32. poglavlje

Kada se ljudi okupe sa Mnom, Moje je srce ispunjeno radošću. Odmah udjeljujem blagoslove iz Svoje ruke ljudima kako bi se oni mogli okupiti sa Mnom i kako ne bi bili neprijatelji koji se bune protiv Mene, već prijatelji koji su u skladu sa Mnom. Stoga se i Ja prema čovjeku odnosim na iskren i srdačan način. U Mom djelu na čovjeka se gleda kao na člana organizacije visoke razine, pa mu posvećujem više pažnje jer je on oduvijek bio predmet Mog djela. Uspostavio sam Svoje mjesto u srcima ljudi tako da ona gledaju prema Meni – a oni ipak ostaju potpuno neuki o tome zašto to činim i ne rade ništa, osim što čekaju. Iako postoji mjesto koje sam uspostavio u ljudskim srcima, njima nije potrebno da Ja tamo boravim. Umjesto toga, čekaju da „Sveti” u njihovim srcima iznenada stigne. Budući da je Moj identitet previše „neznatan”, ne ispunjavam ljudske zahtjeve i stoga me ljudi „isključuju.” Ono što oni žele jest „Ja” koji je visok i moćan, no kada sam došao nisam se pokazao ljudima na taj način pa su nastavili gledati u nebo i u daljinu, čekajući onoga koji bi trebao ispuniti njihova srca. Kada sam došao pred ljude, javno su Me odbacili pred svjetinom. Mogao sam samo stajati po strani, čekajući da se „obračunaju” sa Mnom, gledajući što će na kraju učiniti sa Mnom, tim manjkavim „proizvodom.” Ja ne gledam ljudske nepravilnosti, već ono što je u njima ostalo čisto i netaknuto i u tome nalazim užitak. U očima ljudi Ja sam samo „mala zvijezda” koja je sišla s neba; Ja sam tek onaj najmanji na nebu, a Moj današnji dolazak na zemlju povjerio Mi je Bog. Zbog toga su ljudi smislili više tumačenja riječi „Ja” i „Bog” u dubokom strahu od same pomisli da smo Bog i Ja jedna te ista osoba. Budući da Moja slika nema ništa od Božje pojave, svi ljudi vjeruju da sam Ja sluga koji nije iz Božje obitelji i kažu da to nije slika Božja. Možda ima ljudi koji su vidjeli Boga – ali zbog Mog nedostatka uvida na zemlji, Bog se Meni nikada nije „ukazao.” Možda imam premalo „vjere”, pa Me ljudi smatraju neznatnim. Ljudi zamišljaju da, ako je netko doista Bog, onda će sigurno savršeno vladati ljudskim jezikom jer Bog je Stvoritelj. Ali činjenice su upravo suprotne: ne samo da nisam stručnjak za ljudski jezik, već ponekad ne mogu ni „nadomjestiti” ljudske nedostatke. Zbog toga se osjećam pomalo „krivim”, jer ne postupam onako kako ljudi zahtijevaju, već samo pripremam materijale i radim u skladu s onim što im nedostaje. Zahtjevi koje postavljam pred čovjeka nipošto nisu veliki, pa ipak ljudi vjeruju drugačije. Tako se njihova „skrušenost” otkriva u svakom njihovom potezu. Uvijek su skloni hodati ispred Mene, vodeći Me, duboko u strahu da Ću se izgubiti, prestravljeni da Ću odlutati u drevne šume duboko u planinama. Kao rezultat toga, ljudi su Me uvijek vodili naprijed, duboko u strahu da Ću ušetati u tamnicu. Imam donekle „povoljan dojam” o ljudskoj vjeri jer su se „trudili” za Mene ne misleći na hranu ili san, do te mjere da ih je taj trud ostavio bez sna danju i noću, čak su i posijedjeli – to je dovoljno da pokaže kako je njihova vjera „nadišla” svemire i „nadmašila” apostole i proroke kroz vjekove.

Ne plješćem od radosti zbog velike ljudske vještine, niti ih gledam hladno zbog njihovih mana. Samo činim ono što je u Mojim rukama. Nikome ne pružam poseban tretman, već jednostavno radim u skladu sa Svojim planom. Ipak, ljudi ne znaju za Moje namjere i stalno Me mole za stvari, kao da bogatstva koja sam im dao ne mogu ispuniti njihove zahtjeve, kao da potražnja premašuje ponudu. Ali u današnje doba, svi ljudi osjećaju da vlada „inflacija” – zbog čega su njihove ruke pune onoga što Sam im dao da u tome uživaju. Upravo zbog toga osjećaju odbojnost prema Meni, stoga su im životi ispunjeni kaosom i ne znaju što bi trebali, a što ne bi trebali jesti. Neki čak grčevito drže stvari koje sam im dao da uživaju, budno ih motreći. Budući da su ljudi nekada patili od gladi i nije im bilo lako doći do današnjih užitaka, svi su „beskrajno zahvalni” i njihov stav prema Meni se promijenio. Stalno plaču preda Mnom; budući da sam im toliko toga dao, stalno Me hvataju za ruku i izražavaju svoju „zahvalnost.” Krećem se iznad svemira i dok hodam promatram ljude cijelog svemira. Među mnoštvom ljudi na zemlji, nikada nije bilo onih koji su prikladni da Ja u njima djelujem ili koji Me istinski ljube. Stoga, u ovom trenutku uzdišem u zaprepaštenju, a ljudi se odmah razilaze, da se više nikada ne okupe, duboko ustrašeni da ću ih sve „uhvatiti u jednu mrežu.” Koristim ovu priliku da dođem među ljude, da vršim Svoje djelo – djelo koje je prikladno – među tim raspršenim ljudima, odabirući one koji su prikladni da Ja u njima djelujem. Ne želim „zadržati” ljude usred Svoje grdnje tako da nikada ne mogu pobjeći. Ja jednostavno vršim djelo koje namjeravam vršiti. Došao sam tražiti čovjekovu „pomoć”, jer Mome upravljanju nedostaju čovjekova djela te stoga nije moguće uspješno dovršiti Moje djelo, što sprječava da se ono odvija učinkovito. Nadam se samo da ljudi imaju odlučnosti surađivati sa Mnom. Ne tražim da Mi kuhaju ukusnu hranu, niti da Mi urede prikladno mjesto gdje bih naslonio glavu ili da Mi izrađuju lijepu odjeću – Ja nimalo ne marim za te stvari. Kada ljudi budu mogli razumjeti Moje namjere i napredovati sa Mnom, rame uz rame, bit ću zadovoljan u Svom srcu.

Tko Me je ikada na zemlji primio svojim srcem? Tko Me je ikada ljubio svojim srcem? Ljudska je ljubav uvijek razvodnjena; čak ni Ja „ne znam” zašto njihova ljubav ne može biti suha i nerazvodnjena. Stoga se unutar čovjeka nalaze i mnogi „misteriji.” Među stvorenjima, čovjeka se smatra onim koji je „čudesan” i „nedokučiv” pa stoga ima „kvalifikacije” preda Mnom, kao da je jednakog statusa kao Ja – no njemu u tom njegovom statusu ništa nije čudno. Pritom, nemam ništa protiv toga da ljudi budu na tom položaju i uživaju u njemu, već želim da imaju osjećaj za prikladnost, da nemaju previsoko mišljenje o sebi; velika je udaljenost između neba i zemlje, a kamoli između Boga i čovjeka. Nije li udaljenost između Boga i čovjeka još i veća? Na zemlji smo čovjek i Ja „u istom čamcu” i „zajedno prolazimo kroz oluju.” Moj identitet Me ne oslobađa od doživljavanja teškoća ljudskog svijeta i upravo zbog toga sam dospio u okolnosti u kojima se danas nalazim. Nikada nisam imao mjesto na zemlji gdje bih mogao mirno boraviti, zbog čega ljudi govore: „Sin čovječji nema gdje glavu nasloniti.” Zbog toga su ljudi za Mnom prolijevali suze dubokog suosjećanja i odvaali nekoliko desetaka juana za „fond za pomoć” Meni. Samo zbog toga imam mjesto za odmor; da nije bilo ljudske „pomoći”, tko zna gdje bih završio!

Kada se Moje djelo završi, više neću tražiti ovu „financijsku pomoć” od čovjeka; umjesto toga, obavljat ću Svoju suštinsku funkciju i sve „stvari Moje kuće” dat Ću ljudima na uživanje. Danas su svi iskušavani usred Mojih kušnji. Kada Moja ruka službeno padne na čovjeka, ljudi Me više neće gledati očima punim divljenja, već će se prema Meni odnositi s mržnjom i u tom trenutku Ja ću im odmah iščupati srca da posluže kao uzorak. Proučavam čovjekovo srce pod „mikroskopom” – tamo nema istinske ljubavi prema Meni. Godinama su Me ljudi obmanjivali i pravili budalu od Mene – ispostavilo se da čitavo njihovo srce sadrži otrov mržnje prema Meni. Nije ni čudo što imam takav stav prema njima. A ipak oni ostaju u potpunom neznanju i ne prepoznaju to. Kada im pokažem rezultate Svog istraživanja, oni se i dalje ne bude; kao da su u njihovim umovima sve to stvari iz prošlosti i danas ih više ne bi trebalo spominjati. Stoga ljudi samo s ravnodušnošću gledaju na „laboratorijske rezultate.” Vraćaju obrazac i odlaze žustrim korakom. Nadalje, govore stvari poput: „Ovo nije važno, nema nikakvog utjecaja na moje zdravlje.” Malo se prezirno nasmiješe, a zatim im se u očima pojavi blago prijeteći pogled, kao da impliciraju da ne bih trebao biti tako domišljat, da moram biti površan. Kao da je Moje razotkrivanje njihovih unutarnjih tajni prekršilo ljudske „zakone”, stoga Me još više mrze. Tek tada vidim izvor ljudske mržnje. To je zato što, dok Ja gledam, njihova krv teče i kad prođe kroz arterije u njihovom tijelu, ulazi u srce, i tek u tom trenutku Ja dolazim do novog „otkrića.” Ipak, ljudi o tome uopće ne razmišljaju. Potpuno su neoprezni i ne razmišljaju o tome što zadobivaju ili gube, što je dovoljno da pokaže njihov duh „nesebične” predanosti. Ne obaziru se na vlastito zdravlje i „jure naokolo” za Mene. To je ujedno i njihova „posvećenost” i ono što je „rijetko i dragocjeno” kod njih, pa im Ja još jednom šaljem pismo „pohvale” da ih usreći. Ali kada ga pročitaju, odmah se osjete pomalo iznervirano jer je sve što čine odbačeno Mojim tihim pismom. Oduvijek sam davao upute ljudima u njihovom djelovanju, no čini se da osjećaju odbojnost prema Mojim riječima; stoga, čim otvorim usta, oni čvrsto zatvore oči i poklope uši rukama. Ne gledaju Me s poštovanjem zbog Moje ljubavi, već Me oduvijek mrze jer sam ukazao na njihove mane, razotkrivajući svu imovinu u njihovom posjedu, pa su tako pretrpjeli gubitke u svom poslovanju, a način na koji preživljavaju je nestao. Zbog toga se njihova mržnja prema Meni povećava.

14. travnja 1992.