15. poglavlje
Svi su ljudi stvorenja kojima nedostaje samosvijesti i koja nisu u stanju spoznati sama sebe. Ipak, sve druge poznaju kao vlastiti džep, kao da su „pregledali” sve što su drugi pred njima učinili i rekli te to odobrili prije nego što je učinjeno. Stoga se čini kao da su potpuno dokučili čak i psihološka stanja drugih ljudi. Sva su ljudska bića takva. Iako su danas ušli u Doba kraljevstva, njihova se priroda nije promijenila. Preda Mnom i dalje rade ono što Ja radim, dok se iza Mojih leđa počinju baviti svojim jedinstvenim „poslom”. Međutim, kada poslije dođu preda Me, kao da su potpuno drugi ljudi, naizgled mirni i neustrašivi, staloženih lica i mirnog pulsa. Nije li upravo to ljudska ružnoća? Toliko ljudi nosi dva potpuno različita lica, jedno preda Mnom, a drugo iza Mojih leđa. Toliki se preda Mnom ponašaju kao tek rođena janjad, ali iza Mojih leđa pretvaraju se u divlje tigrove ili se ponašaju kao ptičice koje razdragano lete iznad brda. Toliki preda Mnom donose odluke. Toliki preda Mnom traže Moje riječi i čeznu za njima, ali iza Mojih leđa osjećaju odbojnost prema njima i odbacuju ih, kao da su Moje riječi teret. Toliko sam puta, vidjevši kako je Moj neprijatelj iskvario ljudski rod, odustao od polaganja nade u ljude. Toliko sam puta, vidjevši ih kako dolaze preda Me, u suzama tražeći oprost, ipak, zbog njihova nedostatka samopoštovanja i tvrdoglave nepopravljivosti, u srdžbi zatvorio oči pred njihovim postupcima, čak i kada im je srce bilo iskreno, a namjere čiste. Toliko sam puta vidio ljude koji su imali samopouzdanja surađivati sa Mnom i koji su se preda Mnom doimali kao da su u Mojem zagrljaju i osjećaju njegovu toplinu. Toliko sam puta vidio nevinost, živahnost i ljupkost Mojeg izabranog naroda, kako ne bih zbog toga osjećao veliko zadovoljstvo? Ljudska bića ne znaju kako uživati u svojim blagoslovima koji su im predodređeni u Mojim rukama jer ne razumiju što točno znače ni „blagoslovi” ni „patnja”. Stoga ljudi nisu iskreni u svojoj težnji za Mnom. Kad sutra ne bi postojalo, tko bi od vas u Mojoj prisutnosti bio čist kao netaknuti snijeg i besprijekoran kao žad? Zar se tvoja ljubav prema Meni može zamijeniti za ukusan obrok, otmjeno odijelo, visok položaj ili izdašnu plaću? Može li se zamijeniti za ljubav koju drugi imaju prema tebi? Je li moguće da će podvrgavanje kušnjama navesti ljude da napuste svoju ljubav prema Meni? Ili bi ih patnja i nevolje mogle navesti da se žale na Moja uređenja? Nitko nikada nije istinski cijenio oštar mač koji je u Mojim ustima: oni znaju samo njegovo površno značenje, ne shvaćajući što on doista znači. Kad bi ljudska bića doista mogla vidjeti oštrinu Mojeg mača, razbježala bi se u svoje rupe poput štakora. Zbog svoje otupjelosti ljudi ne razumiju ništa od istinskog značenja Mojih riječi, pa ne znaju koliko su Moje izjave snažne ili koliko zapravo razotkrivaju ljudsku prirodu i koliko su te riječi sudile njihovoj iskvarenosti. Stoga je većina ljudi zbog svojeg nepotpunog razumijevanja Mojih riječi zauzela mlak stav.
U kraljevstvu ne samo da iz Mojih usta izlaze izjave nego i Moje noge svečano koračaju posvuda po svim zemljama. Na taj sam način odnio pobjedu nad svim nečistim i prljavim mjestima, tako da se ne mijenja samo nebo nego je i zemlja u procesu preobrazbe, a poslije se obnavlja. U svemiru sve sja kao novo u Mojoj slavnoj svjetlosti, predstavljajući ugodan prizor koji godi osjetilima i podiže ljudski duh, kao da sada postoji na nebu ponad nebesa zamišljenih u ljudskoj uobrazilji, bez Sotonina ometanja i napada vanjskih neprijatelja. U najvišim prostranstvima svemira zvijezde na Moju zapovijed zauzimaju mjesta koja su im određena, sijajući svojom svjetlošću kroz zvjezdana područja u satima tame. Nijedna se stvar ne usuđuje gajiti misli o neposlušnosti, pa je zbog suštine Mojih upravnih odluka cijeli svemir dobro uređen i u savršenom redu: nikada nije nastala nikakva smetnja niti je svemir ikada bio podijeljen. Izvodim skokove u letu iznad zvijezda, a kada sunce isijava toplinu, Ja je pometem, šaljući snažne nalete snježnih pahulja velikih poput guščjeg perja koje Mi ispadaju iz ruku. No kada se predomislim, sav se taj snijeg topi u rijeku i u trenu proljeće procvjeta posvuda pod nebesima, a smaragdno zelenilo preobrazi cijeli krajolik na zemlji. Lutam iznad nebeskog svoda i zemlja se odmah, zbog Mojeg obličja, obavije mrklom tamom: bez upozorenja stiže „noć” i diljem svijeta postaje tako mračno da se ne vidi prst pred nosom. Budući da je svjetlost nestala, svi ljudi koriste se ovim trenutkom da krenu u pohod međusobnog uništenja, otimajući i pljačkajući jedni druge. Nacije na zemlji tada zapadaju u kaotičnu razjedinjenost i ulaze u stanje mutnog previranja, toliko da ih više nije moguće otkupiti. Ljudi se bore u mukama patnje, jadikuju i stenju usred svoje boli te žalosno nariču u svojoj tjeskobi, žudeći da u ljudski svijet svjetlost još jedanput iznenada dođe te tako okonča dane tame i obnovi vitalnost koja je nekoć postojala. Međutim, odavno sam napustio čovječanstvo, odmahnuvši Svojim rukavima, da mu se više nikada ne smilujem zbog nepravdi svijeta, jer odavno sam s prezirom odbacio ljude cijele zemlje, zatvorio Svoje oči pred tamošnjim prilikama, okrenuo Svoje lice od svakog ljudskog pokreta ili geste te prestao uživati u ljudskoj nezrelosti i nevinosti. Započeo sam drugi plan da iznova stvorim svijet, kako bi taj novi svijet što prije oživio, da više nikada ne bude potopljen. U čovječanstvu postoji toliko mnogo čudnih stanja koja čekaju da ih dovedem u red, toliko mnogo pogrešaka koje čekaju da ih osobno spriječim, toliko mnogo prašine koja čeka da je pometem i toliko mnogo otajstava koja čekaju da ih otkrijem. Cijelo Me čovječanstvo čeka i čezne za Mojim dolaskom.
Na zemlji Sam praktični Bog koji prebiva u srcima ljudi; na nebu sam Vladar svega stvorenog. Penjao sam se na planine i prelazio rijeke te sam poput povjetarca hodao među čovječanstvom. Tko se usuđuje otvoreno opirati samom praktičnom Bogu? Tko se usuđuje oteti suverenosti Svemogućeg? Tko se usuđuje tvrditi da sam Ja, bez imalo sumnje, na nebu? Štoviše, tko se usuđuje tvrditi da sam nedvojbeno na zemlji? Među cijelim čovječanstvom nema nikoga tko mogao do potankosti izreći gdje se nalazim. Zar sam, kada sam na nebu, Sâm natprirodni Bog, a kada sam na zemlji, Sâm praktični Bog? Dakako, to jesam li Sam praktični Bog ne može se odrediti time što sam Vladar svega stvorenog ni činjenicom da doživljavam patnje ljudskog svijeta, zar ne? Kad bi bilo tako, ne bi li onda ljudi bili beznadno neuki? Ja sam na nebu, ali sam i na zemlji; Ja sam među svim stvorenim, ali sam i među bezbrojnim narodima. Ljudi mogu doći u kontakt sa Mnom svaki dan; štoviše, mogu Me vidjeti svaki dan. Što se čovječanstva tiče, čini se da sam katkad skriven, a katkad vidljiv; čini se da stvarno postojim, ali i da ne postojim. U Meni leže otajstva nedokučiva čovječanstvu. Kao da svi ljudi kroz mikroskop zure u Mene ne bi li u Meni otkrili još više otajstava, nadajući se da će time odagnati taj neugodan osjećaj u svojem srcu. Međutim, čak i kad bi čovječanstvo rabilo rendgenske zrake, kako bi moglo otkriti ijednu od tajni koje čuvam?
Onog trenutka kada Moj narod, kao rezultat Mojeg djela, sa Mnom zadobije slavu, brlog velikog crvenog zmaja bit će iskopan, sve će blato biti pometeno, a sva zagađena voda, nakupljena tijekom bezbrojnih godina, presušit će u Mojim gorućim vatrama, da više ne postoji. Tada će veliki crveni zmaj biti uništen u jezeru ognjenom i sumpornom. Jeste li istinski voljni ostati pod Mojom brižnom skrbi kako vas ne bi ugrabio veliki crveni zmaj? Mrzite li doista njegove spletke? Tko je sposoban dati snažno svjedočanstvo za Mene? Tko može, radi Mojeg imena, radi Mojeg Duha i radi Mojeg cjelokupnog plana upravljanja, prinijeti svu svoju snagu? Danas je kraljevstvo u ljudskom svijetu i to je vrijeme kada sam osobno sišao u svijet ljudi. Da nije tako, bi li se itko mogao bez ikakvog straha odvažiti izaći na bojno polje u Moje ime? Kako bi kraljevstvo poprimilo oblik, kako bi Moje srce bilo zadovoljno i, štoviše, kako bi Moj dan došao, kako bi došlo vrijeme kada će sve oživjeti i rasti u izobilju, kako bi ljudi bili izbavljeni iz mora patnje, kako bi sutra došlo, kako bi bilo čudesno, kako bi procvjetalo i napredovalo i, štoviše, kako bi se ostvarilo uživanje u budućnosti, svi se ljudi trude iz sve snage, ne štedeći ništa dok se žrtvuju za Mene. Nije li to znak da je pobjeda već Moja? Nije li to znak dovršetka Mojeg plana?
Što ljudi dulje žive u posljednjim danima, to više osjećaju prazninu svijeta i imaju manje hrabrosti za život. Iz tog su razloga bezbrojni ljudi umrli razočarani, bezbrojni drugi razočarali su se u svojoj potrazi, a bezbrojni drugi dopuštaju da njima manipulira Sotonina ruka. Spasio sam toliko mnogo ljudi i podupro toliko njih i tako sam često ljudska bića, kada bi izgubila svjetlost, premjestio na mjesto svjetlosti kako bi Me mogla spoznati u svjetlosti i uživati u Meni usred sreće. Zbog dolaska Moje svjetlosti u srcu ljudi koji su u Mojem kraljevstvu raste obožavanje, jer Ja sam Bog kojeg ljudi mogu voljeti, Bog za kojeg se čovječanstvo drži u nježnoj privrženosti i oni su ispunjeni trajnim dojmom Mojeg obličja. No nitko ne razumije je li to naposljetku djelovanje Duha ili funkcija tijela. Ljudima bi trebao cijeli život samo da podrobno iskuse ovu jednu stvar. Ljudi Me nikada nisu prezirali u najdubljim kutcima svojeg srca; naprotiv, drže se za Mene u dubini svojeg duha. Moja mudrost izaziva njihovo divljenje, Moja čudesna djela gozba su za njihove oči, a Moje su im riječi nedokučive, no ipak ih silno cijene. Moja praktičnost ostavlja ljude u nedoumici, zbunjene i smetene, a ipak su je voljni prihvatiti. Nije li upravo to stvarna mjera ljudskog rasta?
13. ožujka 1992.
