Kako stremiti ka istini (10)

Nedavno smo u zajedništvu nekoliko puta razgovarali o pitanjima urođenih stanja, ljudskosti i iskvarenih naravi; uglavnom smo detaljno i konkretno razgovarali o nekim ispoljavanjima ova tri aspekta. Da li ste kroz tako detaljan razgovor stekli određeno shvatanje konkretne klasifikacije tih ispoljavanja? (Da.) Pošto ste stekli shvatanje konkretnih ispoljavanja u ova tri aspekta, da li vam je sada jasnije zašto ljudi moraju da odbace svoje iskvarene naravi odnosno koje stvari kod ljudi moraju da se promene i odbace? Koji aspekti moraju da se promene, koji ne moraju da se promene, koje treba primenjivati u skladu sa istina-načelima, a koji su urođena stanja koja je predodredio i uredio Bog, nepovezani su sa iskvarenim naravima i od ljudi ne zahtevaju da ulažu napor niti da bilo šta menjaju – jesu li te stvari sada jasne? (Donekle su nam jasnije nego ranije.) Nakon što su vam postale jasne, da li razumete značaj Božjeg dela kako bi pročistilo ljude, preobratilo njihove naravi i spaslo ih od Sotoninog uticaja? Da li je sada jasno na šta su usmereni Božje delovanje i govor kojima pruža istinu i razotkriva razne probleme kod ljudi? Da li je Božje razotkrivanje svih problema kod ljudi usmereno na njihova urođena stanja? (Nije.) Da li je usmereno na ljudske prirodne nedostatke u ljudskosti? (Nije.) Pa, na šta je onda usmereno? (Prevashodno na ljudske iskvarene naravi.) Ono je prevashodno usmereno na načela prema kojima se ljudi vladaju i postupaju, na njihova gledišta i stavove prema Bogu, istini, pozitivnim stvarima i ostalim takvim pitanjima. Šta su iskvarene naravi? Iskvarene naravi potiču iz Sotonine prirode i otkrivaju se iz Sotonine prirode. Sve te stvari suprotstavljaju se istina-načelima, lažne su i jesu postupci i ispoljavanja opiranja Bogu. Te stvari su glavne stvari koje se opiru Bogu i osnovni su uzroci zašto ljudi jesu u stanju da se suprotstavljaju istini, da izdaju istinu, da se suprotstavljaju Božjim namerama i da se suprotstavljaju Božjim zahtevima. Urođena stanja, s druge strane, samo su osnovne, instinktivne stvari s kojima se ljudi rađaju; međutim, život na koji se ljudski rod trenutno oslanja radi opstanka jesu iskvarene naravi. Prema tome, ono što Božje delo ima za cilj da promeni jesu ljudske iskvarene naravi. Upravo zato što se iskvarene naravi opiru Bogu i od Sotone su, i može se reći da su sveukupna ispoljavanja svih negativnih stvari – različite iskvarene naravi otkrivene kod ljudi ili razna stanja i detaljna izražavanja i ispoljavanja koja uključuju iskvarene naravi, svi redom su povezani sa negativnim stvarima – osnovni uzrok ljudskog opiranja Bogu, stoga, nisu urođena stanja ljudi niti određeni nedostaci u njihovoj ljudskosti, već je to život koji iskvarene naravi uzima kao svoj temelj opstanka. Ovaj život upravo potiče od Sotone. Dakle, ono što na kraju mora da se preobrati jesu ljudske iskvarene naravi, a ono što mora da se odbaci takođe jesu ljudske iskvarene naravi. Naravno, može se takođe reći da tek nakon što se ljudske iskvarene naravi promene, ljudi mogu da prestanu da se opiru Bogu. Drugim rečima, tek nakon što ljudi budu odbacili svoje iskvarene naravi, to će značiti da su spaseni, a tek kad budu spaseni, ljudi mogu da prestanu da se opiru Bogu i da se Bogu sasvim pokore. Prema tome, istinsko značenje Božjeg dela spasavanja ljudi jeste u tome da im omogući da odbace svoje iskvarene naravi. Istinsko značenje i željeni rezultat toga što Bog ljudima poručuje da je stremljenje ka istini u posmatranju ljudi i stvari, vladanju i postupanju prema Božjim rečima i uzimajući istinu kao sopstveni kriterijum, jesu u tome da ljudima omoguće da odbace svoje iskvarene naravi i da posmatraju ljude i stvari, vladaju se i postupaju, uzimajući Božje reči kao svoj život. Da li razumete? (Da.)

Prethodno smo razgovarali o nekim konkretnim izražavanjima i ispoljavanjima u vezi sa urođenim stanjima, ljudskošću i iskvarenim naravima. Neka ispoljavanja se odnose na urođena stanja, neka na nedostatke u ljudskosti, neka su ispoljavanja podlog karaktera, a neka su konkretna ispoljavanja iskvarenih naravi. Nedostatke u čovekovoj ljudskosti ljudi najčešće mešaju sa podlom suštinom čovekove ljudskosti. Nedostaci u ljudskosti uglavnom spadaju u urođena stanja. Na primer, neki ljudi zamuckuju u govoru, a neki ljudi imaju žustar ili usporen temperament. Dokle god ne potpadaju pod kategoriju podlog karaktera, ti nedostaci u ljudskosti u osnovi spadaju u okvir urođenih stanja. Međutim, podao karakter nema veze sa urođenim stanjima; on je ispoljavanje iskvarene naravi i treba ga svrstati u iskvarene naravi, a ne u urođena stanja. Ovo je zato što je Bog, u okviru čovekovog karaktera, ljudima dao dve osnovne stvari: savest i razum. Ako je nečiji karakter podao, to obuhvata probleme s njegovom savešću i razumom. To se sasvim sigurno ne odnosi na njegova urođena stanja. To zasigurno spada u iskvarene naravi; to je konkretno ispoljavanje određene iskvarene naravi. Te činjenice su dovoljne da pokažu da čovek, nakon što ga Sotona iskvari, gubi svoju savest i razum. Sotona potpuno zaludi čovekovo srce i čovek prihvata brojne misli i gledišta koji potiču od Sotone, kao i neke izreke i mišljenja iz zlih trendova. Kad stvari dostignu ovaj nivo, čovekova savest i njegov razum sasvim su iskvareni i nagriženi – moglo bi se reći da su u tom trenutku njegova savest i njegov razum potpuno izgubljeni. Njegov karakter se ispoljava kao veoma loš i zao. Odnosno, pre nego što je prihvatio pozitivne stvari, on je u svom srcu već prihvatio brojne lažne stvari od Sotone. Te stvari su ozbiljno iskvarile njegovu ljudskost, dovodeći do toga da mu je ljudskost veoma loša. Na primer, nakon što prihvati sotonsku misao i gledište iz sveta koji poručuju: „Spasavaj se ko može, a poslednjeg neka đavo nosi”, hoće li se njegova savest popraviti, hoće li ona ostati ista ili će se pogoršati? (Pogoršaće se.) A koja su konkretna ispoljavanja tog pogoršanja? (U svemu što radi, čovek uzima u obzir jedino svoje sopstvene interese.) Zarad svog sopstvenog cilja i interesa, on ne preza ni od čega. Druge može da vara i da im naudi, te da čini bilo šta što se kosi s moralnošću i savešću. I što u većoj meri to čini, postupci mu postaju sve nemilosrdniji, srce mu je sve mračnije, ima sve manje osećaja savesti i zadržava sve manje ljudskosti. Zarad sopstvenih interesa, on će svakoga varati i obmanjivati, podjednako obmanjujući i one ljude koje poznaje, kao i one koje ne zna – obmanjivaće kolege, članove porodice, pa čak i sebi najbliže ljude, povređujući one koji mu najviše veruju. Na početku, kad te stvari čini, on u sebi oseća određeni unutrašnji sukob i blagi osećaj grižnje savesti. Kasnije počinje da razmišlja kako da stupi u akciju, počevši od neznanaca koji mu nisu bliski, da bi na kraju bio bez milosti čak i prema sopstvenim rođacima. Vidiš, njegova se ljudskost postepeno kvari, postepeno je nagrizaju Sotonine misli i gledišta, kao što su „interesi pre svega” i „Spasavaj se ko može, a poslednjeg neka đavo nosi”. Taj postepeni proces nagrizanja jeste proces u kome njegova savest postepeno gubi svest i prestaje da funkcioniše, sve dok na kraju ne nastupi trenutak u kome je ona sasvim izgubljena. U svojim postupcima, taj čovek na kraju nema nikakva moralna ograničenja niti osećaj savesti, i može svakoga da obmane. Koji je razlog što svakoga može da obmane? Koji je osnovni uzrok? Uzrok je u tome što je prihvatio Sotonine misli i gledišta i u tome što postupa pod prevlašću Sotoninih misli i gledišta. Naposletku, savest i razum njegove ljudskosti više ne funkcionišu; odnosno, osnovne stvari koje bi ljudskost trebalo da poseduje sasvim prestaju da funkcionišu, potpuno su nagrižene Sotoninim zlim mislima i pod njihovom su kontrolom. Proces nagrizanja i kontrole jeste proces u kome taj čovek prihvata ove misli i gledišta, a to je, naravno, i proces njegovog kvarenja. I dok se savest i razum njegove ljudskosti kvare, na kraju se u njemu ispoljava pogoršanje njegove ljudskosti, a u ozbiljnijim slučajevima on svoju ljudskost gubi. Ovo su neka ispoljavanja ljudskosti normalnih iskvarenih ljudi.

Postoje i određeni posebni slučajevi, kad se neki ljudi čak i ne rađaju kao ljudi, pa se za njih ne može reći da poseduju savest i razum. Da to izrazimo apstraktno, oni nisu reinkarnirani iz ljudi. Iako je ljudima pitanje ponovnog rađanja, reinkarnacije i transmigracije apstraktno i nevidljivo, ljudi bi trebalo da budu u stanju da to lako shvate; to je nešto što ljudi mogu da shvate i da razumeju. Takvi ljudi nisu reinkarnirani iz ljudi, pa iz čega su reinkarnirani? Neki se ponovno rađaju i transmigriraju iz životinja, a neki se reinkarniraju iz đavola; oni se rađaju bez ljudskosti. Ljudi bez ljudskosti rađaju se bez savesti ili razuma; to nije u potpunosti izazvano iskvarenošću. Oni su urođeno žive Sotone i živi đavoli. Reinkarnirani su iz đavola. Na primer, antihristi su zli ljudi; reinkarnirani su iz zlih ljudi. Kasnije u životu, oni prihvataju još i više Sotoninih misli i gledišta. Uz ono što izvorno poseduju, u kombinaciji sa onim što kasnije stiču, oni postaju sve lošiji. Takvi ljudi se rađaju tako da ne vole pozitivne stvari; imaju urođenu odbojnost prema pozitivnim stvarima, i u ozbiljnoj meri se opiru pozitivnim stvarima i preziru ih. Prema tome, ljudskost se kod takvih ljudi ispoljava u tome da nemaju nimalo savesti niti razuma. Kod njih je sasvim nemoguće videti ikakve vrline ili jače strane ljudskosti. Naravno, ta vrlina se zasigurno ne odnosi na umešnost u pevanju, umešnost u izražavanju sopstvenih gledišta ili na umešnost u određenoj tehničkoj veštini ili profesiji. Nije reč o tim vrlinama. Naprotiv, reč je o vrlinama ljudskosti, kao što su dobrodušnost i dobroćudnost, razumevanje prema drugima ili duboka saosećajnost. Njima u potpunosti nedostaju konkretna ispoljavanja u okviru savesti i razuma ljudskosti. Dakle, koje su glavne karakteristike ljudskosti takvih ljudi? Zastranjivanje i zlo. To su dve glavne karakteristike. Oni ne vole pozitivne stvari; kad čuju za pozitivne stvari, oni mogu da ih priznaju kao ispravne, ali ih nikada ne prihvataju. Sve u njihovom srcu i sve što otkrivaju povezano je sa zastranjivanjem i sa zlom. To je jedna od glavnih karakteristika ljudi čija je urođena ljudskost-suština zla. Takvi ljudi se reinkarniraju i transmigriraju iz đavola i Sotona. Čak i bez veštačkog usađivanja, podučavanja, uticaja ili uslovljavanja kasnije u životu, oni su već veoma zli. Urođeno su stvorenja od ove sorte. Njihove misli i gledišta urođeno poseduju brojne suštinske stvari koje su od Sotone. Povrh toga, nakon rođenja, oni prihvataju još više pogrešnih misli i gledišta iz Sotoninih zlih trendova. Stoga se može reći da se na vatru priroda-suštine takvih ljudi doliva ulje, pa ona postaje još više zla i još lošija, odnosno, ona poseduje svako zamislivo toksično svojstvo i postaje još ozbiljnija. Ovo su dva posebna slučaja ljudi reinkarniranih iz životinja i ljudi reinkarniranih iz đavola. Normalno stanje stvari je da bez obzira na nedostatke ljudskosti sa kojima se čovek rađa, dokle god on pokazuje neka ispoljavanja podlog karaktera, to spada u okvir iskvarenih naravi. Ako on može da prihvati istinu, primenjuje istinu i korača putem stremljenja ka istini, sve njegove iskvarene naravi na kraju mogu da budu odbačene. Kad njegove iskvarene naravi budu odbačene, podli aspekti njegovog karaktera će se shodno tome promeniti. Takvi ljudi jesu oni koji mogu da budu spaseni; oni su normalni iskvareni ljudi. Čak i ako pokazuješ neka ispoljavanja lošeg karaktera, nedostaje ti integritet odnosno neka ispoljavanja tvoje ljudskosti nisu u skladu sa istinom i drugima su mrska, sve dok tvoja savest i tvoj razum i dalje postoje i mogu još uvek da posluže kao osnovni uslovi za način na koji posmatraš ljude i stvari, vladaš se i postupaš – u smislu da tvoja savest i tvoj razum mogu i dalje da utiču na način na koji posmatraš ljude i stvari, vladaš se i postupaš, a tvoja savest i tvoj razum mogu još uvek da funkcionišu u tebi – onda se tvoje iskvarene naravi u konačnom ishodu mogu promeniti. Ako čovekova savest i čovekov razum ne mogu da kontrolišu niti da usmeravaju ništa što on radi, onda se može reći da je takav čovek nesposoban da prihvati istinu, a još manje je sposoban da je primenjuje. Prema tome, iskvarene naravi takvih ljudi neće moći lako da se odbace. Zašto je to tako? Zato što savest i razum takvih ljudi uopšte ne funkcionišu. Oni više nemaju priliku da prihvate istinu i više ne poseduju osnovne uslove da prihvate istinu. Tim ljudima je vrlo teško da odbace svoje iskvarene naravi. Prema tome, kakvi god problemi da postoje u tvojoj ljudskosti, ispitaj sebe da vidiš da li, u trenutku kad se spremaš da postupiš na način koji se kosi s ljudskošću ili sa istinom, u svojoj savesti išta osećaš ili u svom srcu osećaš bol ili prekor, i da li u svom srcu imaš granicu ili merilo da proceniš da li tu stvar treba ili ne treba učiniti, da li se činjenje te stvari kosi sa moralnošću ili savešću i, još dublje, da li se njome krše istina-načela. Ako imaš osećaj savesti, možeš da proceniš da se ta stvar kosi sa ljudskošću i sa istinom i, kroz funkcionisanje svoje savesti i svog razuma, možeš da se suzdržiš i da svoje postupke držiš pod kontrolom, onda imaš mogućnost ili verovatnoću da budeš u stanju da prihvatiš istinu i da praktično postupaš u skladu sa istina-načelima. Međutim, ako, dok bilo šta radiš, u svojoj savesti ništa ne osećaš, ne možeš da proceniš koje je merilo za tu stvar odnosno da li treba da je uradiš, i ne znaš da li je činjenje te stvari u skladu sa ljudskošću, moralnom pravdom ili istina-načelima – i, povrh toga, kad tu stvar činiš to se kosi sa savešću, ljudskošću ili istina-načelima, ali tvoja savest ne može da funkcioniše kako bi te sprečila da tu pogrešnu i negativnu stvar učiniš – onda ljudi poput tebe u osnovi nemaju nikakvu mogućnost da prihvate istinu. Iz toga sledi da nemaš nikakvu mogućnost da odbaciš svoje iskvarene naravi.

Mogu li ljudi da odbace iskvarene naravi zavisiće od toga da li oni mogu da prihvate istinu – to je prilično očigledno. A mogu li ljudi da prihvate istinu zavisiće od toga da li oni imaju osećaj savesti. Kako se, dakle, može raspoznati da li neko ima osećaj savesti? Neophodno je pogledati da li on, pri obavljanju stvari, ima najosnovniju savest koju ljudskost treba da poseduje i da li, kad nešto radi ili nešto govori, njegova savest funkcioniše. Na primer, kad želiš da kažeš nešto što se kosi sa tvojom savešću i sa činjenicama kako bi nekoga oklevetao odnosno kad poželiš da slažeš, tvoja savest te prekoreva: „Ne treba to da kažem. Govoriti to je laganje i obmanjivanje, a to znači da nisam poštena osoba. Bog ispituje, a moja sopstvena savest mi neće dozvoliti da to učinim. To nije primereno reći.” Posedovanje takvih misli označava da tvoja savest funkcioniše. Kad tvoja savest funkcioniše, reči koje izgovaraš i dalje mogu da sadrže određenu ukaljanost ili elemente ljudske namere i možda nisu stoprocentno tačne. Međutim, pod dejstvom tvoje savesti, reči koje izgovaraš su već relativno primerene. Ako možeš dodatno da primenjuješ istinu i da govoriš na osnovu načela, onda će reči koje govoriš biti sasvim primerene, a ti ćeš postati poštena osoba. Međutim, ako funkcija savesti na nekoga ne deluje, taj nije nužno u stanju da postane poštena osoba niti da izgovara poštene reči. Na primer, kad se kod njega Višnji o nekome raspituje, on bi mogao da pomisli: „Taj čovek zaista nije loš. Kov mu je dobar, a i ljudskost mu je prilično dobra. Da li se Višnji za njega raspituje kako bi ga unapredio? Bude li on unapređen, to znači da ja neću biti. Ne mogu da kažem istinu; reći ću samo da je prosečan” – on počinje da razmišlja o tome kako da govori na način koji će mu doneti korist. Kad tako razmišlja, da li njegova savest funkcioniše? On nema savest i funkcija savesti na njega nema dejstvo. Ljudi koji su bez savesti nemaju nikakvu ljudskost. Oni kažu sve što požele da kažu i slažu kad god požele da slažu. Zašto se zbog laganja ne osećaju loše? Zato što funkcija savesti na njih nema dejstvo. Dakle, u njihovom srcu nema ograničenja koje dolazi od savesti i razuma, niti ikakve moći obuzdavanja. Naposletku, oni prema sopstvenoj volji mogu da govore laži i da zadovolje svoju ličnu želju da slažu. Na kraju krajeva, kakvu suštinu takvi ljudi ispoljavaju? Preduzimaju stvari bez obuzdavajuće moći savesti, a to znači da funkcija savesti na njih nema dejstvo. Ljudi na koje funkcija savesti nema dejstvo prave greške i čine zlo ne osećajući u svom srcu nikakvu optužbu niti nelagodu. Prema tome, u svemu što rade, oni sopstvene interese uzimaju kao kriterijum. Takvi ljudi nemaju nikakvu moć obuzdavanja i funkcija savesti na njih nema dejstvo, pa mogu li da primenjuju istinu? (Ne mogu.) Oni ne mogu da primenjuju istinu. Da bi izmerio kakvu ljudskost imaš, moraš prvenstveno da pogledaš da li se u svojim rečima i postupcima rukovodiš savešću i razumom, da li možeš da primenjuješ istinu, da odbaciš iskvarene naravi i postigneš spasenje. Ako tvoja savest i tvoj razum mogu i dalje normalno da funkcionišu, onda si osoba sa savešću i razumom. Ako savest i razum ne obuzdavaju tvoje reči i dela, pa možeš čak da, bez ikakvog uzdržavanja, postupaš krajnje samovoljno i beskrupulozno, onda ne samo da si lišen savesti i razuma, već ti i ljudskost nedostaje. Ako sve što se ispoljava u ljudskosti nekog čoveka u osnovi može da se podvede u okvire podlog karaktera, onda taj čovek u osnovi nema nikakvu ljudskost. Glavno obeležje neposedovanja ljudskosti jeste odsustvo savesti i razuma, i obavljanje stvari bez funkcije savesti. Na primer, ako mu kažeš da čovek treba da se vlada sa savešću i ljudskošću, on razmišlja: „U čemu je vrednost savesti? Da li će mi to što imam savest doneti novac? Hoće li me to što imam savest učiniti sitim?” Međutim, stvari su drugačije kod ljudi sa savešću. Ako rukovođeni pohlepom povremeno učine nešto loše, nanoseći štetu drugima, oni će kasnije osećati samoprekor i žaljenje, pa će razmišljati: „Učinivši ovo, zaista sam se o te ljude ogrešio. Zar time nisam učinio zlo? Kako sam u tom trenutku mogao tako da se zanesem? Zašto nisam mogao da se obuzdam? Moram da pronađem način da to popravim.” Vidiš, oni su u tom trenutku nekog obmanuli i, premda jesu dobili određenu korist, kad na tu korist pomisle, u svom srcu osećaju nelagodu i sebe mrze, razmišljajući: „Kako sam tako nešto mogao da uradim? U budućnosti to više nipošto ne smem da ponovim. Radije bih živeo u siromaštvu ili ostao gladan, nego što bih to ponovio. Čovek tako nešto ne treba da uradi – uradi li to, kajao bi se celoga života!” Zbog činjenice da su jednom nešto takvo učinili imaju osećaj odvratnosti kao da su progutali mrtvu muvu. Zato to više nikad ne rade. U svom srcu osećaju žaljenje i uznemirenost. Ljudi bez ljudskosti, s druge strane, razbijaće glavu oko toga kako da druge obmanu i usredsređivaće se isključivo na to, obmanjujući ih u potpunosti bez ikakvog suzdržavanja; njihova ih savest ne prekoreva i nemaju milosti. U užasnoj meri druge povređuju, pa se čak osećaju srećno i razmišljaju: „Tako im i treba! Ko im je rekao da mi dopadnu šaka? Ako njih ne obmanem, koga bih drugog obmanuo? Nisu imali sreće što su na mene naleteli!” Imaju li takvi ljudi ikakav osećaj savesti? (Ne.) Koliko god da druge užasno obmanjuju odnosno u kojoj god meri da im naude, ne izgovaraju ni jednu jedinu reč izvinjenja i ne osećaju nikakvu krivicu niti žaljenje. Umesto toga, u svom srcu se osećaju ponosno i srećno. Svaki put uživaju u onome što su obmanom dobili, ne osećaju se uznemireno, već veruju da je to sasvim opravdano. Za sebe misle da su sposobni, vešti i pametni, da je to što su u tom trenutku mislili i uradili bilo ispravno, te da je obmanom trebalo još i više da dobiju. Recite Mi, imaju li takvi ljudi ljudskost? (Ne.) Nakon što učine zlo, oni i dalje na ovaj način mogu da razmišljaju i da se tako ponašaju. Misliš li da takav čovek može da bude spasen? Bude li se našao u sličnim okolnostima, hoće li on opet da obmanjuje? (Hoće.) Postajaće samo sve veštiji u obmanjivanju, sve zadovoljniji sobom i, što više bude obmanjivao, osećaće se sve pametnijim. Sa svakom obmanom, srce mu postaje sve mračnije, postupci su mu sve nemilosrdniji, a metode su mu surovije. Za takve ljude nema spasenja. Može se reći da ih je Sotona u potpunosti zarobio. Oni su zli ljudi, đavoli i pravi pravcati nitkovi. Ako s takvim ljudima razgovaraš o savesti i ljudskosti, oni će ti se podsmevati i govoriti: „Tupane, da postupaš sa savešću i ljudskošću – i ko će ti za to dati novac? Zar na kraju nećeš završiti siromašan? Vidi kako meni dobro ide, a vidi sebe – tako si jadan!” Podsmevaće ti se i preziraće te. Takva je ljudskost u potpunosti lišena savesti – takvi ljudi su u potpunosti izgubili savest; potpuno su ih obuzeli đavoli i postali su pravi pravcati živi đavoli. Stoga, s takvim ljudima ne razgovarajte o istini – oni ne mogu da je prihvate. Nemaju čak ni normalnu ljudskost, pa kako mogu da prihvate istinu? Ljudi koji mogu da prihvate istinu poseduju granicu kad je reč o posmatranju ljudi i stvari, o vladanju i postupanju, a posebno kad je reč o njihovim ličnim interesima. U čemu je ta granica? U tome da ih njihova savest obuzdava i kontroliše. Ako njihova savest može da ih obuzda i kontroliše, može se reći da takvi ljudi i dalje imaju određeni stepen ljudskosti i granicu u sopstvenom vladanju. To znači da postupaju uz određeni nivo pristojnosti. Kad se s drugima druže ili bilo šta rade, ako ne razumeju istina-načela niti znaju kako da postupaju u skladu sa istinom, oni makar mogu da poštuju granice savesti. Drugim rečima, njihova savest i dalje ima svest i može da funkcioniše. Ako savest može da im funkcioniše, onda imaju mogućnost da prihvate istinu. Njihova će se savest razvijati u pozitivnom smeru i naposletku će se delovi njihovog karaktera koji nisu dobri donekle promeniti. Kako se njihov karakter bude postepeno preobražavao, i razne njihove iskvarene naravi će, korak po korak, biti odbačene. Je li ovo sada jasno? (Jeste.)

Ljudi treba jasno da vide koga Bog spasava i koje delove u ljudima Bog spasava i preobražava. Kao prvo, oni treba jasno sebe da razumeju, a kao drugo, treba da imaju i sposobnost raspoznavanja u pogledu onih oko sebe. Kad je reč o ispoljavanjima podlog karaktera, neka od njih obuhvataju otkrivanje iskvarenih naravi. To se prvenstveno odnosi na ispoljavanja kojima se krši istina i kojima se iskazuju bunt i otpor prema Bogu. U ljudskim očima, takvim postupcima se ne krši zakon i zakon ih ne bi osuđivao, ali ih Bog osuđuje. To se podvodi pod iskvarene naravi. Ostala ispoljavanja podlog karaktera ne obuhvataju samo iskvarene naravi, već se odnose i na problem posedovanja podmukle ljudskost-suštine. Takvi ljudi su kadri da učine svakakva loša dela i krajnje su zli ljudi. Ako u svom karakteru čovek ima probleme samo u jednom aspektu, ali i dalje govori i postupa sa savešću i razumom, i samo pod naročitim okolnostima počini određeno zlo, tada on nije zla osoba. Zli ljudi nemaju uopšte ni savest ni razum. Mogu li ljudi bez savesti i razuma da čine dobre stvari? Nipošto ne mogu. Mogu li da primenjuju istinu? Mogu još manje. Ako savest nekog čoveka funkcioniše i poseduje moć obuzdavanja, onda se njegovi karakter i ponašanje u određenoj meri mogu popraviti. Ako čovek nema savest i, ma šta da radi, nedostaje mu funkcija savesti, onda se njegov karakter i njegovo ponašanje neće popraviti. Prema tome, raspoznavanje nekog čoveka ne može se u potpunosti zasnivati na njegovom karakteru ili integritetu; prvenstveno treba videti da li on poseduje savest i razum i da li njegova savest i njegov razum funkcionišu. Ako on ima savest i razum i, u njegovom postupanju, njegova savest i njegov razum mogu da funkcionišu, onda on i dalje poseduje osnovnu ljudskost. Ako u njegovim postupcima nedostaje funkcija savesti i razuma, onda on ne poseduje osnovnu ljudskost – lišen je ljudskosti. Ljudi koji poseduju osnovnu funkciju savesti i osnovnu ljudskost imaju mogućnost za spasenje, dok oni kojima nedostaje osnovna ljudskost nemaju mogućnost za spasenje. Koji je presudni činilac u tome da li neko može da dobije spasenje? (Presudni činilac je u tome da li on u sebi ima savest i razum.) Tako je. Dakle, možete li da raspoznate da li neko ima savest i razum? (Možemo pomalo to da raspoznamo. Najvažnije je videti da li nekog čoveka, u njegovom postupanju, interno obuzdavaju savest i razum i da li on ima moralne granice.) U smislu doktrine i teorije, to se tako objašnjava – no, imate li neke konkretne primere? (Na primer, neki ljudi, pri izvršavanju svoje dužnosti, krše načela i čine nepromišljena nedela, a braća i sestre im ukazuju na njihove probleme ili ih orezuju. U takvim slučajevima, ako imaju savest i razum, ti ljudi će aktivno razmišljati o sebi i nastojaće da sebe spoznaju. Međutim, ako im nedostaju savest i razum, u njima može da se javi ogorčenost ili mogu čak da uzvrate udarac i da se svete.) To je dobar primer. Kad ljude sa savešću i razumom drugi kritikuju jer su učinili nešto pogrešno, oni osete stid i krivicu. U njihovom srcu nastaje žaljenje, a uz žaljenje, imaće ispoljavanje pokajanja i spremnost da budu bolji. Kad je reč o ljudima bez savesti i razuma, ma koliko da su ogromna nedela ili greške koje čine, kolike god gubitke da izazivaju crkvenom radu odnosno kolike god probleme ili ometanja da donose braći i sestrama, suočeni s kritikom, oni imaju na stotine razloga da sebe opravdaju i uzmu u odbranu, odbijajući da i najmanje priznaju svoje prestupe. Očigledno je da izazivaju gubitke u poslu, a ipak u svom srcu ne osećaju nikakvu krivicu. Recite Mi, da li će osećati žaljenje? (Neće.) Neće osećati žaljenje. Mogu li da se pokaju ljudi u kojima nema žaljenja? (Ne.) Jesu li ljudi koji ne mogu da se pokaju oni koji prihvataju istinu? (Nisu.) Hoće li nastaviti da rade isto? (Da.) Do kada? (Budući da im nedostaje osećaj savesti, radiće to i dalje.) Tako je. Radiće to i dalje. Šta god da drugi govore, oni to neće slušati: „Svidelo ti se to ili ne, ja stvari radim na ovaj način! To što crkveni rad trpi gubitke, kakve to veze ima sa mnom? Najvažnije je da ja ne istrpim nikakve gubitke.” To je njihovo gledište. U redu, to bi bilo sve u našem razgovoru u zajedništvu na ovu temu. Razmislite o onome o čemu smo razgovarali, uporedite to sa sobom i sa stvarima i ljudima oko sebe, postepeno to shvatite i koristite ove reči da posmatrate druge, da posmatrate stvari i posmatrate sebe. Malo-pomalo, steći ćete razumevanje o ovim stvarima.

Prethodno smo u zajedništvu razgovarali o brojnim konkretnim ispoljavanjima koja se odnose na ljudskost, urođena stanja i iskvarene naravi. Danas ćemo nastaviti da razgovaramo o nekim konkretnim ispoljavanjima koja se tiču ova tri aspekta. Krenućemo od prvog ispoljavanja: ljigavosti. Šta označava ovaj izraz? (Označava da neko nije staložen, da nije čestit i pristojan, da je tajanstven i da nešto krije.) (Označava da je nečije ponašanje i držanje relativno rđavo.) Relativno rđavo – to deluje pomalo apstraktno. Većina ljudi ne može da zamisli kako se ova rđavost tačno ispoljava. Ima li još nekih mišljenja? (Ljigavost označava da je nečije ponašanje i držanje relativno vulgarno.) Koliko aspekata ste pomenuli? Biti tajanstven i uvek nešto kriti, biti rđav, vulgaran, ogavan, beščastan – zar ovo nisu ispoljavanja? (Jesu.) Može li se koncept ljigavosti onda zameniti sa ogavnošću i niskošću? (Može.) U koji aspekt se kategorišu ova ispoljavanja ljigavosti? (U podao karakter.) Je li to nedostatak ljudskosti? (Nije.) Ovo ispoljavanje je po svojoj prirodi daleko ozbiljnije od nedostatka ljudskosti, pa se ne može kategorisati kao nedostatak ljudskosti. Ljigavost je ispoljavanje podlog karaktera. Ako se neko ponaša na ljigav način, premda se ne može reći da je taj čovek zla osoba, posmatrajući to iz ugla ispoljavanja ljigavosti, on ljude uvek navodi da prema njemu osećaju odbojnost i gađenje. Takvi ljudi koji ispoljavaju ljigavost svakako čine stvari na skriven i tajnovit način, pritom nisu uopšte otvoreni, ponašaju se relativno nisko i uvek čine ogavne stvari. Odnosno, pri obavljanju stvari, služe se ogavnim, besramnim i beščasnim metodama, metodama koje nisu časne niti su otvorene. Kad ovo vidi, većina ljudi oseća gađenje i prezir. To pokazuje da su oni ogavni i niski. Njihova najistaknutija karakteristika jeste da su naročito bedni, niski i ogavni. Ma šta radili ili govorili, oni ne mogu da budu čestiti ni otvoreni; uvek izvode neke mutne radnje i bave se nekim nečasnim stvarima. Na primer, vera u Boga se univerzalno priznaje kao vrlo pristojna stvar, nešto što ljudi mogu da shvate i što odobravaju. Međutim, kad ovi ljudi veruju u Boga, oni se ponašaju kao da su krenuli pogrešnim putem, kao da je to nešto nečasno. Takvi su ljudi koji su ogavni i ljigavi. Kakvu ulogu među drugima obično imaju ljigavi ljudi? (Oni su negativni likovi, ljudi dostojni prezira.) Oni imaju negativnu ulogu. Koje karakteristike imaju takvi ljudi? Na osnovu njihovog izgleda, moguće je da ne možeš da zaključiš da su veoma loši odnosno da ne možeš da vidiš da u onome što rade imaju ikakve loše namere. Međutim, nakon što sa njima neko vreme dolaziš u kontakt, osećaš da oni uvek govore i postupaju na način koji nije čestit, a ni otvoren. To što govore zvuči lepo, ali je ono što rade iza kulisa sasvim drugačije. Uvek osećaš da im namere nisu ispravne odnosno da ne govore o stvarima koje nameravaju da urade, zbog čega se osećaš zbunjeno. Na kraju, počinješ da osećaš da su takvi ljudi izrazito nepouzdani, da rade jedino ogavne, nepoštene stvari i da ti uvek pokvare ono što radiš. Ovo su ljigavi ljudi. Nećeš videti da ti ljudi otvoreno izražavaju svoja različita gledišta niti da otvoreno iznose prigovore. Pred drugima, oni bi čak mogli da kažu nešto što zvuči lepo, poput: „Ne smemo to da uradimo; moramo da postupamo sa savešću.” Međutim, iza kulisa, oni stvarima manipulišu, podstiču neke glupe, neuke ljude koji nemaju sposobnost raspoznavanja da postupaju shodno njihovim namerama. Na kraju, ta stvar koju su želeli da postignu bude obavljena, oni uživaju u rezultatima ovog postignuća, a ipak niko ne uviđa da je to bilo njihovo maslo. Vidiš da u prisustvu drugih oni ništa ne govore niti rade, a razvoj događaja naposletku ipak ide u onom pravcu koji su oni izmanipulisali. Posmatrajući iz ovog ugla, takvi su ljudi i donekle podmukli. Ima li u vašem okruženju ljigavih ljudi? Da li je drugima najčešće lako da raspoznaju ili prozru ljigave ljude? (Nije.) Ti ljudi se prilično dobro prikrivaju. Kod njih se stvar svodi na problem karaktera; oni imaju lošu ljudskost-suštinu. Da li ste se susretali sa ljigavim ljudima? Da li su vam jasna glavna ispoljavanja takvih ljudi? (Nisu naročito.) Od sada pa nadalje, morate da obratite pažnju i da posmatrate kakvi ljudi među vama često otkrivaju razna ispoljavanja ljigavosti. Jesu li ispoljavanja u ovom pogledu relativno apstraktna i skrivena? (Jesu.) Čak i ako oko tebe ima takvih ljudi, budući da ih je teško raspoznati, neće ti biti lako da ih primetiš. Kad jednog dana prepoznate takvu osobu, možete da je posmatrate i da, od početka do kraja, beležite njena ispoljavanja kako biste uvideli kakve su zaista njene karakteristike i suština, a zatim ih rezimirali. Zasad ćemo se zaustaviti ovde u okviru teme ispoljavanja ljigavosti.

Sledeće ispoljavanje je razvratnost. Pogledajmo prvo – u koji aspekt spada razvratnost? (U podao karakter.) Ona spada u podao karakter. Dakle, na koje se probleme razvratnost uopšteno odnosi? (Na probleme sa nečijim vladanjem u međuljudskim odnosima.) To je prilično tačan odgovor – razvratnost se uopšteno odnosi na probleme u vladanju u odnosima između muškaraca i žena. Dakle, da li se razvratnost odnosi na muškarce ili na žene? (I na muškarce i na žene.) Ona se ne odnosi samo na jedan pol. Takvi muškarci postoje, a postoje i takve žene. Prema tome, ne moraju samo muškarci da budu razvratni. Ako žene imaju problem u vladanju u međuljudskim odnosima, i to je razvratnost. Prema tome, koja su konkretna ispoljavanja razvratnosti? Večita želja za druženjem sa suprotnim polom i za hvalisanjem – kakav je ovo problem? Zar ovo nije donekle razvratno? (Jeste.) Takve ljude uzbuđuje kad vide pripadnike suprotnog pola. Što je prisutno više pripadnika suprotnog pola, oni su sve uzbuđeniji i sve više žele da se prave važni. A posebno kad je reč o određenim ljudima, u kojoj meri se oni prave važni? Razgolićuju pleća i pokazuju leđa, gestikuliraju provokativno, izgovaraju provokativne reči – nisu li ovo ispoljavanja razvratnosti? (Jesu.) Dokle god su u blizini pripadnici suprotnog pola, bez obzira na njihovu starost ili činjenicu da li je u pitanju neko ko se njima dopada, oni se odevaju ekstravagantno, zavodnički ili privlačno kako bi privukli pripadnike suprotnog pola. Zar ovo nije ispoljavanje razvratnosti? (Jeste.) Ovo je najuobičajenije ispoljavanje. Ta pojava je već postala uobičajena i među nevernicima se ne smatra nimalo neobičnom. Oni to ne smatraju razvratnošću, već to posmatraju kao krajnje normalno i pristojno. Oni veruju da pripadnici oba pola treba lepo da se odevaju kako bi sebe učinili privlačnim i kako bi im se pripadnici suprotnog pola divili, tako da to pripadnike suprotnog pola podstakne da ih saleću. Jesu li takve misli i gledišta razvratne misli i gledišta? (Jesu.) Oni uvek žele da budu u centru pažnje suprotnog pola, želeći uvek da ih privuku i za sebe zainteresuju; bez obzira na svoj bračni status ili starost, uvek imaju ove misli i ovako postupaju, a život im je ispunjen takvim razmišljanjem – zar to nije razvratnost? (Jeste.) Ovo su neka ispoljavanja koja većina ljudi smatra relativno prihvatljivim i ne vidi ih kao preteranu razvratnost – već naprosto kao želju da se neko pred suprotnim polom predstavi i hvališe. Na primer, nošenje lepe odeće, nanošenje malo parfema, pomalo zavodljivo odevanje, izgovaranje provokativnih reči ili razmetanje sopstvenim šarmom – ova razvratna ispoljavanja jesu stvari koje većina ljudi smatra prihvatljivim. Ozbiljnije ispoljavanje razvratnosti je u tome da, bez obzira na okruženje u kome vide pripadnike suprotnog pola, takvi ljudi sebi daju slobodu da ih dodiruju. Ležerno im se približavaju i dodiruju ih ni ne razmatrajući to da li se druga osoba s tim saglašava, ponašajući se kao da su s njom oduvek bliski. Posebno su vešti u posmatranju tuđih izraza lica i reakcija. Ako vide da nekoj osobi to nije odbojno i da je relativno pitoma, usuđuju se da joj ležerno dodiruju glavu ili leđa ili čak da pored nje sednu, odnosno, ako se ta druga osoba ne opire, da je drže za ruku. Neke žene mogu muškarcima neposredno da sede u krilu, ne mareći kako bi se, kad to vide, drugi zbog toga mogli osećati. Od običnog hvalisanja ovo je uznapredovalo u nešto pozamašnije. Zar ovo nije razvratnost? (Jeste.) Može li većina ljudi da prihvati ovakvu razvratnost? (Ne mogu da je prihvate.) Neki ljudi ovo ne smatraju naročito velikim problemom, pa još i kažu: „Ovo nije razvratnost. Sasvim je normalno da muškarci i žene međusobno pokazuju naklonost. U suprotnom, u čemu je svrha života? Muškarci treba da uživaju u ženama, a žene treba da uživaju u muškarcima – samo je tada život zanimljiv.” Ako im među pripadnicima suprotnog pola niko ne upućuje takve razvratne gestove, oni pomišljaju: „Znači li to da sam bez šarma? Zašto ne mogu da privučem pripadnike suprotnog pola?” Zatim se osećaju razočarano. Kad takvi ljudi naiđu na nekog razvratnog ko im se udvara, osećaju se vrlo zadovoljno i u sebi oduševljeno. U najmanju ruku, osećaju se fizički i mentalno zadovoljeno, razmišljajući da to što su nekog za sebe zainteresovali čini njihov život vrednim. Prema tome, neki ljudi mogu da prihvate takvu razvratnost. Na primer, pretpostavimo da se nekome dopada druga osoba i da prema njoj gaji osećanja; ako ga ta osoba uvek ignoriše i za njega ne pokazuje zanimanje, on se oseća veoma razočarano. Međutim, ako ga ta osoba povremeno dodirne, zadirkuje, miluje mu ruku ili sedi dovoljno blizu njemu kako bi osetila toplinu njegovog tela – odnosno, odu li stvari korak dalje, ako je to muškarac koji sebi daje slobodu pred nekom ženom, ona zatim pomisli: „Ah, baš lepo. Ja mu se dopadam. Iako u ovom svetu ne možemo da se spojimo u jedno, to što se prema meni odnosi ovako razvratno moj život makar čini vrednim!” Vidiš, neki ljudi iz dubine svog srca prihvataju takvu razvratnost, umesto da je preziru. Njihov stav zavisiće od toga da li im se dopada osoba suprotnog pola koja te stvari radi. Ako im se dopada i ne osećaju odbojnost ili u svom srcu za njom čak i žude, oni takve razvratne ljude ili razvratne postupke ne preziru. Naprotiv, mogu da ih prihvate i u svoje srce prime, i da za njih tu nađu mesto. Dakle, neki ljudi u sebi prihvataju takve razvratne pojedince. Budući da razvratni ljudi nisu dobri, zar to ne znači da su razvratni i oni koji mogu da prihvate takvo razvratno ponašanje? (Znači.) I oni su razvratni. Postoje neka ispoljavanja koja su još ozbiljnija od ovakve razvratnosti – ne samo sitno hvalisanje, ne samo razmenjivanje pogleda odnosno fizičkog milovanja, već odlazak i korak dalje. Um tih ljudi je u potpunosti zaokupljen takvim razvratnim stvarima. Ako se to događa kad se neko s nekim zabavlja, to je normalno ispoljavanje. Međutim, ako nečije godine i stvarne prilike to ne dozvoljavaju, a on i dalje, kad vidi pripadnike suprotnog pola, samo razmišlja o takvim stvarima, koja je onda suština tog ispoljavanja? To znači da, pri susretu s pripadnicima suprotnog pola, on uvek ima nekakvu želju i žudnju odnosno da na umu ima nekakav cilj – nije reč o tome da on naprosto želi da zadovolji nekakvu psihološku potrebu i to je sve, već on želi da preduzme značajne radnje i postigne značajan napredak. U svom srcu on neprekidno juri za tim stvarima; osim što u svom umu razmišlja o razvratnim stvarima, u smislu sopstvenog ponašanja, on takođe počinje da teži uspostavljanju kontakta sa prikladnim pripadnicima suprotnog pola da bi se prepustio svojoj seksualnoj želji i dao joj oduška. Zar takvi ljudi nisu razvratni? (Jesu.) U poređenju sa prethodna dva tipa razvratnih ljudi, zar ovaj tip razvratnog čoveka nije veoma opasan i zastrašujuć? (Jeste.) Takvi razvratni ljudi mogu u svakom trenutku da stupe u akciju – to uveliko pokazuje da su veoma rđavi i razvratni. Kad je reč o nivoima van okvira toga, o njima nećemo dodatno raspravljati.

Dakle, među ova tri tipa razvratnosti, koji možete da prihvatite? Odnosno, za koji od njih smatrate da je nečije takvo postupanje normalno, da nije veliki problem i da je takva osoba neko prema kome ne osećate previše gađenja ili prezira, te donekle možete da je prihvatite? Koji stepen razvratnosti možete da prihvatite? (Ne možemo da prihvatimo nijedan.) Zašto ne možete da prihvatite nijedan stepen razvratnosti? (Priroda poslednjeg tipa razvratnosti je prilično podla i, premda prvi tip razvratnosti obuhvata samo hvalisanje pred suprotnim polom, to izaziva ometanja onima oko njih.) Prvi tip čoveka nema u svom srcu jasan osećaj razlike među polovima. Kad dolazi u kontakt sa suprotnim polom, većina ljudi vodi računa o granicama između muškaraca i žena. Konkretno, kad je reč o ženama koje dolaze u kontakt sa muškarcima, one treba da ostanu uzdržane i da pred muškarcima zadrže određene granice. Međutim, neke žene uživaju da dolaze u kontakt s pripadnicima suprotnog pola i uzbude se kad vide nekoga ko im se dopada. Čim im se za to ukaže prilika, pronalaze izgovor da uspostave kontakt. Svako ko namerno nastoji da dolazi u kontakt sa suprotnim polom ima nešto nenormalno u svom srcu. Iako prvi tip razvratnosti ne obuhvata suštinski značajne postupke razvratnog postupanja, ne dovodi ni do kakvih konkretnih događaja niti uključuje seksualne napade, na temelju ispoljavanja takvih ljudi, u smislu vladanja u međuljudskim odnosima, njima nedostaju jasne granice između muškaraca i žena. Odnosno, u svom srcu, oni nemaju nikakve jasne granice i ne shvataju da normalni ljudi treba da imaju osećaj stida i da druge ne navode da ih gledaju s negodovanjem. Ako neko pokazuje razvratna ispoljavanja i povodom toga ništa ne oseća, on nije normalna osoba i, u najmanju ruku, nedostaju mu savest i razum normalnih ljudi. Nezavisno od toga da li je neko muškarac ili žena, on mora da poštuje granice među polovima i u srcu mu mora biti jasno da se te granice ne smeju prekoračiti. Bog je stvorio muškarce i žene sa urođenim različitostima; tu granicu među njima nije moguće pomutiti. Ako nekome nikada nisu jasne granice između muškaraca i žena i pred pripadnicima suprotnog pola se neprekidno pravi važan, onda to nije samo opšta raskalašnost ili nedostatak obuzdavanja – to obuhvata problem u vladanju u međuljudskim odnosima. Bez obzira na to da li stvari koje on radi uključuju značajne probleme ili ne, sve dok ta ispoljavanja sadrže probleme u vladanju u međuljudskim odnosima, ona su nespojiva sa ljudskim osećajem stida. Posebno u stvarima između muškaraca i žena, ako čovek nema stida ili mu nedostaje osećaj stida, onda je on u velikoj opasnosti. Ako pred pripadnicima suprotnog pola možeš namerno da se razmećeš šarmom i nastojiš da ih privučeš, najverovatnije ćeš uznapredovati do sledećeg stepena razvratnosti. Možda to krene od hvalisanja, ali se lako može razviti u pipkanje drugih ljudi, a odatle može lako da se razvije u nešto još značajnije, da bi se na kraju otrglo tvojoj kontroli. Vidiš, bez obzira na stepen razvratnosti, dokle god je to u okvirima razvratnosti, to uključuje problem u vladanju u međuljudskim odnosima. Čim to uključuje problem u vladanju u međuljudskim odnosima, nema nikakve razlike u stepenu razvratnosti. Razlog je u tome što takvi problemi mogu da se otrgnu kontroli – krećući od hvalisanja i odsustva osećaja stida, to može lako da uznapreduje do fizičkog kontakta, do razvijanja naklonosti, a zatim do međusobne nerazdvojivosti. Odatle može dalje da uzme maha i da se otrgne kontroli, a tada je prekasno za žaljenje. Kad jednom postane stvarnost, to je teško privesti pristojnom kraju. Prema tome, kakva god ispoljavanja razvratnosti da pokazuješ, dokle god ona obuhvataju problem u vladanju u međuljudskim odnosima, ako se ne obuzdaš i nemaš osećaj stida – ako si potpuno ravnodušan prema tome šta drugi govore o tebi, kako te ljudi procenjuju ili kako te Bog vidi – onda si u velikoj opasnosti. Šta znači biti u velikoj opasnosti? To znači da, počevši od uobičajenih razvratnih postupaka i ispoljavanja, vrlo lako možeš da se izopačiš i činiš apsurdne stvari zbog kojih ćeš celoga života žaliti. Da li razumeš? (Da.) Prema tome, ako ne možeš da prozreš suštinu problema razvratnosti i ne uspeš pravovremeno da ga rešiš, vrlo si problematičan. Ako pokazuješ takva ispoljavanja ili uživaš u stremljenju takvim stvarima, to dokazuje da postoji ozbiljan problem u tvojoj ljudskosti. Kakav problem? Nedostaje ti osećaj stida. Problem u vladanju u međuljudskim odnosima je povezan s čovekovim osećajem stida. Ako nemaš osećaj stida, tad nemaš nikakve granice kad takve stvari činiš. Na šta god pomisliš, to možeš da uradiš. Tvoje misli i želje neće biti kontrolisane niti ograničene. Dokle god je okruženje prikladno, tvoje misli i želje će iskoristiti priliku da se pokrenu, postepeno će nadolaziti i dostići će tačku pucanja. To će dovesti do užasavajućih posledica.

Ako oko vas postoje takvi razvratni ljudi, čiji problem s razvratnošću nije samo u povremenom upućivanju jedne provokativne opaske i čija razvratnost nije usmerena samo na nekoliko konkretnih pojedinaca – već se oni često tako ponašaju, nemaju nikakav osećaj stida i taj problem ostaje nerešen čak i kad ih drugi ljudi prezru, podsete ili upozore, pri čemu oni nastavljaju da budu razvratni, a njihova razvratnost postane još i ozbiljnija – i ako se susretnete s takvim ljudima, onda morate da ih izbegavate. Zašto treba da ih izbegavate? Zato što razvratni ljudi ne znaju za stid. Da li se bestidni ljudi u svojim postupcima na bilo koji način obuzdavaju? Mogu li da se obuzdaju? (Ne.) Oni ne mogu da se obuzdaju, pa zato takve ljude moraš da izbegavaš; daj sve od sebe da izbegneš da se s njima družiš. Ako posao nalaže da s njima moraš da budeš u kontaktu i to ne može da se izbegne, neka to bude isključivo poslovni odnos, s tim da je najbolje da kad s njima dolaziš u kontakt bude prisutno nekoliko drugih ljudi. Nemoj sa njima da budeš nasamo i nemoj im pružiti nikakvu priliku da te iskoriste. Daj sve od sebe da izbegneš da s njima budeš nasamo, kako ne bi upao u iskušenje i kako Sotoni ne bi pružio nikakvu priliku da te iskoristi. Kakvo god da je to razvratno ponašanje, dokle god prepoznaješ da takvi ljudi u svom vladanju u međuljudskim odnosima nemaju stida, da mogu da očijukaju sa svakim pripadnikom suprotnog pola i da su čak u toj meri razvratni da u prisustvu mnogih pripadnika suprotnog pola mogu bestidno da se šale, govoreći kao da je to savršeno normalno, dok njihovi slušaoci crvene u licu, osećaju se neprijatno i nisu u stanju da to podnesu, a oni sami ništa ne osećaju, nisu toga svesni i nije ih briga, onda se takvi ljudi moraju izbegavati. Da li razumete? (Da.) Posebno onda kad ti takvi ljudi, dok s njima nasamo komuniciraš, pokazuju naročitu brigu i pažnju, pa su još i uviđavni prema tvojim manama i nedostacima, a zatim često počnu da te pipkaju ili da se otvoreno prikazuju kao uglađeni i prefinjeni ljudi, pri čemu njihove reči uvek sadrže prizvuk razvratnosti – takvi su ljudi veoma opasni i s njima morate da budete na oprezu. Ima i nekih ljudi koji, kad je reč o stvarima o kojima bi se jasno moglo besediti sa pripadnikom istog pola ili bi se kod takvog moglo raspitati, odnosno kad bi posao mogao da se obavi sa nekim pripadnikom istog pola, na ovaj način ne postupaju, već su uporni da potraže nekog ko je suprotnog pola. Koji god pripadnik suprotnog pola da im zapadne za oko, neprekidno mu postavljaju pitanja, saleću ga, pokreću nepotrebnu konverzaciju i smišljaju stvari da ga gnjave, postavljajući mu uvek beskorisna pitanja koja ne moraju da budu postavljena i ulažući veliki trud da iznađu prilike kako bi s tom osobom nasamo komunicirali. Te prilike iznalaze s ciljem da zadovolje sopstvene želje. Bez obzira na to jesi li muškarac ili žena, šta treba da učiniš kad naiđeš na takve ljude? (Da ih se klonim.) Treba da smisliš način da ih odbiješ; da im to jasno staviš do znanja. Nemoj se samo ćutke držati podalje od njih, smatrajući da je to dovoljno. Ako su te saletali samo jednom, možda ne budeš u stanju da utvrdiš da li se ponašaju nepristojno. Ali ako te uzastopno saleću, to moraš jasno da im staviš do znanja. Šta treba da kažeš? Možeš da im kažeš sledeće: „Već me nekoliko puta salećeš – na šta tačno ciljaš? Objasni mi to! Da li mi zaista imamo takav odnos u radu? Ima toliko ljudi koje bi mogao da pitaš, a ti uporno dolaziš kod mene i mene pitaš – jesmo li mi zaista toliko bliski? Nemoj to da radiš. Nisam zainteresovan i ne dopada mi se da se na ovaj način družim s ljudima. Molim te da me ubuduće više ne ometaš. Uopšte me ne zanimaš. Nastaviš li ubuduće da me tako uznemiravaš, neću biti nimalo fin!” Kakav pristup treba zauzeti prema takvim ljudima? (Treba da ih se klonimo i da ih odbijemo.) Ako su, uprkos ponovljenim opomenama, takvi ljudi nepopravljivi, kako s njima treba postupiti? Prema njima onda treba postupiti shodno crkvenim upravnim propisima, time što će biti izolovani ili uklonjeni. Neki pojedinci vole ljudima da ugađaju, ne usuđuju se da druge uvrede i u sebi se plaše takve razvratne osobe. To je problematično. Takvi razvratni ljudi njima mogu samo da se poigravaju. Prema takvim razvratnim ljudima potrebno je ozbiljno postupiti. Tvoje držanje prema njima treba da bude hladnije, ali nema potrebe da se uznemiravaš – samo im smireno reci: „Hajde da se ne igramo ovih dečjih igrarija. Jasno vidim koji ti je cilj. Kod mene ova tvoja igra ne prolazi. Ne dopadaš mi se, zato te molim da me ponovo ne ometaš! Budeš li me uzastopno saletao, tobom ću se pozabaviti na brojne načine!” Zar se oni ovako ne odbijaju? (Da.) Hoćete li moći da ih odbijete na ovaj način? (Da, nakon što smo čuli Božje reči. Pre nego što je Bog govorio, ne bismo se usudili da ih tako odbijemo.) Jasno, ovo je samo primer. Takve situacije nisu ograničene na slučajeve u kojima muškarci uznemiravaju žene, već obuhvataju i slučajeve kad žene uznemiravaju muškarce. Ukratko, bilo da si muškarac ili žena koji su predmet tuđeg uznemiravanja, ako možeš jasno da vidiš da takvi razvratni ljudi zaista ne stupaju u normalne interakcije, u iskrene konverzacije niti se sa tobom savetuju, onda možeš da ih odbiješ. U kontaktu sa takvim ljudima, vrlo lako može da se oseti njihova namera i treba da budeš na oprezu. Treba da im kažeš: „Mi se ne poznajemo, zato ti je bolje da me ne uznemiravaš!” Ako te oni uzastopno uznemiravaju, a tebi je i dalje previše neprijatno da ih odbiješ, brinući da bi mogao da povrediš njihova osećanja, razmišljajući da kao brat ili sestra prema njima treba da budeš tolerantan, trebalo bi da shvatiš posledice koje takva tolerancija može da donese. Ako ti se oni dopadaju i spreman si da se s njima družiš, to je tvoja sloboda. Naravno, zar nije glupavo da saosećaš sa razvratnom osobom ili čak da ti se ona dopada? Ako prema tebi može da se ponaša na razvratan način, to isto može da učini i prema drugima. Družeći se s takvim ljudima sebi kopaš grob – prizivaš smrt. Prema tome, kad je reč o takvim ljudima, treba direktno da ih odbiješ; da im stvari jasno staviš do znanja i da im kažeš da se drže podalje od tebe. Zar to nije sasvim jednostavno? (Jeste.) Istinski razvratni ljudi jesu oni koji u sopstvenoj ljudskosti nemaju stida. Jasno, bilo da su muškarci ili žene, ljudi povremeno mogu da pokažu neka pomalo nenormalna ispoljavanja kad se susretnu s pripadnicima suprotnog pola. Sve dok to ne prelazi u naviku, ne dovodi do postupaka ili posledica i čovek, kad nakon nekog vremena oseti da je to neprikladno, može to da koriguje, to se ne može kategorisati kao razvratnost. Ne treba generalizovati ta pomalo nenormalna ispoljavanja. Razvratnost je ispoljavanje odsustva stida u čovekovoj ljudskosti. Glavno ispoljavanje takvih ljudi je u tome da u svom vladanju u međuljudskim odnosima nemaju stida – oni su neobuzdani, nesputani i naročito razuzdani. To se kategoriše kao ispoljavanje razvratnosti u okviru čovekove ljudskosti. Dakle, znate li kako da se pozabavite takvim ljudima i kako da se sa njima nosite? (Da.) To bi bilo sve u našem razgovoru na temu razvratnosti.

Hajde da porazgovaramo o još jednom ispoljavanju: poganosti. Kakav je ovo problem? (To je problem podlog karaktera.) Poganost spada u podao karakter i kategoriše se pod ljudskost. Je li poganost donekle slična ljigavosti? (Jeste.) I ona je ispoljavanje podlog karaktera. Poganost označava postupanje u kome se ne poštuju pravila, na nepošten način, ne samo obavljanje stvari bez načela ili ograničenja savesti i moralnosti, već i obavljanje stvari na način koji je posebno ogavan i nizak. Koja su ispoljavanja poganosti? Na primer, pogan čovek vidi da je neko kupio lep automobil kakav on sâm sebi ne može da priušti. Kad prođe pored te osobe, on je pozdravi i naglas joj kaže: „Lep automobil! Mora da si bogat!” Njegove reči zvuče prijatno, ali čim se vlasnik automobila udalji, on pljune na automobil – fuj! Zar ovo nije poganost? (Jeste.) Kakvo je ponašanje pljuvanje? (Poganost.) To nazivamo poganošću. Poganost označava posebnu ogavnost, prljavost i vulgarnost – to je besramno ponašanje zbog koga ti se drugi rugaju i preziru te, koje ljude navodi da tvoj karakter smatraju niskim, a tebe besčasnim. Neki ljudi, na primer, vide da njihov sused ima dobrog psa, pa u sebi osete ljubomoru: „Njegova porodica ima tako dobrog psa. Zašto ja nisam kupio tog psa?” Stoga pronalaze način da tog psa ubiju i nakon toga blistaju od sreće. Kad se vrate kući, slave, otvaraju šampanjac i priređuju gozbu, osećajući se srećnije nego ikad ranije. Recite Mi, da li je ovaj čovek užasan ili nije? (Jeste.) To je poganost. Dokle god se drugima dešava nešto dobro i osećaju se srećno, on postaje nesrećan i smišlja načine da im to upropasti. Kad vidi da je druge zadesila nesreća, on zbog njihove nesreće likuje. Takvi ljudi su veoma pogani.

Misli poganih ljudi su veoma negativne. U kom smislu su negativne? Na primer, ako nekome daš nešto, pod uobičajenim okolnostima, taj treba da oseća zahvalnost i da kaže: „Ova stvar je prilično dobra. Nekada si je zaista voleo, ali ti sada više ne treba. Nisi je dao nekome drugom, već si je dao upravo meni – mi zaista jesmo prijatelji!” Svako ko ima savest i razum razmišljao bi na ovaj način; shvatio bi ovu stvar pozitivno. Međutim, način na koji razmišljaju pogani ljudi je uvrnut. Oni bi sebi rekli: „Ovo si mi dao samo zato što ti više ne treba. Da ti i dalje treba, da li bi mi to dao? Dobre stvari zadržavaš za sebe, a meni daješ one loše – kome to treba? Je l’ hoćeš da me rešiš kao nekog prosjaka? Misliš li da ne znam šta je dobro? Dao si mi to samo zato što to ti više nije potrebno, pa još očekuješ da budem zahvalan. Da li me smatraš budalom?” Vidiš, zbog ovakve sitnice, oni razmišljaju na tako ogavan, prljav i prostački način. Time što si im nešto dao samo si sebe uvalio u nevolju. Zašto je to izazvalo nevolju? Zato što je čovek kome si to dao pogana osoba – neko sa ogavnim, prljavim i prostačkim mislima. On o svakome ima negativno mišljenje. Kad nekog vidi, on njega ne posmatra na osnovu načela, niti na osnovu karaktera te osobe odnosno načela vladanja s kojima je upoznat na osnovu niza godina koje je proveo s tom osobom. Umesto toga, on druge posmatra na osnovu sopstvenih ekstremnih, tvrdoglavih misli i gledišta. Takvi ljudi su veoma pogani. Ako se s njima ne družiš niti im išta daješ, vladaće spokoj. Međutim, ako se s njima istinski družiš i pomažeš im, često dospevaš u situaciju da te osuđuju i kritikuju. Kad vide da koristiš nešto što je dobro, oni to uvek požele. Ako im to ne daš, misle da si škrtac i cicija. Takvi ljudi su veoma problematični i s njima je vrlo teško slagati se. Možda neće reći ništa otvoreno, ali duboko u sebi, u tajnosti, s tobom se uvek nadmeću, u njihovom se srcu o tebi javljaju neblagonaklone misli. Jednostavno rečeno, takvi ljudi imaju gadno srce i gadne misli. Mislim da je reč „gadno” sasvim prikladna da opiše misli i srce neke osobe kao prljave – ona znači da nisu čisti, nisu pozitivni i nisu dobri. Ma koliko nešto bilo pozitivno, kad oni o tome govore, to se pretvori u nešto negativno. Ma koliko dobrih stvari da za njih učiniš, ne samo da to neće ceniti, već će te i omalovažavati i svaljivati krivicu na tebe, govoreći da imaš loše namere. Pružiš li im neku korist, razmišljaće o tome da li nastojiš da ih iskoristiš. Ako si prema njima mlak, misliće da, zato što si imućan i moćan, s visine gledaš na sirotinju. Smatraće da nemaš osećaja, da ne znaš kako da se slažeš s ljudima i da nisi u stanju da uvažiš tuđa osećanja. Ako se od njih distanciraš, ni to ne valja – svejedno će imati da kažu nešto o tome. Takvi su ljudi veoma problematični. Kako god da se s njima družiš, ne možeš nikad da im udovoljiš. Ne znaš šta će oni misliti i ne znaš kakve će nevolje proizaći iz stvari koje činiš s dobrim namerama. Stoga postoji samo jedan način da se postupi s takvim ljudima – kloni ih se i s njima se ne petljaj. Za svoje prijatelje nemoj da biraš takve ljude, zato što su previše pogani; druženje s njima doneće ti veliku nevolju i veliku sekiraciju, a sva ta sekiracija i nevolja su sasvim nepotrebni. Imaju li pogani ljudi racionalnost? (Nemaju.) Šta znači kad kažemo da nemaju racionalnost? (Oni nemaju nikakvu savest niti razum, kao ni moralna ograničenja.) Šta to konkretno znači? (Oni ne razmišljaju kao normalni ljudi.) To što ne razmišljaju kao normalni ljudi je jedan aspekt. Recite Mi, imaju li takvi ljudi ikakvog stida? (Ne.) Nemaju stida, nemaju razmišljanje normalne ljudskosti, reči su im pune samo uvrnutog i lažnog rezonovanja. Njihovo rezonovanje usmereno je na zaštitu sopstvenih interesa – sve to je uvrnuto rezonovanje. Ako im nešto daš, kažu da ih gledaš s visine i da im daješ samo one stvari koje ti ne trebaju. Ako im ništa ne daš, tad kažu da si pravi škrtac. Zar takve reči nisu uvrnuto rezonovanje? (Jesu.) Oni stvari naprosto ne mogu da shvate ispravno i razmišljaju na veoma negativan način – to je uvrnuto rezonovanje. Nevernici često kažu da ljudi moraju da se vladaju razumno – ako je neko nerazuman i reči su mu pune samo uvrnutog rezonovanja, onda taj ništa ne valja. Ako ti neko dâ nešto, to znači da prema tebi ima određeno poštovanje; ako ti to ne dâ, i to je ispravno – svoje lične stvari on može da dâ kome god on želi. Ako i dalje pronalaziš manu kad ti to dâ, ali ga nazivaš škrcem ako ti to ne dâ, zar to nije nerazumno? Zar ljudi koji se prepuštaju ovakvom uvrnutom rezonovanju nisu pogani? (Jesu.) Izuzetno su pogani! Pogani ljudi su van domašaja zdravog razuma, tako da do njih ne dopire nikakav razum. Za njih naprosto nema nikakvog smisla da se ponašaju shodno savesti i razumu ili na osnovu istina-načela. Poganost je donekle slična ljigavosti, zar ne? (Jeste.) Na primer, neki ljudi potroše novac da bi nešto kupili i uvek osećaju da to nije vredno te cene, kao da su istrpeli neki gubitak. Zatim razmišljaju: „Iskoristio si me, pa moram da pronađem način da te nateram da istrpiš gubitak – tek tada ću osećati unutrašnji sklad.” Takvi ljudi koji su ogavni i pogani uvek razmišljaju o tome kako da druge iskoriste. Ako osete da su istrpeli gubitak, oni će drugima zagorčavati život; uvek žele da se pobrinu da oni sami ne budu na gubitku i tek se tada osećaju zadovoljno. Ako nekog drugog iskoriste, oni to slave i u toj meri su srećni da se od silnog smejanja bude iz snova. Koliki ćeš novčani iznos na nešto potrošiti to je tvoja lična odluka – niko te nije prisiljavao da za to daješ svoj novac. Pošto si to svojevoljno kupio, zašto si i dalje ogorčen i još uvek nastojiš da druge iskoristiš i da izbegneš da istrpiš gubitak? Nisu li takvi ljudi veoma pogani? (Jesu.) Kad odlaze u samoposlugu da kupe namirnice i smatraju da su one preskupe, ne bi li izbegli da budu na gubitku, oni uzmu koju plastičnu kesu više. Ako se to odvija tokom novogodišnjih ili drugih praznika i u samoposluzi dele kalendare, oni moraju da uzmu koji primerak više i tek tada se osećaju zadovoljno. Kad druge iskoriste, osećaju se oduševljeno, pa se čak na sve strane hvale kako su sposobni i vešti. Recite Mi, na koji način razmišljaju ovi ljudi? Šta god da je u pitanju, oni stvari uvek odmeravaju na osnovu toga da li nešto mogu da iskoriste i izbegnu da istrpe gubitak. I sama takva misao i takvo gledište veoma su pogani i ogavni. Naravno, u ovome postoji ohola strana, baš kao i zla strana. S takvim je ljudima teško izaći na kraj i pravi su gnjavatori. U takvim ljudima se ispoljavaju brojni nedostaci ljudskosti – načini njihovog razmišljanja, iz ugla ljudskosti, uopšte ne odgovaraju zdravom razumu niti ikakvim pravilima ponašanja, i spuštaju se ispod granice osnovnog moralnog polazišta normalne ljudskosti; naravno, oni takođe ne odgovaraju savesti i razumu ljudskosti. Krajnje su izobličeni, veoma niski i ujedno vrlo oholi. Zar se takvi ljudi ne mogu često videti u grupama ljudi? (Mogu.) Pogani ljudi imaju podao karakter i s njima je veoma teško izaći na kraj. Sve dok nešto obuhvata njihove interese, bilo da su to materijalni interesi ili su to njihov ponos i status, njihovo će ponašanje u tom pogledu biti otkriveno; ispoljiće se naročito jasno. Tad počinju da iznose uvrnuto i lažno rezonovanje, do njih razum neće uopšte dopirati. U redu, to bi bilo sve u našem razgovoru o poganim ljudima.

Sledeće ispoljavanje je sebičnost. Da li je sebičnost dobra? (Nije.) Onda Mi prvo recite: da li je sebičnost urođena? (Nije.) Sebičnost nije urođena, pa kakav je to problem? (Nedostatak ljudskosti.) (Mislim da je to problem u karakteru.) Sebičnost treba kategorisati shodno datoj situaciji. Neki slučajevi sebičnosti jesu ispoljavanja ljudskog instinkta; oni su vrsta ljudskog instinkta, pravo koje bi ljudi trebalo da imaju, pravo da zaštite sopstvene interese. Ako je ona ispoljavanje ljudskog instinkta, onda je to nešto što bi ljudi trebalo da poseduju. Ova vrsta sebičnosti je ispoljavanje zaštite sopstvenih ljudskih prava i zaštite sopstvenih zakonitih prava i interesa. Ta vrsta sebičnosti je opravdana; ona nije nedostatak ljudskosti. Međutim, postoji još jedno ispoljavanje koje je ozbiljnije od ove vrste sebičnosti – ono se odnosi na nanošenje štete interesima drugih, a to je nedostatak ljudskosti; to ispoljavanje je preraslo u problem u karakteru. Ova pitanja se moraju raspoznati: koja ispoljavanja sebičnosti su opravdana, koja ispoljavanja sebičnosti su nedostatak ljudskosti, a koja ispoljavanja sebičnosti se odnose na problem u karakteru. Bude li ova pitanja mogao jasno da sagleda, čovek će onda znati kako da praktično postupa u skladu sa načelima. Na primer, ljudi žele da se pobrinu za svoj život, da u potpunosti ispune svoje odgovornosti i obaveze i da se bave sobom ne brinući o drugima, naprosto da se bave sobom, a da pritom ne povređuju tuđe interese – iz perspektive ljudskosti, i ovo je vrsta sebičnosti, zar ne? Međutim, iz druge perspektive, ovo je takođe instinktivna reakcija koju ljudi imaju. Naravno, to je ujedno i urođeno pravo koje je ljudima dao Bog – odnosno, imaš pravo da se prvo pobrineš za sebe ne baveći se drugima. Očuvanjem sopstvenog ljudskog života, ti održavaš sopstveni opstanak. To je opravdano. Naravno, iz perspektive ljudskosti, brinuti jedino o sebi, a ne brinuti za druge, takođe je ispoljavanje sebičnosti. Ipak, ova vrsta sebičnosti je normalno ispoljavanje ljudskosti i opravdana je. Iako se iz ljudske perspektive to vidi kao nedostatak ljudskosti, u stvarnosti, to nije nedostatak ljudskosti. Brinuti jedino o sebi – da si sit i toplo obučen, da dobro izvršavaš svoj posao, da ispunjavaš svoje obaveze i to je sve – bez sposobnosti da brineš o drugima ili želje da brineš o drugima, jeste pravo koje imaš, a ujedno je i instinkt koji ti je dao Bog. Iz perspektive urođenih stanja, ako čovek ne ume čak ni da brine o sebi, ako mu nedostaje ovaj urođeni instinkt, onda on ne ispunjava merilo odrasle osobe. Ova vrsta sebičnosti je instinktivna reakcija koju ljudi imaju. Iako oni brinu jedino o sebi, štite jedino sopstvena prava i interese, staraju se jedino o svojim osnovnim potrebama za život, kao i o stvarima u sopstvenoj sferi života i rada, ipak, sve dok ne narušavaju interese drugih, takva sebičnost se ne osuđuje. Ona vrsta sebičnosti koja zaista dostigne nivo podlog karaktera, izvan okvira puke brige o sebi, takođe obuhvata ugrožavanje tuđih interesa i prava ili njihovo povređivanje, narušavanje tuđih ljudskih prava. To je prava sebičnost i to je problem podlog karaktera. Da bi zaštitio sopstvene interese, ugled, status i ponos, ako ne prezaš ni pred čim da bi dograbio ili na silu uzeo tuđe interese – prisvajajući tuđe interese kao svoje, vodeći računa samo o sebi, a ne o drugima, ostavljajući čak druge bez načina da prežive – ta vrsta sebičnosti ukazuje na podao karakter. Na primer, kad noću svi spavaju, osećaš se uzbuđeno i ne možeš da zaspiš, pa poželiš da otpevaš neku pesmu. I pošto se zaneseš, kreneš da pevaš glasno, čak puštaš muziku i plešeš dok pevaš. Raspoloženje ti se popravlja i osećaš se srećno, ali budiš sve ostale i oni ne mogu da spavaju. Kako to nazivamo? (Sebičnošću.) Takvo ponašanje se naziva sebičnost. Je li to ponašanje ukazuje na podao karakter? (Da.) Zašto to ponašanje ukazuje na podao karakter? (Zato što je taj čovek neuviđavan prema drugima i ometa odmor drugih ljudi.) Kako bi sebe učinio srećnim, ne libiš se da žrtvuješ tuđe vreme za odmor i san, primoravajući sve da ti se pridruže u tvom pevanju i veselju. Kako bi ostvario sopstvene ciljeve i zaštitio svoje interese, narušavaš tuđe interese i prava. Odnosno, da bi zaštitio sopstvene interese uslov je da žrtvuješ interese i prava drugih. Ta vrsta ispoljavanja se naziva sebičnost. Razlog zbog kojeg ova vrsta sebičnosti ukazuje na ogavan, podao karakter jeste u tome što se takvim ponašanjem šteti interesima drugih. Da bi zaštitio sopstvene interese, ti koristiš neprimerena sredstva, pri čemu štetiš interesima drugih i podrivaš ih – to nazivamo sebičnošću. Na primer, dok svi zajedno jedu, nekim ljudima je stalo samo do toga da li će dobiti meso, pa čak pojedu i porcije mesa za druge ljude. Da li su sebični takvi ljudi koji pojedu više mesa? (Jesu.) Vladaju se neprikladno, vodeći računa jedino o sebi, a zanemarujući druge – to nazivamo sebičnošću. Zašto tu situaciju nazivamo sebičnošću? Zašto se to smatra podlim karakterom? Zato što takvi ljudi, da bi zaštitili sopstvene interese, zadiru u tuđe interese, otimaju tuđe lične stvari i prisvajaju ih kao svoje. To nazivamo sebičnošću i ta vrsta sebičnosti ukazuje na ogavnu ljudskost i podao karakter. Prema tome, ako sopstvena prava i interese štitiš tako što zadireš u tuđe interese i škodiš im, onda si sebična osoba, osoba podlog karaktera. Takođe se može reći da si osoba sa lošom ljudskošću. Međutim, ako interesima drugih nisi naškodio, nisi uništio ili pokvario odnose drugih ljudi, brinuo si jedino o sebi, a da se drugima nisi bavio, onda se ta vrsta sebičnosti donekle ipak može opravdati. U najgorem slučaju, može se reći da nisi naročito dobrodušan, da si sitničav i egoističan, ali nisi loša osoba; to se ne uzdiže na nivo podlog karaktera. Da li se ove dve vrste sebičnosti razlikuju po svojoj prirodi? (Da.) Raspoznavanjem ljudskog karaktera na osnovu stepena sebičnosti ljudi i suštine načina njihovog ponašanja, čovek može da vidi da se karakter u ljudima razlikuje – postoje razlike.

Neki ljudi se nikada ne bave poslovima drugih ljudi i jedino su usredsređeni na sopstvene stvari. Takvi ljudi možda ne izgledaju kao da su naročito srdačni, veoma prijateljski nastrojeni i posebno topli u svojim interakcijama s drugima. Ipak, oni nikad ne izazivaju ometanja, nikad o drugima ne izmišljaju laži ili glasine i nikad ne prisvajaju tuđe lične stvari niti ih otimaju. Naravno, drugim ljudima nikada ni ne daju sopstvene stvari. Možda deluju kao velike škrtice i cicije, ali nikad ne nanose štetu tuđim interesima i vrlo su principijelni u načinu na koji se vladaju. Takvi ljudi imaju polazište, a ono glasi: „Ne iskorišćavam te, pa ni ti ne pomišljaj da mene iskoristiš. Nikad te ne koristim, pa ni ti ne treba da razmišljaš o tome da koristiš mene.” Veoma su principijelni. Iako su prema drugima takvi ljudi ravnodušni, nisu željni da drugima pomognu, s drugima ne dolaze u kontakt i prema drugima ne ispoljavaju izraženo prijateljstvo ili entuzijazam, oni drugima nikada ne nanose štetu. Čak i ako nečega imaju previše, oni to drugima ne daju. Kad vide da drugi imaju dobre stvari, možda ponekad osete ljubomoru ili zavist, ali nemaju nameru da te stvari pohlepno prisvoje; osim toga, oni druge potajno ne iskorišćavaju, niti zarad sopstvene koristi ugrožavaju tuđe interese. Sudeći prema ovim navedenim stavkama, oni nisu zli. Dakle, znači li to da im je ljudskost dobra? Da li im je ljudskost dobra ili nije zavisiće od njihove savesti i razuma, od njihovog stava prema prihvatanju istine i njihovog stava prema pozitivnim stvarima – to je sasvim druga stvar. Međutim, sudeći prema stavu i načinu koje usvajaju u druženju sa drugima, prema drugima makar nisu zlonamerni. Gledano spolja, oni deluju vrlo sebično, brinući jedino o sebi, živeći u sopstvenom malenom svetu i ne baveći se poslovima drugih ljudi. Međutim, tuđim interesima nikada ne nanose štetu, tako da im je karakter ipak prihvatljiv. Drugim rečima, kad s njima dolaziš u kontakt ili kad su u pitanju odnosi materijalne prirode ili međuljudski odnosi s njima, oni makar neće naštetiti tvojim interesima. Ako im zatražiš savet ili da ti predlože neke ideje, oni će ti pomoći, ali ako to ne tražiš, oni ti samoinicijativno neće pomoći. Sudeći prema ovom ispoljavanju, takvi ljudi mogu delovati prilično uzdržano, ali, sudeći prema činjenici da druge nikad ne iskorišćavaju niti da im nanose štetu, i dalje imaju ljudskost i relativno su pristojni. Da li je ovakav način posmatranja tačan i objektivan? (Jeste.) Prema tome, nisu svi sebični ljudi zli ljudi i ljudi lošeg karaktera. Moraš takođe da pogledaš da li je njihova sebičnost dostigla nivo da nanose štetu interesima drugih ljudi ili da otimaju tuđu imovinu, kao i to koja su im načela u vladanju i ovozemaljskom ophođenju, kakva je suština njihovog karaktera, te da li imaju granice i načela u načinu svog vladanja. Neki ljudi, gledano spolja, u načinu na koji se s drugima druže deluju veoma velikodušno i srdačno. Osim toga, oni daju drugima, pomažu im i za druge ljude čine razne stvari. Ako ti je u nečemu potrebna pomoć, a oni to vide, priskočiće ti u pomoć čak i bez ikakve potrebe da to zatražiš. Sudeći prema ovim ispoljavanjima, oni deluju prilično dobro. Međutim, ako ih uvrediš ili nenamerno učiniš nešto što škodi njihovim interesima, oni će odbiti da preko toga pređu, zapamtiće ti to, potezaće neraščišćene račune i neće se zaustaviti sve dok te ne unište. Ovo su zli ljudi – njihova je ljudskost znatno gora od onih koji, gledano spolja, deluju sebično. Da li razumete? (Da.) Koji od ova dva tipa ljudi je uobičajeniji među ljudima? Koji tip vam se više dopada? Većini ljudi se ne dopadaju oni koji su ravnodušni i sebični. Kad vide da si u nevolji, neki ljudi će ti samoinicijativno pomoći. Čak i ako to ne tražiš, svejedno će proveriti da li ti je potrebna pomoć. Ako ti je pomoć potrebna, oni će ti pomoći. Takvi ljudi prema drugima gaje ljubav i skloni su da drugima daju i pomažu. Kad vide da si u nevolji, neki drugi ti samoinicijativno neće pomoći, ali ako to pomeneš i to im zatražiš, oni će ti ipak pomoći. Iako su takvi ljudi pomalo pasivni, ipak nisu loši i mogu se smatrati dobrim ljudima. Postoji još jedan tip čoveka – sa koliko god velikom nevoljom da se suočavaš, oni ti neće pomoći. Čak i ako ga zamoliš, iznalaziće izgovore i razloge da to odbije. Ovaj tip čoveka je najsebičniji. Neki ljudi naglas često kažu: „Samo mi reci ako ti zatreba ikakva pomoć.” Kad se ništa ne dešava, oni deluju posebno srdačno, preduzimljivo i pozitivno. Ali kad im oko nečega zaista zatražiš pomoć, nakon što ti pomognu, krenuće da nagoveštavaju da si im dužan, govoreći stvari poput: „Potrošio sam toliko novca dajući poklone svom šefu da bih ti to sredio.” Vidiš, gledano spolja, oni deluju prilično srdačno, nude ti usluge i da ti učine razne stvari, ne tražeći ništa zauzvrat. Ipak, nakon što ti pomognu, za tu ličnu uslugu nikad nećeš moći da im se u potpunosti odužiš. Kako su takvi ljudi podmukli! Treba li da se družite s takvim ljudima? (Ne.) Ja se naprosto ne družim s takvim ljudima. Oni su slatkorečivi, iskazuju naročitu toplinu i uviđavnost. U lice ti govore lepe stvari, dok ti iza leđa čine one loše. U onome što rade nemaju nikakva načela; naprosto su vukovi u jagnjećoj koži, iza čije nedužnosti se kriju krvoločni zubi. Kad se ništa ne događa, s tobom se uvek smeju i šale, ponašajući se kao da ste prilično bliski. Ali kad ti je zaista potrebna njihova pomoć, nema ih nigde na vidiku. Čak i kad su u pitanju sitnice koje mogu da učine, oni će iznaći razloge i izgovore da ih izbegnu. Makar i da je to nešto što ne zahteva veliki trud, svejedno će od tebe tražiti lične usluge. Kad za tebe nešto učine, oni će smišljati svakakve načine da te nateraju da im nečim uzvratiš. Za tu ličnu uslugu nikada nećeš moći da im se sasvim odužiš. S druge strane, oni koji, gledano spolja, deluju prilično hladno i izgledaju prilično sebično često imaju granice u načinu svog vladanja i veoma su prilježni u svojim postupcima. Iako prema tebi mogu biti mlaki, nikada protiv tebe neće spletkariti. Ako ih zaista zamoliš da ti u nečemu pomognu, oni će to zasigurno učiniti s velikom ozbiljnošću. Nakon toga, ako im se odužiš nekom sitnom ličnom uslugom ili nečim materijalnim, prema tome će se pravilno ophoditi. Međutim, ako im ništa ne daš, od tebe neće ništa tražiti, niti će to i dalje pominjati kako bi tražili usluge ili da im se odužiš. Takvi ljudi su iskreni; onakvi kakvi su spolja, upravo takvi su i iznutra. Međutim, takvi ljudi se često nikome ne dopadaju, svi za njih kažu kako su sebični, kako su teški za druženje, kako su hladni i nemaju osećaja, pa s njima ne žele da imaju nikakav kontakt. U stvarnosti, neki od ovih ljudi imaju pristojnu ljudskost. Pogledajte oko sebe i vidite ko je takva osoba. Iako oni nisu rečiti, ličnost im je prilično hladna i, gledano spolja, deluje kao da nemaju osećaja i ne znaju kako da s drugima vode i zapodenu razgovor, oni su prilično principijelni u načinu na koji se vladaju. Iako možda nisu veoma ljubazni, u njihovom srcu nema zlobe; prema većini ljudi makar nemaju loše namere. Onakvi kakvi su spolja upravo su takvi i iznutra. Da bi zadobili ljude ne služe se taktikama niti filozofijama za ovozemaljsko ophođenje. Takvi ljudi su jednostavni. Je li to slučaj? (Jeste.) Dakle, zar sada nemate temelj na osnovu koga treba ispravno da se ophodite prema sebičnim ljudima? Na temelju čega prema njima treba da se ophodite? To se ne može zasnivati na tvojim osećanjima ili afinitetima, niti na tome da li ti se ti ljudi dopadaju ili ne, da li se s njima slažeš, da li su ti od pomoći ili od koristi odnosno na njihovom stavu prema tebi – to se na tome ne može zasnivati. Umesto toga, to treba da se zasniva na njihovom karakteru, njihovoj ljudskost-suštini i njihovom stavu prema ljudima, prema istini i prema pozitivnim stvarima. Na temelju ovih faktora treba da se ophodiš prema sebičnim ljudima. Ako zaista jesu zli ljudi, onda shodno tome s njima postupaj. Ako, gledano spolja, deluju sebično, ali im ljudskost nije zla, onda prema njima ne treba da se ophodiš kao da su zli ljudi ili ljudi sa lošom ljudskošću. Čak i ako ti se ovi ljudi ne dopadaju ili ako im ne ide druženje s drugima niti očuvanje međuljudskih odnosa, ne možeš da ih posmatraš kao zle ljude niti kao ljude bez ljudskosti samo zato što, gledano spolja, deluju sebično. To je predrasuda prema takvim ljudima. Prema tome, zar sada nemate načelo u načinu ophođenja prema sebičnim ljudima? To se ne može generalizovati; naprotiv, to treba da se zasniva na njihovoj ljudskost-suštini i njihovom stavu prema istini i njihovoj dužnosti, kao i na stavu s kojim se vladaju – prema njima treba da se ophodite na temelju ovog načela. To bi bilo sve u našem razgovoru u zajedništvu o pitanju sebičnosti.

Sledeće ispoljavanje jeste pričanje praznih priča i nečinjenje ničega stvarnog. Hajde da prvo razmotrimo kakav je to problem. Takvi ljudi vole da izgovaraju uzvišene doktrine i da pričaju prazne priče. Na okupljanjima, oni često raspravljaju o sopstvenim težnjama i rešenosti, sopstvenom viđenju stvari i svojim planovima za posao. Međutim, kad dođe trenutak da učine išta stvarno, ne mogu da sakupe nikakvu energiju. Kakav problem imaju takvi ljudi? Je li to problem urođenih stanja, ljudskosti ili iskvarenih naravi? (Mislim da on spada u iskvarene naravi.) Da li spada u iskvarene naravi? Ovim su obuhvaćena dva problema, zar ne? Jedan je nedostatak ljudskosti – oni nisu voljni da učine išta stvarno, jer smatraju da to od njih zahteva da brinu, da podnose muku, plate cenu i ulože energiju. Zar ovde ne postoji doza lenjosti? Je li lenjost nedostatak ljudskosti? (Jeste.) Ljudi koji su tako lenji ne rade ništa stvarno, a ipak pričaju prazne priče. Sebe i dalje žele da postave na pijedestal i da drugim ljudima propovedaju uzvišene doktrine. Da li to ukazuje na lošu narav? Da li ujedno sadrži elemente iskvarene naravi? (Da.) Kakva je to iskvarena narav? (Nadmenost.) To je nadmena iskvarena narav. Povrh toga, oni su lenji, vole lagodnost, a mrze da rade, ne obavljaju stvari na prizeman način i nisu voljni da se prepuste stvarnim postupcima, a ipak i dalje žele da postupaju superiorno, da utvrde svoj status i drugima propovedaju – samo bi da toroču, ali ne i da mrdnu prstom. Mane u njihovoj ljudskosti su značajne, a njihova iskvarena narav sasvim je očigledna. Nisu li to dva vrlo očigledna problema? (Jesu.) Zar takvih ljudi nema mnogo? (Ima ih mnogo.) Kad govore o poslu, oni unedogled pričaju prazne priče, ali kad dođe vreme da se uradi išta stvarno, ne mogu da preduzmu nijedan korak. Hajde da ne govorimo o tome kakav im je kov – samo na osnovu činjenice da jedino pričaju, a ne rade ništa stvarno, oni se mogu okarakterisati kao beskorisni ljudi. Ne rade ništa stvarno, a ipak žele da se ponašaju superiorno i da uživaju u prednostima statusa – zar do te mere nisu nadmeni da im nedostaje razum? Samo pričaju, ne rade ama baš ništa stvarno, a ujedno su i lenji i nadmeni – oni su beskorisni ljudi, zar ne? Ako se od njih zatraži da preduzmu neku radnju i učine nešto stvarno, da organizuju, isplaniraju i sprovedu posao, nevoljni su da to učine; u dubini svog srca prema tome osećaju otpor. Koliko su samo lenji takvi ljudi! Ovo su besposličari koji se ne posvećuju svom pravom poslu. Naprosto uživaju da naklapaju, ne žele ništa da rade, samo bi da se provlače kroz život, da dobro jedu, lepo se oblače, a ipak žele i da ih drugi veoma poštuju, da uživaju u povlašćenom tretmanu i onoj vrsti tretmana kakav sleduje onima sa statusom. Kakva im je ljudskost? (Loša.) Smatrate li da su takvi ljudi odvratni? (Da.) Kad vide one koji su rečiti, ali koji ne rade ništa stvarno, neki ljudi im zavide. Pomišljaju: „On može da naklapa unedogled i sve što kaže je strukturisano i sistematično – to pokazuje da ima istina-stvarnost.” Svi ljudi sa sposobnošću raspoznavanja mogu da zaključe da su sve stvari koje takvi često govore naučene iz propovedi i beseda Božje kuće, a da nisu izvedene iz njihovih sopstvenih iskustava. Prema tome, iako njihovo propovedanje zvuči impresivno, oni ne mogu da reše nijedan problem. S vremenom, ljudi mogu jasno da uvide da su takvi pojedinci sve vreme bili prevaranti. Kakvo god pitanje da postaviš, oni na njega ne mogu da odgovore niti mogu da s drugima razmene ikakva načela ili puteve primene, a ipak i dalje žele da o njima imaš visoko mišljenje. Na koji te način navode da o njima imaš visoko mišljenje? Svoje nastupe i govore koriste da osiguraju mesto u tvom srcu, da te navedu da im zavidiš, da im se diviš i da se na njih ugledaš. Zar takvi ljudi nisu bestidni? Ne rade nikakav stvarni posao, niti su u stanju da ga urade, a svejedno i dalje žele da drugi o njima imaju visoko mišljenje, ipak žele da svojim praznim pričama rasipaju energiju i vreme drugih ljudi i na kraju nijedan problem ne mogu da reše. Oni ipak mogu da zalude one ljude koji u Boga veruju tek jednu ili dve godine, dok oni koji u Boga veruju godinama i koji shvataju ponešto od istina-stvarnosti ne žele da slušaju njihove prazne priče. Međutim, ako odbiješ da ih slušaš, o tebi formiraju negativno mišljenje i kažu da ne voliš istinu. Zar takvi ljudi nisu vrlo problematični? (Jesu.) Oni imaju samo delimično razumevanje bilo kog aspekta istine i kad shvate nekoliko doktrina, ne mogu jasno da ih objasne, a ipak te doktrine i dalje drugima žele da propovedaju i da druge nateraju da ih prihvate. Odbiješ li da slušaš, oni kažu da ne voliš istinu i da ih ne poštuješ. Međutim, ako ih ipak slušaš, osećaš se neprijatno i ne možeš da sediš mirno. Zašto ne možeš da sediš mirno? Zato što imaš brojne probleme koje treba rešiti i mnogo posla kojeg treba obaviti, te nemaš vremena da slušaš njihove prazne priče. Ako neko zaista zavidi onima koji pričaju prazne priče, kakav je to čovek? On je besposličar, glupak i čovek koji nema pametnija posla. Kad je reč o izvršavanju dužnosti, takvi ljudi nemaju nikakvu posvećenost i ne nose baš nikakvo breme; samo žele da se provlače kroz život, da budu lezilebovići i da čekaju da umru. Da bi prekratili vreme, svakoga dana slušaju neke duboke doktrine, a ipak i dalje misle da su nešto zadobili i ostvarili napredak u svojoj veri u Boga: „Istine koje propovedaju svaki dan su sve uzvišenije – njihovo propovedanje će uskoro dostići nivo trećeg neba! Sve su to tajne sa neba!” Oni slušaju brojne doktrine koje izgovaraju ti koji pričaju prazne priče, ali i dalje ne znaju kako da budu posvećeni u izvršavanju svoje dužnosti odnosno koja načela treba da poštuju pri izvršavanju svoje dužnosti. Pa, je li korisno slušati te stvari? (Nije.) Šta treba da uradite kad naiđete na ljude koji pričaju prazne priče i propovedaju uzvišene doktrine? Treba li pažljivo da ih sledite ili da ih odbijete? (Da ih odbijemo.) Kako ih odbijate? Moraš da znaš kako da ih odbiješ i da znaš zašto ih odbijaš. Ako to ne znaš, tada se, kad ih odbiješ, u svom srcu i dalje možeš zapitati: „Da li to što ih odbijam znači da ne volim istinu?” Ako ti se javi takva pomisao, onda je to problematično – to dokazuje da nemaš nikakvu sposobnost raspoznavanja i da ne shvataš šta je istina-stvarnost. Ako ih slušaš kako izgovaraju doktrine, a i dalje misliš da oni besede o istini, pa ih u svom srcu još i odobravaš, onda si krajnje glup. Ako imaš sposobnost raspoznavanja u vezi sa doktrinama koje izgovaraju takvi ljudi koji pričaju prazne priče, onda treba da ih odbiješ. To treba da učiniš zbog toga što su sve ono što ti ljudi govore doktrine i prazne reči – to je beskorisno. To je kao da crtaš kolače da bi utolio glad ili da gledaš šljive da bi utolio žeđ – to ne može uopšte da reši stvarne probleme. Oni izgovaraju brojne doktrine, ali se te doktrine ne poklapaju sa stvarnim problemima s kojima se ljudi susreću pri izvršavanju svojih dužnosti i ne mogu uopšte da ih reše. To što ih slušaš isto je kao i da ih ne slušaš. Oni ne znaju kako da reše probleme koji nastaju u radu na jevanđelju i u crkvenom životu; ne znaju kako da primene radne aranžmane odnosno u kom poslu ima mana i propusta koje treba otkloniti ili pratiti; i ne znaju kako da reše ili opovrgnu izobličene predstave kad ih drugi ljudi pomenu. Ne znaju ništa od toga, pa zar slušanje njihovih praznih priča nije gubljenje vremena? To je razlog zašto treba da ih odbiješ. Prema tome, te prazne priče treba odbiti zato što ti ljudi ne izgovaraju istinu, već doktrine. Šta su doktrine? Doktrine se sastoje od reči koje su usklađene s ljudskim predstavama i uobraziljama. Ti ljudi ne besede o istina-načelima sa težištem na suštini problema. Iako zvuče prijatno i izražene su jasno i logično, njihove reči ne mogu uopšte da reše probleme. Te reči su onda doktrine; koliko god ispravno mogu delovati, one nisu istina-načela. Reči nekih ljudi mogu delovati plitko, ali mogu da pogode u srž problema i da jasno objasne njegovu suštinu. Čak i ako neke od njihovih reči zvuče neprijatno poput uvreda, to su reči koje ljudi mogu da prihvate i one mogu da reše stvarne probleme. Ove reči su nesumnjivo usklađene sa istina-načelima. Neke reči mogu zvučati prijatno, taktično, prefinjeno i duboko, ali ne mogu uopšte da reše stvarne probleme. Ni najmanje se ne odnose na istina-načela, niti ljudima mogu da ukažu na put ili smer. Sve su to varljive doktrine. Te reči onda treba odbiti. Razlog za odbijanje takvih ljudi je u tome što se njihovim praznim pričama troši vreme koje treba da iskoristiš da izvršavaš svoju dužnost, troši vreme koje treba da iskoristiš da tragaš za istinom i troši tvoja lična energija – stoga, treba da ih odbiješ. Kako treba da ih odbiješ? Odbijaš ih time što ćeš naprosto reći „doviđenja”, zar ne? Ili bi mogao da kažeš: „Prestani da pričaš, razumem sve što govoriš. Kad ćeš odgovoriti na pitanje koje sam ti postavio? Ako na njega ne možeš da odgovoriš, onda se odmah gubi odavde i prestani da traćiš moje vreme.” Je li ovo dobar način da se oni odbiju? (Jeste.) Meni deluje prilično dobro – u suprotnom, kako bi ih još odbio? Odbijanje njihovih praznih priča, doktrina i krilatica je poput odbijanja fariseja. Takvi ljudi ne mogu da urade ništa stvarno. Njihova ljudskost nije u skladu s merilom, kov im je loš i suštinski su nesposobni da izvrše stvaran posao. Ipak, i dalje koriste uzvišene doktrine nastojeći da te zalude. Ako ih ne odbiješ, onda si krajnje glup. Kad se s takvim ljudima susretneš, sasvim je ispravno odbiti ih. Samo im reci: „Zdravo” i idi odatle – to je sasvim lako rešiti, zar ne? Upravo tako se treba ophoditi prema onima koji pričaju prazne priče, ali ne rade ništa stvarno. Ovi ljudi nisu oni koji stvari izvršavaju ozbiljno i kako treba; nisu oni koji stvari izvršavaju na prizeman način. Onome što govore nedostaje verodostojnost, to ne vredi da se s tim poistovetiš i nije vredno da se sluša kao da je neki delotvoran savet ili delotvoran put. Stoga, kad je reč o njihovim praznim pričama, samo ih u celini odbijte – nema potrebe da hvatate beleške, one nisu vredne toga da ih brižno čuvate. Ovim zaključujemo naš razgovor o problemu praznih priča.

Hajde da porazgovaramo o još jednom ispoljavanju: ljubavi prema raspravljanju o politici. Neki ljudi vole da raspravljaju o političkoj situaciji u sopstvenoj zemlji ili o svetskoj političkoj situaciji, kao i o politikama i izjavama visokih političkih ličnosti, njihovom programu upravljanja i političkom kursu, načinima i sredstvima kojima sprovode razne politike i tako dalje. Ukratko, oni često raspravljaju o temama povezanim s politikom; bilo da se te teme odnose na politiku iz davne prošlosti ili na savremenu politiku, na domaću ili međunarodnu politiku, oni uživaju da te teme povremeno pokreću. Da li ljubav prema raspravljanju o politici spada u urođena stanja, ljudskost ili iskvarene naravi? Ne znate, zar ne? Ovo je stoga što je ta tema donekle posebna. Ono o čemu vole da raspravljaju jeste politika, a prema vašem mišljenju politika nije nešto pozitivno. Razmišljate: „Da je ljubav prema raspravljanju o politici interesovanje i hobi u okviru urođenih stanja, Bog onda ljudima ne bi dao takvo interesovanje i hobi; da je to pitanje loše ljudskosti, puko raspravljanje o njoj bez činjenja nečeg lošeg, ne bi trebalo da se računa kao loša ljudskost, a još manje bi moglo da se uzdigne do nivoa iskvarene naravi. Dakle, gde bi to trebalo klasifikovati?” Na kraju krajeva, ne dolazite ni do kakvog zaključka. Je li tako? (Jeste.) Pa da li je ispravno da razmišljate na ovaj način? Zašto na kraju ne dolazite ni do kakvog zaključka? Gde ste zapeli? Zapeli ste kod reči „politika”, zar ne? (Da.) Ako govorim o ljubavi prema raspravljanju o umetnosti, muzici, plesu, dizajnu ili ekonomiji, gde bi se to klasifikovalo? (To bi se klasifikovalo kao interesovanje i hobi u okviru urođenih stanja.) Ako pomenem ljubav prema raspravljanju o istoriji ili ljubav prema raspravljanju o gurmanskoj hrani, gde bi to trebalo klasifikovati? (Pod urođena stanja.) Kad se kaže da neko voli da raspravlja o nečemu, voli da nešto istražuje ili da je u nečemu dobar, to znači da mu se ta oblast dopada i da se za nju zanima. Prema tome, to se klasifikuje kao interesovanje i hobi u okviru urođenih stanja. Međutim, budući da je tema o kojoj ovi ljudi vole da raspravljaju u ovom slučaju politika, vi se ne usuđujete da to klasifikujete na taj način. Zašto se ne usuđujete da to klasifikujete na taj način? Zato što je politika veoma osetljiva tema i politika nije nešto naročito pozitivno, zar ne? (Tako je.) Iako politika nije nešto naročito pozitivno, ono što ljubav prema raspravljanju o politici podrazumeva, kao što je upravo i pomenuto, jeste raspravljanje. Prema tome, ona treba da bude klasifikovana kao interesovanje i hobi u okviru urođenih stanja. Urođeno interesovanje i hobi takvog čoveka jeste da u određenoj meri voli da prati politiku i da o njoj raspravlja. Međutim, da li on učestvuje u politici? Do toga još nismo došli; zasad težište ograničavamo samo na čin raspravljanja, tako da se to može klasifikovati samo kao interesovanje i hobi u okviru urođenih stanja. Da li sada razumete? (Da.) Sročiti stvari na ovaj način je objektivno; to je činjenica, zar ne? (Jeste.) Na primer, pretpostavimo da neko voli da raspravlja o drevnim monarsima i često govori o tome kako su određeni carevi postupali prema svojim ministrima i običnom narodu, kako su određeni vladari marljivo vladali i brinuli o narodu, kako su nacionalne rezerve žita bile dovoljne i kakav je nivo životnog standarda dostignut tokom njihove vladavine. Takođe govore o tome koji su carevi bili tiranini i kako je narod pod njihovom vladavinom živeo u nemaštini, dok su se ti carevi prepuštali ekstravagantnim gozbama i razvratu i živeli u velikom luksuzu u svojim palatama. Zatim nastavljaju da raspravljaju o problemima savremenih političkih ličnosti, govoreći o tome ko obavlja dobar posao, a ko ne i tako dalje. Oni o tim stvarima naprosto vole da raspravljaju. Drugim rečima, taj čovek je urođeno relativno zainteresovan za ovakve teme i stvari. U njegovom svakodnevnom životu, njegov način da se opusti i zabavi jeste da raspravlja o tim političkim temama, koristeći to kao način da prekrati vreme – to je deo njegovog života. Ako naprosto voli da raspravlja o politici, onda je to samo interesovanje i hobi. Da li to obuhvata njegovu ljudskost? Ako samo pogledate njegovu ljubav prema raspravljanju o politici, ne možete da zaključite kakav je njegov karakter, jer ne možete da vidite kakvi su njegov stav i gledišta prema politici. On naprosto uživa da raspravlja o takvim temama i zainteresovan je za te stvari; to ne obuhvata njegova načela za vladanje. Ako neko naprosto voli da raspravlja o politici i u svom svakodnevnom životu to posmatra kao temu za razonodu, kao temu za vođenje razgovora odnosno kao često težište razgovora kad s drugima dolazi u kontakt i bavi se raznim stvarima, onda je to interesovanje i hobi i to ne uključuje ljudskost tog čoveka. Ljudi s takvim interesovanjem i hobijem isti su kao i oni sa drugim hobijima – jednaki su. Čovek takvu osobu ne može da okarakteriše kao ambicioznu, kao nekoga s lošom ljudskošću ili nekoga s podlim karakterom zato što taj voli da raspravlja o politici. Iako oni koji veruju u Boga ne učestvuju u politici, kad je reč o samoj politici, svaki čovek ima pravo da u njoj učestvuje. Politika nije nešto pozitivno, ali se ne može reći ni da je negativna – naprosto je nešto što neizbežno postoji tokom razvoja ljudskog društva. Prema tome, sama ljubav prema raspravljanju o politici ne ukazuje na to kakav je karakter nekog čoveka. To bi bilo kao kad neko uživa da pleše – ne možeš da kažeš da je taj čovek izopačen niti da se ne bavi pravim zadacima. Ako neko voli elektronske uređaje, takođe ne možeš da kažeš da je taj čovek sposoban za velike stvari niti da je pozitivna ličnost. Da li bi takav sud bio ispravan? (Ne.) Dakle, kako to treba procenjivati? To će zavisiti od toga šta činiš sa svojim interesovanjima i hobijima. Ako se baviš pravičnim ciljem, onda tvoja interesovanja i hobiji mogu da imaju korisnu vrednost. Ako svoja interesovanja i hobije koristiš da bi radio negativne stvari, stvari kojima se povređuju ljudi i nanosi šteta njihovim interesima, i dalje se ne može reći da su tvoja interesovanja i hobiji negativni – već to znači da je tvoja ljudskost loša i da je pogrešan put kojim ideš. Svoja interesovanja i hobije možeš da koristiš da bi radio loše stvari, međutim, tvoja interesovanja, hobiji, vrline i povezane profesionalne veštine, tehničke veštine i znanje sami po sebi nisu negativni. Kakva god interesovanja i hobije da imaš, oni su tu da ih iskoristiš. Ako ideš pravim putem, onda je to što činiš sa svojim interesovanjima i hobijima pravično. Ako ne ideš pravim putem, onda ono za šta koristiš svoja interesovanja i hobije nije pravično, već zlo. Na primer, računar je naprosto mašina – tehnološka alatka. Računar možeš da koristiš za okupljanja, propovedi i propovedanje jevanđelja, dok istovremeno mnogi loši ljudi i zli ljudi računare takođe mogu da koriste da bi činili zle stvari. Prema tome, kad se računar koristi radi bavljenja pravičnim ciljem, ne možeš da kažeš da je računar sâm po sebi pravičan; slično tome, kad se računar koristi da bi se radile zle stvari, ne možeš da kažeš da je računar sâm po sebi zao. Da li razumete? (Da.) Isto tako, za ljude koji vole da raspravljaju o politici, ovo ispoljavanje ljubavi prema raspravljanju o politici jeste interesovanje i hobi – ono ne obuhvata probleme njihove ljudskost-suštine. Osim toga, oni koji vole da raspravljaju o politici vole političke teme. Oni uvek vole da raspravljaju o pitanjima ispravnog i pogrešnog i da s drugima raspravljaju o nekim temama koje se odnose na politička gledišta. Neki su posebno zainteresovani za teme povezane sa poznatim ljudima i velikim ličnostima, dok su neki naročito zainteresovani za teme kojima se razotkrivaju mračne strane društva. Međutim, u svakom slučaju, oni koji vole da raspravljaju o politici ne poseduju istinu i Bog ne zauzima nikakvo mesto u njihovom srcu – to je sasvim izvesno. U redu, to je manje-više sve u vezi sa našim razgovorom o pitanju ljubavi prema raspravljanju o politici.

Ljubav prema raspravljanju o politici jeste interesovanje i hobi nekih ljudi. U nastavku, hajde da u ovom razgovoru odemo korak dalje i porazgovaramo o sklonosti da se učestvuje u politici. Sklonost da se učestvuje u politici nije isto što i ljubav prema raspravljanju o politici – ona obuhvata delovanje. Sklonost da se učestvuje u politici nije samo neka vrsta teme za razgovor ili vid zabave nakon večere, niti ona samo ostaje na nivou interesovanja i hobija odnosno brige o politici; naprotiv, ona obuhvata put kojim čovek ide. Kojim onda putem idu oni koji vole da učestvuju u politici? Da li to obuhvata njihovu ljudskost? (Da.) Dakle, kako treba klasifikovati sklonost da se učestvuje u politici? Ovo je teško pitanje za sve vas – ne možete da ga prozrete. Hajde da u zajedništvu o njemu onda razgovaramo. U svim sferama života postoje ljudi koji vole da raspravljaju o politici. Vidiš, iako poljoprivrednici žive na dnu društvene lestvice, neki od njih znaju mnogo o stvarima povezanim sa višim ešalonima politike i mogu da izraze određena gledišta koja se odnose na politiku. Ljudi koji se bave poslovanjem i ekonomijom takođe raspravljaju o politici, a o politici raspravljaju čak i oni u sferi umetnosti i obrazovanja. Drugim rečima, u svim sferama postoje ljudi koji vole da raspravljaju o politici i zainteresovani su za političke teme. Kojom god oblašću da se neki čovek bavi, ako voli da raspravlja o politici, onda je to u potpunosti zato što ga politika interesuje. To interesovanje je na određeni način povezano sa njegovim urođenim kovom i sa širinom njegove perspektive. On može da dokuči stvari u okvirima političke moći, pa tu i tamo izražava sopstvena gledišta. Njegova ispoljavanja ostaju na nivou interesovanja i hobija u okviru urođenih stanja. Međutim, učešće u politici ne znači zadovoljavanje ovakvim interesovanjem i hobijem na misaonom nivou; naprotiv, ono znači napuštanje sopstvene prvobitne delatnosti i opredeljivanje za politički rad, ulazak na političku scenu i poslove sa političkim ličnostima. Dakle, šta je problem s takvim ljudima? Takav čovek koji voli da učestvuje u politici, o politici obično možda mnogo ne raspravlja, ali bez obzira na to kakvu karijeru za sebe izabere, sve dok se bavi poslom koji nije povezan s politikom, za taj posao nije zainteresovan i smatra da su mu izgledi sumorni. Međutim, kad se pomene učešće u politici, oči mu zaiskre od želje, a zainteresovanost mu dostigne vrhunac. Kad čuje da se neko kandiduje za gradonačelnika, guvernera, poslanika ili predsednika, on u svom srcu ima osećaj gubitka i razbija glavu smišljajući načine da i sâm učestvuje. Kakav je ovo čovek? Nije li to tip čoveka koji ima ogromnu želju za moći? (Da.) Dakle, kakvu dodatnu stvar takav čovek ima u svojoj ljudskosti? Da li je u potpunosti opsednut novcem ili je sasvim opsednut moći? (On je potpuno opsednut moći.) On moć vidi kao najvažniju od svega, posmatra je kao sâm život, odnoseći se prema njoj kao prema cilju kome treba da stremi tokom celog svog života. Dakle, kakav je on tačno čovek? Kakvu to dodatnu stvar ima u svojoj ljudskosti koju obični ljudi nemaju? (Ambiciju i želju.) Za čim ima ambiciju i želju? (Da ima moć.) Koju najneposredniju korist mu donosi posedovanje moći? (Zadobijanje statusa i veliko poštovanje od drugih.) To su sporedne, ne i suštinske koristi. (On želi da kontroliše ljude.) To je prilično blizu. Ako čovek voli da ima funkciju, ali je položaj koji zauzima samo prazna titula i on pod sobom nema ni jednog jedinog potčinjenog, može li se to smatrati posedovanjem moći? (Ne.) To se ne može smatrati posedovanjem moći. On nema nikakve posebne povlastice i ne može da uživa ni u kakvim koristima funkcije. Prema njegovom mišljenju, da li ta funkcija ima ikakvu stvarnu vrednost? (Nema.) Dakle, takav čovek poseduje jednu stvar koju drugi nemaju – izuzetno izraženu ambiciju i želju za moći. Budući da ima takvu ambiciju i želju, cilj koji želi da postigne nije nešto tako jednostavno poput toga da ga drugi samo veoma poštuju, obožavaju ili mu zavide, već umesto toga želi da ima funkciju, da drži konce u svojim rukama i da druge predvodi. Ima ovu ambiciju i želju – ako nema status, može li da ostvari svoj cilj? Hoće li ga iko slušati? Neće nipošto. Zato i jeste odlučan da stekne status. Čim bude imao status, postojaće ljudi koji će ga slušati dok govori, a kad od drugih bude zahtevao da nešto učine, biće onih koji će biti poslušni i povinovati se – njegova ambicija i želja, ono što želi da postigne, tad mogu da postanu stvarnost. Oni koji vole da učestvuju u politici mogu se lepim rečima opisati kao plemeniti i ambiciozni, ali da to kažemo jednostavnim rečima, oni su samo opsednuti time da imaju funkciju – naprosto vole da imaju funkciju. Kad nemaju funkciju, ne mogu da drže konce u svojim rukama i nemaju nekoliko potčinjenih koje će voditi, pa tako postaju obeshrabreni i osećaju da je život sumoran. Međutim, čim imaju funkciju, tu su ljudi koji ih slušaju kad govore i oni imaju sledbenike, pa shodno tome osećaju da je život prijatan. Dakle, postoji li problem u njihovoj ljudskosti? (Da.) Može li se to nazvati nedostatkom njihove ljudskosti? (Ne.) Stvari sasvim sigurno nisu tako jednostavne. Pa, kakav je onda to problem? (To su iskvarene naravi.) U smislu svoje ljudskosti, da li je takav čovek pouzdan? (Nije.) Da li je onda njegov karakter dobar? (Nije.) Zašto nije dobar? (On uvek želi da kontroliše ljude i uvek želi da drži konce u svojim rukama.) Takav čovek ima posebno izraženu želju za statusom – uvek želi da iznalazi različite mogućnosti da drži konce u svojim rukama i uvek želi da bude na rukovodećoj poziciji i da druge kontroliše. Takvi su ljudi nepouzdani, a ni karakter im nije dobar. Takvih ljudi ima poprilično u Božjoj kući. Ako ih Božja kuća zaduži za neki segment posla, oni veruju da to znači da imaju funkciju i da obavljaju rukovodeću ulogu. Hoće li oni tragati za istina-načelima? Hoće li sprovoditi radne aranžmane? (Ne.) Ako smatraju da je biti nadzornik ili starešina obavljanje funkcije, oni svakako neće sprovoditi radne aranžmane i zasigurno neće izvršavati stvarni posao. Šta će raditi? Baviće se sopstvenim poduhvatima, izgrađivaće sopstveni autoritet, učvršćivaće sopstveni status i prenosiće sopstvene ideje onima ispod sebe i navodiće ljude da ih slušaju – radne aranžmane, Božje namere i istinu učiniće ništavim. Upravo je to suština takvih ljudi. Kad nemaju status, svim svojim silama ka njemu streme, a čim dobiju status, za njih to znači da su dobili priliku. Priliku da učine šta? Da u najvećoj mogućoj meri zadovolje sopstvenu ambiciju i učvrste sopstveni status; takvu priliku koriste da zadovolje sopstvenu ambiciju i svoju zavisnost prema obavljanju funkcije.

Sklonost ka učešću u politici je istovremeno stvar lošeg karaktera i iskvarenih naravi. Koliko je iskvarenih naravi ovim obuhvaćeno? (Nadmenost i podmuklost.) Nadmenost, podmuklost, odbojnost prema istini i nepopustljivost – sve ove iskvarene naravi su prisutne; svaka od njih je tu. Koja je onda najozbiljnija iskvarena narav na ovom mestu? To je podmuklost – najistaknutija tipična karakteristika jeste podmuklost. Kad je reč o ljudima koji vole da učestvuju u politici, ako su u svetu neostvareni i neuspešni, sa željom da učestvuju u politici, ali bez mogućnosti ili načina da se probiju u političke krugove, dolaskom u Božju kuću njihova ambicija ne umire – i dalje žele da učestvuju u politici. Dakle, prema izboru starešina na raznim nivoima oni se odnose kao da je reč o izboru državnih funkcionera. Kad god se takvi izbori održavaju, oni jedva čekaju da učestvuju, lobirajući svuda među ljudima da za njih glasaju. Čim postanu starešine, smatraju da imaju funkciju, drže svoj status za sebe, grabe moć i rade ono što im se prohte. Rade sve što požele i zanemaruju posao koji im je dodelila Božja kuća i dužnost koju bi trebalo da obavljaju, mareći jedino za uživanje u prednostima statusa. Izvršavanje dužnosti starešine posmatraju kao obavljanje funkcije, pa čine ono što im se dopada i što požele i postupaju na svaki onaj način koji im omogućava da izgrade sopstveni autoritet, da učvrste sopstveni status, nateraju druge da ih slušaju i da u potpunosti zadovolje svoju zavisnost prema obavljanju funkcije. Ne vode računa o radu Božje kuće niti o zahtevima radnih aranžmana. Takvi ljudi su veoma opasni – čak i ako još uvek nisu otkriveni kao antihristi, oni su antihristi u nastajanju. Da li među onima koji vole da učestvuju u politici ima uopšte dobrih ljudi? Ne, nema dobrih ljudi. Ljudi sa tako izraženom željom za moći nikako ne bi mogli da vole istinu. Budući da imaju izrazito snažnu želju za moći, njihova savest i razum ne mogu da potisnu niti da obuzdaju njihovu želju za moći i stremljenje ka njoj. Ako se čoveku dopada da učestvuje u politici ili je time izrazito opsednut, i ima snažnu želju da to učini, to znači da ima snažnu ambiciju za statusom i moći. Namere, ciljevi i temelj njegovog vladanja i postupaka u potpunosti će zavisiti od toga da li može da stekne moć i da li njegova ambicija može da se zadovolji, umesto da ih određuju savest i razum. Zato je ljudskost takvih ljudi zastrašujuća. Kako bi zadovoljili svoju želju za moći i stekli moć, kadri su da bilo šta učine i da bilo šta žrtvuju – žrtvujući čak i ljude koji su im najbliži i koje najviše vole. Sudeći na temelju ovoga, imaju li takvi ljudi ljudskost? (Ne.) Na primer, pretpostavimo da neki čovek voli da učestvuje u politici i da ima izrazito snažnu želju za moći. Kad mu se ukaže prilika da učestvuje u politici i da stekne status i moć kojima teži, da bi stekao status kome stremi, ako mora da žrtvuje ženu koju voli, on neće oklevati da to i učini – nipošto neće biti mekog srca. Radi sticanja statusa, neki ljudi čak neće oklevati da žrtvuju sopstvene roditelje – u stanju su da bilo koga žrtvuju. Status je jedina stvar koju nikada neće otpustiti. Drugim rečima, u zamenu za status, kao pregovarački adut ili cenu mogu da iskoriste bilo koju osobu, događaj ili stvar. Dakle, sudeći prema karakteru takvih ljudi, da li oni zaista poseduju savest i razum? (Ne.) Zato takvi ljudi i jesu toliko zastrašujući. Moguće je da su im savest i razum iščezli ili da savest i razum nisu nikada ni imali – i jedno i drugo je moguće. Zašto kažem da je moguće i jedno i drugo? Kad nemaju status i kad političke stvari nisu obuhvaćene, takvi ljudi s drugima mogu veoma dobro da se slažu, ljudima mogu da pomažu, možda druge neće nikada iskorišćavati, mogu da daju milostinju i da budu veoma tolerantni. Na površini, deluje kao da imaju ljudskost, a njihova savest i razum deluju normalno. Ipak, ti ne znaš šta je to što duboko u svojoj srži oni vole. Kad otkriješ da su status i moć ono što duboko u svojoj srži vole, i ponovo posmatraš njihovu ljudskost, tvoje gledište se menja, a menjaju se i tvoje shvatanje i procena njihove ljudskosti. Kad status i moć nisu obuhvaćeni, oni se u kontaktu s drugima normalno ponašaju i deluju kao pristojni ljudi. Ali, čim zadobiju status i moć, ponašanje im više nije isto kao ranije – više ne možeš da vidiš gde su im savest ili razum. Tek tada uviđaš da su takvi ljudi zaista zastrašujući. Ispostavlja se da je ljudskost koju su pokazali bila samo privremena – ona se otkrila samo usled određenog okruženja i određenih pogodnosti, u okolnostima kad njihova voljena moć i status nisu bili uključeni. Međutim, čim su uključeni status i moć, otkriva se njihova prava ljudskost. Kad vidiš njihovu pravu ljudskost, definisaćeš ih kao ljude koji su lišeni ljudskosti. Odnosno, pre nego što u dubini njihovog srca vidiš suštinsku stvar, ti osećaš da oni mogu prilično dobro da se slažu s drugima i da nisu lišeni ljudskosti. Međutim, kad zaista shvatiš njihov unutrašnji svet i njihovu ljudskost-suštinu, i uvidiš da su status i moć ono što oni vole, uvidećeš da takvi ljudi uopšte nemaju ljudskost – oni su dvolični. Kako nevernici nazivaju takvo ispoljavanje? Zar ga ne zovu podeljenom ličnošću? (Da.) Nečovek u ljudskom telu – kad dolazi u kontakt s drugima, ti ne možeš da vidiš šta leži duboko u njegovoj duši, pa misliš da je on normalna osoba – možda čak veruješ da je dobra osoba. Ali kad vidiš njegovu drugu stranu, ne samo da prestaješ da misliš da je dobra osoba, već smatraš i da je zastrašujuć. To znači biti nečovek. Šta su zapravo neljudi? Čak i ako u onome što ispoljavaju postoji delić ljudskog obličja, to nije iskreno. Budući da nemaju istina-stvarnost, njihova povremena dobra ispoljavanja ne predstavljaju njihovu suštinu. Njihova suština jeste ljudskost koju pokazuju kad zaista izaberu svoj put. Prema tome, ne sme da vas zavara spoljašnji izgled takvih ljudi – ključno je da pogledate put kojim idu i njihovu suštinu. Da li sam ovu stvar sada jasno objasnio? (Da.) Šta ste shvatili? Ako čovek voli da raspravlja o politici i to ostaje samo na misaonom nivou, i samo je interesovanje i hobi, onda to nije problem. Međutim, ako voli da učestvuje u politici, to onda više nije pitanje misli – to obuhvata problem s njegovim vladanjem i putem kojim ide. Čim to obuhvata način njegovog vladanja i put kojim ide, to uključuje njegov karakter. A kad uključuje karakter, u većini slučajeva to obuhvata iskvarene naravi. Zar nije tako? (Jeste.) U redu, ovim zaključujemo naš razgovor o ispoljavanju sklonosti da se učestvuje u politici.

Hajde da porazgovaramo o još jednom ispoljavanju, o ljubavi prema književnosti. Kakvo je to ispoljavanje? (Urođeno stanje.) To znači da takvi ljudi urođeno vole književnost. Budući da vole književnost, kad je reč o temama, knjigama i stvarima povezanim s književnošću, oni ispoljavaju posebnu naklonost i radoznalost ili ispoljavaju poseban stav – to je urođeno stanje. A šta je onda s ljubavlju prema tehnologiji? (To je urođeno stanje.) Drugim rečima, kad nema mešanja ili uplitanja stvari iz spoljašnjeg sveta, ljudi su veoma zainteresovani za određene vrste stvari, dopada im se da čitaju takve knjige i ujedno vole da na takve teme obraćaju pažnju i da o njima raspravljaju; u isto vreme, imaju i težnju da se bave zanimanjem ili oblašću povezanim s takvim stvarima. To je urođeno – nije neophodno da se drugi upliću, niti je potrebno ikakvo podučavanje i, svakako, to ne zahteva da drugi namerno utiču na takve ljude ili da ih indoktriniraju tokom njihovog života. Oni su rođeni da vole određene stvari. Ljubav prema tehnologiji je urođeno stanje, a šta je s ljubavlju prema biljkama i životinjama? (I to je urođeno stanje.) Ljubav prema biljkama i životinjama – briga o drveću, insektima i pticama; naročita sklonost da se dolazi u kontakt s malim životinjama, da se s njima ostvaruje neposredan odnos i posebna ljubav i tolerancija prema njima – jeste urođeno stanje. Vidiš, te stvari obuhvaćene urođenim stanjima sasvim su normalne, zar ne? (Jesu.) One ne obuhvataju negativne stvari unutar iskvarenih naravi, poput nadmenosti i rđavosti. Zatim, stvari poput ljubavi prema vazduhoplovstvu, ljubavi prema istoriji, ljubavi prema astronomiji i geografiji, ljubavi prema nauci o ishrani i medicini, ljubavi prema pravu, ljubavi prema poljoprivredi – kakva su to ispoljavanja? (Urođena stanja.) Neki ljudi vole poljoprivedu; vole da istražuju kalemljenje, unapređenje i prinos raznih biljaka, dopada im se da istražuju efekte klime i temperature na biljke, vole da sade povrće, useve, drveće i cveće. Ruke su im svakodnevno blatnjave i pune žuljeva od rada. Ti ljudi ne bi voleli da budu lekari, advokati ili službenici – naprosto vole da se bave poljoprivredom i biljkama i ovakav život im prija. Da li ono što ljudi vole, kakva su im interesovanja i hobiji, ima ikakve veze sa njihovom ljudskošću? (Ne.) Utiče li to na njihovu ljudskost? (Ne.) U osnovi, na to ne utiče. Poljoprivrednici se ne mogu nazvati naročito plemenitim ljudima; i oni imaju iskvarene naravi. Isto tako, ti intelektualci visokog ranga, poput ljudi koji se bave oblastima kao što su tehnologija, književnost, medicina ili pravo, nemaju veću ljudskost od poljoprivrednika. Nakon što su stekli toliko znanje, pročitali tako mnogo knjiga i tako dugo se obrazovali, oni na kraju uopšte ne razumeju Boga – samo su nešto više naučili iz knjiga i stekli su nešto veće znanje i uvid. Ali, kad je reč o o tome kako se vladaju, koji životni put treba da slede, kako treba da veruju u Boga i obožavaju Ga i kako da postupaju ne bi li se uskladili sa načelima vladanja u svakakvim stvarima u životu – ni o jednoj od tih stvari ne znaju ništa. Zajednička karakteristika ljudi koji imaju interesovanja i hobije u raznim oblastima jeste u tome da su spremni da rade to što vole i da su voljni da se bave radom u toj oblasti, a zatim se toj oblasti posvećuju. Kojoj god oblasti da se posvete, dokle god se nalaze u ovom društvu, Sotona ih uslovljava i kvari. Ljudskost nijednog čoveka ne postaje plemenita samo zato što su njegova interesovanja i hobiji ili oblast kojom se bavi plemenitiji ili uvaženiji od oblasti nekih drugih ljudi. Isto tako, u odnosu na druge, nijedan čovek ne postaje niži niti iskvareniji samo zato što je zanimanje kojim se bavi nižeg ranga, prosto ili zato što to zanimanje drugi preziru. Naprotiv, bez obzira na to koja su čovekova interesovanja i hobiji, bez obzira na vrstu oblasti kojom se bavi koristeći bilo koju vrlinu ili talenat, misli i gledišta koje on poseduje, na kraju krajeva, nisu u skladu sa istinom. Svi ljudi imaju isti stav prema istini i prema Bogu, i sve što oni otkrivaju jesu iskvarene naravi. Zajedničko za ljude jeste to što imaju iskvarene naravi kao svoj život. Prema tome, koja god interesovanja i hobije da imaš i kojim god zanimanjem da se baviš, to ne znači da će se to odraziti na tvoju ljudskost, niti to znači da će tvoja ljudskost u određenom stepenu biti uzdignuta ili narušena. Iz ovih činjenica se može videti da urođena stanja koja Bog daje ljudima ne utiču na njihove kriterijume za sopstveno vladanje i postupke niti menjaju put i smer njihovih postupaka. Ta interesovanja i ti hobiji su, u najboljem slučaju, puka sredstva ili vrsta urođenog kapitala na koje se oslanjaju radi opstanka, tako da, kroz oblast kojom se bave, oni mogu da zarade prihode i time obezbede sopstvenu egzistenciju. Međutim, tokom procesa obezbeđivanja sopstvene egzistencije, istovetne su različite misli i gledišta koje ljudi prihvataju u grupama ljudi u raznim oblastima. Dakle, u kojoj god oblasti da je neki čovek, u kom god delu društva da se on nalazi odnosno kojoj god grupi ljudi ili rasi da pripada, iskvarenost koju on dobija naposletku je ista. Ne postaješ plemenitiji niti si od ostalih išta manje iskvaren samo zato što se baviš nekim poslom ili zanimanjem koji su nešto višeg ranga, niti od ostalih postaješ iskvareniji samo zato što je oblast kojom se baviš nižeg ranga. Ukratko, kakvi god da su ti urođeni interesi i hobiji, na kraju te Sotona, u ovom društvu i među ljudima, neizbežno kvari i ti tome ne možeš da se odupreš.

U nastavku, hajde da porazgovaramo o još jednom ispoljavanju. Neki ljudi vole da rade u oblasti finansija i računovodstvu; dopada im se da se bave brojkama i ceo svoj život provode baveći se finansijama. Svakoga dana vode knjige, sravnjuju račune, vrše isplate i primaju uplate – mozak im je sve vreme pun podataka, a ipak im to nikad nije naporno. Sklonost prema finansijskom i računovodstvenom poslu – u koji to aspekt spada? (U urođena stanja.) Ovo je vrlina koju Bog daje ljudima. Pošto ti to dobro ide, ti prirodno biraš ovo zanimanje, a zatim za ceo svoj život obezbeđuješ sredstva – tako se izdržavaš. To je isto kao kad ti Bog sa neba pošalje manu ili prepelice, kako bi imao nešto da jedeš. Ovo interesovanje i ovaj hobi su poput zlatne koke koja pada s neba, pravo u tvoje ruke, omogućavajući ti da imaš to interesovanje i hobi. Zatim se prirodno baviš zanimanjem koje je povezano s tvojim interesovanjem i hobijem, i sa tim kao svojim životnim sredstvom izdržavaš se sve do sada. Bilo da to radiš dobro ili loše, bez obzira na to koliko godina se time baviš, dokle god je to nešto s čim si rođen, onda je to nešto što je za tebe odredio Bog – to je urođeno stanje. Ukratko, sve to potiče od Boga – ovde ljudi nemaju čime da se hvale. Zar nije tako? (Jeste.)

Sklonost prema poslovanju, veština u vođenju poslovanja – u koji to aspekt spada? (U urođena stanja.) Veština u vođenju poslovanja znači da neko svoj posao vodi bolje od većine ljudi. Drugi ljudi mogu dva ili tri meseca da vode sopstveni posao, a zatim da bankrotiraju, gubeći čak i svoj početni kapital, dok ovi ljudi svoj posao vode dve ili tri godine i ide im sve bolje. Postepeno, njihovi životi postaju uspešni – njihove se porodice bolje hrane i odevaju, svoje male kuće zamenjuju većim, umesto malih automobila dolaze veći i njihov život se stalno poboljšava; oni postaju imućni poslovni ljudi. Veština u vođenju poslovanja – je li to urođeno stanje? (Jeste.) Veština u vođenju poslovanju, ovo urođeno stanje, jeste njihova vrlina. Oni nikada nisu posebno izučavali kako se vodi poslovanje, niti su na njih uticali njihovi roditelji, a ipak s lakoćom uspevaju da upravljaju manjim poslovanjem i da zarade novac. Pitaš ih: „Da li ti je teško da vodiš poslovanje?” Oni kažu: „Ni najmanje. Samo koristim sopstveni mozak i smišljam kako da uradim stvari na način koji je prikladan i koji može da donese novac, a zatim tako i postupim – i na kraju, taj novac je moj.” Ti kažeš: „Kad si ti u pitanju, vođenje posla deluje tako jednostavno i lako. Zašto ja to ne mogu?” Zašto? Zato što ti Bog nije dao tu vrlinu, pa za to naprosto nemaš dar. Prema tome, oni koji imaju vrlinu, ne treba da budu ponosni, a oni koji je nemaju, ne treba da budu ljubomorni. Što Bog dâ, niko ne može da oduzme – čak i da to ne želiš, ne možeš to da odbiješ. Bog te je u tome naprosto učinio veštim i kroz tu vrlinu On ti obezbeđuje sredstvo za život ili zanat da bi se u životu izdržavao. To je Božja blagodat. Ostali ljudi uče, podučavaju ih i vežbaju, ipak, ma koliko pokušavali, ne mogu da postignu dobre rezultate. Ali ti to možeš i bez učenja. Ma koliko da oni razmišljaju, um im ne radi tako brzo kao tvoj i ne mogu da posluju tako dobro kao ti. Prema tome, odakle potiče ta tvoja vrlina? Zar nije urođena? I zar to što je urođeno nije darovano od Boga? Ti uvek kažeš šta voliš, u čemu si vešt – no, da li je to nešto što si tražio? Neki ljudi kažu da su to nasledili od svojih roditelja. Pa, zašto ti onda nisi nasledio nešto drugo? Pokušaj da pronađeš način da tu vrlinu preneseš svojoj sledećoj generaciji – možeš li to? Pitaš li se ti kad je reč o ovoj stvari? (Ne.) Sasvim sigurno ne. Vrlina koju poseduješ data je od Boga – koliko god da su drugi na tebe ljubomorni, to ne mogu da uklone niti da oduzmu, a čak i da ti to ne želiš, Bog ti to ipak daje. Pošto ti je Bog pokazao blagodat, od Njega to treba da prihvatiš. Ne budi gord i nemoj da se hvališ. Gordost i hvalisanje su ispoljavanja ljudskog neznanja.

Dakle, kako treba pravilno da se ophodiš prema vrlini koju ti je Bog dao? Ako je Božjoj kući potrebno da izvršavaš dužnost u toj oblasti, onda svoju vrlinu treba da koristiš na svojoj dužnosti, u crkvenom radu. Ne uzdržavaj se – upotrebi svoju vrlinu i iskoristi njen pun potencijal. Na taj način, vrlina koju ti je Bog dao neće biti data uzalud; blagodat i poseban tretman koji si dobio od Boga biće Mu uzvraćeni. Radiš li to, ti si čovek sa savešću – ne tražiš samo koristi za sebe, već uzvraćaš Bogu. To je ispravno postupanje. Čak i ako razmišljaš na sledeći način: „Imam ovu vrlinu, ovo interesovanje i hobi i to mogu da uradim kao od šale”, sve dok to shvataš kao svoju dužnost, onda ne možeš da se uzdaš isključivo u svoju vrlinu, interesovanje i hobi. Moraš to da radiš u skladu sa načelima koja ti je Bog saopštio i sa zahtevima Božje kuće, a zatim da to kombinuješ sa svojom vrlinom. Tako će tvoja dužnost biti pravilno izvršena, a ti ćeš ponuditi svoju odanost. Baš kao kad je Bog Avramu darovao sina – kad mu ga je Bog dao, Avram je bio veoma radostan, a kad je Bog želeo da ga oduzme, Avram je morao svojevoljno i u potpunosti da ga Bogu ponudi. Nije mogao da okleva niti da pokušava da postavlja uslove, a još i manje je mogao da se žali na Boga ili da Ga vređa – svim svojim srcem i iskreno morao je da ponudi sina. Kad ti Bog podari blagodat, ti si veoma srećan i zadovoljan, osećajući da si stekao korist i da ti Bog ukazuje dobrotu. Nakon što uživaš u toliko Božje blagodati, kakav je tvoj stav kad Bog zatraži da nešto ponudiš? Možeš li da podneseš da se od toga rastaneš? Možeš li to da ponudiš Bogu i da Mu bez zadrške to vratiš? Ako Bogu beskompromisno možeš da vratiš ono što ti je On dao, u skladu sa načelima koja On zahteva, bez prigovora, bez zadrške i ne zadržavajući to za sebe, već nudeći to Bogu, onda si u skladu sa merilom kao stvoreno biće; dužnost koju si izvršio takođe je u skladu s merilom i Bog će biti zadovoljan. Božji zahtevi prema tebi nisu visoki, jer ono što ti je Bog dao višestruko nadilazi ono što ti možeš da ponudiš. Osim što ti je dao život, Bog ti je ujedno dao kapital i uslove koji su ti potrebni za opstanak. Budući da imaš tu vrlinu, to interesovanje i taj hobi, koliko koristi si stekao? U koliko Božje blagodati si uživao? Sve do sada, koliko si Bogu uzvratio? Ako tek sada počinješ da uzvraćaš Bogu, onda si malo prespor. Ako u prošlosti nisi dobro postupao, od sada pa nadalje Bogu treba da ponudiš bez ikakve zadrške; na svojoj dužnosti upotrebi svoju vrlinu i profesionalne veštine i razna načela profesija koje si usvojio, nemoj ništa da zadržiš, jer je to što nudiš izvorno Božje – darovano ti je od Boga. Kad ove stvari ponudiš i koristiš ih na svojoj dužnosti, kao prvo, Bog će to prihvatiti, a kao drugo, zadobićeš istinu, zadobićeš život i zadobićeš Božje odobravanje – zadobićeš ogromne koristi i nećeš pretrpeti nikakav gubitak. U isto vreme, Bog ti nije oduzeo tvoje pravo da uživaš u svom interesovanju, svom hobiju i svojoj vrlini. Pošto ti je Bog darovao to interesovanje i taj hobi, On ih nikada neće oduzeti. U kojoj god meri da ih nudiš, i dalje ćeš ih imati – Bog se stara o tome da oni beskrajno budu prisutni u tebi; sastavni su deo tvog bića. Ako Bogu ne ponudiš, onda se jedino može reći da nemaš nikakvu savest, da nisi u skladu s merilom kao stvoreno biće i da nemaš nikakvu iskrenost prema Bogu. Ako ipak imaš iskrenost, onda Bogu treba da uzvratiš onim što si od Njega dobio i onim što poseduješ. Treba da imaš taj stav. Koliko god da ti je Bog darovao, ma koliko da razumeš i ma koliko bio sposoban, tada bez ustezanja treba da ponudiš Bogu. Misliš li da bi Bog želeo da to ponudiš uzalud? Pogledajte Avrama – kad je Bog od njega zatražio Isaka, on je Isaka prineo na oltar. Međutim, nakon što je Bog video Avramovu iskrenost, je li Bog zaista uzeo Isaka? Bog ga nije uzeo – Bog mu je vratio Isaka i nedaleko odatle pripremio jagnje. Ne samo da Avram Bogu nije morao da vrati Isaka, već je takođe dobio jagnje koje je već bilo pripremljeno. Na kraju je blagoslov koji mu je Bog dao nebrojeno puta prevazišao ono što je Avram ikada mogao da zamisli. Naravno, to nije bilo nešto što je Avram mogao da zamisli, niti je to bilo nešto što je on tražio. Međutim, Bog se prema ljudima ne ophodi nepravično; On ljude na ovaj način naprosto blagoslovi – to je ono što Bog hoće. Čak i kad Bogu nisi još uvek ništa uzvratio, On ti je već tako mnogo darovao. Pa, ako iskreno uzvratiš Bogu, misliš li da će ti On darovati manje? Nipošto – blagoslov koji ti Bog daje prevazići će sve ono što bi ikada mogao da zamisliš. Dakle, reci Mi, da li je lako ponuditi sve vrline koje ti je Bog darovao i koristiti ih na svojoj dužnosti? Pretpostavimo da razmišljaš ovako: „Ove vrline, interesovanja i hobiji koje urođeno posedujem jesu nešto s čim sam rođen, nasledio sam ih od svojih roditelja. Treba da zahvalim svojim dobrim genima i dobrom poreklu. Ne znam da li su dati od Boga. Naprosto sam imao sreće – samo mi se posrećilo. A kad je reč o tome hoću li ih vratiti Bogu, o tome ću odlučiti kasnije. Trenutno ne planiram to da učinim.” Reci Mi, da li bi to značilo da imaš savest? (Ne.) Čak i da ti Bog ne oduzme interesovanja, hobije, vrline i ostale stvari koje ti je darovao, ti ne bi zadobio Božji blagoslov. U Božjim očima, ne bi bio u skladu s merilom kao stvoreno biće – u najmanju ruku, Bog takve ljude ne voli. Bog ljudima daruje određena interesovanja, hobije i vrline i On prema njima ujedno ima konkretne zahteve. Kad je reč o načinu na koji se odnose prema tim interesovanjima, hobijima i vrlinama, ljudi takođe treba da imaju načela koja su u skladu sa istinom. Kao prvo, ne smatraj ih svojim kapitalom; osim toga, ako posao Božje kuće nalaže da izvršavaš dužnost koja je povezana s tvojim interesovanjima, hobijima i vrlinama, onda treba da osećaš da si obavezan čašću da tu dužnost preuzmeš kao svoju ličnu obavezu. U potpunosti i bez ustezanja, treba da ponudiš ono što ti je Bog darovao, kako bi Bog mogao da uživa u iskrenosti i pokornosti stvorenog bića prema Sebi. Zar ovo nije dostojanstvena i veličanstvena stvar? (Jeste.) Ako Bogu ne možeš da ponudiš talente i vrline koje ti je On darovao, onda si Bogu dužan – to je sramotna stvar. Kad ti je Bog darovao ove talente i vrline, bio si prilično srećan, ali kad Bog zatraži da Mu ih ponudiš, ti se iznerviraš, ne želeći da ih Bog koristi i želeći jedino da ih koristiš za sebe. Da li se ovim pokazuje razum? To nisu tvoje lične stvari – darovane su ti od Boga. Budući da su darovane od Boga, kad ih On zahteva, treba da ih ponudiš. Sposobnost da ih ponudiš pokazuje da imaš pokornost i iskrenost prema Bogu. Ako ne želiš da ih ponudiš ili to činiš nevoljno i gunđajući, to dokazuje da prema Bogu nemaš ni pokornost ni iskrenost. Može se samo reći da postoji problem s tvojom ljudskošću i karakterom.

U redu, to bi bilo sve u našem današnjem razgovoru u zajedništvu. Doviđenja!

23. decembar 2023. godine

Prethodno:  Kako stremiti ka istini (9)

Sledeće:  Kako stremiti ka istini (14)

Podešavanja

  • Tekst
  • Teme

Jednobojno

Teme

Fontovi

Veličina fonta

Prored

Prored

Širina stranice

Sadržaj

Traži

  • Pretražite ovaj tekst
  • Pretražite ovu knjigu

Connect with us on Messenger