Kakav je tvoj stav o trinaest poslanica?

Novi zavjet Biblije sadrži trinaest Pavlovih poslanica. Tijekom razdoblja u kojem je obavljao svoj rad, Pavao je napisao tih trinaest pisama crkvama koje su vjerovale u Isusa Krista. To jest, Pavao je bio uzdignut i napisao je ta pisma nakon što je Isus uzašao na nebo. Njegova su pisma svjedočanstva o uskrsnuću i uzašašću na nebo Gospodina Isusa nakon Njegove smrti, a također propovijedaju put pokajanja i nošenja križa. Naravno, taj put i ta svjedočanstva bili su namijenjeni poučavanju braće i sestara na raznim mjestima diljem Judeje u ono vrijeme, jer je tada Pavao bio sluga Gospodina Isusa i bio je uzdignut da svjedoči za Gospodina Isusa. Tijekom svakog razdoblja djela Duha Svetog, razni ljudi bivaju uzdignuti da obavljaju Njegovo različito djelo, to jest da obavljaju rad apostola kako bi nastavili djelo koje Sâm Bog dovršava. Kad bi ga Duh Sveti činio izravno i kad nijedan čovjek ne bi bio uzdignut, to bi djelo tada bilo teško provesti. Tako je Pavao postao onaj koji je oboren na putu za Damask, a zatim uzdignut da svjedoči za Gospodina Isusa. Bio je apostol izvan kruga dvanaestorice Isusovih učenika. Osim što je propovijedao evanđelje, preuzeo je i rad na pastirskom vođenju crkava na raznim mjestima, što je uključivalo brigu o braći i sestrama u crkvama – drugim riječima, vođenje braće i sestara u Gospodinu. Pavlovo svjedočanstvo bilo je obznaniti činjenicu uskrsnuća Gospodina Isusa i Njegova uzašašća na nebo, kao i poučiti ljude da se pokaju, priznaju grijehe i hodaju putem križa. Bio je jedan od svjedoka Isusa Krista tog vremena.

Trinaest Pavlovih poslanica odabrano je za upotrebu u Bibliji. Svih trinaest poslanica napisao je kako bi se osvrnuo na različita stanja ljudi na raznim mjestima. Duh Sveti potaknuo ga je da ih napiše, a on je posvuda poučavao braću i sestre s položaja apostola (sa stajališta sluge Gospodina Isusa). Stoga Pavlova pisma nisu potekla iz proročanstava niti izravno iz vizija; naprotiv, napisao ih je zbog rada koji je preuzeo. Ta pisma nisu neobična niti ih je teško razumjeti poput proročanstava. Te su riječi jednostavno poslanice i nisu ni proročanstva ni otajstva, nego samo obične riječi pouke. Iako u pismima ima mnogo riječi koje je ljudima možda teško dokučiti ili razumjeti, one su proizašle samo iz Pavlova vlastitog razumijevanja i iz prosvjetljenja Duha Svetog. Pavao je bio samo apostol; bio je sluga kojeg je Gospodin Isus upotrebljavao, a ne prorok. Dok je prolazio raznim zemljama, pisao je pisma braći i sestrama u crkvama, ili je, dok je bio bolestan, pisao crkvama na koje je osobito mislio, ali do kojih nije mogao otići. Stoga su ljudi čuvali njegova pisma, a kasnije su ih budući naraštaji prikupili, organizirali i uvrstili u Bibliju nakon Četiriju evanđelja. Naravno, odabrali su sva najbolja pisma koja je napisao i od njih napravili zbirku. Te su poslanice bile korisne za živote braće i sestara u crkvama i u njegovo su vrijeme bile osobito poznate. Kada ih je Pavao pisao, njegov cilj nije bio napisati duhovno djelo koje bi njegovoj braći i sestrama omogućilo da pronađu put primjene ili duhovnu biografiju kako bi izrazio svoja vlastita iskustva; nije namjeravao napisati knjigu kako bi postao autor. Jednostavno je pisao pisma svojoj braći i sestrama iz crkve Gospodina Isusa Krista. Pavao je poučavao svoju braću i sestre sa svog položaja sluge i govorio im o svom bremenu, o nakanama Gospodina Isusa i o zadacima koje je On povjerio ljudima za budućnost. To je bio rad koji je Pavao obavljao. Njegove su riječi bile vrlo poučne za iskustvo sve buduće braće i sestara, a istine o kojima je u tim brojnim pismima besjedio bile su ono što su ljudi u Doba milosti trebali primjenjivati. Stoga su kasniji naraštaji ta pisma uvrstili u Novi zavjet. Kakav god na kraju Pavlov ishod bio, on je bio čovjek koji je u svoje vrijeme bio upotrijebljen i koji je podržavao svoju braću i sestre u crkvama. Njegov je ishod određen njegovom biti, kao i time što je na početku bio oboren. Tada je mogao izgovoriti te riječi jer je imao djelo Duha Svetog, i upravo je zbog tog djela Pavao nosio breme za crkve. Kao takav, mogao je opskrbljivati svoju braću i sestre. Međutim, zbog određenih posebnih okolnosti, Pavao nije mogao osobno otići u crkve raditi, pa im je pisao pisma kako bi opominjao svoju braću i sestre u Gospodinu. Isprva je Pavao progonio učenike Gospodina Isusa, ali nakon što je Isus uzašao na nebo – to jest, nakon što je „svjetlost” obasjala Pavla – prestao ih je progoniti i više nije progonio one svece koji su propovijedali evanđelje radi Gospodinova puta. Nakon što je Pavao vidio Isusa kako mu se ukazuje kao jarka svjetlost, prihvatio je Gospodinovo poslanje. Bio je čovjek kojeg je Duh Sveti upotrebljavao za propovijedanje evanđelja.

Pavlov rad u ono vrijeme bio je jednostavno podržavati i opskrbljivati braću i sestre. Nije bio poput nekih ljudi koji su željeli izgraditi karijeru ili stvarati književna djela, prokrčiti druge izlaze ili pronaći putove izvan Biblije kojima bi vodili ljude u crkvama kako bi svi mogli postići novi ulazak. Pavao je bio osoba koja je bila upotrijebljena; čineći ono što je činio, samo je ispunjavao svoju odgovornost. Da nije nosio breme za crkve, smatralo bi se da je zanemario svoju odgovornost. Da se dogodilo nešto uznemirujuće ili da je u crkvi došlo do izdaje koja je ljude ondje dovela u nenormalno stanje, tada bi se moglo smatrati da svoj rad nije obavio pravilno. Ako djelatnik nosi breme za crkvu i tako radi najbolje što može, to dokazuje da je ta osoba djelatnik koji je u skladu s mjerilom – osoba u skladu s mjerilom koju se upotrebljava. Ako osoba ne osjeća nikakvo breme za crkvu i u radu ne postiže nikakve rezultate, a većina ljudi koje vodi slaba je ili čak posrne, tada takav djelatnik nije ispunio svoju dužnost. Isto tako ni Pavao nije bio iznimka. Stoga se morao brinuti o crkvama i često pisati pisma svojoj braći i sestrama. Na taj je način mogao opskrbljivati crkve i brinuti se za svoju braću i sestre; samo su na taj način crkve mogle od njega primiti opskrbu i pastirsko vođenje. Riječi pisama koja je napisao bile su vrlo duboke, ali napisao ih je svojoj braći i sestrama nakon što je postigao prosvjetljenje Duha Svetog, a u pisanje je utkao svoja osobna iskustva i breme koje je osjećao. Pavao je bio tek osoba koju je Duh Sveti upotrebljavao, a sadržaj njegovih pisama bio je prožet njegovim osobnim iskustvima. Rad koji je obavljao jednostavno predstavlja rad apostola, a ne djelo koje je izravno obavio Duh Sveti, i također se razlikuje od Kristova djela. Pavao je samo izvršavao svoju dužnost, zbog čega je svoju braću i sestre u Gospodinu opskrbljivao svojim bremenom, kao i svojim osobnim iskustvima i uvidima. Pavao je jednostavno obavljao rad koji mu je Bog povjerio pružajući svoje osobne uvide i razumijevanje; to zasigurno nije bio primjer djela koje je izravno izvršio Sâm Bog. Kao takav, Pavlov je rad bio pomiješan s ljudskim iskustvom te s ljudskim pogledima i razumijevanjima crkvenog rada. Međutim, za te ljudske poglede i razumijevanja ne može se reći da su djelo zlih duhova ili rad tijela i krvi; za njih se može samo reći da su znanje i iskustva osobe pod prosvjetljenjem Duha Svetog. Time želim reći da Pavlova pisma nisu knjige s neba. Ona nisu sveta i nipošto ih nije izgovorio niti izrazio Duh Sveti; ona su tek izraz Pavlova bremena za crkvu. Sve ovo govorim s ciljem da shvatite razliku između Božjeg djela i rada čovjeka: Božje djelo predstavlja Samog Boga, dok rad čovjeka predstavlja čovjekovu dužnost i iskustva. Božje normalno djelo ne bi se trebalo smatrati ljudskim namjerama, a Njegovo nadnaravno djelo Božjim namjerama, a još bi se manje čovjekovo uzvišeno propovijedanje trebalo smatrati Božjim izjavama ili knjigama s neba. Sva bi takva gledišta bila neetična. Kad Me čuju kako raščlanjujem Pavlovih trinaest poslanica, mnogi ljudi smatraju da se Pavlova pisma ne smiju čitati i da je on bio strašno grešan čovjek. Mnogi ljudi čak misle da su Moje riječi bezosjećajne, da Moja procjena Pavlovih poslanica nije točna i da se ta pisma ne mogu smatrati izrazima čovjekovih iskustava i bremena. Smatraju da bi ih se umjesto toga trebalo smatrati Božjim riječima, da su jednako važne kao Ivanovo Otkrivenje i da im se ništa ne može oduzimati niti dodavati, a kamoli da ih se može olako objašnjavati. Nisu li sve to netočne tvrdnje ljudi? Nije li to u potpunosti zbog činjenice da ljudi nemaju razuma? Pavlova pisma doista uvelike koriste ljudima i već imaju povijest dugu dvije tisuće godina. Međutim, sve do danas mnogi ljudi još uvijek ne mogu dokučiti ono što je on tada rekao. Ljudi smatraju Pavlova pisma najvećim remek-djelima u cijelom kršćanstvu te vjeruju da ih nitko ne može odgonetnuti i da ih nitko ne može u potpunosti razumjeti. Zapravo su ta pisma baš poput biografije duhovne osobe i ne mogu se usporediti s Isusovim riječima ili velikim vizijama koje je vidio Ivan. Nasuprot tome, ono što je Ivan vidio bile su velike vizije s neba – proročanstva o djelu Samoga Boga – koje su čovjeku bile nedostižne, dok su Pavlova pisma samo zapisi o onome što je jedan čovjek vidio i iskusio. Pisma su ono za što je čovjek sposoban i nisu ni proročanstva ni vizije; to su jednostavno pisma poslana na razna mjesta. Međutim, za ljude toga vremena Pavao je bio djelatnik i njegove su riječi stoga imale vrijednost, jer je on bio čovjek koji je prihvatio ono što mu je bilo povjereno. Stoga su njegova pisma bila korisna svima onima koji su težili Kristu. Iako te riječi nije osobno izgovorio Isus, one su ipak bile neophodne za svoje vrijeme. Zbog toga su ljudi koji su došli nakon Pavla njegova pisma uvrstili u Bibliju i time omogućili da se prenesu sve do danas. Razumijete li što želim reći? Jednostavno vam dajem točno objašnjenje tih pisama i raščlanjujem ih, a ne poričem njihovu korist za ljude ili njihovu vrijednost kao referenci. Ako, nakon što pročitate Moje riječi, ne samo da poričete Pavlova pisma, nego ih odredite kao herezu ili kao nešto bezvrijedno, onda se može samo reći da je vaša sposobnost razumijevanja preslaba, kao i vaši uvidi i vaša prosudba; zasigurno se ne može reći da su Moje riječi previše jednostrane. Razumijete li sada? Važno je da shvatite stvarnu situaciju Pavlova rada u to vrijeme i kontekst u kojem su njegova pisma napisana. Ako imate ispravno gledište o tim okolnostima, tada ćete također imati ispravno gledište o Pavlovim poslanicama. Istovremeno, jednom kada dokučiš bit tih pisama, tvoja procjena Biblije bit će ispravna i tada ćeš razumjeti zašto su kasniji naraštaji toliko godina obožavali Pavlove poslanice, kao i zašto se mnogi ljudi odnose prema njemu kao prema Bogu. Ne biste li i vi tako mislili da ne razumijete?

Onaj tko nije Sâm Bog ne može predstavljati Samoga Boga. Za Pavlov se rad može samo reći da je dijelom ljudski uvid, a dijelom prosvjetljenje Duha Svetog. Pavao je napisao ove riječi na temelju ljudskog uvida, uz prosvjetljenje Duha Svetog. To nije rijetka stvar. Stoga je bilo neizbježno da njegove riječi budu protkane nekim ljudskim iskustvima, a on se kasnije služio svojim osobnim iskustvima kako bi opskrbljivao i podržavao svoju braću i sestre u ono vrijeme. Pisma koja je napisao ne mogu se svrstati u proučavanje života niti se mogu svrstati u biografije ili poruke, a kamoli da su to bile istine koje je crkva primjenjivala ili crkvene upravne odluke. Kao netko tko nosi breme – osoba kojoj je Duh Sveti dodijelio rad – to je nešto što on jednostavno mora učiniti. Ako Duh Sveti uzdigne ljude i podari im breme, ali oni ne uspiju preuzeti na sebe crkveni rad, ne mogu dobro upravljati njezinim poslovima ili na zadovoljavajući način riješiti sve njezine probleme, onda to dokazuje da ti ljudi ne ispunjavaju svoje dužnosti. Stoga nije bilo osobito tajanstveno to što je apostol mogao pisati pisma tijekom svog rada. To je bio dio njegova rada; bio je obvezan to činiti. Cilj njegova pisanja pisama nije bio napisati proučavanje života ili duhovnu biografiju, a sasvim sigurno nije bio otvoriti još jedan izlaz za svece. Naprotiv, činio je to kako bi ispunio svoju vlastitu funkciju i bio odani sluga Bogu, tako da bi dovršavanjem zadataka koje mu je On povjerio mogao položiti račun Bogu. U svom je radu morao preuzeti odgovornost za sebe i za svoju braću i sestre te je svoj rad morao obavljati dobro i uzimati poslove crkve k srcu: sve je to bio dio njegova rada.

Ako ste zadobili razumijevanje Pavlovih pisama, također ćete imati ispravno razumijevanje i procjenu Petrovih i Ivanovih poslanica. Nikada više nećete gledati na ta pisma kao na knjige s neba ili kao na nešto sveto i nepovredivo, a još ćete manje Pavla smatrati Bogom. Uostalom, Božje se djelo razlikuje od rada čovjeka, pa kako bi Njegovi izrazi uopće mogli biti isti kao izrazi čovjeka? Bog ima Svoju vlastitu osobitu narav, dok čovjek ima dužnosti koje bi trebao obavljati. Božja je narav izražena u Njegovu djelu, dok je čovjekova dužnost utjelovljena u iskustvima čovjeka i očitovana u težnjama čovjeka. Stoga kroz obavljeni rad postaje očito je li nešto Božji ili čovjekov izraz. To ne treba objašnjavati Sâm Bog, niti zahtijeva od čovjeka da se trudi svjedočiti, a još je manje potrebno da Sâm Bog bilo koju osobu potiskuje. Sve to dolazi kao prirodno otkrivenje; to nije ni usiljeno niti nešto u što se čovjek može miješati. Čovjekova dužnost može se spoznati kroz njegova iskustva i ne zahtijeva od njega da obavlja ikakav dodatni iskustveni rad. Cjelokupna čovjekova bit može se razotkriti dok on izvršava svoju dužnost, dok Bog može izraziti samu Svoju narav dok obavlja Svoje djelo. Ako je riječ o čovjekovu radu, on se ne može prikriti. Ako je riječ o Božjem djelu, onda je još manje moguće da itko prikrije Božju narav, a kamoli da je čovjek kontrolira. Ni za jednog se čovjeka ne može reći da je Bog, a kamoli da se njegov rad i njegove riječi mogu smatrati svetima ili nepromjenjivima. Za Boga se može reći da je čovjek jer se zaodjenuo u tijelo, ali se Njegovo djelo ne može smatrati radom čovjeka ili čovjekovom dužnošću. Štoviše, Božje izjave i Pavlova pisma ne mogu se izjednačavati niti se o Božjem sudu i grdnji te čovjekovim riječima pouke može govoriti pod jednakim uvjetima. Stoga postoje načela po kojima se Božje djelo razlikuje od čovjekova rada. Razlikuju se prema svojoj biti, a ne prema opsegu rada ili njegovoj privremenoj učinkovitosti. U vezi sa ovom temom, većina ljudi čini načelne greške. To je zato što čovjek gleda vanjštinu, koju može dokučiti, dok Bog gleda bit, koju ljudske tjelesne oči ne mogu opažati. Ako Božje riječi i djelo smatraš dužnošću prosječnog čovjeka, a na čovjekov rad velikih razmjera promatraš kao djelo Boga zaodjenutog u tijelo, a ne kao dužnost koju čovjek obavlja, nisi li onda načelno pogriješio? Čovjekova pisma i biografije mogu se lako napisati, ali samo na temelju djela Duha Svetog. Međutim, Božje izjave i djelo čovjek ne može lako ostvariti niti postići ljudskom mudrošću i razmišljanjem, a još manje ih ljudi mogu temeljito objasniti nakon što ih istraže. Ako ta načelna pitanja u vama ne izazivaju nikakvu reakciju, to dokazuje da vaša vjera nije baš istinska niti precizna. Može se samo reći da je vaša vjera puna nejasnoća, smušena i bez načela. Bez razumijevanja čak i najosnovnijih suštinskih pitanja o Bogu i čovjeku, nije li takva vjera ona kojoj najviše nedostaje pronicljivosti? Kako bi Pavao uopće mogao biti jedina osoba koja je upotrebljavana tijekom cijele povijesti? Kako bi on uopće mogao biti jedini koji je ikada radio za crkvu? Kako bi mogao biti jedini koji je pisao crkvama kako bi ih podržao? Bez obzira na razmjere ili utjecaj rada tih ljudi, ili na rezultate njihova rada, nisu li načela i bit takvog rada slični? Nije li rad tih ljudi potpuno drugačiji od Božjeg djela? Iako postoje jasne razlike između svake etape Božjeg djela te iako mnoge metode Njegova djela nisu u potpunosti iste, nemaju li sve one samo jednu bit i izvor? Stoga, ako osobi te stvari ni sada nisu jasne, onda joj previše nedostaje razuma. Ako, nakon čitanja ovih riječi, osoba i dalje kaže da su Pavlova pisma sveta i nepovrediva te da se razlikuju od biografija bilo koje duhovne ličnosti, onda je razum te osobe krajnje nenormalan, a takva je osoba nesumnjivo stručnjak za doktrine, koji je potpuno lišen razuma. Čak i ako obožavaš Pavla, ne možeš svoje tople osjećaje prema njemu iskoristiti kako bi iskrivio istinu o činjenicama ili opovrgnuo postojanje istine. Štoviše, ono što sam rekao ni na koji način ne odbacuje sav Pavlov rad i njegova pisma niti u potpunosti poriče njihovu vrijednost kao referenci. Bez obzira na sve, ove riječi izgovaram s namjerom da zadobijete ispravno razumijevanje i razumnu procjenu svih stvari i ljudi: samo je to normalan razum; samo bi se time pravedni ljudi koji posjeduju istinu trebali opremiti.