Primjena (5)
Tijekom Doba milosti Isus je izgovorio određene riječi i izvršio jednu etapu djela. Sve je to imalo svoj kontekst i bilo je primjereno stanju ljudi tog vremena; Isus je govorio i djelovao onako kako je priličilo kontekstu u to vrijeme. Izrekao je i neka proročanstva. Prorekao je da će tijekom posljednjih dana doći Duh istine i provesti jednu etapu djela. Odnosno, nije razumio ništa izvan djela koje je On Sâm trebao obaviti tijekom tog doba; drugim riječima, djelo koje donosi utjelovljeni Bog je ograničeno. Stoga On obavlja samo djelo doba u kojem se nalazi i ne obavlja drugo djelo koje nema veze s Njim. U to vrijeme Isus nije djelovao prema osjećajima ili vizijama, već onako kako je priličilo vremenu i kontekstu. Nitko Ga nije vodio niti usmjeravao. Cjelokupnost Njegova djela bila je Njegovo vlastito biće – bilo je to djelo koje je trebao provesti utjelovljeni Duh Božji, što je bilo sve djelo koje je donijelo utjelovljenje. Isus je djelovao samo prema onome što je On Sâm vidio i čuo. Drugim riječima, Duh je djelovao izravno; nije bilo potrebe da Mu se ukazuju glasnici ili da Mu daju snove, niti da Ga obasja velika svjetlost i omogući Mu da vidi. Djelovao je slobodno i nesputano jer se Njegovo djelo nije temeljilo na osjećajima. Drugim riječima, kada je djelovao, nije napipavao put niti nagađao, već je djelo provodio s lakoćom, djelujući i govoreći prema Svojim vlastitim zamislima i onome što je vidio vlastitim očima, pravovremeno opskrbljujući svakog od učenika koji su Ga slijedili. U tome je razlika između Božjeg djela i djela ljudi: kada ljudi rade, oni traže i napipavaju put, uvijek oponašajući druge ili promišljajući na temeljima koje su postavili drugi te tako postižu dublji ulazak. Božje djelo je opskrbljivanje onim što On jest i On obavlja djelo koje On Sâm treba obaviti. On ne opskrbljuje crkvu služeći se znanjem koje je izvukao iz rada bilo koje osobe. Umjesto toga, sadašnje djelo obavlja na temelju stanja ljudi. Stoga je takvo djelovanje tisućama puta slobodnije od rada koji obavljaju ljudi. Ljudima se čak može činiti da se Bog ne „pridržava Svoje dužnosti” i da djeluje kako Mu se prohtije – ali sve što On čini novo je. Ipak, trebaš znati da se djelo utjelovljenog Boga nikada ne temelji na osjećajima. U ono vrijeme, nakon što je Isus dovršio Svoje djelo raspeća, kada su učenici koji su slijedili Isusa dosegli određenu točku u svom iskustvu, osjećali su da dolazi Božji dan i da će se uskoro susresti s Gospodinom. To je bio osjećaj koji su imali, a njima je taj osjećaj bio od najveće važnosti. No zapravo osjećaji u ljudima nisu pouzdani. Osjećali su da se možda približavaju kraju puta ili da je sve što su činili i pretrpjeli odredio Bog. Pavao je također rekao da je trku završio, da je dobar boj bio i da je za njega pripravljen vijenac pravednosti. Tako se osjećao i to je napisao u poslanicama te ih poslao crkvama. Takvi su postupci proizašli iz bremena koje je nosio za crkve i stoga ih je Duh Sveti zanemario. Kada je Pavao izgovorio te riječi, nije imao osjećaj nelagode niti je osjećao ikakav prijekor, pa je vjerovao da su takve stvari vrlo normalne i sasvim ispravne te da su proizašle od Duha Svetog. Ali gledano iz današnje perspektive, one uopće nisu proizašle od Duha Svetog. Bile su to samo ljudske iluzije. Ljudi imaju mnogo iluzija, a Bog na njih ne obraća pažnju niti o njima izražava ikakva mišljenja kada se pojave. U većini slučajeva djelo Duha Svetog ne provodi se putem ljudskih osjećaja – Duh Sveti ne djeluje unutar ljudskih osjećaja, osim u teškim, mračnim vremenima kada se Bog još nije utjelovio kako bi obavljao djelo ili u razdoblju kada nema apostola ni djelatnika. Tijekom takve etape djelo Duha Svetog ljudima daje određene posebne osjećaje. Na primjer: kada ljudi nemaju vodstvo Božjih riječi, imaju neopisiv osjećaj sreće kada se mole; imaju osjećaj užitka u svojem srcu, mirni su i spokojni. Čim dobiju vodstvo riječi, ljudi osjećaju vedrinu u svom duhu, u svojim postupcima imaju put primjene i, naravno, također osjećaju spokoj i mir. Kada se ljudi susretnu s opasnošću ili ih Bog spriječi da učine određene stvari, u svojem su srcu uznemireni i nespokojni. To su u potpunosti osjećaji koje čovjeku daje Duh Sveti. Međutim, ako neprijateljsko okruženje stvori ozračje straha zbog kojeg ljudi postanu iznimno tjeskobni i plašljivi, to je normalan izraz ljudskosti i nije povezan s djelom Duha Svetog.
Ljudi uvijek žive prema vlastitim osjećajima i tako žive već mnogo godina. Kada u srcu osjećaju mir, djeluju (smatrajući svoju spremnost osjećajem mira), a kada u srcu ne osjećaju mir, ne djeluju (smatrajući svoju nespremnost ili odbojnost osjećajem nemira). Ako stvari idu glatko, misle da je to Božja namjera. (Zapravo, to je nešto što je i trebalo ići vrlo glatko jer je to prirodni zakon stvari.) Kada stvari ne idu glatko, misle da to nije Božja namjera. Stoga, kada naiđu na nešto što ne ide glatko, zaustavljaju se. Takvi osjećaji nisu pouzdani, a postupanje prema njima prouzročit će mnoge zastoje. Na primjer, sigurno će biti poteškoća u provođenju istine u djelo, a još više u slijeđenju Božje volje. Mnoge će pozitivne stvari biti teško provesti. Kao što izreka kaže: „Ostvarenju dobrih stvari obično prethode teškoće.” Ljudi u svojem stvarnom životu imaju previše osjećaja, zbog čega su stalno zbunjeni i mnoge stvari ne mogu jasno sagledati. Ljudima ništa nije jasno osim ako mogu razumjeti istinu. Ali općenito, kada djeluju ili govore prema svojim osjećajima, dok god time ne krše glavna načela, Duh Sveti uopće ne reagira. Tako je i s Pavlovim osjećajima u vezi s „vijencem pravednosti”: godinama nitko nije smatrao da su njegovi osjećaji pogrešni, a ni on sam nikada nije osjećao da su njegovi osjećaji pogrešni. Odakle dolaze ljudski osjećaji? Osjećaji su, naravno, reakcije koje dolaze iz njihova mozga. Različiti osjećaji nastaju ovisno o različitim okruženjima i različitim stvarima. Ljudi vrlo često donose zaključke ljudskom logikom i tako dolaze do niza obrazaca, što dovodi do nastanka mnogih ljudskih osjećaja. Ljudi nesvjesno ulaze u vlastite logičke zaključke i tako ti osjećaji postaju ono na što se oslanjaju u životu; postaju emocionalni oslonac u njihovu životu, poput Pavlova „vijenca pravednosti” ili „susreta s Gospodinom u zraku” Witnessa Leeja. Bog gotovo da nema načina umiješati se u te ljudske osjećaje i mora im dopustiti da se razvijaju svojim tijekom. Danas sam ti jasno govorio o raznim aspektima istine. Ako i dalje nastojiš dokučiti svoje osjećaje, ne živiš li i dalje u neizvjesnosti? Ne prihvaćaš riječi koje su ti jasno iznesene i uvijek se oslanjaš na svoje osobne osjećaje. Nisi li time poput slijepca koji opipava slona? I što ćeš na kraju zadobiti?
Danas je sve djelo koje utjelovljeni Bog obavlja praktično. To nije nešto što možeš osjetiti niti nešto što možeš zamisliti, a još manje nešto što možeš zaključiti – to je samo nešto što ćeš moći razumjeti kada se susretneš s činjenicama. Ponekad, čak i kada se s njima susretneš, i dalje ne možeš jasno vidjeti, a ljudi neće razumjeti sve dok Bog osobno ne djeluje kako bi u potpunosti razjasnio stvarne činjenice o tome. U ono vrijeme među učenicima koji su slijedili Isusa bilo je mnogo iluzija. Vjerovali su da će Božji dan uskoro doći, da će uskoro umrijeti za Gospodina i da će se moći susresti s Gospodinom Isusom. Petar je zbog tog osjećaja čekao punih sedam godina – ali taj dan ipak nije došao. Osjećali su da su njihovi životi sazreli; osjećaji u njima postajali su sve brojniji i snažniji, ali doživjeli su mnoge neuspjehe i nisu uspjeli. Ni sami nisu znali što se događa. Zar se ono što doista dolazi od Duha Svetog ne bi trebalo ispuniti? Ljudski osjećaji nisu pouzdani. Budući da ljudi imaju vlastite načine razmišljanja i zamisli, na temelju tadašnjeg konteksta i stanja stvaraju mnoštvo asocijacija. Osobito kada se nešto dogodi ljudima čiji je način razmišljanja zdrav, oni postanu pretjerano uzbuđeni i ne mogu a da ne stvore mnoštvo asocijacija. To se posebno odnosi na „stručnjake” s visokim stupnjem znanja i teorija, čije asocijacije postaju još obilnije nakon mnogo godina ophođenja sa svijetom; nesvjesno, te asocijacije preuzimaju njihovo srce i prerastu u iznimno snažne osjećaje, i oni su njima zadovoljni. Kada ljudi nešto žele, u njima se pojavljuju osjećaji i uobrazilje te misle da su u pravu. Kasnije, kada vide da se to nije ispunilo, ne mogu shvatiti što je pošlo po zlu. Možda vjeruju da je Bog promijenio Svoj plan.
Neizbježno je da svi ljudi imaju osjećaje. Tijekom Doba zakona mnogi su ljudi također imali određene osjećaje, ali u njihovim je osjećajima bilo manje pogrešaka nego kod današnjih ljudi. Razlog je taj što su ljudi nekoć mogli vidjeti Jahvinu pojavu; mogli su vidjeti glasnike i imali su snove. Današnji ljudi ne mogu vidjeti vizije ni glasnike, pa je stoga u njihovim osjećajima pogrešaka sve više. Kada današnji ljudi osjećaju da je nešto osobito ispravno i provedu to u djelo, Duh Sveti ih ne prekorava i oni u sebi osjete veliki mir. Nakon toga, tek razgovorom u zajedništvu ili čitanjem Božjih riječi otkrivaju da su pogriješili. Jedan aspekt toga jest da se ljudima ne ukazuju glasnici, snovi su vrlo rijetki, a ljudi ne vide nikakve vizije na nebu. Drugi aspekt jest da Duh Sveti ne udvostručuje Svoje prijekore ni discipliniranje ljudi; u njima gotovo da i nema djelovanja Duha Svetog. Stoga, ako ljudi ne jedu i ne piju Božje riječi, ne tragaju za istinom na praktičan način i ne razumiju put primjene, onda neće ništa požnjeti. Načela djelovanja Duha Svetog su sljedeća: On ne obraća pažnju na ono što se ne tiče Njegova djela; ako nešto nije u djelokrugu Njegove nadležnosti, On se u to nipošto ne miješa niti intervenira, nego dopušta ljudima da stvaraju kakve god nevolje žele. Možeš postupati kako god želiš, ali doći će dan kada više nećeš znati što učiniti. Bog samo usredotočeno djeluje u Svom vlastitom tijelu, nikada se ne miješajući u rad čovjeka. Umjesto toga, drži se podalje od ljudskog svijeta i obavlja djelo koje treba obaviti. Neće te prekoriti ako danas učiniš nešto pogrešno niti će te nagraditi ako sutra učiniš nešto dobro. To su ljudske stvari i ni na koji način nisu povezane s djelovanjem Duha Svetog – to uopće nije u djelokrugu Mog djela.
U vrijeme kada je Petar djelovao, izgovorio je mnoge riječi i obavio mnogo toga. Je li moguće da ništa od toga nije proizašlo iz ljudskih zamisli? Nemoguće je da je to u potpunosti proizašlo od Duha Svetog. Petar je bio samo stvoreno biće, bio je sljedbenik, bio je Petar, a ne Isus, i njihove biti nisu bile iste. Iako je Petra poslao Duh Sveti, nije sve što je činio proizašlo od Duha Svetog jer on je, uostalom, bio čovjek. Pavao je također izgovorio mnoge riječi i napisao je nemali broj poslanica crkvama, od kojih su neke uvrštene u Bibliju. Duh Sveti nije izrazio nikakvo mišljenje jer je to bilo vrijeme kada je Duh Sveti koristio Pavla. Zadobio je neko iskustveno znanje, zapisao ga i prenio svojoj braći i sestrama u Gospodinu. Isus na to nije reagirao. Zašto ga Duh Sveti tada nije zaustavio? Zato što neke nečistoće proizlaze iz normalnog načina razmišljanja ljudi; to je neizbježno. Osim toga, njegovi postupci nisu došli do toga da predstavljaju prekidanje ili ometanje. Kada postoji takvo djelovanje ljudskosti, ljudima je to lakše prihvatiti. Pod uvjetom da nečistoće normalnog načina razmišljanja čovjeka ništa ne prekidaju, smatraju se normalnima. Drugim riječima, svi ljudi s normalnim načinom razmišljanja sposobni su tako razmišljati. Kada žive u tijelu, ljudi imaju svoj vlastiti način razmišljanja, ali ne postoji način da se to iskorijeni. Međutim, nakon što neko vrijeme doživljavaju Božje djelo i shvate neke istine, takvog će načina razmišljanja biti manje. Kada dožive više stvari, moći će jasno vidjeti i tako će manje prekidati. Drugim riječima, kada se ljudske uobrazilje i logički zaključci pobiju, njihovi će se nenormalni osjećaji smanjiti. Svi oni koji žive u tijelu imaju vlastiti način razmišljanja, ali na kraju će Bog djelovati na njima do te mjere da ih njihov način razmišljanja neće moći ometati, u svom se životu više neće oslanjati na osjećaje, njihov će se stvarni rast povećati, moći će živjeti prema Božjim riječima u stvarnosti i više neće činiti nejasne ili isprazne stvari, a tada neće činiti stvari koje uzrokuju prekidanja. Na taj način više neće imati iluzije i od tada pa nadalje njihovi će postupci biti njihov stvarni rast.
