O iskustvu

Tijekom svojih iskustava, Petar se susreo sa stotinama kušnji. Iako današnji ljudi znaju za riječ „kušnja”, zbunjeni su oko njezina pravog značenja i okolnosti. Bog kali ljudsku odlučnost, oplemenjuje njihovu vjeru i usavršava svaki njihov dio, a to se prvenstveno postiže putem kušnji, koje su ujedno skriveno djelo Duha Svetog. Čini se kao da je Bog ostavio ljude, pa će oni, ako nisu oprezni, gledati na te kušnje kao na Sotonina iskušavanja. Zapravo, mnoge kušnje mogu se smatrati iskušavanjima, a to je načelo i pravilo po kojem Bog djeluje. Ako ljudi doista žive u Božjoj prisutnosti, smatrat će takve stvari kušnjama od Boga i neće dopustiti da im izmaknu. Ako netko kaže da mu se Sotona sigurno neće približiti zato što je Bog s njim, to nije sasvim točno; da je tako, kako se može objasniti to što se Isus suočio s iskušavanjima nakon što je postio u pustinji četrdeset dana? Dakle, ako ljudi doista isprave svoja gledišta o vjeri u Boga, mnoge će stvari vidjeti puno jasnije i njihovo razumijevanje neće biti iskrivljeno. Ako netko doista ima odlučnost da ga Bog usavrši, mora svim stvarima s kojima se suočava pristupiti iz mnogo različitih kutova, ne naginjući ni ulijevo ni udesno. Ako nemaš znanja o Božjem djelu, nećeš znati kako surađivati s Bogom. Ako ne poznaješ načela Božjeg djela i nisi svjestan kako Sotona utječe na čovjeka, nećeš imati put za primjenu. Sama gorljiva težnja neće ti omogućiti da postigneš rezultate koje Bog zahtijeva. Takav način doživljavanja sličan je onom kod Lawrencea: bez ikakve sposobnosti razlučivanja i s usredotočenošću samo na iskustvo, u potpunom neznanju o tome što je Sotonin utjecaj, a što djelo Duha Svetog, u kakvom je stanju čovjek bez Božje prisutnosti i kakve ljude Bog želi usavršiti. Koja bi načela trebalo usvojiti u ophođenju s različitim vrstama ljudi, kako dokučiti Božje nakane u sadašnjosti, kako spoznati Božju narav te prema kojim su ljudima, okolnostima i kojem dobu usmjereni Božje milosrđe, veličanstvo i pravednost – on nema nikakvu sposobnost razlučivanja u svemu tome. Ako ljudi nemaju brojne vizije kao temelj za svoja iskustva, onda ne može biti govora o životu, a još manje o iskustvu; oni se samo glupo nastavljaju pokoravati i sve trpjeti. Takve je ljude vrlo teško usavršiti. Može se reći da je, ako nemaš ništa od gore navedenih vizija, to jasan dokaz da si smušenjak, da si poput stupa soli koji dan-danas stoji u Izraelu. Takvi su ljudi beskorisni, nisu ni za što! Neki se ljudi uvijek samo slijepo pokoravaju, uvijek poznaju sebe i uvijek koriste vlastite načine ophođenja sa svijetom kada rješavaju nova pitanja ili koriste „mudrost” kako bi se nosili sa sitnicama koje nisu vrijedne spomena. Takvi su ljudi lišeni sposobnosti razlučivanja i kao da im je u prirodi da se pomire s tim da ih se zlostavlja, i uvijek su isti; nikada se ne mijenjaju. Ovakvi su ljudi smušenjaci kojima nedostaje i najmanja sposobnost razlučivanja. Oni ne znaju kako poduzeti mjere primjerene okolnostima ili različitim ljudima. Takvi ljudi nemaju iskustva. Vidio sam neke ljude koji do te mjere poznaju sebe da, kada vide one u kojima djeluju zli duhovi, i dalje spuštaju glavu i preuzimaju krivnju, ne usuđujući se ustati i osuditi ih. A kada se suoče s očitim djelom Duha Svetog, ne usuđuju se pokoriti. Oni vjeruju da su i zli duhovi u Božjim rukama i nemaju ni najmanje hrabrosti ustati i oduprijeti im se. Takvi ljudi nanose sramotu Bogu i potpuno su nesposobni nositi teško breme za Njega. Takvi smušeni ljudi ne pokazuju ni najmanju sposobnost razlučivanja. Takav način doživljavanja stoga treba ukloniti, jer je neodrživ u Božjim očima.

Bog doista puno radi na ljudima, ponekad ih iskušavajući, ponekad stvarajući okruženja kako bi ih prekalio, a ponekad izgovarajući riječi kako bi ih usmjerio i ispravio njihove nedostatke. Ponekad Duh Sveti vodi ljude u okruženja koja je Bog pripremio za njih i oni nesvjesno otkrivaju mnoge stvari koje im nedostaju. Putem onoga što ljudi govore i čine te načina na koji se ljudi vladaju i rješavaju stvari, a da to i ne znaju, Duh Sveti ih prosvjetljuje o mnogim stvarima koje prije nisu razumjeli, omogućujući im da jasnije vide mnoge stvari i ljude, i oni nesvjesno uviđaju mnogo toga čega prije nisu bili svjesni. Kada stupaš u doticaj sa svijetom, postupno počinješ razlučivati stvari ovoga svijeta i, prije nego što dočekaš svoj kraj, mogao bi zaključiti: „Doista je teško biti čovjek.” Ako provedeš neko vrijeme doživljavajući pred Bogom i dođeš do razumijevanja Božjeg djela i Njegove naravi, nesvjesno ćeš zadobiti mnogo uvida i tvoj će rast postupno napredovati. Jasnije ćeš vidjeti mnoge duhovne stvari i osobito će ti biti jasnije Božje djelo. Prihvatit ćeš kao svoj vlastiti život Božje riječi, Božje djelo, svaki Božji postupak, Božju narav i ono što Bog jest i ima. Ako samo lutaš svijetom, tvoja će krila postajati sve tvrđa, a tvoje opiranje Bogu postajat će sve jače; kako te onda Bog može upotrijebiti? Bog te ne upotrebljava jer je u tebi previše onoga „po mom mišljenju”. Što si više u Božjoj prisutnosti, to ćeš imati više iskustava. Ako i dalje živiš u svijetu poput zvijeri – tvoja usta ispovijedaju vjeru u Boga, ali tvoje je srce negdje drugdje – i ako i dalje proučavaš filozofije za ovozemaljsko ophođenje, neće li onda svi tvoji prethodni napori biti uzaludni? Stoga, što su ljudi više u Božjoj prisutnosti, to ih Bog lakše može usavršiti. To je put kojim Duh Sveti obavlja Svoje djelo. Ako to ne razumiješ, bit će ti nemoguće ući na pravi put, a o tome da te Bog usavrši neće moći biti ni govora. Nećeš moći imati normalan duhovni život; bit će to kao da si osakaćen i imat ćeš samo svoj vlastiti naporan rad, a ništa od Božjeg djela. Nije li to pogreška u tvom doživljavanju? Ne dolaziš nužno u Božju prisutnost samo moleći se; ponekad u Božju prisutnost dolaziš razmišljanjem o Bogu ili promišljanjem o Njegovom djelu, ponekad rješavanjem nekog pitanja, a ponekad tako što bivaš razotkriven u nekom događaju. Većina ljudi kaže: „Nisam li u Božjoj prisutnosti, budući da se često molim?” Mnogi se ljudi beskrajno mole „u Božjoj prisutnosti.” Premda su im molitve možda uvijek na usnama, oni zapravo ne žive u Božjoj prisutnosti. To je jedini način na koji takvi ljudi mogu održavati svoje stanje u Božjoj prisutnosti; oni su potpuno nesposobni u svakom trenutku koristiti svoje srce za povezivanje s Bogom, niti mogu doći pred Boga putem iskustva, bilo putem promišljanja, tihog poniranja u sebe ili korištenja svog srca za povezivanje s Bogom unutar svog srca, vodeći računa o Božjem bremenu. Oni samo svojim ustima upućuju molitve Bogu na nebu. U srcu većine ljudi nema Boga i Bog je tu samo kada Mu se približe; većinu vremena, Boga uopće nema. Nije li to očitovanje toga da nemaju Boga u srcu? Kad bi doista imali Boga u svom srcu, bi li mogli činiti stvari koje čine razbojnici i zvijeri? Ako se osoba doista boji Boga, dovest će svoje istinsko srce u doticaj s Bogom, a njezine će misli i ideje uvijek biti zaokupljene Božjim riječima. Neće griješiti ni u govoru ni u postupanju niti će činiti išta što se očito protivi Bogu. Takvo je mjerilo za onoga tko je vjernik.