98. Progon koji sam pretrpjela zbog vjere

Bilo je to jedne večeri u svibnju 2003., nešto poslije 20 sati i upravo sam se vratila sa svoje dužnosti. Tri su policajca upala, zgrabila me za ruke i stavila mi lisičine. Srce mi je jako lupalo od straha. Jedan me pretražio i oduzeo mi dojavljivač. „Koji sam zakon prekršila?” upitala sam. „Zašto me uhićujete?” Rekao je mračnog izraza lica: „Država ne dozvoljava vjeru u Svemogućeg Boga. To se protivi politici Komunističke partije. Zato si uhićena!” Bez daljnjeg objašnjenja, gurnuli su me u automobil. Ugurana na stražnje sjedalo, bila sam nervozna i uplašena, nemajući pojma kakve me okrutnosti čekaju. Brinula sam se, budući da sam bila malog duhovnog rasta, da neću moći izdržati mučenje i da ću postati Juda te izdati braću i sestre. U sebi sam se stalno molila Bogu tražeći Ga da me čuva te mi podari vjeru i snagu. Tada sam se sjetila nečega iz Božjih riječi: „Ti trebaš znati da sam Ja odobrio i uredio sve tvoje okruženje. Neka ti ovo bude jasno i udovoljavaj Mojem srcu u okruženju koje sam ti dao. Ne boj se ovoga ili onoga, Svemogući Bog nad vojskama sigurno će biti s tobom; On je snaga koja stoji iza vas i On je vaš štit” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Kristove izjave na početku. 26. poglavlje.). Božje su riječi ojačale moju vjeru i hrabrost. Moje se uhićenje dogodilo s Božjim dopuštenjem i policija je bila u Božjim rukama. Budući da je Bog bio uz mene, ničega se nisam morala bojati. Kad sam tako razmislila, više nisam osjećala toliki strah te sam čvrsto odlučila da, bez obzira na to kako me policija bude mučila, nikada neću izdati braću i sestre niti iznevjeriti Boga.

Kad smo stigli u policijsku postaju, policajka me pretresla do gola, a zatim me odvela u drugu prostoriju gdje mi je svezala ruke lisičinama na leđima i privezala me za cijev za grijanje. Nešto nakon 23 sata, policija je u mojoj kući pronašla nekoliko knjiga Božje riječi te nekoliko dojavljivača. Načelnik Li iz kriminalističke policije me upitao: „Tko ti je ovo dao? S kim si bila u kontaktu?” Kad nisam odgovorila, pakosno me pljusnuo nekoliko puta. Vidjela sam sve zvijezde, a lice mi je gorjelo od boli. Zatim mi je snažno nagazio na nožne palce, što je boljelo kao probadanje iglom. Oblio me znoj od boli. Razbješnjela, rekla sam mu: „Ja sam vjernica i koračam ispravnim životnim putem. Koji to zakon krši? Nije li u Kini sloboda vjeroispovijesti zakonom dozvoljena? S kojim me pravom uhićujete i tučete?” Jedan od policajaca reče: „Baš si naivna! Sloboda vjeroispovijesti samo je paravan za umirivanje stranaca. Komunistička partija je ateistička, stoga država želi potisnuti i iskorijeniti vjernike! Ako nam ne kažeš što znaš, sutra si gotova. Možda si ovamo ušla na nogama, ali iznijet će te s nogama prema naprijed!” Nakon toga, izašli su iz prostorije. Razmišljala sam o tome kako me sigurno neće pustiti nakon što su u mojoj kući pronašli toliko toga. Nisam imala pojma kakvim će me mukama podvrgnuti ako nastavim šutjeti. Čak su rekli i da sam gotova, namjeravali su me ubiti. To me jako uznemirilo, pa sam izgovorila molitvu tražeći od Boga vjeru i snagu. Sljedećeg su jutra ušla četiri policajca s tigrovom stolicom. Policajac Li je đavoljim pogledom rekao: „Sada ću ti pokazati što dobiješ kad šutiš! Danas ćeš okusiti tigrovu stolicu!” Zatim su me gurnuli u stolicu i vezali mi ruke unutar metalnih obruča, s dlanovima okrenutima prema gore. Sjedila sam u stolici nagnuta unatrag, stopala ispruženih i zategnutih prema dolje dok su mi se lisičine bolno urezivale u zapešća. Ruke su mi ubrzo natekle poput balona. Poplavile su i potpuno utrnule. Dan je prolazio. Tijelo mi je postalo ledeno, a ruke su mi sve više oticale. Postajala sam sve zabrinutija i uplašenija. Ako se ovo nastavi, hoće li mi osakatiti ruke? A ako se to dogodi, kako ću ubuduće živjeti? Što sam više o tome razmišljala, bila sam sve očajnija. Nisam imala pojma kada će toj muci doći kraj. Molila sam se: „O, Bože, zaista patim. Molim Te, podari mi snagu i usmjeravanje da ostanem postojana.” A zatim sam se sjetila nečega što je Bog rekao: „Normalno je da su ljudi slabi dok su podvrgnuti kušnjama, da su u sebi negativni, da ne razumiju Božje namjere ili da ne mogu jasno sagledati put primjene. Ali, u svakom slučaju, ti moraš vjerovati u Božje djelo i, kao Job, ne smiješ zanijekati Boga. (…) Ljudima je vjera potrebna u vremenima patnje i u vremenima pročišćenja, a kad imaju vjeru, onda se suočavaju s pročišćenjem – pročišćenje je neodvojivo od vjere” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Oni koji trebaju biti usavršeni moraju biti podvrgnuti oplemenjivanju.). Božje su mi riječi dale snagu, kroz tu bol i muku morala sam imati vjere u Boga. Policija me mučila pokušavajući iskoristiti slabost mog tijela da me slomi, da me natjera da iznevjerim Boga. Bog je također upotrijebio tu situaciju kako bi usavršio moju vjeru i odlučnost da izdržim patnju. Apsolutno je sve u Božjim rukama i pod Njegovom suverenošću, uključujući i to hoće li mi ruke ostati osakaćene ili neće. Morala sam imati vjere u Boga i osloniti se na Njega kako bih postojano svjedočila. Od te sam se pomisli osjećala snažnijom i prije nego što sam to uopće shvatila, bol u mojim rukama se ublažila. Zahvalila sam Bogu od sveg srca!

Policija me ponovno počela ispitivati trećeg dana ujutro. Jedan od njih pokazao je na mene i rekao: „Nemoj misliti da ne znamo ništa. Nadziremo ti kuću već više od dva mjeseca. Dosta ti ljudi dolazi i odlazi!” Zatim je nabrojio što su nosili ljudi koji su dolazili u moju kuću, koliko su bili visoki i kakve su bicikle vozili. Bila sam zapanjena. Neko su vrijeme držali moju kuću pod nadzorom, a ljudi koje su opisali bili su sve crkveni vođe ili đakoni. Nisam mogla izdati nikoga od braće ili sestara, ali policija je već dobro shvaćala situaciju i definitivno me ne bi pustila ako ne kažem ništa. Nisam imala pojma kakve mi muke spremaju. Možda bih trebala reći samo dio? Već sam tri dana bila u pritvoru, stoga su moje sestre zacijelo saznale za to i skrivaju se. Pretpostavila sam da ih policija neće moći pronaći, pa sam rekla: „Posjetiteljice su bile moje sestre.” Zatim je policajac upitao: „Jesu li one vjernice?” Ne razmišljajući previše o tome, rekla sam: „Nisu prave vjernice.” Čim sam to izgovorila, policajci su izašli kako bi ih priveli. Osjećala sam se tako krivom. Kako sam mogla priznati da su vjernice? Nije li me to što sam izdala vlastite sestre samo kako bih manje patila učinilo Judom? Ako ih uhite i time upletu drugu braću i sestre, neće li to nanijeti još veću štetu djelu Crkve? A čak i ako ovaj put ne uhite, nema šanse da će ih policija samo tako ostaviti na miru. Zasigurno će morati živjeti u bijegu. Što sam više o tome razmišljala, osjećala sam se sve gore, a zatim sam se sjetila ovih Božjih riječi: „Prema onima koji Mi nisu pokazali ni najmanju odanost u vremenima nevolja neću više biti milostiv jer i Moja milost ima granice. Osim toga, ne volim nikoga tko Me makar samo jedanput izdao, a još manje volim biti povezan s onima koji prodaju interese svojih prijatelja. Takva je Moja narav, bez obzira na to o kojoj se osobi radi. Ovo vam moram reći: nitko tko Mi slomi srce neće drugi put dobiti Moje pomilovanje, dok će svi koji su Mi vjerni zauvijek ostati u Mojem srcu” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Pripremi dovoljno dobrih djela za svoje odredište.). Zbog Božjih riječi suda, osjećala sam se još gore. Božja pravedna narav ne trpi uvrede. Bog mrzi i s prezirom odbacuje one koji Ga iznevjere. Izdala sam dvije sestre ponijevši se kao sramotni Juda i ne uspjevši postojano svjedočiti. Mrzila sam samu sebe što sam bila tako sebična i podla, toliko lišena ljudskosti. U srcu sam se pomolila i pokajala Bogu te sam se zaklela da neću izdati više nijednog brata ili sestru bez obzira na to kako me policija bude ispitivala i mučila. Te je večeri policajac Li donio 13 fotografija kako bih identificirala ljude na njima. Rekla sam da ne prepoznajem nikoga od njih. Zatim je izvadio fotografiju još jedne sestre i rekao: „Nju poznaješ, zar ne? Ona je rekla da tebe poznaje.” Razmišljala sam kako, čak i ako je rekla da me poznaje, ja ne smijem reći da poznajem nju. Već sam im rekla za dvije sestre, tako da nisam mogla izdati više nikoga i pustiti da ih muče kao i mene. Odlučno sam rekla: „Ne poznajem je.” Policajac Li je povikao: „Ako ne progovoriš, sutra ćeš se loše provesti!”

Četvrtog dana poslijepodne, jedan je policajac ušao noseći četiri letve, od kojih je svaka bila šira od dva centimetra i dugačka tridesetak centimetara, a zatim je zatvorio rešetke na prozorima tako da ništa nisam mogla vidjeti. Srce mi je skočilo u grlo, puls mi se ubrzao i noge su mi se odsjekle. Nisam znala kakvim će me metodama mučiti ni hoću li to moći izdržati. U srcu sam stalno zazivala Boga, tražeći od Njega da me zaštiti kako bih mogla ostati postojana. Nedugo zatim, ušlo je šest policajaca. Oslobodili su me iz tigrove stolice i vezali mi ruke lisičinama na leđima. Dvojica su stala uz stol i podigla me za lisičine vičući: „Govori! Tko vam je vođa?” Stopala su mi bila odignuta od poda, a glava okrenuta prema dolje; tijelo mi je visjelo u zraku i stiskala sam zube od boli. Vidjevši da ništa ne govorim, dvojica su mi policajaca počela snažno strugati letvama po rebrima dok su me druga dvojica letvama snažno udarala po rukama i nogama. Imala sam osjećaj kao da mi otkidaju meso s rebara i čupaju noge. Znojila sam se od boli. Dok su to radili, govorili su: „Tući ćemo te još jače ako ne progovoriš!” I dalje sam stiskala zube i nisam rekla ni riječi. Nekoliko je policajaca uzelo tvrdi predmet i njime mi zabadalo pod nokte na nogama, što je bila prava agonija. Istodobno su mi uperili jaku svjetlost u ruke zbog čega sam imala osjećaj kao da gore, užarene od boli. Osjećajući da fizički ne mogu izdržati više ni trenutka, neprestano sam zazivala Boga tražeći od Njega da mi podari snagu. Kad su me ponovno povukli za lisičine prema gore, začula sam krckanje u rukama i vrisnula od boli i tek su me tada spustili. Držali su me tako obješenu više od sat vremena. Nakon što su me spustili, nisam osjećala noge. Bilo je nemoguće stajati. Ruke i noge bile su mi potpuno modre i gorjele su od boli. Meso oko mojih rebara također je peklo kao u plamenu, a bol je bila nesnosna. Srušila sam se na pod nemoćna da se pomaknem, osjećajući se potpuno bez snage kao da sam se sasvim raspala. Bila je to prava agonija. Zbog same pomisli da ne znam kako će me policija dalje mučiti ni hoću li to moći izdržati, osjećala sam se očajno i slabo. Htjela sam počiniti samoubojstvo tako što ću si odgristi jezik kako barem ne bih izdala braću i sestre. Zagrizla sam jako snažno, no boljelo je toliko da to nisam mogla izvesti do kraja. Zatim sam pomislila: „Možda bih mogla iščupati svoju resicu kako uopće ne bih mogla govoriti.” Rekla sam im da moram ići u toalet. U toaletu je policajac koji me čuvao čuo kako kopam po jeziku i gušim se, te rekao: „Ne radi gluposti!” Zatim me vratio unutra i ponovno vezao lisičinama za tigrovu stolicu. Tek sam tada shvatila da sam zamalo učinila nešto doista glupo, pa sam se sjetila nečega što je Bog rekao: „U ovim posljednjim danima morate dati svjedočanstvo za Boga. Bez obzira na to kolika je vaša patnja, trebate ići do samog kraja, pa i prilikom posljednjeg daha, morate biti odani Bogu i prepustiti se na milost Božjoj orkestraciji; samo je to istinska ljubav prema Bogu, i samo je to snažno i gromko svjedočanstvo” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Jedino kroz bolne kušnje možeš spoznati divotu Boga.). „Ne gubi hrabrost, ne budi slab i Ja ću ti otkriti stvari. Put do kraljevstva nije tako gladak – sve ima svoju cijenu! Želiš lako dobivati blagoslove, zar ne? Danas će se svi morati suočiti s gorkim kušnjama. Bez takvih kušnji, vaše srce koje Me voli neće ojačati i nećete posjedovati istinsku ljubav prema Meni. Čak i ako se ove kušnje sastoje samo od neznatnih okolnosti, svi moraju proći ova iskušenja; samo će se intenzitet kušnji razlikovati” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Kristove izjave na početku. 41. poglavlje.). Iz Božjih sam riječi shvatila da je, kada smo suočeni s okrutnošću đavola, Božja namjera usavršiti našu vjeru i posvećenost te nam omogućiti da jasno vidimo kako veliki crveni zmaj radi protiv Boga i brutalno muči ljude tako da ga iz dna srca mrzimo i odbacimo, te postojano svjedočimo za Boga pred Sotonom. No moja je vjera u Boga bila premala i nakon što sam pretrpjela malo muke, htjela sam sve izbjeći smrću. Kakvo bi to uopće bilo svjedočanstvo? Razmišljajući na taj način, više se nisam osjećala toliko očajno i imala sam više vjere. Bez obzira na to kako me budu mučili, pa čak i do posljednjeg daha, željela sam se osloniti na Boga, postojano svjedočiti za Njega i posramiti Sotonu. Nikada ne bih izdala braću i sestre ni iznevjerila Boga. Nakon što sam donijela tu odluku, policija me više nije dolazila ispitivati. Kroz ovo iskustvo vidjela sam Božju suverenost i svemogućnost, te shvatila da je veliki crveni zmaj samo pijun u Njegovim rukama. On je oruđe koje Bog rabi kako bi usavršio Svoj izabrani narod. Također sam vidjela da je Bog bio uz mene tijekom cijele muke. Uvijek je bio sa mnom, usmjeravajući me i pomažući mi Svojim riječima, dajući mi vjeru i snagu. Mogla sam osjetiti Božju ljubav i zaštitu, te sam Mu od srca zahvalila.

Komunistička partija osudila me na tri godine preodgoja radom zbog „narušavanja društvenog poretka”. Morala sam raditi od 12 do 14 sati teškog fizičkog rada svaki dan u radnom logoru, i morala sam raditi i duže ako ne bih izvršila zadatke. Dodijelili su mi rad u tvornici pesticida. Budući da nisam mogla podnijeti miris pesticida, imala sam glavobolje i mučnine svaki dan, te nisam mogla dobro jesti ni spavati. Podnijela sam zahtjev za premještaj u drugu tvornicu, ali policija to nije odobrila. U to sam vrijeme bila doista očajna i kad bih pomislila da ću ondje provesti tri godine, više od tisuću dana i noći, jednostavno nisam znala kako ću to preživjeti. Kad god sam išla na posao i vidjela ljude vani, slobodne i bezbrižne, dok sam ja bila poput ptice u kavezu, osjećala sam očaj i poželjela zaplakati. Još jedna sestra, koja je radila u istoj tvornici, razgovarala je u zajedništvu sa mnom, pa smo zajedno tiho pjevale hvalospjev Božjih riječi „Pjesma pobjednika”: „Jeste li ikada prihvatili blagoslove koji su pripravljeni za vas? Jeste li ikada težili obećanjima koja su vam dana? Vi ćete se pod vodstvom Moje svjetlosti probiti kroz stisak sila tame. Usred tame nećete izgubiti usmjeravanje svjetlosti. Bit ćete gospodari svega stvorenog. Bit ćete pobjednici pred Sotonom. Kad dođe propast zemlje velikog crvenog zmaja, stajat ćete među bezbroj ljudi kao dokaz o Mojoj pobjedi. Vi ćete postojano i nepokolebljivo stajati u zemlji sinimskoj. Naslijedit ćete Moje blagoslove kroz patnje koje trpite i isijavat ćete svjetlo Moje slave kroz cijeli svemir” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Božje riječi cijelom svemiru. 19. poglavlje.). Pjevanje hvalospjeva me ohrabrilo. Ovaj mi je progon dao priliku da svjedočim za Boga, to mi je bila čast. Komunistička partija željela je uništiti moje tijelo i um napornim fizičkim radom kako bih iznevjerila Boga jer nisam mogla izdržati patnju. Nisam smjela nasjesti na njihov trik. Bez obzira na to koliko god to bilo jadno ili teško, morala sam se osloniti na Boga, postojano svjedočiti i posramiti Sotonu. Otada bismo ta sestra i ja navečer potajno zajedno pjevušile hvalospjeve Božjih riječi i razgovarale u zajedništvu o Božjim riječima kad god smo imale priliku. Postupno se više nisam osjećala toliko očajno.

Poslije me došao posjetiti suprug te sam shvatila da je lošeg zdravlja kad sam vidjela da ne može slobodno micati nogama i stopalima. Nakon mog uhićenja, suprug se mučio s jelom i spavanjem u strahu da će me mučiti i na kraju je obolio od cerebrovaskularne bolesti. Liječnici su rekli da ima atrofiju malog mozga zbog čega je ostao djelomično paraliziran. To mi je slomilo srce i iz sveg sam srca mrzila Komunističku partiju, taj čopor đavola. Da nisu uhićivali i progonili vjernike, nikada me ne bi uhitili i moj se suprug ne bi razbolio. Nedugo nakon toga, došao me vidjeti šogor i rekao mi da se stanje mog supruga pogoršalo i da je postao inkontinentan. To je bilo vrlo potresno i mogla sam razmišljati samo o tome kada ću izaći iz zatvora kako bih se vratila kući i brinula se o njemu. Zatim sam krajem 2004. primila pismo od obitelji u kojem je pisalo da mu se stanje dodatno pogoršalo i da je preminuo. Čuvši to, imala sam osjećaj kao da mi se nebo srušilo na glavu. Bila sam u agoniji. Stupa naše obitelji više nije bilo. Naš je sin još bio na fakultetu, a ja nisam znala kako mu je. Zbog progona Komunističke partije, naša je skladna obitelj uništena i moj je suprug bio mrtav. Osjećala sam se doista slabo i prije nego što sam to uopće shvatila, osjetila sam kako se u meni budi ogorčenost. Zašto me uvijek snalazi nesreća? Zašto me Bog ne štiti? U svojoj sam se boli sjetila ovih Božjih riječi: „Ako ugađaš slabostima tijela i kažeš da Bog pretjeruje, uvijek ćeš osjećati bol i uvijek ćeš biti žalostan te će ti sve Božje djelo biti nejasno i činit će ti se da Bog uopće ne suosjeća s ljudskom slabošću i da je nesvjestan teškoća s kojima se ljudi suočavaju. Zato ćeš se uvijek osjećati jadno i usamljeno, kao da si pretrpio veliku nepravdu, i tada ćeš se početi žaliti” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Samo voljeti Boga znači istinski vjerovati u Boga.). Božje su riječi razotkrile moje stanje. Kad mi je suprug preminuo, nisam tražila Božju namjeru, nego sam ugađala svom tijelu. Osjećala sam da se bez mog supruga nema tko brinuti o djetetu i prigovarala sam Bogu. Doista nisam imala savjesti! Bilo je jasno da mi je progon Komunističke partije razorio obitelj i prouzročio smrt mog supruga, a ja sam za sve krivila Boga. Nisam li izvrtala činjenice i bila krajnje nerazumna? U tom sam trenutku shvatila da sam zaista malog duhovnog rasta i da nemam istinsku vjeru ni istinsku pokornost Bogu. U srcu sam se pomolila: „Bože, kada sam ovako razotkrivena, vidim koliko sam buntovna. Uvijek razmišljam samo o vlastitu tijelu i ne razumijem Tvoje srce. Bože, molim Te, usmjeravaj me da se kroz ovu situaciju pokorim i da spoznam Tvoju namjeru.” Zatim sam se sjetila ovih Božjih riječi: „Ti si stvoreno biće – naravno da trebaš štovati Boga i težiti smislenom životu. Ako ne štuješ Boga, već živiš unutar svojeg prljavog tijela, zar ti onda nisi samo zvijer u ljudskom obličju? Budući da si ljudsko biće, trebaš se dati za Boga i otrpjeti svu patnju! Trebaš s radošću i uvjerenošću prihvatiti sitnu patnju kojoj si danas izložen i živjeti smislen život, poput Joba i Petra. (…) Vi ste ljudi koji idu pravim putem, oni koji tragaju za poboljšanjem. Vi ste ljudi koji se dižu u narodu velikog crvenog zmaja, oni koje Bog naziva pravednicima. Zar to nije život s najviše smisla?” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Primjena (2).). Promišljajući o Božjim riječima, shvatila sam da to što sam uhićena zbog svoje vjere i što na taj način patim znači biti progonjena zbog pravednosti i da u toj patnji postoji smisao. Kroz progon i nevolju vidjela sam vlastito buntovništvo i iskvarenost te svoj stvarni rast. Mogla sam razlučiti đavolju bit velikog crvenog zmaja, kako mrzi Boga i opire Mu se. To je bila Božja ljubav prema meni. Sjetila sam se Joba koji je prolazio kroz tako goleme kušnje, ukradena su mu krda stoke na obroncima i sva imovina njegove obitelji, djeca su mu umrla, a po cijelom su mu tijelu izbili čirevi. Ipak nije prigovarao Bogu i nije rekao ništa grešno. Ono što je na kraju rekao bilo je: „Jahve dao, Jahve oduzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!” (Job 1,21). Job je snažno posvjedočio za Boga. Bila sam doista ganuta i odlučila slijediti Jobov primjer te postojano svjedočiti za Boga bez obzira na to koliko patila. S tom sam spoznajom došla pred Boga i izgovorila molitvu pokornosti, spremna prepustiti sve u vezi sa svojom obitelji u Njegove ruke i pokoriti se Njegovoj suverenosti i uređenjima.

Pustili su me krajem prosinca 2005. Moj je sin još bio na fakultetu i bili smo u teškoj financijskoj situaciji, pa sam pronašla posao. No nešto više od mjesec dana poslije, šef mi je rekao: „Došla je policija, razgovarali su sa mnom i rekli da vjeruješ u Boga. Rekli su mi da te moram otpustiti.” Bila sam tako ljuta kad sam to čula. Puštena sam iz zatvora, ali Komunistička partija me i dalje nije htjela ostaviti na miru još su me lišavali prava na egzistenciju. Doista su bili prezira vrijedni i zlonamjerni! Moj je sin trebao diplomirati 2006. godine, ali zato što sam zbog svoje vjere osuđena na radni logor, fakultet mu je odbio izdati diplomu pod izgovorom da je pao jedan ispit, i to za samo nekoliko bodova. Stoga je morao ponavljati godinu. No sljedeće mu godine ponovno nisu htjeli izdati diplomu, uz isti izgovor. Vidjevši da drugi kolege s fakulteta nisu položili po dva ili tri ispita, a ipak su diplomirali, upitao je o tome profesora, koji mu je rekao: „Zar ne znaš da ti majka vjeruje u Boga?” Tek smo tada shvatili da je fakultet tražio izgovore kako mu ne bi dao diplomu zbog moje vjere. Na kraju su mu dali samo potvrdu o pohađanju nastave. Bez diplome nije mogao naći posao i osjećao se vrlo utučeno. Samo je želio cijelo vrijeme biti kod kuće i nije htio čak ni razgovarati. Jako me uzrujalo vidjeti ga tako nesretnog. Nakon svih tih godina studiranja, ispaštao je zbog toga što sam ja bila u zatvoru i na kraju mu je uskraćena diploma te je s mukom pronalazio posao. Osjetila sam slabost u sebi. Moj je sin također bio vjernik, pa smo se zajedno molili i čitali Božju riječ, te smo uvidjeli sljedeće: „U ovoj etapi djela od nas se zahtijevaju najveća moguća vjera i ljubav, a mi možemo posrnuti pri najmanjoj nepažnji, jer se ova etapa djela razlikuje od svih prethodnih: ono što Bog usavršava jest vjera ljudi, koja je i nevidljiva i neopipljiva. Ono što Bog čini jest da pretvara riječi u vjeru, u ljubav i u život. Ljudi moraju stići do razine gdje su pretrpjeli stotine oplemenjivanja i gdje posjeduju vjeru veću od Jobove, što zahtijeva da podnesu nevjerojatnu patnju i svakojaka mučenja, a da nikada, ni u kom trenutku, ne napuste Boga. Kada budu pokorni do smrti i budu imali veliku vjeru u Boga, tada će ova etapa Božjeg djela biti dovršena” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Put… (8).). Zbog toga što me Komunistička partija uhitila i progonila, moj je suprug umro, a sin nije mogao pronaći posao. Partija nam je odsjekla izvor prihoda i željela iskoristiti situaciju kako bi me navela da prigovaram Bogu i iznevjerim Ga. No Bog se koristio situacijom kako bi usavršio moju vjeru. Kad bih, unatoč tolikoj boli, i dalje mogla slijediti Boga i pokoravati Mu se, to bi pokazalo da imam istinsku vjeru. Komunistička partija željela nas je ostaviti bez sredstava za život, ali oslanjajući se na Boga i idući naprijed uz Njegovu opskrbu i usmjeravanje, i dalje smo mogli preživjeti. Nakon toga, moj sin i ja često smo zajedno čitali Božju riječ i razgovarali o njoj u zajedništvu, te je on postupno uspio izaći iz stanja utučenosti. Rekao je da jasno vidi da je sve te muke uzrokovala Komunistička partija, da je Partija ta koja uništava živote dok Bog donosi milosrđe i spasenje te da nam samo Bog može donijeti svjetlost, a slijediti Boga ispravan je životni put. Rekao je da želi iskreno vjerovati u Boga i slijediti Ga. Nakon toga, oboje smo počeli skupljati samoniklo bilje i gljive da bismo ih prodavali na tržnici kako bismo mogli lakše prisustvovati okupljanjima i vršiti svoju dužnost. Na taj smo način, bez previše truda, mogli imati dovoljno novca za život.

Nakon što sam doživjela uhićenje i progon Komunističke partije, u potpunosti sam uvidjela njezinu đavolju bit, kako mrzi Boga i opire Mu se. Tvrdi da jamči slobodu vjeroispovijesti, ali potajno provodi masovna uhićenja kršćana, muči ih i osuđuje na zatvor, istodobno potiskujući i progoneći članove njihovih obitelji, uništavajući nebrojene kršćanske obitelji. Počela sam je mrziti i iz srca se buniti protiv nje i znala sam da sam joj nepomirljivo suprotstavljena. Također sam osobno iskusila Božju ljubav i autoritet Njegovih riječi. Kad su me uhitili i osudili, kad mi je suprug umro, kad moj sin nije mogao dobiti fakultetsku diplomu i kad sam živjela u muci bez izlaza, upravo mi je Božja riječ dala vjeru i snagu te me navela da prevladam slabost tijela. Bez Božje brige i zaštite, nikada ne bih izdržala do danas. Iskreno sam zahvalna na Božjoj ljubavi i spasenju. Bez obzira na to s kakvim ću se progonom i nevoljama suočiti u budućnosti, slijedit ću Boga do samoga kraja.