Deseta stavka: Preziru istinu, drsko krše načela i ignoriraju aranžmane Božje kuće (Šesti dio)

III. Preziranje Božjih riječi

Danas nastavljamo razgovarati u zajedništvu o desetoj stavci različitih očitovanja antikrista: „Preziru istinu, drsko krše načela i ignoriraju aranžmane Božje kuće”, s naglaskom na trećem dijelu, da preziranju Božjih riječi. Na posljednjem smo okupljanju razgovarali o dva aspekta ovog dijela. Koja su to dva aspekta bila? (Prvi je bio da antikristi proizvoljno petljaju po Božjim riječima i tumače ih. Drugi je bio da se antikristi odriču Božjih riječi kad se one ne slažu s njihovim predodžbama.) Oba se aspekta odnose na to da antikristi preziru Božje riječi. To što antikristi preziru Božje riječi očito je na mnogo načina; povezano je s njihovom biti, njihovim stavom prema Bogu i načinom na koji se odnose prema svim aspektima vezanim uz Boga. Božje riječi obuhvaćaju širok raspon sadržaja, pa to što antikristi preziru Božje riječi nije jednostavan stav koji imaju prema Njegovim riječima. Razlozi zbog kojih preziru Njegove riječi višestruki su, nije samo jedan. Na posljednjem smo okupljanju razgovarali o dva konkretna očitovanja toga kako antikristi preziru Božje riječi. Danas ćemo razgovarati o još jednom očitovanju.

C. Antikristi vrebaju hoće li se Božje riječi obistiniti

Antikristi preziru Božje riječi – vjeruju li oni istinski u ono što Bog kaže, u sav sadržaj koji je Bog izgovorio? (Ne.) Za to postoje stvarni dokazi. Oni ne vjeruju istinski, pa kakav je njihov stav o tome odgovaraju li sve riječi koje je Bog izgovorio stvarnosti, mogu li se obistiniti ili jesu li činjenične? Vjeruju li istinski ili u srcu sumnjaju i neodlučno promatraju? Oni u srcu čvrsto sumnjaju i neodlučno promatraju. Danas ćemo razgovarati u zajedništvu o ovom očitovanju antikrista: oni vrebaju hoće li se Božje riječi obistiniti. Što znači „vrebati”? Zašto se koristi izraz „vrebati”? (Vrebati znači potajno promatrati, viriti.) Ovo je objašnjenje u osnovi točno. Svi sada razumiju značenje riječi „vrebati”; to znači potajno gledati i neodlučno promatrati, gledati prikriveno kako ne bi bio otkriven, djelovati u sjeni, ne na otvorenom ili dopuštajući drugima da vide; to je sitni manevar. Jasno je da osoba koja izvodi ovaj manevar to ne čini javno, već potajno. Dakle, kakvo je to ponašanje, na temelju tih očitovanja i objašnjenja, kad antikristi vrebaju Božje riječi? (Preziranje istine.) Po čemu je očito da je to preziranje istine? Zašto antikristi ne mogu jednostavno čitati Božje riječi otvoreno, opravdano i javno? Zašto vrebaju? Je li vrebanje doista vrsta radnje? Iz objašnjenja te riječi jasno je da vrebanje nije nešto što se radi otvoreno; to nije nešto što se može razlučiti iz vanjskog izgleda, izraza lica ili radnji. Umjesto toga, sve su te misli skrivene, zadržane u srcu, neprimjetne drugima, i teško je iz njihovih izraza lica i radnji razlučiti što misle – to se zove vrebanje. To je stav prema Božjim riječima koji se ne može otvoreno pojaviti u javnosti; očito je pogrešan. To je stav ophođenja s Božjim riječima iz perspektive treće strane, s neprijateljskog stajališta, sa stajališta neodlučnog promatranja, ispitivanja, sumnje i otpora. Može li se na temelju tih ponašanja reći da je to što antikristi vrebaju hoće li se Božje riječi obistiniti očitovanje preziranja Božjih riječi koje je ozbiljne prirode? (Da.) To što antikristi vrebaju hoće li se Božje riječi obistiniti odražava njihovu narav i njihov istinski stav prema Božjim riječima, koji se otkriva u njihovom srcu, mislima i potajno zadržanim mišljenjima.

Koje Božje riječi antikristi vrebaju? Koje su, po njihovu mišljenju, Božje riječi vrijedne njihova potajnog, dubinskog ispitivanja i analize? To jest, za koji su konkretan sadržaj koji je Bog izgovorio antikristi posebno zainteresirani, dok istovremeno u srcu često sumnjaju u njega i neodlučno ga promatraju? Za koje Božje riječi antikristi vjeruju da je vrijedno trošiti vrijeme i energiju na njihovo vrebanje? (Neka od Božjih proročanstava, otajstava i riječi vezanih uz izglede, sudbinu i odredište ljudi.) Proročanstva, odredišta, otajstva – to su stvari koje većinu ljudi zanimaju, a još više ono čega se antikristi nikada ne mogu osloboditi u dubini svoga srca. Konkretno, koje Božje riječi antikriste relativno zanimaju i koje često u sebi vrebaju? Budući da se to tiče pitanja hoće li se te riječi obistiniti, hoće li se ostvariti, hoće li vidjeti njihovo stvarno ispunjenje kao činjenice, ono što antikriste zanima definitivno su obećanja koja je Bog dao čovječanstvu, zar ne? (Tako je.) Također, riječi vezane uz to da Bog proklinje i kažnjava ljude, kažnjava zle ljude, kažnjava sve koji se protive Božjim riječima. A tu su i proročanstva o katastrofama – nije li i to područje koje zanima antikriste? (Jest.) Što još? (Riječi o tome kada će Bog napustiti zemlju.) Kada će Bog napustiti zemlju, kada će Bog biti proslavljen, kada će Božje veliko djelo biti dovršeno, kada će Bog okončati ovo čovječanstvo, zar ne? (Tako je.) Koliko ukupno ima stavki? (Četiri.) Prva su Božje riječi obećanja i blagoslova čovjeku. Druga su Božje riječi kletvi i kazne čovjeku. Treća su Božje riječi koje proriču katastrofe. Četvrta su Božje riječi o tome kada će On napustiti zemlju a Njegovo veliko djelo biti dovršeno. I postoji još jedna, najvažnija stavka, kategorija Božjih riječi koju su antikristi posebno željni vrebati, a to su Božje riječi o Njegovoj naravi, Njegovom identitetu i Njegovoj biti. Zašto dodati ovu posljednju? Antikristi ne vjeruju da će se Božje riječi obistiniti; oni često vrebaju Božje riječi, pa što uglavnom izaziva njihove sumnje, navodeći ih da vrebaju Božje riječi? Njihov je glavni problem nevjerovanje u Boga. U osnovi, antikristi su bezvjernici, oni su đavli; sumnjaju u Božje postojanje, ne vjeruju da na ovom svijetu postoji Bog, ne vjeruju u postojanje Boga, niti u sve što Bog čini. Dakle, oni potpuno sumnjaju u Božju narav, identitet i bit. S obzirom na njihovu sumnju, što će učiniti? Ako mogu sumnjati u Božji identitet i bit, hoće li onda, kad se radi o riječima koje uključuju Božju narav, identitet i bit, samo čitati te riječi bez ikakvog osjećaja ili reakcije? Mogu li čvrsto vjerovati i prihvatiti te riječi? (Ne.) Na primjer, ako netko uvijek sumnja da je posvojen, može li vjerovati da su mu roditelji biološki roditelji? Može li vjerovati da su ljubav, zaštita i sve žrtve koje su njegovi roditelji podnijeli za njegovu budućnost iskrene? (Ne.) Kad sumnjaju i ne vjeruju u sve to, neće li raditi neke stvari potajno? Na primjer, ponekad bi mogli prisluškivati razgovore svojih roditelja da vide raspravljaju li o njihovu podrijetlu. Također će obično pomno paziti i neprestano ispitivati svoje roditelje o tome gdje su rođeni, tko ih je porodio i koliko su težili pri rođenju – uvijek će pitati o tim stvarima. Ako ih roditelji udare ili discipliniraju, njihove će se sumnje samo produbiti. Bez obzira na to što njihovi roditelji činili, oni će uvijek biti na oprezu i sumnjati. Koliko god se roditelji dobro ponašali prema njima, ne mogu se osloboditi opreza u srcu. Dakle, ne događaju li se sav taj oprez, sve te unutarnje aktivnosti, misli i stavovi potajno? Jednom kad posumnjaju jesu li im roditelji biološki, sigurno će raditi neke stvari iza kulisa. Stoga, budući da je bit antikrista bit bezvjernika, oni sigurno ne vjeruju u Božju narav, identitet i bit, ne priznaju ih niti prihvaćaju. S tim stavom nevjerovanja, nepriznavanja i neprihvaćanja, vjeruju li i prihvaćaju li uistinu u srcu riječi koje se tiču Božje naravi, identiteta i biti? Sigurno ne. Sve dok se radi o riječima o Božjoj naravi, identitetu i biti, oni u srcu gaje sumnju, protivljenje i neodlučno promatranje. Nemojmo zasad ulaziti u detalje o ovom aspektu.

Pet očitovanja vrebanja Božjih riječi od strane antikrista o kojima se upravo raspravljalo u osnovi su prilično sveobuhvatna i reprezentativna. Postoji konkretan sadržaj i fokus Božjih riječi koje antikristi vrebaju. Što se tiče mnogih riječi vezanih uz ulazak u život, riječi kojima Bog tješi ljude, objašnjava neka otajstva ili razotkriva čovjekovu iskvarenu narav, i tako dalje, je li antikristima stalo do tih riječi? (Ne.) Za njih su te riječi beznačajne. Zašto? Zato što antikristi ne vole istinu, ne vjeruju da su Božje riječi istina i ne namjeravaju prihvatiti Božji sud i grdnju niti Božje spasenje. Nemaju takve planove, pa riječi vezane uz promjene u ljudskoj naravi i ulazak u život smatraju nevažnima, nevrijednima čitanja, razmišljanja ili uzimanja k srcu. Ne zanimaju ih te riječi. Oni misle: „Kakve veze te riječi imaju s našom budućnošću i sudbinom? Kakve veze imaju s našim odredištem? Te su riječi o trivijalnim stvarima, nisu vrijedne čitanja ni slušanja. Ako je netko doista uzrujan, bez drugog dostupnog rješenja, mogao bi samo privremeno čitati te riječi da ispuni prazninu u srcu, ili da prevlada neke posebno teške prepreke i riješi neke nerješive poteškoće – to je sve. Reći da te riječi mogu promijeniti nečiju narav, kako bi to moglo biti tako jednostavno?” Oni u osnovi nemaju namjeru da im se narav promijeni, nemaju plan prihvatiti Božje riječi kao život, put ili istinu. Ono što žele su njihova budućnost i odredište, kao i moć. Dakle, takve riječi ne shvaćaju ozbiljno, niti ih uzimaju k srcu. To podrazumijeva, iz perspektive antikrista, da te riječi jednostavno nisu vrijedne njihova ispitivanja, a još manje su vrijedne njihova vremena da analiziraju i istražuju jesu li istina ili mogu li promijeniti ljude. Za antikriste, sve riječi vezane uz njihovu sudbinu i odredište, njihov vlastiti identitet, status, sve njihove osobne interese, i tako dalje, značajne su, od najveće su važnosti. Neki ljudi kažu: „Budući da antikristi smatraju te dijelove Božjih riječi tako važnima i posvećuju im toliku pažnju, kako se može reći da vrebaju Božje riječi? Nije li to pomalo nepravedna optužba? Nije li to pomalo nategnuto i ne baš prikladno?” (Ne. Antikristi ne vjeruju da će se Božje riječi sigurno obistiniti i ispuniti, ne vjeruju da Bog misli ono što kaže i da će ono što kaže biti učinjeno. Oni ne čitaju Božje riječi sa stavom vjerovanja i priznavanja, već promatraju mogu li se Božje riječi doista obistiniti.) Je li tako? (Da.) Antikristi cijene te riječi jer one mogu zadovoljiti njihove želje. Štoviše, ako se te riječi ispune, to bi zadovoljilo njihove ambicije. Ako se uhvate za te riječi i drže ih se, onda se, kad se te riječi obistine, pokazuje da su se pravilno kladili, a slijeđenje Boga pokazat će se kao dobitna kombinacija. Međutim, to što cijene te riječi ne znači da ih mogu prihvatiti kao istinu iz dubine duše, kao da dolaze od Boga, niti se može reći da u srcu prihvaćaju te riječi kao Božje riječi. Naprotiv, dok cijene te riječi, u srcu gaje sumnje o njima, samo neodlučno promatraju. Može se također reći da te riječi mogu postati dokaz i sredstvo za njih da u svakom trenutku, u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu, zaniječu Boga i zaniječu ovu etapu Božjeg djela. Oni neprestano i pozorno promatraju da vide ostvaruju li se i ispunjavaju li se te riječi tijekom svakog koraka Božjeg djela i svakog razdoblja kroz koje Bog vodi ljude. Jasno je da su antikristi neprestano usredotočeni na to hoće li se Božje riječi obistiniti. Tijekom tog razdoblja, njihov stav neprijateljstva prema Bogu, otpora Bogu te ispitivanja i analiziranja Boga nikada se nije promijenio. Oni su neprijateljski raspoloženi prema Bogu i ispituju Ga, uvijek vrebajući svaku Božju radnju i riječ u svom srcu; istovremeno, također pokušavaju osuditi Boga i Božje djelo. Nije li to dosljedno očitovanje otpora antikrista Bogu? (Da.) Postoji li u tim očitovanjima antikrista ikakav nagovještaj prihvaćanja Božjih riječi? Ikakav nagovještaj pokornosti? Imalo ophođenja prema Bogu kao Bogu? (Ne.) Nadalje ćemo o tim stavkama razgovarati u zajedništvu, o svakoj pojedinačno.

1. Vrebanje Božjih riječi o obećanjima i blagoslovima čovjeku

Prva je stavka da antikristi vrebaju Božje riječi o obećanjima i blagoslovima. Otkako je Bog započeo Svoje djelo i progovorio, mnogo je govorio čovječanstvu, Svom izabranom narodu i onima koji slušaju Njegove riječi o tome koje će blagoslove i milost podariti ljudima, koje blagoslove obećava ljudima, i tako dalje. U različitim razdobljima, prilikama ili kontekstima, Bog govori Svojim sljedbenicima o blagoslovima i obećanjima, obavještavajući ih da će ih Bog, ako postignu određene stvari, blagosloviti na konkretne načine, te da će primiti određene blagoslove i obećanja, i tako redom. Bez obzira na razdoblje u kojem je Bog izgovorio te riječi ili kome je Bog dao takva obećanja, te su riječi izgovorene u određenom kontekstu i u određenom okruženju. Štoviše, obećanja i blagoslovi koje Bog daruje ljudima povezani su s njihovim pozitivnim očitovanjima, kao što su težnja za istinom, promjene u naravi i istinska pokornost Bogu. To podrazumijeva da su Božja obećanja i blagoslovi ljudima uvjetni. Ljudi nemaju posljednju riječ o tim uvjetima, niti se oni određuju prema ljudskim predodžbama i uobraziljama; već se određuju prema Božjim mjerilima i zahtjevima, uključujući određena načela i pravila. Što se tiče toga kako se Božje riječi obistinjuju, ostvaruju i ispunjavaju u različitim ljudima, Bog to nipošto ne čini nasumično – već za to postoji osnova. Isto djelo koje čine različiti ljudi može rezultirati različitim ophođenjem od strane Boga. Na primjer, mogu postojati dvije osobe od kojih svaka vodi crkvu; jedna često prima prosvjetljenje i osvjetljenje i često podnosi disciplinu, što dovodi do brzog životnog rasta. Nasuprot tome, druga može biti relativno otupjela i spora u reagiranju, što dovodi do sporijeg napretka. Iz ljudske perspektive, te dvije osobe koje obavljaju isti posao i pokazuju slična ponašanja trebale bi primiti iste blagoslove i postupanje od Boga. Međutim, u smislu ulaska u život koji doživljavaju i zadobivaju u vršenju svojih dužnosti i u svom životu, ili u smislu vanjske milosti koju primaju, postojat će određene razlike. Te „određene razlike” naravno nisu neizbježne. Dakle, kako Bog dodjeljuje te takozvane blagoslove i različita ophođenja, ili prosvjetljenje, osvjetljenje i druge koristi koje ljudi dobivaju od Boga? Bog ima različite načine postupanja s različitim ljudima. Neki su ljudi lijeni, tašti, natjecateljski nastrojeni i zavidni, i dok su na površini voljni dati se za Boga i podnijeti neke teškoće, jednostavno ne mogu prihvatiti ili primijeniti istinu. S druge strane, neki su ljudi marljivi; iako imaju iste iskvarene naravi, relativno su pošteni i ponizni. Mogu prihvatiti istinu i prihvatiti da budu orezani. Ozbiljno prihvaćaju i dokučuju sve što Bog kaže i svako okruženje koje Bog za njih postavi, dok se istovremeno prema tome odnose s ozbiljnošću. Dakle, izvana, dvije osobe mogu raditi isti posao i količina posla može biti slična, ali Bog će podariti različite blagoslove i različita prosvjetljenja i osvjetljenja na temelju njihovih različitih naravi i težnji. Naizgled, osoba koja prima prosvjetljenje i osvjetljenje može više patiti i često podnositi disciplinu, ali njezin je dobitak također veći. Nasuprot tome, otupjela i tupa osoba suočava se s mnogo manje discipline, mnogo manje pati, pa je njezin životni rast sporiji i manje zadobiva. U biti, koja osoba uistinu prima Božje blagoslove i obećanja? (Ona koja više pati i često prima disciplinu.) Može se činiti da osoba koja prima Božja obećanja i blagoslove biva disciplinirana, često se suočava s neuspjesima, otkriva iskvarenost i biva razotkrivena, ali često prima Božje prosvjetljenje i osvjetljenje. S druge strane, osoba koja ne biva disciplinirana živi ugodnim, radosnim i slobodnim životom. Kad je lijena, ne suočava se s disciplinom; kad je zavidna, ne suočava se s disciplinom; kad je neodgovorna u svom poslu, ne suočava se s disciplinom – čak uživa u statusnim povlasticama i živi prilično zadovoljno. Koga preferiraju ljudi koji imaju duhovno razumijevanje, koji stvari shvaćaju čisto i koji vole pozitivne stvari? Preferiraju osobu koja podnosi disciplinu, često se suočava s neuspjesima i može primiti prosvjetljenje i osvjetljenje; takvu osobu smatraju istinski blagoslovljenom od Boga. Oni koji teže istini žele biti takva osoba. Spremni su neprestano živjeti pred Bogom, čak i ako to znači često primati Božju disciplinu i prekoravanje. Vjeruju da je to Božji blagoslov i uistinu Božje obećanje. Imati ta iskustva i dobitke potvrđuje postojanje blagoslova i obećanja o kojima je Bog govorio. Ali kako antikristi gledaju na to? Antikristi ne mjere Božja obećanja i blagoslove prema tome koliko je istine osoba razumjela, koliko je istine zadobila ili koliko je pozitivnih dobitaka primila. Umjesto toga, mjere koliko je stečeno iz perspektive tjelesnih koristi i materijalnih interesa. Što vi mislite, kojoj osobi antikristi zavide? (Osobi koja ne podnosi disciplinu.) Antikristi zavide osobi koja je lijena i nelojalna, koja se ne suočava s nikakvom disciplinom i uživa u statusnim povlasticama. To što antikristi zavide takvim pojedincima dokazuje da postoji problem s načinom na koji gledaju na stvari; to je određeno njihovom priroda-biti.

Kako antikristi vrebaju hoće li se Božje riječi o obećanjima i blagoslovima čovjeku obistiniti? Kad Božje riječi navode koga On blagoslivlja, tko prima Njegova obećanja i tko može primiti obećanja od Boga, kako antikristi to promatraju? Oni kažu: „Ljudi koji se daju za boga primaju prosvjetljenje i osvjetljenje, imaju božju disciplinu i usmjeravanje, i to se smatra primanjem blagoslova? Biti discipliniran je božji blagoslov? Samo bi budale tako mislile! Nije li to biti na gubitku? Ne šteti li to ugledu? I to se zove božji blagoslov? Zar se tako božje riječi obistinjuju i ostvaruju? Ako je tako, onda ne želim biti takva osoba, ne želim težiti patnji i plaćanju cijene. Ne prihvaćam ovaj način na koji bog radi; kakva je to istina? Kako bi se to moglo smatrati spašavanjem ljudi?” U njihovim se srcima javlja protivljenje; ne prihvaćaju da Bog na ovaj način blagoslivlja i vodi ljude, ne prihvaćaju da Bog na ovaj način daruje život ljudima i ne prihvaćaju da Bog na ovaj način unosi istinu u ljude. Naravno, oko antikrista mogu postojati i takvi ljudi kojima su, otkako vjeruju u Boga, poslovi cvjetali, zaradili su više novca, kupili automobile i kuće, a njihov se materijalni život poboljšao, postali su bogati. Vidjevši to, antikristi misle: „Nakon što su povjerovali u boga, primili su blagoslove i uživali u božjoj milosti. Iz tih se činjenica čini da se božja obećanja i blagoslovi čovjeku ostvaruju u takvim ljudima; božje su se riječi obistinile. Čini se da božje riječi doista nose autoritet; prihvaćanje ove etape božjeg djela je ispravno, i može se primiti velike blagoslove, sve će ići glatko, i može se primiti milost od boga.” Nakon što svjedoče takvim činjenicama, antikristi u svom srcu privremeno imaju malo priznavanja i vjerovanja u Božja obećanja i blagoslove. Naravno, to priznavanje i vjerovanje trebalo bi doći uz napomenu u zagradi: „podložno daljnjoj provjeri”. U svom svakodnevnom životu, antikristi neprestano promatraju i prikupljaju različite dokaze kako bi potvrdili da se Božji blagoslovi i obećanja obistinjuju i ostvaruju u mnogim ljudima. Dok promatraju, ti antikristi prikupljaju te dokaze, pokušavajući vidjeti koji su ljudi primili Božje blagoslove i obećanja, što su ti ljudi učinili, njihove stavove prema Bogu, kako slijede Boga i njihova gledišta. Naravno, tijekom tog razdoblja neprestanog promatranja i prikupljanja dokaza, antikristi također pokušavaju oponašati ponašanje, postupke i gledišta onih koji su primili Božje blagoslove i obećanja. Ako sami prime neke materijalne blagoslove, pogodnosti i užitak, u sebi priznaju: „Božji blagoslovi i obećanja nisu prazne riječi; mogu se ostvariti. Čini se da je ovaj bog doista bog, on stvarno ima neku sposobnost. Može udijeliti blagoslove i obećanja ljudima, donijeti neke koristi i zadovoljiti neke njihove potrebe za određenim interesima. Izgleda da bih trebao nastaviti vjerovati i slijediti ga; ne smijem zaostati niti popustiti.” Od početka do kraja, antikristi neodlučno promatraju. Ali primjećuje li itko kad to rade? Promatraju li neodlučno na otvorenom, govoreći svima: „Ne vjerujem u te blagoslove i obećanja boga”? (Ne.) Na površini, ti to ne možeš prepoznati. Vidiš ih u redovima svih ostalih, kako ostavljaju svoj posao, brak, obitelj, i tako dalje, i također vrše svoje dužnosti zajedno sa svima ostalima, ustaju rano i liježu kasno, podnose teškoće i plaćaju cijenu. Ne govore riječi koje unose nemir ili negativne riječi, ne izražavaju osude, ne čine loše stvari i ne uzrokuju ometanja. Međutim, postoji još jedna stvar: bez obzira na to koliko prikriveno djelovali izvana, njihova unutarnja gledišta i misli dominiraju i utječu na njihovo ponašanje. Duboko unutra, njihovo neodlučno promatranje i vrebanje Božjih riječi ne mogu se sakriti od Boga. Dakle, koji se aspekti antikrista mogu sakriti od ljudi, ali ne i od Boga? Ljudi vide samo ponašanje drugih, vide samo ono što drugi otkrivaju – Bog, s druge strane, ne samo da gleda na to, već, što je najvažnije, promatra srca i najdublje misli ljudi. Ponašanja i očitovanja osobe relativno su površna, ali dubine srca osobe su neprimjetno područje, unutar kojeg su skrivene njihove dublje misli i mnogi elementi njihove prirode. Kad antikristi vrebaju takve Božje riječi kao što su Njegova obećanja i blagoslovi, izvana mogu posvetiti svoje vrijeme i platiti fizičku cijenu, ali njihovo srce nije u potpunosti posvećeno Bogu. Koja su konkretna očitovanja toga da svoje srce ne posvećuju u potpunosti Bogu? Bez obzira na to što rade ili koju dužnost vrše, ne ulažu svu svoju energiju u to i ne rade to bezrezervno, već samo teže osigurati da nema očitih grešaka i da je osnovni smjer cjelokupnog procesa ispravan. Zašto to mogu raditi? Duboko u svom srcu, u svom najdubljem biću, gaje misao: „Hoće li se božje riječi obistiniti ili ne, određuje hoće li me bog moći spasiti i je li on doista moj bog. Ako se na to pitanje ne odgovori, čak je i stvarnost božjeg identiteta i biti vrijedna preispitivanja.” S takvim mislima duboko u sebi, mogu li još uvijek imati iskreno srce prema Bogu? Te duboko ukorijenjene misli u njihovom srcu ometaju ih, neprestano ih upozoravajući: ne daj svoje iskreno srce bogu, ne daj sve od sebe, samo odrađuj što god radiš reda radi i ne budi budala; zadrži nešto za sebe pred bogom, pobrini se da si ostaviš izlaz i ne povjeravaj svoj život ili svoje najvažnije stvari ovom još uvijek nepoznatom bogu. Tako oni misle u svom srcu. Jeste li vi to primijetili? (Ne.) Ti antikristi, tijekom okupljanja i u interakciji s drugima, mogu izvana biti ljubazni, imati normalne odnose, pa čak i razgovarati u zajedništvu o nekim svojim uvidima, razumijevanjima i iskustvima, te mogu pokazivati vanjska, površna, osnovna ponašanja i očitovanja koja bi vjernik trebao imati; međutim, nema rasta ni poboljšanja u njihovu strahu od Boga ili iskrenosti prema Njemu. Bez obzira na to kako se ti ljudi daju ili koliko godina vrše svoju dužnost u Božjoj kući, jedno je sigurno: njihov život ne raste – nemaju života. U kojim se područjima očituje taj nedostatak života? Kad se suoče sa situacijama, uopće ne traže načela; zadovoljni su ako se posao koji obavljaju nastavlja, nikada ne uzimaju načela koja je Bog izgovorio kao svoje mjerilo za postupanje, samo površno prihvaćaju nadzor, nadgledanje i vodstvo od drugih ljudi, a ne prihvaćaju Božje ispitivanje. To znači da dok jasno ne potvrde za koga se Božja obećanja i blagoslovi uistinu obistinjuju, za koju se skupinu ljudi ostvaruju, i dok ne potvrde da oni sami mogu uistinu primiti od Boga obećanja i blagoslove koje Bog daje čovjeku, njihova se načela i metode postupanja, kao i njihov stav prema Božjim riječima, neće promijeniti. U jednom smislu, oni neprestano podsjećaju sebe, dok istovremeno u sebi kuju svoju raspravu s Bogom. Što je u fokusu njihove rasprave s Bogom? Oni misle: „Tvoja obećanja i blagoslovi nisu se ostvarili. Nisam vidio da su se ostvarili i ne mogu vidjeti kako ti radiš, pa ne mogu potvrditi tvoj identitet. Ako ne mogu potvrditi tvoj identitet, kako onda mogu smatrati te tvoje riječi istinom, božjim riječima?” Ne raspravljaju li se oni u sebi o toj stvari s Bogom? Oni kažu: „Ako ja ne mogu provjeriti blagoslove koje ti obećavaš podariti ljudima, i sav različit sadržaj tvojih obećanja ljudima, onda moja vjera u tebe ne može biti stopostotna. Uvijek će u njoj biti nekih primjesa i ne mogu u potpunosti vjerovati.” To je stav antikrista. Je li takav stav zastrašujući? (Da.) Ta je vrsta stava po prirodi donekle slična izreci među nevjernicima: „Ne puštaj sokola dok ne vidiš zeca”. Oni kažu: „Ti si bog, ti bi trebao imati moć da ostvariš svoja obećanja i blagoslove. Ako se ono što ti kažeš ne može ostvariti, a ljudi koji vjeruju u tebe ne mogu uživati velike blagoslove, ne mogu uživati slavu, bogatstvo i čast, ne mogu uživati milost i ne mogu primiti tvoju zaštitu, zašto bi te onda ljudi slijedili?” U očima antikrista, i u njihovim mislima i gledištima, mora postojati neka korist u slijeđenju Boga; neće ni prstom maknuti bez koristi. Ako nema slave, dobitka ili statusa u kojima se može uživati, ako im nijedan posao koji obavljaju ili dužnost koju vrše ne donosi divljenje drugih, onda nema smisla vjerovati u Boga i vršiti svoje dužnosti. Prve koristi koje moraju steći su obećanja i blagoslovi o kojima se govori u riječima Božjim, a također moraju uživati slavu, dobitak i status unutar crkve. Antikristi misle da u vjerovanju u Boga čovjek mora biti superioran drugima, mora mu se diviti, mora biti poseban – u najmanju ruku, vjernici u Boga moraju uživati te stvari. Ako ne uživaju, postavlja se pitanje je li taj Bog u kojeg vjeruju istiniti Bog. Nije li logika antikrista da riječi „Oni koji vjeruju u boga moraju uživati blagoslove i milost boga” uzimaju kao istinu? Pokušajte analizirati te riječi: jesu li one istina? (Nisu.) Sada je jasno da te riječi nisu istina, one su zabluda, one su Sotonina logika i nemaju nikakve veze s istinom. Je li Bog ikada rekao: „Ako ljudi vjeruju u Mene, sigurno će biti blagoslovljeni i nikada neće trpjeti nevolje”? Koja rečenica Božjih riječi govori o tome? Bog nikada nije rekao takve riječi niti je to učinio. Kad se radi o blagoslovima i nevoljama, postoji istina koju treba tražiti. Koja je mudra izreka koje bi se ljudi trebali držati? Job je rekao: „Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i nedaće ne primimo?” (Job 2,10). Jesu li te riječi istina? To su riječi čovjeka; ne mogu se uzdići na razinu istine, ali se na neki način podudaraju s istinom. Na koji se način podudaraju s istinom? Bilo da su ljudi blagoslovljeni ili trpe nevolje, sve je u rukama Božjim, sve je pod suverenošću Božjom. To je istina. Vjeruju li antikristi u to? Ne, ne vjeruju. Oni to ne priznaju. Zašto ne vjeruju ili ne priznaju to? (Njihova vjera u Boga je radi blagoslova – oni samo žele biti blagoslovljeni.) (Zato što su previše sebični i teže samo interesima tijela.) U svojoj vjeri, antikristi samo žele biti blagoslovljeni i ne žele trpjeti nevolje. Kad vide nekoga tko je blagoslovljen, tko je imao koristi, tko je dobio milost i tko je primio više materijalnih užitaka, velike prednosti, vjeruju da je to učinio Bog; a ako ne prime takve materijalne blagoslove, onda to nije djelo Božje. To znači: „Ako ti doista jesi bog, onda ti možeš samo blagoslivljati ljude; trebao bi otkloniti ljudske nevolje i ne dopustiti im da se susretnu s patnjom. Samo tada postoji vrijednost i smisao u tome da ljudi vjeruju u tebe.” „Ako ljude, nakon što slijede tebe, i dalje pogađa nevolja, ako i dalje pate, koji je onda smisao vjerovanja u tebe?” Oni ne priznaju da su sve stvari i događaji u rukama Božjim, da Bog ima suverenost nad svime. A zašto to ne priznaju? Zato što se antikristi boje trpjeti nevolju. Žele samo imati koristi, iskorištavati, uživati blagoslove; ne žele prihvatiti Božju suverenost ili orkestraciju, već samo primati koristi od Boga. To je sebično i prezira vrijedno gledište antikrista. Ovo je niz očitovanja koja antikristi pokazuju u vezi s takvim Božjim riječima kao što su Njegova obećanja i blagoslovi. Općenito, ta očitovanja prvenstveno uključuju gledišta na kojima se temelji težnja antikrista, kao i njihove stavove, procjene i razumijevanje ove vrste stvari koju Bog čini za ljude. Iako možda izvana ne kleveću otvoreno ili se ne protive Božjim riječima, duboko u sebi, njihov pristup prema ovim vrstama Božjih riječi i prema metodi kojom Bog čini ovu vrstu stvari jest pristup klevete, sumnje, osude i selektivnosti. Kad se riječi Božjih obećanja i blagoslova obistine u nekim ljudima, oni hvale Božju moć i veličaju Njegovo ime i Njegovu ljubav. Međutim, kad se ono što Bog čini ne podudara s njihovim predodžbama i uobraziljama o obećanjima i blagoslovima, antikristi odmah u svom srcu poriču Božje postojanje, kao i ispravnost svega što Bog čini, a još više poriču Božju suverenost i činjenicu da On orkestrira i uređuje ljudsku sudbinu. Sva se ta očitovanja antikrista možda ne otkrivaju izvana i možda ne šire svoja gledišta eksplicitnim jezikom, ali perspektiva s kojom u srcu neodlučno promatraju i vrebaju te Božje riječi ne mijenja se. Bez obzira na to kako drugi razgovaraju u zajedništvu o pitanjima ulaska u život ili kako se ljudi mogu spasiti, način razmišljanja i stav antikrista da vrebaju hoće li se takve Božje riječi kao što su Njegova obećanja i blagoslovi obistiniti i kako će se ostvariti neće biti ostavljeni po strani. Antikristi mogu radosno pljeskati i klicati, hvaleći Božju moć kad se Božja obećanja i blagoslovi ostvare. Ali uskoro, kad se Božja obećanja i blagoslovi ne ostvare ili se ne obistine prema njihovim predodžbama, oni u srcu potajno proklinju i vrijeđaju Boga te kleveću Njegovo ime. Stoga, u svakodnevnom životu, čak i kad je sve mirno i bez problema, stanja nekih ljudi krajnje variraju. Kad su sretni, mogu biti na sedmom nebu, ali kad su potišteni, mogu potonuti u pakleni očaj. Njihova su raspoloženja promjenjiva i nepredvidiva, ostavljajući druge zbunjenima o tome što se događa. Kad su sretni, kažu: „Bog je uistinu bog. Bog je tako velik, božji autoritet doista postoji, bog toliko voli ljude!” Ali kad su nesretni, postaje im izuzetno teško čak i izgovoriti riječ „bog”. Ista osoba koja glasno hvali Božje ime također je ona koja u svom srcu kleveće Boga, poriče Ga, huli na Njega, vrijeđa Ga i proklinje. Ustaju rano i liježu kasno da bi vršili svoje dužnosti, podnoseći žrtvu koju većina drugih ne može, ali su također oni koji iskaljuju svoje frustracije kroz svoje dužnosti, izdaju interese Božje kuće, namjerno ometaju rad i obavljaju svoje dužnosti i posao s namjernim nemarom. Izvana, to je sve ista osoba, ali sudeći po njihovim ponašanjima i naravima, uslijed takvih suprotnih očitovanja čini se kao da su uključene dvije različite osobe. To predstavlja problem. Iz tih je očitovanja antikrista očito da oni u osnovi ne prihvaćaju Božje riječi kao istinu ili kao riječi koje dolaze od Boga. Nadalje, sudeći po biti antikrista, oni nikada neće smatrati Božje riječi istinom, niti istina-načelima kojih se treba držati tijekom cijelog života. Ovo je prva stavka vrebanja antikrista hoće li se Božje riječi obistiniti – vrebaju Božje riječi o obećanjima i blagoslovima. Za antikriste, Božja su obećanja i blagoslovi neraskidivo povezani s materijalnim tretmanom, duhovnim tretmanom, životnim okruženjem i drugim takvim stvarima u kojima uživaju u ovom životu, zbog čega posebnu pažnju posvećuju tom aspektu. Koriste ispunjenje Božjih riječi o obećanjima i blagoslovima kao mjerilo za mjerenje opsega Božje moći i autentičnosti Božjeg identiteta. O tome razmišljaju i promišljaju potajno – to je ono što se misli pod vrebanjem. Antikristi ne pokazuju interes za različite istine o ulasku u život kako ih je Bog izgovorio. Međutim, čim se spomenu Božje riječi o obećanjima i blagoslovima, oči im zasjaju od žudnje, a njihova se želja budi. Na površini, kažu: „Trebamo se bezuvjetno dati za boga, trebamo vršiti svoje dužnosti prema božjim zahtjevima”, ali kamo su im oči zapravo usmjerene? Usmjerene su na takve Božje riječi kao što su Njegova obećanja i blagoslovi. Jednom kad se uhvate za njih, ne puštaju ih. Tako se antikristi ponašaju prema Božjim riječima o obećanjima i blagoslovima čovjeku.

2. Vrebanje Božjih riječi o kletvama i kaznama čovjeku

Druga je stavka da antikristi vrebaju Božje riječi o kletvama i kaznama čovjeku. Antikristi imaju isto gledište i stav prema kletvama i kaznama spomenutim u Božjim riječima kao i prema prvoj stavci. Kako vrebaju takve vrste riječi? Kad vide koju vrstu ljudi Božje riječi namjeravaju prokleti, a koju kazniti, koje je riječi Bog izgovorio da bi prokleo takve ljude, na koji način Bog kažnjava takve ljude, kao i koju metodu i riječi Bog koristi da bi prokleo koju vrstu ljudi, oni počinju promatrati u svom svakodnevnom životu, pazeći kako se te Božje riječi ostvaruju i jesu li se već ostvarile. Na primjer, postoji crkveni vođa koji pronevjeruje sredstva Božje kuće, samovoljno muči i tlači braću i sestre, ponaša se tiranski i bezobzirno u crkvi, postupa bez načela, ne traga za Božjim nakanama i ne surađuje skladno s drugima. Božje riječi navode da za takvu osobu postoje kletve i kazne. Antikrist promatra: „Bog ne voli takve ljude, on ih odbacuje s prezirom. Ali kako on odbacuje tu osobu? Osoba živi prilično udobno svaki dan i tlači braću i sestre bez ikakvog prijekora; braća i sestre to jednostavno moraju trpjeti. Pa kako se te božje riječi obistinjuju? Ne vidim kako bi se mogle obistiniti; možda je božje proklinjanje takvih ljudi samo izreka. Božje bi riječi trebale nositi autoritet, i nakon što bog progovori, ljudi bi u srcu trebali osjećati nelagodu i prijekor. Moram promatrati i vidjeti osjeća li on nemir u srcu, moram porazgovarati s njim i ispipati ga.” Stoga, antikrist pita tu osobu: „Kako si u posljednje vrijeme doživljavao stvari?” „Prilično dobro. Bog nas vodi. Crkveni život dobro ide, braća i sestre su svi stupili na pravi put, svi vole čitati božje riječi, a i rad na evanđelju dobro napreduje.” „Kad posao ne napreduje glatko, ne osjećaš li se tjeskobno? Ne postaneš li negativan? Disciplinira li te bog? Osjećaš li prijekor u sebi?” „Ne, zašto bih osjećao ikakav prijekor kad se posao tako dobro obavlja? Ako išta, bog me blagoslivlja.” Antikrist misli: „Bog nije prokleo takvu osobu, stoga se riječi koje je bog rekao o proklinjanju zlih ljudi, o proklinjanju onih koji se opiru bogu, nisu ostvarile! Ovaj je vođa počinio tako očite činove opiranja bogu i prekidanja rada crkve; božje su ga kletve trebale snaći. Kako to da se to nije dogodilo? Teško je reći mogu li se božje riječi o kletvama protiv ljudi ostvariti ili ne, stoga ću nastaviti promatrati.” U Božjim riječima postoji izraz: „Otpor vodi u smrt!” U očima antikrista, mnogo je ljudi koji se opiru Bogu. Na primjer, neki su ljudi, kad su prvi put došli u doticaj s ovom etapom Božjeg djela i nisu razumjeli istinu, izgovorili neke bogohulne i klevetničke riječi protiv Boga, odbacujući ovu etapu Božjeg djela. Antikrist u sebi misli: „Jesu li to ljudi koji se opiru bogu? Ako jesu, onda prema božjim riječima, otpor vodi u smrt. Ali nakon toliko godina, čini se da nitko od tih ljudi nije umro; božje se riječi nisu obistinile! Čak i ako ne umru, u najmanju ruku, ti bi ljudi trebali imati slomljene ruke ili ostati bez nogu, ili pretrpjeti neke nesreće kod kuće, poput smrti člana obitelji, urušavanja kuće ili prometne nesreće. Nijedna od tih nesreća se nije dogodila, pa kako se može reći da otpor vodi u smrt? Možda je naša sposobnost razumijevanja slaba i još uvijek ne znamo kako se božje riječi obistinjuju i ostvaruju. Hoće li se božje riječi obistiniti ili ne, ljudi ne znaju; teško je reći.” Antikrist, kroz te vidljive činjenice i vlastitu mentalnu analizu, te iz svoje „jedinstvene” perspektive, razmatra hoće li se te Božje riječi obistiniti i kako se obistinjuju. Uvijek stavlja ogroman upitnik na tu stvar; ne zna konačan ishod te stvari, kako objasniti te događaje, niti kako percipirati te pojave. Naravno, često se moli u vezi s tim: „O, bože, molim te, prosvijetli me, daj da shvatim kako ti proklinješ i kažnjavaš ljude i kako se tvoje riječi obistinjuju, kako bih mogao razviti bogobojazno srce, kako bih te se bojao i ne činio stvari kojima ti se opirem.” Je li ta molitva korisna? Hoće li Bog prignuti Svoje uho? (Ne.) Bog se na to ni ne obazire; On te molitve smatra besmislenim zujanjem muha i kukaca. Zašto Bog ne prigne Svoje uho takvim molitvama? Zato što je svaka rečenica koju antikrist izgovori ispunjena kušnjom, provokacijom, klevetom i bogohuljenjem. Iako Bog takvu osobu nije otvoreno oborio ili osudio, sve što ona čini, njezine misli, gledišta i stav, osuđeni su u Božjim očima. Ta se očitovanja antikrista sva skrivaju u srcu; on te stvari čini potajno i vreba ih u tajnosti. Naravno, Bog ga također osuđuje i proklinje u Svom srcu.

Što se tiče Božjih riječi o kletvama i kaznama čovjeku, antikristi u njih ne vjeruju niti ih razumiju; često ih ispituju i analiziraju: „Kako se točno te riječi obistinjuju? Mogu li se doista obistiniti? Za koga će se obistiniti? Primaju li oni koji su prokleti i kažnjeni od boga doista kletve i kazne? Može li se to vidjeti ljudskim okom? Ne bi li bog trebao sve to učiniti vidljivim ljudskom oku?” Oni u svom srcu neprestano razmišljaju o tim stvarima, odnoseći se prema njima kao prema značajnim i važnim pitanjima u svom svakodnevnom životu. Kad god imaju vremena ili priliku, razmišljaju o njima. Sve dok je okruženje pogodno i takvi se događaji dogode, ili sve dok su takve teme uključene, njihov se stav i gledište jasno otkrivaju. Oni ispituju i kleveću te Božje riječi, pokušavajući ih razumjeti iz ljudske perspektive i na ljudski način, istovremeno testirajući mogu li se te riječi ostvariti, jesu li se obistinile u svakodnevnom životu i jesu li imale praktične učinke. Zašto to čine? Zašto u svom srcu mogu premišljati i neumorno razmišljati o tim stvarima? Zato što u srcu antikrista, bez obzira na to koliko istina Bog izražava, one nisu dovoljne da dokažu Božji identitet ili bit. Jedina stvar koja može dokazati Božji identitet i bit jest hoće li se Božje riječi obistiniti i ostvariti. Drugim riječima, hoće li se Božje riječi ostvariti i obistiniti njihovo je jedino mjerilo za testiranje Božjeg identiteta i biti. Slično tome, hoće li se Božje riječi o kletvama i kaznama čovjeku obistiniti također je postalo njihovo mjerilo za testiranje Božjeg identiteta i biti. To je najvažnija misao i najvažnije gledište antikrista u mjerenju Boga. Koristeći se ljudskim perspektivama i metodama razumijevanja te oslanjajući se na ljudski intelekt, antikristi testiraju i vrednuju Božje riječi o kletvama i kaznama za ljude. Kada, bez obzira na sve, ne mogu vidjeti činjenice i ne mogu vidjeti prizor koji žele vidjeti, oni u svom srcu opetovano niječu Božji identitet i bit. Što manje mogu vidjeti, to više pojačavaju svoje nijekanje Boga i to više sumnjaju je li ono što su uložili i dali bilo vrijedno truda. Međutim, kada antikristi svjedoče kako neki zli ljudi u Božjoj kući koji kleveću Boga ili ometaju rad Božje kuće, ili oni koji hule na Boga i opiru se Bogu, primaju različite stupnjeve kazne ili kletvi, i vide što biva s tim ljudima, osjete strahopoštovanje prema Bogu, iznenada osjećajući: „Bog je doista zastrašujuć. Što god On kaže, to se i ostvari. Ona je osoba prije bila dobro i odjednom je umrla, jer je baš jučer vrijeđala boga! Druga osoba, koja je bila jaka kao bik, odjednom se razboljela jer je nanijela značajne gubitke radu božje kuće i nije to ni priznala, zasluživši božje kletve. Nekoj drugoj osobi, zbog počinjenja nekih nedjela i zlih djela u crkvi, nesreće su zadesile obitelj i od tada u njezinu domu nema mira. Još jedna osoba, koja je uvijek bogohulno govorila o bogu, sada je poludjela i tvrdi da je bog. To je opsjednutost demonima; bog ga je predao Sotoni, smjestivši ga u prebivalište nečistih demona. Učiniti da pati od opsjednutosti zlim duhovima nije nešto što ljudi mogu izazvati; samo bog ima autoritet to učiniti. Bog suvereno vlada nad svime – On je tu osobu predao zlim duhovima, a oni su je opsjeli, uzrokujući da izgubi razum i osjećaj srama, tjerajući je da gola trči ulicama. Pogledajte što je postalo od tih ljudi, kazne i kletve koje su pretrpjeli; što su svi oni učinili?” Nakon što to sažmu, antikristima srce preskoči: „Među tim ljudima su oni koji otvoreno vrijeđaju boga, oni koji su otvoreno hulili na boga i sudili bogu, te oni koji su namjerno izazivali ometanja i prekide u božjoj kući. Čini se da ništa dobro ne proizlazi iz suprotstavljanja bogu! Bog je doista zastrašujuć! Ako uvrijediš druge ljude, ne mogu ti puno nauditi, ali ako uvrijediš boga, to je ozbiljno. Moraš biti odgovoran za svoje ponašanje; cijena je previsoka! U najmanju ruku, mogao bi poludjeti, a bog će te predati nečistim demonima, što sigurno znači odlazak u pakao; u najgorem slučaju, bog će poništiti tvoje tjelesno postojanje u ovom životu, uništiti te, a u budućem svijetu – to se podrazumijeva – nećeš imati odredište, nećeš moći ući u kraljevstvo i nećeš primiti blagoslove. Sudeći prema različitim načinima na koje su se oni opirali bogu, moram biti oprezniji i postaviti si neka načela. Prvo, ne smijem otvoreno vrijeđati boga; ako moram, trebao bih to činiti tiho u srcu. Drugo, čak i ako imam želju i ambiciju biti bog, ne smijem to otkriti niti dopustiti da drugi saznaju. Treće, moram obuzdati svoje ponašanje i kretanje, ne čineći ništa što uzrokuje prekidanja. Ako nanesem gubitke radu božje kuće i razljutim boga, to bi bilo strašno! U lakšem slučaju, mogao bih izgubiti život; u težem slučaju, bio bih proklet i pao u bezdan, i to bi bio moj kraj.” Kada antikristi vide da se te stvari događaju, osjećaju da su se Božje riječi obistinile i da je Bog tako velik i zastrašujuć. Veličina i zastrašujuća moć Božja ostvaruju se i oni ih kroz te događaje priznaju. Nisu li svi ti misaoni procesi u srcu antikrista, kao i načela postupanja koja su saželi nakon što su vidjeli te stvari, aktivnosti njihovih unutarnjih svjetova? Sve što oni u svom srcu čine prema Bogu jest ono što je poznato kao vrebanje.

Antikristi ne govore otvoreno: „Bog ne proklinje ljude, božje se riječi nisu obistinile”, niti otvoreno govore: „Bog je kaznio tog i tog čovjeka, bog je prokleo tog i tog. Božje su se riječi obistinile, bog je doista velik.” Umjesto toga, oni spletkare, planiraju i razmatraju te stvari duboko u svom srcu. Koji je njihov cilj u tom razmatranju? Razmišljaju o tome što učiniti ako se Božje riječi obistine, a što učiniti ako se Božje riječi ne obistine ili ne ostvare. Svrha njihova vrebanja nije razumjeti Božja djela, nije razumjeti Božju narav, a još manje zadobiti istinu i biti stvoreno biće koje je u skladu s mjerilom – već se nositi sa svim tim stvarima, suočiti se s Božjim kletvama i kaznama, koristeći ljudske metode i strategije. To je ono o čemu antikristi spletkare u svom srcu. Može li ovaj niz misli o Božjim riječima dokazati da su oni neprijateljski raspoloženi prema Bogu? Može li dokazati da su neprestano klevetali i hulili na Boga? (Da.) Apsolutno može! To je ono što antikristi čine. Ako se Božje riječi obistine, imaju spremne protumjere; ako se Njegove riječi ne obistine, i za to imaju protumjere – njihove se protumjere mijenjaju ovisno o tome hoće li se Božje riječi obistiniti ili ne. Ako se Božje riječi obistine, antikristi se ponašaju ispravno, oprezno obavljajući zadatke u Božjoj kući, držeći se povučeno, ne bivajući drski ni oholi, pazeći da ne učine ništa loše. Ako se Božje riječi ne obistine, otvoreno će se ponašati površno. U svakom slučaju, bez obzira na to smatraju li da se Božje riječi obistinjuju ili ne, njihovo srce nikada neće istinski smatrati Boga Bogom, njihovo srce nikada ne može biti u potpunosti predano Bogu. Svoje dužnosti i postupke ne obavljaju srcem, već to čine koristeći spletke, trikove i pretvaranje, s prijevarom, skrivanjem i tajnovitošću. Ono što misle, o čemu razmišljaju i u što sumnjaju u dubini svoga srca nikada otvoreno ne dijele s drugima ili s Bogom. Umjesto toga, tvrdoglavo smatraju vlastite misli i ideje istinom, ispravnim i dobrim smjerom i ciljem koji treba provesti i primijeniti. U očima antikrista, vrlo je važno hoće li se Božje riječi o kletvama i kaznama čovjeku obistiniti, jer to određuje kako se oni sami ponašaju i vladaju u svakodnevnom životu, kako se odnose prema poslu i kako se odnose prema braći i sestrama; to također odlučuje kakvo ponašanje otkrivaju, kao i kakve postupke i očitovanja imaju. Kada se Božje riječi obistine, antikristi se ponašaju ispravno i bezazleno, obuzdavajući svoje aktivnosti, trudeći se ne činiti ništa što uzrokuje ometanja ili prekide i trudeći se ne izgovarati riječi koje prekidaju ili ometaju, koje kleveću Božje riječi ili koje kleveću Njegovo djelo. Ako se te Božje riječi ne obistine, osjećaju se slobodnima suditi Božjem djelu i osuđivati Božje djelo bez ikakvih skrupula. Na taj se način antikristi neprestano protive Bogu i galame protiv Boga u dubini svog srca – bi li bilo moguće da ne budu otkriveni i eliminirani? Njihovi stav, narav i bit jesu stav, narav i bit istinskog neprijatelja Božjeg. Iako antikristi ne mogu činiti što god žele, nimalo ne skrivaju što misle, što planiraju, o čemu razmišljaju ili kakva gledišta imaju u dubini svoga srca, jer se ne boje Boga. Koji je razlog zašto se ne boje Boga? Ne vjeruju u postojanje Boga, niti vjeruju da Bog promatra najdublje srce čovjeka. Stoga, u logici antikrista, ono što smatraju najbriljantnijom strategijom za preživljavanje jest ovo: „Što ja činim i kako se ponašam, ono što je vidljivo drugima, može postati mjerilo za procjenu kakva sam osoba. Ali što ja mislim u srcu, kako planiram i namjeravam, kakav je moj unutarnji svijet, klevećem li i hulim li na boga, sudim li bogu, ili vjerujem u boga i slavim ga – ako to ne kažem, nitko od vas neće znati. Da vidim samo kako ćete me osuditi! Ako ne govorim, nitko od vas se ne može ni nadati da će znati što mislim ili planiram u srcu, ili kakav je moj stav i gledište prema bogu, i nitko me ne može optužiti za bilo koji grijeh.” To je plan antikrista. Oni vjeruju da je to najviše načelo ponašanja u životu i postupanju među ljudima. Sve dok njihovo ponašanje nije pogrešno i nema nikakvih mana u njihovim postupcima, nitko se ne može miješati u ono što misle u svom srcu. Nisu li antikristi vrlo pametni? (Ne.) Kako nisu pametni? Tako se dobro prerušavaju. Kada se mole, čine to na uglovima ulica, a riječi koje izgovaraju pred drugima sve su ispravne, bez ikakvih mana. Što duže vjeruju, to postaju „duhovniji”. Ono što doista misle u svom srcu, govore samo iza zatvorenih vrata sa svojom obitelji, a neki ne govore čak ni svojoj obitelji, tako da ih nitko ne može prozreti. Ali zaboravljaju jednu stvar: Kakva je korist od toga mogu li ih ljudi prozreti ili ne? To je beznačajno; nijedan čovjek ne može odrediti sudbinu drugog čovjeka. Mogu li ih ljudi prozreti ili ne, nije važno; to je nebitno i ne odlučuje ništa. Važno je da Bog ne gleda samo na vanjsko ponašanje ljudi, već promatra i dubine njihovih srca. Upravo zato što antikristi ne vjeruju i ne znaju da Bog promatra najdublje srce čovjeka, oni glupo i apsurdno misle: „Nitko se ne može miješati u ono što mislim u srcu, ni ljudi ni bog.” Bog može promatrati najdublje srce čovjeka, stoga su tvoje misli povezane s Božjom definicijom tebe. Bog ne osuđuje ljude samo na temelju njihova vanjskog ponašanja, već, što je još važnije, na temelju njihovih unutarnjih misli. U tome su antikristi glupi; dok vrebaju Božje riječi, zaboravljaju važnu stvar: Bog također potajno promatra njihove misli. Oni vrebaju hoće li se Božje riječi obistiniti, a zaključak do kojeg dolaze jest da bi trebali nijekati Božje riječi i Njegovo postojanje. Bog, promatrajući ih u tajnosti, vidi stav prema Bogu i Božjim riječima koji imaju duboko u svom srcu; On vidi sve dokaze njihova klevetanja i huljenja na Boga, nijekanja i osuđivanja Boga, a također promatra i vanjsko ponašanje proizvedeno pod kontrolom svih tih misli i gledišta. Na temelju njihovih misli i ponašanja, što Bog na kraju određuje da takva osoba jest? Antikrist, neprijatelj Božji, koji nikada ne može biti spašen. To je rezultat. Jesu li antikristi pametni? Daleko su od pametnih; odveli su sami sebe u propast. Vjeruju da su posebno sposobni za razmišljanje, da je njihovo razmišljanje vrlo logično i da su osobito vješti u spletkarenju. Nakon spletkarenja, imaju protumjere i metode za razne neočekivane događaje i za sve vrste stvari koje Bog čini, što uvijek vodi do najboljih rezultata i dobitaka. Često se osjećaju samozadovoljno i dive se sami sebi, cijeneći vlastite sposobnosti i vještine. Vjeruju da su najpametnija osoba na svijetu: mogu razumjeti koji je izvor Božjih riječi, kome su upućene, koji je kontekst iza Božjih riječi, kakav stav trebaju zauzeti nakon što se Božje riječi obistine i koje protumjere trebaju primijeniti ako se Božje riječi ne obistine. Često si čestitaju što su tako pametni i savršeni, što su inteligentniji od prosječne osobe. Na čemu si to čestitaju? Osjećaju da je ispitivanje, analiziranje i nadmetanje s Bogom te vrebanje Božjih riječi u dubini njihova srca vrlo uzbudljivi i nešto što im daje velik osjećaj postignuća. Stoga se doista dive sami sebi i čestitaju si što su takvi ljudi. Nisu li antikristi glupi? Nadmetanje s drugim ljudima doista bi ti moglo omogućiti da utvrdiš tko je od vas dvoje superioran, a moglo bi ti čak i dati osjećaj vlastite prednosti i postojanja. Ali kada se nadmećeš s Bogom, vrebaš Božje riječi, Božja djela, sve što Bog čini, kako se to zove? I kakve su posljedice? To je igranje sa smrću! Možeš vrebati filmske zvijezde, pjevače, slavne osobe, velike ličnosti – bilo koga, ali onaj koga nipošto ne smiješ vrebati jest Bog. Ako to činiš, odabireš pogrešnu metu za svoje vrebanje. U današnjem svijetu naprednih informacija i raznolikih alata koji olakšavaju protok informacija, vrebanje nečijeg kretanja, misli i gledišta te svakodnevnog života možda se ne smatra sramotnim. Međutim, za osobu koja vjeruje u Boga i slijedi Ga, koja drži do Božjih riječi te ih jede i pije svaki dan, neprestano vrebati sva Božja djela, sve Božje riječi i cjelokupno Božje djelo duboko u svom srcu, jest nečuvena drskost! Ljudi imaju iskvarene naravi; kada otkriješ svoju iskvarenost pred Bogom, Bog ti može pružiti istinu da je razumiješ i spoznaš, dajući ti vremena da postigneš preobrazbu. Bog može oprostiti i neće se sjećati ljudske iskvarenosti, prijestupa i grijeha. Jedina stvar koju Bog ne može oprostiti niti tolerirati jest to što antikristi nemaju nimalo bogopokornog srca, što uvijek ispituju Boga, kao i njihovo stalno, neprestano vrebanje Božjeg djela i Božjih riječi u svako vrijeme i na svakom mjestu. Što pokušavaš učiniti? Želiš testirati ispravnost Boga? Za koga misliš da provodiš provjeru? Želiš analizirati izvor i motiv zašto Bog čini te stvari? Tko misliš da si? Uz sve to, ne smatraš li se laikom? Može li Bog biti predmet tvog vrebanja? Može li Bog biti predmet tvog ispitivanja? To što prihvaćaš Božje ispitivanje, prihvaćaš Božje usmjeravanje, prihvaćaš Božji sud i grdnju, prihvaćaš da te On orezuje, i sve takve pozitivne primjene koje uključuju promjenu naravi – to je legitimno. Čak i ponekad kada pogrešno razumiješ Boga, kada si slab i negativan i žališ se na Boga, Bog ti to ne zamjera, niti te osuđuje. Ali postoji jedna stvar: ti uvijek vrebaš Boga, uvijek pokušavaš razlučiti ispravnost Božjih riječi i Božjeg djela – to je nešto što Bog nipošto neće oprostiti niti tolerirati; to je Božja narav. Istinski iskvareni ljudi nisu zvijeri; oni se ne protive Bogu na ovaj način, niti imaju takva gledišta i stavove, niti se tako odnose prema Bogu. Postoji samo jedna stvar, jedna uloga, koja se može drsko i javno suprotstaviti Bogu, a to je Sotona. Bog se ne sjeća prijestupa i iskvarenosti ljudi, ali Sotonino protivljenje, suprotstavljanje, huljenje i klevetanje Bog nikada neće oprostiti. Bog spašava samo iskvarene ljude, ne Sotonu. Antikristi, nepromjenjivi u svojoj prirodi i posjedujući bit antikrista, mogu predstavljati Sotonu, suprotstavljajući se Bogu umjesto Sotone, vrebajući Božje riječi. Kakav je Božji stav prema njima? To je stav kletvi i osude. Antikristi si ne mogu pomoći nego tako postupati, i oni se igraju sa smrću.

3. Vrebanje Božjih riječi koje proriču katastrofe

Upravo smo u zajedništvu razgovarali o dvije stavke koje se tiču toga da antikristi vrebaju hoće li se Božje riječi ostvariti: jedna se stavka ticala Božjih riječi obećanja i blagoslova, a druga Božjih riječi kletvi i kazne za ljude. U nastavku se osvrnimo na treću stavku, Božje riječi koje proriču katastrofe. Kao i kod prethodne dvije stavke, stav antikrista prema ovakvim riječima isti je: oni su znatiželjni, žele ih pomno ispitati, razumjeti ih, a također i vidjeti dan kada će se te riječi ostvariti, te svjedočiti pojavi tih činjenica. U ophođenju s ovakvim riječima, antikristi također kuju urote u dubini svog srca, razmišljaju o protumjerama i u njima se rađaju razne sumnje. Oni promatraju i ispituju hoće li se ovakve riječi ostvariti kako bi razvili odgovarajuće protumjere. Kada antikristi čitaju ove riječi koje proriču katastrofe, srce im je ispunjeno iščekivanjem dana dolaska katastrofa i raznim uobraziljama. Nadaju se da će se Božje riječi ostvariti, a također se nadaju da će dolazak katastrofa proširiti njihove horizonte te zadovoljiti njihove želje i prohtjeve. Zašto je to tako? Zato što su sve katastrofe koje je Bog prorekao povezane s dovršenjem velikog Božjeg djela, danom Božje slave, uznesenjem svetaca, ulaskom čovječanstva u divno odredište i tako dalje. Stoga su antikristi još više ispunjeni iščekivanjem i znatiželjom u vezi s ovim dijelom Božjih riječi koje proriču katastrofe. Antikriste ovakve riječi zanimaju još i više nego one iz prve dvije stavke. Antikristi u svom srcu vjeruju da ako netko može izazvati katastrofu, poput potresa, pošasti, najezde kukaca, poplave, odrona blata ili drugih prirodnih katastrofa, onda je taj netko vrlo moćno biće koje posjeduje veliku sposobnost i dostojno je da ga oni slijede, obožavaju i da mu vjeruju. Slično tome, antikristi ispunjenje Božjih proročanstva o katastrofama uzimaju kao mjerilo po kojem procjenjuju je li Bog doista Bog. Oni se u svom srcu doslovno drže takvog logičkog razmišljanja, ideje i gledišta, vjerujući da je to gledište ispravno, valjano i da je to mudar potez. Stoga su antikristi time zaokupljeni u svom srcu od dana kada su počeli slijediti Boga, od samog trenutka kada su vidjeli riječi Božje koje proriču katastrofe. Zabrinuti su zbog onoga što je rečeno u Božjim riječima – kada dođu posljednji dani, kada se Božje veliko djelo dovrši, kako će Bog grditi čovječanstvo, kakve će katastrofe Bog donijeti kako bi kaznio i uništio čovječanstvo, koju će metodu Bog upotrijebiti kako bi čovječanstvo zadesile katastrofe i kako će samo oni koji slijede Boga i koji zasluže Njegovo odobravanje moći izbjeći takve katastrofe i pobjeći od njih te neće morati trpjeti muke koje te katastrofe donose. Antikristi smatraju riječi Božje koje proriču katastrofe vrlo važnima, analizirajući ih u svom srcu te ih pamteći i recitirajući u sebi. Pamte svaku riječ vezanu uz katastrofe, a također razmišljaju o tome kada će se i kako Božja proročanstva o katastrofama ostvariti. Razmišljaju o tome što će im se dogoditi ako se ta proročanstva ostvare, a što će učiniti ako se ne ostvare. Otkako su vidjeli ta proročanstva, čini se da su antikristi pronašli nešto čemu će težiti, smjer i cilj u svojoj vjeri u Boga. Dok čekaju da katastrofe udare, oni se također pripremaju na sve načine. Kako bi ih Bog zaštitio kada dođu velike katastrofe, oni propovijedaju evanđelje, ostavljajući svoj posao i obitelj. Istovremeno, kako bi preživjeli kada katastrofe udare, često se ponizno mole Bogu, nadajući se da će se Božje riječi uskoro ostvariti, da će se sve što Bog namjerava postići brzo dovršiti, da će Bog uskoro zadobiti slavu i uživati u počinku te da će oni uskoro moći uživati u blagoslovima kraljevstva nebeskog. Na temelju svih tih gledišta antikrista, na temelju riječi i molitvi koje često izgovaraju, čini se da antikristi željno iščekuju dovršetak velikog Božjeg djela i Božji skori počinak. Međutim, ono što je nepoznato ljudima jest da se iza tih nada kriju zlokobne namjere antikristā. Nadaju se da kroz takve molitve i lažno prikazivanje mogu izbjeći katastrofe i učiniti Boga svojim utočištem. Dok se pripremaju za sve to, također se nadaju da će katastrofe doći brzo i da će se riječi Božje koje proriču katastrofe uskoro ostvariti. U granicama onoga što mogu podnijeti, oni nastavljaju plaćati cijenu, davati se, trpjeti i podnositi kao i prije, ulažući veliki napor kako bi priredili dobru predstavu koju svi mogu vidjeti. Oni žele da svi priznaju koliku su cijenu platili radi propovijedanja evanđelja, koliko su diskriminacije i progona pretrpjeli te koliko je ih je koštalo iščekivanje ovoga dana. Nadaju se da će ih Bog, vidjevši patnju koju su podnijeli i cijenu koju su platili, poštedjeti svake katastrofe. Istovremeno, zbog cijene koju su platili, nadaju se da će imati dovoljno sreće da postanu jedni od onih koji će imati dobro odredište i biti blagoslovljeni nakon katastrofa. Duboko u sebi, antikristi sve to tiho i neprimjetno proračunavaju. Konačno, jednog dana, zbog nekog manjeg incidenta, antikristi dožive neuspjeh i čini se da su njihovi postupci i ponašanja naišli na osudu. To znači da će se njihove nade i maštarije uskoro raspršiti, a njihove želje ostati neispunjene. U tom trenutku, koja je prva misao koja se javlja u dubini srca antikrista? „Toliko sam dao, toliko sam patio, toliko sam dana izdržao, toliko sam godina vjerovao, a ipak nisam vidio da se ijedna od božjih riječi koje proriču katastrofe ostvarila. Hoće li bog doista donijeti katastrofe? Hoće li bog ikada ispuniti ono za što smo se molili i što smo čekali? Gdje je točno bog? Hoće li nas on doista spasiti ili ne? Postoje li uopće katastrofe o kojima je bog govorio? Ako ne postoje, svi bismo trebali jednostavno otići odavde. U ovog se boga ne može vjerovati, nema boga!” To je pravo lice antikrista. Manji neuspjeh, možda nenamjerna riječ osude i razotkrivanja od nekog drugog, dotakne njihovu bolnu točku, a onda planu od bijesa, ne mogavši se više suzdržati niti pretvarati. Prvo što učine jest da se u bijesu izlanu, upirući prstom u Božje riječi i govoreći: „Ako se tvoje riječi ne ostvare, ako se katastrofe o kojima si govorio ne dogode, više neću vjerovati u tebe. Prvotno sam, samo zbog tih riječi koje proriču katastrofe propovijedao evanđelje, plaćao cijenu i izvršavao svoju dužnost. Da nije bilo tih riječi, uopće ne bih vjerovao u tebe! Zbog tih riječi, zbog nadolazećih katastrofa, vjerovao sam da si ti bog. Ali sada, nakon toliko patnje, katastrofe o kojima si govorio nisu došle. Među nevjernicima je toliko onih koji čine zlo, a ipak nitko od njih nije kažnjen – nijednog od njih nisu zadesile katastrofe. Oni i dalje žive u grijehu, uživaju u svom životu, dok sam ja toliko godina činio ustupke, samo čekajući dan kada će se tvoje riječi koje proriču katastrofe ostvariti. Ali što si ti učinio, bože? Ti nikada nisi, iz obzira prema našem željnom iščekivanju, pokazao nikakve znakove ni čudesa, nikada nisi spustio nikakve katastrofe, da bismo mi to vidjeli, da bi ojačao našu vjeru, da bi učvrstio našu odanost. Zašto ne činiš takve stvari? Nisi li ti bog? Je li tako teško spustiti katastrofe da kazniš ovaj opaki svijet, ovo opako čovječanstvo? Mi samo želimo učvrstiti svoju vjeru kroz ispunjenje tih stvari, ali ti jednostavno ne djeluješ. Ako ti ne djeluješ, onda više ne možemo vjerovati u boga; nećemo moći ništa zadobiti i nema smisla vjerovati u boga. Nema više potrebe vjerovati, nema potrebe izvršavati svoje dužnosti, nema potrebe propovijedati evanđelje.” Nakon što im se dogodi mali neuspjeh, suočeni s malo nedaća ili nezadovoljstva u životu, pravo lice i najdublje misli antikrista mogu se otkriti u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu, što je prilično zastrašujuće. Kada će katastrofe udariti, hoće li se Božje riječi koje proriču katastrofe ostvariti, kako i kada će se ostvariti, sve to određuje Bog. Kada Bog govori ljudima o tim stvarima, to je da im ukaže poštovanje, da se prema njima odnosi kao prema ljudima – a ne da bi ljudi te riječi koristili kao sredstvo kojim stječu prednost u odnosu na Boga i sude Mu. Antikristi pogrešno vjeruju da bi Bog, budući da je izgovorio te riječi, trebao dopustiti ljudima da vide kako se one ostvaruju za njihova života; u suprotnom bi Božje riječi bile ništavne. Bog čije riječi mogu postati ništavne ne bi se trebao smatrati bogom, nije dostojan biti bog i nije dostojan biti njihov bog; to je logika antikrista.

Od početka do kraja, antikristi su samo htjeli izvući korist iz ovih Božjih riječi koje proriču katastrofe. Te su ih riječi nadahnule, navele na pomisao kako će dobrim ljudskim ponašanjem i svim svojim žrtvama te tjelesnim patnjama zaslužiti blagoslov i izbjeći katastrofe. Cijelo im je vrijeme jedini cilj bio izbjeći katastrofe i zadobiti blagoslove. Onoga koji je izrazio te riječi nikada nisu istinski smatrali Bogom. Od početka do kraja, antikristi su uvijek bili u suprotnosti s Bogom, neprestano Ga iskušavajući i procjenjujući, što je njihov način vrebanja Božjih riječi. Ako se Božje riječi ostvare i prošire im vidike, te se ostvare na način koji je u skladu s njihovim željama, gledištima i potrebama, tada Boga smatraju Bogom. Ali ako se to dogodi protivno njihovim željama, gledištima i potrebama, tada Onaj koji je izgovorio te riječi za njih nije Bog. To je gledište koje antikristi imaju. Jasno je da, duboko u sebi, nikada nisu priznali da je Bog Stvoritelj niti su prihvatili činjenicu da je Bog suveren nad svim stvarima. Nakon niza borbi, strpljivog podnošenja i unutarnjih sukoba, antikristi su naučili lekciju: „Ne smiju se olako ograničavati božje riječi niti se njihovo ispunjenje smije olako i neozbiljno koristiti kao mjerilo za procjenu njegova identiteta i biti. Nismo se dovoljno očeličili i još trebamo ustrajati i proširiti svoje vidike. Kao što izreke kažu: ‚Treba biti širokogrudan’; ‚Dok sam živ, ima nade.’ Što ima veze ako se te riječi ne ostvare? Ništa strašno. Izdržao sam sve ove godine; možda će se, ako izdržim još nekoliko godina, božje riječi ostvariti i nešto ću zadobiti. Samo ću još malo izdržati, još jednom ću okušati sreću. Ne smijem se ljutiti; inače će sav moj prethodni trud pasti u vodu i sva patnja koju sam podnio bit će uzaludna. To bi bio takav gubitak! Ako sada razotkrijem svoje misli, počnem nijekati, preispitivati i optuživati boga, to ne bi bio pametan potez. Moram nastaviti plaćati cijenu, podnositi teškoće i ustrajati. Izraz ‚Tko ustraje do kraja, bit će spašen’ ne smije se zaboraviti. Ta izreka vrijedi u svako doba i ostaje vrhovna istina. Moram se držati te izreke i trajno je urezati u srce.” Nakon razdoblja negativnosti i šutnje, antikristi su se konačno „ponovno uspravili”.

Dok izvršavaju dužnosti u Božjoj kući, antikristi preuzimaju sve vrste poslova i služe u različitim ulogama. Čini se da izvana nema promjene, ali što duže vjeruju u Boga i što Ga duže slijede, to više u sebi cjepidlače oko Božjih riječi koje proriču katastrofe. Zašto je to tako? Što duže vjeruju u Boga, to znači da su više toga žrtvovali, više ostavili i imaju manje mogućnosti za povratak u svjetovni život. Stoga, u vezi s tim riječima koje proriču katastrofe, antikristi sve više i nesvjesno misle: „Nadam se da je sve ovo istina. Sve se ovo mora ostvariti.” Oni to „mora” i to čvrsto uvjerenje smatraju svojom istinskom vjerom u Boga. Ta takozvana istinska vjera tjera ih da vrše svoje dužnosti, da pate i plaćaju cijenu, da neprestano ustraju, baš kao što nevjernici kažu: „Moraš sve staviti na kocku da bi pobijedio.” Vođeni takvim uvjerenjem, antikristi vrebaju dan kada će se Božje riječi ostvariti. Konačno, taj dan stiže – katastrofe i nesreće neprestano se događaju u ovom svijetu, u raznim kutovima svijeta, u različitim zemljama i među različitim etničkim skupinama. Te katastrofe, velike i male, odnose mnoge živote, mijenjaju životna okruženja mnogih ljudi, mijenjaju prirodni okoliš, preoblikuju društvene strukture i način života, i tako dalje. Međutim, u očima antikrista, to što se Božje riječi počinju ostvarivati pričinjava im najveće zadovoljstvo. Osjećaju da nakon svih ovih godina nisu uzalud ustrajali ni čekali i da su konačno doživjeli dan i etapu u kojoj se Božje riječi ostvaruju. Ali osjećaju da se ne smiju obeshrabriti ni odustati; trebaju i dalje ustrajati i čekati. Što antikriste duboko u sebi najviše brine, bez obzira na to koliko ustraju ili čekaju? To je sljedeća misao: „Proročanstva o gladi, pošastima i potresima su se ostvarila, ali kada će se ostvariti proročanstva o velikim katastrofama?” S jedne strane, antikristi vjeruju da se dio Božjih riječi polako i postupno ostvaruje, dok s druge strane sumnjaju: „Zar ove katastrofe nisu samo prirodne pojave? Katastrofe se događaju kroz cijelu povijest. Jesu li ove katastrofe ispunjenje božjih riječi? Ako nisu, što su onda? Ne bih trebao tako razmišljati; vjernik treba vjerovati u božje riječi. Ali zar se božje riječi tako lako ispunjavaju? Kako je bog to učinio? Zašto ga nisam vidio da to čini? Zašto ja o tome ne znam? Ako je to božje djelo, njegovi bi ga vjernici trebali vidjeti, bog bi im trebao dati vizije. Ali nismo vidjeli božju ruku, niti čuli božji glas. Mogu li ti događaji onda biti samo slučajnosti? Ne bih trebao tako razmišljati; takve bi me misli mogle oslabiti. I dalje moram vjerovati da je sve ovo ispunjenje božjih riječi; jednostavno, smatrat ću to božjom suverenošću, ispunjenjem Božjih riječi, a ne kao slučajnošću. Tako će mi srce biti mirnije.” Osjećaju da je takvo razmišljanje vrlo pametno i da su dobro analizirali situaciju, te uspjeli suzbiti sumnju u Boga, a istovremeno stabilizirati vlastitu vjeru i primiriti nelagodu i žudnju u svom srcu. Dok čine privremene ustupke, antikristi čekaju dolazak velikih katastrofa. „Kada će doći velike katastrofe? Kada one dođu, sveci će biti uzneseni u zrak, ali gdje će se to točno dogoditi? Kako će se to dogoditi? Hoće li poletjeti ili će ih podići božja ruka? Kada se dogode velike katastrofe, hoće li ljudi i dalje imati svoja fizička tijela? Hoće li i dalje nositi svoju sadašnju odjeću? Hoće li svi nevjernici izginuti? Kakvo će biti to stanje, kakva će to situacija biti? To je ljudima nezamislivo. Bolje da za sada ne razmišljam o tome. Samo ću vjerovati da će se božje riječi sigurno ostvariti. Ali mogu li se doista ostvariti? Kada će taj dan doći?” Neprestano si postavljaju ta pitanja u sebi, opetovano izražavajući sumnje. Budući da su te katastrofe usko povezane i isprepletene s njihovim izgledima i sudbinom, antikristi vjeruju: „Moram budno pratiti kada će se velike katastrofe iz proročanstva spustiti, moram to stalno imati na umu kako ne bih propustio svoju priliku da zadobijem blagoslove.” Kakvo je onda njihovo stajalište? „Trebam propovijedati evanđelje nadaleko i naširoko, marljivo izvršavati svoje dužnosti, izbjegavati izazivanje prekida ili ometanja ili činjenje pogrešaka te se držati se strani i ne isticati se. Dokle god ne činim pogreške i ne budem izbačen iz crkve, to bi trebalo biti dovoljno. Sigurno ću uspjeti doći do utočišta; to je božje obećanje – tko bi mi to mogao oduzeti?” Kada se počnu događati manje katastrofe i zadese cijelo čovječanstvo, antikristi pronalaze mir i određeni spokoj duboko u sebi. Istovremeno se raduju dolasku velikih katastrofa i danu uznesenja svetaca. Bez obzira na sve, antikristi nastavljaju vrebati Božje riječi koje proriču katastrofe. Takvo vrebanje, u Božjim očima, slično je Sotoninom vrebanju. On to vidi kao sumnju, poricanje, klevetu i raščlanjivanje Božje ispravnosti. To je preispitivanje Božjeg identiteta, sumnja u Božji autoritet i svemogućnost te sumnja u Božju vjernost. Bog ne dopušta da se takve stvari događaju, niti dopušta da takvi ljudi postoje i sigurno ih neće spasiti. Antikristi misle da su njihove protumjere, smišljene u tajnosti i proračunate u njihovom srcu, najpametnije i najskrivenije. Ali ne znaju da Bog vidi sve njihove misli i osuđuje ih. To je ono što Bog kaže: „Mnogi će Me u onaj dan pitati: ‚Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u Tvoje ime prorokovali, u Tvoje ime đavle izgonili, u Tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‚Nikad vas nisam poznavao! Odstupite od Mene, vi bezakonici!’” (Mt 7,22–23). Bog tim ljudima u Svom srcu tiho poručuje: „Odlazite od Mene, vi koji činite bezakonje. Vi vrebate Moja djela i Moje riječi.” Takvi ljudi nikada ne mogu biti spašeni. To što antikristi ispunjenje Božjih riječi koje proriču katastrofe uzimaju kao cilju kojem teže i kao mjerilu za ispitivanje Božje ispravnosti – zastrašujuća je stvar i zlo djelo.

Bog ima Svoje načine odlučivanja o tome hoće li se, kako, kada i gdje ostvariti određeni aspekti Njegovih riječi. Samo Božja milost ljudima daruje veliku sreću da čuju ove riječi od Boga. Svrha Božjeg izgovaranja ovih riječi nije da ih čovječanstvo koristi kako bi ograničavalo Boga, ispitivalo Božju ispravnost ili potvrđivalo Božji identitet. Bog izgovara ove riječi samo kako bi rekao čovječanstvu da će On učiniti takve stvari, ali Bog nikada nikome nije rekao: „Učinit ću to na ovaj način, ovim ljudima, u ovo vrijeme i na ovaj način.” U onome što Bog nije rekao čovječanstvu krije se jasan znak: čovječanstvo to ne treba znati, niti je kvalificirano da to zna. Stoga, ako ljudi neprestano pokušavaju vrebati te stvari, kopaju duboko i žele ih koristiti da bi Bogu pronašli greške, da bi Mu sudili i osuđivali Ga, kada se to dogodi, čovječanstvo će se neprimjetno naći u suprotnosti s Bogom. Kada se nađeš u suprotnosti Bogu, Bog te više ne smatra ljudskim bićem. Što si onda ti? U Božjim očima, ti si Sotona, neprijatelj, đavao. To je dio Božje naravi koji ne tolerira ljudsku uvredu. Ako ljudi to ne razumiju i često stvaraju probleme oko Božjih proročanstava, pokušavajući tražiti greške u njima, onda ti kažem – to je prizivanje smrti. Ljudi bi u svakom trenutku trebali znati tko su i na koji način, s kakvim razlogom i s kojeg stajališta bi se trebali odnositi prema Bogu i svemu što se tiče Boga. Jednom kada ljudi izgube svoj identitet i položaj stvorenih bića, njihova se bit mijenja. Da si postao životinja, Bog bi te mogao ignorirati, jer bi bio beznačajna stvar. Ali ako si postao đavao i Sotona, onda si u opasnosti. Postati đavao i Sotona znači postati neprijatelj Boga, a tada nećeš imati nikakvu nadu u spasenje. Stoga, želim reći svima ovdje: ne vrebaj Božja djela, ne vrebaj Božje riječi, ne vrebaj Božje djelo i ne vrebaj ništa što je povezano s Bogom. Ti si čovjek, stvoreno biće, stoga ne analiziraj Božju ispravnost. Ne smatraj Boga predmetom svoje analize i pomnog ispitivanja, niti predmetom svog vrebanja. Ti si stvoreno biće, čovjek, stoga je Bog tvoj Bog. Što god Bog kaže, to je ono što bi trebao prihvatiti. Što god ti Bog kaže, trebao bi prihvatiti. Što se tiče onoga što ti Bog ne kaže, onih stvari koje uključuju otajstva i proročanstva te se tiču Božjeg identiteta – jedno je sigurno: ti to ne trebaš znati. Poznavanje tih stvari neće koristiti tvom ulasku u život. Prihvati onoliko koliko možeš razumjeti. Ne dopusti da ti to postane prepreka u tvojoj težnji za promjenom naravi i spasenjem. To je pravi put. Ako osoba stoji u suprotnosti s Bogom i stalno vreba stvari koje se tiču Boga, te se uporno odbija promijeniti, tvrdoglavo se držeći toga, odnoseći se prema Bogu na takav način i s takvim stavom, tada ima vrlo malo nade da će biti spašena. Antikristi vrebaju Božje riječi koje proriču katastrofe – zaključimo ovdje naš razgovor u zajedništvu o ovoj stavci. A sada prijeđimo na sljedeću stavku.

4. Vrebanje Božjih riječi o tome kada će On napustiti zemlju i kada će Njegovo veliko djelo biti dovršeno

Četvrta je stavka da antikristi vrebaju Božje riječi o tome kada će On napustiti zemlju i kada će Njegovo veliko djelo biti dovršeno. O tome u Božjim riječima nije mnogo rečeno. Ako sadržaj neke teme ljude osobito zanima, koliko god te riječi bile neupadljive ili prikrivene, oni će ih među tim ograničenim riječima pronaći. Nakon što ih pronađu, označavaju ih olovkom, smatrajući ih riječima važnim za čitanje. Kad god im se pruži prilika, dijele te riječi i čitaju ih kako bi upozorili sebe i utješili se. Naravno, antikristi se ne brinu toliko o tome kada će Bog napustiti zemlju ili kada će Njegovo veliko djelo biti dovršeno, koliko o činjenicama koje stoje iza tih riječi, a koje Bog namjerava ostvariti. Ono čemu se antikristi u srcu najviše nadaju jest da će za svoga života osobno vidjeti veličanstveni prizor Božjeg napuštanja zemlje. To bi značilo da je Bog kojeg su slijedili Onaj pravi, da nisu izabrali pogrešnog boga niti pogrešan predmet slijeđenja. Kad se to potvrdi, vjeruju da će se njihovi izgledi da budu blagoslovljeni uvelike povećati. Osim toga, ako za svoga života uspiju vidjeti prizor Božjeg napuštanja zemlje i dovršetka Božjeg velikog djela, to znači da će njihova vjera postati još čvršća i da će bez ikakvih sumnji slijediti Boga. Vidjeti taj prizor značilo bi da su njihove prijašnje sumnje i nerazumijevanje Boga, te klevete, osude i odbacivanja drugih, stvar prošlosti i da ih više ne sputavaju. S jedne strane, antikristi se raduju dolasku tog dana, a s druge strane, promatraju što Bog trenutačno čini na zemlji, je li Njegovo djelo pri kraju, jesu li riječi koje treba izgovoriti gotovo dovršene, imaju li ljudi koji Ga slijede istinsku odanost i jesu li usavršeni. Promatrajući ljude koji sada slijede Krista, antikristi primjećuju da većina ljudi ima slabu vjeru, da često griješe u izvršavanju svojih dužnosti, a mnogi često bivaju orezani jer su otkrili iskvarene naravi dok su izvršavali svoje dužnosti. Neki su čak poslani u skupine B, izolirani su ili izbačeni. Iz tih znakova zaključuju: „Čini se da je dan kada će se božje veliko djelo dovršiti još uvijek daleko, što je vrlo frustrirajuće! Ali što čovjek može učiniti ako je nestrpljiv? Koji se problem tako može riješiti?” Budući da antikristi ne vjeruju u Božje riječi, ne prihvaćaju istinu, nemaju duhovno razumijevanje i ne razumiju istinu, ne mogu procijeniti je li učinak Božjeg djela na ljude normalan ili nije. Oni ne mogu shvatiti je li ono što je Bog učinio na ljudima doista postiglo ikakav učinak; mogu li Božje riječi uistinu spasiti ljude i preobraziti ih; jesu li ljudi, prihvaćajući te riječi, doživjeli promjenu, jesu li uistinu nešto zadobili ili jesu li primili Božje odobravanje; kao ni to mogu li ti ljudi ući u kraljevstvo nebesko i primiti blagoslove – i ne mogu razumjeti niti objasniti činjenice koje promatraju vlastitim očima. Svaki događaj koji vide, svaki događaj o kojem razmišljaju u njihovim je mislima obavijen maglom koju je nemoguće odagnati. „Sve su te stvari nedokučive, teško je u njih proniknuti i teško ih je shvatiti. Postoje li doista događaji poput božjeg odlaska sa zemlje i dovršetka božjeg velikog djela? Mogu li se oni doista ostvariti?” S jedne strane, antikristi sebe prisiljavaju vjerovati da je Bog kojeg slijede Bog, ali istovremeno ne mogu a da ne sumnjaju: „Je li on bog? On je čovjek, zar ne? Nije dobro ovako razmišljati. Većina ljudi vjeruje da je on bog, pa bih i ja trebao vjerovati u to. Ali ne, ne mogu se natjerati da u to vjerujem! Gdje mogu vidjeti da je on bog? Može li on dovršiti božje veliko djelo? Može li on izvršavati božje djelo? Može li on predstavljati boga? Može li on dovršiti božji plan? Može li on spasiti čovječanstvo? Može li on voditi ljude u prekrasno odredište?” Sve takve i slične misli postaju nerješive enigme u dubini srca antikrista. Oni misle: „Što da radim? Ipak, postoji vrhovno načelo: čekaj i izdrži; tko izdrži do kraja, bit će spašen. Iako ne težim istini, imam svoja pravila. Ako drugi ne odu, ni ja neću otići. Ako drugi slijede, i ja ću slijediti. Priklonit ću se većini. Ako svi kažu da je on bog, onda ću ga i ja zvati bogom. Ako svi prestanu vjerovati u boga i odbace ga, onda ću i ja slijediti njihov primjer. Kad su svi krivi, nitko nije kriv, zar ne?” Kad vide da širenje Božjeg djela doseže svoj vrhunac, potajno se raduju u svom srcu: „Srećom, nisam otišao kad sam najviše sumnjao i kad sam bio najslabiji. Pogledaj kamo me je moja vjera sada dovela. Dan je skoro tu i sve više ljudi slijedi boga. Osobito u inozemstvu, ljudi iz raznih zemalja istražuju istiniti put, a broj vjernika raste. Božja kuća izrađuje sve više videozapisa, filmova, himni i svjedočanstava, privlačeći sve više pozornosti. Takve rezultate ne može postići nijedan čovjek; samo božje djelo to može ostvariti. Ova obična osoba najvjerojatnije je krist, bog. Budući da je on krist, bog, onda će se njegove riječi sigurno obistiniti. Ako se njegove riječi ne obistine, onda on nije bog. Logički gledano, ovaj zaključak ima smisla, točan je. Ako je on bog, doći će dan kada će napustiti zemlju; ako je on bog, može dovršiti svoje veliko djelo. Sudeći po svim ovim znakovima, ljudi u crkvi koji slijede boga kreću se u pozitivnom smjeru, prema dobrom cilju. Sve je idealno, sve je vrlo pozitivno. Ovo je bolje nego slijediti svjetovne trendove; u tome nema nade, to vodi samo u patnju, trpljenje i na kraju u uništenje. Ako netko vjeruje u boga, i može vidjeti dan kad će on napustiti zemlju i kad će se njegovo veliko djelo dovršiti, te može sudjelovati u božjoj slavi – bila bi to takva čast!” Razmišljajući o tome, zaključuju: „Kako sam samo pametan! Izabrao sam ovaj put; čini se da imam visok kvocijent inteligencije i razvijen intelekt.” Oni to ne pripisuju Božjoj milosti, već vlastitoj inteligenciji, vlastitoj pameti. Kako je samo smiješna ta ideja!

Antikristi misle: „Pitanje božjeg napuštanja zemlje i dovršetka božjeg velikog djela razlikuje se od pitanja kao što su božja obećanja i blagoslovi, njegove kletve i kazne te njegova proročanstva o katastrofama – s ovim se pitanjem ne može žuriti; ljudi trebaju imati nadljudsku izdržljivost i beskrajno strpljenje da bi dočekali taj dan. Jer kad taj dan dođe, sve će biti dovršeno. Ako sada ne mogu izdržati, ne mogu podnijeti samoću i ne mogu podnijeti ovu patnju, onda ću biti izostavljen kad taj dan dođe. Sada smo na samom kraju; nakon toliko patnje, bio bih budala da ne izdržim još malo!” Dakle, za antikriste postoji samo jedan način da dočekaju dolazak tog dana – poslušno i strpljivo čekati, ne žuriti i naučiti izdržati. Oni misle: „Budući da sam se odlučio kockati, trebao bih naučiti izdržati, jer ta izdržljivost nije mala stvar. Ako izdržim do kraja, kad se ova stvar dovrši, zadobit ću veliki blagoslov! Ako ne izdržim tijekom ovog razdoblja, onda ću se suočiti s velikom nesrećom. Ova stvar može ići u jednom od dva smjera: može donijeti ili veliki blagoslov ili veliku nesreću.” Vidiš, antikristi nisu glupi, zar ne? Nedostaje im duhovno razumijevanje i ne vjeruju u istinu, oni su bezvjernici – ali kako onda mogu tako točno i podrobno analizirati ovo pitanje? Je li takva analiza prikladna? (Nije.) Recite Mi, trebaju li ljudi imati tako „ozbiljan” stav prema Božjim riječima? Neki kažu: „Ovo je velika stvar koja uključuje nečije izglede i sudbinu te se tiče dovršetka božjeg velikog djela. Ne može se shvatiti olako. Ljudi moraju izračunati točnu godinu i mjesec kada će bog napustiti zemlju. Štoviše, mora se analizirati način i prizor božjeg odlaska koji se otkrivaju između redaka božjih riječi. Ako se to ne shvati ozbiljno i ako se temeljito ne analizira, propuštanje ovakve prilike dovelo bi do beskrajnog žaljenja; takav se događaj više nikada ne bi mogao vidjeti. Ljudi osobito trebaju znati kad će se božje veliko djelo dovršiti i kad će doći dan i trenutak božje slave.” Na to netko pita: „Kako to možemo znati ako nam Bog ne kaže?” „Onda se moraš moliti da ti bog to otkrije u snu, baš kao Ivanu u Knjizi Otkrivenja. Ako primiš viziju, ako vidiš dan dovršetka božjeg velikog djela u svom snu ili u viziji, to će u trenu temeljito ojačati tvoju vjeru. Tvoje strpljenje, tvoje čekanje, više neće biti formalnost ili nešto što tek tako radiš; umjesto toga, dragovoljno ćeš čekati i ovako izdržati iz dubine svog srca. To bi bilo tako sjajno!” Je li ovaj pristup prihvatljiv? (Nije.)

Koliko god godina čovječanstvo bude trebalo utjelovljenog Boga, na kraju će doći dan kada će Njegovo djelo u tijelu biti dovršeno. To znači da će ta osoba na kraju napustiti čovječanstvo; to je samo pitanje vremena. Djelo Božjeg šesttisućljetnog plana upravljanja bliži se kraju. Hoće li taj kraj doći za deset, dvadeset, pedeset, osamdeset ili sto godina – time se ne trebamo baviti. To je jednostavno Božji način govora. Što znači kad se kaže da je to Božji način govora? To znači da se Božje poimanje vremena – odnosno koliko godina zapravo podrazumijeva Božji pojam „kraja” – zasigurno razlikuje od ljudskog. Je li nam korisno ispitivati točno koliko je to godina? Ne, nije. Zašto nije? Zato što je sve to u Božjim rukama, to nije nešto što ljudi mogu dobiti ako pitaju niti nešto što bi ljudi, čak i kad bi to saznali, mogli iskoristiti da ograniče Boga. Bog čini kako Mu je volja. Jedino što sljedbenici Boga trebaju činiti jest težiti istini, dobro izvršavati svoje dužnosti, zadobiti život, krenuti putem na kojem se boje Boga i klone zla te postati stvorena bića koja su uistinu u skladu s mjerilom. Na taj će način Božje veliko djelo uistinu biti u potpunosti dovršeno i Bog će ući u počinak. Što znači Božji počinak? To znači da će čovječanstvo ući u počinak. Kad čovječanstvo bude imalo mjesto za počinak, Bog može ući u počinak. Božji počinak jest počinak čovječanstva. Kad čovječanstvo bude imalo normalno životno okruženje i red, to će Bogu donijeti počinak. Što se tiče toga kada će čovječanstvo imati takvo životno okruženje, kada će ono doći do tog koraka i kada će Bog dovršiti Svoje veliko djelo i ući u Svoje mjesto počinka, sve je to dio Božjeg plana; On ima raspored. U koje doba taj raspored Božjeg plana pada, koje godine, mjeseca, sata i minute, samo Bog Sâm zna. Ljudi to ne trebaju znati, a i kad bi ti se reklo, od toga ne bi imao nikakve koristi. Čak i kada bi ti se rekli točna godina, mjesec, sat i minuta, bi li to moglo postati tvoj život? Je li to život? To ne može zamijeniti život. Jedino što stvorena bića trebaju činiti jest slušati Božje riječi, prihvaćati ih i pokoravati im se, postajući ljudi koji se boje Boga i klone se zla. Ali stalno ispitivati Božje riječi, vrebati hoće li se one obistiniti, provjeravati ih, analizirati i ispitivati njihovu ispravnost – to nije ono što bi stvorena ljudska bića trebala činiti. Oni koji ustraju na tom putu i čine takve stvari očito nisu stvorena bića kakva Bog želi. Oni ne postupaju prema Njegovim zahtjevima niti žive prema pravilima i propisima koje je Bog postavio za ljude. U Božjim očima, oni su Njegovi neprijatelji; oni su đavli i Sotone, a ne oni koje Bog želi spasiti. Stoga, kada je riječ o tome kada će Bog napustiti zemlju, kada će Njegovo veliko djelo biti dovršeno i kada će doći dan Božje slave, kakvo bi trebalo biti ispravno gledište čovječanstva o tim Božjim riječima i tom pitanju? Treba vjerovati da će se ono što je Bog rekao sigurno obistiniti i istovremeno se nadati dovršetku Božjeg velikog djela, dolasku Božjeg kraljevstva, Božjem pojavljivanju u slavi pred mnoštvom naroda i tome da će Bog što prije ući u počinak. To je ono čemu bi se stvoreni ljudi, oni koji slijede Boga, trebali nadati i za što bi se trebali moliti. Činiti tako je ispravno i ne znači vrebati. Međutim, stalno koristiti pitanje hoće li se Božje riječi obistiniti kao sredstvo za prijetnju Bogu ili za postavljanje uvjeta Bogu smatra se vrebanjem i tako postupaju Božji neprijatelji. Stalno odlučivati hoće li netko platiti cijenu, hoće li sve ostaviti i hoće li izvršavati svoju dužnost na temelju toga hoće li se Božje riječi obistiniti također je ponašanje Božjih neprijatelja. Istinska stvorena bića trebala bi se prema Božjim riječima, Božjem identitetu i svemu što Bog kaže odnositi sa stajališta stvorenih bića, a ne sa stajališta Sotone, zlih đavola ili Božjih neprijatelja.

5. Vrebanje Božjih riječi o Njegovoj naravi, Njegovom identitetu i Njegovoj biti

Sljedeća stavka o kojoj ćemo razgovarati u zajedništvu obuhvaća Božje riječi o Njegovoj naravi, identitetu i biti. Te riječi pokrivaju širok raspon; većina Božjih riječi dotiče se Njegove naravi, identiteta i biti. S jedne strane, način i ton Božjeg govora, kao i njegov sadržaj, omogućuju ljudima da vide Božju narav, Njegov identitet i bit. S druge strane, Bog ima jasne riječi kojima govori čovječanstvu, kojima mu otkriva Svoju narav, identitet i bit. Što se tiče ova dva dijela sadržaja, s jedne strane, između redaka Božjih riječi, sadržaja Božjih riječi, prirode Božjih riječi, kao i Božjeg tona i slušateljstva kojem je Njegov govor namijenjen, mogu se vidjeti Božja narav, identitet i bit. S druge strane, Bog jasnim riječima govori ljudima kakvu narav ima, kakav identitet i bit ima. Ova dva dijela sadržaja nešto su što antikristi u osnovi zanemaruju; oni iz toga neće shvatiti Božju narav, identitet i bit te zasigurno neće vjerovati u sve to što se odnosi na Boga. Budući da su bezvjernici, oni ne vjeruju da riječi izgovorene iz Božjih usta mogu predstavljati Božji identitet i bit. Međutim, postoji jedna stvar koju ne mogu poreći: Božje su riječi jasno otkrile ljudima kakvu narav Bog ima, kakav identitet Bog ima i kakva je Njegova bit – taj dio Njegovih riječi ne mogu poreći. Znači li to, samo zato što to ne mogu poreći, da to istinski prihvaćaju i iskreno priznaju? Oni ne priznaju te riječi. Naprotiv, što se tiče sadržaja Božje naravi – Njegove pravednosti, svetosti, ljubavi, autoriteta i drugih odlika koje uključuju Njegova svojstva i biće – o kojima Bog govori, antikristi, osim što prema tome pokazuju prezir, nepoštovanje i zanemarivanje, također gledaju na te riječi sa stajališta vrebanja. Na primjer, kada Bog kaže da je pravedan, antikrist će tada početi pomno ispitivati: „Ti si pravedan? Na svijetu ne postoji nitko tko se usuđuje tvrditi da je pravedan. Budući da se ti usuđuješ to reći, onda hajde da to stavimo na kušnju. U čemu si ti pravedan? Koja su tvoja djela bila pravedna? Neću vjerovati u to! Ako se ta izjava doista ostvari, ako ti doista izvršiš neko pravedno djelo koje će me uvjeriti, tada ću priznati da si pravedan. Ali ako me ono što činiš ne uvjeri, onda mi nemoj zamjeriti što sam izravan. Nipošto neću priznati da ti imaš pravednu narav!” Konačno, stiže dan koji su čekali: određeni vođa, unatoč tome što je platio visoku cijenu i mnogo pretrpio, na kraju je okarakteriziran kao lažni vođa i smijenjen jer nije bio u stanju obavljati stvarni posao. Nakon što je smijenjen, postao je negativan, razvio je pogrešna shvaćanja, žalio se i izrekao je puno ogorčenih i osuđujućih riječi. Kada ta stvar dođe do ušiju antikrista i kada je oni vide, antikrist kaže: „Ako čak i netko poput tebe može biti smijenjen, onda je za ljude poput mene još gore. Ako se ti ne nadaš spasenju, ako nisi u skladu s božjim nakanama, tko onda može biti u skladu s božjim nakanama? Koga drugog bog može uzeti u obzir?” S jedne strane, antikrist brani lažnog vođu i traži pravdu za njega; s druge strane, on također prihvaća ogorčene i osuđujuće riječi koje je izrekao lažni vođa. Istovremeno se u svom srcu potajno prepire s Bogom: „Je li bog pravedan? Zašto onda smijeniti nekoga tko je patio i platio cijenu za rad crkve? Ta je osoba tebi najodanija. Nisam vidio nikoga odanijeg od njega; nisam vidio nikoga tko je više patio ili platio veću cijenu. Ustaje rano i liježe kasno, trpi bolest, ostavlja po strani osjećaje prema svojoj obitelji i ostavlja po strani tjelesnu udobnost i izglede vezane uz tijelo, izlažući svoj život pogibelji da bi radio za tebe. Čak je prije bio u zatvoru i nije počinio izdaju. A ti ga ipak samo tako smijeniš, samo ga tako razotkriješ – jesi li ti doista pravedan? Gdje je dokaz tvoje pravednosti? Zašto ga ne vidim?” Konačno, antikrist je pronašao uporište u Božjem djelu čime bi doveo u pitanje pravednost Božje naravi. On si misli: „Ako je bog pravedan, onda se većina ljudi neće moći izvući; ako je bog pravedan, onda ljudi doista trebaju biti oprezni, a život će postati prilično težak. Danas, nakon što sam konačno pronašao uporište za to u božjem djelu, mogu dokazati da bog nije pravedan, što olakšava stvari.” Stoga se potajno raduje u svom srcu.

Božji izabrani narod je, slijedeći Boga, uvijek trpio ugnjetavanje, uhićenja i okrutan progon od strane velikog crvenog zmaja. U crkvama posvuda često ima Božjeg izabranog naroda koji biva uhićen i proganjan. Često se neki zbog toga spotaknu ili izdaju Boga i napuste crkvu. Međutim, ima i mnogo onih koji su postojani u svom svjedočanstvu usred uhićenja i progona. Bog koristi velikog crvenog zmaja da Mu služi kako bi razotkrio one bezvjernike koji su se uvukli u Božju kuću u potrazi za blagoslovima, dok istovremeno usavršava izabrani narod koji istinski vjeruje u Boga. To je Božja svemogućnost i mudrost. Ali kako antikristi gledaju na to? Oni uvijek sumnjaju u Boga: „Zašto bog ne spasi svoj izabrani narod od uhićenja i progona velikog crvenog zmaja?” Sumnjaju u utjelovljenog Boga, uvijek u svom srcu gajeći predodžbe o Bogu: „Zašto bi božji izabrani narod trpio takva premlaćivanja i mučenja? To je zbog njihove vjere, jer ne žele biti Jude. Ali gdje je bog dok ih muče? Zašto ih bog ne spasi? Zar bog ne ljubi ljude? Gdje je božja ljubav? Je li moguće da bog može podnijeti da one koji vjeruju u njega tako mahnito ponižavaju sotone i zli đavli i da trpe prekomjerna mučenja? Je li to božja ljubav? Gdje je točno božja zaštita za ljude? Zašto je ne vidim? Čini se da moram biti oprezniji. Ne samo da bog ne može sačuvati ljude od iskušenja ili opasnosti – naprotiv, što više netko teži, što više odlučnosti ima i što više slijedi boga, to se više suočava s kušnjama i veća je vjerojatnost da će trpjeti bol i patnju. Budući da bog tako postupa, onda i ja imam svoje protumjere. Ti ljudi trpe takvo postupanje jer su podnijeli žrtvu; ako ja ne platim takvu cijenu, ako ne težim na taj način, neću li izbjeći te kušnje? Bez tih kušnji, neću li izbjeći takvu patnju? Ne pateći tako, neću li živjeti u udobnosti? Ako svejedno primim blagoslove, zašto bih bio toliko glup da dopustim da moje tijelo trpi svakojake muke i boli? Bog kaže da ljubi ljude, ali ja ne mogu prihvatiti takav način božje ljubavi! Vi svi to možete tumačiti kako god želite; to me se ne tiče, ja to neću prihvatiti. Moram se pritajiti, moram se malo izmicati, moram biti pažljiv i na oprezu; ne smijem dopustiti da me bog uhvati i natjera da radim.” Antikristi gaje te stvari u svom srcu, a sve su to pogrešna shvaćanja Boga, protivljenje Bogu, suđenje Bogu i otpor prema Bogu. Nedostaje im bilo kakva spoznaja o Božjem djelu. Dok vrebaju Božje riječi, vrebaju Božju narav, identitet i bit, dolaze do takvih zaključaka. Antikristi te stvari zakopavaju duboko u svoje srce, opominjući sami sebe: „Oprez je majka sigurnosti; najbolje je ostati neprimijećen; tko prvi istupi, prvi nastrada; i na vrhu je samotno! Bez obzira na sve, nikad ne isturaj glavu, nikad se ne penji previsoko; tko visoko leti, nisko pada.” Oni ne vjeruju da su Božje riječi istina i ne vjeruju da je Njegova narav pravedna i sveta. Na sve to gledaju kroz ljudske predodžbe i uobrazilje te pristupaju djelu Božjem s ljudskim gledištima, ljudskim mislima i ljudskom lukavošću, koristeći logiku i razmišljanje Sotone kako bi definirali Božju narav, identitet i bit. Očito, ne samo da antikristi ne prihvaćaju niti priznaju Božju narav, identitet i bit; naprotiv, puni su predodžbi, protivljenja i buntovništva prema Bogu i nemaju ni trunčice stvarne spoznaje o Njemu. Za antikriste je definicija Božjeg djela, Božje naravi i Božje ljubavi pod znakom pitanja – prožeta je sumnjom i oni su puni skeptičnosti, poricanja i klevetanja toga; što je, onda, s Njegovim identitetom? Božja narav predstavlja Njegov identitet; s takvim gledanjem na Božju narav kao što je njihovo, njihovo gledanje na Božji identitet je samo po sebi razumljivo – izravno poricanje. To je bit antikrista.

Bez obzira na to kojem dijelu Božjih riječi antikristi pristupaju, bez obzira na to kojem dijelu Božjih djela pristupaju, bilo da se radi o Božjim djelima u svim stvarima ili u određenim pojedincima, oni uvijek koriste ljudska gledišta i Sotoninu logiku te metode znanja i logike, kako bi zaključivali i prosuđivali, umjesto da im pristupaju kao istini i s prihvaćanjem. Stoga, što se tiče riječi o Božjoj naravi, identitetu i biti te što se tiče tijela u kojem se Bog utjelovljuje i Duha Božjeg, pristup antikrista zapravo je isti, bez razlike. Općenito, sve što uključuje Samoga Boga, sve o Stvoritelju, podložno je njihovom vrebanju, a zatim nagađanju, ispitivanju i analizi, što u konačnici dovodi do zaključaka koji predstavljaju poricanje i klevete. Bez obzira na to iz kojeg kuta ili na koji način antikristi pristupaju tim Božjim riječima, zašto su zaključci do kojih na kraju dolaze uvijek osuda i kleveta? Zašto završavaju s takvim zaključcima? Je li doista moguće da među stvorenim čovječanstvom ne postoji nitko tko može prihvatiti Božje riječi kao istinu? Je li to neizbježan ishod? Je li to zbog Boga? (Ne.) Što je onda točno razlog? (To je zato što ljudi imaju prirodu koja se opire Bogu.) Svatko ima prirodu koja se opire Bogu. Zašto je onda tako da nakon čitanja tih riječi neki ih ljudi mogu prepoznati kao istinu i prihvatiti ono što Bog kaže, dok ih drugi mogu poricati, osuđivati i klevetati? To jasno pokazuje problem, ukazujući na to da je bit unutar ljudi različita. Odnos antikrista prema Božjim riječima je takav da ih oni u osnovi i subjektivno ne prihvaćaju istinski. Pristupaju im s protivljenjem i iskušavanjem: „Ti kažeš da si bog, onda moram vidjeti, u čemu ti sličiš bogu? Ti kažeš da posjeduješ narav boga i da imaš božanstvo, onda moram vidjeti koje od tvojih riječi potvrđuju da ti posjeduješ božanstvo i da imaš narav boga, koja tvoja djela potvrđuju da imaš identitet i bit boga. Jesi li činio znakove i čudesa, ili liječio bolesne i izgonio demone? Jesi li prokleo nekoga pa je odmah umro? Jesi li uskrisio koga od mrtvih? Što si točno učinio što može potvrditi da posjeduješ narav boga, identitet i bit boga?” Antikristi uvijek žele vidjeti te stvari, stvari izvan istine, puta i života, koristeći te stvari kako bi potvrdili Božji identitet, kako bi potvrdili da je Onaj koga slijede Bog. To polazište je samo po sebi pogrešno. Što je najosnovnija stvar kojom se može predstaviti identitet i bit Boga? (Bog je istina, put i život.) To je najosnovnija stvar. Zašto antikristi ne uspijevaju shvatiti čak ni tu najosnovniju stvar? To je tema o kojoj trebamo raspravljati. Antikristi preziru istinu i pozitivne stvari; osjećaju odbojnost prema istini i svim pozitivnim stvarima; mrze istinu i pozitivne stvari. U svim Božjim riječima, oni ne vide koje su riječi istina ili pozitivne stvari. Mogu li njihove demonske oči to vidjeti? Ako to ne vide, mogu li to priznati? To što ne mogu priznati te riječi kao istinu znači da ne mogu priznati Božji identitet i bit. To je sigurno. Kad pristupaju Božjim riječima o Njegovoj naravi, identitetu i biti, antikristi koriste isti pristup kao i kod pristupa drugim Božjim riječima, proračunavajući, kujući planove i razmišljajući u svom umu. Ako se nešto što Bog kaže iz Svog identiteta kao Boga odmah ostvari, njihov se stav odmah mijenja; ako Bog, kao Bog, kaže nešto ili učini nešto što im daje uporište, oni također imaju odgovarajuću protumjeru i njihov se stav opet odmah mijenja. Oni su ti koji osuđuju Boga, a ujedno i oni koji kažu da Bog jest Bog. O tome posjeduje li Bog narav, identitet i bit Boga, oni donose zaključke u potpunosti na temelju onoga što vide vlastitim očima i na temelju vlastite mentalne analize.

U posljednjih godinu ili dvije, crkva je izradila neke videozapise iskustvenih svjedočenja. Različiti ljudi dali su različita iskustvena svjedočenja, što je pomoglo nekim ljudima koji nisu imali stabilan temelj i onima koji su bili pomalo sumnjičavi da uspostave neki temelj. Naravno, to je odigralo određenu ulogu i u učvršćivanju položaja antikrista. Ti pojedinci koji svjedoče dolaze iz različitih dobnih skupina, različitih društvenih slojeva, a neki čak i iz različitih zemalja i etničkih skupina. Iz iskustvenih svjedočenja koja su podijelili, očito je da su prošli kroz promjene uz pomoć Božjih riječi, zadobili istinu i život, kao i da su prihvaćanjem Božjih riječi i prihvaćanjem ove etape Božjeg djela, razumjeli mnoge istine te potvrdili da tijelo u kojem se Bog utjelovljuje posjeduje Božji identitet i bit. Naravno, nakon slušanja tih iskustvenih svjedočenja, antikristi su duboko u sebi osjetili i pomalo prikrivenog zadovoljstva: „Srećom, nisam javno osudio boga. Srećom, nisam požurio poreći boga. Sudeći po svjedočanstvima tolikih ljudi, čini se da je ovaj put ispravan. Ovaj krist, ova obična osoba, možda je ipak bog. Moja oklada je možda bila ispravna. Ako nastavim ovim putem i ako više ljudi bude svjedočilo o ovoj osobi, ako više ljudi dođe pred ovu osobu te potvrdi identitet i bit ove osobe, onda ću imati sve više nade i sve veću šansu za primanje blagoslova.” Dok oklijevajući promatraju, antikristi i dalje neprestano ohrabruju i potiču sebe: „Ne žuri. Budi strpljiv. Samo moraš izdržati. Tko ustraje do kraja, bit će spašen. Sudeći po raznim trenutačnim znakovima, po sadašnjem razmjeru i zamahu crkve, sve više i više ljudi može ustati i svjedočiti o ovom bogu, potvrđujući da je ovaj put ispravan. Pa zašto bih ja bio toliko glup, žureći da se istaknem i to poreknem? Nemoj to činiti, ne budi glup. Pričekaj još tri do pet godina. Ako više ljudi, uglednijih i učenijih ljudi, ljudi s društvenim statusom, pruži jače dokaze koji potvrđuju da je ova obična osoba krist, ili ako se više ljudi koji su u svijetu poznati i imaju status pridruži crkvi, te ako se razmjer crkve proširi globalno, neću li ja tada nešto dobiti? Neću li tada steći veliku prednost? Ako crkva bude imala moć, neću li i ja imati moć? Nipošto ne smijem otići! Ako je sve ovo točno, ako je ova osoba doista bog, te ako ga ja sada odbacim ili poreknem, onda ću propustiti sve te blagoslove. Moram staviti sve na kocku zbog ove osobe. Tko je on po svom identitetu i biti, koga njegova narav predstavlja, to me ne zanima. Ono što me zanima jest slijedi li ga sve više i više ljudi, povećavaju li se moć i razmjer crkve. Ako se ona razvija u dobrom smjeru i može postati još veća u normalnim okolnostima, onda se ne trebam brinuti za svoje buduće izglede. Ako je on doista tijelo u kojem se bog utjelovljuje kako je prorečeno u Bibliji, onda ću biti silno blagoslovljen i u velikoj prednosti.” Svaki put kad pomisle na to, antikristi u svom srcu pronađu neku utjehu i radost: „Što kažete na to? Čak i bez vjerovanja da su božje riječi istina, i dalje mogu primiti blagoslove. Bez vjerovanja da su sva božja djela pravedna, i dalje mogu biti postojan. Bez vjerovanja da bog može spasiti ljude, i dalje mogu preživjeti. Bez vjerovanja da bog promatra najdublje srce čovjeka, i dalje mogu normalno izvršavati svoje dužnosti u crkvi. Ne vjerujem u božju svemogućnost i autoritet, ne vjerujem da je sve što bog čini smisleno i ne vjerujem da bog suvereno vlada nad svim stvorenim i nad sudbinom cijelog čovječanstva – ne vjerujem ni u što od toga, i što onda? Ne vjerujem u božji identitet i bit, a ipak se i dalje mogu provlačiti u crkvi. Nije li bog pravedan? Samo ću se provlačiti, plutat ću u crkvi ovako, samo ustrajati. Tko mi što može? Zar ne mogu i dalje ustrajati do kraja i sigurno biti spašen?” Što vi mislite, mogu li puste želje antikrista uspjeti? (Ne.) Kada dođe dan da uistinu vide Božju pravednu narav, gdje će oni biti? Kada budu natjerani da uistinu priznaju Božji identitet i bit, da priznaju da je Bog pravedan, kada im se pokaže da je Bog doista pravedan, gdje bi oni trebali biti? Mogu li oni doista biti spašeni? Može li njihova ustrajnost doista biti učinkovita? Mogu li se doista provući? Mogu li njihova ustrajnost, kompromisi, postojano podnošenje teškoća i lukava inteligencija, doista poništiti njihovo zlo djelo vrebanja hoće li se Božje riječi ostvariti? Mogu li njihove puste želje, protumjere, urotništvo, spletkarenje i sve što su u svom srcu isplanirali, zajedno s njihovim vrebanjem stvari koje se tiču Boga, doista zamijeniti njihovu težnju za istinom? Može li im to omogućiti da budu spašeni? (Ne.) Dakle, sudeći po tim očitovanjima, zašto antikristi, koji su tako pronicljivi i koji rješavaju sve stvari bez ikakvih propusta, čineći sve u najvećoj tajnosti, na kraju završe ovako? Postoji samo jedan razlog: oni se ne suočavaju izravno s Božjim riječima, ne prihvaćaju ih kao istinu, ne pokoravaju im se, već umjesto toga vrebaju Božje riječi. To je razlog zašto antikristi na kraju završe ovako. Vi svi to razumijete, zar ne? Iako vam nisam rekao kako postupati ili kako se odnositi prema Božjim riječima, zahvaljujući iznošenju ovih činjenica te raščlambi gledišta antikrista i njihovog stava prema Božjim riječima, svi vi znate koji je najispravniji stav prema Božjim riječima i najispravniji stav za shvaćanje Božjih riječi, te kakve bi stavove stvoreno biće trebalo imati, kao i to da imati takve stavove znači činiti ono što bi stvoreno biće trebalo činiti.

22. kolovoza 2020.