O Petrovom životu
Petar je bio Božji uzor za čovječanstvo, velikan poznat svima. Zašto je Bog nekoga tako običnog uzdigao kao primjer i zašto su ga veličali iz naraštaja u naraštaj? Podrazumijeva se da je to neodvojivo od njegovog izražavanja ljubavi prema Bogu i odlučnosti da voli Boga. Što se tiče toga kako se očitovalo Petrovo srce koje ljubi Boga i kakva su zapravo bila njegova životna iskustva, moramo se vratiti u Doba milosti kako bismo ponovno razmotrili običaje tog vremena i promotrili Petra iz tog doba.
Petar je rođen u običnom židovskom seoskom domaćinstvu. Njegovi su roditelji uzdržavali cijelu obitelj baveći se poljoprivredom, a on je bio najstarije od djece, svojih četvero braće i sestara. To, naravno, nije glavni dio naše priče; Petar je naš središnji lik. Kad mu je bilo pet godina, njegovi su ga roditelji počeli učiti čitati. U to je vrijeme židovski narod bio prilično učen i osobito napredan u područjima kao što su poljoprivreda, obrtništvo i trgovina. Zahvaljujući društvenom okruženju u kojem su živjeli, oboje Petrovih roditelja steklo je visoko obrazovanje. Unatoč tome što su bili sa sela, bili su dobro obrazovani i usporedivi s današnjim prosječnim studentima. Petar je rođen u takvim povoljnim društvenim uvjetima – jasno, to mu je išlo u prilog. Pametan i oštrouman, lako je shvaćao nove ideje. Nakon početka školovanja, nije mu uopće bilo teško izvlačiti zaključke iz onoga što je naučio. Njegovi su roditelji bili ponosni što imaju tako pametnog i oštroumnog sina, pa su svim srcem podržavali njegovo školovanje, nadajući se da će se tako moći istaknuti i osigurati si nekakav službeni položaj u društvu. Petar se bio počeo zanimati za Boga, a da toga nije bio ni svjestan. Tako je s četrnaest godina, dok je bio u srednjoj školi, osjetio duboku odbojnost prema starogrčkoj kulturi koju je proučavao; naročito je prezirao izmišljene likove i izmišljene događaje u starogrčkoj povijesti. Od tada nadalje je Petar – koji je tek ušao u proljeće svoje mladosti – počeo istraživati ljudski život i uključivati se u društvo. Iz osjećaja savjesti nije uzvratio za trud koji su njegovi roditelji uložili, jer je jasno vidio da svi ljudi žive u stanju samoobmane i vode besmislen život te da svi uništavaju vlastiti život zarad nadmetanja za ugled i dobit. Njegov je uvid bio uvelike povezan s društvenim okruženjem u kojem je živio. Što su ljudi imali više znanja, to su njihovi međuljudski odnosi i unutarnji svjetovi bili složeniji i stoga se praznijim činio prostor u kojem su živjeli. U tim je okolnostima Petar provodio svoje slobodno vrijeme odlazeći u posjete posvuda, pri čemu je uglavnom posjećivao vjerske osobe. Činilo se da u srcu ima nejasan osjećaj da bi možda religija mogla razjasniti razne zagonetke ljudskog svijeta, pa bi, bez znanja svojih roditelja, često odlazio u sinagogu blizu svog doma kako bi prisustvovao bogoslužjima. Ubrzo je Petar, koji je uvijek bio dobroga karaktera i isticao se u učenju, počeo prezirati odlazak u školu. Pod nadzorom svojih roditelja nevoljko je završio srednju školu, nakon čega je, isplivavši na obalu iz oceana znanja, duboko udahnuo – od tada nadalje bio je oslobođen svakog obrazovanja i sputavanja.
Nakon završetka škole počeo je čitati sve vrste knjiga, ali sa sedamnaest godina prirodno nije imao mnogo iskustva o širem svijetu. Nakon završetka škole uzdržavao se baveći se poljoprivredom, istovremeno odvajajući što je više vremena mogao za čitanje knjiga i prisustvovanje vjerskim bogoslužjima. Njegovi roditelji, koji su polagali velike nade u njega, često su proklinjali Nebo zbog svog „buntovnog sina”, ali čak ni to nije moglo stati na put njegovoj gladi i žeđi za pravednošću. Petar je u svojim iskustvima pretrpio nemali broj neuspjeha, ali njegovo je srce bilo nezasitno i rastao je kao gljive poslije kiše. Ubrzo je imao tu „sreću” da susretne neke istaknute osobe u vjerskom svijetu, a budući da je njegova čežnja bila tako snažna, počeo se sve češće družiti s njima, sve dok gotovo sve svoje vrijeme nije provodio među njima. Ispunjen zadovoljstvom i srećom, iznenada je shvatio da većina tih ljudi vjeruje samo na riječima i da se nisu srcem i dušom predali svojoj vjeri. Kako je Petar, čija je duša bila čestita i čista, mogao podnijeti takav udarac? Shvatio je da su gotovo svi ljudi s kojima se družio bili zvijeri u ljudskom ruhu – bile su to životinje u ljudskom obličju. U to je vrijeme Petar bio vrlo lakovjeran, pa ih je u nekoliko navrata preklinjao iz srca. Ali kako su ti lukavi, prepredeni dužnosnici vjerskog svijeta uopće mogli poslušati molbe ovog strastvenog mladića? Upravo je u to vrijeme Petar osjetio istinsku prazninu ljudskog života. Na prvom koraku na životnoj pozornici, doživio je neuspjeh... Godinu dana kasnije odselio se dalje od sinagoge i počeo živjeti samostalno.
Taj je neuspjeh osamnaestogodišnjeg Petra učinio mnogo zrelijim i iskusnijim. Više nije bilo ni traga njegovoj mladenačkoj naivnosti; nevinost i bezazlenost mladosti bile su bešćutno ugušene neuspjehom koji je pretrpio te je počeo živjeti kao ribar. Nakon toga, moglo se vidjeti kako ga ljudi slušaju dok propovijeda na svom čamcu. Dok je zarađivao za život ribareći, širio je poruku kamo god bi pošao, a svi kojima je propovijedao bili su opčinjeni njegovim propovijedima, jer je ono o čemu je govorio odjeknulo u srcu običnog naroda, i svi su bili duboko dirnuti njegovim poštenjem. Često je učio ljude da se prema drugima odnose iz srca, da u svakoj stvari prizivaju Vladara neba i zemlje i svega stvorenog te da ne zanemaruju svoju savjest i ne čine sramotne stvari, u svim stvarima udovoljavajući Bogu kojeg su ljubili u svom srcu... Ljudi su često bili duboko dirnuti nakon što bi poslušali njegove propovijedi; svi bi osjećali da ih on nadahnjuje i često bi bili ganuti do suza. U to su mu se vrijeme uvelike divili svi ljudi koji su ga slijedili. Svi su ti ljudi bili siromašni, a bilo ih je, naravno, i vrlo malo zbog toga kakvo je društvo bilo u to vrijeme. Petra su također progonili vjerski krugovi tadašnjeg društva. Sve je to značilo da se dvije godine selio s mjesta na mjesto i živio usamljeničkim životom. Tijekom te dvije godine izvanrednih iskustava zadobio je mnoge uvide i mnogo naučio o stvarima o kojima prije nije imao nikakvog znanja, tako da je postao neprepoznatljiv u odnosu na sebe kao četrnaestogodišnjaka, s kojim se sada činilo da nema ništa zajedničko. Tijekom te dvije godine susreo je svakojake ljude i vidio svakojake istine o društvu, zbog čega se postupno počeo rješavati svih vrsta obreda iz vjerskog svijeta. Također je u to vrijeme na njega duboko utjecao razvoj djela Duha Svetog; do tada je Isus već godinama djelovao, pa je u to vrijeme i Petrovo djelo bilo pod utjecajem djela Duha Svetog, iako još nije bio upoznao Isusa. Iz tog razloga, kada je propovijedao, Petar je zadobio mnoge stvari koje prethodni naraštaji svetaca nikada nisu imali. Naravno, u to je vrijeme bio donekle svjestan Isusa, ali još nikada nije imao priliku susresti se s Njim licem u lice. Samo se nadao i čeznuo da vidi taj nebeski lik rođen od Duha Svetog.
Jedne večeri u sumrak Petar je pecao iz svog čamca (blizu obale onoga što je tada bilo poznato kao Galilejsko more). U rukama je imao štap za pecanje, ali su mu druge stvari bile na pameti. Zalazeće sunce obasjavalo je površinu vode poput golemog oceana krvi. Svjetlost se odražavala na Petrovom mladom, ali mirnom i staloženom licu; činilo se da je duboko zamišljen. U tom je trenutku zapuhao povjetarac i on se iznenada oćutio silno usamljeno u životu, tako da ga je odmah spopalo turobno raspoloženje. Dok su se morski valovi ljeskali obasjani zalazećim suncem, bilo je jasno da nije raspoložen za ribolov. Dok je bio tako zamišljen, iznenada je začuo kako netko iza njega govori: „Šimune Barjona, sine židovski, samotni su dani tvog života. Hoćeš li Me slijediti?” Prepavši se, Petru je smjesta iz ruku ispao štap za pecanje, a koji je odmah potonuo na dno mora. Žurno se okrenuo i ugledao čovjeka kako stoji u njegovom čamcu. Odmjerio Ga je od glave do pete: kosa tog čovjeka, koja Mu je padala do ramena, osvijetljena suncem bila je blago zlatnožuta, nosio je sivu odjeću, bio je srednjeg rasta i odjeven od glave do pete kao Židov. U svjetlosti sutona siva odjeća tog čovjeka izgledala je pomalo crno, a činilo se da Njegovo lice ima blagi sjaj. Mnogo je puta Petar tražio da upozna Isusa, ali nikada nije uspio. U tom je trenutku, duboko u svojoj duši, Petar povjerovao da taj čovjek mora biti svetac iz njegovog srca, pa je pao ničice u ribarskom čamcu i rekao: „Je li moguće da si Ti Gospodin koji je došao propovijedati evanđelje o kraljevstvu nebeskom? Čuo sam o Tvojim iskustvima, ali Te nikada nisam vidio. Želio sam Te slijediti, ali Te nisam mogao pronaći.” Do tada je Isus već prešao na pramac, gdje je mirno sjedio. „Ustani i sjedni kraj Mene!” rekao je. „Ovdje sam da tražim one koji Me istinski ljube. Došao sam posebno propovijedati evanđelje o kraljevstvu nebeskom i došao sam putovati zemljama kako bih tražio one koji su istog uma sa Mnom. Jesi li ti voljan?” Petar je odgovorio: „Moram slijediti onoga koga je poslao Otac nebeski. Moram priznati onoga koga je izabrao Duh Sveti. Budući da ljubim Oca nebeskog, kako ne bih bio voljan slijediti Tebe?” Iako su vjerske predodžbe bile duboko ukorijenjene u Petrovim riječima, Isus se nasmiješio i zadovoljno klimnuo glavom. U tom se trenutku u Njemu rodila očinska ljubav prema Petru.
Petar je slijedio Isusa niz godina i vidio u Njemu mnogo toga što nikada nije bilo viđeno u ljudima. Nakon što je Petar slijedio Isusa godinu dana, Isus ga je izabrao između dvanaestorice učenika. (Naravno, Isus to nije izgovorio naglas, a drugi toga uopće nisu bili svjesni.) U životu je Petar svaki Isusov potez smatrao primjerom. Ono što je najvažnije, poruke koje je Isus propovijedao urezale su se u njegovo srce. Bio je nevjerojatno obziran i odan Isusu te nikada nije izgovorio nikakve pritužbe protiv Njega. Slijedom toga postao je Isusov vjerni suputnik kamo god je On išao. Petar je promatrao Isusova učenja, Njegove blage riječi, ono što je uzimao za hranu, Njegovu odjeću, Njegovo sklonište i način na koji je putovao. Oponašao je Isusa u svakom pogledu. Nikada nije bio samopravedan, već je odbacio sve što je bilo zastarjelo, slijedeći Isusov primjer i riječju i djelom. Tada je Petar osjetio da su nebo i zemlja i sve stvoreno u rukama Svemogućeg. Iz tog razloga, Petar nije imao vlastitog izbora, pa je usvojio sve što je Isus bio te je to koristio kao primjer. Petar je u Isusovom životu vidio da On nikada nije bio samopravedan u onome što je činio i da se nikada nije hvalisao, već je umjesto toga preobražavao ljude ljubavlju. Petar je u raznim stvarima vidio što je Isus bio i iz tog je razloga sve u vezi s Isusom postalo predmetom njegovog oponašanja. Petru su vlastita iskustva davala sve veći osjećaj Isusove divote, pa je govorio stvari poput: „Tražio sam Svemogućeg koji je na nebesima, i vidio sam čuda neba i zemlje i svega stvorenog, i samo sam tako zadobio dubok osjećaj divote Svemogućeg. Međutim, nikada nisam imao istinsku ljubav u vlastitom srcu i nikada nisam vlastitim očima vidio divotu Svemogućeg. Danas, u očima Svemogućeg, On je na mene gledao s naklonošću i konačno sam osjetio Božju divotu. Konačno sam otkrio da čovječanstvo ne ljubi Boga samo zato što je On stvorio sve stvari; u svom svakodnevnom životu pronašao sam Njegovu bezgraničnu divotu. Kako bi to uopće moglo biti ograničeno na ono što se upravo sada može otkriti?” Kako je vrijeme prolazilo, mnogo toga divnog pojavilo se i u Petru. Postao je vrlo pokoran Isusu, a, naravno, pretrpio je i nemali broj neuspjeha. Kada ga je Isus vodio da propovijeda na raznim mjestima, Petar se uvijek ponizio i slušao Isusove propovijedi. Nikada nije postao ohol zbog svojih godina slijeđenja Isusa. Nakon što mu je Isus rekao da je razlog Njegova dolaska bio da bude razapet i da dovrši Svoje djelo, Petar je često osjećao tjeskobu u srcu i potajno bi plakao u samoći. Ipak, taj „nesretni” dan konačno je stigao. Nakon što je Isus uhićen, Petar je sam plakao u svom ribarskom čamcu i za to izrekao mnoge molitve. Ali u svom je srcu znao da je to volja Boga Oca i da to nitko ne može promijeniti. Ostao je pun bola i suznih očiju samo zbog svoje ljubavi. To je, naravno, ljudska slabost. Stoga je, saznavši da će Isus biti pribijen na križ, upitao Isusa: „Nakon što Ti odeš, hoćeš li se vratiti da budeš među nama i paziš na nas? Hoćemo li Te i dalje moći vidjeti?” Iako su te riječi bile vrlo naivne i pune ljudskih predodžbi, Isus je znao gorčinu Petrove patnje, pa je kroz Svoju ljubav pokazao razumijevanje prema Petrovoj slabosti: „Petre, Ja sam te ljubio. Znaš li to? Iako nema razboritosti u onome što govoriš, Otac je obećao da ću se nakon Svog uskrsnuća ljudima ukazivati 40 dana. Zar ne vjeruješ da će Moj Duh često udjeljivati milost svima vama?” Iako su Petra te riječi donekle utješile, i dalje je osjećao da jedna stvar nedostaje, pa mu se Isus, nakon što je uskrsnuo, po prvi put otvoreno ukazao. Međutim, kako bi spriječio Petra da se nastavi držati svojih predodžbi, Isus je odbio raskošan obrok koji Mu je Petar pripremio i nestao u tren oka. Od tog je trenutka Petar konačno imao dublje razumijevanje Gospodina Isusa i ljubio Ga je još više. Nakon Svog uskrsnuća Isus se često ukazivao Petru. Ukazao se Petru još tri puta nakon što je prošlo četrdeset dana i nakon što je uzašao na nebo. Svako je ukazanje bilo upravo kada se djelo Duha Svetog trebalo dovršiti i kada je trebalo započeti novo djelo.
Tijekom svog života Petar je živio od ribolova, ali, više od toga, živio je da bi propovijedao. U svojim kasnijim godinama napisao je prvu i drugu Petrovu poslanicu, kao i nekoliko pisama tadašnjoj crkvi u Filadelfiji. Petar je snažno utjecao na ljude tog razdoblja. Umjesto da drži prodike ljudima oslanjajući se na vlastite zasluge, on im je pružao prikladnu opskrbu životom. Nikada nije zaboravio Isusova učenja prije Njegovog odlaska i ona su ga nadahnjivala cijeli život. Dok je slijedio Isusa, odlučio je uzvratiti za Gospodinovu ljubav svojom smrću i slijediti Njegov primjer u svemu. Isus je na to pristao, pa kada je Petru bilo 53 godine (više od 20 godina nakon Isusovog odlaska), Isus mu se ukazao kako bi mu pomogao ostvariti njegovu odluku. Nakon toga, Petar je proveo sljedećih sedam godina života upoznajući sebe. Jednog dana, na kraju tih sedam godina, bio je razapet s glavom nadolje, čime je okončan njegov izvanredni život.
