Deseta stavka: Preziru istinu, drsko krše načela i zanemaruju aranžmane Božje kuće (Sedmi dio)

III. Preziranje Božjih riječi

Danas ćemo nastaviti razgovor u zajedništvu o desetoj stavci različitih očitovanja antikrista – preziru istinu, drsko krše načela i zanemaruju aranžmane Božje kuće. Prošli smo put u razgovoru stigli do trećeg dijela ove glavne teme, a to je da antikristi preziru Božje riječi. Naš razgovor i raščlamba ovog dijela bili su podijeljeni u tri podteme. Koje su to tri podteme? (Prva je da antikristi proizvoljno iskrivljavaju i tumače Božje riječi; druga je da se antikristi odriču Božjih riječi kada nisu u skladu s njihovim predodžbama; a treća je da antikristi vrebaju hoće li se Božje riječi obistiniti.) Jesu li ove tri stavke sve što ukazuje na to da antikristi preziru Božje riječi? (Trebalo bi biti još toga.) Koje još izjave i očitovanja postoje? (Antikristi se prema Božjim riječima odnose s nepoštovanjem.) Je li ophođenje prema Božjim riječima s nepoštovanjem jedno od očitovanja da oni preziru Božje riječi? Nije li ophođenje prema Božjim riječima s nepoštovanjem tumačenje toga da oni preziru Božje riječi? Ovdje nam ne trebaju tumačenja, već različita očitovanja i praktični postupci koji pokazuju kako antikristi preziru Božje riječi, a koje možeš vidjeti i dotaknuti, i o kojima si čuo. Čini se da vi nemate mnogo razumijevanja o različitim očitovanjima koja pokazuju kako antikristi preziru Božje riječi. Možda imate neko doslovno razumijevanje triju stavki o kojima sam prethodno besjedio, ali ne možete se sjetiti na koje bi još načine antikristi mogli očitovati svoj prezir prema Božjim riječima, zar ne? Trebali ste zapamtiti sva tri očitovanja o kojima smo prethodno razgovarali. Jesu li ponašanja i očitovanja antikrista u preziranju Božjih riječi otvorena i poštena? Jesu li to stvari koje bi čestiti ljudi trebali činiti? (Nisu.) To nisu očitovanja koja bi trebala postojati u normalnoj ljudskosti; ona nisu pozitivna, već negativna. Bit ovih nekoliko ponašanja ukazuje na Sotonu, na đavle, na Božje neprijatelje. U ophođenju antikrista prema Božjim riječima nema pokornosti, nema prihvaćanja, nema doživljavanja, nema ostavljanja po strani vlastitih predodžbi i prihvaćanja Božjih riječi s jednostavnošću i otvorenošću – umjesto toga, oni razvijaju različite sotonske stavove prema Božjim riječima. Narav koja se otkriva kroz ta očitovanja i ponašanja antikrista upravo je ono što Sotona otkriva u duhovnom kraljevstvu. Ta ponašanja, u bilo kojoj situaciji, u bilo kojem dobu, među bilo kojom skupinom ljudi, nisu pozitivna. Ona su opaka i negativna, i nisu očitovanja niti ponašanja kakva bi stvoreno biće ili normalna osoba trebali imati. Stoga ih karakteriziramo kao očitovanja antikrista. Nakon razgovora o ove tri stavke, većina ljudi bi mogla pomisliti da ta tri očitovanja vjerojatno obuhvaćaju sve osnovne stavove antikrista prema Božjim riječima. Međutim, postoji jedna stvar koju ste previdjeli: odnos antikrista prema Božjim riječima nipošto nije ograničen na ova tri pristupa. Postoji još jedno očitovanje i ponašanje koje također ilustrira to da antikristi preziru Božje riječi. Koje je to očitovanje? Antikristi se prema Božjim riječima odnose kao prema robi. Ako pogledamo doslovno značenje ovoga, neki bi ljudi u svojim mislima mogli stvoriti slike koje upućuju na određene pojedince, ali konkretna i istinska očitovanja toga još uvijek nisu vrlo jasna; još uvijek su vrlo nejasna i općenita. Danas ćemo, dakle, razgovarati o tome kako se antikristi prema Božjim riječima odnose kao prema robi.

D. Antikristi se prema Božjim riječima odnose kao prema robi

Antikristi se prema Božjim riječima odnose kao prema robi; može se reći i da se antikristi prema samoj istini odnose kao prema robi. Što znači odnositi se prema njima kao prema robi? To znači samo iznositi neke verbalne izjave, razmetati se, a zatim prijevarom zadobiti povjerenje, podršku i odobravanje ljudi kako bi stekli slavu, dobitak i status. Božje riječi i istina tako postaju njihova odskočna daska. To je stav antikrista prema istini. Oni iskorištavaju istinu, igraju se njome i gaze je, što je određeno priroda-biti antikrista. Dakle, što su točno Božje riječi i istina? Kako bismo trebali precizno definirati istinu? Recite Mi, što je istina? (Istina je mjerilo za čovjekovo vladanje, postupanje i štovanje Boga.) To je precizna i konkretna definicija istine. Kako vi svi razumijete ovu izjavu? Kako biste trebali primijeniti ovu izjavu u svom svakodnevnom životu i tijekom cijelog svog života? Kako biste trebali doživjeti ovu izjavu? Recite što vam odmah padne na pamet i što razumijete, bez filtriranja ili obrađivanja. Jezikom vašeg iskustva, što je istina? Što su Božje riječi? (Istina može promijeniti čovjekov pogled na život i njegove vrijednosti, omogućujući mu da proživi obličje normalnog čovjeka.) Iako nije sveobuhvatno, sve što ste rekli prenosi iskustveno razumijevanje istine; to su uvidi i shvaćanja koja ste doživjeli i saželi iz svakodnevnog života. Tko bi još želio podijeliti? (Istina može pročistiti naše iskvarene naravi, omogućujući nam da postupamo prema načelima i činimo stvari u skladu s Božjim nakanama.) Ova je izjava prilično dobra i oštroumna. Nastavite, molim. (Istina je život, put u vječni život. Samo težnjom istini i življenjem po njoj čovjek može zadobiti život.) (Istina omogućuje ljudima da se boje Boga i klone zla, da postanu istinski ljudi.) Ove dvije točke uključuju načela primjene za svakodnevni život ljudi. Iako su objašnjenja relativno duboka i uzvišena, vrlo su praktična. (Istina može razotkriti iskvarene naravi u nama, promijeniti naša netočna gledišta o stvarima i omogućiti nam da proživimo obličje istinskog čovjeka.) Ove su izjave praktične te uključuju vrijednost i značaj istine za ljude, kao i učinke koje istina može imati na ljude. O tome što ste vi svi spomenuli često smo prije razgovarali. Iako se ono što je svaka osoba naglasila e razlikuje, sve se to odnosi na prethodno objašnjenu i definiranu izjavu o istini – istina je mjerilo za sve. Može li se istina izjednačiti s Božjim riječima? (Da.) Božje riječi su istina. Na temelju iskustvenog razumijevanja koje ste podijelili u svom razgovoru u zajedništvu, možemo li reći da je istina stvarnost svih pozitivnih stvari? (Da.) Istina je stvarnost svih pozitivnih stvari. Ona može biti čovjekov život i smjer u kojem hoda; može omogućiti čovjeku da odbaci svoju iskvarenu narav, da se počne bojati Boga i kloniti zla, da postane onaj tko se pokorava Bogu, tko je u skladu s mjerilom kao stvoreno biće, koga Bog voli i smatra prihvatljivim. S obzirom na dragocjenost istine, kakav bi stav i stajalište čovjek trebao imati prema Božjim riječima i istini? Sasvim je očito: za one koji istinski vjeruju u Boga i koji imaju bogobojazno srce, Njegove su riječi njihova žila kucavica. Ljudi bi trebali cijeniti Božje riječi, jesti ih i piti, uživati u njima i prihvaćati ih kao svoj život, kao smjer u kojem hodaju, kao spremnu pomoć i opskrbu; ljudi bi trebali praktično postupati i doživljavati u skladu s izjavama i zahtjevima istine te se pokoravati različitim zahtjevima i načelima koje im istina daje. Samo tako čovjek može zadobiti život. Težnja istini uglavnom znači primjenu Božjih riječi i njihovo doživljavanje, a ne njihovo podvrgavanje ispitivanju, analizi, spekulaciji i sumnji. Budući da istina predstavlja spremnu pomoć i opskrbu za ljude te može biti njihov život, oni bi se prema istini trebali odnositi kao prema najdragocjenijoj stvari. To je zato što se moraju oslanjati na istinu da bi živjeli, da bi udovoljili Božjim zahtjevima, da bi Ga se počeli bojati i klonili se zla te da bi u svom svakodnevnom životu pronašli put praktičnog postupanja i dokučili načela praktičnog postupanja, postižući pokornost Bogu; ljudi se također moraju oslanjati na istinu da bi odbacili svoju iskvarenu narav, da bi postali spašeni i da bi postali stvorena bića koja su u skladu s mjerilom. Bez obzira s kojeg se stajališta ili na koji način to izražava, stav koji ljudi nikako ne bi trebali imati prema istini jest da se prema Božjim riječima i istini odnose kao prema proizvodu ili čak kao prema robi kojom se ležerno trguje. To je ono što Bog najmanje želi vidjeti, a to je ujedno i najgora vrsta ponašanja i očitovanja koju bi istinsko stvoreno biće trebalo imati.

S kojim se ciljem i namjerom antikristi odnose prema Božjim riječima kao prema robi? Što oni doista namjeravaju učiniti i koji je njihov motiv? Kada trgovac nabavi robu, nada se da će mu ona donijeti korist i značajnu svotu novca koju želi. Stoga, kada se antikristi odnose prema Božjim riječima kao prema robi, oni se nedvojbeno odnose prema Božjoj riječi kao prema nečemu materijalnom što se može zamijeniti za koristi i novac. Oni ne cijene, ne prihvaćaju, ne primjenjuju niti doživljavaju Božje riječi kao istinu, niti smatraju Božje riječi načinom života kojeg bi se trebali pridržavati, niti istinom koju moraju primjenjivati da bi odbacili svoje iskvarene naravi. Umjesto toga, oni se prema Božjim riječima odnose kao prema robi. Za trgovca je najveća vrijednost robe u tome što je može zamijeniti za novac, za željeni profit. Dakle, kada se antikristi odnose prema Božjim riječima kao prema robi, njihova namjera i motiv u biti su isti. Antikristi se odnose prema Božjim riječima kao prema robi, što znači da ih ne koriste da bi ih jeli, pili i u njima uživali, niti da bi ih doživljavali ili primjenjivali, već kao robu u svojim rukama kojom se može trgovati i koju se može prodavati bilo kada i bilo gdje, nudeći je onima od kojih mogu profitirati. Kada se antikristi odnose prema Božjim riječima kao prema robi, to doslovno znači da se prema Božjim riječima odnose kao prema trgovačkoj robi, koja se koristi u transakcijama radi zamjene za novac; oni kupnju i prodaju Božjih riječi pretvaraju u svoje zanimanje. Promatrajući doslovno, to je odmah jasno. Takvi postupci i ponašanja antikrista sramotni su, izazivaju odbojnost i gađenje kod ljudi. Dakle, koja su konkretna očitovanja toga da se antikristi odnose prema Božjim riječima kao prema robi? To je ključna točka o kojoj ćemo razgovarati u zajedništvu. Postoje neka vrlo očita očitovanja toga da se antikristi prema Božjim riječima odnose kao prema robi. Da bi vama bilo jasnije i razumljivije, i dalje ćemo o njima raspravljati pojedinačno. Zašto primjenjujem ovaj pristup? Na temelju Mog dugogodišnjeg iskustva u radu i govoru, većina ljudi ima smušene misli i nemaju sposobnost samostalnog razmišljanja. Na temelju toga, smislio sam najjednostavniju i najučinkovitiju metodu, a to je da objasnim i pojasnim svako pitanje ili temu – bez obzira o čemu se radi – stavku po stavku, kako bih vam pomogao da o tome promislite i razmislite. Je li to prikladno? (Jest.) Neki ljudi kažu: „To je savršeno, štedi nam trud da razbijamo glavu i naporno razmišljamo. Previše smo zaposleni i nemamo vremena za to! Trošimo svoju energiju i misli na velike stvari, a ne na ova beznačajna, sporedna pitanja. Kad nas se tjera da razmišljamo o tim sitnicama, čini se pomalo kao da nas Ti podcjenjuješ i ne iskorištavaš u potpunosti naš veliki talent.” Je li tako? (Nije.) Što je onda? (Kov nam je tako loš da ponekad ne možemo shvatiti istinu i potrebno nam je da Bog s nama detaljno razgovara u zajedništvu, riječ po riječ, rečenicu po rečenicu, kako bismo nešto od toga razumjeli.) Vidiš, nehotice sam opisao stvarno stanje stvari, otkrivajući što se doista događa sa svima vama, ali to su jednostavno činjenice. Tako bi bilo i da to nisam razotkrio. Nema drugog načina nego da se to radi ovako. Ako o velikim temama govorim samo jednostavno i općenito, onda ću uzalud govoriti i uzalud ulagati Svoj trud. To je samo gubljenje vremena, zar ne? Vratimo se glavnoj temi. Što se tiče odnosa antikrista prema Božjim riječima kao prema robi, podijelit ćemo ovo na nekoliko podtema kako bismo korak po korak objasnili i pojasnili kako antikristi to čine te koji su konkretni primjeri i očitovanja koja mogu dovoljno dokazati da antikristi preziru Božje riječi, a također potvrditi da antikristi doista posjeduju takvu bit. O ovoj ćemo stavci razgovarati u dva glavna dijela.

1. Odnose se prema Božjim riječima kao prema sredstvu za stjecanje statusa, ugleda i dostojanstva

Prvi je glavni aspekt taj da antikristi najčešće očituju svoj odnos prema Božjim riječima kao prema robi tako što ih koriste kao sredstvo za stjecanje vlastitog statusa, ugleda, dostojanstva, a još više za materijalno uživanje, štoviše i za novac. Kada antikristi dođu u dodir s Božjim riječima, osjećaju: „Božje su riječi sjajne. Svaka je rečenica racionalna i točna; te riječi ne mogu izgovoriti ljudi i ne mogu se naći u Bibliji.” U protekla dva doba, Bog nije govorio te riječi. Ni u Starom zavjetu ni u Novom zavjetu nema tako izričito i jednostavno izgovorenih riječi. Biblija bilježi samo vrlo ograničen dio Božjih riječi. Gledajući ono što Bog sada govori, sadržaj je vrlo bogat. Antikristi tada u svom srcu osjećaju ljubomoru i zavist te u sebi počinju spletkariti: „Ova obična osoba može reći toliko toga; kada ću i ja moći govoriti te riječi? Kada ću ja, poput te osobe, moći neprestano izgovarati božje riječi?” Imaju takav poriv i želju u svom srcu. Sudeći po tom porivu i želji, antikristi u svom srcu osjećaju zavist i divljenje prema tim riječima koje je Bog izgovorio. Koristim riječi „zavist” i „divljenje”; s obzirom na formulaciju ova dva pojma, ono što želim reći jest da antikristi ne smatraju Božje riječi istinom i ne namjeravaju ih prihvatiti, već zavide na bogatom sadržaju tih riječi, opsežnim dijelovima, a i na dubini tih riječi, koja odražava dubinu nedostižnu ljudima – a još više, zavide stoga što su to riječi koje oni sami ne mogu izgovoriti. Iz tih aspekata „zavisti” očito je da antikristi ne smatraju te Božje riječi izrazima božanstva, istinom, niti životom i istinom kojima Bog namjerava spasiti čovječanstvo i opskrbiti ga. S obzirom na to da antikristi mogu zavidjeti na tim riječima, jasno je da u svom srcu također žele postati oni koji izražavaju takve riječi. Na temelju toga, mnogi su antikristi uložili ogroman trud iza kulisa, svakodnevno se moleći, svakodnevno čitajući te riječi, bilježeći, pamteći, sažimajući i organizirajući. Uložili su mnogo truda oko tih riječi koje je Bog izgovorio, praveći bezbrojne bilješke i zapisujući brojne uvide tijekom svoje duhovne posvećenosti, kao i moleći se bezbroj puta da zapamte te riječi. Koji je njihov cilj u svemu tome? Cilj je da jednog dana možda iznenada dožive nalet inspiracije i budu u stanju neprestano govoriti riječi koje bi Bog rekao, poput bujice; nadaju se da bi njihove riječi, poput Božjih, mogle pružiti ono što ljudima treba, pružiti život ljudima, pružiti ono što bi ljudi trebali postići i postavljati zahtjeve ljudima. Cilj je da, poput utjelovljenog tijela Božjeg, mogu zauzeti Božje stajalište i status te govoriti iste stvari kao Bog, s Njegovim tonom i načinom izražavanja, baš kako to žele. Antikristi su u to uložili mnogo truda, i nije pretjerano reći da neki od njih čak često potajno vade bilježnice kako bi zabilježili riječi koje žele reći, riječi za koje čekaju da im ih Bog da. Međutim, ma što činili, želje antikrista uvijek ostaju neispunjene, njihove se želje nikada ne ostvaruju. Bez obzira na to koliko truda uložili, koliko se molili, koliko bilježili Božje riječi, ili kako ih pamtili i organizirali, sve je uzalud. Bog ne govori ni jednu jedinu rečenicu kroz njih, niti im je Bog dopustio da ijednom čuju Njegov glas. Bez obzira na to koliko čeznuli ili koliko postajali tjeskobni, jednostavno ne mogu izgovoriti ni jednu jedinu rečenicu Božjih riječi. Što tjeskobniji i ljubomorniji postaju i što više ne uspijevaju postići svoj cilj, to razdraženiji postaju. Zbog čega su razdraženi i zašto su tako tjeskobni? Vide da Božje riječi dovode sve više i više ljudi pred Boga da prihvate Božji sud i grdnju te prihvate Njegovu riječ kao život, ali nema ni jedne jedine osobe koja pada ničice pred njima. To je ono što ih čini tjeskobnima i razdraženima. U svojoj razdraženosti i tjeskobi, ono o čemu antikristi mogu misliti i razmišljati i dalje je: „Zašto ti ljudi izvršavaju svoju dužnost u božjoj kući? Zašto je drugačije kada dođu u božju kuću u usporedbi sa svijetom nevjernika? Zašto se većina ljudi, nakon što dođu u božju kuću, počne ponašati kako treba i postaje sve bolja? Zašto se većina ljudi daje i plaća cijenu u božjoj kući bez naknade, pa čak i kada su orezani, ne odlaze, a neki čak ne odlaze ni nakon što su uklonjeni ili izbačeni?” U osnovi, jedini su razlog božje riječi; to je učinak i uloga koju ima knjiga „Riječ se pojavljuje u tijelu”. Kada antikristi to shvate, postaju još zavidniji prema Božjim riječima. Stoga, nakon što ulože veliki trud i još uvijek ne mogu izgovarati Božje riječi ili postati glasnogovornik za Boga, antikristi preusmjeravaju svoju pažnju na zapisane Božje riječi: „Iako ne mogu govoriti druge riječi osim onih koje je bog rekao, ako mogu govoriti riječi koje su u skladu s božjim riječima – čak i ako su samo doktrine ili prazne – sve dok ljudima zvuče ispravno, sve dok se čini da su u skladu s tim riječima božjim riječima, ne mogu li si onda osigurati mjesto među ljudima? Ne mogu li biti postojan među njima? Ili ako često propovijedam i objašnjavam riječi iz knjige „Riječ se pojavljuje u tijelu”, često koristeći te riječi da pomognem ljudima, i ako sve što govorim i propovijedam zvuči kao da dolazi iz božjih riječi i da je točno, neće li moj status među ljudima postati sve stabilniji? Neću li steći veći ugled među njima?” Razmišljajući tako, antikristi osjećaju da su pronašli način da ostvare svoje želje za stjecanjem statusa, većeg ugleda i priznanja te u postizanju toga vide nadu. Nakon što vide nadu, antikristi se u svom srcu potajno raduju: „Kako sam pametan! Nitko drugi to nije shvatio; zašto drugi ne znaju za ovaj način? Tako sam pametan! Ali koliko god da sam pametan, ne smijem nikome reći o ovome; dovoljno je da ja to znam u svom srcu.” S takvim ciljem i planom na umu, antikristi se počinju ozbiljno truditi oko Božjih riječi. Misle: „Prije sam samo prelijetao pogledom preko božjih riječi, slušao ležerno i govorio što mi je palo na pamet. Sada moram promijeniti svoju strategiju; ne mogu više tako, to je gubljenje vremena. Raditi tako prije nije donijelo nikakve rezultate; nastaviti tako bilo bi doista glupo!” Dakle, sabrali su se, odlučni potruditi se oko Božjih riječi i pokazati što znaju i umiju. Koje radnje poduzimaju antikristi da bi pokazali što znaju i umiju? Proučavaju Božji način izražavanja i ton Njegovog govora, a također proučavaju konkretan sadržaj Božjih riječi u svakoj etapi i razdoblju. Istovremeno, pripremaju se kako objasniti te riječi Božje riječi te kada propovijedaju Božje riječi, kako govoriti i objašnjavati ih tako da im se ljudi dive i da ih idoliziraju. Tako su, malo-pomalo, antikristi doista uložili mnogo truda oko Božjih riječi. Međutim, jedna je stvar sigurna: budući da su njihovi motivi koji stoje iza tog truda pogrešni i njihove namjere zle, riječi koje govore, bez obzira na to kako ih drugi slušali, samo su doktrine, samo su prepisane riječi i fraze iz Božjeg govora. Dakle, bez obzira na to koliko truda antikristi uložili oko Božjih riječi, oni sami ne ostvaruju nikakvu osobnu korist. Što znači nemati koristi? To znači da se ne odnose prema Božjim riječima kao prema istini. Ne primjenjuju ih, već samo propovijedaju, pa nitko ne vidi nikakvu promjenu na njima. Njihove pogrešne misli i pogrešna gledišta ne mijenjaju se, njihov neispravan pogled na život se ne mijenja, nemaju uopće nikakvo razumijevanje vlastitih iskvarenih naravi i nimalo se ne pronalaze u različitim stanjima čovjeka kako ih je Bog opisao. Stoga, bez obzira na to koliko antikristi proučavali Božje riječi, na njima su vidljiva samo dva ishoda: Prvo, iako su Božje riječi o kojima govore točne, pa čak ni njihova objašnjenja tih riječi nisu pogrešna, ne možeš vidjeti nikakvu promjenu u njima. Drugo, bez obzira na to koliko snažno promovirali i propovijedali Božje riječi, nemaju uopće nikakvu samospoznaju. To je jasno vidljivo. Razlog zašto antikristi pokazuju takvo ponašanje jest taj što, iako često promoviraju i propovijedaju Božje riječi drugima, oni sami ne prihvaćaju da su Božje riječi istina. Oni sami nisu prihvatili te riječi; samo ih žele iskoristiti za postizanje svojih skrivenih motiva. Nadaju se da će propovijedanjem Božjih riječi steći status i korist koje žele, a ako bi se ljudi prema njima odnosili i obožavali ih kao da su bog, to bi bilo idealno. Iako još ne mogu postići taj cilj ili rezultat, to je krajnji cilj svakog antikrista.

Antikristi su uložili mnogo truda oko Božjih riječi; neki bi ljudi, čuvši ovo, mogli pogrešno shvatiti i pitati: „Znači li to da je svatko tko ulaže trud oko Božjih riječi antikrist?” Ako ti to tako tumačiš, nedostaje ti duhovno razumijevanje. U čemu je razlika između truda koji antikristi ulažu oko Božjih riječi i truda onih koji teže istini? (Namjera i svrha su drugačije. Antikristi ulažu trud oko Božjih riječi radi vlastite koristi i statusa, kako bi zadovoljili svoje osobne ambicije.) Kakav trud antikristi ulažu oko Božjih riječi? Pamte dijelove Božjih riječi koji su u skladu s njihovim predodžbama, uče objašnjavati Božje riječi ljudskim jezikom i pišu neke duhovne bilješke i uvide. Također izdvajaju, sažimaju i organiziraju različite Božje izjave, poput onih za koje ljudi vjeruju da su relativno usklađene s ljudskim predodžbama, onih za koje se lako uočava da imaju Božji ton govora, nekih riječi o otajstvima i nekih Božjih riječi koje su popularne i često se neko vrijeme propovijedaju u crkvi. Osim pamćenja, organiziranja, sažimanja i pisanja uvida, naravno, ima još toga, uključujući i neke osebujne aktivnosti. Antikristi će platiti bilo koju cijenu da bi stekli status, zadovoljili svoju ambiciju i postigli svoj cilj kontroliranja crkve i toga da budu bog. Često rade do kasno u noć i bude se u cik zore, ostajući budni do kasno u noć i uvježbavajući svoje propovijedi u sitne sate, a također bilježe briljantne stvari koje su drugi rekli, sve kako bi se opremili doktrinom koja im je potrebna za držanje uzvišenih propovijedi. Svakodnevno razmišljaju o tome kako održati te uzvišene propovijedi, razmatrajući koje će od Božjih riječi biti najkorisnije odabrati i koje će potaknuti divljenje i pohvalu među Božjim izabranim narodom, a zatim te riječi uče napamet. Zatim razmatraju kako protumačiti te riječi na način koji pokazuje njihovu mudrost i briljantnost. Kako bi doista utisnuli Božju riječ u svoje srce, nastoje slušati Njegovu riječ još nekoliko puta. Sve to čine s trudom poput studenata koji se bore za mjesto na fakultetu. Kada netko održi dobru propovijed, ili onu koja pruža neko prosvjetljenje, ili onu koja pruža neku teoriju, antikrist će je prikupiti, sastaviti i pretvoriti u vlastitu propovijed. Nijedan trud nije prevelik za antikrista. Koji su, dakle, motiv i namjera iza tog njihovog truda? Čine to da bi mogli propovijedati Božje riječi, govoriti ih jasno i s lakoćom, tečno vladati njima, kako bi drugi mogli vidjeti da je antikrist duhovniji od njih, da više cijeni Božje riječi, da više voli Boga. Na taj način, antikrist može zadobiti divljenje i obožavanje nekih ljudi oko sebe. Antikrist osjeća da je to vrijedno truda i vrijedno bilo kakvog napora, cijene ili teškoće. Nakon što su ulagali te napore dvije, tri, pet godina, antikristi postupno postaju sve upoznatiji s Božjim načinom izražavanja te sadržajem i tonom Njegovih riječi; neki antikristi čak mogu oponašati Božje riječi ili izrecitirati nekoliko rečenica iz njih čim otvore usta. Naravno, to im nije najvažnije. Što je najvažnije? Kako su u stanju oponašati i recitirati Božje riječi po volji, njihov način izražavanja, ton, pa čak i intonacija postaju sve sličniji božjem, sve više i više poput kristovog. Antikristi se tome raduju u svom srcu. Čemu se raduju? Sve više osjećaju kako bi bilo divno biti bog, s toliko ljudi koji ih idoliziraju i okružuju – kako bi to bilo slavno! Sva ta postignuća pripisuju Božjim riječima. Vjeruju da su im Božje riječi dale priliku, da su ih nadahnule, a još više da su zbog Božjih riječi naučili oponašati Božji način izražavanja i Božji ton. Zbog toga se na kraju osjećaju sve više i više poput boga, sve se više približavajući identitetu i statusu boga. Još više, to im daje osjećaj da je oponašanje Božjeg načina izražavanja i tona, govorenja i življenja s Božjim načinom izražavanja i intonacijom, izuzetno ugodno, što predstavlja njihove najugodnije trenutke. Antikristi su došli do te točke – biste li vi rekli da je ovo opasno? (Da.) U čemu leži opasnost? (Žele biti bog.) Željeti biti bog je opasno, baš kao i Pavao, koji je rekao da je za njega živjeti krist. Kad netko izgovori takve riječi, on više ne može biti spašen. Antikristi se odnose prema Božjim riječima kao prema putu da postanu bog. Što su antikristi učinili u tom procesu? Uložili su ogroman trud, potrošili mnogo energije i vremena na Božje riječi. Tijekom tog razdoblja, proučavali su i analizirali Božje riječi, neprestano ih čitajući, pamteći i organizirajući. Čak su oponašali Božji način izražavanja i ton dok su čitali Njegove riječi, posebno često korištene fraze u Božjem govoru. Koja je bit svih tih radnji? Ovdje je opisujem kao bit trgovca koji kupuje robu po veleprodajnim cijenama; to jest, antikristi koriste najjeftiniji način da Božje riječi pretvore u nešto materijalno što posjeduju. Kada čitaju Božje riječi, ne prihvaćaju ih kao istinu, niti kao put u koji bi ljudi trebali ući i kojeg bi se trebali držati. Umjesto toga, na sve načine pokušavaju zapamtiti te riječi, način i ton govora, u pokušaju da se pretvore u one koji izražavaju takve riječi. Kada su antikristi u stanju oponašati Božji ton i način izražavanja, te su u stanju u potpunosti iskoristiti taj način i ton govora u svom govoru i postupanju, živeći među ljudima, ono što namjeravaju postići nije da odano izvršavaju svoju dužnost, da čine stvari prema načelima ili da budu odani Bogu. Umjesto toga, oponašanjem Božjeg tona i načina izražavanja te propovijedanjem tih Božjih riječi, žele ući duboko u srca ljudi i postati predmetom njihova obožavanja. Teže se popeti na prijestolje u srcima ljudi i ondje vladati kao kraljevi te manipulirati mislima i ponašanjem ljudi, postižući time cilj kontroliranja ljudi.

Ako antikriste koji se trude oko Božjih riječi opišemo kao trgovce koji Božje riječi kupuju jeftino kao običnu robu, nije li onda njihovo oponašanje Božjeg govora, korištenje Božjeg načina izražavanja i tona u propovijedanju Njegovih riječi, isto što i prodavanje riječi Božje kao obične robe? (Da.) Nijedan trgovac ne kupuje robu a da je kasnije ne proda. Njihov cilj u nabavi te robe i njezinu posjedovanju jest da ostvare veći profit od tih proizvoda, da ih zamijene za više novca. Stoga, opsežan trud koji antikristi ulažu u Božje riječi i njihov stav prema njima nisu ništa drugo nego kada se antikristi ponašaju kao trgovci koji te riječi nabavljaju na najjeftiniji, najpovoljniji i najbrži način, pretvarajući ih u svoje vlasništvo, a zatim ih prodajući po visokoj cijeni kako bi stekli koristi koje žele. A koje su to koristi? To su visoko mišljenje drugih o njima, idoliziranje, divljenje ljudi, a osobito to da ih ljudi slijede. Stoga je u crkvi uobičajeno vidjeti pojavu da osoba koja u osnovi ne primjenjuje Božje riječi i ne poznaje sebe ima mnogo sljedbenika, mnogo onih koji se na nju oslanjaju i idoliziraju je. Koji je razlog tome? To je zato što je ta osoba slatkorječiva, rječita je i lako zaluđuje ljude. Ne primjenjuje Božje riječi, niti postupa u skladu s načelima, a također ne provodi crkveni rad i aranžmane Višnjega. Ali zašto i dalje može ostaviti dobar dojam na neke ljude? Zašto je mnogi ljudi pokrivaju i štite kad je doista nešto zadesi? Zašto je neki ljudi brane kad je vođa? Zašto se neki ljudi opstruktivno protive njezinoj smjeni? Razlog zašto osoba puna mana, ispunjena Sotoninom iskvarenom naravi te osoba koja nikada ne primjenjuje istinu i dalje može dobiti takav tretman u crkvi jest samo zato što je ta osoba previše vješta u govoru, predobra u pretvaranju i previše vješta u zaluđivanju ljudi – antikristi su upravo takvi ljudi. Možemo li onda reći da su takvi ljudi antikristi? Da, takvi su ljudi zbilja antikristi. Često čitaju Božje riječi, često ih pamte i propovijedaju, često koriste Božje riječi kako bi držali lekcije drugima i orezivali ih, te zauzimaju Božje stajalište i stavove kako bi držali lekcije ljudima, čineći ih potpuno poslušnima i podložnima sebi, te ostavljajući ljude bez riječi nakon što čuju velebne doktrine koje oni govore. Ipak, takvi ljudi upravo su oni koji nikada ne spoznaju sebe i nikada ne rješavaju stvari u skladu s načelima. Ako je takva osoba vođa, njezini nadređeni vođe postaju neučinkoviti. Postaje nemoguće razumjeti situaciju u crkvi pod njezinim vodstvom. U njezinoj prisutnosti ne mogu se provesti radni aranžmani Božje kuće, načela i zahtjevi koje je postavila Božja kuća. Nisu li takvi ljudi antikristi? Gledaju li oni na Božje riječi kao na istinu? (Ne, ne gledaju.) Uložili su trud u čitanje Božjih riječi i mogu neke od njih recitirati. Tijekom razgovora u zajedništvu na okupljanjima često spominju Božje riječi, a u slobodno vrijeme slušaju snimke recitiranja Božjih riječi. Kad razgovaraju s drugima, samo oponašaju Božje riječi i ne govore ništa drugo. Sve što propovijedaju i govore je besprijekorno. Takva osoba, naizgled tako savršena izvana, takozvana „ispravna osoba”, dovodi do toga da radni aranžmani, zahtjevi i načela Božje kuće budu zaustavljeni kad dođu do njih. Ljudi pod njezinim vodstvom ne priznaju nikoga osim nje. Oni koji su joj podređeni, osim što štuju nju i nejasnog boga na nebu, ne slušaju nikoga drugog i svakoga ignoriraju. Nije li to antikrist? Koja je sredstva upotrijebio da bi sve to postigao? Iskoristio je Božje riječi. Oni koji su zbunjeni u svojoj vjeri, kojima nedostaje duhovno razumijevanje, koji su neuki, koji su smetenih misli, kao i oni koji ne teže istini, bezvjernici i oni koji su poput trske koju vjetar njiše, smatraju antikrista duhovnom osobom. Riječi i doktrine koje propovijeda antikrist uzimaju kao istina-stvarnost i smatraju antikrista onim koga slijede. Dok slijede antikrista, vjeruju da slijede Boga. Svoje slijeđenje antikrista koriste kao zamjenu za slijeđenje Boga. Neki čak kažu: „Naš vođa još nije govorio niti razgovarao u zajedništvu; čak i ako čitamo Božje riječi, ne možemo ih sami razumjeti.” „Naš vođa nije ovdje – molimo se Bogu za nešto, ali ne možemo dobiti svjetlost; čitamo Božje riječi, ali ne možemo razumjeti put. Moramo čekati da se naš vođa vrati.” „Naš je vođa ovih dana zauzet i nema vremena rješavati naše probleme.” Bez svog gospodara, ti ljudi ne znaju kako se moliti ni kako jesti i piti Božje riječi, ne uče tražiti Boga i oslanjati se na Njega niti sami pronalaziti put primjene u Božjim riječima. Bez svog gospodara, oni su poput slijepaca, kao da im je srce iščupano. Njihov gospodar im je kao zjenica oka, kao vlastito srce. Vjeruju da je njihov gospodar najbolji u jedenju i pijenju Božjih riječi. Ako njihov gospodar nije prisutan, nisu zainteresirani sami jesti i piti Božje riječi i moraju čekati da se njihov gospodar vrati da im molitveno čita i tumači Božje riječi kako bi mogli razumjeti. Duboko u sebi, ti ljudi vjeruju da je njihov gospodar njihov glasnik koji im može pomoći da dođu pred Boga. Postići takav „učinak” nešto je što antikristi u svom srcu smatraju nečim čemu se najviše vrijedi radovati: „Sav moj višegodišnji trud konačno se isplatio; konačno, nisam uzalud trošio vrijeme. Trud se doista isplati upornima – čak se i željezna šipka upornošću može istanjiti do igle. Vrijedilo je truda!” Nakon što čuju da njihovi sljedbenici ne mogu živjeti bez njih, antikristi ne osjećaju nikakvu krivnju duboko u sebi. Umjesto toga, potajno se raduju, misleći: „Božje su riječi doista sjajne. Moja ondašnja odluka bila je ispravna; trud koji sam uložio svih ovih godina bio je ispravan, a moj pristup tijekom ovih godina dobio je potvrdu i urodio je plodom.” Potajno osjećaju zadovoljstvo. Ne samo da ne osjećaju krivnju i žaljenje zbog svojih zlih djela ili mržnju prema njima, već postaju još uvjereniji i sigurniji da je njihov pristup ispravan. Stoga, u vremenu koje dolazi, u svom budućem životu, planiraju proučavati Božji način govora i ton kao i prije, i to marljivije nego u prošlosti, te još opsežnije i dublje oponašati Božji način govora i izbor riječi.

Kad antikristi čitaju Božje riječi, njihov fokus i namjere potpuno su oprečni fokusu i namjerama onih koji teže istini. Oni koji teže istini, bez obzira na Božji način izražavanja, zainteresirani su samo za razumijevanje Božjih namjera, istina-načela te onoga čega bi se ljudi trebali pridržavati i što bi trebali slijediti. Nasuprot tome, antikristi te stvari guraju u drugi plan i zanemaruju ih, čak osjećaju odbojnost prema izrazima koji se odnose na te stvari i potajno se opiru izrazima i terminima koji se tiču tih stvari. Nakon što postignu određene „rezultate”, nastavljaju dublje i pomnije ispitivati kakvi su Božji način izražavanja i ton, kakve su nijanse Njegove intonacije, koje riječi bira, ne izostavljajući čak ni potankosti Njegove gramatike i uobičajene sintakse, koristeći isti pristup kao i prije. Kako bi se približili svom cilju, antikristi u svom srcu potajno odlučuju da će još jače, intenzivnije i dublje ispitivati Božje riječi, ispitujući ciljeve i namjere iza Božjeg govora, pa čak i ispitujući način na koji se Bog – Govornik koji se obraća čovječanstvu i cijelom svemiru – izražava. Antikristi neumorno ispituju svaki aspekt Božjeg govora, pokušavajući oponašati Božji govor i predstaviti se kao da oni sami posjeduju Božju bit, da posjeduju ono što On ima i što jest te da posjeduju Božju narav. Čini se da se sve to događa tako prirodno i glatko; oni rade i djeluju na ostvarenju svojih ciljeva kao da se to podrazumijeva i – također kao da se to podrazumijeva i nesvjesno – pretvaraju se u boga, u lik kojem se drugi dive i kojeg slijede. Oni ispituju kako Božje riječi dotiču srca ljudi i razotkrivaju njihove iskvarene naravi, kako Božje riječi razotkrivaju različita stanja ljudi, a još više kako Božje riječi postižu učinke u ljudima. Koji je njihov cilj pri ispitivanju svega toga? Ući u srca ljudi, shvatiti njihova stvarna stanja i, dok temeljito uviđaju njihove unutarnje misli, zaluditi ih i kontrolirati. Kad Božje riječi razotkrivaju iskvarene naravi ljudi i pogađaju njihove slabe točke, antikristi misle: „Ove riječi, ovaj način, tako su sjajni i divni! I ja želim tako govoriti, želim primijeniti ovaj način govora i tako se odnositi prema ljudima.” Tijekom svog dugogodišnjeg čitanja Božjih riječi i upoznavanja s njima, antikristi svoju želju i žudnju da postanu bog sve više smatraju svojim jedinim ciljem vjerovanja u Boga. Stoga, bez obzira na to kako Božje riječi govore o zahtjevu da ljudi teže istini i rade stvari u skladu s načelima, kao i o svim drugim stvarnostima pozitivnih stvari, antikristi to ne prihvaćaju i zanemaruju to. Isključivo teže vlastitom cilju, radeći što žele u skladu s vlastitim motivima za postupanje, kao da nitko drugi nije važan. Nijedna jedina rečenica Božjih riječi ne može dirnuti njihovo srce niti promijeniti njihov pogled na život i njihovu filozofiju za ovozemaljsko ophođenje, a još manje ih ijedna rečenica, ijedna propovijed ili ijedna Božja izjava navodi da imaju pokajničko srce. Bez obzira na to što Božje riječi razotkrivaju, bez obzira na to koje iskvarene naravi čovjeka razotkrivaju, antikristi ispituju samo Božji način izražavanja, Njegov ton, učinke koje Božje riječi trebaju postići u ljudima i tako dalje – sve stvari koje nisu povezane s istinom. Stoga, što se antikristi više susreću s Božjim riječima, to jača postaje njihova unutarnja žudnja da budu bog. Koliko je intenzivna ta žudnja? Doseže točku da čak i u snovima recitiraju Božje riječi, često razgovarajući sami sa sobom i vježbajući propovijedanje Božjih riječi koristeći Njegov način izražavanja i ton. U dubini svog srca, neprestano ponavljaju Božji način izražavanja i ton, kao da su opsjednuti. Takvi su antikristi. Bez obzira na to koliko su Božje riječi konkretne, iskrene ili istinske, bez obzira na to koliko pomoći ili nadahnuća nude ljudima, antikristi ostaju ravnodušni prema svemu tome i sve to zanemaruju. Ne cijene te Božje riječi. Gdje je njihovo srce? Usredotočeno je na to kako oponašati Božje riječi na takav način da ih ljudi idoliziraju. Što je njihova žudnja intenzivnija, to se više nadaju čuti Božji glas i moći razumjeti svrhu, želju i misli koje stoje iza svake rečenice koju Bog izgovori – čak i Njegovo najdublje razmišljanje. Što želje i žudnje antikrista postaju intenzivnije, to više žele oponašati Božji način izražavanja i to više teže da se brzo preobraze kako bi u kratkom vremenu postali sličniji bogu, posjedujući božji način izražavanja i ton. Štoviše, neki čak žele usvojiti stil i držanje boga u svojim postupcima. Antikristi su u takvom stanju, živeći svaki dan s tim mislima, idejama, namjerama i motivima. Što oni rade? Svakodnevno se prisiljavaju hodati putem postajanja bogom, postajanja kristom. Vjeruju da je taj put ispravan, da je to svijetao put. Dakle, bilo na okupljanjima ili druženjima, bez obzira na to kako drugi u zajedništvu razgovaraju o svom razumijevanju Božjih riječi i svojim osjećajima o doživljavanju Božjih riječi, ništa ih ne može ganuti niti promijeniti njihove ciljeve i želje. Koračaju putem prema postajanju kristom, prema postajanju bogom, kao da su opsjednuti, kao da ih kontrolira nevidljivi entitet, kao da nose nevidljive okove. Kakav je to način razmišljanja? Nije li podao? (Da.)

Dok čitaju Božje riječi, antikristi upijaju svaki njihov aspekt kao svoje vlasništvo, tretirajući ih kao robu koja im može donijeti veće koristi i više novca. Kad se ta roba proda, kad se tim stvarima razmeću, oni stječu koristi koje žele. Što više to čine, to su zadovoljniji; što više to čine, to veća i snažnija postaje njihova želja da budu bog. Kakav je to stav, kakva je to situacija? Zašto je želja antikrista da budu bog tako jaka? Je li to nešto čemu ih je netko naučio? Tko ih je potaknuo ili uputio? Zahtijevaju li to Božje riječi? (Ne.) To je put koji su antikristi sami izabrali. Iako nemaju pomoć izvana, toliko su motivirani – zašto je to tako? To je određeno njihovom prirodom-biti. Antikristi neumorno, bez oklijevanja i bez isprike hodaju tim putem bez ikakve pomoći izvana; bez obzira na to kako ih osuđuješ, to nema koristi; bez obzira na to kako ih raščlanjuješ, oni to ne prihvaćaju niti razumiju; kao da su opsjednuti. Te su stvari određene njihovom prirodom. Čini se, barem izvana, da se antikristi u svom odnosu prema Božjim riječima ne opiru tim riječima niti ih kleveću. Ulažu trud – čak i više od prosječne osobe. Ako ne znaš što u sebi misle ili koji put slijede, onda se na temelju vanjskog izgleda čini da je njihov odnos prema Božjim riječima potaknut čežnjom – u najmanju ruku bi se taj izraz mogao upotrijebiti da se to okarakterizira. Ali može li se bit osobe vidjeti samo po vanjštini? (Ne.) Dakle, po čemu se može vidjeti? Iako se čini da čeznu za Božjim riječima, često ih čitaju i slušaju, pa čak i pamte, te iako ih, sudeći po tim vanjskim postupcima, ne bi trebalo okarakterizirati kao antikriste, kad je riječ o primjeni Božjih riječi u stvarnim situacijama, čine li oni to? (Ne.) Nakon što pročitaju Božje riječi i zapamte ih, kad se suoče sa stvarnim situacijama, ponekad bi mogli citirati odlomak ili izrecitirati nekoliko rečenica Božjih riječi, ponekad čak i točno. Ali nakon što citiraju Božje riječi, promatrajte što čine, koji put biraju i kakve odluke donose kad se suoče sa situacijama. Ako to uključuje njihov status ili nešto što bi moglo naštetiti njihovom ugledu ili slici o njima, nipošto neće postupiti u skladu s Božjim riječima. Štite vlastitu sliku u očima drugih i vlastiti status. Ako učine nešto pogrešno, nipošto to neće priznati. Naprotiv, pronaći će svakojake načine da to prikriju ili izbjegnu problem, ne spominjući ga, pa čak i prebacujući na druge krivnju za nešto što su sami učinili, umjesto da priznaju vlastitu pogrešku. Ulažu trud u čitanje Božjih riječi i čuvanje svog statusa, ali kad je riječ o stavljanju vlastitih interesa na stranu i podnošenju fizičke patnje kako bi primijenili istinu i postupili u skladu s istina-načelima, promatrajte kako biraju. Ako trebaju postupiti u skladu s načelima, zaštititi interese Božje kuće bez obzira na to koga će to povrijediti ili uvrijediti, hoće li to učiniti? Nipošto ne. Njihov prvi izbor uvijek je zaštititi sebe. Čak i ako znaju tko je kriv ili tko je počinio zlo, neće ga razotkriti. Možda će se čak i potajno radovati u svom srcu. Ako netko razotkrije zle ljude, oni će ih čak braniti i pronalaziti izgovore za njih. Jasno je da su antikristi ljudi koji uživaju u tuđoj nesreći. Bez obzira na situaciju s kojom se suočavaju, promatrajte što biraju i koji put odabiru. Ako izaberu postupiti u skladu s istina-načelima, onda je njihovo jedenje i pijenje Božjih riječi urodilo plodom. Ako ne, onda bez obzira na to kako jedu i piju Božje riječi ili koliko su ih dobro zapamtili, od toga nema koristi – oni se i dalje ne odnose prema Božjim riječima kao prema istini. Štoviše, poznaju li antikristi sebe? (Ne.) Neki ljudi kažu: „Ali antikristi čak priznaju svoju oholost i samopravednost, govoreći da su đavli i Sotone.” Oni samo govore te stvari, ali što zapravo čine kad se suoče sa stvarnom situacijom? Ako netko surađuje s antikristom i kaže nešto ispravno, nešto u skladu s istina-načelima što je u suprotnosti s pogrešnom stvari koju je antikrist rekao, i ako ta osoba odbije složiti se s onim što antikrist kaže, antikrist će smatrati da su njegov ugled i status narušeni. Što tada biraju? Mogu li izabrati ostaviti sebe po strani kako bi poslušali drugu osobu i postupili u skladu s istina-načelima? Nipošto ne. Dakle, ima li ikakve koristi od toga što antikristi govore te ispravne riječi? Odražavaju li one njihovu stvarnost, njihov stvarni rast, njihov izbor ili put kojim hodaju? Ne, te riječi nisu nastale iz njihova iskustva; to su jednostavno riječi koje su naučili. Ono što izlazi iz njihovih usta samo su doktrine, prijevarne riječi. Čim se radi o njihovu statusu ili vlastitom interesu, prvi izbor antikrista uvijek je očuvati i zaštititi sebe, umrtviti i zaluditi druge te izbjeći preuzimanje bilo kakve odgovornosti ili priznavanje bilo kakvih prijestupa. S obzirom na te biti antikrista, teže li oni istini? Čitaju li Božje riječi kako bi razumjeli istinu i došli do toga da mogu primijeniti istinu? Ne. S obzirom na namjere i ciljeve antikrista u čitanju Božjih riječi, oni nikada neće postići njihovo razumijevanje. To je zato što ne čitaju Božje riječi kao istinu koju treba shvatiti, već kao sredstvo za postizanje vlastitih ciljeva. Iako antikristi izričito ne navode: „Želim biti bog, želim biti krist”, njihov cilj da postanu krist jasan je iz biti njihovih postupaka i biti njihova odnosa prema Božjim riječima. Kako se to može primijetiti? Koriste Božje riječi i ono što vide da je Bog otkrio – kao što su Njegove odlike i Njegovo biće i tako dalje – kako bi zaludili ljude, kako bi zaludili one koji ne razumiju istinu, neuke, one s malim rastom, one koji ne teže istini, bezvjernike, pa čak i neke zle ljude. Navode te ljude da povjeruju kako oni posjeduju istinu, da su ispravni ljudi i da su vrijedni divljenja i oslonca. Antikristi imaju za cilj navesti te ljude da u njih polažu nade i od njih traže, a kad se to dogodi, osjećaju se zadovoljno.

Antikristi nikada ne priznaju da je Bog jedini; nikada ne priznaju da su Božje riječi istina, niti ikada priznaju da samo Bog može izraziti istinu. Sudeći po njihovu stavu prema Božjim riječima, trudu koji ulažu oko Božjih riječi i njihovoj želji da budu bog, da postanu krist, antikristi vjeruju da je osobi lako postati bog, da je to nešto što ljudi mogu postići. Oni kažu: „Utjelovljeni bog naziva se kristom jednostavno zato što može izgovoriti ponešto božjih riječi, zar ne? Nije li on samo glasnogovornik božjih riječi? Nije li stvar samo u tome što ga mnogi ljudi slijede? Dakle, ako neka osoba također ima isti status i ugled među ljudima, ako je također idoliziraju i divi joj se jednako mnogi ljudi, ne može li ona uživati položaj krista, položaj boga? Ako netko može uživati položaj krista, uživati položaj onoga tko ima božji identitet i bit, ne čini li ga to bogom? Što je tu tako teško?” Stoga je želja antikrista da budu bog urođena; imaju istu ambiciju i bit kao Sotona. Upravo zato što su antikristi i posjeduju bit antikrista, pokazuju takve reakcije na Božje riječi. Ono što antikriste čini sretnima jest to što se Bog utjelovio; Njegove riječi ljudi mogu čuti, a istovremeno Ga mogu i vidjeti. On je obična osoba koja se može dotaknuti i vidjeti, i upravo zato što ta obična, neznatna i neugledna osoba može toliko govoriti i biti nazvana Bogom, antikristi vide da je njihova prilika da postanu bog konačno stigla. Kad ta obična osoba ne bi govorila, antikristi bi mislili da je njihova nada da postanu bog ili krist vrlo mala. Ali upravo zato što je ta obična osoba izgovorila Božje riječi i izvršila Božje djelo, predstavljajući Boga kako bi time spasila ljude, antikristi to vide kao svoju šansu, kao priliku za iskorištavanje, što im daje više smjernica za oponašanje Božjeg govora, Njegova tona i načina izražavanja, pa čak i Njegove naravi, postupno postajući sličnijima bogu, sličnijima kristu. Stoga, u dubini svog srca, antikristi osjećaju da postaju sve sličniji bogu, da se sve više približavaju bogu. Toliko zavide Bogu koji je poštovan, koga ljudi slijede i na kojeg se oslanjaju u svim stvarima, Bogu kojeg ljudi traže i kojem se dive u svemu. Zavide Kristu na njegovom identitetu i osobnoj vrijednosti. Što antikristi misle u svom srcu? Nisu li dubine njihovog srca mračne i opake? Nisu li dubine njihovog srca prezira vrijedne, prljave i sramotne? (Da.) Krajnje su odvratni!

Neki ljudi kažu: „Slušali smo te kako nadugo i naširoko govoriš o antikristima, ali kako to da nikada nismo vidjeli takvu osobu? Pričaš li ti to samo priče? Govoriš o stvarima koje su izmišljene?” Mislite li vi da takvi ljudi postoje? (Da.) Koliko ste ih vi sreli? Jeste li vi jedni od njih? (I mi pokazujemo ta stanja i otkrivamo takve aspekte. Nisu tako ozbiljni kao kod antikrista, ali priroda-bit im je ista.) Mislite li vi da je opasno imati ta stanja? (Da.) Ako znate da je opasno, trebate se promijeniti. Je li se lako promijeniti? Zapravo, može biti i lako i teško. Ako Božje riječi uzimaš kao istinu koje se trebaš pridržavati, jednako jednostavno kao što je Gospodin Isus rekao: „Vaša riječ neka bude: ‚Da, da, – ne, ne!’” (Mt 5,37), onda se možeš istinski pokajati. Na primjer, Bog ti kaže da nešto provedeš, govoreći: „Nakon jela, poliži zdjelu da bude čista, kao da je oprana. To je štednja hrane, a ujedno je i higijenski.” Jesu li ove upute jednostavne? Je li ih lako provesti? (Da.) Ako Bog postavi takav zahtjev, samo ovih nekoliko rečenica, ne ulazeći u poteškoće ljudi ili njihova stanja, niti govoreći o iskvarenim naravima i ne razlikujući različite okolnosti, kako bi ti proveo i primijenio tu jednu stvar? Za tebe su te rečenice Božje riječi, one su istina i nešto su čega bi se trebao pridržavati. Ono što bi trebao činiti jest slijediti Božji zahtjev svaki dan, svaki put nakon jela – tada slijediš Božji put, gledaš na Božje riječi kao na istinu, kao na ono što bi trebao poslušati. Postaješ osoba koja primjenjuje Božje riječi i, u toj najjednostavnijoj stvari, odbacio si narav antikrista. S druge strane, ti bi umjesto toga, nakon što čuješ ovih nekoliko riječi, mogao verbalno pristati i zapamtiti ih, ali nakon jela, kad vidiš nekoliko zrna riže ostavljenih u zdjeli, pomisliš: „Zauzet sam drugim stvarima!” i samo ostaviš zdjelu kakva jest. I sljedeći obrok, učiniš isto. Držiš na umu ovih nekoliko uputa od Boga, ali nema točnog dana kada ćeš ih zapravo primijeniti. Kako vrijeme prolazi, zaboravljaš te riječi. Dakle, ne samo da ih nisi primijenio, već si i odbacio Božje riječi. Kakvom te to osobom čini? Ako ne provodiš te riječi, jesi li ti netko tko može slijediti Božji put kad čuje Njegove riječi? Jesi li netko tko teži istini? Očito ne. Ako netko ne teži istini, može li ga se okarakterizirati kao antikrista? Znači li neprimjenjivanje istine nužno da je netko antikrist? (Ne.) Ovoj vrsti osobe Božje riječi su kao vjetar koji joj prolazi pored ušiju, nešto nevažno, ne primjenjuje ih i ne razmišlja puno o njima – jednostavno ih zaboravi. To nije antikrist. Postoji i druga vrsta ljudi koja, nakon što čuje ove upute od Boga, misli: „Lizati zdjelu nakon jela? Kakva sramota! Nisam prosjak, a osim toga, nije da nema hrane. Definitivno to neću učiniti! Oni koji su voljni polizati svoje zdjele do čista, neka izvole.” Kad netko kaže: „Ovo je Božji zahtjev”, oni misle: „Čak i ako je to božji zahtjev, to je neprihvatljivo. Bog ne bi trebao zahtijevati takve stvari. Ove riječi nisu istina! Bog također govori stvari koje su obične, nelogične i ne tako sjajne. Nisu svi božji zahtjevi prema ljudima nužno istina. Ovaj konkretan zahtjev ne čini mi se kao istina. Gospodin Isus je rekao: ‚Tko god slijedi volju Oca Mojega, koji je na nebesima, taj Mi je brat i sestra i majka.’ Riječi poput ovih su istina! Lizati zdjelu do čista nakon jela? Zar je to higijenski? Samo je izravno oprati bilo bi dovoljno. Zašto traži od nas da ližemo zdjele? Ovaj zahtjev ne odgovara mojim predodžbama ili uobraziljama; bio bi neprihvatljiv bilo gdje. Natjerati me da ližem zdjelu – nema šanse! Zar se tako definira higijena? Ja svoju zdjelu perem vodom, koristeći sredstvo za dezinfekciju – to ja zovem higijenom!” Ova vrsta osobe, nakon što čuje ove riječi, ima vlastito razmišljanje i unutarnji otpor; čak se upušta u porugu i klevetu. Budući da su te riječi od Boga, ne usuđuju se otvoreno ih osuđivati, ali to ne znači da nemaju mišljenja ili predodžbe o njima. U čemu se očituju njihova mišljenja i predodžbe? Ne prihvaćaju niti primjenjuju te riječi; imaju vlastita razmišljanja o njima i sposobni su ih osuđivati i stvarati predodžbe o njima. Stoga, kad završe s obrokom i vide neke ljude kako ližu svoje zdjele do čista, suzdržavaju se od toga, čak gajeći prezir u srcu prema onima koji postupaju u skladu s Božjim riječima. Njihova vanjština često otkriva podsmijeh i porugu, pa čak želju da isprave ponašanje drugih. Ne samo da ne postupaju u skladu s onim što Bog kaže, već čak postupaju suprotno, upuštajući se u radnje suprotne tome. Svojim postupcima poriču Božje zahtjeve, opiru se onome što je Bog rekao, a također nastoje privući više pozornosti svojim postupcima, uvjeravajući više ljudi da ono što Bog kaže nije ispravno i da je samo njihov način ispravan, navodeći više ljudi da se opiru Božjim riječima i osuđuju ih. Jednostavno ne postupaju po Božjim uputama; svaki put nakon jela, ne samo da isperu svoju zdjelu vodom, već je i više puta operu sredstvom za dezinfekciju i deterdžentom za posuđe, a zatim je steriliziraju u ormariću za dezinfekciju. Dok to čine, također nesvjesno formuliraju neke izjave, govoreći svima: „Zapravo, lizanje ne uklanja klice, kao ni pranje vodom. Samo korištenjem sredstva za dezinfekciju, u kombinaciji s visokom temperaturom, može se temeljito sterilizirati. To je higijenski.” Ne samo da odbijaju prihvatiti ono što Bog kaže ili postupati po Božjim uputama, već se svojim riječima i postupcima opiru onome što Bog zahtijeva, osuđuju to i sude mu. Još drastičnije, koriste neka mišljenja koja smatraju ispravnima kako bi potaknuli i zaludili više ljudi da im se pridruže u osuđivanju Božjih zahtjeva, opiranju tim zahtjevima i njihovom prosuđivanju. Kakvu ulogu oni ovdje igraju? Nije da vode više ljudi da slušaju Božje riječi i bezuvjetno se pokore Bogu, niti da rješavaju predodžbe ljudi kad se one pojave, niti da rješavaju proturječja između ljudi i Boga ili iskvarene naravi ljudi kad se takva proturječja pojave. Umjesto toga, potiču i zaluđuju više ljudi da sude Bogu, pridružujući im se u analiziranju i ispitivanju ispravnosti Božjih riječi. Izvana se čine kao branitelji pravde, koji se bave nečime što se čini ispravnim. No je li to ispravno ponašanje prikladno za nekoga tko slijedi Boga? Je li to ljudski osjećaj za pravdu? (Ne.) Dakle, što je točno bit ove vrste osobe koja se krije iza njezina ponašanja? (Imaju bit antikristā, đavalā.) Ovi pojedinci ne samo da se prema Božjim riječima ne odnose kao prema istini, već se, što je još sramotnije, mogu prerušiti u duhovne ljude, često koristeći Božje riječi da bi poučavali druge, čime prikazuju sebe u ljepšem svjetlu i stječu divljenje. Oni sami ne primjenjuju Božje riječi, niti se prema njima odnose kao prema istini koju treba iskusiti i provesti. Ipak, često strogo i svečano govore drugima: „Bog je rekao, nakon jela, poliži svoju zdjelu do čista; to je dobra navika i čuva hranu.” Svakom riječju i rečenicom, mašu zastavom „Bog je rekao”, „Ovo je božja riječ” ili „Ovo je istina”, ali oni sami to uopće ne prihvaćaju niti primjenjuju. Štoviše, proizvode različite osude i pogrešna tumačenja Božjih riječi. To je ono što antikristi čine.

Nakon što smo upravo analizirali očitovanja ove tri vrste ljudi, koja je od njih najozbiljnija? (Posljednja vrsta.) Ova vrsta osobe sama ne primjenjuje Božje riječi i puna je raznih vidova otpora i osuda protiv Božjih riječi. Štoviše, koristi Božje riječi da bi zaludila druge i postigla vlastite ciljeve. Takvi su ljudi antikristi. Bez obzira na to koji je aspekt Božjih riječi u pitanju, čak i ako su te riječi u skladu s njihovim predodžbama, oni ne smatraju Božje riječi istinom; to se osobito odnosi na one Božje riječi koje su u potpunoj suprotnosti s ljudskim predodžbama, tradicionalnom kulturom i filozofijom – antikristi tim riječima pridaju još manje važnosti. Zašto bi propovijedali Božje riječi ako ih ne smatraju važnima? Žele iskoristiti Božje riječi da bi ostvarili svoje ciljeve. Najopasnija od ove tri vrste ljudi je posljednja. A prva vrsta? (Slušaju Božje riječi i primjenjuju ih.) Mislite li vi da su oni koji slušaju Božje riječi i primjenjuju ih svi bezumni? Naizgled, čini li se pomalo glupo biti strogo poslušan svemu što Bog kaže i što traži od ljudi da čine? (Ne.) Oni koji primjenjuju Božje riječi su najpametniji. Druga vrsta osobe usredotočuje se na djelovanje; ne primjenjuju istinu, već samo postupaju prema vlastitoj volji i obavljaju neki rad. Ne obaziru se na značenje ili zahtjeve i mjerila Božjih riječi. Ne shvaćaju Božje namjere niti Njegov unutarnji glas, već se samo usredotočuju na činjenje. Misle: „Znam da nam želiš dobro. Sve što kažeš je ispravno. Trebali bismo se pokoriti onome što kažeš i primijeniti to; Ti se samo usredotoči na govorenje, a mi ćemo svi slušati.” Ali u stvarnosti, ne shvaćaju ozbiljno ono što Bog kaže niti detaljne zahtjeve koje Bog ima za ljude. Samo postupaju bez razmišljanja. Postupanje bez razmišljanja ponekad može dovesti do divljih i beskrupuloznih postupaka, do izazivanja prekida i ometanja; može dovesti do opiranja Bogu. Teško opiranje Bogu ponekad uzrokuje mnogo nevolja, a to zauzvrat može dovesti do uništenja. To je najozbiljnija posljedica za one koji ne teže istini, a neki ljudi mogu doći do te točke. Treća vrsta osobe, antikristi, vjerni su Sotonini sljedbenici. Nikada ne primjenjuju istinu, bez obzira na sve. Čak i ako je ono što kažeš ispravno, neće slušati, a kamoli kad imaju vlastite predodžbe. Oni su zakleti neprijatelji Boga, zakleti neprijatelji istine. Izvana, upravo takvi ljudi čine se najlukavijima i najpronicljivijima. Sve razlučuju i ispituju, razmišljajući i nastojeći shvatiti sve stvari. Međutim, nakon toliko ispitivanja, završe ispitujući samog Boga, razvijajući predodžbe i mišljenja o Njemu. Bez obzira na to što Bog čini, ako to ne prođe njihovu vlastitu prosudbu, osuđuju to bez iznimke; odbijaju to primijeniti, bojeći se da bi im to moglo štetiti. S druge strane, oni koji se izvana čine glupima, kao da im nedostaje inteligencije, postupaju točno onako kako Bog kaže. Čine se iznimno jednostavnima i poštenima, otvoreno dijeleći čak i ono što se ne bi trebalo dijeliti, čak izvješćujući o onome o čemu ne treba izvješćivati, ponekad čak pokazujući pomalo naivno ponašanje. Na što to ukazuje? To pokazuje da je srca takvih ljudi otvoreno Bogu, a ne zatvoreno ili ograđena od Njega. Cilj rasprave o ovom jednostavnom primjeru jest pomoći vam da shvatite što je točno antikrist i kakav je zapravo njegov stav prema Božjim riječima. Cilj je pomoći vam da razlučite koja je vrsta ljudi antikrist, a koja vrsta ne primjenjuje istinu, ali nisu antikristi. Cilj je da imate takvu sposobnost razlučivanja. Samo sam usput spomenuo ovaj primjer kako bih vam olakšao bolje razumijevanje teme o kojoj danas razgovaramo u zajedništvu. Nije da od vas zapravo tražim da ližete svoje zdjele do čista nakon obroka. Niti sam definirao da je lizanje zdjela sinonim za higijenu ili za štednju hrane. Ne trebate to činiti; ne smijete to pogrešno shvatiti.

Danas se u zajedništvu razgovaralo o još jednom aspektu toga kako antikristi preziru Božje riječi: Antikristi se prema Božjim riječima odnose kao prema robi. Kad je riječ o robi, uključeni su prodaja, trgovina, profit i novac. To što se antikristi prema Božjim riječima odnose kao prema robi nešto je što se apsolutno nikada ne bi smjelo činiti, to je krajnje grešno. Zašto? Kad smo tek započeli okupljanje, svatko je u zajedništvu razgovarao o svom razumijevanju Božjih riječi i istine svojim riječima, sažimajući to koristeći se najjednostavnijim izrazima. Uopćeno, Božje su riječi istina. Za čovječanstvo je istina od presudne važnosti. Istina može biti život čovjeka, može spasiti ljude i vratiti ih iz mrtvih te omogućiti da netko postane stvoreno biće koje je u skladu s mjerilom. Vrijednost istine za čovječanstvo ne može se mjeriti riječima, materijalnim stvarima ili novcem. Istina zaslužuje da je se cijeni i čuva, i vrijedno je da je ljudi uzmu kao vodič, smjer i cilj za svoje postupke, ponašanje, život i cjelokupno postojanje. Ljudi bi trebali postići put primjene, kao i put bojazni od Boga i klonjenja zla, između ostalog, na temelju istine. Za ljude je istina jednaka samom životu. Nijedan materijalni predmet ili bogatstvo ne može se izjednačiti s istinom. U ovom materijalnom svijetu, ili u cijelom svemiru, ne postoji ništa što bi bilo vrijedno usporedbe s istinom, niti postoji išta što bi joj moglo biti jednako. Iz ovoga je jasno da je za čovječanstvo kojem je potrebno spasenje, istina najdragocjenije blago te da je ona neprocjenjiva. Ipak, zapanjujuće, postoje pojedinci koji na tako neprocjenjivu stvar gledaju kao na robu za prodaju i trgovinu radi profita. Mogu li se takvi pojedinci okarakterizirati kao đavli, kao Sotone? U potpunosti! U duhovnom kraljevstvu, takvi su pojedinci đavli i Sotone; među ljudima, oni su antikristi.

Upravo smo u zajedništvu razgovarali o nekim očitovanjima toga kako se antikristi prema Božjim riječima odnose kao prema robi za prodaju kako bi stekli osobne koristi. Naravno, to je rečeno u određenom smislu i ne podudara se u potpunosti s doslovnim značenjem – nije jasno vidljivo da se oni prema Božjim riječima odnose kao prema robi za prodaju. Međutim, zapravo, sudeći po njihovu ponašanju, pristupu, pa čak i njihovoj biti, oni su se već, ili najvjerojatnije, odnosili prema Božjim riječima kao prema robi, kao prema nečemu materijalnom što treba posjedovati. Jednom kad ih posjeduju, odnose se prema Božjim riječima kao prema proizvodu u svojoj maloj trgovini, prodajući ga u pogodnom trenutku svakome kome je potreban i profitirajući od toga. Kakve koristi antikristi stječu od toga? To uključuje njihov ugled, visoko mišljenje drugih o njima i idoliziranje, poglede divljenja koje im drugi upućuju i zaštitu koju im drugi nude, poput zaštite njihova statusa i obraza. Čak i kad budu smijenjeni i eliminirani, ljudi će govoriti u njihovu korist i braniti ih. To su koristi koje antikristi izvlače iz Božjih riječi. Te su koristi upravo ono što antikristi žele i čemu teže, ono što su dugo smišljali u svom srcu. To je bit antikrista. Njihovi postupci i ponašanje vođeni su njihovom prirodom koja dominira njima i iz tih se očitovanja može vidjeti priroda-bit antikrista.

2. Prodaja knjiga s Božjim riječima radi osobne dobiti

Sada ćemo u zajedništvu razgovarati o drugom aspektu; stvarnom ponašanju i pristupu antikrista koji se prema Božjim riječima odnose kao prema robi. Taj pristup uključuje antikriste koji se prema knjigama s Božjim riječima odnose kao prema robi. Kad dobiju te knjige s Božjim riječima, vjeruju da su osigurali kapital za stjecanje profita jer posjeduju imovinu potrebnu za to. Te knjige, u kojima se nalaze Božje riječi, postaju njihova imovina, roba za prodaju i sredstvo za profitiranje. Antikristi zadržavaju te knjige, ne dijele ih prema načelu koje zahtijeva Božja kuća, već na temelju vlastitih namjera, nastojeći nepropisno steći dobit. Koje je načelo dijeljenja knjiga u Božjoj kući? Načelo je da se one besplatno dijele svima koji vole čitati Božje riječi i koji žeđaju za istinom. Bez obzira broj ljudi koji ih primaju ili na broj knjiga koje se dijele, to je uvijek besplatno. U kršćanstvu, za one koji vjeruju u Boga, Biblija nije besplatna – moraju je kupiti. Ali ove Božje riječi i ove knjige Božja kuća sada dijeli besplatno, što je ključni aspekt. Međutim, problem nastaje kad se antikristi domognu tih knjiga i ne dijele ih besplatno, prema načelu. U normalnim okolnostima, oni koji su imalo bogobojaznog srca dijelili bi te knjige besplatno, prema načelu, bez naplaćivanja ili pokušaja profitiranja. Međutim, samo antikristi, misle da je stigla poslovna prilika kad se domognu tih knjiga. Njihova ambicija i pohlepa tako izlaze na vidjelo: „Besplatno dijeliti tako debele, fine knjige – ne bi li to bio gubitak? Ne bi li bilo glupo ne zaraditi nešto na njima? Štoviše, te se knjige ne mogu kupiti drugdje, a većina ljudi koji vjeruju u Boga željela bi ih čitati, bez obzira na njihovu cijenu.” Jednom kad shvate da ljudi imaju takav način razmišljanja, antikristi počinju razvijati ovakve ideje: „Ne smijem propustiti ovu priliku za zaradu; takve se prilike rijetko pružaju. Kada dijelim knjige, trebao bih razdvojiti ljude po kategorijama, naplaćivati više bogatima, po umjerenoj cijeni prosječnima, po manjoj siromašnima ili im uopće ne dijeliti knjige, davati popust onima koji mi laskaju i naplaćivati više onima koji se ne slažu sa mnom.” Je li to u skladu s propisima Božje kuće za dijeljenje knjiga? (Ne.) To je poslovanje. Antikristi razvijaju takve ideje; ostavimo po strani dijele li knjige prema propisima i načelima Božje kuće, razgovarajmo prvo o tome kako se odnose prema Božjim riječima. Kad se domognu knjiga s Božjim riječima, cijene li ih? (Ne.) Ne zanima ih put života niti istina o kojoj se govori u Božjim riječima; ne cijene ih i nisu ni najmanje znatiželjni o njima. Samo površno prelete knjige, dok ležerno listaju i bacaju pogled na stranice: „Samo se govori o tome kako bog vrši djelo suda nad ljudima, kako je osvojio skupinu ljudi i kako im daje dobro odredište. Što se tiče budućnosti čovječanstva, tih pojedinosti nema, pa ova knjiga nije toliko zanimljiva. Iako knjiga nije baš zanimljiva, mnogi su je ljudi voljni čitati. To je dobro; mogu profitirati od toga.” Kad knjige s Božjim riječima padnu u njihove ruke, one postaju roba, a to znači da će mnogi ljudi, barem jedan dio ljudi, morati potrošiti novac na kupovinu tih knjiga. Pod krinkom vjere u Boga, obavljanja posla Božje kuće i nadležnosti za dijeljenje knjiga s Božjim riječima, antikristi se ubacuju kao posrednici i besplatnu podjelu tih knjiga pretvaraju u transakciju – u kupoprodaju. Kod Boga se Njegove izgovorene riječi besplatno pružaju svima koji pozorno slušaju Njegove riječi; one su besplatne i ne zahtijevaju nikakvu razmjenu. Od ljudi se traži samo da ih prihvate, primjenjuju i iskuse, da postignu pokornost Božjim riječima i da postanu osobe koje se boje Boga i klone se zla. Tada je Bog zadovoljan, Njegov je cilj postignut i Njegove riječi nisu izgovorene uzalud. On u tome nalazi utjehu. To je Božja želja i također cilj Njegovog šesttisućljetnog djela upravljanja koje provodi nad čovjekom, najljepša želja Stvoritelja za stvorena bića. Bog besplatno i neprestano pruža Svoje riječi, ono što On ima i što jest, kao i Svoje namjere, onima koji Ga slijede. To je tako čist, svet čin, tako veličanstveno djelo; tu nema nikakve transakcije. Za svaku osobu koja pozorno sluša Božje riječi i čezne za njima, svaka rečenica koju Bog izgovori je neprocjenjiva. Ljudi od Boga besplatno primaju istinu i Njegove riječi, a ono što duboko u svom srcu žele učiniti za Boga jest uzvratiti Mu, udovoljiti Njegovim namjerama i dopustiti Mu da osjeti utjehu, kako bi se Njegovo veliko djelo uskoro moglo dovršiti. Takvo bi prešutno razumijevanje trebalo postojati između Stvoritelja i stvorenog čovječanstva. Međutim, antikristi to pretvaraju u transakciju. Oni iskorištavaju priliku Božjeg govorenja i rada, kao i potrebu ljudi za opskrbom Božjim riječima, kako bi tražili osobnu korist time što stječu novac i povlastice koje ne bi smjeli stjecati. Zar takvo ponašanje ne zaslužuje prokletstvo? U kojoj si Božjoj izjavi vidio ili čuo da se Bog obraća čovječanstvu u zamjenu za naknadu? Koliko za rečenicu, koliko za odlomak, za propovijed, za knjigu, ili za jedan primjer orezivanja, ili suda i grdnje, ili oplemenjivanja, ili životne opskrbe? Je li Bog ikada izgovorio takve riječi? (Ne.) Bog nikada nije rekao takve stvari. Svaka rečenica, odlomak i djelo koje je Bog objavio, svaki primjer orezivanja, grdnje i suda, te kušnje i oplemenjivanja koje ljudi primaju od Boga, kao i opskrba i okrjepa Božjim riječima, i tako dalje – što se od svega toga može izmjeriti novcem? Što od toga ljudi mogu dobiti u zamjenu za novac ili materijalne stvari, ili plaćanjem tjelesne cijene? Ništa od toga. Sve što Bog čini, sve istine koje Bog izražava, neprocjenjive su. Upravo zato što su neprocjenjive – jer nijedna osoba ne može koristiti novac ili bilo koju materijalnu stvar da bi ih razmijenila za Božje odlike i biće – Bog kaže da Svoje riječi pruža ljudima besplatno. Ipak, antikristi ne mogu vidjeti neprocjenjivu i dragocjenu prirodu istina i onoga što Bog ima i što jest, a što On izražava; umjesto toga, oni nastoje profitirati od njih, što je krajnje sramotno!

Kako bi mučili ljude, uspostavili vlastiti ugled i prestiž te kako bi drugi osjetili njihov teror i moć, neki antikristi zadržavaju Božje riječi, ne dijeleći ih braći i sestrama koji su im podređeni. Tako u nekim crkvama gdje takvi zli ljudi i antikristi imaju vlast, braća i sestre ostaju bez Božjih riječi koje bi čitali ili Božjih propovijedi koje bi slušali. Ne zaslužuju li takvi ljudi prokletstvo? Kako su se odnosili prema Božjim riječima? Kao prema svojem privatnom vlasništvu. Božje riječi Bog daje onima koji iskreno vjeruju u Boga i slijede Ga; one nisu darovane nijednom pojedincu i zasigurno nisu ničije privatno vlasništvo. Božje riječi su upućene cijelom čovječanstvu i nitko ih ne može zadržavati iz bilo kojeg razloga ili uz bilo koju izliku. Ipak, antikristi igraju upravo takvu ulogu, kršeći normu takvim postupanjem. Nakon što prime najnovije snimke propovijedi, neki ih antikristi prvo poslušaju te otkrivši neko novo svjetlo i sadržaj kojeg nisu bili svjesni, odluče ne podijeliti tu seriju propovijedi onima za koje su zaduženi. Bez ičijeg znanja, zadržavaju snimke propovijedi. S kojim ciljem ih zadržavaju? Cilj je razmetati se tijekom okupljanja, što je jednako prodaji. Uslijed tog razmetanja, kad ljudi u njihovoj nadležnosti čuju sadržaj koji nikada nisu čuli, koji je potpuno nov, počnu visoko cijeniti antikriste i tako je cilj antikrista postignut. Neosporno je da u crkvama posvuda postoje neki ljudi koji ne dijele pravovremeno, ili u cijelosti, propovijedi iz razgovora u zajedništvu ili snimke; takvi pojedinci zasigurno postoje. Nadalje, neki antikristi dijele knjige s Božjim riječima na temelju stavova ljudi prema njima, dajući ih onima koji im se ulizuju ili im laskaju. Iako su knjige besplatne, ne može ih svatko lako dobiti; antikristi kompromitiraju načelo besplatne i pravovremene podjele, prema različitim uvjetima. Mogu nevoljko dati knjige onima koji su s njima ili koji ih slušaju, ali ne nužno pravovremeno; što se tiče onih koji se ne slažu s njihovim stavovima ili im se čak protive, antikristi im mogu dati knjige selektivno ili ih čak uopće ne dati. Antikristi ne samo da nastoje nepropisno profitirati prilikom dijeljenja knjiga s Božjim riječima, već to koriste i kao sredstvo za privlačenje i pridobivanje ljudi, kao i za potiskivanje i mučenje drugih – sposobni su za svakojaka zlodjela. Mogu čak i prijetiti ljudima, govoreći da bi, ako netko loše govori o njima, ne izabere ih ili glasa protiv njih, mogli zadržati Božje riječi, što je kao način za mučenje te osobe. Stoga su neki ljudi, koji se boje da neće moći pravovremeno primiti knjige s Božjim riječima ili snimke propovijedi, prestravljeni tim antikristima. Čak i ako antikristi čine zlo, a oni sami trpe nepravedan tretman, ne usuđuju se prijaviti ih, bojeći se da će ih antikristi potiskivati i mučiti, da će izgubiti kontakt s Višnjim te propustiti pojenje i opskrbu od Višnjega. Postoje li takvi ljudi? Zasigurno, stopostotno. Antikristi se upuštaju u svakojaka zla djela; ne samo da se bore za moć i dobit, formiraju klike i stvaraju svoja neovisna kraljevstva, već ne prave iznimku ni kad je u pitanju dijeljenje Božjih riječi. Iskorištavaju sve što im može omogućiti da nepropisno steknu korist te zadobiju status i moć; ne štede ništa, uključujući Božje riječi. Jesu li se te stvari događale u vašoj crkvi, oko vas? Neki antikristi prijete onima koji su im podređeni, govoreći: „Ako me ne izabereš, ako me prijaviš višnjem, ako ti se ne sviđam, ako cinkaš i ja to saznam, onda više nećeš dobiti snimke propovijedi. Prekinut ću ti opskrbu, ostaviti te bez hrane, umoriti te žeđu, izgladniti te!” Nije li narav antikrista opaka? Izuzetno je opaka! Sposobni su činiti svakojake loše stvari.

Ako biste se susreli s takvim antikristima, kako biste se nosili s njima? Usuđujete li ih se prijaviti Višnjem? Usuđujete li se ujediniti i odbaciti ih? (Da.) Sada kažeš da, ali kad bi se stvarno suočio s njima, možda se ne bi usudio; ustuknuo bi, misleći: „Malog sam rasta, mlad sam, slab i sâm. Ako bi se antikristi doista udružili da me maltretiraju, ne bi li mi to bio kraj? Gdje je Bog? Tko bi slušao moje pritužbe? Tko bi ispravio nepravdu i osvetio me? Tko bi stao u moju obranu?” Zašto je tvoja vjera tako mala? Postaješ plašljiv kad se suočiš s antikristom, ali što bi bilo da ti Sotona osobno zaprijeti – bi li tada prestao vjerovati u Boga? Što bi učinio kad ti antikrist ne bi podijelio Božje riječi? Što ako bi te natjerao da platiš za knjige s Božjim riječima? Što ako bi ti antikrist otežavao svaki put prilikom dijeljenja knjiga s Božjim riječima i grubo ti se obraćao? Je li se lako nositi s tom situacijom? Reći ću ti jednu pametnu strategiju: kad god se približi vrijeme podjele knjiga, trebao bi stati sa strane s antikristom, entuzijastično govoriti slatke riječi, jako ga hvaliti i komplimentirati mu kako bi zadobio njegovo povjerenje. Jednom kad ti podijeli knjige s Božjim riječima i snimke propovijedi, pronađi priliku da ga prijaviš Višnjem. Ako nema načina da ga prijaviš Višnjem, potraži priliku da se ujediniš s razboritom braćom i sestrama kako biste ograničili i svezali antikrista. To je doista uklanjanje štete za crkvu i to najviše odgovara s Božjim nakanama. Neki se mogu pitati, što ako antikrist otkrije taj plan? Ako ovaj put nisi siguran, pričekaj sljedeću priliku. Kad budeš imao hrabrosti i kad uvjeti budu pravi, tada kreni u akciju. Ukratko, ako se bojiš da će ti antikrist prekinuti pristup hrani, onda u početku nemoj praviti veliku dramu. Nemoj se izlagati niti dopustiti da te antikrist prozre. Kad dostigneš dovoljan rast, kad budeš imao prikladne ljude, pravedne ljude i više ljudi koji mogu stati s tobom u suprotstavljanju antikristu, koji mogu razlučiti i odbaciti antikrista, tada možeš raskrstiti s njim. Kako zvuči ova strategija? (Dobro.) Neki bi mogli reći: „Nije li to varanje drugih? Ne želi li Bog da budemo pošteni ljudi? Ovo se ne čini poštenim.” Je li to varanje drugih? (Ne.) To je poigravanje s đavlom. Svaka metoda je prihvatljiva kad se radi o antikristu, koji je đavao.

Bojite li se antikrista? Pretpostavimo da doista postoji antikrist blizu tebe, u tvojoj crkvi. Primijetio si ga; ima moć i status i mnogi ga ljudi podržavaju. Ima kliku, nekoliko vjernih sljedbenika. Bi li ga se bojao? Neki kažu da bi. Je li ispravno bojati se? Postoji barem jedan dobar i ispravan aspekt tog straha. Zašto to kažem? Ako ga se bojiš, to barem pokazuje da u svom srcu vjeruješ da je on zao, da te može mučiti i nauditi ti, da nije dobra osoba niti netko tko teži istini – u svom srcu imaš barem to razumijevanje i tu sposobnost razlučivanja o njemu. Iako ga možda ne možeš okarakterizirati kao antikrista ili razlučiti da je antikrist, u najmanju ruku znaš da nije dobra osoba, netko tko teži istini, čestita ili dobrohotna osoba, ili poštena osoba, pa ga se bojiš. Kakvih se ljudi normalni i obični ili bezazleni ljudi obično boje, osim đavala? (Zlih ljudi.) Svi se boje zlih ljudi. U najmanju ruku, u srcu znaš da je ta osoba zla. Na temelju toga, promatraj njegov stav prema Božjim riječima i istina-načelima; vidi primjenjuje li istinu, razluči njegova različita ponašanja te kroz njegova ponašanja dođi do razumijevanja i razlučivanja njegove biti. Konačno, ako možeš utvrditi da je on antikrist, tada će tvoj strah uključivati još jednu komponentu – sposobnost razlučivanja o njemu. Iako ga se možda u srcu bojiš, nećeš biti na njegovoj strani i kroz njegova ponašanja ćeš ga odbaciti – je li to dobra ili loša stvar? (Dobra stvar.) Ako ti traži da mu se pridružiš u činjenju zla, hoćeš li pristati? Hoćeš li moći razlučiti o tome u svom srcu? Ako traži da mu se pridružiš u vrijeđanju Boga ili suđenju Njemu, hoćeš li pristati? Ako traži da surađuješ s njim u mučenju drugih i uskraćivanju knjiga s Božjim riječima određenim pojedincima, hoćeš li pristati? Iako možda nisi stopostotno siguran da nećeš pristati činiti te stvari, u najmanju ruku moći ćeš u svom srcu razlučiti njegove postupke. Možda ćeš neke stvari raditi s njim nevoljko i pod prisilom, ali to će biti samo zato što si bio prisiljen na to i neće biti dobrovoljno; barem nećeš biti glavni počinitelj, najviše ćeš biti sudionik u njegovim zločinima. Iako ga možda nećeš osobno razotkriti ili provocirati, također nećeš djelovati kao njegov sljedbenik ili suučesnik. To je, u određenoj mjeri, odbacivanje antikrista. Zbog straha od zlih ljudi i antikrista, većina ljudi može samo praviti ustupke kako bi se zaštitila, pa je to što ti uspijevaš učiniti kao privremenu, prijelaznu mjeru, već prilično dobro. Ali računa li se dosezanje te razine kao postojanost u svjedočanstvu? Računa li se kao podržavanje istina-načela? Računa li se kao nadvladavanje Sotone? U Božjim očima se ne računa. Dakle, kako možeš biti postojan u svom svjedočanstvu? Svima vama nedostaje put i samo činite ustupke kako biste se zaštitili: „Oni čine zlo, ali ja se ne usuđujem pridružiti im se u činjenju zla; bojim se kazne. Oni su zli ljudi; čine loše stvari kako bi mučili ljude. Ali svejedno, u redu je sve dok ja sâm nisam nikoga mučio. To zlo se neće svaliti na mene.” Ako, u najboljem slučaju, možete učiniti ovo, to je već prilično dobro; vi ste samo ljudi koji ugađaju drugima i držite se srednjeg puta te niste sposobni svjedočiti. Što bi onda trebalo učiniti da bi se svjedočilo? Teoretski, trebali biste odbaciti zle ljude, odbaciti i razotkriti antikriste te ih spriječiti da divljaju čineći loše stvari u Božjoj kući i nanoseći gubitke Božjoj kući. Ali znate li konkretno kako to učiniti? (Izvijestiti Višnjeg o tome.) Je li to opseg odgovornosti i obveza koje možete ispuniti? Je li to sve svjedočanstvo u kojem možete biti postojani, sav rast koji imate? Osim prijavljivanja antikrista, što još možete učiniti? (Prvo možemo prikupiti činjenice o sustavnom ponašanju i zlodjelima antikrista, a zatim na temelju tih činjenica razgovarati u zajedništvu o razlučivanju antikrista s braćom i sestrama. Jednom kad braća i sestre razviju sposobnost razlučivanja o antikristu, svi mogu poduzeti korake da razotkriju antikrista, a nakon toga ga možemo izbaciti iz crkve.) Koraci i postupci su ispravni, ali što je s nekim posebnim slučajevima? Ti govoriš s pozicije vođe, ali što ako se običan vjernik susretne s antikristom? Nije li to kao da jaje udara o stijenu? Što biste učinili u takvim situacijama? Ispričat ću vam priču o bilježenju i prijavljivanju prihoda i rashoda. Postojala je osoba zadužena za vođenje knjiga, jedne za vanjsku upotrebu i jedne za unutarnju. Jednog dana, u unutarnjoj knjizi pojavila se razlika od dvjesto dolara. Kasnije je nadzornik došao provjeriti knjige i vidio razliku; rekao je: „Poderite unutarnju knjigu. Zadržite samo vanjsku, tako da neće biti dokaza.” Jedan od prisutnih nije se složio, rekavši: „Ovo je prinos. Bez obzira na to koliko je novca, to je Božji novac; ne možete to učiniti.” Nadzornik nije ništa rekao, dok je druga osoba komentirala: „Što je dvjesto dolara? Kad antikristi pronevjere, to su deseci tisuća odjednom.” I tako su ti ljudi to riješili. Međutim, nakon toga, jedna je osoba smatrala da je taj pristup pogrešan i prijavila ga je višoj razini, skupini za odlučivanje. Skupina je rekla da dvjesto dolara nije značajan iznos i da su prezauzeti da bi se time bavili. Kad je prijavljeno crkvenim vođama, ni oni se nisu time pozabavili i svi su to zanemarili. Osoba koja je prijavila problem bila je uzrujana, govoreći: „Kako svi ti ljudi mogu biti takvi? Kako mogu biti tako neodgovorni prema Božjim prinosima? Čak se usuđuju tako očito upuštati u prijevaru!” Bila je uzrujana zbog toga. Jednog dana, kad sam posjetio te ljude, ta osoba Me je izvijestila o tom problemu, rekavši da je osoba koja vodi računovodstvo bila nemarna, da je napravila nered u knjigama i da je na kraju došlo do razlike. Iako taj problem nije bio prevelik, svi su uključeni imali različite stavove. Ti takozvani nadzornici i vođe nisu riješili problem. Ne samo da nisu smijenili osobu koja je vodila računovodstvo, već su pronašli i izliku da je zaštite. Osoba koja je prijavila problem nastavila ga je prijavljivati; međutim, mnogi su je ljudi isključili. Recite Mi, kakav je način razmišljanja imala ta osoba kad je prijavila problem? Da je imala isti stav kao druga osoba – ona koja je rekla: „To je samo dvjesto dolara, zašto pravite toliku galamu oko toga? Kad antikristi pronevjere, to su deseci tisuća odjednom” – bi li ga i dalje prijavila? Ne bi. Da je rekla: „Nije to moj novac; neka ga pronevjeri tko god hoće – oni će za to odgovarati. U svakom slučaju, ja nisam ništa pronevjerio, pa ne moram snositi tu odgovornost”; ili „Već sam prijavio skupini za odlučivanje i crkvenim vođama, i svi su me ignorirali, tako da sam obavio svoj dio i ne trebam se više zamarati” – da je ta osoba imala takav stav, bi li i dalje mogla ustrajati u tako upornom prijavljivanju? Zasigurno ne; većina ljudi bi, u najboljem slučaju, stala nakon prijave skupini za odlučivanje. Ali baš kad je ta osoba podnijela izvješće skupini za odlučivanje, čula je Moju besjedu s pričama o Noi i Abrahamu. Nakon što ju je poslušala, bila je ganuta, misleći: „Nakon što je čuo Božje riječi, Noa ih se držao toliko godina bez odustajanja. A ja naiđem na ovu manju poteškoću i ne mogu ustrajati – to nije ono što bi čovjek trebao činiti!” Stoga je ustrajala u prijavljivanju sve dok to konačno nije stiglo do Višnjega i Višnji je riješio problem. Mislite li da među vama postoji mnogo takvih ljudi? Kad biste se suočili s takvom situacijom, koliko bi vas ustrajalo kao ta osoba? Biste li i vi vjerovali da dvjesto dolara nije puno, da to nije velika stvar, i misleći da nema potrebe držati se načela tako čvrsto ili biti tako ozbiljan te da možete pričekati s prijavljivanjem dok ne dođe do velike razlike? Biste li pomislili: „U svakom slučaju, ispunili smo svoju odgovornost. Hoće li se to riješiti ili ne, ovisi o vođama. Mi smo samo obični vjernici, imamo samo toliko moći, možemo učiniti samo toliko. Izvijestili smo o tome, ispunili smo svoju obvezu; ostalo nas se ne tiče”? Ne biste li tako razmišljali? A kad bi te netko potiskivao, onda se ne bi usudio o tome izvijestiti, zar ne? Ta se osoba suočila s potiskivanjem dok je pokušavala izvijestiti o problemu, pri čemu su neki ljudi upirali prstom u nju i osuđivali je te je stalno nastojali mučiti. Koliko zlonamjerni moraju biti ti ljudi! Sjećam se tih nekoliko pojedinaca – zašto ih se sjećam? Jeli su hranu Božje kuće i uživali u svim istinama kojima ih je Bog opskrbio, a ipak su imali takav stav prema Božjim prinosima. Mogu li se oni smatrati ljudima Božje kuće? Nisu dostojni toga! Od njih se nije tražilo da budu postojani u svom svjedočanstvu, jer nisu imali takav karakter. Ali s obzirom na to da nisu mogli učiniti ni ono što su trebali, jesu li i dalje zaslužili ostati u Božjoj kući? Treba li takve ljude pamtiti? Volite li takve ljude? (Ne.) Kakve onda ljude volite? (One koji se drže načela, one koji ustraju u zaštiti interesa Božje kuće do kraja.) Gade mi se ti beskorisni ljudi koji se uplaše pri pogledu na moćne, ali pokažu zube pred bezazlenim ljudima. Gade mi se i oni koji grizu ruku koja ih hrani, oni koje ne zanima istina, a posebno oni koji su godinama slušali propovijedi, a da uopće nisu razumjeli istinu, niti se imalo promijenili, i još uvijek se duboko u srcu opiru Bogu i na oprezu su prema Njemu. Ako nema primjera da takvi ljudi očito čine zlo, možda neće biti okarakterizirani kao antikristi, ali gade mi se. Koliko mi se gade? Jednako kao i antikristi. Zašto? Antikristi se prema Božjoj riječi odnose kao prema robi za prodaju, trgovinu i razmjenu, i od nje profitiraju. Iako ova vrsta ljudi možda ne profitira od Božjih riječi, na temelju stava s kojim se odnose prema Božjim riječima možemo zaključiti da su isti kao antikristi, da ne slijede Božji put, ili čak ne posjeduju jednostavan i najosnovniji stav koji bi trebali imati prema Božjim prinosima, te da grizu ruku koja ih hrani. Kakve su oni stvari? To su Jude, koji izdaju Gospodina i svoje prijatelje. Nakon što ste čuli ovu priču, kakva su vaša razmišljanja? Možete li se držati načela i ostati pri svom stavu u takvim situacijama? Ako si beskoristan, uvijek ustukneš, uvijek se bojiš sile antikrista, plašiš se da će te mučiti, plašiš se da će ti njihova sila nauditi i uvijek se u srcu bojiš te ti nedostaje mudrosti da na to odgovoriš, uvijek činiš ustupke antikristima, ne usuđuješ se prijaviti ih ili razotkriti, ili pronaći druge da se ujedine s tobom kako biste ih odbacili, onda nisi netko tko može biti postojan u svom svjedočanstvu Bogu – ti si beskoristan, stvorenje si koje grize ruku koja ga hrani. Kad se antikristi prema Božjim riječima odnose kao prema robi, koristeći ih da nepropisno profitiraju, da ti prijete i prekinu ti pristup hrani, ako ih u takvim situacijama i dalje ne možeš odbaciti, jesi li ti pobjednik? Zaslužuješ li biti Kristov sljedbenik? Ako čak nisi sposoban primiti riječi i duhovnu hranu koju ti Bog besplatno daje te ne možeš čak ni jesti i piti te stvari ili uživati u njima, koliko si onda bezvrijedan?

Činjenice o kojima sam upravo govorio u zajedništvu neka su od očitovanja antikrista koji se prema Božjim riječima odnose kao prema robi. Antikristi ne jedu i ne piju Božje riječi i ne prihvaćaju istinu, oni samo površno prelete Božje riječi i bace pogled na njih kako bi se njima okitili. Oni se prema Božjim riječima odnose kao prema svojem vlasništvu i privatnoj imovini, kako bi se mogli upuštati u transakcije radi stjecanja novca i povlastica koje žele, te kako bi mogli kontrolirati slobodu Božjeg izabranog naroda da čita, jede i pije Božje riječi. Takvi antikristi su zli ljudi, đavli, bezvjernici; oni su soj nevjernika! Svatko takav tko se pojavi u Božjoj kući treba biti izbačen, zauvijek izbačen! Usuđujete li se odbaciti takve ljude kad ih sretnete? Usuđujete li se ujediniti i razotkriti ih? Treba ih razotkriti; treba ih odbaciti. U Božjoj kući vlada istina. Ako ne posjeduješ takav rast, to dokazuje da Božje riječi i istina nisu postale život u tebi. Ako si plašljiv, bojiš se Sotona, bojiš se zlih ljudi, radije činiš ustupke da bi sačuvao sebe nego da se boriš protiv antikrista, čak i ako to znači da nećeš jesti i piti Božje riječi ili ih nećeš zadobiti, onda zaslužuješ umrijeti od gladi, i nitko te neće žaliti ako to učiniš. Ako se susretnete s takvim situacijama, kako biste trebali izabrati i postupiti? Trebali biste ih odmah razotkriti. Božje riječi nisu roba; njima se opskrbljuje sav Božji izabrani narod, nisu privatno vlasništvo nijednog pojedinca. Nitko nema pravo zadržavati Božje riječi za sebe ili ih sam posjedovati. Božje riječi trebaju se dijeliti besplatno i bez naknade svom izabranim narodu koji slijedi Boga. Svatko tko ih zadržava, nastoji nepropisno profitirati od njih ili ima osobne planove u vezi s Božjim riječima, zaslužuje prokletstvo. To su pojedinci koje bi Božji izabrani narod trebao razotkriti i odbaciti, i treba ih ukloniti i izbaciti.

Pokazuju li ove dvije stavke o kojima sam danas u zajedništvu razgovarao dovoljno jasno kako antikristi preziru Božje riječi? (Da.) Antikristi se nikada prema Božjim riječima ne odnose kao prema istini, niti ih cijene, čuvaju, niti ili se prema njima odnose kao prema riječima Stvoritelja. Umjesto toga, na svakom koraku pokazuju svoje gnusne, prezira vrijedne, prljave namjere. Oni samo žele iskoristiti Božje riječi da bi postigli svoje gnusne ciljeve, i bilo da se radi o materijalnim ili nematerijalnim stvarima, žele iskoristiti Božje riječi da bi nepropisno profitirali, da bi stjecali novac i materijalne stvari, ili da bi postigli svoj cilj da im se ljudi ulizuju, dive, da ih idoliziraju i slijede. Te su stvari Bogu odvratne i ljudi bi ih trebali odbaciti. Kad god netko otkrije takve pojedince ili otkrije da se takve stvari događaju, trebao bi ustati da ih razotkrije i odbaci, sprječavajući takve pojedince da opstanu među Božjim izabranim narodom. Neki kažu da bi o tome izvijestili Višnjeg kad bi se suočili s takvim stvarima, ali to je previše pasivno i sporo. Ako samo izvijestiš Višnjeg o tim stvarima, onda si tako bezvrijedan! Jeo si i pio toliko Božjih riječi i čuo toliko propovijedi, a ipak znaš samo prijavljivati – to znači da je tvoj rast odveć premalen! Sigurno imaš i druge metode za suočavanje s antikristima? Prijavljivanje Višnjem je posljednje utočište, korak koji se poduzima samo kad je to krajnje nužno. Ako si brojčano nadjačan, slabiji i nedostaje ti sposobnost razlučivanja, te nisi siguran je li netko antikrist, možda se ne bi usudio razotkriti njegova različita očitovanja i postupke. Ali ako si siguran da je on antikrist i još uvijek se ne usuđuješ ustati da se boriš protiv njega, da ga odbaciš i poraziš, nisi li tako bezvrijedan? Ne koristiš ni ono malo istine što razumiješ. Jesi li siguran da je ono što razumiješ i čuješ istina? Ako jest, zašto se ne usuđuješ ustati čvrsto i pravedno i boriti se protiv antikrista? Nisu antikristi vlasti – zašto ih se bojiš? Jedino u situaciji u kojoj bi te mogli predati vlastima ako ih nepromišljeno razotkriješ – u tim okolnostima, trebaš biti oprezan, ne provocirati ih i koristiti se mudrim metodama da potajno kritiziraš i diskreditiraš antikriste, postupno ih eliminirajući. Nije li impresivnije tiho ih eliminirati? (Da.) U redu, to je sve za današnji razgovor. Doviđenja!

12. rujna 2020.