Odgovornosti starješina i djelatnika (23)

Četrnaesta stavka: Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista (Drugi dio)

Na posljednjem smo okupljanju razgovarali o četrnaestoj odgovornosti starješina i djelatnika: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” Razgovor je obuhvatio jedan aspekt ovog pitanja: što je crkva. Nakon što smo razgovarali o definiciji crkve, je li vam jasan odnos između te definicije i četrnaeste odgovornosti starješina i djelatnika? (Nakon Božje besjede o definiciji crkve, shvatili smo zašto crkve postoje, ulogu koju crkva igra i posao koji crkva obavlja. Na temelju toga možemo razlučiti koji ljudi u crkvi uzrokuju prekide i ometanja i ne igraju pozitivnu ulogu, a zatim te ljude ukloniti ili izbaciti.) Nakon što shvate što je crkva, starješine i djelatnici trebali bi znati zašto Bog uspostavlja crkve, kakav učinak osnivanje crkava ima na ljude, koje bi poslove crkve trebale obavljati, koje vrste ljudi čine crkvu i koji su ljudi istinska braća i sestre. Nakon što ovo shvatite i spoznate, imate osnovni pojam i definiciju, kao i načelni temelj za posao naveden u četrnaestoj odgovornosti: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” To je nešto što biste trebali jasno razumjeti u smislu teorije i vizije. Nakon što ovo shvate, prvi posao koji bi starješine i djelatnici trebali poduzeti jest razlučiti sve vrste zlih ljudi. Koja su mjerila i načela za obavljanje tog posla? Razlučivanje svih vrsta zlih ljudi trebalo bi se temeljiti na definiciji crkve, značaju i vrijednosti postojanja crkve te poslu radi kojeg Bog uspostavlja crkve. Prošli put, mjerila i osnove za razlučivanje raznih vrsta zlih ljudi podijeljeni su u tri glavne kategorije. Koje su to tri kategorije? (Svrha nečijeg vjerovanja u Boga, čovjekova ljudskost i čovjekov stav prema svojoj dužnosti.) Jesu li ove tri glavne kategorije dovoljno specifične i sveobuhvatne? Neki ljudi kažu: „Zašto se razlučivanje svih vrsta ljudi ne temelji na stupnju do kojeg vole istinu i stupnju do koje se pokoravaju Bogu i boje Ga se, već umjesto toga na svrsi njihovog vjerovanja u Boga, njihovoj ljudskosti i njihovom stavu prema svojoj dužnosti? Nisu li ta mjerila previše niska? Drugim riječima, sudeći prema specifičnom sadržaju ove tri kategorije, zašto nema dublje rasprave o stavu ljudi prema Bogu i istini? Zašto se ne spominje jesu li ljudi voljni prihvatiti orezivanje, sud i grdnju, imaju li srce koje se pokorava Bogu i boji Ga se, i druga dublja pitanja povezana s istinom?” Jeste li ikada razmišljali o ovom pitanju? Nemojmo se za sada upuštati u to pitanje. Prvo pogledajmo tri kriterija: svrhu zbog koje ljudi vjeruju u Boga, zatim njihovu ljudskost i njihov stav prema vlastitoj dužnosti. Sudeći prema njihovim nazivima, jesu li ova tri kriterija plitka ili ne? Ako osoba nije u skladu s mjerilom u pogledu ova tri najosnovnija kriterija, može li se nazvati bratom ili sestrom? (Ne.) Može li se smatrati članom crkve? Može li je Bog priznati kao dio crkve? (Ne.) Ništa od toga za nju nije moguće. Dakle, ako je osoba neadekvatna ili ispod mjerila u pogledu sva tri navedena kriterija, onda takve pojedince treba razlučiti; oni pripadaju redovima raznih vrsta zlih ljudi i treba ih ukloniti ili izbaciti. Je li neka osoba brat ili sestra, priznata od Boga ili član kojeg bi crkva trebala prihvatiti, ovisi u najmanju ruku o tome je li u skladu s mjerilom i prolazi li provjeru u pogledu ova tri kriterija. Ako ne ispunjava čak ni ova tri kriterija, onda definitivno nije brat ili sestra. Naravno, Bog je ne priznaje, a ni crkva je ne bi trebala prihvatiti. Dakle, kako bi se crkva trebala odnositi prema njoj i postupati s njoj? (Treba je ukloniti ili izbaciti.) Jednom kada se ona razluči, treba je ukloniti ili izbaciti. Upravo je tako.

Mjerila i temelji za razlučivanje raznih vrsta zlih ljudi

I. Na temelju svrhe nečijeg vjerovanja u Boga

D. Da bi se bavili oportunizmom

Na posljednjem smo okupljanju naveli tri svrhe vjerovanja u Boga i razgovarali o njima. Ako ih navedemo kao naslove, prva je zadovoljiti želju da se bude službenik; druga je tražiti suprotni spol; a treća je izbjeći nesreće. Završili smo razgovor u zajedništvu o ove tri svrhe. U nastavku ćemo razgovarati o četvrtoj svrsi: neki ljudi vjeruju u Boga isključivo iz oportunističkih razloga, pa je naslov ove svrhe „da bi se bavili oportunizmom”. Neki ljudi vide da su sve religije i vjeroispovijedi u vjerskom svijetu puste i nemaju djelo Duha Svetoga – da su vjera i ljubav ljudi ohladnjele, da su sami ljudi postali sve pokvareniji i ne vide nadu u spasenje, te da su ljudi vjerovali u Gospodina mnogo godina a ništa nisu zadobili. Vidjevši da se vjerski svijet potpuno pretvorio u pustoš, traže put naprijed za sebe. Razmišljaju: „Koja crkva sada ima više ljudi, napreduje i ima izglede za razvoj?” Otkrivaju da Crkva Svemogućeg Boga, kojoj se vjerski svijet opire i osuđuje je, napreduje, da ima djelo Duha Svetoga i da se dobro razvija i u zemlji i u inozemstvu. Misle: „Čuo sam da članstvo ove crkve raste, da se dobro razvija, da posjeduje obilje ljudstva, materijalnih i financijskih sredstava te da ima izglede za razvoj. Ako iskoristim ovu dobru priliku da se pridružim njihovoj crkvi, neću li moći steći neke koristi? Neću li osigurati dobre izglede za sebe?” S takvom namjerom i svrhom, te s malo znatiželje, infiltriraju se u crkvu. Nakon što se ti ljudi infiltriraju u crkvu, ne zanima ih istina, vjerovanje u Boga niti preobrazba njihove život-naravi. Svrha njihova pridruživanja crkvi je samo pronaći podupiratelja ili mjesto za boravak i steći izglede koje žele. Zapravo, oni u svom srcu nemaju interesa za vjerovanje u Boga, za istine koje Bog izražava niti za djelo spasenja koje Bog obavlja, i ne žele čuti o tim stvarima niti tragati u vezi s njima. Osobito nemaju nimalo zanimanja za Božje djelo i djelo Duha Svetoga. Ti su ljudi poput oportunista u društvu koji se, bez obzira na to kojoj se djelatnosti pridruže, to čine samo kako bi pronašli prilike za stjecanje slave, dobitka i statusa, te samo ulažu i plaćaju cijenu radi vlastitih izgleda i sudbine. Jednom kad otkriju da trenutno nema očitih izgleda u području ili djelatnosti u koju su se bacili, ili da im ta djelatnost ne dopušta da pokažu svoje prednosti i uspiju u svijetu, često u mislima kalkuliraju hoće li promijeniti posao ili se baviti nekom drugom djelatnošću. Što god činili, takvi ljudi uvijek čekaju priliku da djeluju; imaju namjeru i svrhu u svom pridruživanju crkvi. Kad crkva napreduje, kad je postojana i ima izglede za razvoj u društvu ili bilo kojoj zemlji, oni se aktivno i entuzijastično uključuju u crkveni rad. Ali jednom kad je crkva potlačena i ograničena ili ne može zadovoljiti njihove osobne želje i zahtjeve, razmišljaju hoće li napustiti crkvu i pronaći neki drugi put za sebe. Očito, stvarna svrha zbog koje se ovi ljudi pridružuju crkvi nije zato što su zainteresirani za istinu; nisu se pridružili crkvi na temelju priznavanja postojanja Boga i Božjeg novog djela spašavanja ljudi. Čak i kad biraju crkvu, odlučuju se za poznatu, veliku crkvu s mnogo članova, posebno onu koja ima određenu razinu ugleda i u zemlji i u inozemstvu. Za njih samo takva crkva zadovoljava njihove standarde i potpuno se podudara s ciljevima koje žarko žele ili kojima teže. Ali bez obzira na sve, nikada nisu istinski vjerovali u istinu niti su istinski priznali postojanje Boga ili Božjeg djela. Čak i ako se čini da ponekad nešto učine za crkvu ili se uključe u neki segment crkvenog rada, u dubini srca, njihov stav prema istini i prema Bogu ostaje nepromijenjen. Kakav je njihov stav? Njihov dosljedan stav je da za sada samo prate situaciju, da vide što točno mogu dobiti od ove crkve, da vide točno koliko se Božjih izgovorenih riječi može ostvariti i u kojoj mjeri, te da vide kada se mogu dobiti blagoslovi koje je Bog obećao čovjeku i mogu li se ti blagoslovi vidjeti i ispuniti u kratkom roku. Njihov je stav uvijek takav. Dolaze u Božju kuću sa znatiželjom i željom da pokušaju, te sa stavom da će, ako se Božje riječi ispune i ostvare, primiti blagoslove i neće biti na gubitku. Takvi ljudi dolaze u Božju kuću i, čak i ako se čine prijateljski raspoloženi prema drugima, pridržavaju se pravila, ne uzrokuju prekide ili ometanja i ne bave se smicalicama, na temelju njihovog stava prema Bogu i istini mogu se prepoznati kao očiti bezvjernici.

Kako možemo razlučiti vrstu bezvjernika koji vjeruju u Boga samo da bi oportunistički dobili blagoslove, a nemaju želju zadobiti istinu? Bez obzira na to koliko propovijedi čuju, bez obzira na to kako im se besjedi o istini, njihove misli i pogledi na ljude i stvari, njihov pogled na život i vrijednosti nikada se ne mijenjaju. Zašto je to tako? Zato što nikada ozbiljno ne razmišljaju o Božjim riječima i uopće ne prihvaćaju istine koje Bog izražava ili ono što Bog govori o raznim pitanjima. Oni se samo drže vlastitih pogleda i Sotoninih filozofija. U svom srcu i dalje vjeruju da su Sotonine filozofije i logika ispravne i točne. Na primjer: „Svatko za sebe, a vrag neka nosi posljednjega”, „Službenici ne otežavaju onima koji donose darove” ili „Dobri imaju miran život.” Postoje čak i oni koji kažu: „Kad ljudi vjeruju u boga, moraju biti dobri, što znači da nikada ne oduzimaju drugome život; oduzeti život je grijeh koji bog ne prašta.” Kakvo je to gledište? To je budističko gledište. Iako se budističko gledište može uklapati u ljudske predodžbe i uobrazilje, lišen je svake istine. Vjera u Boga mora se temeljiti na Božjim riječima; samo su riječi Božje istina. U svojoj vjeri u Boga, neki ljudi čak prihvaćaju apsurdna gledišta nevjernika i pogrešne teorije vjerskog svijeta kao istinu, smatraju ih blagom i drže ih se. Jesu li to ljudi koji prihvaćaju istinu? Oni ne mogu razlikovati riječi čovjeka od riječi Božjih, nitimogu razlikovati đavola i Sotonu od jedinog istinitog Boga, Stvoritelja. Ne mole se Bogu i ne tragaju za istinom niti prihvaćaju bilo koju od istina koje je Bog izrazio. Njihove misli i gledišta o ljudima, vanjskome svijetu i svim drugim pitanjima nikada se ne mijenjaju. Drže se samo gledišta koja su oduvijek imali, a koja potječu iz tradicionalne kulture. Bez obzira na to koliko su ta gledišta smiješna, oni to ne mogu uočiti i dalje se čvrsto drže tih pogrešnih gledišta i ne puštaju ih. To je jedno očitovanje bezvjernika. Koje je drugo? To je da se njihov žar, osjećaji i vjera mijenjaju kako crkva raste i kako se njezin status u društvu neprestano povećava. Na primjer, kad se rad crkve proširio u inozemstvo i povećao u razmjeru, kad se rad na evanđelju potpuno proširio, vidjeli su to i odmah se osjetili osokoljenima. Osjetili su da crkva postaje sve utjecajnija i da više neće trpjeti tlačenje i progonstvo vlade, povjerovali su da postoji nada za njihovu vjeru u Boga, da mogu držati glavu visoko; i tako su osjetili da su vjerovanjem u Boga odigrali na pravu kartu, da će im se ulog konačno isplatiti. Osjetili su da su im šanse za stjecanje blagoslova sve veće i veće i konačno su se počeli radovati. Tijekom prethodnih godina, osjećali su se potlačeno, izmučeno i tjeskobno jer su često viđali uhićenja i suzbijanje kršćana od strane velikog crvenog zmaja. Zašto su osjećali tjeskobu? Zato što je crkva bila u tako teškom stanju i bili su zabrinuti jesu li donijeli ispravnu odluku vjerujući u Boga, i još više, mučilo ih je i brinulo trebaju li ostati ili napustiti crkvu. Tih godina, bez obzira na to s kakvim se nepovoljnim okolnostima crkva suočavala, to bi imalo utjecaj na njihove osjećaje; kakav god rad crkva obavljala i kako god se ugled i status crkve u društvu mijenjali, to bi utjecalo na njihove osjećaje i raspoloženje. Pitanje trebaju li ostati ili otići uvijek im je lebdjelo u mislima. Zar takvi ljudi nisu bezvjernici? Kad je crkva osuđena i potisnuta od strane nacionalne vlade, ili kad su vjernici uhićeni ili osuđeni, oklevetani i odbačeni od strane vjerskog svijeta, osjećaju se duboko osramoćeno, pa čak i veliku sramotu i poniženje zbog toga što su se pridružili crkvi; njihovo srce se koleba i žale što vjeruju u Boga i što su se pridružili crkvi. Nikada nemaju namjeru dijeliti radosti i teškoće crkve niti trpjeti uz Krista. Umjesto toga, kad crkva cvjeta, čine se puni vjere, ali kad je crkva progonjena, odbačena, potisnuta i osuđena, žele pobjeći i otići. Kad ne vide nikakvu nadu u primanje blagoslova niti ikakvu nadu u širenje evanđelja kraljevstva, još više žele otići. Kad ne vide da se riječi Božje ispunjavaju i ne znaju kada će velike katastrofe sići i kada će završiti niti kada će se kraljevstvo Kristovo ostvariti, kolebaju se nesigurno i nisu u stanju obavljati svoju dužnost s mirom u duši. Kad god se to dogodi, žele napustiti Boga, napustiti crkvu i pronaći izlaz. Zar takvi ljudi nisu bezvjernici? Svaki njihov pokret je za njihove vlastite tjelesne interese. Njihove misli i pogledi nikada se neće postupno promijeniti kroz njihovo iskustvo Božjeg djela ili čitanjem Njegovih riječi, zajedništvom o istini i življenjem crkvenog života. Kad im se nešto dogodi, nikada ne traže istinu niti istražuju što Božje riječi govore o tome, koje su Božje namjere, kako Bog vodi ljude ili što On traži od ljudi. Njihov jedini cilj pridruživanja crkvi je čekati dan kada će crkva moći „držati glavu visoko”, kako bi mogli zgrabiti koristi koje su oduvijek željeli. Naravno, pridružili su se crkvi i zato što su vidjeli da su Božje riječi istina – ali uopće ne prihvaćaju istinu i ne vjeruju da će se sve riječi Božje ispuniti. Pa što vi kažete, jesu li takvi ljudi bezvjernici? (Da.) Bez obzira na to što se događa u crkvi ili vanjskom svijetu, oni procjenjuju koliko će to utjecati na njihove interese i koliki će utjecaj imati na ciljeve kojima teže. Čak i na najmanji znak nevolje odmah će vrlo osjetljivo pomisliti na svoje izglede, interese i hoće li ostati ili napustiti crkvu. Postoje čak i ljudi koji neprestano pitaju: „Prošle godine je rečeno da će se božje djelo završiti – pa zašto se još uvijek nastavlja? Koje će se točno godine božje djelo završiti? Zar nemam pravo znati? Dovoljno dugo sam izdržao, moje je vrijeme dragocjeno, moja je mladost dragocjena – sigurno me ne možete držati da čekam ovako?” Posebno su osjetljivi na to jesu li se Božje riječi ispunile, na stanje u kojem se crkva nalazi te na njezin status i ugled. Ne mare za to jesu li sposobni steći istinu ili mogu li biti spašeni, ali su vrlo osjetljivi na to hoće li moći preživjeti i mogu li dobiti koristi i blagoslove ostajući u Božjoj kući. Takvi su ljudi oportunisti u svojoj želji da budu blagoslovljeni. Čak i ako vjeruju do samog kraja, i dalje neće razumjeti istinu i neće imati nikakvo iskustveno svjedočanstvo o kojem bi mogli govoriti. Jeste li vi sreli takve ljude? Zapravo, takvi ljudi postoje u svakoj crkvi. Morate ih pažljivo razlučiti. Takvi pojedinci su svi bezvjernici, oni su štetočine u kući Božjoj, nanijet će veliku štetu crkvi a neće joj donijeti nikakvu korist, pa moraju biti uklonjeni iz nje.

Sažmimo karakteristike oportunista. Njihova prva karakteristika je da pitanje postojanja Boga ne shvaćaju vrlo ozbiljno. Ako ih ti upitaš postoji li Bog, reći će: „Vjerojatno. Ali u redu je i ako ne postoji. Ovdje sam samo da vidim hoće li se točno proročanstva koja je bog izrekao obistiniti i hoće li doći velike katastrofe.” Unutar njihovih misli i gledišta, njihov je stav da nije važno postoji li Bog ili ne. Nije li onda smiješno da oni vjeruju u Boga i pridružuju se crkvi? (Da.) Njihova vjera u Boga je jednostavno vjerovanje, poput igre, i nije povezana s istinom ili njihovim životnim putem. Njih zapravo nije briga postoji li Bog ili ne; u redu je ako On postoji, i u redu je ako ne postoji. Neki ih ljudi opovrgavaju, govoreći da Bog ne postoji, a oni se ne uzrujavaju niti mrze takve ljude. Ako ljudi kažu da Bog postoji, oni kažu: „Ako postoji, onda postoji. U svakom slučaju, ako vjerujete, onda postoji; ako ne vjerujete, onda ne postoji.” To je njihovo gledište. Jesu li takvi ljudi istinski vjernici? Oni su bezvjernici, zar ne? (Da.) Postoji li Bog ili ne, za njih je beznačajno, pa postoji li iskrenost u njihovoj vjeri u Boga? Oni nikako ne mogu biti iskreni. Koja je prva karakteristika oportunističkih ljudi? (Pitanje postojanja Boga ne shvaćaju vrlo ozbiljno.) To je prva karakteristika.

Koja je druga karakteristika oportunističkih ljudi? To je da ne shvaćaju ozbiljno razlikovanje između pozitivnih i negativnih stvari. Ne razlučuju koje su izreke, ljudi, događaji i stvari pozitivni, a koji negativni, i to ne shvaćaju ozbiljno. Za njih se dobre stvari mogu prikazati kao loše, a loše kao dobre, baš kao u izreci nevjernika: „Laž ponovljena tisuću puta postaje istina”; ta je izreka za njih valjana. Ako ih ti upitaš što je istina, definitivno neće reći da su Božje riječi istina jer to ne priznaju. Što će reći? Njihovo je istinsko gledište da će laž izrečena tisuću ili deset tisuća puta postati istina, što znači da ako mnogo ljudi nešto kaže, oni će vjerovati da je to istina. To je kao što nevjernici kažu: „Na svijetu izvorno nije bilo puta, ali kako je više ljudi hodalo, nastao je put.” Njih nije briga što je ispravno ili pogrešno, pravedno ili opako; vjeruju da je onaj tko ima veliku sposobnost u pravu, a onaj tko je beskoristan i nesposoban je negativan. Apsolutno neće priznati da su sve što Bog govori i čini pozitivne stvari, niti će priznati da ono što Bog zahtijeva od ljudi da prožive jesu stvarnosti pozitivnih stvari. Ti će ljudi čak iznositi zablude poput: „Ti kažeš da je bog istina i da su božje riječi stvarnost svih pozitivnih stvari. Znači li to da na svijetu nema pozitivnih stvari? Zar na svijetu nema i pozitivnih stvari i istina?” Nije li to besmislica? Nije li to zabluda? (Da.) Ti ljudi ne uzimaju Božje riječi kao kriterij za svoje riječi ili djela. Na primjer, kad izraze zabludu, a ti ih pobiješ, reći će: „Ti misliš da si ti u pravu, a ja mislim da sam ja u pravu, pa složimo se da se ne slažemo. Što god tko misli da je dobro, to je ispravno.” Kakvo je to gledište? Nije li to samo pokušaj da se stvari prešute? (Da.) To je budalasto i zbrkano gledište; ti ljudi ne shvaćaju ozbiljno razlikovanje između pozitivnih i negativnih stvari. Što znači ne shvaćati to ozbiljno? Znači da ne mogu iz srca priznati da se sve pozitivne stvari o kojima Bog govori odnose na istinu, u skladu s istinom i da dolaze od Boga, te da su negativne stvari o kojima Bog govori suprotne istini i da dolaze od Sotone. Ne prihvaćaju tu činjenicu i uvijek žele pobrkati pojmove. Kako bi izbjegli da ih drugi razluče i osude, nikada ne shvaćaju ozbiljno razlikovanje između pozitivnih i negativnih stvari, nikada ne otkrivaju svoje prave stavove, uvijek govore dvosmisleno i nikada ne govore ljudima što zaista misle. Ovisno o tome s kim razgovaraju, oni govore različite stvari i potpuno se okreću kako vjetar puše. Ti ljudi, u svakom pogledu, nisu zainteresirani za istinu niti za postojanje Boga. Ovo je drugo očitovanje oportunističkih ljudi: ne shvaćaju ozbiljno razlikovanje između pozitivnih i negativnih stvari.

Koje još karakteristike imaju oportunisti? Ti će ljudi uvijek birati hoće li ostati ili otići ovisno o tome kako se stvari razvijaju te su posebno vješti u prilagođavanju okolnostima. Kada se pridruže crkvi, već su se temeljito pripremili za svoju izlaznu strategiju i svoje buduće izglede, isplaniravši svaki korak. U svojim srcima kalkuliraju i planiraju što učiniti ako se Božje riječi ispune, a što ako se ne ispune nakon određenog broja godina. Takva se osoba nakon ulaska u crkvu nikada u potpunosti ne posvećuje crkvenom radu. Umjesto toga, neprestano promatra razvoj crkve, stav crkve prema njoj i način na koji se prema njoj odnosi, te druge čimbenike, kako bi odlučila o svojim sljedećim koracima. Nisu li misli tih ljudi prilično složene? (Jesu.) Iako su se pridružili crkvi, uvijek imaju privremenu perspektivu, poput radnika na ugovor, koji je zauvijek „tijelom ovdje, duhom drugdje” i čiji je um zaokupljen spletkama i planovima. Njihov izbor da vjeruju u Boga i pridruže se crkvi samo je nevoljki kompromis, a ne duhovna potreba ili želja da slijede Boga i kroče ispravnim putem ljudskog života na temelju priznavanja postojanja Boga. Nedostaje im vjere za to. Ovi ljudi vjeruju u Boga sa stavom iščekivanja, kalkulirajući u svojim srcima: „Ako mi vjerovanje u boga donese stostruko u ovom životu, vječni život u budućem svijetu i priliku da budem spašen i uđem u kraljevstvo nebesko, onda ću slijediti i vjerovati. Ako to ne mogu dobiti, napustit ću crkvu u bilo koje vrijeme i u bilo kojoj situaciji i prestati vjerovati.” Oni dolaze vjerovati u Boga u potpunosti iz oportunističke nade u stjecanje blagoslova. Ako ne mogu primiti blagoslove, mogu napustiti svoje dužnosti u bilo koje vrijeme i u bilo kojoj situaciji i isplanirati neki drugi put za sebe, jer njihova srca nikada nisu bila ukorijenjena u crkvi niti su istinski izabrali put vjerovanja u Boga i slijeđenja Boga.

Glavne karakteristike ovih oportunista su ove tri: ne uzimaju ozbiljno postoji li Bog, ne razlučuju ozbiljno pozitivne i negativne stvari i mogu napustiti crkvu u bilo koje vrijeme i u bilo kojoj situaciji. Bez obzira na to koliko se braća i sestre dobro odnose prema njima, sve dok se stvari ne podudaraju s njihovim interesima ili ne zadovoljavaju njihove trenutne potrebe, oni mogu napustiti crkvu. Ali kada nemaju kamo otići, odluče se vratiti. Nakon što se vrate, i dalje ne teže istini i mogu ponovno napustiti crkvu u bilo kojem trenutku. Kakva je to hulja? Njihov dolazak i odlazak djeluju tako ležerno; oni ne vjeruju u Boga iskreno. To su karakteristike oportunista; u svojoj suštini, oni su bezvjernici. Neki ljudi mogu ustrajati u vjerovanju tri do pet godina, neki mogu ustrajati osam ili deset godina, ali njihova je svrha samo oportunistički tražiti blagoslove. Takvi ljudi nisu jednostavni. Uspjeli su izdržati do sada čak i u surovom, proganjanom okruženju kontinentalne Kine – ne podsjeća li to pomalo na izreku „spavati na pruću i lizati žuč”? Neki ljudi više ne mogu ustrajati nakon deset godina vjerovanja, pa se žale: „Prošlo je deset godina. Moja je mladost protraćena u crkvi. Da sam ovih deset godina naporno radio u svijetu, koliko bih novca zaradio? Možda bih postao menadžer i vjerojatno bih imao veliku imovinu.” Tada postanu nemirni. Vjerovali su u Boga deset godina isključivo kako bi zadovoljili svoju oskudnu znatiželju i želju za blagoslovima, ali nikada nisu težili istini. Kao rezultat toga, nisu dobili ništa. Žale što su vjerovali u Boga i čak grde sami sebe, govoreći: „Budalo jedna, idiote! Nisi išao kraljevskim drumom, već si zapeo za ovu kozju stazu. Nitko te nije tjerao; bio je to tvoj vlastiti izbor!” Neki ljudi mogu otići čak i nakon deset godina vjerovanja, odlazeći bez oklijevanja. Nakon što su se jedva snalazili u društvu dvije ili tri godine, otkrivaju da društvo nije tako glatko ili lako za snalaženje kako su zamišljali, a svijet nevjernika nije tako šarolik i idealan kako se činilo; nije im se lako snaći nigdje u svijetu. Nakon što razmisle, zaključe da je crkva ipak bolja, pa se besramno vrate. Kad se vrate, kažu: „Vjerovati u boga je dobro; nevjernici su loši, uvijek zlostavljaju ljude. Previše je patnje u svijetu. Ovih godina bez čitanja božjih riječi, bez življenja crkvenog života, pao sam u tamu, plačući i škrgućući zubima svaki dan; satrven sam do te mjere da više ne nalikujem čovjeku. Bolje je vjerovati u boga!” Oni proklamiraju da je bolje vjerovati u Boga, ali to zapravo čine zato što su čuli da na ovom svijetu ima previše nesreća i da će čovječanstvo uskoro doživjeti veliku katastrofu. Imati novac, zemlju, automobile i kuće je beskorisno; samo oni s vjerom mogu biti spašeni. Tako se ponovno vraćaju vjerovati u Boga. Nije li ovo oportunist? (Jest.) Oportunisti mogu napustiti crkvu u bilo kojem trenutku. Ako vide da postoji nada u stjecanje blagoslova povratkom u crkvu, mogu se vratiti također u bilo kojem trenutku. Nakon povratka, mogu reći nekoliko riječi žaljenja i izraziti da više nikada neće napustiti Boga, ali nakon što vide da su stvari u svijetu mirne i spokojne i da još uvijek mogu uživati u nekoliko dobrih dana, mogu ponovno napustiti crkvu u bilo kojem trenutku. Za što oni smatraju Božju kuću i crkvu? Smatraju ih slobodnim tržištem, dolazeći i odlazeći kako im se prohtije. Recite Mi, ako se takvi ljudi uklone ili odu sami, treba li ih crkva prihvatiti natrag ako se žele vratiti? (Ne.) Ne bi ih trebalo prihvatiti natrag. Prihvatiti ih natrag je pogreška i krši načela. Ovi ljudi ne zadovoljavaju standarde članova crkve. Mogu napustiti crkvu u bilo kojem trenutku, a kako bi stekli blagoslove, mogu se uvući natrag u crkvu u bilo kojem trenutku, ali tijekom svega toga nikada ne prihvaćaju istinu. To dokazuje da oni nisu istinski vjernici. Takvi će ljudi zauvijek biti mete uklanjanja i izbacivanja. Crkva bi ih trebala ukloniti i reći im: „Nemoj žaliti. Jednom kad odeš, ne možeš se vratiti. Crkva ti neće otvoriti vrata drugi put. To je načelo.” Neki ljudi kažu: „Bili su glupi u to vrijeme, ali sada se ponašaju vrlo dobro. Poslušni su kao jagnjad, sažaljenja vrijedni kao beskućnici lutalice. Kad god vide braću i sestre, izražavaju svoje žaljenje i osjećaj duga, oči su im crvene od pokajničkog plakanja. Izgledaju vrlo jadno, a njihov stav priznavanja grijeha je vrlo dobar. Pustimo ih da se vrate.” Postoji li ovdje ijedna rečenica koja je u skladu s načelima? (Ne.) Čak i nakon što su vjerovali tri ili čak deset godina, još uvijek mogu odlučno i bez oklijevanja napustiti crkvu. Kakva je to hulja? Jesu li oni istinski vjernici? (Ne.) Jesu li imali imalo iskrenosti kada su u početku odlučili slijediti Boga? Ne. Da su imali imalo iskrenosti, ne bi bili tako odlučni napustiti crkvu. Obično, čovjek bi najviše mogao imati takve misli kada je slab, malodušan ili kada mu stvari ne idu dobro, ali nikada ne bi odlučno donio odluku da napusti crkvu kako bi pronašao drugi put nakon što je vjerovao u Boga tri, pet ili čak deset godina. Ako može napustiti crkvu po volji, to pokazuje da nije bio iskren kada je na početku prihvatio istiniti put i pridružio se crkvi; imao je skrivene motive i ciljeve – drugačije se to ne može reći. Takve ljude treba jasno razlučiti. Oni nisu istinski vjernici. Oni vjeruju u Boga i slijede Ga radi oportunističke nade u stjecanje blagoslova. Takvi se ljudi karakteriziraju kao oportunisti i, jednom kad ih se razluči, treba ih ukloniti iz crkve. Ako ne napuste crkvu i nastave loviti u mutnom unutar crkve, to je zato što nitko ne može razlučiti što su oni. Međutim, kroz današnje zajedništvo o različitim očitovanjima ovih oportunista, starješine i djelatnici i Božji izabrani narod trebali bi imati jasno razumijevanje i razlučivanje takvih ljudi. Jednom kada se otkrije da nikada ne čitaju Božje riječi niti se mole Bogu, da ih ne zanima Božje djelo ili istine koje Bog izražava, da ih ne zanimaju pozitivne stvari i da ih ne uzimaju zaozbiljno, tada ih se treba pomno čuvati. Potrebno je promatrati njihove motive i svrhu vjerovanja u Boga te utvrditi njihov stav prema crkvi, njihov stav prema istini i njihov stav prema Bogu. Ako je očito da nemaju ispravan stav, da su posebno ravnodušni prema težnji za istinom i obavljanju dužnosti, ne pokazujući nikakav interes, i da uvijek imaju skeptičan stav prema Božjim riječima, tada se može potvrditi da su ti ljudi oportunisti i bezvjernici. U tom slučaju, ne bi ih se trebalo smatrati braćom ili sestrama; oni nisu dio crkve. Umjesto toga, treba ih ukloniti iz crkve. Vjerovali su godinama i još uvijek ne prihvaćaju istinu; bi li bilo korisno nastaviti razgovarati o istini s njima? Bi li bilo realno nastaviti čekati da se pokaju? Nemojte više raditi na takvim ljudima i nemojte čekati da se pokaju. Ako nisu voljni obavljati svoju dužnost i još uvijek žele odugovlačiti svoj boravak u crkvi ne odlazeći, tada bi crkveni starješine trebali pronaći način da ih mudro izoliraju. Je li to prikladno? (Da.) Jednom kada se ovi ljudi razluče kao oportunisti, oni su već svrstani u redove raznih zlih ljudi i bezvjernika. Budući da su zli ljudi i bezvjernici, oni ispunjavaju načela i uvjete za uklanjanje ili izbacivanje iz crkve. Ukloniti ih rano definitivno je bolje nego ukloniti ih kasno. Rano uklanjanje izbjegava mnoge nevolje, a ni oni se više ne trebaju osjećati uvrijeđeno. Takvim ljudima trebate jasno reći: „Ne trebaš stalno u srcu proračunavati kada otići ili kako otići, i ne trebaš stalno proračunavati hoćeš li ostati ili otići. Božja kuća i Bog ne sile ljude; ako želiš otići, crkva te neće nagovarati da ostaneš. Ali jedna ti stvar mora biti jasna: ako si siguran da nisi osoba iz Božje kuće i nisi voljan biti član crkve, onda otiđi što je prije moguće; nemoj odgađati. To je za dobro svih. Ako vjeruješ u postojanje Boga, možeš prihvatiti Božje riječi kao istinu i istinski si voljan pridružiti se crkvi, onda si s pravom član crkve. Ali sada, ti to nisi. Došao si iz oportunizma, a možda to ni sam ne znaš, ali mi smo razlučili – prema Božjim riječima, istini i načelima crkve u postupanju sa svim vrstama ljudi – da si ti oportunist. Stalno proračunavaš pravo vrijeme za napuštanje crkve; to je takva gnjavaža. Ne trebaš tražiti pravo vrijeme; možeš otići sada. Ako si uvijek nesiguran u vezi s pojavom i djelom Božjim, onda ti sada jasno kažem: ne trebaš više razmišljati ili preispitivati stvari, ne moraš si više otežavati – možeš napustiti crkvu sada, vrata Božje kuće su otvorena i Božja kuća te neće zadržavati, ona ne sili ljude.” Je li prikladno to učiniti? (Da.) Dajte im „izlaz”; ne dopustite da se ovdje svakodnevno muče kao na iglama, da ih neprestano muče njihova osjećanja, njihovo tijelo, njihovi izgledi i pitanje ostanka ili odlaska. Bez obzira na to koliko ih te stvari muče, to nikada ne vodi ničemu. Oni i dalje u svom srcu razmišljaju kada otići, kako otići, hoće li pretrpjeti gubitke i nesreću ako odu rano i hoće li moći primiti blagoslove ako ostanu duže. Što ako odu, a onda se Božje riječi ispune? Što ako ne odu, a Božje riječi ostanu neispunjene? Nema potrebe da se neprestano brinu i strahuju zbog tih stvari. Budući da ne vjeruju u Boga s istinskom voljom, trebali bi otići što je prije moguće. Ne bi trebali ostati ovdje i pokušavati iskoristiti ovu situaciju radi vlastitog dobitka, pretvarajući se da su ono što nisu. Kažite Mi, je li dobro savjetovati ih ovako i postupiti na ovaj način? (Da.) Je li pretjerano svrstati oportuniste među razne zle ljude koje treba ukloniti ili izbaciti? (Ne.) Neki ljudi kažu: „Kako se ovakvi ljudi mogu smatrati zlim ljudima?” Koliko dobrih ima među bezvjernicima? U Božjim očima, narav-bit onih koji vjeruju u Boga i priznaju postojanje Boga smatra se zlom, a kamoli onih koji uopće ne vjeruju u Boga i ne priznaju postojanje Boga. Pa je li pretjerano svrstati ih među zle ljude? (Ne.) U svakom slučaju, još uvijek ih se barem naziva ljudima – zlim ljudima. Već je dovoljno dobro što ih se ne svrstava među zle đavle. Svrstavanje među zle ljude potpuno je prikladno i odgovarajuće; nimalo nije pretjerano. Takvi zli ljudi također su jedna od raznih vrsta ljudi koje Božja kuća treba ukloniti ili izbaciti. Ovo je četvrta vrsta bezvjernika, čija je svrha vjerovanja u Boga oportunistička.

Koje su glavne karakteristike oportunista? Kroz vaše interakcije s tim ljudima, promatrajući narav, gledišta, stavove ili ljudskost koje oni otkrivaju, koje su glavne karakteristike koje ste pronašli kod njih? Sažmite ih. (Oportunisti u početku ne dolaze vjerovati u Boga da bi težili istini. Čuju da Crkva Svemogućeg Boga napreduje, pa dolaze vjerovati u Boga samo s nadom da će dobiti neke koristi i blagoslove od Božje kuće, tražeći profit. A ako te stvari ne dobiju nakon nekog vremena, žele otići. Ti ljudi ne vjeruju iskreno u Boga i uopće ih ne zanima vjerovanje u Boga.) Koji je najveći problem s oportunistima? Glavni je problem što ih ne zanima istina, ali ih najviše zanima stjecanje blagoslova, pa im je najteže prihvatiti istinu. Neki ljudi kažu: „Ne možete ih ukloniti ili izbaciti samo zato što ih ne zanima istina, zar ne?” Nedostatak interesa ovih ljudi za istinu uglavnom se očituje u tome što nikada ne čitaju Božje riječi niti imaju zajedništvo o istini. Ako čuju nekoga da besjedi o istini i govori o spoznaji samoga sebe, ili traži istinu za rješavanje problema, osjećaju posebnu odbojnost u svojim srcima i potpuno su nezainteresirani te počinju drijemati. Izuzetno su odbojni prema tim stvarima, pa čak koriste i prazne priče, govoreći o katastrofama i raspravljajući o tome kako Bog pokazuje znakove i čuda kako bi ometali druge tijekom razgovora o istini. Kao rezultat toga, neki koji ne teže istini postanu uzbuđeni kada čuju te teme i pridruže se raspravi. Nije li ovo očigledno ometanje crkvenog života? Rijetko čitaju Božje riječi u svom svakodnevnom životu, a kada to povremeno učine, to je vjerojatno zato što ih nešto iznutra muči. Ne zanimaju ih okupljanja, jedenje i pijenje Božjih riječi niti zajedništvo o Božjim riječima. Oni se samo bave pitanjima: „Kada će doći dan božji? Kada će završiti velike katastrofe? Kada ćemo moći uživati u blagoslovima kraljevstva nebeskog?” Uvijek se pitaju o tim stvarima. Ako nitko ne raspravlja o tim temama, oni idu na internet pretraživati, a nakon pretraživanja, počinju širiti te stvari tijekom okupljanja. Njihova su srca preplavljena tim stvarima. Sve dok čuju druge kako u zajedništvu razgovaraju o temama koje ih zanimaju, mogu se uključiti i pridružiti zajedništvu. Ali čim čuju sadržaj vezan uz istinu ili Božje riječi, ne žele slušati. Počinju drijemati, a neki čak i odu, dok se drugi počinju vrpoljiti – pokazuju svakakve ružne izraze. Vi kažete: „Hajdemo razgovarati o Božjim riječima.” Oni kažu: „Žedan sam, moram popiti malo vode.” Vi kažete: „Hajdemo razgovarati o spoznaji samoga sebe,” ili „Hajdemo razgovarati o detaljima obavljanja dužnosti; da vidimo što Božje riječi kažu o tome i koja su načela istine.” Oni kažu: „Imam nešto za obaviti. Moram ići. Uživajte u razgovoru.” Pronalaze svakakve izgovore da odbiju i izbjegnu razgovor o Božjim riječima i istini. To jasno razotkriva činjenicu da ne samo da ne vole istinu, već iz dubine svojih srca preziru i odbacuju istinu. Kad god se spomenu Božje riječi ili istina, oni se ne protive otvoreno niti se svađaju, već pronalaze razne izgovore da ih odbiju i izbjegnu. Ne mogu li ova ponašanja jasno pokazati da su oni oportunisti? Ne ukazuje li to jasno da su oni bezvjernici, koji vjeruju u Boga s određenom svrhom, radi oportunizma? (Da.) Neki ljudi kažu: „Vi kažete da su oni bezvjernici i da ne slijede Boga iskreno, pa zašto su mogli vjerovati do sada i još uvijek ulagati napor i podnositi teškoće za crkveni rad?” Nisu li ponašanja koja smo upravo spomenuli dovoljna da odgovore na ovo pitanje? Ova su ponašanja dovoljan dokaz da su naše razlučivanje i karakterizacija njih točni. Stoga, da bi se izmjerilo je li svrha vjerovanja neke osobe oportunistička, treba to mjeriti i razlučivati na temelju njezina stava prema Bogu, Božjem djelu, istini te prema pozitivnim i negativnim stvarima. To je najtočnije. Nije točno i nije objektivno mjeriti to prema njihovu vanjskom ponašanju i djelima. Samo njihove istinske unutarnje misli i njihov stav prema Bogu i istini otkrivaju probleme; samo su to najtočniji standardi za karakterizaciju kakva su oni vrsta osobe. Sada, je li vam u osnovi jasna suština onih čija je svrha vjerovanja u Boga oportunistička? Jeste li svi susreli neke ovakve ljude? (Da.) Bolje je da takvi ljudi odu što je prije moguće. Ako su istinski voljni služiti, onda ih se može nevoljko zadržati. Međutim, ako ne obavljaju svoje dužnosti i ne mogu pružiti nikakvu uslugu, već uzrokuju smetnje i imaju negativan utjecaj na crkveni rad i crkveni život, onda ih treba natjerati da odu što je prije moguće. To je načelo za uklanjanje bezvjernika. Božja kuća treba ljude koji iskreno vjeruju u Boga i vole istinu; trebaju joj vjerni služitelji. Apsolutno joj ne trebaju bezvjernici ili oni koji oklijevajući promatraju da bi služili za popunjavanje broja. Crkvi također ne treba nitko da bi služio za popunjavanje broja. Ovdje ćemo završiti naš razgovor o ovoj temi.

E. Da bi živjeli na račun crkve

U nastavku ćemo u zajedništvu razgovarati o petoj svrsi: vjerovanje u Boga kako bi se živjelo na račun crkve. Svi ste vi upoznati s ovom temom življenja na račun crkve, zar ne? (Da.) Koja su očitovanja ljudi koji žive na račun crkve? Po kojim očitovanjima možemo utvrditi da je njihova svrha vjerovanja u Boga nečista, da ne slijede Boga iskreno niti pokušavaju postići spasenje i da nisu došli težiti istini i prihvatiti je te primjenjivati Božje riječi na temelju vjere u Božje postojanje i voljnosti da prihvate Božje spasenje kako bi mogli postići cilj zadobivanja spasenja, već su umjesto toga došli živjeti na račun crkve? Što znači živjeti na račun crkve? Površinsko značenje vrlo je jasno. To znači pridružiti se nekoj vjeroispovijedi kroz vjersko uvjerenje kako bi se riješila pitanja vezana za svakodnevni život i problem osiguravanja hrane. Ovo je najsažetija i najizravnija definicija življenja na račun crkve, a ujedno je i najjasnija. Dakle, koja očitovanja tih ljudi potvrđuju da oni nisu istinski vjernici, već su došli živjeti na račun crkve? Neki ljudi imaju stručnost u određenoj vještini i sposobnost da rade kao normalne osobe, ali vide da je ovo društvo nepravedno i da u njemu nije lako zarađivati za život. Da bi zaradio novac od rada i tako uzdržavao sve članove obitelji, čovjek mora rano ustajati i kasno lijegati, podnositi mnoge teškoće i trpjeti mnoge nepravde – mora biti i taktičan i fleksibilan, ali i dovoljno nemilosrdan i loš, te mora posjedovati strategije i sposobnosti – tek tada može osigurati stabilnu egzistenciju i pozicionirati se u društvu. Gledajući one koji rade, bez obzira na industriju i bez obzira na to jesu li u višoj, srednjoj ili nižoj društvenoj klasi, nije lako zarađivati za život. Ti „bijeli ovratnici” imaju fasadu ljudskog obličja, sa svojim glamuroznim izgledom, visokim titulama, visokim obrazovnim kvalifikacijama te velikim plaćama i povlasticama, i svi im zavide, ali svaka prepreka s kojom se susretnu na radnom mjestu za njih je prava muka. Rad u bilo kojem području nije lak. Biti poljoprivrednik i obrađivati zemlju još je teže. Poljoprivrednici se tako naporno muče, a ipak dobivaju samo dovoljno hrane da prehrane svoje obitelji, nemaju novca za kupnju odjeće i drugih potrepština, niti za popravak svojih kuća, a kad žele potrošiti nešto novca, moraju se osloniti na prodaju povrća ili uzgoj stoke kako bi to učinili – biti poljoprivrednik još je jadnije! Kao što nevjernici kažu: „Novac se teško zarađuje – lako se roditi, ali je teško živjeti” – vrlo je teško zarađivati za život. Neki ljudi nemaju načina zaraditi za život i vide da su nevjernici vrlo zli i misle da su oni s religijskom vjerom bezazleni te da bi zarađivanje za život u crkvi moglo biti malo lakše, pa koriste priliku što Božja kuća propovijeda evanđelje da se infiltriraju u crkvu. A nakon što čuju da se onima koji vrše dužnosti osigurava hrana, dolaze vršiti dužnost. Neki ljudi koji žele vršiti dužnost misle: „Ja sam hranitelj svoje obitelji. Sve dok ima ljudi koji će obrađivati zemlju kod kuće i dok su životni troškovi moje obitelji osigurani, ja ću vršiti svoju dužnost.” Njihova glavna svrha vjerovanja u Boga i vršenja dužnosti jest dobiti dovoljno hrane i tople odjeće kako bi osigurali svoj opstanak – da imaju tri obroka dnevno i da se više ne moraju oslanjati na rad i zarađivanje novca kako bi se uzdržavali; za njih je sve u redu sve dok imaju pomoć crkve te braće i sestara. Da bi postigli taj cilj, čine sve što im crkva naloži. Postoje i neki ljudi koji, nakon ulaska u crkvu, počnu učiti kako biti starješina i držati propovijedi. Puno čitaju Božje riječi, puno ih prepisuju i pamte, a nakon što ih zapamte, uče propovijedati drugima i pomagati ljudima u rješavanju problema. Na sve moguće načine pokušavaju pomoći svima i nadaju se da će im ljudi pružiti ruku pomoći nakon što prime njihovu pomoć, te se nadaju da će im ljudi biti zahvalni nakon što poslušaju njihove propovijedi i riječi Božje koje propovijedaju, te im tako pružiti milostinju i pomoć. Na primjer, ako nemaju novca za plaćanje računa za vodu i struju kod kuće, braća i sestre im mogu pomoći platiti, a ako nemaju novca za plaćanje školarine za svoju djecu ili za pokrivanje medicinskih troškova za svoje bolesne roditelje, crkva ili braća i sestre mogu osigurati ta sredstva jer oni vrše dužnost. Na taj se način osjećaju spokojno vjerujući u Boga i osjećaju da je njihova vjera u Boga vrijedna truda, da im nije nanijela nikakve gubitke i da su postigli svoj cilj. U svojim srcima neprestano zahvaljuju Bogu govoreći: „Sve je to milost božja, naklonost božja. Hvala bogu!” Kako bi „otplatili” Božju ljubav, oni se „pridržavaju” crkvenih aranžmana i, sve dok im se osigurava hrana i životni troškovi, obavljat će bilo kakav zadatak – njihov je cilj jednostavno zauzvrat osigurati stabilnu egzistenciju. Jednom kad crkva zanemari njihove životne potrebe i ne riješi njihove poteškoće na vrijeme, postaju nesretni. Njihov se stav prema radu crkve i dužnostima koje im je dodijelila Božja kuća odmah mijenja. Kažu: „Ovo neće ići, moram ići van zaraditi novac. U prošlosti nisam imao priliku zaraditi novac jer sam radio crkveni posao. Čak sam često riskirao da me veliki crveni zmaj uhiti jer sam se osobno pojavljivao da obavim taj posao, i svugdje me ljudi poznaju. Sada mi nije zgodno zarađivati novac. Što da radim?” U takvoj situaciji oni će aktivno iznijeti svoje poteškoće i zahtjeve braći i sestrama, čak će pružati ruku i postavljati zahtjeve Božjoj kući. Neki ljudi nemaju novca za svoje životne troškove ili za starost, ali te probleme ne rješavaju sami. Umjesto toga, žele se osloniti na ulaganje napora u Božjoj kući kako bi zaradili novac za svoje životne troškove. Neki ljudi produbljuju ovu situaciju – ne samo da traže od Božje kuće da im osigura životne troškove i troškove podizanja djece i uzdržavanja roditelja, već traže i novac za svoje medicinske troškove. Neki čak traže novac od Božje kuće za otplatu svojih zajmova – njihovi zahtjevi postaju sve prekomjerniji i zaista su besramni kada traže takve stvari. Nakon što neki ljudi povjeruju u Boga i pridruže se crkvi, novac koji Božja kuća plaća za pokrivanje njihovih troškova i dodatna sredstva koja aktivno zahtijevaju, premašuju novac koji zarade radeći. Pod uvjetom da su ti uvjeti ispunjeni, izvana se čini da posao koji im je dodijelila Božja kuća obavljaju posvećeno i vjerno. Međutim, čim se te povlastice smanje ili nestanu, njihov se stav mijenja. Njihov stav prema poslu koji im je dodijelila crkva mijenja se ovisno o stavu braće i sestara prema njima i ovisno o iznosu financijske pomoći koju im pruža Božja kuća. Jednom kad se milost koju uživaju povuče ili nestane, više ih se ne može vidjeti kako vrše svoje dužnosti. Od trenutka kad počnu vjerovati u Boga, ti ljudi proračunavaju kako da na prevaru izbore mjesto u Božjoj kući i „opravdano” uživaju u milostinji i pomoći braće i sestara nakon što se ovdje učvrste, kao i u pomoći Božje kuće i njezinoj opskrbi za njihov svakodnevni život. Oni se apsolutno ne daju iskreno za Boga, apsolutno ne dolaze davati se bezuvjetno – umjesto toga, pridružuju se crkvi s jednim jedinim ciljem, a to je da žive na njezin račun i osiguraju si egzistenciju. Jednom kad se ta svrha ne može ostvariti kako oni žele, brzo postaju neprijateljski raspoloženi i brzo otkrivaju svoje pravo lice, a to je lice bezvjernika. Otkad počnu vjerovati u Boga, ne dolaze s iskrenošću; ne slijede Boga iskreno, ne odriču se stvari niti se daju za Boga dragovoljno, ne tražeći nagrade i ne zahtijevajući ništa zauzvrat. Umjesto toga, dolaze vjerovati u Boga s vlastitim zahtjevima, namjerama i svrhom – sa svojom svrhom da odlučno žive na račun crkve i oslanjaju se na crkvu te braću i sestre kako bi zarađivali za život otkako vjeruju u Boga. Jednom kad se ta svrha ne može postići ili ispuniti kako oni žele, pronalaze drugi put, pa odu raditi ili se baviti poslom. Zar ne postoje ljudi? (Postoje.) U crkvi postoji određen broj ljudi ovog tipa. U početku, kad im Božja kuća ili braća i sestre daju neke stvari kao milostinju, poput odjeće, svakodnevnih potrepština ili novca, izvana se čine posramljeni, ali iznutra zapravo pucaju od sreće. Na primjer, recimo da ugoste jednog ili dva brata i sestre ili da vrše svoju dužnost puno radno vrijeme, pa Božja kuća ili braća i sestre daju neku milostinju i financijsku pomoć njihovim obiteljima. Oni se zbog toga osjećaju prilično sretno i zadovoljno, misleći da je vjerovanje u Boga vrijedno truda i isplativo, te da nisu na gubitku. Kako vrijeme prolazi, njihova srca postaju sve pohlepnija, žele uzeti sve više i postaju sve besramniji – bez obzira koliko im se da, nikad nisu zadovoljni. U početku im je neugodno primati stvari, ali s vremenom osjećaju da je to donekle opravdano, a zatim počinju zamjerati što to nije dovoljno. Kasnije, izravno zahtijevaju da im Božja kuća mora dati određeni iznos; inače, neće moći preživjeti i stoga ne mogu vršiti svoje dužnosti. Zar njihova pohlepa ne raste sve više i više? (Da.) Unatoč tome što uživaju toliku milost, ne samo da ne razmišljaju o tome da je vrate, već sve više i više zahtijevaju od Božje kuće. Vjeruju da im Božja kuća duguje, da im braća i sestre duguju i da je jedino ispravno da im se daje milostinja i financijska pomoć. Ako im se da manje ili ako to dobiju kasnije, nisu zadovoljni. Prihvaćaju koliko god novca i što god im se da, osjećajući da je to jedino ispravno. Kako nastavljaju vršiti svoju dužnost duže vrijeme, još se više osjećaju ovlaštenima i počinju zahtijevati da im Božja kuća osigura vrhunske mobilne telefone i računala. Također zahtijevaju da im Božja kuća ugradi klima-uređaje u domove i osigura uređaje poput mikrovalnih pećnica i perilica posuđa. Čak zahtijevaju da im Božja kuća kupi kuću i osigura automobil, a neki traže i služavku. Njihovi zahtjevi rastu, a pohlepa im se povećava i na kraju postavljaju besramno prekomjerne zahtjeve i usuđuju se tražiti bilo što. Oni vjeruju: „Ja sam se trošio i naprezao za kuću božju u svojoj vjeri u boga. Ja sam dio kuće božje. Vi ljudi dajete toliko prinosa bogu – kakva je šteta dati mi dio? Štoviše, ako mi date dio, to neće biti uzalud; ja se također naprežem u kući božjoj i preuzimam rizike, također podnosim teškoće i plaćam cijenu. Nije li jedino ispravno da uživam u ovim stvarima? Stoga, kuća božja mora bezuvjetno ispuniti moje zahtjeve, trebala bi mi dati sve što trebam i ne bi trebala biti škrta.” Recite Mi, nisu li ovo očitovanja življenja na račun crkve? Nisu li takvi ljudi bezvjernici? (Da.) Točna karakterizacija za ovakva ponašanja jest življenje na račun crkve. Što znači živjeti na račun crkve? To znači iznuđivanje novca i dobara od Božje kuće pod krinkom vjerovanja u Boga i zahtijevanje naknade od Božje kuće pod krinkom naprezanja za Božju kuću i vršenja dužnosti. To je ono što znači živjeti na račun crkve. Mogu li takvi ljudi težiti istini? (Ne.) Zašto se odriču stvari, naprežu se i podnose teškoće? Je li to da bi vršili dužnost? Primjenjuju li istinu? (Ne.) Oni se naprežu i podnose teškoće uopće ne radi vršenja svoje dužnosti, već isključivo kako bi osigurali egzistenciju, i ne dopuštaju da ih itko uopće kritizira – oni samo žele opravdano živjeti na račun crkve. To su ljudi koji žive na račun crkve.

Oni koji žive na račun crkve vjeruju u Boga ni zbog čega drugog nego da si osiguraju egzistenciju, da dobiju sredstva za život. Ima li oko vas ljudi koji žive na račun crkve? Recite nešto o njihovim očitovanjima. (Susreo sam jednog takvog. U početku se činio pomalo inteligentan i entuzijastičan, pa mu je crkva uredila da propovijeda evanđelje. U to je vrijeme život njegovoj obitelji bio težak, pa mu je crkva pružila neku pomoć. Međutim, kasnije se otkrilo da je trošio novac bez načela, na stvari na koje nije trebao i ne štedeći gdje je mogao. Kad su braća i sestre s njim razgovarali o načelima istine, bio je nesretan i iznutra se opirao tome. Budući da je zloupotrebljavao novac Božje kuće, crkva je napravila razumne prilagodbe u skladu s aranžmanima i odredbama Božje kuće, smanjivši mu financijsku pomoć. Posljedično, izgubio je prijašnju energiju koju je imao za vršenje svoje dužnosti i postajao je sve površniji u tome. Kasnije mu je crkva prestala pomagati, a on više nije srcem vršio dužnosti. Sve je vrijeme razmišljao o tome kako raditi i zaraditi novac. Čak je posuđivao novac od braće i sestara, tvrdeći da treba kupiti automobil i uložiti u pokretanje tvrtke, govoreći da bi to učinilo propovijedanje evanđelja praktičnijim i pridobilo više ljudi. Očito je varao i zaluđivao ljude tim riječima; koristio se izlikom propovijedanja evanđelja kako bi prijevarom izmamio novac od braće i sestara.) Kako se postupilo s tom osobom? (Izravno je izbačen.) To je bila ispravna odluka. To je življenje na račun crkve. Kad ljudi koji žive na račun crkve prvi put povjeruju u Boga, čine se donekle entuzijastični i malo se daju, a u to vrijeme njihovi zahtjevi nisu visoki – dovoljno im je samo da dobiju obroke. Ali s vremenom više nisu zadovoljni onim što dobivaju i počinju postavljati sve veće i veće zahtjeve, a ako se njihovi zahtjevi ne ispune, počinju se ponašati lukavo i postaju nevoljki pružati usluge. Kad obavljaju djelić svojih dužnosti, čak ih se mora i nadzirati, inače to rade površno. Na kraju, kad se utvrdi da usluga koju pružaju donosi više štete nego koristi, oni bivaju eliminirani. Neki kažu: „Zašto im Božja kuća ne pokazuje ljubav?” Postoje i načela kad je riječ o pokazivanju ljubavi. Ti su ljudi bezvjernici, ne čitaju Božje riječi niti prihvaćaju istinu, dosljedno se ponašaju lukavo i površno dok vrše svoje dužnosti i ne slušaju kad se razgovara o istini niti prihvaćaju bilo kakvo orezivanje, i može se reći da su nepopravljivi. Posljedično, s njima se može postupiti jedino tako da ih se ukloni i eliminira. Ako starješine i djelatnici otkriju takvu osobu, trebaju s njom promptno postupiti, a ako braća i sestre otkriju takvu osobu, trebaju to promptno prijaviti starješinama i djelatnicima. To je odgovornost svakog pripadnika Božjeg izabranog naroda. Jednom kad se potvrdi da ta osoba živi na račun crkve, da samo želi osigurati egzistenciju i da je bezvjernik, te se potvrdi da odbija raditi kad joj se ne da novac, postaje nevoljna i neprijateljski raspoložena kad osjeća da nije dovoljno plaćena i radi samo djelić posla kad je dovoljno plaćena, prema njoj se ne smije pokazati nikakva blagost – mora biti uklonjena! Precizno govoreći, takvi ljudi nisu dostojni ni da služe u Božjoj kući. Ako im ti ne platiš, neće biti voljni pružati usluge; ali sve dok im plaćaš, iako su svjesni da samo pružaju uslugu, i dalje će biti voljni to činiti. Ali kakvu uslugu ti bezvjernici mogu pružiti? Ne mogu čak ni dobro pružiti uslugu, a ni ta njihova usluga nije u skladu s mjerilom, pa bi trebali biti eliminirani. Stoga, prva stvar koju treba učiniti nakon što se razabere da su oni tip ljudi koji žive na račun crkve jest pozabaviti se njima i izbaciti ih iz crkve kao zle ljude. To nimalo nije pretjerano; to se u potpunosti podudara s načelima Božje kuće za uklanjanje i izbacivanje ljudi. Treba li takvoj osobi dati priliku da se pokaje? Treba li je zadržati na promatranju? (Ne.) Je li sposobna pokajati se? (Ne.) To je upravo njezina priroda; nikada se neće pokajati. Oni su Sotonin soj. Među Sotoninim sojem postoji jedan tip osobe s prirodom đavolskog pokvarenjaka, koji želi živjeti na tuđi račun gdje god se nalazi, i ne bavi se nikakvim ispravnim poslom kamo god ide, već samo gleda kako će varati i obmanjivati ljude. Vide da vjernici u Boga imaju ljudskost i pretpostavljaju da su ti ljudi lake mete, pa dolaze u Božju kuću živjeti na račun crkve. Nisu ni svjesni da ih je Božja kuća odavno prozrela i čuva se od njih, te da ima načela za postupanje s ljudima poput njih. Kad njihovi pokušaji da žive na račun crkve propadnu, pobjesne od srama i bijesa, otkrivajući svoje prave boje. Tada ćeš znati zašto Božja kuća ne daje takvim ljudima priliku da se pokaju – to je zato što nemaju ljudskosti i nesposobni su za promjenu. Oni su đavolski pokvarenjaci o kojima govore nevjernici. Stoga, Božja kuća postupa s takvim ljudima tako da ih izravno uklanja ili izbacuje, i nikada ih više ne prima natrag u crkvu. Je li prikladno postupati s njima kao sa zlim ljudima? (Da.) Ovdje završava naš razgovor o ovoj temi.

F. Da bi tražili utočište

U nastavku ćemo razgovarati o šestoj svrsi, šestoj vrsti bezvjernika koje treba ukloniti ili izbaciti iz crkve: onima čija je svrha vjerovanja u Boga traženje utočišta. Neki ljudi kažu: „Koja su očitovanja traženja utočišta? Postoje li oni koji vjeruju u Boga da bi tražili utočište? Postoje li zaista takvi ljudi?” Jeste li vi ikada čuli da netko kaže: „Crkva je mjesto utočišta; ljudi vjeruju u Boga kako bi mogli tražiti utočište”? Mnogi ljudi u religiji to govore. U smislu suštine te izreke, postoji li razlika između te izreke i svrhe koju ćemo raščlaniti – „vjerovati u Boga kako bi se tražilo utočište”? (Da.) U čemu je razlika? Od čega oni traže utočište? (Oni koji iskreno vjeruju u Boga također imaju neke nečistoće dok teže istini; oni se također nadaju da će izbjeći katastrofe ili poteškoće i zadobiti malo mira. Međutim, tip osobe u šestoj svrsi vjeruje u Boga isključivo radi traženja utočišta i u njima nema ni najmanje istinske vjere u Boga. To je razlika.) Ovdje je razlika u tome da je kod jednih svrha vjerovanja u Boga zaprljana nečistoćama, dok je kod drugih isključiva svrha vjerovanja u Boga traženje utočišta. Osim te razlike, postoji i razlika u pogledu onoga od čega traže utočište. Neki ljudi imaju nečistoće pomiješane sa svojom svrhom vjerovanja u Boga; oni vjeruju u Boga da bi izbjegli katastrofe, pobjegli od katastrofa ili da bi ih Bog zaštitio i pazio na njih, te tada mogu objektivno izbjeći neke opasnosti i katastrofe. Upravo te katastrofe oni žele izbjeći. Tip osobe o kojoj razgovaramo u ovoj šestoj svrsi – oni čija je svrha vjerovanja u Boga traženje utočišta – traže utočište od šireg spektra stvari. Za njih, ono što je najstvarnije daleko nadilazi izbjegavanje velikih katastrofa koje se tek trebaju dogoditi. Dakle, koja su za njih najstvarnija pitanja? Stvari poput susreta sa strašnim neprijateljima u društvu, suočavanja s tužbama, zamjeranja vladinim dužnosnicima ili utjecajnim ljudima, kršenja zakona, rata ili raznih katastrofa koje se događaju u njihovoj zemlji, ili susreta s nekim ljudima ili događajima koji ugrožavaju njihov život ili sigurnost njihove obitelji i tako dalje. Nakon što se susretnu s takvim situacijama, pronalaze crkvu za koju vjeruju da je vjerodostojna i pouzdana kako bi potražili utočište; to je traženje utočišta o kojem se govori u šestoj svrsi. To jest, kad se u svom svakodnevnom životu susretnu s nekim poteškoćama koje ugrožavaju njihov život, obitelj, posao, karijeru i tako dalje, dolaze u crkvu tražiti utočište, tražeći pomoć od sile sačinjene od velikog broja ljudi. To je vjerovanje u Boga sa svrhom traženja utočišta kao što je spomenuto u šestoj svrsi. Nije li to različito od nečistoća istinskih vjernika? (Da.) Svrha ovog tipa osobe za vjerovanje u Boga jest traženje utočišta, traženje pomoći od crkve. To jest, nadaju se da im crkva može pružiti ruku pomoći, i, osim financijske pomoći, također zahtijevaju da im crkva pruži zaštitu, podršku i pomoć. Neki takvi ljudi također žele iskoristiti utjecaj, status i ugled crkve u društvu kako bi se suprotstavili opakim režimima ili opakim silama koje tlače i nanose štetu onima koji vjeruju u Boga, kako bi njihovi životi ili sredstva za život bili zaštićeni. To je njihova svrha vjerovanja u Boga. Postoje li takvi ljudi? Oni vjeruju da je crkva dobro mjesto utočišta koje se može odvojiti od politike i društva, i misle da im, kad zatrebaju pomoć, crkva može iskreno i ljubazno pružiti ruku pomoći kako bi im pružila bilo kakvu financijsku pomoć, da stane za njih, da ih brani, zastupa u parnicama i bori se za njihova prava i interese. To je svrha tih ljudi za vjerovanje u Boga. Do danas, postoje li takvi ljudi u crkvi? Jeste li vi čuli da ima takvih ljudi? U prekomorskim crkvama sigurno ima takvih ljudi. Ti ljudi vjeruju u Boga i pridružuju se crkvi samo sa svrhom traženja utočišta. Ne razumiju što je vjera, a još manje ih zanima istina. Međutim, kad se susretnu s poteškoćama i ne mogu pronaći nikakvu pomoć u društvu, pomisle na crkvu i vjeruju da je crkva mjesto gdje mogu sigurno naći utočište, najbolji put za bijeg i najsigurnije mjesto, pa biraju vjerovati u Boga i ući u crkvu kako bi postigli svoju svrhu izbjegavanja katastrofa.

Katastrofe su sada sve veće i čovjek nema izlaza. Postoje neki koji odlučuju vjerovati u Boga isključivo radi izbjegavanja katastrofa. Oni vjeruju da Bog postoji, ali nemaju ni najmanje ljubavi prema istini. Ako takvi ljudi dođu vjerovati u Boga, treba li ih crkva primiti? Mnogi ljudi ne vide jasno ovo pitanje i misle da bi svatko tko vjeruje da Bog postoji trebao biti primljen u crkvu. To je strašna pogreška. Odluka crkve da nekoga primi trebala bi se temeljiti na tome može li ta osoba prihvatiti istinu i je li ona predmet Božjeg spasenja, a ne na tome je li voljna vjerovati u Boga. Postoje mnogi đavli koji bi željeli steći blagoslove i pronaći put naprijed kroz vjeru u Boga – treba li crkva primiti i takve ljude? Ovo nije kao propovijedanje evanđelja u Doba milosti, kad je svatko bio primljen, sve dok je vjerovao; postoje načela i ograničenja Božjih administrativnih dekreta o tome tko se prima u crkvu u Doba kraljevstva. Ako ne voli ili ne prihvaća istinu, tko god on bio, ne može biti primljen. Zašto se takvi ljudi ne primaju? Takvi se ljudi ne mogu primiti prvenstveno zato što ne možemo jasno vidjeti njihovu pozadinu ili kakva su oni zapravo vrsta ljudi. Kad bi crkva primila đavla, zlu osobu gnusne opačine, svatko zna kakve bi to loše posljedice imalo na crkvu. Štoviše, vjerujući u Boga, trebali bismo razumjeti Njegove nakane, koga On spašava i koga eliminira. Od kakvih se ljudi sastoji crkva? Sastoji se od onih ljudi koji prihvaćaju Božje spasenje, od onih koji vole istinu, od onih koje Bog prihvaća. Bog ne spašava one koji ne vjeruju u Njega istinski i ne prihvaćaju istinu, jer neprihvaćanje istine je problem nečije prirode, a takva je osoba od Sotone i nikada se neće promijeniti. Dakle, takvim ljudima nikada ne smije biti dopušten ulazak u crkvu. Ako netko primi zlu osobu, đavla, u crkvu, onda je ta osoba jedan od Sotoninih slugu. Oni su došli namjerno da sruše i unište rad crkve, i oni su neprijatelji Božji. Primiti takvog đavla, neprijatelja Božjeg, u crkvu znači uvrijediti Božju narav i prekršiti Njegove upravne odluke, a Božja kuća to apsolutno neće tolerirati. Zli ljudi, đavli, ne smiju biti primljeni u crkvu – to je jedan od jasnih stavova i zahtjeva crkve o radu na propovijedanju evanđelja. Crkva nema apsolutno nikakvu odgovornost primiti one koji odluče vjerovati u Boga kako bi izbjegli nesreću, niti ikada smije dopustiti ulazak onima koji ni najmanje ne prihvaćaju istinu, jer Bog takve ljude ne spašava. Tko god ne priznaje riječi Svemogućeg Boga kao istinu, tko god se opire istini i osjeća odbojnost prema njoj, zla je osoba i Bog je ne spašava. Što se tiče onih koji u svojim srcima priznaju Boga, ali ne vole istinu, i ubrajaju se u bezvjernike koji se najedu kruha, crkva nikada ne smije primiti nijednog od njih. A da i ne govorimo o onim beskrupuloznim ljudima iz društva koji bi željeli doći tražiti utočište u crkvi – njih naročito ne bi trebalo primati. To je zato što crkva nije dobrotvorna organizacija, već je mjesto gdje Bog obavlja djelo spašavanja čovjeka. Rad crkve nema nikakve veze s vladom nacije. Društvene organizacije potiču ljude da čine dobra djela i da se ostave zla – to je za dobrobit nacije i nema apsolutno nikakve veze s crkvom. Ako se itko usudi uvući u crkvu zlu osobu koja je nevjernik, đavla ili bezvjernika, ta će osoba uvrijediti Božju narav i prekršiti Njegove upravne odluke. Tko god uvuče zlu osobu, đavla, u crkvu, Božja kuća tu osobu mora ukloniti ili izbaciti. To je jasan stav crkve prema radu na propovijedanju evanđelja. Kad bi ti zli ljudi, đavli, željeli doći tražiti utočište u Božjoj kući, trebalo bi im reći da su došli na pogrešna vrata, da su izabrali pogrešno mjesto. Crkva ih sigurno neće primiti. To je jasan stav crkve prema nevjernicima koji bi željeli tražiti utočište. Je li ovo jasno rečeno? (Da.) Onda, kako bismo trebali postupati s takvim ljudima? Koji je prikladan način da im se to kaže? Reci im: „Bez obzira o kojoj se zemlji radi, postoje društva Crvenog križa, ustanove za socijalnu skrb, skloništa i budistički hramovi, kao i neke volonterske skupine u društvu. Ako se susretneš s problemima i osjećaš da imate pritužbe koje se moraju riješiti, možeš potražiti pomoć od tih organizacija. Dodatno, možeš tražiti politički azil ili izbjeglički azil od vlade, a ako ti financijski uvjeti dopuštaju, možeš unajmiti odvjetnika da ti pomogne u tvom slučaju. Ali ovo je crkva; to je mjesto gdje Bog radi, mjesto gdje Bog spašava ljude, a ne mjesto gdje ćeš tražiti utočište. Stoga je tvoj ulazak u crkvu neprikladan, a tvoj ostanak ovdje beskoristan. Bog ne prihvaća takve ljude, a ni crkva ih ne prima. Bez obzira na to kakve poteškoće imaju, nevjernici bi trebali potražiti pomoć od dobrotvornih organizacija, organizacija za pomoć ili ureda za civilne poslove u društvu – te su organizacije posvećene pružanju usluga ljudima, davanju milostinje i pomaganju drugima. Kakve god pritužbe ili zahtjeve imaš, možeš im reći ili podnijeti molbu vladi. To su najprikladnija mjesta za tebe.” Crkva ne prima nikakve bezvjernike ni nevjernike. Ako je netko posebno „pun ljubavi”, neka takve ljude primi osobno i to je to; oni mogu takve ljude pastiriti sami, a Božja se kuća u to neće miješati. Neki bi mogli pitati: „Zašto onda crkva propovijeda evanđelje? Koja je svrha propovijedanja evanđelja?” Propovijedanje evanđelja je Božje poslanje. Mogući primatelji evanđelja su oni koji traže Boga i traže istiniti put, koji čeznu za Božjom pojavom, koji vole istinu i mogu prihvatiti istinu i koji istinski vjeruju u Boga – samo se tim ljudima može propovijedati evanđelje. Što se tiče onih koji ne traže Boga, koji ne dolaze prihvatiti istinu već tražiti utočište, njima se evanđelje ne propovijeda. Neki smetenjaci ne mogu prozrijeti ovu stvar i zbune se kad im se nešto dogodi – to su smušenjaci koji nikada neće razumjeti Božje nakane.

G. Da bi pronašli zaštitnika

Sedma je svrha zbog koje ljudi vjeruju u Boga jest da bi pronašli zaštitnika. Jeste li ikada vidjeli takve ljude? Ovo je prilično posebna situacija; iako ih nema mnogo, oni definitivno postoje. To je zato što se Božje crkve nisu pojavile samo u Kini, već i drugim dijelovima Azije, Europi, Amerikama i raznim zemljama u Africi, pa će se s njima pojaviti i ti oportunisti i bezvjernici. Bez obzira na to kolika je vjerojatnost da će se ti ljudi pojaviti, u svakom slučaju, jednom kad se pojave, morate se suočiti s njima i razlučiti ih, i ne dopustite da ti bezvjernici steknu ikakav status i stvaraju smetnje u crkvi. Ako mislite da ti problemi ne postoje zato što se nisu pojavili ili ih niste susreli, to je budalasta ideja. Jednom kad se ti problemi pojave, ako ti nemaš sposobnost razlučivanja i ne znaš kako ih riješiti, oni će donijeti velike skrivene opasnosti crkvi, domu Božjem, braći i sestrama i crkvenom radu. Dakle, prije nego što se išta dogodi, ti trebaš znati s kojim se pitanjima treba suočiti i kako ih riješiti. To je najbolji način; to ti služi kao nevidljiva zaštita. Ljudi spomenuti u sedmoj svrsi vjerovanja u Boga, oni koji vjeruju u Boga da bi pronašli zaštitnika, nisu malobrojni. Ovo je društvo posvuda ispunjeno nepravdom, diskriminacijom i ugnjetavanjem. Ljudi koji žive na svim razinama društva puni su gnušanja i mržnje prema raznim nepravdama u društvu, a također su puni i gnjeva. Međutim, nije lako pobjeći od nepravdi ljudskog svijeta, osim ako ti ne nestaneš s njega. Sve dok čovjek živi na ovom svijetu, sve dok živi među tim ljudima, bit će – više ili manje, u većoj ili manjoj mjeri – zlostavljan i ponižavan, a mogu ga čak loviti i progoniti neke moćne sile. Te razne nepravde i nejednakosti uzrokovale su veliki stres na ljudsku psihu, donoseći im značajan psihološki pritisak i, naravno, mnoge neugodnosti u normalnom životu ljudi. Kao rezultat toga, neki ljudi ne mogu a da ne razviju određenu ideju: „Da bi se čovjek etablirao u društvu, mora imati neku silu iza sebe na koju se može osloniti. Kad naiđe na poteškoće i zatreba pomoć, ili kad je sam i bespomoćan, tada će postojati skupina ljudi koja će ga podržati i voditi glavnu riječ, riješiti nevolje i probleme s kojima se suočava ili osigurati ono što je nužno za život.” Stoga se oni trude pronaći takvu potporu. Naravno, neki od tih ljudi na kraju pronađu crkvu. Oni vjeruju da su ljudi u crkvi ujedinjeni u srcu i da rade na istom cilju, da svatko ima vjeru, posjeduje dobre namjere i ljubazno postupa s drugima, držeći se podalje od društvenih sukoba i distancirajući se od zlih trendova društva. Za one koji vjeruju u Boga, crkva je nedvojbeno simbol velike pravde u ovom društvu i svijetu; ljudi u crkvi također imaju pozitivan, dobar i ljubazan imidž u umovima ljudi. Neki odlučuju vjerovati u Boga jer su na dnu društva, bez ikakve moći u društvu i jer su u potpunosti bez dobrog obiteljskog podrijetla. Nailaze na razne poteškoće pri stjecanju obrazovanja, sklapanju prijateljstava, pronalaženju posla ili obavljanju raznih stvari, pa vjeruju da, kako bi preživjeli i etablirali se u ovom društvu, moraju imati neke ljude koji će im pomoći. Na primjer, kad traže posao, ako se oslanjaju na sebe, besciljno pretražujući prilike za poslom jednu za drugom, mogli bi gotovo iscrpiti svoju ušteđevinu, a da ne pronađu nužno odgovarajući posao. Ali ako im u potrazi pomognu neki pouzdani ljudi koji im mogu iskreno pomoći, nevolja kroz koju moraju proći mnogo je manja, a vrijeme provedeno u traženju posla znatno je skraćeno. Stoga vjeruju da će, ako mogu pronaći takvog zaštitnika, za sve s čime se moraju nositi u društvu – stjecanje obrazovanja, traženje posla, čak i svakodnevni život i preživljavanje – imati neke ljude koji će povući veze i podržati ih, skupinu entuzijastičnih ljudi koji im pomažu iza kulisa. Stoga, kad pronađu crkvu, osjećaju da su pronašli pravo mjesto. Crkva za njih postaje vrlo dobar izbor da se etabliraju u društvu i postignu miran život. Na primjer, bilo da se radi o odlasku liječniku, šopingu, kupnji osiguranja, kupnji kuće, pomaganju djeci pri odabiru škole ili čak rješavanju bilo kojeg pitanja, uvijek mogu pronaći ljude pune ljubavi u crkvi koji će im pružiti ruku i pomoći im riješiti te probleme. Na taj način njihovi životi postaju mnogo praktičniji, više nisu toliko usamljeni u društvu, a poteškoće u rješavanju stvari znatno su smanjene. Stoga, dolazak u crkvu radi vjerovanja u Boga uistinu im pruža opipljive koristi. Čak i ako odu liječniku, braća i sestre će pronaći poznanike u bolnici da im pomognu; mogu ih iskoristiti da dobiju najbolje ponude pri kupnji, pa čak i da kupe kuće po povlaštenim cijenama. Uz pomoć braće i sestara u crkvi, svi ti problemi su riješeni. Oni misle: „Vjerovati u boga je tako sjajno! Pronaći posao, rješavati poslove i obavljati kupnju, sve je sada zgodno! Kad god mi nešto zatreba, samo moram nazvati ili poslati poruku u grupu, i svi udruže snage da pruže ruku pomoći. U crkvi ima toliko dobrih ljudi; rješavanje stvari je tako zgodno! Nije bilo lako pronaći zaštitnika, pa neću napustiti crkvu bez obzira na sve. Ali okupljanja u domu božjem uvijek uključuju čitanje riječi božjih i razgovor o istini, što mi stvara nelagodu i unutarnju borbu. Ne želim jesti i piti riječi božje i osjećam odbojnost kad god čujem razgovor o istini. Ali ako ih ne slušam, to neće ići – ne mogu ih napustiti. Toliko mi pomažu. Ako odbijem slušati, bit će mi neugodno, a bilo bi neugodno i reći da više ne vjerujem, pa jednostavno moram povlađivati i govoriti lijepe stvari.” U svojim srcima, oni zapravo ne žele vjerovati, ali taj osjećaj mogu samo potisnuti. Neki ljudi kažu: „Ti samo vidiš da oni uvijek traže od braće i sestara da rješavaju stvari i da su prilično sretni kad im braća i sestre pomažu – možeš li samo na temelju toga razlučiti da je njihova svrha vjerovanja u Boga pronaći zaštitnika?” Osim tih očitovanja, pogledaj čitaju li obično riječi Božje i razgovaraju li o istini, mogu li vršiti svoju dužnost i imaju li ikakve stvarne promjene; to će ti dati do znanja vjeruju li iskreno u Boga. Oni koji traže zaštitnika vjeruju u Boga samo da bi crkvu te braću i sestre iskoristili da za njih rješavaju stvari i poteškoće u njihovim životima. Ali nikada ne spominju vršenje svoje dužnosti, ne jedu i ne piju Božje riječi niti razgovaraju o njima. Čim čuju za neki zgodan način da se nešto obavi, postanu vrlo uzbuđeni; počnu neprestano brbljati i ne može ih se čak ni prekinuti. Ali kad se radi o vršenju dužnosti ili o tome da budu pošteni i ne govore laži ili varaju druge, oni zanijeme. U svojim srcima nisu zainteresirani za te stvari – bez obzira na to koliko ti strastveno govoriš, oni nemaju odgovora i ne uključuju se; čak te neprestano pokušavaju prekinuti i skrenuti temu na nešto što ih zanima. Razbijaju glavu smišljajući načine da natjeraju braću i sestre da rade stvari za njih i ulažu napor za njih, ne želeći dati braći i sestrama ikakvu priliku da spomenu vršenje dužnosti ili trošenje sebe za Boga. Ako im itko predloži da vrše svoje dužnosti i daju se za Boga, oni brzo pronađu neku svoju hitnu stvar koju će ponuditi u zamjenu; dok braća i sestre rješavaju tu stvar za njih, oni nevoljko ulože nešto truda za dom Božji, tek da jedva zadovolje zahtjev braće i sestara, a jednom kad se njihova osobna stvar riješi, postanu hladni prema braći i sestrama. Da bi održali kontakt s crkvom, da ne bi izgubili crkvu kao svog zaštitnika i braću i sestre kao svoje pomagače, oni održavaju bliski kontakt sa svima koji su im korisni, često se brižno raspitujući za njih, govoreći obzirne i neiskrene riječi kako bi održali odnose. Govore o tome koliko vjeruju u postojanje Boga, koliko ih Bog blagoslivlja, koliko im milosti Bog daje i kako često liju suze, osjećajući se dužnima Bogu i voljnima uzvratiti Božju ljubav – to je da bi prevarili braću i sestre i zadobili njihovu pomoć. Jednom kad netko više nije vrijedan iskorištavanja, oni odmah blokiraju i izbrišu njihov kontakt. Snažno se dodvoravaju, ugađaju i približavaju onima koji su im najkorisniji, onima koje je najviše vrijedno iskorištavati. Što se tiče onih koji nisu vrijedni iskorištavanja, onih koji, poput njih, nemaju utjecaja ni statusa u društvu i također su na dnu društvene ljestvice bez ikoga na koga bi se oslonili, čak ih ni ne pogledaju. Oni se isključivo druže s onima koje je vrijedno iskorištavati i koji imaju veze u društvu, onima koje smatraju sposobnima. Oni mogu ulagati napor i trpjeti teškoće za crkvu samo kad im nešto treba od crkve ili od braće i sestara. Zapravo, očitovanja bezvjernika kod takvih ljudi vrlo su očita. Kod kuće nikada ne čitaju riječi Božje, nikada se ne mole Bogu kad nemaju poteškoća i vrlo nevoljko sudjeluju u crkvenom životu. Ne traže da vrše dužnosti i ne preuzimaju inicijativu da se uključe u crkveni rad; posebno nikada aktivno ne sudjeluju u opasnim poslovima. Čak i ako pristanu to učiniti, pokazuju veliku nestrpljivost i tek kad ih se pozove ili zamoli, nevoljko ulože malo truda. To su očitovanja bezvjernika. Ne čitaju riječi Božje, ne vrše dužnost – iako nevoljko sudjeluju u crkvenom životu, to je da bi izbjegli gubitak zajednice braće i sestara u crkvi, zajednice koja je njihov veliki zaštitnik. Održavaju odnose s tim ljudima samo da bi im bilo praktičnije rješavati stvari u budućnosti. Jednom kad takvi ljudi steknu uporište u društvu i imaju mjesto gdje će se skrasiti i započeti život, i jednom kad uspiju u svijetu i steknu utjecaj i izglede za blistavu budućnost, brzo će i bez oklijevanja napustiti crkvu, prekinuti veze s braćom i sestrama i izgubiti kontakt s njima. Ako postoji mogući primatelj evanđelja s kojim imaju dobar odnos, a ti ga želiš kontaktirati da biste toj osobi propovijedali evanđelje, nećeš ga moći kontaktirati. Oni ne samo da prekidaju veze s crkvom, već i završavaju prijateljstva s određenim pojedincima. Nisu li se već razotkrili kao bezvjernici? (Da.) Pa kako bi crkva trebala postupati s takvim ljudima? (Treba ih ukloniti.) Trebamo li im dati priliku, pokazati razumijevanje za njihovu slabost i za poteškoće u njihovim životima te ih više podržavati i pomagati kako bi mogli povjerovati da Bog postoji, postati zainteresirani za istinu i iskreno se dati za Boga? Treba li obaviti taj posao? (Ne.) Zašto ne? (Zato što ti ljudi uopće nisu ovdje da bi vjerovali u Boga.) Točno, nisu došli vjerovati u Boga; njihov je cilj vrlo jasan – ovdje su da pronađu zaštitnika. Dakle, može li razgovor o istini s takvim ljudima postići ikakve rezultate? (Ne.) Neće to doprijeti do njih; ne cijene to, ne treba im i nisu za to zainteresirani.

Kako bismo trebali opisati one koji vjeruju u Boga samo da bi pronašli zaštitnika? Prilično je prikladno opisati ih kao ljude koji svoje interese stavljaju ispred svega ostalog. Sve dok vide da im je netko upotrebljiv i da od njega mogu imati koristi, učinit će sve što ta osoba zatraži; čak će im se i slijedit će svaku njihovu naredbu. Oni stavljaju vlastite interese iznad svega ostalog; sve dok nešto služi njihovim interesima, to je u redu. Ako im kažeš da će vjerovanje u Boga donijeti blagoslove i koristi, oni će definitivno vjerovati u Njega i učiniti sve što od njih zatražiš. Sve dok tvoja sposobnost rješavanja stvari u društvu zadovoljava njihove potrebe i omogućuje im da imaju koristi, oni će se sigurno družiti s tobom. Međutim, njihovo druženje s tobom ne znači da mogu istinski vjerovati u Boga niti znači da će se iskreno dati za Boga kao što to ti činiš. Čak i ako se dobro slažu s tobom i imate posebno dobar odnos, to ne znači nužno da govorite istim jezikom, slijedite isti put ili imate iste težnje. Stoga, ne smijete dopustiti da vas takvi ljudi zalude. Ti su ljudi lukavi i imaju taktike za interakciju s drugim ljudima. Svrha njihova vjerovanja u Boga je pronaći zaštitnika, a ne težiti istini i postići spasenje. To pokazuje koliko je njihov karakter nizak i mračan! Dolaze u crkvu kako bi pronašli ljude koje mogu iskorištavati, spletkareći kako bi za sebe pribavili razne koristi. Ne znači li to da su takvi ljudi sposobni djelovati bez ikakvih skrupula i činiti svakakve besramne stvari? (Da.) Samo iz činjenice da je njihova svrha vjerovanja u Boga pronaći zaštitnika i osigurati si egzistenciju, jasno je da ti ljudi nisu ništa dobro i da su niskog karaktera, sebični, podli i pokvareni, te da žive u velikoj tami. Stoga, načelo crkve za postupanje s njima je isto tako da ih se razluči, a zatim ukloni ili izbaci. Jednom kad razlučite da oni nisu istinski vjernici, da su došli u crkvu tražeći izlaz i iskorištavajući priliku, želeći iskorištavati braću i sestre da im rješavaju stvari i služe, tada, u takvim slučajevima, starješine i djelatnici te braća i sestre trebaju promptno i točno riješiti situaciju. Bez ugrožavanja sigurnosti crkve ili braće i sestara, uklonite ih ili izbacite što je prije moguće. Ne bi im se smjelo dopustiti da se nastave vrzmati oko braće i sestara. Oni nisu predmet Božjeg spasenja. Kad se takvi ljudi vrzmaju u vašoj sredini, oni neprestano promatraju svakoga svojim pohlepnim i budnim okom, kako bi vidjeli koga se isplati iskorištavati. Uvijek računaju ima li u crkvi ljudi koje mogu iskoristiti – tko ima rođake koji rade u bolnici, tko zna liječiti bolesti ili ima tajne lijekove, tko može dobiti veleprodajne cijene u trgovinama, obitelj kojeg brata vodi autokuću, tko može dobiti povlaštene cijene za kuće – oni posebno istražuju te stvari. Ti su ljudi proračunati! Računaju čak i male stvari, a također žele spletkariti protiv braće i sestara i planiraju ih iskoristiti. Istražuju obiteljsko podrijetlo svake osobe i drže sve unutar domašaja svojih spletki i urota. Mogu li vaša srca osjećati mir u interakciji s takvim ljudima? (Ne.) Što treba učiniti ako nema mira? Trebali biste biti na oprezu protiv takvih ljudi. Ti ljudi vjeruju u Boga sa skrivenim motivima; nisu ovdje da bi težili istini ili spasenju, već da bi pronašli zaštitnika, sredstva za život i izlaz za sebe. Takvi su ljudi posebno sebični, vrijedni prijezira i podmukli. Ne vrše nikakvu dužnost niti se daju za Boga. Kad ih crkva treba za nešto, nema ih nigdje, ali se ponovno pojave kad stvar prođe. Ti ljudi znaju samo iskorištavati i nema koristi od toga da ostanu u crkvi; moraju se primijeniti razne metode kako bi ih se što prije uklonilo. Neki ljudi kažu: „Jesu li doista potrebne razne metode za postupanje s jednom osobom?” Crkva ima svakakve ljude; mnogi od njih vjeruju u Boga samo da bi pronašli zaštitnika i izlaz, da bi dobili blagoslove ili izbjegli nesreće. Razlikuje se samo težina tih motiva; neki ljudi pokazuju jednu vrstu ponašanja, dok drugi pokazuju drugu. Stoga se s različitim ljudima mora postupati različito; samo je to u skladu s načelima. Što se tiče tih bezvjernika koji traže zaštitnika, oni se moraju odmah ukloniti. Ne dopustite im da žive na račun crkve. Oni traže od braće i sestara da rješavaju stvari za njih – budući da je zapravo potrebno samo malo truda da im se pomogne riješiti stvari, zašto im se ne bi pružila čak i ta mala pomoć? Prva je i ključna stvar da ti ljudi nisu istinski vjernici; oni su potpuni bezvjernici. Druga je stvar da se ti ljudi ne mogu promijeniti od nevjerovanja do toga da postanu istinski vjernici. Oni nisu ljudi koje je Bog predodredio i izabrao; oni nisu predmet Njegova spasenja – dapače, oni su zlikovci koji su se uvukli u crkvu. Treća je stvar da ti ljudi jure posvuda po crkvi, uvijek tražeći pomoć od braće i sestara bez obzira na to koliko je velik problem s kojim se suočavaju, što neprimjetno uznemirava braću i sestre i u međuvremenu stvara izrazito negativnu atmosferu u crkvi koja je štetna za sve. Stoga je najbolje što prije ukloniti te đavle koji vjeruju u Boga samo da bi pronašli zaštitnika. Ako ih ti još nisi prepoznao ili uvidio da su takva vrsta osobe, možeš ih zadržati na promatranju. Jednom kad ih razlučiš i prozreš da su među raznim zlim ljudima koje dom Božji treba ukloniti, nemoj oklijevati niti imati milosti prema njima. Nakon razgovora sa svima i postizanja konsenzusa, možete ih ukloniti. Ako starješine i djelatnici u crkvi ignoriraju tu stvar, sve dok većina braće i sestara potvrdi da su oni tip koji vjeruje u Boga samo da bi pronašao zaštitnika i izlaz, imate pravo ukloniti ih izravno, bez posredovanja lažnih starješina. Takav postupak je ispravan i u potpunosti je u skladu s načelima istine. To je vaše pravo, vaša obveza, vaša odgovornost; to je za vašu vlastitu zaštitu. Naravno, kad braća i sestre koji su istinski vjernici naiđu na poteškoće, mi imamo odgovornost i obvezu dati sve od sebe da im pomognemo najbolje što možemo, bilo s ljubavlju i podrškom, bilo kroz materijalnu pomoć. To je ljubav među braćom i sestrama, ljubav onih koji vjeruju u Boga. Međutim, mi nemamo nikakvu odgovornost ni obvezu pomagati bezvjernicima jer oni nisu braća i sestre i ne zaslužuju tu milost ili takvu pomoć. To je postupanje s ljudima u skladu s načelima. Ovdje završava naš razgovor o sedmoj svrsi vjerovanja u Boga. Nema potrebe navoditi više konkretnih primjera o takvim ljudima. Ukratko, svatko čija je svrha vjerovanja u Boga pronaći zaštitnika jest netko koga bi trebalo ukloniti ili izbaciti iz crkve. Jednom kad starješine i djelatnici razluče da u crkvi postoje takvi ljudi, trebaju ih odmah ukloniti. Uklonite svakoga koga nađete, ne ostavljajući nijednog. Ako je većina braće i sestara već bila uznemiravana do te mjere da se osjećaju bespomoćno i da više ne mogu izdržati, a starješine i djelatnici ih i dalje brane govoreći: „Oni imaju poteškoća; trebali bismo im pomoći”, tada bi takvim starješinama trebalo reći: „Oni uopće nisu istinski vjernici u Boga. Ignoriraju svakoga tko s njima razgovara o riječima Božjim i odbijaju vršiti svoju dužnost kad im se kaže. Nikada nisu imali namjeru dati se za Boga i samo žele iskoristiti braću i sestre da rješavaju njihove stvari. Mi nemamo odgovornost ni obvezu pomagati takvim bezvjernicima!” Čak i ako starješina crkve ne odobri, imate pravo udružiti se s većinom kako biste ih uklonili iz crkve. Ako u tom trenutku starješina crkve i dalje ne pristaje na to, tada prijavite stvar nadređenima; izolirajte starješinu i pustite ga da razmisli. Možete ponovno prihvatiti njegovo starješinstvo kad pristane. Ako i dalje ne pristaje, možete ga smijeniti i ponovno izabrati novog starješinu. Ovo je sedma stavka. Svrha vjerovanja u Boga je pronaći zaštitnika.

H. Da bi ostvarili političke ciljeve

U nastavku ćemo u zajedništvu razgovarati o osmoj svrsi: vjerovanju u Boga s političkim svrhama i političkim ciljevima. Vjerojatnost da će se takvi pojedinci pojaviti nije velika, ali bez obzira na to kolika je, sve dok postoji mogućnost da se ti ljudi pojave, trebamo navesti njihove primjere, razotkriti ih, razgovarati o njima i okarakterizirati ih. To moramo učiniti kako bi ih svi mogli razlučiti, a onda ih se može što prije ukloniti i tako spriječiti da crkvi i braći i sestrama donesu nevolje i opasnost. To se čini da bi se zaštitilo crkvu i braću i sestre. Stoga, oni koji vjeruju u Boga s političkim ciljevima jesu ljudi koje trebamo razlučiti i kojih se trebamo čuvati, a oni su također zli ljudi koje bi crkva trebala što prije ukloniti. Koja su očitovanja onih koji imaju političke ciljeve? Oni tebi neće govoriti što uistinu misle. Neće jasno reći: „Mene samo zanima politika, volim sudjelovati u politici, pa vjerujem u Boga s političkim ciljevima i u političke svrhe, a ne iz bilo kojeg drugog razloga. Možete sa mnom postupati kako smatrate da trebate.” Hoće li to reći? (Ne.) Dakle, koja njihova očitovanja tebi omogućuju da razlučiš da imaju političke ciljeve? To jest, koje riječi oni govore, što čine, koji izrazi lica, pogledi i tonovi govora su tebi dovoljni da potvrdiš da njihova svrha vjerovanja u Boga nije čista? Bez obzira na to što govore ili čine, oni u srcu skrivaju stvari i nitko ih ne može dokučiti. Imaju poseban identitet i pozadinu; iz njihova govora i ponašanja može se vidjeti da imaju spletke i urote te da je njihov način govora i djelovanja strateški. Kad govore, prosječna osoba ne može shvatiti njihove prave motive ili misli i ne zna zašto govore to što govore. Iako izvana ti ljudi ne pokazuju neprijateljstvo ili osudu prema vjerovanju u Boga ili razgovoru o istini, pa čak mogu pokazivati i određenu naklonost prema tome, ti jednostavno osjećaš da su čudni – drugačiji su od ostale braće i sestara i pomalo nedokučivi. Što ti obično činiš s ljudima koji su pomalo nedokučivi? Čuvaš li ih se samo na jednostavan način? Ili preuzimaš inicijativu da ih istražiš i saznaš što se doista događa s njima? (Trebamo ih promatrati.) Bez obzira na to što netko čini, njegova svrha i ciljevi općenito se ne razotkrivaju lako u kratkom vremenskom razdoblju. Ali kako vrijeme prolazi – osim ako ne čine apsolutno ništa – njihovi postupci će ih sigurno odati. Promatraj i traži tragove u sitnim detaljima – možeš otkriti neke informacije i tragove iz njihova govora i ponašanja, iz namjere i smjera njihovog postupanja te iz riječi i tona kojim govore. Biti u stanju to učiniti ovisi o tome jesi li ti pedantan i posjeduješ li određenu razinu inteligencije i kova. Neke budale ne mogu prepoznati opasnost i zloću koje postoje u ljudskom društvu; bez obzira na to koga sretnu, uvijek koriste istu metodu za interakciju s njima. Kao rezultat toga, kad naiđu na lukave i prepredene političare s političkim ciljevima, lako postaju Jude i oruđa za izdaju crkve te nesvjesno čine gluposti koje crkvu dovode u zamku.

Koja očitovanja zapravo imaju ti ljudi s političkim ciljevima? Ti ljudi imaju određenu društvenu pozadinu; oni su pojedinci koji se kreću u političkim krugovima. Bez obzira na njihov status u političkim krugovima, bili oni dužnosnici, radili povremene poslove ili se pripremali steći uporište u političkim krugovima, ti ljudi, ukratko, imaju političku pozadinu u društvu; to je složena i posebna situacija. Bez obzira na to vjeruju li ti ljudi u postojanje Boga, sudeći po njihovim težnjama, putovima kojima idu i njihovoj priroda-suštini, mogu li ti ljudi postati oni koji iskreno vjeruju u Boga? Mogu li se preobraziti iz nevjernika, iz političara zanesenih politikom, u one koji iskreno vjeruju u Boga? (Ne.) Jeste li sigurni? Ili postoji mogućnost? (Apsolutno ne.) To je definitivno nemoguće. Vjerovanje u Boga i politika dva su različita puta; ta se dva puta razvijaju u suprotnim smjerovima, nemaju zajedničkih točaka i apsolutno se ne mogu presijecati. To su potpuno različiti putovi. Stoga, oni koji imaju političke ciljeve ili vole politiku i njome su zaneseni, čak i ako vjeruju u Boga bez ikakve izričite političke svrhe, i dalje gaje druge svrhe; i sigurno je da njihova svrha nije steći istinu ili biti spašen. U najmanju ruku, može se utvrditi da oni ne vjeruju iskreno u Boga. Oni samo priznaju legendu da postoji Bog, ali ne priznaju postojanje Boga niti činjenicu da Bog ima suverenost nad svime. Stoga se ti ljudi nikada neće preobraziti iz nevjernika zanesenih politikom u istinske vjernike koji vjeruju u Božje postojanje i koji mogu prihvatiti Božje djelo i prihvatiti Božji sud i grdnju.

Koje svrhe zapravo imaju ti nevjernici s političkim ciljevima kad vjeruju u Boga? To je povezano s njihovim težnjama i profesijama kojima se bave. Na primjer, neki ljudi unutar političkog kruga uvijek imaju određene osobne zahtjeve, s velikim političkim ciljevima i težnjama, i tako dalje, što je – bez obzira na to o čemu se radi – sve povezano s politikom. Što se podrazumijeva pod „politikom”? Jednostavno rečeno, to je povezano s režimima, moći i upravljanjem. Stoga je njihovo vjerovanje u Boga s političkim ciljevima naravno povezano s njihovim političkim težnjama. Dakle, koji su njihovi ciljevi? Zašto su se zainteresirali za ljude u crkvi? Oni žele iskoristiti instituciju crkve, velik broj ljudi u crkvi i utjecaj tih ljudi u crkvi iz različitih profesija i društvenih slojeva kako bi postigli svoje ciljeve. Nakon što nauče o crkvenim učenjima, djelovanju različitih stavki crkvenog rada, načinu na koji Božji izabrani narod živi crkveni život, njihovoj primjeni vršenja dužnosti i tako dalje, oni se pokušavaju ubaciti u crkvu. Čvrsto pamte stvari poput duhovne terminologije i različitih izraza koje Božji izabrani narod često koristi tokom razgovora u zajedništvu, nadajući se da će jednoga dana moći iskoristiti te stvari kako bi sve pozvali da ih slušaju, da ih oni iskoriste i time postignu svoje političke ciljeve. Baš kao što kažu nevjernici, nakon što se situacija neko vrijeme razvijala, kad budu mogli podići zastavu i potaknuti ljude na pobunu, više će ljudi odgovoriti na njihov poziv i slijediti ih, kako bi mogli pridobiti dio ljudi u crkvi da postanu njihova snaga za borbu sa suparnicima. Takve su se stvari dogodile nekoliko puta u modernoj kineskoj povijesti. Na primjer, Pobuna Bijelog lotosa i Taipinški ustanak tijekom dinastije Qing bili su primjeri gdje su ljudi s političkim ciljevima koristili religiju za borbu protiv vlade. Učenja njihovih religija odstupila su od istinitog puta i imala su mnogo apsurdnih i smiješnih aspekata koji uopće nisu bili u skladu s istinom. Oni s političkim ciljevima koristili su se takvim učenjima kako bi ujedinili umove ljudi, sputali njihove umove te utjecali na njihove umove i indoktrinirali ih. Na kraju su iskoristili te indoktrinirane ljude kako bi postigli svoje političke ciljeve. Od početka, kad ti ljudi s političkim ciljevima dođu vjerovati u Boga, ono što ih zanima jest ime crkve. To jest, iza naziva institucije crkve mogu sakriti svoj identitet i svoje ciljeve – to je jedan aspekt. Drugi je taj što misle da će, sve dok šire svoje političke stavove pod zastavom vjerovanja u Boga, moći lako indoktrinirati ljude u crkvi i da će ti ljudi vjerojatno obožavati i slušati poznate ljude. Posljedično, ti pojedinci koji imaju političke ciljeve skloni su gledati na ljude u crkvi kao na objekte koje treba iskoristiti. Oni vjeruju da crkva vrlo lako može postati mjesto gdje mogu sakriti svoj identitet i da su članovi crkve objekti koje oni mogu lako iskoristiti – jednostavno rečeno, tako oni vide stvari. Stoga je njihova svrha pridruživanja crkvi nada da će se jednoga dana, kad budu u usponu, moći boriti sa svojim političkim suparnicima i steći moć – to je njihov politički cilj. Žele iskoristiti nominalni izgovor vjerovanja u Boga kako bi ljude koji ih idoliziraju i slijede proširili u dio svoje političke sfere utjecaja. Neki ljudi kažu: „Oni možda imaju tu svrhu, ali ako ne poduzmu nikakve korake, u najboljem slučaju možemo samo vidjeti da su nevjernici ili lažni vjernici. Kako možemo vidjeti da imaju jasne političke svrhe?” To nije teško. Samo odvoji vrijeme za promatranje. Sve dok imaju političke ciljeve, sigurno će djelovati. Ako ne žele djelovati, zašto bi se infiltrirali u crkvu? Ako još nisu djelovali, to je zato što nisu pronašli priliku. Jednom kad dobiju priliku, djelovat će u skladu s njom. Na primjer, ako vlada donese pogrešnu politiku ili tlači i uhićuje Božji izabrani narod, braća i sestre će u najboljem slučaju raspravljati o tome i razlučivati to, i to bi bilo sve. Bez obzira na sve, važno je da oni vjeruju u Boga, vrše svoje dužnosti i slijede Božju volju. Ne žele zbog sitnica izgubiti širu sliku; nastavili bi vjerovati u Boga i vršiti svoje dužnosti na način na koji bi trebali, kao i obično. Međutim, ljudi s političkim ciljevima su drugačiji. Oni bi od toga napravili veliku stvar, neobuzdano to razotkrivali i naširoko objavljivali, te očajnički željeli nahuškati sve da se dignu protiv vlade kako bi služili njihovim vlastitim političkim ciljevima, i ne bi stali dok ne postignu svoje ciljeve. Zbog bavljenja politikom, potpuno su ostavili po strani pitanja vjerovanja u Boga i vršenja svojih dužnosti te zanemaruju Božje zahtjeve prema čovjeku i Božje namjere. Toliko su ludi – zar ih ljudi još uvijek ne mogu razlučiti? Slijede li takvi pojedinci Boga ili politiku? Neki ljudi, kojima nedostaje razlučivanje, lako bivaju zaluđeni. Ti ljudi koji se bave politikom ne znaju što je istina, a još manje razumiju da je Božje djelo tu da očisti pokvarene naravi ljudi i spasi ih od Sotoninog utjecaja. Oni misle da bavljenje ljudskim pravima i politikom znači imati osjećaj za pravdu i pokoravati se Bogu. Predstavlja li netko tko se bavi politikom i ljudskim pravima osobu koja ima istina-stvarnost? Predstavlja li netko takav osobu koja se pokorava Bogu? Bez obzira na to koliko se dobro snalaziš u oblasti ljudskih prava i politike, znači li to da je Vaša pokvarena narav očišćena? Predstavlja li to da su Vaša ambicija i želja za vlašću očišćene? Mnogi ljudi ne mogu prozrijeti ta pitanja. Navodno je i Sun Jat-sen bio kršćanin. Kad je bio u opasnosti, molio je Boga da ga spasi. Cijeli je život proveo baveći se revolucijom – je li dobio Božje odobrenje? Je li bio netko tko je primjenjivao istinu i pokoravao se Bogu? Je li imao iskustveno svjedočanstvo primjene Božjih riječi? Nije imao ništa od toga. Nakon što je Pavao bio pozvan, neprestano je propovijedao evanđelje i pretrpio mnogo nevolja, ali budući da se nije istinski pokajao, nije imao ulazak u život, opetovano je činio iste stare grijehe te je uzvisivao sebe i svjedočio o sebi u svakoj prilici, postao je antikrist i bio je kažnjen. Bez obzira na sve, vjerovati u Boga bez prihvaćanja istine, uvijek težiti slavi i statusu i uvijek željeti biti nadčovjek ili velikan vrlo je opasno. Svi oni s političkim ciljevima su antikristi. Ti ljudi neće lako odustati od ostvarenja svojih političkih težnji i uvijek će tražiti prilike da potaknu i pridobiju vjernike kao svoju političku snagu. Ako jednoga dana vide da vjernike nije lako iskoristiti, da vjernici samo vole i teže istini i da slijede samo Krista, a ne ljude, tek tada će potpuno odustati od tih vjernika.

U korijenu, umovi ljudi s političkim ciljevima u potpunosti su zaokupljeni idejama vezanim za politiku – moć i utjecaj, upravljanje, urote, politička sredstva i tako dalje. Oni ne razumiju što znači vjerovati u Boga, što je vjera, što je istina, a još manje kako se pokoriti Bogu. Također ne razumiju što je volja Neba. Njihova načela preživljavanja su „Čovjek će pobijediti prirodu” i „Čovjekova je sudbina u njegovim vlastitim rukama.” Stoga je pokušaj mijenjanja takvih ljudi nemoguć i to je glupa ideja. Ti ljudi često šire politička stajališta među braćom i sestrama u crkvi, huškajući ih da se uključe u političke aktivnosti i sudjeluju u politici. Vrlo je jasno da je svrha njihova vjerovanja u Boga vođena političkim ciljevima. Tu bit drugi mogu brzo i lako razlučiti. Ti su ljudi potpuno neuki po pitanju vjere, hodanja ispravnim putem i pokoravanja volji Neba – oni vjeruju da se misli i putovi bilo koje osobe mogu promijeniti pomoću političkih taktika, a posebno vjeruju da se sudbina osobe može promijeniti ljudskim sredstvima i metodama. Stoga su potpuno neuki u vezi s dubokim, a opet očitim stvarima poput zakona prirode koje je stvorio Bog i Božje suverenosti nad čovjekovom sudbinom; oni su laici kad su u pitanju te stvari i jednostavno to ne mogu dokučiti. Što želim reći ovime? Ako pronađeš bilo koga čija je svrha vjerovanja u Boga vođena političkim ciljevima, ti ga nipošto ne smiješ pokušati promijeniti ili uvjeriti, i nema potrebe s njim razgovarati o tolikim istinama. Osim što ga se trebaš čuvati, trebaš što je prije moguće obavijestiti crkvene starješine na različitim razinama ili pouzdanu braću i sestre o njemu, a zatim pronaći način da ga se izbaci iz crkve. Ne bi ga se trebao potajno i tiho čuvati dok druge ostavljaš u neznanju. Dakle, kakvi ljudi mogu imati malo razlučivanja u vezi s onima koji vole govoriti o politici i imaju političke ciljeve? Jesu li to stariji ili mlađi ljudi? Jesu li to braća ili sestre? (Starija braća.) Točno; starija braća, to jest, oni koji imaju društvenog iskustva, imali su doticaja s politikom ili su bili politički proganjani – ljudi s uvidom u te stvari – mogu percipirati politička pitanja relativno jasno. Prirodno, oni mogu iskazati malo razlučivanja prema onima koji se bave politikom, a posebno mogu relativno jasno percipirati njihove ambicije i želje, kao i njihove misli, stajališta, snove i težnje. Stoga oni mogu razlučiti te ljude relativno brže od drugih. Jednom kad netko razluči da ti ljudi imaju političke ciljeve i da su bezvjernici, treba ih se čuvati i razotkriti te bezvjernike. Istovremeno, moraju također zaštititi glupe i neuke koji ne razumiju istinu, sprječavajući ih da budu zaluđeni i iskorišteni te da nenamjerno odaju neke od internih informacija crkve. Potrebno je što je prije moguće obavijestiti crkvene starješine i razgovarati s njima o toj stvari te obavijestiti i starije ljude ili one koji razumiju nešto istine i imaju određeni rast, da se čuvaju tih ljudi s političkim ciljevima. Važno je pomoći drugima da jasno vide bezvjerničku bit tih ljudi i tako zaštititi glupu i neuku braću i sestre da ih oni ne iskoriste. Ako ti ne možeš prozrijeti te stvari i nemaš razlučivanja, kad neki zlonamjerni, lukavi i prepredeni ljudi razgovaraju i čavrljaju s tobom, ti ćeš im dragovoljno otkriti sve o sebi i svemu što znaš, a da te se i ne pita, i nenamjerno postati Juda. Postoje li takvi ljudi? (Da.) Dok govoriš, ne znaš koju svrhu druga osoba gaji i tretiraš je kao brata ili sestru, govoreći joj sve iz srca ne shvaćajući to – nakon što si progovorio, ne znaš kakve će biti posljedice. Vidjevši da se drugi čuvaju takvih ljudi, ti kažeš: „Previše si oprezan. Što se ima skrivati među braćom i sestrama?” Ti ne shvaćaš zašto drugi ne govore – to se zove biti budala.

Ljudi s političkim ciljevima zasigurno su i bezvjernici jer ne vole istinu i neće je prihvatiti. Čak i ako vjeruju u Boga, oni u potpunosti pripadaju kategoriji zlih ljudi koji su antikristi. Čuvati se takvih ljudi zapravo je najpasivniji pristup. Proaktivan pristup je rano ih otkriti te se s njima obračunati i izbaciti ih što je brže moguće kako bi se izbjeglo donošenje bilo kakvih nevolja crkvi i braći i sestrama. Budući da ti ljudi mogu utjecati na druge bilo kada i bilo gdje unutar crkve i mogu uništiti normalan red crkve u bilo koje vrijeme i u bilo kojoj situaciji, nemojte više tolerirati takve bezvjernike i nemajte strpljenja s njima. Nemojte im dati još jednu priliku da se pokaju; nemojte biti glupi. Jednom kad ih se otkrije, treba ih izbaciti što je prije moguće kako bi se spriječila buduća nesreća. Svrha toga je spriječiti da oni koji ne teže istini budu zaluđeni i iskorišteni, postajući marionete Sotone i zlih đavola. Naravno, ono što biste vi trenutno najviše trebali učiniti jest spriječiti da oni s političkim ciljevima saznaju bilo kakve važne informacije o crkvi. Što ih prije ti razlučiš i izbaciš, to će manje kontakta braća i sestre imati s njima i to će manje biti zaluđeni i pod njihovim utjecajem. Stoga je, u smislu vremena, bolje se obračunati s takvim ljudima i izbaciti ih prije nego kasnije – što ranije, to bolje. Biti proaktivan bolje je nego biti pasivan. Ljudi s političkim ciljevima su zlonamjerni; oni ne mogu imati nimalo iskrenosti da učine bilo što za crkvu i Božju kuću. Ako ne mogu zaluditi ili iskoristiti braću i sestre, bit će potpuno poniženi i dobrovoljno će napustiti crkvu, čak i bez pozdrava. Ovime završava naš razgovor o osmoj svrsi vjerovanja u Boga: težiti političkim ciljevima.

30. listopada 2021.