27. poglavlje
Ljudsko ponašanje nikada nije dirnulo Moje srce niti Me je ikada dojmilo kao dragocjeno. U čovjekovim očima uvijek sam strog prema njemu i nad njim uvijek provodim autoritet. U svim čovjekovim postupcima jedva da ima ičega što je učinjeno radi Mene, jedva da ima ičega što je postojano pred Mojim očima. Naposljetku, sve se čovjekovo nečujno ruši preda Mnom; tek nakon toga očitujem Svoje postupke, navodeći sve da Me spoznaju kroz vlastiti neuspjeh. Ljudska priroda ostaje nepromijenjena. Ono što je u njihovim srcima nije u skladu s Mojim nakanama – to nije ono što Mi je potrebno. Najviše prezirem čovjekovu tvrdoglavost i ponavljanje starih grešaka, ali ne zna se koja sila navodi čovječanstvo da Me i dalje ne uspijeva upoznati, da Me uvijek drži na udaljenosti i da nikada preda Mnom ne postupa u skladu s Mojim nakanama, već da Mi se opire iza Mojih leđa. Je li to njihova odanost? Je li to njihova ljubav prema Meni? Zašto se ljudi ne mogu pokajati i biti kao novi? Zašto su spremni zauvijek živjeti u močvari umjesto na mjestu bez blata? Je li moguće da sam se prema njima loše odnosio? Je li moguće da sam ih usmjerio u pogrešnom pravcu? Je li moguće da ih vodim u pakao? Svi su spremni živjeti u „paklu”. Kada svjetlost dođe, oči im istog trena oslijepe, jer sve u njima dolazi iz pakla. Ipak, ljudi to ne znaju i jednostavno uživaju u tim „paklenim blagoslovima” te ih privijaju na prsa kao blago, prestravljeni da ću im Ja to blago oteti i ostaviti ih bez „temelja njihova postojanja”. Svi Me se ljudi boje i zato se, kada dođem na zemlju, drže podalje od Mene, ne želeći Mi se približiti jer ne žele „navući nevolju na sebe”. Umjesto toga žele sačuvati sklad u svojoj obitelji kako bi mogli uživati u „zemaljskoj sreći”. Ali Ja ne mogu dopustiti da se želje čovječanstva ispune, jer sam došao ovdje upravo zato kako bih uništio čovjekovu obitelj. Od trenutka kada stignem, mir nestaje iz njihova doma. Svaku naciju namjeravam razbiti u komadiće, a kamoli čovjekovu obitelj. Tko može pobjeći iz Mojih ruku? Je li moguće da oni koji primaju blagoslove mogu pobjeći zahvaljujući svojoj nevoljkosti? Je li uopće moguće da oni koji trpe grdnju mogu zadobiti Moje suosjećanje zahvaljujući svojem strahu? U svim Mojim riječima ljudi su vidjeli Moje nakane i Moje postupke, ali tko se ikada može osloboditi zapletenosti vlastitih misli? Tko ikada može pronaći izlaz, bilo u Mojim riječima ili izvan njih?
Čovjek je iskusio Moju toplinu, čovjek Mi je istinski služio i istinski Mi se pokorio, čineći sve za Mene u Mojoj prisutnosti. Ipak, ljudima je danas ovo neostvarivo; oni ne rade ništa osim što plaču u svom duhu kao da ih je ugrabio gladni vuk i mogu Me samo gledati s čežnjivom bespomoćnošću, vapeći Mi bez prestanka. Ali nikada ne mogu pobjeći iz svoje nevolje. Prisjećam se kako su ljudi u prošlosti davali obećanja u Mojoj prisutnosti, svečano Mi se zaklinjući da će Mi svojom privrženošću uzvratiti na Moju dobrotu. Gorko su plakali preda Mnom, a zvuk njihovih krikova slamao je srce, bilo ga je teško podnijeti. Zbog njihove odlučnosti često bih im pružao pomoć. Nebrojeno su puta ljudi dolazili preda Me da Mi se pokore, a njihovo je divno ponašanje teško zaboraviti. Nebrojeno su Me puta voljeli, nepokolebljivi u svojoj odanosti, sa iskrenošću vrijednom divljenja. Nebrojeno su Me puta voljeli do te mjere da su žrtvovali vlastiti život, voljeli su Me više nego sami sebe – i, vidjevši njihovu iskrenost, prihvatio sam njihovu ljubav. Nebrojeno su puta prinosili sebe u Mojoj prisutnosti, radi Mene bili ravnodušni pred smrću, a Ja sam im brisao brigu s čela i pažljivo promatrao njihova lica. Nebrojeno sam ih puta volio kao dragocjeno blago i nebrojeno sam ih puta mrzio kao vlastitog neprijatelja. Ipak, ono što je u Mojem umu čovjeku ostaje nedokučivo. Kada su ljudi tužni, Ja ih dolazim utješiti. Kada su slabi, dolazim ih podržati. Kada su izgubljeni, pokazujem im put. Kada gorko plaču, brišem im suze. Ali kada sam Ja tužan, tko Mene može utješiti svojim srcem? Kada sam shrvan brigom, tko ima obzira prema Mojem srcu? Kada sam žalostan, tko može iscijeliti rane u Mojem srcu? Kada trebam nekoga, tko može dobrovoljno ustati i surađivati sa Mnom? Je li moguće da je prijašnji stav ljudi prema Meni sada izgubljen, da se nikada više neće vratiti? Zašto u njihovu sjećanju nije preostalo ništa od tog stava? Kako to da su ljudi sve to zaboravili? Nije li to sve zato što je čovječanstvo iskvario njegov neprijatelj?
Kada anđeli sviraju glazbu u Moju slavu, to ne može a da ne pobudi Moje suosjećanje prema čovjeku. Moje se srce istog trena ispuni tugom i nemoguće Mi je osloboditi se tog bolnog osjećaja. S čovjekom proživljavam tuge, radosti, rastanke i susrete, ali ne možemo razmjenjivati osjećaje iz prošlosti. Razdvojeni gore na nebu i dolje na zemlji, rijetki su trenuci kada se čovjek i Ja možemo susresti. Tko se može osloboditi nostalgije za nekadašnjim osjećajima? Tko se može prestati prisjećati prošlosti? Tko se ne bi nadao nastavku osjećaja iz prošlosti? Tko ne bi čeznuo za Mojim povratkom? Tko ne bi žudio za Mojim ponovnim susretom s čovjekom? Moje je srce duboko uznemireno, a čovjekov je duh duboko zabrinut. Iako smo slični u duhu, ne možemo često biti zajedno i ne možemo se često viđati. Stoga je život cijelog čovječanstva ispunjen tugom i lišen životne energije, jer je čovjek oduvijek bio emocionalno vezan za Mene. Kao da su ljudska bića predmeti koji su s neba bačeni u smrtni svijet; na zemlji zazivaju Moje ime, podižući pogled prema Meni s tla – ali kako mogu pobjeći iz čeljusti grabežljivog vuka? Kako se mogu osloboditi njegovih prijetnji i njegovih kušnji? Kako da se ljudska bića ne žrtvuju zbog pokornosti uređenju Mog plana? Kada oni glasno preklinju, Ja okrećem Svoje lice od njih, jer ne mogu više podnijeti taj prizor; ali kako da ne čujem njihove plačne krikove tuge? Ispravit ću nepravde ljudskog svijeta. Svojim ću rukama obaviti Svoje djelo diljem planete, zabranjujući Sotoni da ponovno teško naudi Mojem narodu, zabranjujući neprijateljima da ponovno postupaju samovoljno i bezobzirno. Postat ću Kralj na zemlji i ondje premjestiti Svoje prijestolje, primoravajući sve Svoje neprijatelje da padnu ničice i preda Mnom priznaju svoje grijehe. S Mojom je tugom pomiješan gnjev. Zgazit ću cijeli svemir, ne štedeći nikoga, izazivajući zaprepaštenje i strah kod svih Svojih neprijatelja. Pretvorit ću cijelu zemlju u ruševine i učiniti da Moji neprijatelji padnu u ruševine, kako više ne bi kvarili čovječanstvo. Moj je plan već utvrđen i nitko ga ne smije mijenjati. Dok u veličanstvenom sjaju lutam iznad svemira, cijelo će čovječanstvo biti obnovljeno, a sve će stvari ponovno oživjeti. Čovjek više neće plakati, više Mi neće vapiti za pomoć. Tada će se Moje srce radovati, a ljudi će Mi se vratiti u slavlju. Cijeli će svemir, od vrha do dna, vrvjeti od slavlja…
Danas, među narodima svijeta, obavljam djelo koje sam Sebi zadao ostvariti. Krećem se među čovječanstvom, obavljajući sve djelo u okviru Svojeg plana, a cijelo čovječanstvo razdvaja razne narode prema Mojim nakanama. Ljudi na zemlji usmjerili su svoju pažnju na vlastito odredište, jer dan se doista približava i anđeli se oglašavaju svojim trubama. Više neće biti nikakvih odlaganja i sve će stvoreno tada početi plesati u slavlju. Tko po svojoj volji može produžiti Moj dan? Čovjek na zemlji? Ili zvijezde na nebu? Ili anđeli? Kada izjavim da započinjem spasenje izraelskog naroda, Moj se dan nadvija nad cijelim čovječanstvom. Svaki se čovjek boji obnove Izraela. Kada Izrael bude obnovljen, bit će to dan kada ću zadobiti slavu, a bit će i dan kada će se sve promijeniti i postati novo. Budući da se pravedni sud neizbježno približava cijelom svemiru, svi ljudi postaju plašljivi i ustrašeni, jer u ljudskom svijetu nisu čuli za pravednost. Kada se Sunce pravednosti pojavi, Istok će biti obasjan, a zatim će ono zauzvrat obasjati cijeli svemir, dopirući do svakoga. Ako čovjek doista može provoditi Moju pravednost, čega bi se imao bojati? Sav Moj narod iščekuje dolazak Mojeg dana, svi žude za dolaskom Mojeg dana. Čekaju da dođem kao Sunce pravednosti kako bih cijelom čovječanstvu donio odmazdu i uredio odredište čovječanstva. Moje kraljevstvo poprima oblik iznad cijelog svemira, a Moje prijestolje zauzima srca stotina milijuna pripadnika Mojeg izabranog naroda. Uz suradnju anđela, Moje će veliko djelo uskoro biti ostvareno. Svi Moji sinovi i Moj narod željno iščekuju Moj povratak, žudeći da se ponovno sjedinim s njima, da se više nikada ne razdvojimo. Kako mnoštvo ljudi u Mojem kraljevstvu ne bi pohrlilo jedno prema drugome i radovalo se zato što sam Ja zajedno s njima? Može li to biti ponovni susret za koji ne treba platiti nikakvu cijenu? Častan sam u očima svih ljudi i svi Me naviještaju svojim riječima. Štoviše, kada se vratim, osvojit ću sve neprijateljske sile. Vrijeme je došlo! Pokrenut ću Svoje djelo, vladat ću kao Kralj među ljudima! Samo što se nisam vratio! I samo što nisam krenuo! Tome se svi nadaju, to je ono što žele. Dopustit ću cijelom čovječanstvu da promatra dolazak Mojeg dana i svi će s radošću dočekati dolazak Mojeg dana!
2. travnja 1992.
