66. Liječnikovo pokajanje
Kad sam počeo raditi kao liječnik, savjesno sam se držao humanih i etičkih načela svoje struke. Štoviše, dobro sam se odnosio prema ljudima i postavljao točne dijagnoze. Ubrzo sam zadobio povjerenje svih u našem susjedstvu. Nekoliko godina poslije shvatio sam da su svi moji kolege pokupovali automobile i uselili se u prostrane kuće, dok je moja obitelj i dalje živjela u staroj prizemnici, a ja sam i dalje vozio bicikl. Moji su sinovi blizanci brzo rasli i troškovi su se gomilali, ali ja i dalje nisam imao mnogo novca. Kad god bih pomislio na naše financije, gubio sam san i apetit. Pitao sam se: „Zašto ja jedva krpam kraj s krajem dok svi ti drugi liječnici zgrću toliki novac?”
Jednom prilikom čavrljao sam s nekim kolegama, svojim prijateljima. Pitao sam ih kako uspijevaju toliko zaraditi. Liječnik Sun rekao je: „Središnje su vlasti rekle: ‚Nije važno je li mačka crna ili bijela, dok lovi miševe, dobra je mačka.’ U današnjem je društvu novac sve. Zarađivanje novca samo je po sebi vještina. Ali ako dopustiš da ti savjest stane na put, bit ćeš siromašan cijeli život!” Drugi liječnik, liječnik Li, rekao je: „Ako želiš zaraditi više, moraš zadržati pacijente. Dok ih liječiš, daj im malo hormona. To će ih brzo izliječiti, a oni će biti zadovoljni. Bit ćeš na dobrom glasu, dolazit će ti sve više pacijenata, a ti ćeš zaraditi više novca.” Još jedan liječnik, liječnik Jin, rekao je: „Postoji još jedan trik: liječenje lakših bolesti jačim terapijama. Ako netko kašlje zbog obične prehlade, s uobičajenim lijekom nećeš puno zaraditi. Liječi to kao upalu pluća. Liječenje će djelovati, ti ćeš zaraditi više, a pacijent će biti zadovoljan. Svi su na dobitku.” Slušajući kako svi imaju svoje načine za zaradu, prilično sam se uznemirio. Je li zarađivanje na pacijentima na ovakav način, bez imalo savjesti, uopće medicinski etično? Zar to ne bi značilo prijeći granicu kao čovjek? Ali razmišljao sam i o velikim kućama u kojima žive, dobrim automobilima koje voze i samopouzdanju kojim govore. A ja sam i dalje vozio bicikl i bio tako siromašan. Ako ne napravim ono što su rekli, kako ću onda zaraditi više novca? Kad ću svojoj obitelji moći priuštiti dobar život? Uostalom, činilo se da svi tako rade. Čak i da nastavim pošteno obavljati svoj posao, ne mogu promijeniti društvo. Privučen obećanjem veće zarade, počeo sam ignorirati vlastitu savjest i odlučio isprobati metode kojima su me kolege poučili. Prekomjerno sam liječio pacijente i prodavao im previše lijekova kako bih više zaradio.
Jednog mi je dana došao pacijent sa zuboboljom. Radilo se o upali desni koja se mogla izliječiti jeftinim lijekom. Ali pomislio sam na ono što je rekao liječnik Jin: „Liječi lakše bolesti jačim terapijama.” Stoga sam mu propisao i zapadne i tradicionalne kineske lijekove, kao i nekoliko intramuskularnih injekcija. Bojao sam se da će pacijent odbiti toliku količinu lijekova, pa sam odglumio suosjećanje i rekao: „Ima tu puno lijekova, ali to će izliječiti sam uzrok vaših simptoma.” Pacijent se samo držao za obraz i kimnuo, platio i otišao bez ijedne riječi. Dok sam ga gledao kako odlazi, tjeskoba koju sam osjećao počela je polako popuštati. Iako mi je i dalje bilo malo nelagodno, zaradio sam znatno više novca nego inače, pa je taj osjećaj ubrzo ispario. Drugom prilikom došla je majka sa svojim petogodišnjim sinom. Prehladio se i kašljao, stoga mu je trebalo samo nekoliko dana jeftinih lijekova. No onda sam se sjetio da mi takvo liječenje neće donijeti mnogo novca. Stoga sam dječakovoj majci rekao: „Vaš sin ima traheitis. Odmah mora na infuziju ili će to prijeći u upalu pluća.” Bila je šokirana, ali je bez pogovora povjerovala svemu što sam joj rekao i propisao sam njezinu sinu četiri dana infuzije. Vidio sam da sam zarađivao nekoliko puta više novca od onoga što sam nekoć zarađivao. Osjećao sam nelagodu, ali ponovno sam pomislio na ono što su drugi liječnici rekli: „Savjest ne može platiti račune ni kupiti ti hranu. Ako je budeš slušao, uvijek ćeš biti siromašan.” Kad sam razmislio o onome što su mi rekli, moji osjećaji nelagode su nestali. U ovom društvu moraš varati ljude da bi se obogatio. Nisam imao drugog izbora. Poslije mi je došla pacijentica s kroničnim bronhitisom. S obzirom na njezino stanje, morala je uzimati samo neke jednostavne lijekove. Ali, naravno, time ne bih zaradio mnogo novca. Stoga sam joj rekao: „Morate na infuziju, inače bi to moglo prijeći u emfizem, što u težim slučajevima može uzrokovati srčane bolesti.” Uz moj poticaj rado je pristala na sedam dana infuzije. Sjećam se da me posljednjeg dana liječenja uhvatila za ruku i rekla: „Hvala vam, liječniče. Zahvaljujući vama ovo je izliječeno na vrijeme. Sad se osjećam puno bolje. Da je ovo prešlo u emfizem ili srčanu bolest, stvarno bih patila.” Kad sam to čuo, zapekla me savjest, a lice mi se užarilo. Ali opet sam pomislio: „Tko u ovom društvu ne laže ili ne vara? Zarađivanje novca samo je po sebi vještina.” Kad sam pomislio na to, nelagoda koju sam osjećao počela se rasplinjavati. Na taj sam način sve dublje zaglibio u svojoj potjeri za novcem. Nakon nekoliko godina zaradio sam mnogo novca. Imao sam veću kuću, djeca su mi se vjenčala i život je bio dobar. Ali često sam osjećao bol i krivnju. Stalno sam bio tjeskoban. Brinuo sam se da je netko saznao što sam radio i da je svima pričao iza mojih leđa. Bilo je teško nositi se s tom mišlju.
Jednog dana sestra iz našeg sela propovijedala mi je evanđelje kraljevstva Svemogućeg Boga i počeo sam često čitati Božje riječi. Jednom, na okupljanju, pročitali smo odlomak Božjih riječi o tome kako biti poštena osoba: „Trebate znati da Bog voli one koji su pošteni. Bog ima bit vjernosti i stoga se Njegovim riječima uvijek može vjerovati. Osim toga, Njegovi su postupci nepogrješivi i neosporni. Zbog toga Bog voli one koji su apsolutno pošteni prema Njemu. Poštenje znači predati svoje srce Bogu, ne biti lažan prema Njemu ni u čemu, biti u svemu otvoren prema Njemu, nikada ne skrivati činjenice, ne pokušavati obmanuti one iznad i kriti stvari od onih ispod vas te ne raditi stvari koje su samo pokušaj dodvoravanja Bogu. Ukratko, biti pošten znači biti čist u svojim postupcima i riječima i ne obmanjivati ni Boga ni čovjeka. Ovo što govorim veoma je jednostavno, ali vama je to više nego naporno. Mnogi ljudi bi radije bili bačeni u pakao nego pošteno govorili i postupali. Nije ni čudo što s nepoštenima postupam drugačije. (…) Što će na kraju biti s čovjekovom sudbinom, ovisi o tome ima li pošteno i žarkocrveno srce i je li mu duša čista. Ako si netko tko je veoma nepošten, netko sa velikom zlobom u srcu, netko nečiste duše, zasigurno ćeš završiti na mjestu gdje čovjek biva kažnjen, kao što ti je i zapisano. Ako tvrdiš da si veoma pošten, ali ipak nikad ne postupaš u skladu s istinom niti govoriš jednu jedinu riječ istine, očekuješ li i dalje da te Bog nagradi? Nadaš li se i dalje da će te Bog gledati kao zjenicu Svojeg oka? Zar takvo razmišljanje nije apsurdno? Ako u svemu obmanjuješ Boga, kako bi onda Božja kuća mogla primiti nekoga kao što si ti, čije su ruke nečiste?” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Tri opomene.). Čitajući Božje riječi, shvatio sam da je Božja bit vjerna i da On voli poštene ljude. Bog traži od nas da prihvatimo Njegovo ispitivanje naših riječi i postupaka te da ne lažemo ni Bogu ni drugima. Moramo biti pošteni i pouzdani jer samo se takvi ljudi mogu spasiti i ući u kraljevstvo Božje. Razmišljajući o tome što Bog traži od nas, pomislio sam kako kao liječnik nisam razmišljao o tome kako izliječiti svoje pacijente ili ublažiti njihovu patnju, nego o tome kako mogu zaraditi više novca. Da bih zaradio više novca, čak sam varao pacijente prilikom liječenja. Iskorištavao sam strahove ljudi, prikazivao beznačajna stanja kao ozbiljna i koristio se time kako bih prodao skupe lijekove i produljio liječenje. Natjerao sam ih da troše svoj novac, ali oni su mi svejedno zahvaljivali na tome. Bilo je to prezira vrijedno, sramotno ponašanje! Iako sam na taj način ugodno živio, stalno sam bio paranoičan i napet te se nisam mogao opustiti. Vladao sam se potpuno bez savjesti. Božje riječi pokazale su mi da Bog mrzi ljude koji se bave spletkarenjem i prijevarama i da ti ljudi neće imati dobar ishod. Samo pošteni ljudi mogu zadobiti Božje odobrenje i Njegovo spasenje. Otada sam želio biti poštena osoba. Odlučio sam da više nikoga neću prevariti, da ću prestati obmanjivati pacijente za novac. Želio sam se časno vladati i pošteno obavljati liječnički posao.
Nešto poslije shvatio sam da su mi, otkad sam prestao varati i prekomjerno liječiti pacijente, prihodi bili znatno manji. U to je vrijeme učinak nadležne bolnice bio vezan uz prodaju lijekova naših ambulanti. Jednog dana bolnica je sazvala sastanak za procjenu radnog učinka. Ravnatelj me optužio da kočim napredak bolnice i skinuo je ploču na kojoj je pisalo da smo „napredna ambulanta”. Bolnica je počela davati poticaje svom osoblju. Na primjer, ako bi liječnik uspio premašiti svoju mjesečnu kvotu prodaje lijekova, pedeset posto viška prihoda dalo bi mu se kao provizija. Kad bih se vratio prekomjernom liječenju pacijenata, na kraju bih dobivao više od 4000 juana dodatno svakog mjeseca, što je značilo da bih svake godine mogao zaraditi dodatnih 50.000 juana. Ali kad ne bih ponovno počeo prekomjerno liječiti pacijente, nikad ne bih ostvario ciljeve koji su nam zadani i izgubio bih mnogo novca. Što sam više o tome razmišljao, to sam više osjećao da je biti poštena osoba nemoguće u mom poslu i da, ako ne varam ljude, neću zaraditi novac. Nakon toga sam se usprotivio onome što je Bog tražio od mene. Ignorirao sam savjest i vratio se starim navikama.
Jednog je dana bračni par doveo svog sina k meni na pregled. Prehladio se, što je dovelo do infekcije dišnih putova, a to se moglo izliječiti nekim lijekovima. Glumeći zabrinutost, izvadio sam svoj stetoskop i poslušao djetetova prsa i leđa. Nakon tog lažnog pregleda, vrlo strogo sam rekao roditeljima: „Vaše dijete ima dječju upalu pluća. Već se proširila. Trebali ste doći ranije! Da ste došli sutra, bio bi u velikim problemima! Srećom, još ima vremena. Stavit ćemo ga nekoliko dana na infuziju i bit će u redu.” Samo tako, opet sam počeo na prijevaru uzimati novac pacijentima. Namjerno sam djetetovu bolest prikazao teškom. Poslije sam si predbacivao. Bojao sam se da će ono što sam učinio biti otkriveno, stoga sam svaki dan bio napet. Ponekad bih si govorio da je ovo posljednji put i da ću nakon toga prestati. Ali nisam mogao odoljeti iskušenju novca i nikada nisam mogao prestati činiti te grijehe. Moj je život postao borba. Znao sam da Bog traži od nas da budemo pošteni ljudi, ali nisam se mogao ni kontrolirati ni prestati varati svoje pacijente.
Poslije sam pročitao riječi Svemogućeg Boga: „Budući da je rođen na tako prljavoj zemlji, društvo je čovjeka ozbiljno upropastilo; pod utjecajem je feudalnog morala i poučavan u ‚ustanovama visokog obrazovanja’. Nazadno razmišljanje, pokvareni moral, loš pogled na život, životna filozofija dostojna prezira, krajnje bezvrijedno postojanje i razvratni životni stil i običaji – sve se to čovjeku zarilo u srce i teško potkopalo i napalo njegovu savjest. Posljedično, čovjek je sve dalje od Boga i sve Mu se više protivi. Čovjekova narav iz dana u dan postaje sve zlobnija i nema osobe koja će se ičega dobrovoljno odreći zarad Boga, ni osobe koja će svojevoljno poslušati Boga, a ponajmanje nekoga tko će rado tragati za Božjom pojavom. Umjesto toga, pod vlašću Sotone, čovjek ne radi ništa osim što traga za zadovoljstvima, predajući se pokvarenosti tijela u mulju zemlje. Čak i kad čuju istinu, oni koji žive u tami ni ne pomišljaju sprovesti je u djelo, niti su skloni potražiti Boga čak ni kad su vidjeli Njegovu pojavu. Kako bi tako pokvaren ljudski rod uopće mogao imati priliku za spasenje? Kako bi tako raskalašen ljudski rod mogao živjeti u svjetlosti?” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Ostati nepromijenjene naravi znači biti u neprijateljstvu s Bogom.). „Nakon nekoliko tisuća godina pokvarenosti, čovjek je bezosjećajan i tupav; postao je zao duh koji se Bogu suprotstavlja do te mjere da je ljudsko buntovništvo prema Bogu zabilježeno u povijesnim knjigama, a čak ni sam čovjek nije u stanju sasvim objasniti svoje buntovničko ponašanje – jer je Sotona čovjeka duboko pokvario i poveo ga stranputicom, tako da ovaj ne zna kamo se okrenuti. Čak i danas čovjek iznevjerava Boga: kad vidi Boga, on Ga iznevjeri, a i kad ne može vidjeti Boga, opet Ga iznevjeri. Ima i onih koji Ga, nakon što su posvjedočili Božjim prokletstvima i Božjem gnjevu, svejedno iznevjere. I zato kažem da je čovjekov razum izgubio svoju prvobitnu funkciju, i da je čovjekova savjest također izgubila svoju prvobitnu funkciju” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Ostati nepromijenjene naravi znači biti u neprijateljstvu s Bogom.). Božje riječi otkrile su mi da je društvo u kojem živimo iskvario Sotona. „Nema bogatstva bez lukavstva”, „Novac je najvažniji” i „Svatko za sebe, a vrag neka nosi posljednjega”. Sve ove filozofije za ovozemaljsko ophođenje koje su popularne u društvu potječu od Sotone. Naši pogledi i životne vrijednosti iskrivljuju se pod utjecajem i otrovnosti tih stajališta. Stavljamo novac iznad svega. Napuštamo savjest i moral radi povećanja vlastitih povlastica. Lažemo i varamo, postajemo sve sebičniji, lažljiviji, pohlepniji i zlonamjerniji, gubeći sve više svoje ljudskosti. Dužnost liječnika je liječiti pacijente, a medicinska etika od najveće je važnosti, oni ne smiju izgubiti osnovni osjećaj ljudske savjesti. Ali, zaslijepljeni novcem, većina liječnika prekomjerno liječi pacijente i zloupotrebljava lijekove te ih čak i varanjem navode na uzimanje hormona. Iako pacijenti isprva ne vide opasnost, uzimanje previše lijekova i hormonske terapije s vremenom će ozbiljno naštetiti njihovim tijelima. Toksini iz lijekova nakupljat će se u njihovim tijelima i često uzrokovati kronične bolesti. To je oblik sporog ubojstva. Što sam više o tome razmišljao, to sam se više bojao. Kad sam studirao medicinu, isprva sam želio pomagati običnim ljudima. Ali pod kontrolom sotonskih stajališta „Svatko za sebe, a vrag neka nosi posljednjega”, „Novac je najvažniji” i „Nije važno je li mačka crna ili bijela, dok lovi miševe, dobra je mačka”, počeo sam očajnički težiti novcu. Pretvarao sam trodnevne bolesti u petodnevne, samo da bih zaradio novac. Propisivao bih skuplje lijekove nego što su pacijenti trebali. Sotona me doista iskvario do te mjere da sam izgubio svu svoju savjest i razum. Nakon prihvaćanja Božjeg djela u posljednjim danima, znao sam da je Bog tražio da budemo pošteni ljudi. Ali i dalje nisam mogao odoljeti privlačnosti novca ili osobne dobiti te sam opet nastavio varati svoje pacijente. Sotonini otrovi bili su postali dio same moje prirode. Da nisam čitao Božje riječi i uvidio mrskost i opasnost svojih laži, nastavio bih živjeti kao prevarant. Cijeli bih život bio tjeskoban i pun kajanja te bih otišao u pakao i bio kažnjen zbog svog zlog ponašanja. Konačno sam shvatio koliko je važno to što Bog od nas traži da budemo pošteni. Biti pošten i činiti poštena djela daje nam integritet i dostojanstvo. Biti pošten bio je jedini način da zadobijemo Božje odobrenje i pronađemo mir u srcu. Kad sam shvatio Božju namjeru, pomolio sam Mu se. Bio sam spreman početi iznova, pobuniti se protiv sebe, primjenjivati istinu i biti poštena osoba.
Jednog je dana k meni na pregled došao pacijent iz drugog sela. Nakon pažljivog pregleda, utvrdio sam da ima venski ulkus na nozi. To se u narodu obično naziva „trulež noge”. Tvrdoglavo se i teško liječi, ali znao sam za tajnu terapiju koja bi to brzo izliječila uz male troškove od svega nekoliko juana. Pacijent mi je rekao da je bio kod okružnih liječnika, kao i kod nekoliko nadriliječnika, i da je uzalud potrošio tisuće juana. Čuvši to, počeo sam razmišljati: „Već je potrošio tisuće juana, a nije izliječen, pa ako bih mu za lijek naplatio nekoliko stotina, to ne bi bilo tako loše, zar ne? Bila bi šteta propustiti taj novac.” Dok sam o tome razmišljao, srce mi je poskočilo. „Prevarit ću još samo ovu osobu, a otada nadalje bit ću pošten.” Ali, dok sam mu se spremao dati recept, pomislio sam na odluku koju sam donio pred Bogom. Počeo sam se moliti Bogu: „Dragi Bože, još uvijek imam poriv za laganjem. Znam da ne mogu stalno iznevjeravati svoje obećanje i razočaravati Te. O, Bože, molim Te, pomozi mi da svoje osobne interese stavim na stranu i budem poštena osoba.” Tada mi je na pamet pao jedan odlomak Božjih riječi: „Ljudi koji istinski vjeruju u Boga uvijek Ga imaju u svojim srcima i uvijek nose u sebi bogobojazno srce, srce koje ljubi Boga. Oni koji vjeruju u Boga trebaju postupati pažljivo i mudro, a sve što rade trebalo bi biti u skladu s Božjim zahtjevima i udovoljiti Njegovom srcu. Ne smiju biti tvrdoglavi, raditi što im je volja; to ne priliči svetačkoj pristojnosti” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Upozorenje onima koji ne primjenjuju istinu.). Ovaj odlomak Božjih riječi pokazao mi je da istinski vjernici imaju bogobojazno srce, da su pošteni i pouzdani. Sve rade otvoreno i prihvaćaju Božje ispitivanje te ne varaju druge. Sve čine sa svetom doličnošću i vladaju se u skladu s Božjim zahtjevima. Ne čine stvari koje bi osramotile Boga. Bio sam tako zahvalan na Božjem usmjeravanju i prosvjetljenju te sam se u sebi još jednom pomolio Bogu: „O, Bože! Prije sam lagao i varao radi novca i proživljavao sam obličje Sotone. Ali od danas želim biti poštena osoba i osramotiti Sotonu.” Nakon molitve iskreno sam rekao pacijentu: „Iako se ova bolest teško liječi, imam recept za koji jamčim da će vas izliječiti. I ne stoji gotovo ništa.” Da se to dogodilo prije, ovakav bi recept stajao višestruko više. Ali sada su mi Božje riječi dale samopouzdanje da primjenjujem istinu, da budem poštena i čestita osoba. Nisam više namjeravao varati ljude za novac. Kad je pacijent otišao sa svojim lijekom, bio sam tako nevjerojatno sretan i osjećao sam unutarnji mir. Deset dana poslije, pacijent se vratio i sa zahvalnošću rekao: „Svugdje sam tražio lijek za ovu bolest, ali nisam imao sreće. Nisam ni iskoristio sav lijek koji ste mi dali, a moja je rana zacijelila! Ovo je čudesan lijek! Hvala vam, puno vam hvala! Reći ću svima koje poznajem za vas. Ne samo da ste vrlo stručni nego ste i pristupačni.” Kad sam čuo te riječi, osjećao sam iznimnu zahvalnost Bogu i znao sam da je ta mala promjena u meni nastala jer su me usmjeravale Božje riječi.
Sjetio sam se kako sam nekada mislio: „Novac je najvažniji”, „Nema bogatstva bez lukavstva” i „Svatko za sebe, a vrag neka nosi posljednjega”. Zarobljen tim otrovima, izgubio sam savjest, integritet i moral. Postao sam bezdušan. Božje riječi i spasenje obnovili su moju savjest i moj razum te mi pomogli pronaći načela vladanja. Otada sam savjesno liječio svakog pacijenta koji bi mi došao. Davao sam im samo ono što im je bilo potrebno i bio sam iskren u vezi s njihovim stanjem. Zadržao sam svoj standard poštene osobe. Nakon nekog vremena takvog prakticiranja osjećao sam se uistinu staloženo, mirno i oslobođeno tjeskobe. Također, mnogi sada zdravi pacijenti koje sam liječio ispričali su drugima o svom iskustvu sa mnom. Ljudi iz svih okolnih sela željeli su da ih liječim. Naučio sam da samo govorenje istine i poštenje čine nekoga osobom s istinskim obličjem čovjeka. Odbacivanje laži i govorenje istine bio je prvi korak prema tome da postanem poštena osoba i znam da i dalje moram naporno raditi u skladu s Božjim zahtjevima i težiti tome da budem uistinu poštena osoba.
