51. Patnja koja nas snalazi takođe je Božja ljubav
Kada sam imala sedamnaest godina, otac mi se razboleo i umro, a nedugo zatim, moja majka je izgubila vid. Da bih mogla da se staram o majci, morala sam da se udam i zasnujem porodicu. Nakon venčanja, uvidela sam da porodica mog muža nije dobrostojeća. Moj suprug je od mene krio da je imao veliki dug i ljudi su često dolazili kod nas da traže da im vrati pare. Zbog toga sam često uzdisala i plakala. Osećala sam veliki bol i nemoć. Nedugo zatim, jedan rođak mi je propovedao Božje jevanđelje poslednjih dana. Saznala sam da Bog izražava istinu i obavlja delo spasenja ljudi. Imala sam osećaj da je to moja slamka spasa i uzdala sam se u Boga i poverila Mu sve teškoće svoje porodice. Postepeno su se stvari kod kuće malo poboljšale i u srcu sam se potajno zahvalila Bogu. Kasnije se moj muž razboleo i umro. Potrošili smo svu ušteđevinu koju smo imali i niko od naših prijatelja ili rođaka nam nije pomogao. Spoznala sam da su ljudi nepouzdani. Kada sam se suočila sa teškoćama u životu, molila sam se i oslanjala na Boga i videla sam neke od Božjih blagoslova. Moje dete je bilo slabo i bolešljivo kada je bilo malo, ali otkad mi je muž umro, prestala je tako često da se razboljeva. Moja neurastenija se takođe postepeno povlačila. Obezbeđena mi je i minimalna socijalna pomoć, koju ranije nisam mogla da dobijem jer nisam imala novca da častim državne službenike. Videla sam Božju milost i zaštitu i bila sam Mu veoma zahvalna i postala sam još ubeđenija da je Bog jedini na koga možemo da se oslonimo. Tako sam postala motivisanija u svojem stremljenju. Mislila sam da dokle god valjano obavljam svoju dužnost, Bog će nas uvek štititi i da će sve ići glatko i da našu porodicu neće zadesiti nikakva nesreća ili nedaća. U to vreme sam davala sve od sebe u svakoj dužnosti koju mi je crkva uredila, tako da nisam odbijala čak ni opasne zadatke kao što je prevoženje knjiga Božjih reči. Često sam svojoj ćerki pričala o Božjim čudesnim delima i blagodati i kad god sam imala vremena, čitala bih joj Božje reči. Kasnije je moja ćerka odlučila da odustane od studija i posveti se svojoj dužnosti.
Ali jednog dana, u aprilu 2020. godine, moja ćerka se iznenada vratila iz drugog mesta gde je obavljala svoju dužnost i rekla je da oseća neku nelagodu u srcu i da treba da ostane kod kuće i da se odmori nekoliko dana. U početku nisam u tome videla ništa čudno. Razmišljala sam: „Uvek je bila osetljiva, i ponekad dobije lupanje srca kada je malo umorna. Samo treba da se odmori i biće sve u redu.” Nekoliko dana kasnije, ćerkino zdravlje se malo poboljšalo, pa je otišla da obavlja svoju dužnost. Ali nedugo zatim se vratila. Rekla je da ponekad, kada bi izašla da obavlja dužnosti i tek stigla u kuću domaćina, nije mogla da dođe do daha i celo telo bi joj se grčilo. Odvela sam je u bolnicu na pregled i doktor je rekao da ima urođenu srčanu bolest i da nema posebnog leka za njeno stanje i da može da se leči samo negom. Doktor je takođe rekao da će joj stanje biti relativno stabilno ako napadi ne budu česti, ali da ako nastavi da ima napade, telo može lako da prestane da funkcioniše kako treba, i da će joj biti potrebna operacija ako joj se stanje ozbiljno pogorša. Kada sam čula koliko je stanje moje ćerke ozbiljno, srce mi je preskočilo i stekla sam neki stvarno neprijatan osećaj: „Kako je moguće da je stanje mog deteta tako ozbiljno? Zašto je Bog nije zaštitio? Tek joj je dvadeset i neka! Šta ako se stalno bude razboljevala? Zar njeno telo neće biti izgubljeno?” Bila sam stalno na ivici, plašeći se da će se stanje moje ćerke stalno pogoršavati. Često sam se molila Bogu, poveravajući Mu bolest svoje ćerke. Mislila sam da je Bog svemoguć i da će se, ako budemo imali veru u Njega i izvučemo pouku iz ove situacije, njeno stanje poboljšati. Jednom, kada smo ćerka i ja otišle na okupljanje, imala je napad čim smo stigle u kuću domaćina. Tresla se, teško je disala, a lice joj se zajapurilo. Izgledalo je kao da ne može da dođe do daha i da bi mogla da umre. Bilo mi je strašno teško da vidim ćerku u takvom stanju i žalbe su navrle iz mog srca: „Moja ćerka je odustala od studija da bi obavljala svoje dužnosti puno radno vreme, kako onda može da ima tako ozbiljnu bolest? Da li će ta bolest mučiti moju ćerku do kraja života? Šta ako stalno bude imala ovakve napade i ne bude mogla da preživi? Ako me ćerka napusti, kako ću da nastavim da živim sama? Bog bi trebalo da voli ljude i da im se smiluje, pa zašto nas onda nije zaštitio?” Zbog tih misli osećala sam se potisnuto i povređeno, a ponekad sam noću potajno plakala. Zabrazdila sam u negativnost i vajkanje, više nisam svim srcem obavljala svoje dužnosti i većinu posla sam ostavljala sestri s kojom sam sarađivala. Jedva da sam preletala pogledom preko stranica dok sam jela i pila Božje reči, samo sam otaljavala molitve i tako sam se udaljila od Boga. Kada me je ćerka videla u takvom stanju, rekla mi je: „Mama, ova bolest je iskustvo koje treba da doživim. Vidim da si utonula u negativnost i vajkanje i da si stvorila prepreku između svog srca i Boga. Moraš da nađeš Božje reči da bi to razrešila.” Takođe sam shvatila da je moje stanje pogrešno, pa sam se pomolila Bogu i izrazila svoja osećanja: „Bože, toliko patim sada. Brinem se da se stanje mog deteta neće poboljšati i da će se samo pogoršavati. Šta da radim ako moje dete ne uspe da preživi ovo? Znam da Ti dopuštaš bolest mog deteta, ali ne razumem Tvoju nameru. Molim te, vodi me da izvučem pouke i pomozi mi da izađem iz ovog bola.”
Jednog jutra sam pročitala odlomak Božjih reči: „Mnogi se ljudi često razbole, i bez obzira koliko se mole Bogu, ne bude im bolje. Bez obzira koliko žele da se otarase svoje bolesti, ne polazi im za rukom. Ponekad se čak suoče i sa stanjima koja su opasna po život, i primorani su da im se direktno suprotstave. U stvari, ako čovek u svom srcu stvarno ima vere u Boga, pre svega mora da zna da je njegov životni vek u Božjim rukama. Bog je predodredio trenutak čovekovog rođenja i smrti. Kada Bog ljudima daje bolest, za to postoji razlog – u tome postoji značaj. Doživljavaju je kao bolest, dok je zapravo dobio blagodat, a ne bolest. Ljudi pre svega moraju da prepoznaju tu činjenicu, da u nju budu sigurni i ozbiljno je prihvate. Kad su ljudi bolesni, često mogu da dođu pred Boga i pobrinu se da rade sve što treba, promišljeno i oprezno, i da se prema svojoj dužnosti odnose sa većom pažnjom i posvećenošću nego drugi. Što se ljudi tiče, ovde se radi o zaštiti, a ne o sputavanju. Ovaj je pristup pasivan. Osim toga, Bog je predodredio svačiji životni vek. Sa medicinske tačke gledišta, bolest može biti neizlečiva, ali sa Božje tačke gledišta, ako tvoj život mora da se nastavi i tvoj čas još nije kucnuo, onda ne bi mogao da umreš sve i da to želiš. Ako ti je Bog dao nalog i tvoja misija još nije završena, onda nećeš umreti ni od one bolesti koja bi trebalo da je smrtonosna – Bog te još neće uzeti. Čak i ako se ne moliš i ne tražiš istinu, ili ako se ne posvećuješ lečenju svoje bolesti, pa čak i ako odustaneš od lečenja, umreti nećeš. To posebno važi za one koji su dobili nalog od Boga: ako njihova misija još uvek nije završena, ma kakva da ih bolest zadesi, ne smeju odmah da umru. Moraju da žive do konačnog trenutka završetka svoje misije. Da li imate takvu veru?” („Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, treći deo). Kada sam završila s čitanjem Božjih reči, osećala sam se veoma opušteno i srce mi je postalo mnogo mirnije. Bog predodređuje čovekov život i čovekovu smrt. Od moje brige nije bilo nikakve koristi. Ako moja ćerka nije obavila svoju misiju, neće umreti čak i da oboli od smrtne bolesti. A ako je obavila svoju misiju, ja ne bih mogla da je zadržim kada bi joj vreme isteklo. Razmišljala sam o tome kako su moj muž i otac bili dobrog zdravlja, ali su se iznenada razboleli i preminuli ubrzo nakon toga, dok je moja svekrva uvek bila bolesna, a ipak je uspela da prevali osamdesetu. Vreme nečije smrti nije vezano za to da li je osoba bolesna. Zavisi od Božje neprikosnovenosti i odluke. Morala sam da gledam na stvari shodno Božjim rečima, da tragam za istinom i da izvučem pouke iz ove situacije.
Kasnije sam tražila da shvatim zašto sam se našla u takvoj situaciji. Pronašla sam „Načela podvrgavanja kušnjama i oplemenjivanju” i videla sam ovaj odlomak Božjih reči: „Ono ka čemu ljudi koji veruju u Boga streme jeste sticanje blagoslova za budućnost; to je cilj njihove vere u Boga. Svi ljudi imaju takvu nameru i tome se nadaju, ali iskvarenost koja im je u prirodi mora se razrešiti posredstvom kušnji i oplemenjivanja. Morate biti oplemenjeni u svim onim aspektima u kojima niste pročišćeni i u kojima otkrivate iskvarenost – tako je Bog uredio. Bog za tebe stvara okruženje i primorava te da u njemu budeš oplemenjen kako bi mogao da spoznaš vlastitu iskvarenost. Na kraju, dolaziš u situaciju da bi radije umro kako bi se odrekao svojih planova i želja i pokorio se Božjoj suverenosti i Njegovom uređenju. Stoga, ukoliko ljudi nisu nekoliko godina bili podvrgavani oplemenjivanju i ako nisu podneli određenu količinu patnje, oni u svojim mislima i u svom srcu neće moći da se oslobode ograničenja iskvarenosti vlastitog tela. Ljudi treba da istrpe patnju u svim onim aspektima u kojima su još uvek ograničeni vlastitom sotonskom prirodom i u kojima još uvek imaju vlastite želje i prohteve. Jedino se iz stradanja mogu izvući pouke, što znači da biti u stanju da se stekne istina i razumeju Božje namere. Razumevanje mnogih istina se, zapravo, postiže doživljavanjem patnje i kušnji. Niko ne može da shvati Božje namere, da prepozna Njegovu svemogućnost i mudrost, niti da ceni Njegovu pravednu narav, dok živi u udobnom i opuštenom okruženju ili pod povoljnim okolnostima. To bi bilo nemoguće!” („Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, treći deo). Kada sam završila s čitanjem Božjih reči, malo sam bolje shvatila Božju nameru. Pošto u veri ljudi ima previše nečistoće, ona se mora razotkriti kroz kušnje i oplemenjivanje. Samo kroz oplemenjivanje čovek može da pokaže svoj pravi rast i tek tada može da spozna svoju iskvarenost. Ranije sam mogla da se odreknem stvari, da se dajem i da obavljam svoju dužnost. Nisam čak ni izbegavala opasnu dužnost prenošenja knjiga Božjih reči, a dovela sam i svoje dete pred Boga, pa sam pomislila da mi traganje dobro ide. Mislila sam da će Bog videti moje žrtve i davanje i da će sigurno i dalje pokazivati milost, paziti na nas i štititi nas. Ali kada mi je ćerka dobila srčanu bolest koja se stalno iznova javljala, a moja ćerka postala krhka, nisam mogla da vidim Božju brigu i zaštitu i moj pravi rast je bio otkriven. Postala sam negativna i ogorčena. Čak sam pokušala da se raspravljam sa Bogom, navodeći svoje prethodne žrtve i davanja i više nisam svim srcem obavljala svoju dužnost. Videla sam da je moja vera u Boga zapravo samo moja želja da steknem blagodat i korist od Njega i da zapravo nisam neko ko je iskreno verovao u Boga i stremio ka istini. Tek tada sam shvatila da su Božji brižni napori prisutni u bolesti moje ćerke i da je Bog uredio ove okolnosti da pročisti i promeni iskvarenost i nečistoću u meni. Više nisam mogla da budem negativna i neprijateljski nastrojena. Morala sam da se okrenem Božjim rečima da bih razrešila pogrešne namere i gledišta svog verovanja. Nakon što sam shvatila Božju nameru, uspela sam da se donekle pokorim i bol u srcu mi se smanjila.
Kasnije sam pročitala još dva odlomka Božjih reči: „Ono ka čemu ti stremiš jeste da zahvaljujući veri u Boga budeš u stanju da stekneš spokoj, da ti se deca ne razbolevaju, da ti muž ima dobar posao, da ti se sin dobro oženi, da ti ćerka nađe pristojnog muža, da tvoji volovi i konji dobro oru zemlju, da lepo vreme tokom godine donese dobru žetvu. To je ono za čim ti stremiš. Ti stremiš samo ka tome da udobno živiš, da ti porodicu ne zadese nikakve nesreće, da te vetrovi mimoiđu, da ti pesak ne dotakne lice, da ti useve ne odnese poplava, da te ne snađe nijedna katastrofa, da živiš u Božjem zagrljaju i u nekom udobnom gnezdu. Da li takva kukavica kao što si ti, koja uvek stremi ka telu, ima srca, ima duha? Zar ti nisi zver? Nudim ti istiniti put, ne tražeći ništa zauzvrat, ali ti ipak ne stremiš ka njemu. Da li si ti od onih koji veruju u Boga? Darujem te stvarnim ljudskim životom, ali ti ipak ne stremiš ka njemu. Zar se baš nimalo ne razlikuješ od svinje ili psa? Svinje ne streme ka ljudskom životu, one ne streme ka očišćenju i ne razumeju šta je život. Svakoga dana, nakon što se najedu, one naprosto spavaju. Dao sam ti istiniti put, ali ti ga ipak nisi zadobio: ostao si praznih ruku. Želiš li da i dalje ovako živiš, životom svinje? U čemu je značaj toga da takvi ljudi uopšte budu živi? Tvoj život je prostački i dostojan prezrenja, živiš usred prljavštine i raskalašno, i ne stremiš nikakvim ciljevima; nije li tvoj život najprostačkiji od svih? Imaš li drskosti da pogledaš Boga? Nastaviš li da stvari doživljavaš na ovaj način, da li nećeš ništa zadobiti? Ponuđen ti je istiniti put, a da li ćeš ga naposletku zaista i zadobiti, to zavisi od tvoje lične težnje” („Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Petrova iskustva: njegovo znanje o grdnji i sudu”). „Neki se ljudi ispune životnom snagom čim vide da će im vera u Boga doneti blagoslove, da bi odmah potom naglo splasnuli, čim shvate da moraju da istrpe oplemenjivanje. Je li to vera u Boga? Naposletku, ti u svojoj veri moraš postići potpunu i bezuslovnu pokornost pred Bogom. Ti veruješ u Boga, ali Mu i dalje postavljaš zahteve, u sebi nosiš mnoge verske predstave koje ne možeš da odbaciš i lične interese kojih ne možeš da se lišiš, a pritom i dalje tražiš telesne blagoslove i želiš da ti Bog spase dušu i telo – sve su to ponašanja ljudi čija su gledišta pogrešna. Iako ljudi s verskim shvatanjima veruju u Boga, oni ne traže da promene svoju narav i ne tragaju za bogopoznanjem, već samo traže da zadovolje interese svog tela. Mnogi među vama poseduju veru koja spada u kategoriju verskih ubeđenja; to nije istinska vera u Boga” („Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Oni koji treba da budu usavršeni moraju biti podvrgnuti oplemenjivanju”). Ono što je Bog opisao bilo je upravo moje stanje. Počela sam da verujem u Boga kada sam bila nemoćna i u bolu, i videla sam Božju blagodat i blagoslove, tako da sam se prema Bogu odnosila kao prema Onom na koga sam mogla da se oslonim da će mi pomoći i ublažiti moje teškoće. Posebno nakon što je moj muž preminuo, a ja ostala sama sa ćerkom, još sam se više odnosila prema Bogu kao prema svojoj poslednjoj nadi. Verovala sam da će nas Bog štititi i čuvati, dokle god iskreno verujemo u Njega i valjano obavljamo svoje dužnosti. Verovala sam u Boga sa tim predstavama, tako da dok nas je Bog pazio i štitio i nismo trpele nikakve nesreće, bila sam voljna da se odričem i dajem i bila sam motivisana da obavljam svoje dužnosti. Kada sam videla da se srčana bolest mog deteta pogoršava i da je Bog ne leči, obeshrabrila sam se i razočarala i moj stav se odmah promenio. Moja negativnost i žalbe su isplivale na površinu i čak sam navela svoje žrtve i davanje da bih pokušala da se raspravljam sa Bogom, misleći da Bog ne bi trebalo tako da se ponaša prema nama. Nisam više želela svim srcem da obavljam dužnosti. Postala sam negativna i neprijateljski nastrojena prema Bogu. Tek tada sam uvidela da sam verovala u Boga samo da bih Ga iskoristila da rešim svoje teškoće i da bi nas čuvao, zaštitio i podario nam miran život. Moje godine žrtvovanja i davanja uopšte nisu bile iskrene. Bila sam puna nerazumnih zahteva i ekstravagantnih želja prema Bogu. Pokušavala sam da se cenkam sa Bogom, da Ga obmanem. Zaista sam bila lišena razuma! Kada sam tek počela da verujem u Boga, moj rast je bio mali i Bog nam je, u svojoj milosti, dao nešto blagodati. To je već bila posebna Božja blagodat, ali moja pohlepa nikada nije bila zadovoljena. Uvek sam želela da me Bog blagosilja i kada više nisam mogla da vidim Božju blagodat, postala sam neprijateljski nastrojena prema Njemu. Zaista nisam imala ljudskosti! Iako sam prihvatila Božje delo poslednjih dana, svaki dan čitala Božje reči i, u smislu doktrine, shvatila da Bog obavlja delo suđenja i pročišćavanja ljudi, moji pogledi na veru ostali su zaglavljeni u Dobu blagodati. Samo sam želela da nastavim da zahtevam blagodat i blagoslove od Boga. Nisam se razlikovala od onih koji se u verskoj zajednici samo najedaju hleba, bezvernica koja je samo verovala u religiju. Ako bih nastavila sa takvim verovanjem, nikada ne bih došla do istine i moja narav se ne bi promenila, i ako se ne bih pokajala, nikada ne bih bila spasena.
Kasnije sam pročitala odlomak Božjih reči i stekla čisto razumevanje Božje ljubavi. Svemogući Bog kaže: „Ljudi često moraju da preispituju sve ono što u njihovom srcu nije u skladu sa Bogom ili što ih navodi da Ga pogrešno razumeju. Kako dolazi do toga da ljudi Boga pogrešno razumeju? Zašto Ga pogrešno razumeju? (Zato što je pogođen njihov lični interes.) Nakon što ljudi sagledaju činjenice o jevrejskom izgnanstvu iz Judeje, oni osećaju bol i kažu: ’U početku, Bog je toliko voleo Izraelce. Izveo ih je iz Egipta i vodio kroz Crveno more, dao im je manu s neba i izvorsku vodu da piju, a zatim im je lično dao zakone da ih vode i naučio ih kako da žive. Bog je čoveka preplavio svojom ljubavlju – ljudi iz tog perioda bili su toliko blagosloveni! Kako je Božji stav prema njima mogao da se promeni za 180 stepeni u tren oka? Gde je nestala sva Njegova ljubav?’ Ljudska osećanja ne mogu preko toga da pređu, pa oni počinju da sumnjaju i da govore: ’Da li je Bog ljubav ili nije? Zašto Njegov prvobitni stav prema Izraelcima više nije vidljiv? Njegova ljubav je nestala bez traga. Da li On uopšte ima ljubavi?’ S tim na umu, ljudi počinju pogrešno da razumeju Boga. U kom kontekstu se kod ljudi formira pogrešno razumevanje? Da li se razlog za to krije u tome što Božja dela nisu u skladu sa ljudskim predstavama i uobrazilji? Da li je ta činjenica ono što prouzrokuje da ljudi pogrešno razumeju Boga? Da li je razlog zašto ljudi pogrešno razumeju Boga taj što ograničavaju svoju definiciju Njegove ljubavi? Oni misle: ’Bog je ljubav. Stoga, On treba da pazi na ljude, da ih štiti i da ih obasipa milošću i blagoslovima. To je Božja ljubav! Sviđa mi se kada Bog voli ljude na taj način. Posebno sam mogao da vidim koliko je Bog voleo ljude kada ih je vodio kroz Crveno more. Ljudi su u tom periodu bili toliko blagosloveni! Voleo bih da sam mogao biti jedan od njih.’ Kada si zanesen tom pričom, tretiraš ljubav koju je Bog otkrio u tom trenutku kao najvišu istinu i kao jedinu oznaku Njegove suštine. Ograničavaš svoju definiciju Njega u svom srcu i tretiraš sve što je Bog tada učinio kao najvišu istinu. Misliš da je to Božja najlepša strana i ona koja najviše primorava ljude da Ga poštuju i boje Ga se i misliš da je to Božja ljubav. U stvarnosti, Božja dela su sama po sebi bila pozitivna, ali zbog tvojih ograničenih definicija, ta dela su se pretvorila u predstave u tvom umu i postale su osnova po kojoj definišeš Boga. Ona te navode da pogrešno razumeš Božju ljubav, kao da nema ničeg drugog osim milosti, brige, zaštite, vođstva, blagodati i blagoslova – kao da je to sve što Božja ljubav jeste. Zašto toliko ceniš te aspekte ljubavi? Da li je to zato što su povezani sa tvojim ličnim interesima? (Da, jeste.) Koje lične interese dovodiš u vezu sa tim? (Telesna zadovoljstva i udoban život.) Kada ljudi veruju u Boga, žele to da dobiju od Njega, ali ne i druge stvari. Ljudi ne žele da razmišljaju o sudu, grdnji, kušnjama, oplemenjivanju, patnji za Boga, odricanju i davanju sebe, pa čak ni o žrtvovanju svojih života. Ljudi samo žele da uživaju u Božjoj ljubavi, brizi, zaštiti i vođstvu, pa definišu Božju ljubav kao jedinu karakteristiku Njegove suštine i Njegovu jedinu suštinu. Zar nije ono što je Bog učinio kada je vodio Izraelce preko Crvenog mora postalo izvor predstava ljudi? (Da, jeste.) Tako je nastao kontekst na osnovu kog ljudi formiraju predstave o Bogu. Ako formiraju predstave o Bogu, da li mogu da postignu istinsko razumevanje Božjeg dela i naravi? Očigledno je da ne samo da ih neće razumeti, nego će ih i pogrešno tumačiti i formiraće o tome predstave. To dokazuje da je ljudsko razumevanje previše usko i da to nije istinsko razumevanje. To nije istina, već vrsta ljubavi i razumevanja do kojih su ljudi došli tako što su analizirali i tumačili Boga na osnovu svojih predstava, uobrazilja i sebičnih želja; to nije u skladu sa Božjom istinskom suštinom. Na koje druge načine Bog voli ljude osim kroz milost, spasenje, brigu, zaštitu i slušanjem njihovih molitvi? (Kroz prekor, disciplinu, orezivanje, sud, grdnju, kušnje i oplemenjivanje.) To je tačno. Bog pokazuje svoju ljubav na raznovrsne načine: udarcima, disciplinovanjem, prekoravanjem, kao i kroz sud, grdnju, kušnje, oplemenjivanje i drugo. Sve su to aspekti Božje ljubavi. Samo ta perspektiva je sveobuhvatna i u skladu je sa istinom. Ako to razumeš, kada preispituješ sebe i shvatiš da imaš pogrešna razumevanja o Bogu, zar nisi tad sposoban da prepoznaš svoju izobličenost i da dobro porazmisliš o tome gde si pogrešio? Da li ti to može pomoći da razrešiš svoja pogrešna razumevanja o Bogu? (Da, može.) Da bi to postigao, moraš da težiš istini. Sve dok ljudi teže istini, u stanju su da eliminišu svoja pogrešna razumevanja o Bogu, a jednom kada eliminišu svoja pogrešna razumevanja o Bogu, moći će da se pokore svim Božjim uređenjima” („Reč”, 3. tom, „Govori Hrista poslednjih dana”, „Jedino razumevanjem istine čovek može da spozna Božja dela”). Nakon čitanja Božjih reči, konačno sam shvatila da je razlog što sam imala tako snažnu reakciju na bolest svog deteta i toliko negativnosti i bola, taj da sam ograničila Božju ljubav. Kada sam bila nemoćna, molila sam se Bogu i videla sam Njegovu brigu i zaštitu, pa sam počela da se oslanjam na svoje predstave i zamisli i ograničila sam Boga kao milosrdnog Boga koji ljudima daje mir i radost. Mislila sam da dokle god se ljudi mole Bogu kad su u nevolji, Bog će im otvoriti put i pomoći im u svakom trenutku i na svakom mestu. Mislila sam da je samo to Božja ljubav. Kada se moje dete razbolelo, verovala sam da će Bog, pošto voli ljude, sigurno izlečiti moju ćerku, ali kada bolest mog deteta nije popustila, počela sam da sumnjam u Božju ljubav i nisam prestajala da Mu se žalim. Božju ljubav sam merila na osnovu toga da li sam od nje imala koristi. Dok sam mogla da vidim Božju brigu i zaštitu nad nama, priznavala sam je kao Njegovu ljubav, ali kada situacija koju je Bog uredio nije bila u skladu sa mojim željama i nije mi bila od koristi, odbila sam da je prihvatim i nisam je priznavala kao Božju ljubav. Videla sam da je moje razumevanje Božje ljubavi potpuno jednostrano i izopačeno, i da uopšte nije u skladu sa istinom! Upravo sada, Bog izražava reči i obavlja delo suda i pročišćenja, a ne delo davanja blagodati ljudima. Kada ljudi počnu da veruju u Boga i rast im je mali, Bog im ukazuje milost i daje im neku blagodat i blagoslove. To je jedan od načina na koji Bog izražava Svoju ljubav. Kada ljudi shvate nešto istine i rast im se poveća, Bog uređuje različite situacije u skladu s njihovim rastom da bi pokušao da ih oplemeni. To omogućava ljudima da spoznaju sebe i Boga u raznim situacijama, dovodi do promene u njihovoj naravi i omogućava ljudima da shvate istinu i dostignu Božje spasenje. To je još više Božje ljubavi. Iako smo obe pomalo patile zbog bolesti moje ćerke, patnja je otkrila nečistoću u mojoj veri i videla sam da je moje razumevanje Božjeg dela ispunjeno predstavama i zamislima i uspela sam da ih ispravim na vreme. Moja ćerka je takođe shvatila da su njeni napori i davanje bili da dobije blagoslove, i da je verovala u boga iz sopstvenih predstava, tako da je promenila svoje pogrešne poglede na veru i postala bliža Bogu. To je bila Božja ljubav i spasenje za nas. Kada sam to shvatila, moje pritužbe i pogrešno razumevanje Boga su nestali i došla sam u stanje da normalno obavljam svoje dužnosti.
Kasnije sam pronašla put primene u ovim Božjim rečima. Svemogući Bog kaže: „Ti veruješ u Boga i slediš Ga, što znači da moraš imati bogoljubivo srce. Moraš odbaciti svoju iskvarenu narav, moraš tražiti način da udovoljiš Božjim namerama i moraš ispunjavati dužnost stvorenog bića. Pošto veruješ u Boga i slediš Ga, treba sve da Mu daš, i ne bi trebalo da odlučuješ ili zahtevaš u svoje ime, i treba da postigneš udovoljenje Božjim namerama. Pošto si stvoren, treba da se pokoriš Gospodu koji te je stvorio, jer ti po prirodi nemaš vlast nad sobom i nemaš prirodnu sposobnost da upravljaš svojom sopstvenom sudbinom. Pošto si ti osoba koja veruje u Boga, ti treba da stremiš ka posvećenju i promeni” („Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Uspeh i neuspeh zavise od puta kojim čovek korača”). Kada sam završila s čitanjem Božjih reči, shvatila sam da u svojoj veri ne treba da tražimo da uživamo u Božjoj milosti niti da uvek zahtevamo da nas On voli. Umesto toga, treba da stojimo na mestu stvorenih bića da bismo iskusili Božje delo i sve ljude, događaje i stvari koje je Bog uredio. Čak i ako dođu patnja i kušnje, kada nam Božje namere nisu jasne, treba da se pokoravamo, molimo i često tragamo, da razmišljamo o iskvarenoj naravi koju smo otkrili, da se kajemo, menjamo i držimo se svojih dužnosti da bismo udovoljili Bogu. Tako treba da postupa stvoreno biće. Ranije sam živela samo u udobnim okruženjima. Bila sam kao cvet u stakleniku, nesposobna da izdržim vetar i kišu. Bila sam suviše krhka i malog rasta i čim se javilo malo teškoća, postala sam negativna i slaba, a kada sam se suočila sa kušnjama i oplemenjivanjem, uopšte nisam mogla da budem postojana. Posle tog iskustva, moj rast se malo povećao, stekla sam određeno razumevanje o svojoj iskvarenosti, a takođe sam bolje shvatila Božje delo. To mi je zaista bilo od koristi!
Sada, iako bolest moje ćerke nije u potpunosti nestala i ponekad još uvek ima napade, i još uvek se osećam uznemireno i slomljenog srca kada vidim da joj se stanje pogoršava, nisam više onoliko sputana time i došla sam u stanje da normalno obavljam svoje dužnosti. Ova promena i ovo razumevanje nastali su kao rezultat Božjih reči.