Bog kaže da lotos dolazi iz mulja i da ima samo ime, a nema bit; čini se da Bog ne cijeni lotos, a iz Njegovih je riječi očito da osjeća određeno gađenje prema njemu. Tijekom godina mnogi su lotose obasipali hvalom jer izranjaju iz mulja neokaljani, čak ih hvaleći kao gotovo neusporedive i neopisivo divne. Međutim, u Božjim očima lotosi su bezvrijedni. Upravo je u tome razlika između Boga i ljudi. Tako se može vidjeti da je razlika između Boga i ljudi golema kao udaljenost između nebeskog svoda i samog temelja zemlje. Budući da lotos potječe iz mulja, i hranjive tvari koje su mu potrebne dolaze odande. Stvar je jednostavno u tome da se lotos može prerušiti i ukrasiti te tako pružiti užitak za oči. Mnogi ljudi vide samo prekrasnu vanjštinu lotosa, ali nitko ne vidi da je život skriven u njemu prljav i nečist. Stoga Bog kaže da on ima samo ime, a nema bit – što je potpuno točno i istinito. Nije li upravo takav danas Božji narod? Njegova pokornost Bogu i vjera u Njega samo su površni. Pred Bogom se ulaguje i razmeće kako bi On bio zadovoljan njime; iznutra, međutim, nosi sotonske iskvarene naravi, a trbuh mu je ispunjen primjesama. Zbog toga Bog ljudima postavlja pitanja i pita ih je li njihova odanost Bogu okaljana primjesama ili je čista i svesrdna. Dok su bili služitelji, mnogi su ljudi riječima hvalili Boga, ali su Ga u svojem srcu proklinjali. Riječima su se pokoravali Bogu, ali su se u svojem srcu bunili protiv Njega. Njihova su usta izgovarala negativne riječi, a u svojem su se srcu potajno opirali Bogu. Bilo je čak i onih čiji su postupci bili usklađeni: ustima su izgovarali gadosti i gestikulirali rukama, potpuno raspušteni te su slikovito i vjerno izražavali pravo lice velikog crvenog zmaja. Takvi ljudi doista zaslužuju da ih se naziva potomstvom velikog crvenog zmaja. Danas, međutim, oni stoje na mjestu odanih služitelja i ponašaju se kao da su odani pripadnici Božjeg naroda – kako besramno! No to nije nikakvo čudo; potječu iz mulja, pa neizbježno pokazuju svoje pravo lice. Budući da je Bog svet i čist te stvaran i praktičan, Njegovo tijelo potječe od Duha. To je sigurno i nepobitno. Ne samo da Njegovo tijelo može svjedočiti o Samom Bogu, nego može i u potpunosti slijediti Božju volju. To je jedna strana Božje biti. To što tijelo potječe od Duha sa slikom znači da se tijelo kojim se Duh zaodijeva suštinski razlikuje od tijela ljudi, a ta razlika prvenstveno leži u njihovom duhu. „Duh sa slikom” odnosi se na to kako, kao rezultat toga što je prekriveno normalnom ljudskošću, božanstvo može normalno djelovati iznutra. To nije ni najmanje nadnaravno i nije ograničeno ljudskošću. „Slika Duha” odnosi se na potpuno božanstvo i nije ograničena ljudskošću. Stoga se Božja urođena narav i prava slika mogu u potpunosti proživljavati u utjelovljenom tijelu, koje nije samo normalno i stabilno, nego posjeduje veličanstvo i gnjev. Prvo utjelovljeno tijelo moglo je predstavljati samo Boga iz ljudskih predodžbi; to jest, On je mogao samo činiti znamenja i čuda te izricati proročanstva. Stoga nije u potpunosti proživljavao Božju praktičnost te tako nije bio utjelovljenje Duha sa slikom; jednostavno je božanstvo izravno izašlo na vidjelo. Štoviše, budući da je nadišao normalnu ljudskost, nisu Ga nazivali Samim potpunim praktičnim Bogom, nego je u Njemu bilo ponešto od neodređenog Boga na nebu; On je bio Bog iz ljudskih predodžbi. To je suštinska razlika između dvaju utjelovljenih tijela.
S najviše točke u svemiru Bog bdije nad svakim potezom čovječanstva i nad svime što ljudi govore i čine. On čak s potpunom jasnoćom promatra svaku njihovu misao i zamisao, ne previđajući ni najmanju stvar; stoga Njegove riječi zadiru ravno u ljudska srca, jednim potezom pogađajući ono što ljudi misle, izravno i nepogrešivo. „Iako ljudi ‚poznaju’ Moj Duh, oni i dalje čine prijestup protiv Njega. Moje riječi ogoljuju ružna lica svih ljudi, kao i njihove misli i zamisli, i čine da svi na zemlji padnu usred Mojeg ispitivanja.” Iz ovoga je očito da, iako Božji zahtjevi prema čovječanstvu nisu vrlo strogi, ljudi ipak nisu u stanju izdržati ispitivanje Božjeg Duha. „Unatoč tome što padaju, njihovo se srce ne usuđuje odlutati daleko od Mene. Tko među stvorenim bićima zbog Mojih djela ne razvije ‚ljubav’ prema Meni?” Iz ovoga se još jasnije može vidjeti Božja puna mudrost i svemogućnost, pa On stoga jasno ističe sve što je Božji narod mislio kada je bio u položaju služitelja: nakon „trgovine” koja je završila „neuspjehom”, „stotine tisuća” ili „milijuni” u njihovim glavama pretvorili su se u ništa. Međutim, zbog Božjih upravnih odluka i zbog Božjeg veličanstva i gnjeva – iako su potišteno pognuli glave – i dalje su služili Bogu dok su bili u negativnom stanju, a sve njihove primjene iz prošlosti postale su samo prazna priča koju više uopće nisu uzimali k srcu. Umjesto toga, slijedili su vlastite želje i, radi uzbuđenja, činili ono što je njih same i sve ostale činilo „sretnima”, kako bi proveli svoje vrijeme i tratili ga.… To se doista događalo među ljudima. Stoga se Bog otvara čovječanstvu i kaže: „Tko zbog Mojih riječi ne razvije srce puno ‚čežnje’? U kome se zbog Moje ljubavi ne rađaju osjećaji privrženosti?” Iskreno govoreći, svi su ljudi voljni prihvatiti Božje riječi i među njima nema nijednog tko ne voli čitati Božje riječi; samo što oni nisu u stanju provoditi Božje riječi u djelo jer ih sputava njihova priroda. Nakon što pročitaju Božje riječi, mnogi ljudi ne mogu podnijeti da budu odvojeni od njih, a u njima navire ljubav prema Bogu. Stoga Bog ponovno proklinje Sotonu, još jednom razotkrivajući njegovo ružno lice. „Ovo doba u kojem Sotona divlja i ponaša se poput ludog tiranina” upravo je i doba u kojem Bog započinje Svoje službeno veliko djelo na zemlji. Zatim započinje djelo uništavanja svijeta. Drugim riječima, što više Sotona divlja, to će prije stići Božji dan. Stoga, što više Bog govori o Sotoninu divljanju, to se više bliži dan u kojem će Bog uništiti svijet. Takav je Božji proglas Sotoni.
Zašto je Bog više puta rekao: „…štoviše, ,Meni iza leđa’ svatko se od njih upušta u te ,hvalevrijedne’ prljave poslove. Misliš li da tijelo kojim se zaodijevam ne zna ništa o tvojim postupcima, tvojem ponašanju i tvojim riječima?” Takve riječi nije izgovorio samo jednom ili dvaput. Zašto je to tako? Nakon što ih Bog utješi i nakon što postanu svjesni Božje tuge zbog čovječanstva, ljudi lako zaboravljaju ono što je iza i lako streme naprijed. Ipak, Bog ljudima ni najmanje ne popušta, nego na svakom koraku pomno prati njihove misli. Stoga On ljudima iznova govori da spoznaju sebe, da prestanu sa svojim razvratom, da se više ne upuštaju u takve hvalevrijedne prljave poslove i da nikada više ne obmanjuju Boga u tijelu. Iako se ljudska priroda ne mijenja, na kraju krajeva, korisno je da ih se još nekoliko puta podsjeti. Nakon toga Bog govori iz ljudske perspektive kako bi u njihovom srcu otkrio otajstva: „Mnogo sam godina trpio vjetar i kišu, a isto sam tako iskusio gorčinu ljudskog svijeta; međutim, nakon što dobro promislim, nema te patnje koja ljude od tijela može natjerati da izgube nadu u Mene, a još manje ih ikakva slast može ohladiti, obeshrabriti ili navesti da Me napuste. Je li njihova ljubav prema Meni doista ograničena na izostanak gorčine i slasti?” „Sve pod suncem je isprazno.” Ove riječi doista imaju skriveno značenje. Stoga Bog govori da ništa ne može natjerati ljude da izgube nadu u Njega ili da prema Njemu postanu hladni. Ako ljudi ne ljube Boga, onda bi im bilo bolje da su mrtvi; ako ne ljube Boga, onda je njihova patnja uzaludna, a blagoslovi u kojima uživaju su isprazni te se dodaju njihovim grijesima. Budući da nijedna osoba istinski ne ljubi Boga, On kaže: „Je li njihova ljubav prema Meni doista ograničena na izostanak gorčine i slasti?” Kako bi itko među ljudima u svijetu mogao postojati bez gorčine i slasti? Bog uvijek iznova govori: „Nijedan čovjek nikada nije istinski vidio Moje lice niti je ikada istinski čuo Moj glas; to je zato što Me ljudi istinski ne poznaju.” Bog kaže da Ga ljudi istinski ne poznaju, ali zašto On traži od ljudi da Ga spoznaju? Nije li to proturječje? Svaka Božja riječ ima određenu svrhu. Zbog ljudske otupjelosti Bog primjenjuje načelo da na ljudima obavi 100 posto Svojeg djela kako bi u konačnici posjedovao 0,1 posto srca svakog od njih. Takva je metoda kojom Bog djeluje i Bog mora tako postupati kako bi ostvario Svoje ciljeve. Upravo je to mudrost u Božjim riječima. Jeste li to shvatili?
Bog kaže: „Kada u tijelu izravno obznanim Svoja otajstva i očitujem Svoje nakane, vi ne razumijete; samo čujete zvuk Mojih riječi, ali ne shvaćate njihovo značenje. Moje je srce ispunjeno dubokom tugom. Iako sam u tijelu, nisam u stanju obavljati djelo službe tijela.” S jedne strane, ove riječi navode ljude da zbog svoje otupjelosti preuzmu inicijativu za suradnju s Bogom; s druge strane, Bog otkriva pravo lice Svojeg božanstva u tijelu. Budući da su ljudi premalog rasta, očitovanje božanstva tijekom razdoblja u kojem je Bog u tijelu odvija se samo u skladu s njihovom sposobnošću da ga prihvate. Tijekom ovog koraka djela većina ljudi i dalje nije sposobna u potpunosti ga prihvatiti, što dovoljno pokazuje koliko su neprijemčivi. Stoga tijekom ovog djela božanstvo ne obavlja svu svoju izvornu funkciju; obavlja samo njezin mali dio. To pokazuje da će se u budućem djelu božanstvo postupno očitovati u skladu sa stanjem oporavka čovječanstva. Međutim, božanstvo ne raste postupno; ono je, naprotiv, ono što utjelovljeni Bog urođeno posjeduje i razlikuje se od rasta ljudi.
Božje stvaranje ljudi imalo je svoju svrhu i smisao, zbog čega je On rekao: „Kada bi Moj gnjev uništio sve ljude, kakav bi bio značaj Mojeg stvaranja neba i zemlje?” Nakon što su ljudi bili iskvareni, Bog je planirao zadobiti dio njih za Svoj užitak; nije planirao uništiti sve ljude niti ih iskorijeniti pri najmanjem kršenju Božjih upravnih odluka. To nije Božja nakana; kao što je Bog rekao, to bi bilo besmisleno. Upravo zbog te „besmislenosti” Božja mudrost postaje očita. Bog govori i djeluje na razne načine kako bi grdio sve ljude, sudio im i udarao na sve njih te naposljetku odabrao one koji Ga istinski ljube – nije li to još smislenije? Upravo se na taj način otkrivaju Božja djela, pa stvaranje ljudi postaje još značajnije. Stoga je većina Božjih riječi svojevrsni pucanj upozorenja; njihova je svrha postići određeni cilj, a upravo je to stvarna pozadina jednog dijela Njegovih riječi.
