Četvrta stavka: Uzdižu sebe i svjedoče o sebi

Dodatak: Lov na štakore

Nedavno sam čuo za jednu novu stvar. Poslušajte i razmislite o tome kako je ovo povezano s ponašanjem i naravi ljudi, o čemu se u ovoj priči radi i kakav problem ona opisuje. Nakon što su neki Kinezi došli u Ameriku, osim što su vidjeli da se društveno okruženje i ozračje ovdje bitno razlikuju od onog u Kini, postojalo je i nešto drugo što su smatrali vrlo zanimljivim. U toj zemlji ne samo da su ljudi bili slobodni, već su i sve vrste živih bića i životinja također bile vrlo slobodne i nitko im nije štetio. Ljudska je sloboda, naravno, proizvod društvenih sustava, pa što onda donosi slobodu svim vrstama živih bića i životinja? Je li to povezano s društvenim sustavima? (Da.) Povezano je s time kako društveni sustavi i vladine politike štite cjelokupan prirodni okoliše i upravljaju njime. Ovdje su divlje životinje posvuda i mogu se vidjeti na svakom koraku. Na primjer, uz autocestu se mogu vidjeti divlje guske kako pasu travu na livadi, a postoje i parkovi, livade i šume u kojima se mogu vidjeti jeleni, medvjedi ili vukovi, kao i divlji purani, fazani i sve vrste ptica i drugih divljih životinja. Kakav prvi dojam ljudi steknu kada vide takav prizor? (Osjećaju da su vidjeli prirodu.) A kakve osjećaje gaje kada vide prirodu? Neće li reći: „Pogledajte ovu njihovu zemlju. Ne samo da su ljudi slobodni, čak su i životinje ovdje slobodne. Biti reinkarniran kao životinja na ovom mjestu bilo bi bolje nego živjeti kao čovjek u Kini, jer ovdje su čak i životinje slobodne i nitko im ne šteti”? Zar nemaju takve osjećaje? (Imaju.) Za one koji su ovdje ostali dulje vrijeme, te stvari postaju uobičajene i nimalo neobične; oni smatraju te stvari sasvim normalnima. Ali nekim se ljudima, nakon što su se upoznali s takvim okruženjem, počinju javljati neke zamisli: „Sve su ove životinje tako slobodne, nitko ih ne nadzire niti pazi na njih, pa mogu li ih uloviti i pojesti? Bilo bi sjajno kad bih ih mogao pojesti, ali ne smijem to činiti neselektivno za slučaj da su zaštićene zakonom. Moram to istražiti.” Nakon provjere informacija, vide da zakon izričito navodi da su divlje životinje zaštićene državnim zakonom i da ih ljudi ne mogu loviti i ubijati po svojoj volji. Ako ljudi žele loviti životinje, moraju to činiti unutar državno propisanog lovišta; također im je potrebna dozvola, a možda će morati platiti i naknadu za životinje koje ulove. Ukratko, zakon štiti te divlje životinje i o njima postoje jasne odredbe. Neki ljudi ne mogu razumjeti zakon o zaštiti divljih životinja te razmišljaju: „Postoje sve te delicije iz divljine, a ipak nam vlast ne dopušta da ih lovimo i jedemo po volji. Kakva šteta! U Kini nitko za to ne mari: ‚Ako nitko ne prijavi, vlasti neće istraživati.’ Dokle god nitko ne zna, možete uloviti i pojesti životinju. Ali u demokratskoj zemlji to ne možete učiniti. Ovdje postoje zakonski propisi i ne mogu raditi što god želim na tuđoj zemlji. Ali sve su te životinje divljač; kakva šteta što ih možemo samo gledati, a ne i jesti! Moram smisliti rješenje. Kako bih mogao pojesti tu divljač, a da nitko ne primijeti i da ne prekršim zakon?” Neki se ljudi dosjete trika i kažu: „Ako napravim kavez i u njega stavim neku ukusnu hranu da privučem životinje, ulovim nekoliko manjih, poput divljih zečeva, a zatim pronađem neko skrovito mjesto da ih ubijem i pojedem, ne bih kršio zakon, zar ne? Država ne štiti te male životinje, a zakon nema posebnih odredbi o njima. Ako to učinim, mogu jesti divljač, a ujedno izbjeći kršenje zakona. To je najbolje od obaju svjetova.” Nakon što mu je na pamet pala ta zamisao, sastavi kavez i počne loviti. Nisu prošla ni dva dana, a u kavez uđe štakor, a on ga hitro ubije i pojede, osjećajući da je to prava divljač! Do kakvog zaključka dolazi nakon što ga je pojeo? „Divlje životinje su prilično ukusne. Ubuduće ću smisliti još načina da jedem druge vrste divljači. Ne bojim se jesti ih sve dok ne kršim zakon.” Priča ovdje završava.

Neki ljudi pitaju: „Je li ovo istinita priča ili je izmišljena?” Za sada ne brinite o tome je li istinita ili izmišljena i je li se doista dogodila. Samo razmislite o tome što, na temelju ove priče, nije u redu s ljudima koji čine ovakve stvari. Je li učiniti ovakvu stvar teška pogreška? Smatra li se to kršenjem zakona? Smatra li se to protivljenjem moralnoj pravednosti? (Da.) Protivi li se to moralnoj pravednosti, ljudskosti ili nečemu drugom? Najprije, recite Mi: zaslužuje li ovakvo ponašanje pohvalu ili osudu? Što vi mislite? (Zaslužuje osudu.) Bez obzira na to protivi li se moralnoj pravednosti, zakonu ili ljudskosti, u svakom slučaju, ovakvo je ponašanje loše i to nije ponašanje ljudi koji posjeduju ljudskost. Pa što je onda to? Je li ovakva narav ili ovakvo ponašanje ozbiljan problem? Kako biste vi prosudili o ovoj stvari prema vlastitim mjerilima? Je li u svakodnevnom životu i među svim skupinama ljudi ovakvo ponašanje uobičajeno? (Da.) To nije neizmjerno lukav ili zao čin, ali je neprimjeren i nije očitovanje kakvo bi ljudi s normalnom ljudskošću trebali imati. Kakvo je to točno očitovanje? Hajde, klasificirajte ga. Kakvo je to ponašanje? Treba li ga promicati? (Ne.) Nije vrijedno promicanja i ljudi ga ne hvale, stoga ga treba osuditi i prezreti. Ovakvo je ponašanje uobičajeno, često se pojavljuje među svim skupinama ljudi i u svakodnevnom životu, često se primjećuje, a postoje i ljudi koji često čine takve stvari. Pa, zar onda ne zaslužuje da ga izdvojimo i raspravimo o njemu, čime bi se svakoj osobi omogućilo da ima točnu definiciju te stvari i, po mogućnosti, da se distancira od takvog ponašanja? Zar to ne bi bilo dobro? (Bilo bi.) Onda ga definirajmo – kakva je ovo vrsta ponašanja? Je li oholo? Je li nepopustljivo? Je li prijevarno? (Ne.) Je li opako? (Pomalo.) Donekle je blizu tome. Postoje li među riječima koje ste naučili i razumjeli neke koje mogu definirati ovu vrstu ponašanja? (Podlo.) Podlo, ima nešto od toga. Ova riječ sadrži tu vrstu ponašanja i biti, ali je ne sažima u potpunosti i cjelovito. Ovo se ponašanje ne može smatrati zlonamjernim, jer da je ubijanje štakora zlonamjerno, onda bi deratizacija bila negativna stvar. Deratizacija je pozitivna stvar; štakori štete ljudima, stoga ih je ispravno istrebljivati. Ali, zar ne postoji razlika između istrebljivanja i jedenja? (Postoji.) Kako se onda može sažeti ovo ponašanje? Kojih se riječi možete sjetiti, a koje su povezane s ovakvim ponašanjem? (Prljavo.) (Loš karakter.) Loš karakter, podlo i prljavo. Koja se riječ u svakodnevnom životu koristi za sažimanje lošeg ponašanja i neobavljanja svog posla? (Nevaljalac.) Riječ „nevaljalac” precizno i oštroumno sažima ovu vrstu ponašanja. Zašto se ono definira kao „nevaljalo”? Ako se kaže da je podlo, sebično ili prljavo, to je samo jedna vrsta očitovanja koju otkrivaju nevaljalci. „Nevaljalac” sadrži mnoga značenja – biti podao, prost, prljav, sebičan, nemoralan, ne ponašati se primjereno, ne postupati otvoreno ni pošteno, već djelovati potajno i činiti samo neprilične stvari. To su različita ponašanja i očitovanja nevaljalaca. Na primjer, ako normalna osoba želi nešto učiniti, sve dok je to ispravno, čini to bez ustručavanja, a ako nečime krši zakon, odustat će i neće to učiniti. Nevaljalci nisu takvi; oni će svoje ciljeve postići svim sredstvima i imaju strategije za suprotstavljanje zakonskim ograničenjima. Oni zaobilaze zakon i traže načine da postignu svoje ciljeve, bez obzira na to je li to u skladu s etikom, moralom ili ljudskošću i bez obzira na posljedice. Ne mare ni za što od toga i samo nastoje postići svoje ciljeve na sve moguće načine. To znači biti „nevaljalac”. Imaju li nevaljalci imalo integriteta ili dostojanstva? (Ne.) Jesu li to plemeniti ili loši ljudi? (Loši.) Na koji su način loši? (Ne postoji moralna osnova u njihovu vladanju.) Tako je, takva osoba nema osnove ni načela u svojem vladanju; ne uzimaju u obzir posljedice i samo rade što god žele. Ne mare za zakon, za moral, za to može li njihova savjest prihvatiti njihove postupke, niti za to hoće li ih tko osuditi, suditi im ili ih okriviti. Ravnodušni su prema svemu tome i nije ih briga sve dok imaju koristi i uživaju. Način na koji se ponašaju je pokvaren, njihovo razmišljanje je vrijedno prezira, i oboje je sramotno. To je ono što znači biti nevaljalcem. Može li se riječ „nevaljalac” zamijeniti očitovanjima onih nekoliko naravi o kojima smo prije govorili? To baš ne bi išlo. Riječ „nevaljalac” je prilično posebna, pa jesu li nevaljalci posebna vrsta ljudi? Nisu. Imate li vi u sebi nevaljalstva? (Da.) Koja su konkretna očitovanja toga? (Ponekad, nakon što se ljudi umiju, ostave cijeli pult mokrim i ne obrišu ga. A kad ljudi završe s objedom, ne počiste zrnca riže i juhu od povrća sa stola. Kad im se odjeća zaprlja, samo je bace negdje u stranu, a da je ne slože. Mislim da su i to očitovanja toga da je netko nevaljalac.) Zapravo, sve su to sitni detalji svakodnevnog života, a biti neuredan ne znači uistinu biti nevaljalac; to ima veze s iskazivanjem ljudskosti. Ako netko u skupini ne čini stvari koje su korisne drugima, ako nije dobro odgojen ili se ne ponaša lijepo, pa se zamjeri ljudima i navede druge da ga preziru i ne zna se pridržavati pravila ili sustava kamo god da ide i nedostaje mu ta svijest, ne nedostaje li onda nešto njegovoj ljudskosti? (Da.) Što joj nedostaje? Nedostaje joj razum. Ne nedostaje li takvim ljudima dostojanstva? (Da.) Nemaju dostojanstva, nemaju integriteta i loše su odgojeni. To se tiče osnove vladanja i proživljavanja normalne ljudskosti. Ako netko ne može zadovoljiti ni ta mjerila, kako bi onda mogao primjenjivati istinu? Kako bi mogao slaviti Boga? Kako bi mogao postupati u skladu s istina-načelima? Jako je daleko od toga da učini bilo što od ovoga. Takva osoba nema savjesti ni razuma – je li lako upravljati njome? Je li joj se lako promijeniti? Nipošto nije lako. Kako se onda može promijeniti? To će ovisiti o tome da je svi nadziru, sputavaju i potiču. U ozbiljnim slučajevima, svi moraju ustati i kritizirati je. Koji je cilj te kritike? Cilj je pružiti joj pomoć, pomoći joj da se ispravno vlada i spriječiti je da postupa sramotno i prostački. Dakle, na što se točno odnosi biti nevaljalcem? Koji su glavni simptomi i očitovanja toga? Pogledajte je li Moj sažetak točan ili ne. Čemu su nevaljalci jednaki? Jednaki su neukroćenim, loše odgojenim, divljim životinjama, a glavna očitovanja toga su oholost, grubost, nedostatak suzdržanosti, nepromišljeno postupanje, potpuno odbijanje istine, kao i činjenje svega što se kome prohtije, odbijanje da slušaju ikoga ili da itko njima upravlja, usuđivanje da se suprotstave bilo kome i nepoštivanje ikoga drugog. Recite Mi, jesu li različita očitovanja toga da je netko nevaljalac ozbiljna? (Jesu.) U najmanju ruku, ova narav oholosti, nedostatka razuma i nepromišljenog postupanja vrlo je ozbiljna. Čak i ako se čini da takva osoba ne čini stvari kojima sudi Bogu ili Mu se opire, zbog svoje ohole naravi, izuzetno je vjerojatno da će činiti zlo i opirati Mu se. Svi njezini postupci su otkrivenja njezinih iskvarenih naravi. Kad osoba postane nevaljalac do određene mjere, postaje razbojnik i đavao, a razbojnici i đavli nikada neće prihvatiti istinu – oni mogu biti samo uništeni.

Ima li vrijednosti u razgovoru o ovoj priči? (Da.) Iako se ova priča ne dotiče čovjekove priroda-biti, niti njegove naravi, tiče se čovjekova ponašanja, koje nije toliko različito od čovjekove biti ili nepovezano s njom. Kako bi se ova priča trebala zvati? Dajmo joj ime s prizvukom alegorije, a da ne bude previše izravno. (Lov na štakore.) „Lov na štakore” je prilično dobar naziv. Netko je ulovio štakora na „potpuno opravdan” način i rekao: „Što mogu učiniti? Ušao je ovamo i žao mi ga je. Osim toga, ozlijeđen je. Ako izađe van, uginut će, a onda će ga druge životinje svejedno pojesti, pa zašto ga onda ne bih ja pojeo? Ne bi li to bilo potpuno opravdano?” Kako bi pojeo tog štakora, izmislio je svakojake izgovore i razloge, a zatim ga pojeo mirne savjesti. To je nevaljalstvo. Nije da ljudi u Americi ne mogu jesti meso, stoga se ne isplati prolaziti kroz svu tu muku i ulagati toliki napor da se učini takvo što. Takve stvari rade nevaljalci. Čine li normalni ljudi takve stvari? Čine li ljudi s ljudskošću i integritetom takve stvari? (Ne.) Zašto ih ne čine? To je povezano s integritetom. Oni koji su po prirodi nepopravljivi lopovi uvijek kradu i potkradaju i čine sramotne stvari. Nedostaje li im nešto kod kuće? Ne nužno. Budući da su nevaljalci, moraju krasti, oslanjajući se na krađu kako bi zadovoljili vlastite sklonosti i svoju nezasitno pohlepnu narav. Činjenje tih stvari donosi utjehu njihovu srcu. Da ne čine takve stvari, osjećali bi se loše. To je nevaljalstvo. Sada ću završiti priču i prijeći na glavnu temu.

Prije nego što počnem govoriti o glavnoj temi, prvo pomno razmotrimo sadržaj našeg posljednjeg razgovora u zajedništvu. Dužnosti koje vrši Božji izabrani narod mogu se podijeliti u šest glavnih kategorija. Završili smo s raspravom o prvoj kategoriji, a to su ljudi koji vrše dužnost propovijedanja evanđelja. Druga kategorija su oni koji u crkvi vrše dužnosti vođa i djelatnika na različitim razinama. Članovi ove kategorije u biti se mogu podijeliti na dva glavna tipa, a prošli smo put govorili o jednom od tih tipova, naime o antikristima. Kako antikristi rade, koja očitovanja imaju i koje stvari čine da ih se može okarakterizirati kao antikriste – klasificirali smo ta očitovanja i naravi antikrista. Koje su to bile konkretne stavke? (Prva stavka: pokušavaju pridobiti srca ljudi; druga stavka: napadaju i isključuju neistomišljenike; treća stavka: isključuju i napadaju one koji teže istini; četvrta stavka: uzdižu sebe i svjedoče o sebi; peta stavka: zaluđuju, privlače, prijete i kontroliraju ljude.) Prošli put saželi smo pet stavki i svi ste ih vi zabilježili. Sada zabilježite sljedeće. Šesta stavka: ponašaju se podmuklo, samovoljni su i diktatorski nastrojeni, nikad ne razgovaraju s ljudima i prisiljavaju druge da im se pokoravaju; sedma stavka: opaki su, podmukli i prijevarni; osma stavka: zahtijevaju da se ljudi pokoravaju samo njima, a ne istini ili Bogu; deveta stavka: svoju dužnost vrše samo kako bi se istaknuli i zadovoljili vlastite interese i ambicije; nikad ne uzimaju u obzir interese Božje kuće, pa čak i izdaju te interese, mijenjajući ih za osobnu slavu; deseta stavka: preziru istinu, drsko krše načela i ignoriraju aranžmane Božje kuće; jedanaesta stavka: ne prihvaćaju orezivanje, niti imaju stav pokajanja kada počine bilo što loše, već šire predodžbe i javno donose sudove o Bogu; dvanaesta stavka: žele se povući kada nemaju statusa ili nade u stjecanje blagoslova; trinaesta stavka: kontroliraju crkvene financije kao i srca ljudi; četrnaesta stavka: odnose se prema kući Božjoj kao prema vlastitoj domeni; petnaesta stavka: ne vjeruju u postojanje Boga i poriču bit Krista. Ukupno ima 15 stavki i sve one raščlanjuju i razotkrivaju različita očitovanja antikrista. Tih 15 stavki u biti sažima različite vrste ponašanja, očitovanja i naravi koje antikristi imaju. Neke od njih na površini izgledaju kao ponašanja, ali iza tih ponašanja stoji narav-bit antikrista. Nije li ovih 15 stavki lako razumjeti u smislu njihovog doslovnog značenja? Sve su izrečene jednostavnim jezikom i, s jedne strane, lako ih je razumjeti, dok se, s druge strane, ono što svaka od njih sažima odnosi se na čovjekova očitovanja, otkrivenja i bit. Svaka stavka je vrsta naravi; nije prolazno ponašanje ili misao. Što je narav? Kako se može objasniti što je narav? Narav je kada se, bez obzira na to kamo osoba ide, njezine misli, zamisli, načela postupanja, načini djelovanja i cilj kojem teži ne mijenjaju s promjenama vremena i geografskog položaja. Ako način na koji osoba čini stvari nestane čim se njezino okruženje promijeni, to nije otkrivenje pokvarene naravi, već prolazno ponašanje. Na što se odnosi stvarna narav? (Ona može dominirati osobom u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu.) Tako je, može dominirati riječima i postupcima osobe bez obzira na vrijeme i mjesto, bez ograničenja uvjetima ili utjecajima; to je bit. Bit je ono na što se netko oslanja da bi preživio; neće se promijeniti ovisno o promjenama vremena, lokacije ili drugih vanjskih čimbenika. To je čovjekova bit. Neki ljudi kažu: „Imam više-manje sva od ovih 15 očitovanja antikrista koja ste Vi saželi, ali ja ne težim statusu i nisam rođen ni s kakvim ambicijama. Osim toga, trenutno ne snosim nikakvu odgovornost. Nisam vođa ni djelatnik i ne volim biti u središtu pozornosti, pa nije li onda priroda-bit antikrista za mene nevažna? Ako je nevažna, nije li onda istina da ne trebam slušati ove razgovore niti se prepoznavati u njima?” Je li to tako? (Nije.) Kako onda treba pristupiti ovim očitovanjima antikrista? Kako treba pristupiti istinama o kojima se govori u vezi s tim očitovanjima? Čovjek mora razumjeti istinu i spoznati samog sebe unutar tih razgovora, zatim pronaći ispravan put i usvojiti načela u vršenju svoje dužnosti i služenju Bogu. Samo se na taj način čovjek može otrgnuti od puta antikrista i krenuti putem usavršavanja. Ako vi možete povezati ova očitovanja antikrista sa sobom, onda će to za vas biti upozorenje, podsjetnik, razotkrivanje i sud. Ako ih ne možete povezati sa sobom, ali osjećate da i vi imate slična stanja, onda biste trebali više promišljati o sebi i spoznavati sebe te tragati za istinom da biste riješiili ta stanja. Na taj način, također možete postupno odbaciti svoje pokvarene naravi i izbjeći hodanje putem antikrista.

Raščlamba načina na koje antikristi uzdižu sebe i svjedoče o sebi

Današnji razgovor u zajedništvu odnosi se na četvrtu stavku raznih očitovanja antikrista: uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi. Uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi, razmetanje sobom, pokušavanje da se ljude navede da ih visoko cijene i obožavaju – iskvareno čovječanstvo sposobno je za te stvari. To je način na koji ljudi nagonski reagiraju kada njima upravlja njihova sotonska priroda i to je zajedničko cijelom iskvarenom čovječanstvu. Kako ljudi obično uzdižu sebe i svjedoče o sebi? Kako postižu cilj da ih ljudi visoko cijene i obožavaju? Svjedoče o tome koliko su posla obavili, koliko su pretrpjeli, koliko su se davali i koliku su cijenu platili. Uzdižu sebe govoreći o svom kapitalu, kako bi stekli više, čvršće i sigurnije mjesto u srcima ljudi i time naveli više ljudi da ih cijene, imaju o njima visoko mišljenje, zavide im, pa čak ih i obožavaju, ugledaju se na njih i slijede ih. Kako bi postigli taj cilj, ljudi čine mnoge stvari koje naizgled svjedoče o Bogu, ali u biti uzdižu sebe i svjedoče o sebi. Posjeduju li razum dok tako postupaju? Oni su izvan okvira razumnosti i nemaju srama. Oni besramno svjedoče o onome što su učinili za Boga i koliko su za Njega pretrpjeli. Čak se razmeću svojim darovima, talentima, iskustvom, posebnim vještinama, svojim lukavim tehnikama za ovozemaljsko ophođenje, sredstvima koja koriste da bi se poigravali ljudima i tako dalje. Jedan od njihovih načina za uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi jest razmetanje sobom i omalovažavanje drugih. Oni se također prerušavaju i uljepšavaju, skrivajući od ljudi svoje slabosti, nedostatke i mane te pokazujući ljudima uvijek samo svoju briljantnost. Ne usuđuju se čak ni reći drugim ljudima kada se osjećaju negativno i nedostaje im hrabrosti da se otvore i razgovaraju s njima. Kada učine nešto pogrešno, daju sve od sebe da to sakriju i zataškaju. Nikada ne spominju štetu koju su prouzročili radu crkve tijekom obavljanja svoje dužnosti. Međutim, kada daju neki manji doprinos, ili postignu neki mali uspjeh, brže-bolje se time pohvale. Očajnički žele da cijeli svijet zna koliko su sposobni, koliko su sjajnoga kova, koliko su iznimni i koliko su bolji od običnih ljudi. Nisu li to načini uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi? Je li uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi nešto što čini netko tko ima savjest i razum? Nije. Dakle, kada ljudi to čine, koja se narav obično otkriva? Oholost. To je jedna od glavnih naravi koje se otkrivaju, a slijedi je prijevara, koja uključuje činjenje svega mogućeg kako bi ih drugi ljudi visoko cijenili. Riječi su im vješto sročene i jasno sadrže skrivene motive i spletke, oni se razmeću sobom, a ipak tu činjenicu žele sakriti. Rezultat onoga što govore jest da se ljude navodi da steknu dojam kako su oni bolji od drugih, da im nitko nije ravan, da su svi ostali inferiorni u odnosu na njih. A zar se taj rezultat ne postiže podmuklim sredstvima? Koja narav stoji iza takvih sredstava? I ima li tu elemenata opačine? (Ima.) To je vrsta opake naravi. Može se vidjeti da tim sredstvima koja koriste upravlja prijevarna narav – pa zašto kažem da je to opako? Kakve to veze ima s opačinom? Što vi mislite: mogu li oni biti otvoreni u pogledu svojih ciljeva pri uzdizanju sebe i svjedočenju o sebi? Ne mogu. Ali u dubini njihovog srca uvijek postoji želja i ono što govore i čine ide u prilog toj želji, a ciljeve i motive onoga što govore i čine drže u velikoj tajnosti. Oni će, na primjer, koristiti odvraćanje pažnje ili neke sumnjive taktike kako bi postigli te ciljeve. Nije li takva tajnovitost po prirodi podmukla? Ne može li se takva podmuklost nazvati opakom? (Može.) Doista se može nazvati opakom i ona seže dublje od prijevare. Oni koriste određene načine ili metode kako bi postigli svoje ciljeve. Ta narav je prijevara. Međutim, ambicija i želja duboko u njihovom srcu da uvijek žele da ih ljudi slijede, ugledaju se na njih i obožavaju ih, često ih usmjeravaju da uzdižu sebe i svjedoče o sebi kao i da te stvari čine beskrupulozno i besramno. Koja je to narav? To se uzdiže na razinu opačine. Opačina je više od obične sitničavosti ili toga da je netko prijevaran i da laže. Ako se osoba može uzdići od obične iskvarenosti do razine opačine, ne znači li to da je dublje iskvarena? (Znači.) Opišite onda razinu opačine – koji je prikladan način da se to izrazi? Zašto se osoba uzdiže od obične iskvarenosti do opačine? Možete li jasno vidjeti tu stvar? Koja je razlika između prijevare i opačine? U smislu načina na koji se očituju, opačina i prijevara usko su povezane, ali opačina je teža – to je prijevara dovedena do krajnosti. Ako se za nekoga kaže da ima opaku narav, onda ta osoba nije obično prijevarna, jer obična prijevara može samo značiti da je ta osoba lažljivac iz navike ili da nije baš poštena u svojim postupcima, dok je opačina teža i leži na dubljoj razini od prijevare. Prijevara nekoga s opakom naravi veća je i teža od one prosječne osobe, a njegova sredstva i metode činjenja stvari, kao i spletkarenje koje stoji u pozadini njegovih postupaka, sve je to lukavije i tajnovitije, i većina ljudi to ne može prozreti. To je opačina.

Po čemu se razlikuje to kako antikrist uzdiže sebe i svjedoči o sebi od toga kako to čini prosječna osoba? Prosječna osoba se često hvali i razmeće kako bi navela ljude da o njoj imaju visoko mišljenje i također će imati očitovanja tih naravi i stanja, pa po čemu se onda razlikuje to kako antikrist uzdiže sebe i svjedoči o sebi od toga kako to čine obični ljudi? U čemu je razlika? Moraš biti načisto s ovim – nemoj svrstavati sva očitovanja povremenog uzdizanja sebe ili hvalisanja sobom u kategoriju antikrista. Zar to nije konceptualna pogreška? (Jest.) Kako se onda ta stvar može jasno razlikovati? U čemu je razlika? Ako to možeš jasno izreći, onda možeš temeljito razumjeti što je bit antikrista. Pokušaj odgovoriti. (Način na koji antikrist radi stvari je prikriveniji; on koristi neka sredstva koja se čine vrlo ispravnima da bi zaludio ljude. Čini se da govori o ispravnoj stvari, ali prije nego što se snađeš, počne uzdizati sebe i svjedočiti o sebi, a da to nitko ne primijeti. Njegova su sredstva prilično prikrivena.) Prilično prikrivena sredstva – tako se razlikuju po njihovom načinu uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi. Ima li još čega? Recite Mi, koja je razlika u prirodi između svjesnog uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi i nesvjesnog činjenja istog? (Namjere su različite.) Zar nije u tome razlika? (Jest.) Kada prosječna osoba s iskvarenim naravima uzdiže sebe i razmeće se sobom, to je samo kako bi se pravila važna. Jednom kada se napravi važnom, tu je kraj priče i nije ju briga imaju li drugi ljudi o njoj dobro ili loše mišljenje. Njezina namjera nije previše jasna, to je samo narav koja upravlja njome, otkrivanje naravi. To je sve. Je li lako promijeniti takvu vrstu naravi? Ako dotična osoba teži istini, moći će se postupno promijeniti kada iskusi orezivanje, sud i grdnju. Postupno će steći više osjećaja srama i razumnosti, i sve će manje iskazivati takvu vrstu ponašanja. Osudit će takvu vrstu ponašanja, vježbat će suzdržanost i zauzdati se. To je nesvjesno uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi. Iako su naravi sadržane u svjesnom uzdizanju sebe i svjedočenju o sebi i nesvjesnom činjenju toga iste, priroda to dvoje je različita. Po čemu se razlikuju u prirodi? Svjesno uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi čini se s namjerom. Ljudi koji to čine ne govore tek tako – svaki put kada uzdižu sebe i svjedoče o sebi, oni gaje određene namjere i skrivene ciljeve i čine takve stvari sa sotonskim ambicijama i željama. Na površini, čini se kao ista vrsta očitovanja. U oba slučaja ljudi uzdižu sebe i svjedoče o sebi, ali kako Bog definira nesvjesno uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi? Kao otkrivanje iskvarene naravi. A kako Bog definira svjesno uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi? Kao nekoga tko želi zaluditi ljude, s namjerom da navede ljude da imaju visoko mišljenje o njemu, obožavaju ga, ugledaju se na njega i zatim ga slijede. Njegovo je postupanje po prirodi zaluđivanje. Dakle, čim ima namjeru zaluditi ljude i zaposjesti ljude kako bi ga slijedili i obožavali, dok govori i postupa koristit će neka sredstva i metode kojim lako može zaluditi i na pogrešan put navesti one koji ne razumiju istinu i nemaju dubok temelj. Takvim ljudima ne samo da nedostaje sposobnost razlučivanja, naprotiv, oni misle da je ono što ta osoba govori ispravno i mogu se ugledati na nju i imati visoko mišljenje o njoj, a s vremenom će je obožavati, pa čak i slijediti. Najčešći fenomen u svakodnevnom životu jest da se čini kako netko sasvim dobro razumije propovijed nakon što je čuje, ali kasnije, kada im se nešto dogodi, ne znaju kako to riješiti. Odlaze pred Boga tražiti, ali to ne urodi plodom i na kraju moraju otići svom vođi raspitati se o tom pitanju i zatražiti od njega rješenje. Svaki put kad im se nešto dogodi, žele tražiti od svog vođe da to riješi. To je kao kad pušenje opijuma nekima postane ovisnost i obrazac, pa s vremenom ne mogu nastaviti dalje, a da ga ne puše. Dakle, to što antikristi uzdižu sebe i svjedoče o sebi neprimjetno postaje svojevrsna droga za one koji su malog rasta, bez sposobnosti razlučivanja, glupi i neuki. Kad god im se nešto dogodi, otići će pitati antikrista o tome, a ako antikrist ne izda zapovijed, ne usuđuju se ništa poduzeti, čak i ako su svi već završili s razgovorom o tome i postigli dogovor o tom pitanju. Boje se da će se suprotstaviti volji antikrista i biti potlačeni, pa se oko svake stvari usuđuju postupati tek nakon što antikrist progovori. Čak i kada su jasno razumjeli istina-načela, ne usuđuju se donijeti odluku ili riješiti stvar, već umjesto toga čekaju „gospodara” na kojeg se ugledaju da donese konačnu presudu i odluku. Ako njihov gospodar ništa ne kaže, tko god rješava stvar osjećat će se nesigurno u pogledu onoga što bi trebao učiniti. Zar ti ljudi nisu otrovani? (Jesu.) To znači biti otrovan. Da bi bili tako duboko otrovani, koliko posla antikrist mora obaviti i koliko im otrova antikrist mora podmetnuti? Da je antikrist često analizirao sebe i spoznavao sebe te često iznosio svoje slabosti, pogreške i prijestupe na vidjelo da ih ljudi vide, bi li ga svi i dalje ovako obožavali? Nipošto ne bi. Čini se da antikrist ulaže znatan trud u uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi, zbog čega je postigao takav „uspjeh”. To je rezultat koji želi. Bez njega nitko ne bi znao kako primjereno obavljati svoje dužnosti i svi bi bili potpuno izgubljeni. Očito je da im antikrist, dok kontrolira te ljude, potajno podmeće mnoge otrove i ulaže mnogo truda! Da je rekao samo nekoliko riječi, bi li ti ljudi i dalje bili ovako sputani njime? Nipošto ne bi. Kada antikrist uspije postići svoj cilj da navede ljude da ga obožavaju, ugledaju se na njega i slušaju ga u svakom pitanju, nije li onda učinio mnogo stvari i izgovorio mnogo riječi kojima uzdiže sebe i svjedoči o sebi? Koji rezultat time postiže? To da ljudi ne bi imali puta i ne bi mogli nastaviti živjeti bez njega – kao da bi se nebo srušilo i zemlja prestala okretati bez njega, a vjerovanje u Boga ne bi imalo vrijednosti ni smisla i slušanje propovijedi bilo bi beskorisno. Također i to da ljudi osjećaju da imaju neku nadu u životu kada je antikrist u blizini, a izgubili bi svaku nadu da antikrist umre. Zar te ljude nije zarobio Sotona? (Jest.) I zar ljudi poput ovih to ne zaslužuju? (Zaslužuju.) Zašto kažemo da to zaslužuju? Bog je Onaj u kojeg ti vjeruješ, pa zašto obožavaš i slijediš antikriste, dopuštajući im da te sputavaju i kontroliraju na svakom koraku? Osim toga, bez obzira na to koju dužnost netko obavlja, Božja kuća je ljudima dala jasna načela i pravila. Ako postoji poteškoća koju netko ne može sam riješiti, trebao bi tražiti rješenje od nekoga tko razumije istinu, a za ozbiljnija pitanja rješenje tražiti od Višnjeg. Ali ne samo da ti ne tragaš za istinom, naprotiv, ti obožavaš ljude i ugledaš se na njih, vjerujući onome što ti antikristi govore. Stoga si postao Sotonin poslušnik i nisi li si sam kriv? Zar to ne zaslužuješ? Uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi zajedničko je ponašanje i očitovanje među antikristima i jedno je od najčešćih očitovanja. Koja je glavna karakteristika toga kako antikristi uzdižu sebe i svjedoče o sebi? Po čemu se to razlikuje od toga kako prosječna osoba uzdiže sebe i svjedoči o sebi? To je da antikristi imaju vlastitu namjeru iza tog postupka i nipošto to ne čine nesvjesno. Naprotiv, oni gaje namjere, želje i ambicije, a posljedice toga što na taj način svjedoče o sebi nezamislive su – oni mogu zaluditi i kontrolirati ljude.

Navest ću jedan primjer. Možete razmisliti o tome jesu li ova vrsta očitovanja i naravi povezani s uzdizanjem sebe i svjedočenjem o sebi. Jednom je bio jedan vođa koji je obavljao crkveni rad na određenom mjestu dvije ili tri godine. Obilazio je crkve i konačno je tamo pustio korijenje. Što znači da je pustio korijenje? Znači da ga je većina ljudi poznavala i visoko cijenila te da je bio relativno poznat u tom mjestu. Čim bi ga ljudi vidjeli, poželjeli bi mu dobrodošlicu, ponudili mu da sjedne i lijepo ga ugostili. Nije bilo glasova neslaganja, niti ljudi koji su mu se protivili; svi su bili prilično upoznati s tim vođom, i u dubini duše svi su prilično odobravali kako on radi stvari i prihvaćali njegovo vodstvo. Neizvjesno je koliko je posla taj vođa tamo obavio, koliko je govorio ili o čemu je govorio; te su pojedinosti nepoznate, ali, ukratko, većina je ljudi prilično odobravala njegovo vodstvo. Nakon što je prošlo neko vrijeme, taj vođa je rekao: „Braća i sestre su ovdje poslušni i pokorni i stvari u crkvi idu dobro u svakom pogledu. Nažalost, jedna stvar nije sasvim zadovoljavajuća, a to je da je okruženje ovdje užasno. Kad bi okruženje bilo prikladno, našli bismo lijep, sunčan dan da odemo u veliki park na veliko okupljanje s tisućama ljudi i objavili bismo istinu koristeći mikrofon i komplet velikih zvučnika te naveli više ljudi da vjeruju u boga. Ne bi li naš rad tada urodio plodom?” Nakon što su to čuli, svi su rekli „Amen” i odobrili to. Recite Mi, ima li problema s izrazom „objavili bismo istinu”? (Ima.) Koji je problem? (Vođa je tretirao sebe kao Boga.) Svi ste vi prepoznali da tu postoji problem, ali smušeni ljudi koji su bili tamo nisu. Čak su na tu rečenicu odgovorili s „Amen”! Je li ovaj vođa objavio istinu? Tko je on? On je običan vođa; obavljao je rad nekoliko godina i onda je počeo misliti da je superioran svima drugima i zaboravio je tko je, pa je čak htio izražavati istinu – to bi bio prevelik zalogaj za njega. Što to dokazuje? To dokazuje da nije znao tko je i nije znao koju dužnost obavlja. Budući da ima takvu vrstu naravi, je li bilo koji dio njegovog uobičajenog rada ili govora u skladu s istinom? Njegov uobičajeni rad i govor zasigurno su ispunjeni smušenim i đavoljim riječima i nipošto ne mogu postići rezultat opskrbljivanja i pojenja crkve. On ne zna što je istina, a još manje što znači izražavati istinu. Nakon što je radio negdje samo dvije ili tri godine, osjetio je da ima malo ugleda i kapitala, a onda je zaboravio tko je, osjećao se prilično dobro u vezi sa sobom i htio je izražavati istinu. Nije li takva zabluda odvratna? Odakle dolazi ta zabluda? Je li imao mentalni poremećaj ili je to bio trenutni impuls? Obavio je malo posla, nitko mu se u lokalnoj crkvi nije protivio i činilo se da mu sve ide glatko, pa je vjerovao da je sve to rezultat rada koji je on obavio i odjednom je osjetio da može sebi pripisati zasluge za to. Mislio je: „Ako mogu raditi tako značajan posao, nisam li ja bog? A ako sam bog, onda sam trenutno užasno sputan – kad bi vanjsko okruženje bilo bolje, mogao bih izražavati istinu!” Ta mu je misao odjednom pala na pamet. Nešto nije u redu s njegovom glavom, zar ne? (Tako je.) Nešto nije u redu s njegovom glavom. Zar mu ne nedostaje razuma? Mogu li postupci i riječi Sotona i antikrista posjedovati razum normalne ljudskosti? Nipošto ne mogu. Ovaj je vođa obavio malo posla i postigao neke rezultate, a onda je odjednom zaboravio da je čovjek. Nije li to što je u stanju izlanuti takve nerazumne riječi povezano s njegovim naravima? (Jest.) Kako je povezano? Unutar svojih naravi, je li on voljan biti sljedbenik? Zna li da je samo običan sljedbenik Boga? On to uopće ne zna. On vjeruje da su njegov status i identitet iznimno ugledni i superiorni svima drugima. Niste li upoznati s takvom vrstom ponašanja i njegovom prirodom? Zašto je Sotona bačen u zrak? (Htio je biti ravnopravan s Bogom.) Zato što je htio biti ravnopravan s Bogom. Budući da Sotona nije znao svoje mjesto u svemiru, nije znao tko je i nije znao svoju mjeru, kada je Bog dopustio Sotoni da hoda u istom prostoru kao i On, Sotona je počeo misliti da je on Bog. Htio je činiti stvari koje Bog čini, htio Ga je predstavljati, zamijeniti Ga i poreći Njegovo postojanje, a kao rezultat toga, bio je bačen u zrak. Antikristi čine istu vrstu stvari, priroda njihovih postupaka je ista i oni su istog izvora kao i Sotona. Za antikrista takvo očitovanje nije povremeno otkrivanje ili rezultat hira – to je apsolutno dominacija njegove sotonske prirode i prirodno otkrivanje njegove sotonske naravi. Koja je priroda očitovanja vođe o kojem sam upravo govorio? (To je priroda antikrista.) Zašto raspravljamo o ovom očitovanju pod stavkom uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi? Kako je priroda ovog očitovanja povezana s uzdizanjem sebe i svjedočenjem o sebi? Koja je bila priroda riječi „objaviti istinu” koje je izgovorio? Zašto kažem da su te riječi povezane s uzdizanjem sebe i svjedočenjem o sebi? (Taj vođa je vjerovao da može ljude opskrbiti istinom.) To je ono što je mislio. Kada je rekao takve stvari, ljudi koji su ih čuli pomislili su: „Imaš tako upečatljivo držanje i možeš govoriti takvim tonom – nije li to vrsta tona kojim bi Bog trebao govoriti? Nije li to vrsta upečatljivog držanja i širine uma koju bi Bog trebao imati?” Nije li ovaj vođa postigao cilj uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi? Naveo je ljude da nesvjesno razviju osjećaje poštovanja, obožavanja i divljenja prema njemu. Zar nije bilo tako? (Jest.) To je nakazno lice antikrista; to je antikrist koji prikriveno uzdiže sebe i svjedoči o sebi.

Ima li još kakvih očitovanja uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi? Svi biste trebali razmisliti o sebi u vezi s ovim pitanjem. Biste li vi učinili takvu stvar kao što je svjedočenje o sebi? Možeš li ti biti obuzdan svojom savješću i razumom i spriječiti sebe da učiniš tako sramotnu stvar? Ako se možeš suzdržati, to dokazuje da imaš razumnost, da se razlikuješ od antikrista. Ako ne posjeduješ tu razumnost, a imaš takve vrste ambicija i želja te si također sposoban učiniti takvu stvar kao što je svjedočenje o sebi, onda si isti kao antikrist. Dakle, kako vi stojite s tim? Postupate li sa suzdržanošću? Ako imaš bogobojazno srce, osjećaj srama i razumnost, onda ćeš, iako želiš činiti te stvari, pomisliti da će one uvrijediti Boga i da će Mu biti mrske, pa ćeš se moći suzdržati i nećeš se usuditi svjedočiti o sebi. Ako se suzdržiš jednom, pa onda drugi put, nakon nekog vremena te zamisli, te namjere i misli polako će se početi smanjivati, malo po malo. Imat ćeš sposobnost razlučivanja u pogledu tih zamisli i osjećati da su prezira vrijedne i odvratne, tvoji impulsi i želje da činiš takve stvari će se smanjiti i postupno ćeš se moći zauzdati i kontrolirati, do te mjere da će se te zamisli javljati sve rjeđe. Ako si ih svjestan, ali se ne možeš suzdržati i gajiš posebno snažne namjere, želeći samo navesti ljude da te obožavaju, i osjećaš se nezadovoljno ako te nitko ne obožava ili ne slijedi te postaješ ispunjen mržnjom i želiš nešto učiniti te si u stanju beskrupulozno svjedočiti o sebi i razmetati se sobom – onda si antikrist. Kako vi stojite s tim? (Kad sam ih svjestan, mogu se suzdržati.) Na što se oslanjaš da bi se suzdržao? (Oslanjam se na to da imam neko poznavanje Boga i bogobojazno srce.) Ako netko ima bogobojazno srce, može pokazati suzdržanost. Suzdržanost se ne postiže sputavanjem sebe ili ometanjem sebe, već je to rezultat postignut razumijevanjem istine i strahom od Boga. Čovjek se suzdržava putem razumnosti i spoznaje, a istovremeno pokazuje suzdržanost jer ima malo bogobojaznog srca i boji se da će Ga uvrijediti. Ako te tvoja razumnost ne može obuzdati, a također nemaš bogobojazno srce, i ako ne osjećaš sram dok svjedočiš o sebi i želiš ustrajati u tome, ne odustajući dok ne postigneš svoj cilj, onda je priroda toga drugačija – ti si antikrist.

Metode i očitovanja koje antikristi posjeduju za uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi su raznoliki. Neke uključuju antikristovo izravno uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi, i govorenje o svim svojim zaslugama, dok druge uključuju pronalaženje načina da koriste neizravne izraze ili načine kako bi podmuklo naveli ljude da imaju visoko mišljenje o njima i postigli svoj cilj da navedu ljude da se ugledaju na njih, obožavaju ih i slijede ih, pa čak i da zauzmu mjesto u srcima ljudi – to je priroda takvog ponašanja. Antikristova narav uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi razlikuje se od one običnih ljudi u smislu njezine prirode, rezultata koje donosi, kao i načina na koji se očituje te njezinih temeljnih namjera i ciljeva. Štoviše, govore li ljudi koji uzdižu sebe i svjedoče o sebi jednostavno o svim svojim zaslugama? Ponekad govore i o svojim lošim stranama, ali analiziraju li oni doista sebe i pokušavaju li spoznati sebe kada to čine? (Ne.) Kako onda otkriti da njihova spoznaja sebe nije stvarna i da umjesto toga ima primjesa i skrivenih namjera? Kako se ta stvar može temeljito razumjeti? Ovdje je ključna točka ta da u isto vrijeme dok pokušavaju spoznati sebe i izložiti svoje slabosti, mane, nedostatke i iskvarene naravi, oni također traže izgovore i razloge da se oslobode krivnje. Oni prikriveno govore ljudima: „Svatko može pogriješiti, ne samo ja. Svi vi također možete pogriješiti. Pogreška koju sam ja napravio je oprostiva; to je mala pogreška. Da ste vi napravili tu istu pogrešku, to bi bio puno teži slučaj od mog, jer vi ne biste promišljali o sebi i analizirali sebe. Iako ja griješim, bolji sam od vas i imam više razumnosti i integriteta.” Kad svi to čuju, pomisle: „Potpuno si u pravu. Ti toliko razumiješ istinu i doista posjeduješ rast. Kad pogriješiš, u stanju si promišljati o sebi i analizirati sebe; puno si bolji od nas. Ako mi pogriješimo, ne promišljamo o sebi i ne pokušavamo spoznati sebe i iz straha od sramote ne usuđujemo se analizirati sebe. Ti imaš veći rast i hrabrost od nas.” Ti su ljudi pogriješili, a ipak su zadobili poštovanje drugih i pjevali hvalospjeve sami sebi – kakva je to narav? Neki su antikristi posebno vješti u pretvaranju, varanju ljudi i stvaranju privida. Kad naiđu na ljude koji razumiju istinu, počnu govoriti o svojoj spoznaju sebe i također kažu da su đavao i Sotona, da im je ljudskost loša i da zaslužuju biti prokleti. Pretpostavimo da ih pitaš: „Budući da kažeš da si đavao i Sotona, koja si zla djela počinio?” Oni će reći: „Nisam učinio ništa, ali ja sam đavao. I ne samo da sam đavao; ja sam i Sotona!” Zatim ih pitaš: „Budući da kažeš da si đavao i Sotona, koja si zla djela đavla i Sotone počinio i kako si se opirao Bogu? Možeš li reći istinu o zlim stvarima koje si učinio?” Oni će reći: „Nisam učinio ništa zlo!” Zatim nastavljaš dalje i pitaš: „Ako nisi učinio ništa zlo, zašto onda kažeš da si đavao i Sotona? Što pokušavaš postići time što to govoriš?” Kad im tako ozbiljno pristupiš, oni neće imati što reći. Zapravo, učinili su mnogo loših stvari, ali nipošto neće s tobom podijeliti činjenice o tome. Samo će se razbacivati velikim riječima i izgovarati neke doktrine kako bi na šupalj način govorili o svojoj spoznaji sebe. Kad je riječ o tome kako su konkretno pridobili ljude, varali ljude, koristili ljude na temelju vlastitih osjećaja, propustili ozbiljno shvatiti interese Božje kuće, išli protiv radnih aranžmana, varali Višnjeg, skrivali stvari od braće i sestara i koliko su oštetili interese Božje kuće, o tim činjenicama neće reći ni riječi. Je li to istinska spoznaja sebe? (Nije.) Time što govore da su đavao i Sotona, zar ne hine spoznaju sebe kako bi uzdizali sebe i svjedočili o sebi? Zar to nije metoda koju koriste? (Jest.) Prosječna osoba ne može prozreti tu metodu. Kada su neki vođe smijenjeni, ubrzo nakon toga bivaju ponovno izabrani i kad pitaš za razlog tome, neki ljudi kažu: „Taj je vođa dobroga kova. On zna da je đavao i Sotona. Tko još ima takvu razinu spoznaje? Samo ljudi koji doista teže istini posjeduju tu spoznaju. Nitko od nas nije u stanju zadobiti tu spoznaju o sebi; prosječna osoba nema taj rast. Zbog toga su ga svi ponovno izabrali.” Što se ovdje događa? Ti su ljudi zaluđeni. Taj je vođa znao da je đavao i Sotona, ali su ga svi ipak izabrali, pa kakav učinak i posljedicu na ljude ima to što on govori da je đavao i Sotona? (To navodi ljude da imaju visoko mišljenje o njemu.) Tako je, to navodi ljude da još imaju još više mišljenje o njemu. Nevjernici tu metodu nazivaju „napredovanje povlačenjem”. To znači da, kako bi naveo ljude da o njemu imaju još više mišljenje, prvo govori loše stvari o sebi kako bi drugi vjerovali da se može otvoriti i spoznati sebe, da ima dubinu i sposobnost razlučivanja te duboko razumijevanje i zbog toga ga svi još više obožavaju. A koji je rezultat toga što ga svi još više obožavaju? Kad ponovno dođe vrijeme za izbor vođa, njega se i dalje smatra savršenom osobom za tu ulogu. Nije li ta metoda prilično lukava? Da nije tako govorio o svojoj spoznaji sebe i da nije rekao da je đavao i Sotona, već da je umjesto toga bio samo negativan, kad bi drugi to vidjeli, rekli bi: „Čim si smijenjen i izgubio status, postao si negativan. Nekoć si nas učio da ne budemo negativni, a sada je tvoja negativnost još teža od naše. Nećemo te izabrati.” Nitko ne bi imao visoko mišljenje o tom vođi. Iako bi svima i dalje nedostajalo sposobnosti razlučivanja o njemu, barem ga ne bi ponovno izabrali za vođu i ta osoba ne bi postigla svoj cilj da navede druge da imaju visoko mišljenje o njoj. Ali ovaj vođa preuzima inicijativu govoreći: „Ja sam đavao i Sotona; neka me bog prokune i pošalje u osamnaestu razinu pakla i ne dopusti mi da se reinkarniram za svu vječnost!” Neki ljudi ga sažalijevaju kad to čuju i kažu: „Naš je vođa toliko pretrpio. Oh, kakva mu je nepravda nanesena! Ako mu Bog ne dopusti da bude vođa, onda ćemo ga mi izabrati.” Svi podržavaju ovog vođu do te mjere, pa zar nisu zaluđeni? Izvorna namjera njegovih riječi je potvrđena, što dokazuje da on doista na taj način zaluđuje ljude. Sotona ponekad zaluđuje ljude uzdižući sebe i svjedočeći o sebi, a ponekad može priznati svoje pogreške na zaobilazan način kada nema drugog izbora, ali sve je to privid i njegov je cilj zadobiti suosjećanje i razumijevanje ljudi. Čak će reći: „Nitko nije savršen. Svi imaju iskvarene naravi i svatko može pogriješiti. Sve dok netko može ispraviti svoje pogreške, dobra je osoba.” Kad ljudi to čuju, osjećaju da je to ispravno i nastavljaju obožavati i slijediti Sotonu. Sotonina metoda je proaktivno priznati svoje pogreške te prikriveno uzdizati sebe i podizati svoj položaj u srcima ljudi, tako da ljudi prihvate sve u vezi s njim – čak i njegove pogreške – i zatim oproste te pogreške, postupno ih zaborave i na kraju potpuno prihvate Sotonu, postajući mu odani do smrti, nikada ga ne napuštajući niti ostavljajući i slijedeći ga do kraja. Zar to nije Sotonin način rada? Tako Sotona radi, a i antikristi koriste takav način kada rade na ispunjavanju svoje ambicije i ciljeva da navedu ljude da ih obožavaju i slijede. Posljedice do kojih to dovodi su iste i nimalo se ne razlikuju od posljedica toga što Sotona zaluđuje i kvari ljude.

Kad neki ljudi govore o svojoj samospoznaji, opisuju sebe kao da su potpuno nesposobni, ništavni, čak govoreći da su đavao i Sotona, da zaslužuju biti prokleti i da se ne bi žalili ako bi ih Bog eliminirao. Međutim, ti ljudi nemaju istinsko razumijevanje svoje priroda-biti ili svojih iskvarenih naravi i nisu u stanju podijeliti ništa o svom stvarnom stanju. Umjesto toga, pokušavaju koristiti privid da bi zaludili druge i koriste metodu i tehniku samoinicijativnog priznavanja svojih pogrešaka i „napredovanja povlačenjem” kako bi zaslijepili i prevarili ljude, a zatim naveli ljude da o njima imaju dobro mišljenje. Tako rade antikristi. Sljedeći put kada sretnete nekoga takvog, kako biste trebali postupati s njim? (Propitivati pojedinosti.) Tako je, morate naučiti istražiti problem i propitivati pojedinosti. A koliko duboko trebate istraživati? Činite to dok ne zatraže milost i kažu: „Nikada vas više neću zaluđivati. Čak i ako me izaberete za svog vođu, neću prihvatiti tu ulogu.” Recite im: „Nikada više nećemo biti zaluđeni tobom niti ćemo te izabrati za našeg vođu, stoga prestani sanjati!” Kako to zvuči? Svi oni koji govore na vrlo pretjeran način o svojoj samospoznaji, pa čak i proklinju sami sebe, a da ništa od toga ne zvuči istinito, lažno su duhovni i licemjerni ljudi i sve su njihove riječi zaluđujuće. Postoji jedno obilježje i nekoliko pojedinosti u govoru takvih ljudi koje moraš biti u stanju razlučiti. Na primjer, reci Mi, ako se od nekoga traži da napiše zakletvu za čuvanje prinosa, kako bi trebala glasiti prva rečenica zakletve? Što bi napisao netko tko ima razumnosti i ljudskosti? Kakav bi ton i koje riječi koristili da bi stali na svoje pravo mjesto i obznanili svoj stav? Kad obični ljudi govore, svatko može osjetiti da govore normalno, ali ambiciozni pojedinci koji su zli ljudi ili antikristi imaju poseban ton kad govore, koji je drugačiji od tona prosječne osobe. Na primjer, oni kažu: „Ako ja, taj i taj, pronevjerim ijedan cent Božjih prinosa, neka umrem bijednom smrću – neka me pregazi auto!” Kakav je to ton? Počinju riječju „ja”, usvajajući najviši ton – motivacija iza njihovog tona i načina govora može se uočiti u doslovnim riječima koje koriste. Prva riječ je „ja” – usvajaju najviši ton i tako visok tonalitet – zar to nije hvalisava zakletva? Kako se naziva takva vrsta zakletve? Naziva se hvalisavom i licemjernom. Pisanje zakletve s takvom agresivnošću – kakva je to narav? Ovo je zakletva, pa kome ti polažeš tu zakletvu? Tu zakletvu polažeš Bogu, pa kako bi normalna osoba trebala govoriti u ovom slučaju? Trebala bi govoriti na ponizan način, stajati na svom pravom mjestu, moliti se Bogu i govoriti iz srca. Ne bi trebala koristiti hvalisave riječi ni biti agresivna. Takvi su ljudi tako agresivni čak i kad polažu zakletvu – njihova sotonska narav je tako teška! Teško je reći je li njihova zakletva istinita ili lažna. Ono što misle jest: „Ne vjeruješ mi? Bojiš se da iskorištavam Božju kuću, da kradem prinose? Koristiš me, ali mi ne vjeruješ, i tražiš od mene da položim zakletvu – onda ću položiti zakletvu, a ti samo gledaj i vidi usuđujem li se položiti tu zakletvu! Ne vjerujem da bih mogao učiniti tako nešto.” Kakav je to stav? To je agresivnost i beskrupuloznost. Imaju čak i drskosti galamiti protiv Boga i koristiti zakletvu da opravdaju sebe i zalude ljude. Zar je to bogobojaznost? U tome nema nimalo pobožnosti. Takva osoba je Sotona i antikrist; tako govore antikristi. Polaganje zakletve s prizvukom galamljenja – kakva je to narav? Može li se takva osoba još spasiti? Jeste li vi već sreli takvu osobu? Vi ne znate kako razlučiti ta očitovanja, otkrivenja ili naravi koje oni pokazuju, zar ne? Neki ljudi čak vjeruju da je takva osoba bistrog uma, da posjeduje duhovno razumijevanje, da je iskrena i odana Bogu. Zar to nije glupo? Zar to nije nedostatak sposobnosti razlučivanja? To užasno ponašanje i narav mogu se vidjeti u doslovnim riječima i načinu izražavanja njihove zakletve, ali ljudi i dalje misle da je taj antikrist prilično dobar. Razumiju li ti ljudi istinu? Čini se da sve što vi razumijete jesu doktrine, da možete samo pričati o doktrinama i izgovarati prazne riječi i da nemate sposobnost razlučivanja kada je riječ o određenim stvarima i pitanjima. Ako ubuduće naiđete na takve stvari, hoćete li imati sposobnost razlučivanja? (Da, hoćemo.) Ljudi koji pišu takve zakletve su zvijeri i svima im nedostaje ljudskosti. Jeste li već vidjeli takvu zakletvu? Jeste li vi već napisali takvu zakletvu? (Da.) Je li imala isti ton i isti početak kao ova? (Nije bila tako izravna.) Je li onda njezina priroda bila ista? (Da.) Njezina priroda bila je ista. Polaganje zakletve nije poput odlaska na bojno polje, što zahtijeva duh herojske samopožrtvovnosti. To ne zahtijeva takvu vrstu duha. Kad polažeš zakletvu Bogu, moraš o tome temeljito razmisliti i razumjeti zašto trebaš napisati tu zakletvu i kome polažeš tu zakletvu i daješ to obećanje. Ono što Bog želi je stav osobe, a ne nekakav duh. Taj tvoj duh je agresivan i bučan; to je očitovanje Sotonine ohole naravi. To nije pobožnost i nije očitovanje koju bi stvorena bića trebala imati, a još manje je to položaj koji bi stvorena bića trebala zauzeti. Zar ljudi koji pokazuju to očitovanje nisu bili pod utjecajem nacionalnog herojstva? Je li to povezano s tim? Ljudi su previše duboko zatrovani – čim pišu zakletvu ili obećanje, pomisle na sve slavne povijesne ličnosti koje su bile odane svojoj zemlji i narodu. Te slavne ličnosti bile su dio Sotonine bande i postupale su na beskrupulozan način kako bi se istaknule i svjedočile o sebi te kako bi zauzele mjesto u srcu ljudi i ostavile dobar glas o sebi da bi mogle biti zabilježene u povijesti i zaslužiti slavu koja će trajati vječno. Kasniji naraštaji su to ocijenili kao njihovu slijepu odanost svojoj zemlji; misliš li ti da su oni bili uistinu slijepi? Što je zapravo ta sljepoća? To je najpodmuklija, najopakija praksa i u njoj postoji osobna namjera. To nije sljepoća i sigurno nije odanost – to je opačina.

Već smo mnogo razgovarali o temi antikrista koji svjedoče o sebi. Postoje li još neka pitanja vezana uz tu temu, a koja vi još uvijek ne razumijete u potpunosti? Neki ljudi svjedoče o sebi koristeći govor i izgovaraju riječi kojima se razmeću, dok drugi koriste ponašanje. Koja su očitovanja osobe koja koristi ponašanje da bi svjedočila o sebi? Izvana se upuštaju u ponašanja koja su prilično u skladu s ljudskim predodžbama, koja privlače pozornost ljudi i koja ljudi smatraju prilično plemenitima i u skladu s moralnim mjerilima. Zbog takvog ponašanja ljudi misle da su oni časni, da imaju integritet, da stvarno ljube Boga, da su vrlo pobožni i da doista posjeduju bogobojazno srce te da su osobe koje teže istini. Često pokazuju neka vanjska dobra ponašanja kako bi zaludili ljude – zar to također ne zaudara na uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi? Obično ljudi uzdižu sebe i svjedoče o sebi riječima, koristeći jasan govor kako bi izrazili koliko su drugačiji od mase i kako imaju mudrija mišljenja od drugih, kako bi naveli ljude da o njima imaju visoko mišljenje i ugledaju se na njih. Međutim, postoje neke metode koje ne uključuju eksplicitan govor, gdje ljudi umjesto toga koriste vanjske postupke kako bi svjedočili da su bolji od drugih. Takvi su postupci dobro promišljeni, nose sa sobom motiv i određenu namjeru i prilično su svrhoviti. Oni su uljepšani i obrađeni tako da ono što ljudi vide jesu ponašanja i postupci koji su u skladu s ljudskim predodžbama, koji su plemeniti, pobožni i u skladu sa svetačkom pristojnošću, pa čak i bogoljubivi, bogobojazni i u skladu s istinom. Time se postiže isti cilj uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi te navođenja ljudi da o njima imaju visoko mišljenje i obožavaju ih. Jeste li vi ikada susreli ili vidjeli takvo što? Imate li vi ta očitovanja? Jesu li te stvari i ova tema o kojoj raspravljam odvojene od stvarnog života? Zapravo, nisu. Navest ću vrlo jednostavan primjer. Kad neki ljudi obavljaju svoje dužnosti, izvana se čine iznimno zaposlenima; namjerno nastavljaju raditi u vrijeme kad drugi jedu ili spavaju, a kad drugi počnu obavljati svoje dužnosti, oni odu jesti ili spavati. Što žele time postići? Žele privući pozornost i pokazati svima da su toliko zauzeti obavljanjem svojih dužnosti da nemaju vremena jesti ili spavati. Oni misle: „Vi doista ne nosite breme. Kako to da ste tako poduzetni kad su u pitanju jelo i spavanje? Vi niškoristi! Gledajte mene, ja radim dok svi vi jedete i još uvijek radim noću dok vi spavate. Biste li vi mogli ovako trpjeti? Ja mogu podnijeti tu patnju; svojim ponašanjem dajem primjer.” Što vi mislite o takvoj vrsti ponašanja i očitovanja? Zar ti ljudi to ne rade namjerno? Neki ljudi te stvari rade namjerno, a kakvo je to ponašanje? Ti ljudi se žele isticati; žele biti drugačiji od mase i pokazati ljudima da su zauzeti obavljanjem svojih dužnosti cijelu noć, da su iznimno sposobni podnijeti patnju. Na taj će ih način svi posebno sažalijevati i pokazivati posebno suosjećanje prema njima, misleći da na svojim plećima nose teško breme, do te mjere da su zatrpani poslom i prezauzeti da bi jeli ili spavali. A ako se oni ne mogu spasiti, onda će svi preklinjati Boga za njih, zauzimati se kod Boga u njihovo ime i moliti se za njih. Čineći to, ti ljudi koriste dobra ponašanja i postupke koji su u skladu s ljudskim predodžbama, kao što su podnošenje teškoća i plaćanje cijene, kako bi obmanuli druge ljude i na prijevaru pridobili njihovo suosjećanje i pohvalu. A koji je krajnji rezultat toga? Svi koji su došli u kontakt s njima i vidjeli ih kako plaćaju cijenu reći će u jedan glas: „Naš je vođa najkompetentniji, najsposobniji podnijeti patnju i platiti cijenu!” Zar tada nisu postigli svoj cilj zaluđivanja ljudi? Onda jednog dana Božja kuća kaže: „Vaš vođa ne obavlja stvarni posao. Bavi se ispraznim stvarima i radi uzalud; ponaša se bezobzirno, samovoljno i diktatorski. Napravio je zbrku od crkvenog rada, nije obavio ništa od posla koji je trebao, nije obavljao rad na evanđelju ni rad na filmskoj produkciji, a i crkveni je život u rasulu. Braća i sestre ne razumiju istinu, nemaju ulazak u život i ne mogu napisati svjedočanstva. Najjadnije je to što ne mogu čak ni razlučiti lažne vođe i antikriste. Takav je vođa previše nesposoban; on je lažni vođa kojeg treba smijeniti!” U tim okolnostima, hoće li ga biti lako smijeniti? Moglo bi biti teško. Budući da ga sva braća i sestre odobravaju i podržavaju, ako itko pokuša smijeniti tog vođu, braća i sestre će uložiti prosvjed i podnijeti zahtjev Višnjem da ga zadrži. Zašto će doći do takvog ishoda? Zato što taj lažni vođa i antikrist koristi vanjska dobra ponašanja, kao što su podnošenje teškoća i plaćanje cijene, kao i riječi koje lijepo zvuče, da bi ganuo, potkupio i zaludio ljude. Jednom kad iskoristi te lažne privide da zaludi ljude, svi će govoriti u njegovo ime i neće ga moći napustiti. Oni jasno znaju da taj vođa nije obavio mnogo stvarnog posla i da nije vodio Božje izabranike da razumiju istinu i zadobiju ulazak u život, ali ti ga ljudi i dalje podržavaju, odobravaju i slijede, ne mareći čak ni ako to znači da neće zadobiti istinu i život. Povrh toga, zbog toga što ih je taj vođa zaludio, svi ga ti ljudi obožavaju, ne prihvaćaju nijednog drugog vođu osim njega, pa čak više ne žele ni Boga. Zar se oni ne odnose prema tom vođi kao prema Bogu? Ako Božja kuća kaže da ta osoba ne obavlja stvarni posao i da je lažni vođa i antikrist, ljudi u njegovoj crkvi će prosvjedovati i podići bunu. Recite Mi, do koje je mjere taj antikrist zaludio te ljude? Ako je to djelo Duha Svetoga, onda će stanja ljudi postajati samo bolja i oni će više razumjeti istinu, postati pokorniji Bogu, imati više mjesta za Boga u svome srcu i postati bolji u razlučivanju lažnih vođa i antikrista. S tog gledišta, situacija o kojoj smo upravo raspravljali nipošto nije djelo Duha Svetoga – samo antikristi i zli duhovi mogu zaluditi ljude do te mjere nakon djelovanja kroz određeno razdoblje. Mnoge su ljude ti antikristi zaludili i kontrolirali i u svojem srcu oni imaju mjesta samo za antikriste, a nemaju mjesta za Boga. To je konačni rezultat koji antikristi postižu uzdizanjem sebe i svjedočenjem o sebi putem vanjskih dobrih ponašanja. Oni koriste vanjska dobra ponašanja u vidu podnošenja teškoća i plaćanja cijene kako bi uzdizali sebe i svjedočili o sebi, što je jedno od sredstava koje antikristi koriste da bi zaludili i kontrolirali ljude. Vi to sada jasno vidite, zar ne? Zar nije vrlo lukavo i podmuklo to što antikrist koristi vanjska dobra ponašanja u vidu podnošenja teškoća i plaćanja cijene kako bi zaludio ljude? A zar i vi ponekad ne činite te stvari? Neki ljudi piju kavu kako bi podigli energiju navečer pripremajući se da ostanu budni do kasna obavljajući svoje dužnosti. Braća i sestre brinu se za njihovo zdravlje i kuhaju im pileću juhu. Kad pojedu juhu, ti ljudi kažu: „Hvala Bogu! Uživao sam u milosti Božjoj. Ja to ne zaslužujem. Sada kada sam pojeo ovu pileću juhu, moram biti učinkovitiji u obavljanju svojih dužnosti!” U stvarnosti, oni nastavljaju obavljati svoje dužnosti na isti način kao i obično, a da uopće ne povećavaju svoju učinkovitost. Zar se oni ne pretvaraju? Oni se pretvaraju, a ta vrsta ponašanja također je prikriveno uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi; ishod koji se time postiže jest navesti ljude da ih odobravaju, da imaju visoko mišljenje o njima i postanu njihovi zagriženi sljedbenici. Ako ljudi imaju takav način razmišljanja, zar nisu zaboravili Boga? Oni više nemaju Boga u svome srcu, pa tko je onaj o kome razmišljaju dan i noć? To je njihov „dobri vođa”, njihov „ljubljeni”. Neki su antikristi izvana puni ljubavi prema većini ljudi i primjenjuju tehnike kad govore, tako da ljudi vide da su puni ljubavi i da im se budu voljni približiti. Oni se ozare pred svakim tko im se približi i stupi u kontakt s njima te govore takvim ljudima vrlo blagim tonom. Čak i ako vide da su neka braća i sestre bili nepošteni u svojim postupcima i time naštetili interesima crkve, oni ih ni najmanje ne orezuju, već ih samo potiču i tješe i laskaju im dok obavljaju svoje dužnosti – oni iznova laskaju ljudima sve dok ih sve ne dovedu pred sebe. Ljudi su postupno ganuti tim antikristima; svi jako odobravaju njihova srca puna ljubavi i nazivaju ih ljudima koji ljube Boga. Na kraju ih svi obožavaju i traže razgovor u zajedništvu s njima o svakom pitanju, govoreći tim antikristima sve svoje najdublje misli i osjećaje, do te mjere da se više čak ni ne mole Bogu niti tragaju za istinom u Božjim riječima. Zar ti antikristi nisu zaludili te ljude? To je još jedno sredstvo koje antikristi koriste da bi zaludili ljude. Kad se vi upuštate u ta ponašanja i postupke ili gajite takve namjere, jeste li svjesni da u tome postoji problem? A kad postaneš svjestan toga, možeš li promijeniti smjer svojih postupaka? Ako možeš promišljati o sebi i osjetiti istinsko kajanje kad postaneš svjestan i utvrdiš da su tvoje ponašanje, postupci ili namjere problematični, to dokazuje da si promijenio smjer. Ako si svjestan svojih problema, ali ih samo pustiš i postupaš prema vlastitim namjerama, padajući sve dublje i dublje dok ne dođeš do točke u kojoj se više ne možeš izvući, onda nisi promijenio smjer i namjerno se suprotstavljaš Bogu, uzdižeš sebe i svjedočiš o sebi te skrećeš s istinitog puta. Kakva je to narav? To je narav antikrista. Je li to ozbiljno? (Jest.) Koliko je ozbiljno? Ishod toga da osoba usvaja podmuklija i prijevarnija sredstva, koristeći podnošenje teškoća i plaćanje cijene da bi zaludila ljude, pokušavajući ih navesti da je obožavaju i slijede, isti je kao kod osobe koja otvoreno uzdiže sebe i svjedoči o sebi – to je iste prirode. Bez obzira na to koja sredstva koristiš da bi uzdizao sebe i svjedočio o sebi, bilo da je to jasan govor ili su to neka prilično očita dobra ponašanja, sve je to iste prirode. To ima obilježje antikrista i obilježje borbe s Bogom za Njegove izabranike. Bez obzira na to kakav oblik poprimaju tvoja očitovanja ili koja sredstva koristiš, sve dok se tvoja namjera ne mijenja i dok su posljedice iste, onda je sve to iste prirode. Stoga je jasno da su antikristi vrlo lukavi. Oni ne ljube istinu niti teže istini, ali su sposobni koristiti podnošenje teškoća i plaćanje cijene kao sredstvo za zaluđivanje ljudi – to je opačina antikrista.

Neki ljudi govore o nekim apsurdnim teorijama i apstraktnim argumentima kako bi naveli ljude da misle da su intelektualni i učeni te da su njihovi postupci vrlo duboki, i time postižu svoj cilj da ih ljudi obožavaju. To jest, oni uvijek žele sudjelovati u svim pitanjima i ponuditi svoje mišljenje o svim pitanjima, pa čak i kad su svi već donijeli konačnu odluku, ako oni nisu zadovoljni njome, prosipat će neke visokoparne ideje kako bi se razmetali. Zar to nije način uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi? O nekim su pitanjima zapravo svi već razgovarali, savjetovali se jedni s drugima, pronašli načela i odlučili o planu djelovanja, ali oni ne prihvaćaju odluku i ometaju stvari na nerazuman način, govoreći: „To neće ići. Vi to niste sveobuhvatno razmotrili. Osim tih nekoliko aspekata o kojima smo razgovarali, ja sam se sjetio još jednog.” Zapravo, aspekt kojeg su se sjetili samo je neka apsurdna teorija; oni samo cjepidlače. Potpuno su svjesni da cjepidlače i otežavaju stvari drugim ljudima, ali to i dalje čine. Koji im je cilj u tome? Cilj im je pokazati ljudima da su oni drugačiji, da su pametniji od drugih. Ono što misle jest: „Dakle, to je razina na kojoj ste svi vi? Moram vam pokazati da sam ja na višoj razini.” Obično zanemaruju sve što bilo tko drugi kaže, ali čim se pojavi nešto važno, počinju praviti nered. Kako se naziva takva vrsta osobe? Kolokvijalno, nazivaju se cjepidlakama i pokvarenjacima. Koji su uobičajeni pristupi cjepidlake? Uživaju u prosipanju visokoparnih zamisli i upuštanju u neke podle i nepoštene načine postupanja. Ako od njih tražiš da iznesu ispravan plan djelovanja, oni ga neće moći proizvesti, a ako od njih tražiš da riješe nešto ozbiljno, oni to neće moći. Oni čine samo podle stvari i uvijek žele ljudima prirediti „iznenađenje” i razmetati se svojim sposobnostima. Kako se ono veli? „Starica stavlja ruž na usne – da ti da nešto za gledati”. To znači da se uvijek žele razmetati svojim sposobnostima i, bez obzira na to umiju li se njima dobro razmetati ili ne, žele dati ljudima do znanja: „Ja sam istaknutiji od vas. Svi vi niste dobri, vi ste obični smrtnici, obični ljudi. Ja sam izvanredan i nadnaravan. Podijelit ću svoje zamisli da vas iznenadim, a onda vi možete vidjeti jesam li superioran ili ne.” Zar to nije pravljenje nereda? Oni namjerno prave nered. Kakvo je to ponašanje? Oni uzrokuju prekide i ometanja. Ono što misle je sljedeće: nisam još pokazao koliko sam pametan u ovoj stvari, pa bez obzira na to čiji su interesi oštećeni i bez obzira na to čiji su napori uzaludni, sabotirat ću ovo dok svi ne povjeruju da sam ja superioran, sposoban i moćan. Tek tada ću dopustiti da ova stvar teče nesmetano. Postoje li takvi loši ljudi? Jeste li vi već činili takve stvari? (Da. Ponekad su drugi završili raspravu o nekom pitanju i pronašli prikladan plan, ali budući da me nisu obavijestili tijekom postupka donošenja odluka, namjerno sam u tome nalazio neke mane.) Kad si to činio, jesi li ti u srcu znao je li to ispravno ili pogrešno? Jesi li znao da je priroda tog problema ozbiljna, da to uzrokuje prekid i ometanje? (Nisam bio svjestan toga u to vrijeme, ali kroz to što su me braća i sestre strogo orezali te kroz jedenje i pijenje Božjih riječi suda i grdnje, vidio sam da je taj problem ozbiljan po prirodi, da to prekida i ometa crkveni rad i da je to vrsta sotonskog ponašanja.) Budući da si prepoznao koliko je to ozbiljno, kad su te nakon toga zadesile slične stvari, jesi li se mogao malo promijeniti i imati određeni ulazak u smislu svog pristupa? (Da. Kad sam otkrio takve misli i ideje, bio sam svjestan da je to sotonska narav, da ne smijem tako raditi i mogao sam se svjesno moliti Bogu i pobuniti se protiv tih neispravnih misli i ideja.) Mogao si se donekle promijeniti. Kad imaš takve probleme iskvarenosti, moraš tragati za istinom da bi ih riješio, obuzdati se i moliti se Bogu. Kad misliš da te drugi gledaju svisoka, da nemaju visoko mišljenje o tebi ili da te ne shvaćaju ozbiljno, i posljedično želiš uzrokovati ometanje, kad imaš tu misao, moraš biti svjestan da to ne dolazi od normalne ljudskosti, već od sotonske naravi i, da će, ako nastaviš ovako, nastati nevolja i vjerojatno ćeš uvrijediti Božju narav. Prvo moraš znati obuzdati se, a zatim doći pred Boga da Mu se moliš i promijeniš smjer. Kad ljudi žive unutar vlastitih misli, unutar svojih iskvarenih naravi, ništa što čine nije u skladu s istinom niti može udovoljiti Bogu; sve što čine je suprotstavljeno Njemu. Vi sada možete prepoznati tu činjenicu, zar ne? Uvijek željeti boriti se za slavu i dobitak i ne oklijevati prekidati i ometati crkveni rad kako bi se stekao ugled i status, najočitija su očitovanja antikrista. Zapravo, svi ljudi posjeduju ta očitovanja, ali ako to možeš prepoznati i priznati, a zatim promijeniti smjer, zauzimajući stav istinskog pokajanja pred Bogom i mijenjajući svoj pristup, ponašanja i naravi, onda si ti netko tko teži istini. Ako ne priznaš te stvarne probleme, sigurno nemaš stav pokajanja i nisi osoba koja teži istini. Ako ustraješ u hodanju putem antikrista i slijediš taj put do samoga kraja i još uvijek misliš da to nije problem i nisi se voljan pokajati, ustrajući u takvom djelovanju i natječući se za slavu i dobitak s djelatnicima i vođama, ustrajavajući na tome da se ističeš više od drugih, da odskačeš od mase i budeš bolji od drugih bez obzira u kojoj si skupini, onda si u nevolji! Ako nastaviš težiti ugledu i statusu i tvrdoglavo odbijaš pokajati se, onda si ti antikrist i osuđen si da budeš kažnjen na kraju. Božje riječi, istina te savjest i razum nemaju učinka na tebe, i tebe jamačno čeka isti kraj kao i antikrista. Ne možeš biti spašen i nepopravljiv si! Mogu li ljudi postići spasenje i krenuti putem na kojem se boje Boga i klone se zla ovisi o tome pokazuju li očitovanja istinskog pokajanja nakon što upoznaju sebe te o stavu s kojim pristupaju istini, kao i o putu koji odabiru. Ako ne napustiš put antikrista i umjesto toga odabereš zadovoljiti vlastite ambicije i želje, drsko se protiveći istini i suprotstavljajući se Bogu, onda si ti nepopravljiv. Ako netko ne zna biti u strahu, bez obzira na veličinu svojih pogrešaka ili koliko zlih djela učini, i ne osjeća se krivim te nastavlja davati izgovore za sebe, ne osjećajući ni trunku kajanja, onda je on pravi antikrist i đavao. Ako netko samo posjeduje razna očitovanja antikrista, ali može priznati svoje pogreške, vratiti se i imati srce puno kajanja, onda je to po prirodi drugačije od antikrista i sasvim druga stvar. Dakle, ključ toga može li netko postići spasenje leži u tome može li promišljati o sebi, ima li srce pokajanja i može li krenuti putem težnje istini.

Četvrta stavka, uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi, dosljedan je pristup antikrista. Vi ste sposobni razlučiti očita sredstva, načine i metode kojima antikristi uzdižu sebe i svjedoče o sebi, ali možete li razlučiti skrivenija ponašanja i očitovanja? Kada se radi o očitim stvarima poput korištenja govora za uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi, vi te stvari razotkrivate, vidjeli ste i druge kako ih razotkrivaju i možete ih razlučiti. Ali ako se ne koristi govor i postoje samo očitovanja u ponašanju, hoćete li ih i dalje moći razlučiti? Može se reći da većina ljudi to nije u stanju. Dakle, koja su obilježja ponašanja u kojima antikristi uzdižu sebe i svjedoče o sebi? Njihovo je ponašanje zasigurno u skladu s ljudskim predodžbama, uobraziljama, moralom, savješću i osjećajima. Što još? (Zadobiva odobravanje i štovanje ljudi.) Zadobiva odobravanje i štovanje; to je rezultat koji proizvodi. Ako to promatramo iz perspektive rezultata, ovo ponašanje doista ima kvalitetu zaluđivanja. Iz perspektive prirode ovog čina, on je vrlo ciljan. Na primjer, kada se netko razboli, ako želi zaluditi ljude i navesti ih da imaju visoko mišljenje o njemu, hoće li uzeti lijek pred ljudima ili kada nikoga nema u blizini? (Pred ljudima.) Ne postoji li namjera iza toga? To znači da postupaju vrlo ciljano. Koji je njihov stvarni cilj u uzimanju lijeka na ovaj način? Žele si time pripisati zasluge i reći ti: „Gledaj, toliko sam se umorio od vršenja svoje dužnosti da sam se razbolio, a ipak se nisam požalio niti pustio ijednu suzu. Liječim svoju bolest, ali i dalje mogu ustrajati u vršenju svoje dužnosti dok uzimam lijek.” Zapravo, nisu se nužno razboljeli od iscrpljivanja vršenjem dužnosti ili nakon što su počeli vjerovati u Boga. Oni samo pokušavaju koristiti sve vrste ponašanja kako bi ljudima prenijeli poruku, a to je da oni podnose patnju i plaćaju cijenu, da su toliko propatili u ovom okruženju, ali se nijednom nisu požalili, i da i dalje tako aktivno vrše svoju dužnost te da posjeduju odlučnost da podnesu patnju. Što to neprimjetno govori ljudima? Da je njihova odanost Bogu neupitna. Ono što žele izraziti jest da su odani i voljni platiti cijenu. Nije li ovo oblik prikrivenog uzdizanja sebe? Da imaju razuma, ne bi spominjali tu stvar, molili bi se Bogu kada nikoga nema u blizini, izražavajući svoju odlučnost i pokušavajući spoznati sebe, ili bi jednostavno normalno uzeli svoj lijek. Ukratko, ne bi koristili ta vanjska ponašanja da ukažu ljudima kako pate, kako odano vrše svoje dužnosti i kako bi trebali biti nagrađeni. Ne bi gajili te namjere. Međutim, ako se ponašaju na izrazito razmetljiv način, želeći da ljudi imaju visoko mišljenje o njima i da ih hvale, onda je to vrlo ciljano. A koji je njihov cilj? Njihov je cilj postići rezultat uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi putem poruke koju prenose ljudima. Ako su odani, Bog će to znati, pa zašto se time moraju hvaliti drugim ljudima i svima to obznaniti? Koji je njihov cilj u tome da svi za to saznaju? Cilj je da ljudi imaju visoko mišljenje o njima. Da nemaju taj cilj, onda bi postupali bez namjere i drugi ih ne bi vidjeli da to čine. Ako postupaju vrlo ciljano, procijenit će razmjere svojih postupaka, pravit će veliku stvar od toga i pomno razmisliti o vremenu i mjestu, čekajući dok svi ne budu prisutni da zamole nekoga da im donese lijek, objavljujući to javno i s velikom pompom. U tome postoji vrlo jasan cilj. Da nemaju taj cilj, onda bi pričekali da nikoga nema u blizini kako bi uzeli svoj lijek. Tvoja spremnost da podnosiš patnju i plaćaš cijenu tiče se tvog odnosa s Bogom; ne trebaš to objašnjavati i obznanjivati drugima. Ako to objasniš drugima, što ti oni mogu dati? Osim što ćeš zadobiti njihovo suosjećanje i pohvalu, možeš li još što dobiti od njih? Ne, ne možeš ništa. Kada podnosiš neku patnju i plaćaš neku cijenu u vršenju svoje dužnosti, s jedne strane, to su stvari koje bi ti trebao činiti i koje si voljan činiti i ti vršiš svoju vlastitu dužnost. S druge strane, to su očitovanja koja bi trebao pokazati prema Stvoritelju kao stvoreno biće, pa zašto bi ih objavljivao? Kada ih objaviš, postanu odvratne; kakva postaje priroda takvog ponašanja? Pretvara se u uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi te zaluđivanje drugih – priroda toga se mijenja. Na primjer, neki ljudi uvijek češu tjeme pred drugima, a kada ih netko o tome pita, kažu: „Nisam oprao kosu više od 10 dana – sastajao sam se s mogućim primateljima evanđelja jednim za drugim. Prekjučer sam pokušao naći malo vremena da operem kosu, ali se onda došao raspitivati jedan mogući primatelj evanđelja i nisam mogao otići.” Zapravo, namjerno ne peru kosu kako bi ljudima ostavili dojam da su vrlo zauzeti vršenjem svojih dužnosti. To se zove pravljenje predstave. Koji je njihov cilj u pravljenju predstave? Cilj je da ljudi o njima imaju visoko mišljenje, a priroda takvog ponašanja je uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi. Čak ni tako malu stvar ne propuštaju, i dalje žele to preuveličavati, pretvarajući to u neku vrstu vrijednog resursa koji mogu iskoristiti kako bi se razmetali, zadovoljili svoje ambicije i želje te postigli svoj cilj da ljudi imaju visoko mišljenje o njima i da ih štuju. Nije li to sramotno? Sramotno je i odvratno. Odakle sve te stvari dolaze? Dolaze iz Sotonine iskvarene naravi, u kojoj leže prijetvornost, lažljivost, opačina i ambicije. Takvi ljudi neprestano razmišljaju o svom imidžu, statusu i ugledu. Ništa ne propuštaju, uvijek traže načine da te stvari pretvore u kapital, u resurse koje mogu iskoristiti da bi ljudi imalo visoko mišljenje o njima i štovali ih. Na kraju, kada postignu svoj cilj, ponašaju se kao da ih nije briga. To je također neka vrsta lažnog predstavljanja, a iznutra zapravo potajno slave i zadovoljni su sobom. Nije li to još odvratnije? Jasno je da već imaju vrlo visok status, da ih svi visoko cijene, ugledaju se na njih, slušaju ih i slijede, ali na površini i dalje hine da ne vole status. To je još licemjernije. Na kraju, svi su njima zaluđeni i govore da su oni rođeni bez ikakvih ambicija, da su ljudi od akcije. Zapravo, mali test to može otkriti: ako im se oduzme status, odmah će prestati vršiti svoje dužnosti. Bit će tako brzo; jedna mala stvar razotkrit će njihove ambicije. To su ponašanja i pristupi koje Sotonina iskvarena narav izvlači na vidjelo u ljudima, kao i razna ružna lica ljudi. Iz tih se očitovanja može vidjeti da ljudi vole status i žele zauzeti mjesto u srcu drugih. Žele posjedovati srca drugih, osvojiti druge i navesti ih da ih štuju, da se ugledaju na njih, pa čak i da ih slijede, čime zamjenjuju Božji položaj u srcu drugih ljudi. To je želja koju svaka osoba posjeduje od rođenja. A što to dokazuje? Da je u životu ljudi ono što ih kontrolira Sotonina narav. Među iskvarenim čovječanstvom ne postoji nijedna osoba koja ne voli status – čak i budale žele postati dužnosnici, pa čak i oni ograničenih sposobnosti žele upravljati drugima. Svatko voli status i svatko čini stvari radi statusa te se natječe s Bogom za status. Svatko ima takva ponašanja i pristupe, kao i takvu narav. Dakle, kada razotkrivamo antikriste koji uzdižu sebe i svjedoče o sebi, razotkrivamo i iskvarene naravi svake osobe. Koji je cilj ovog razotkrivanja? Cilj je da ljudi shvate da ta ponašanja i očitovanja uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi nisu ono što bi normalna ljudskost trebala posjedovati, već su umjesto toga razotkrivanja iskvarenih naravi te nešto negativno i odvratno. Bez obzira na to koliko su pametne tvoje metode uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi i bez obzira na to koliko su prikriveni tvoji postupci, ništa od toga nije nešto što bi normalna ljudskost trebala posjedovati i Bog sve to mrzi, sve to osuđuje i proklinje. Stoga bi svi ljudi trebali odbaciti te pristupe. Uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi nije nagon koji je Bog stvorio za čovjeka – već je to jedno od najtipičnijih razotkrivanja Sotonine iskvarene naravi, a još više, to je jedna od najtipičnijih i najkonkretnijih naravi i pristupa Sotonine iskvarene biti.

Je li razgovaranje u zajedništvu o nekim konkretnim primjerima korisno za vas u smislu razumijevanja različitih očitovanja uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi, bilo da se radi o očitim ili skrivenijim načinima govora i postupanja? (Da, korisno je.) U čemu pomaže? Pomaže ljudima da razluče sebe i druge. Ova stanja, očitovanja i razotkrivanja o kojima govorim sve su stvari koje vi često pokazujete i trebali biste svoja stanja usporediti s njima, shvatiti što točno jeste, što je točno život o kojem ovisite i na koji se oslanjate da biste preživjeli, što je točno sadržano u tom životu, na što točno te naravi navode ljude da čine i što ih navode da proživljavaju. Kroz razumijevanje tih konkretnih ponašanja, očitovanja, pristupa i naravi, ljudi mogu postupno raščlaniti i upoznati sebe, svoju vlastitu bit i svoju prirodu koja je neprijateljska prema Bogu i time napustiti te pristupe, doći pred Boga i istinski se preobratiti te primjenjivati u skladu s istinom i proživljavati je. Neki ljudi kažu: „Budući da uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi nije pristup koji je u skladu s istinom i koji je od Sotone i antikrista, ako ne govorim i ne činim ništa, ne znači li to da ne uzdižem sebe i ne svjedočim o sebi?” To nije točno. Dakle, koji način postupanja nije uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi? Ako se razmećeš i svjedočiš o sebi u vezi s nekom stvari, postići ćeš rezultat da neki ljudi imaju visoko mišljenje o tebi i da te štuju. Ali ako se ogoliš i podijeliš svoju samospoznaju u vezi s tom istom stvari, priroda toga je drugačija. Nije li to istina? Ogoliti se kako bi se govorilo o vlastitoj samospoznaji nešto je što bi normalna ljudskost trebala posjedovati. To je pozitivna stvar. Ako doista poznaješ sebe i govoriš o svom stanju točno, iskreno i precizno; ako govoriš o spoznaji koja je u potpunosti utemeljena na Božjim riječima; ako se oni koji te slušaju time duhovno izgrađuju i imaju koristi od toga; i ako svjedočiš o Božjem djelu i slaviš Ga, to je svjedočenje o Bogu. Ako kroz ogoljivanje samoga sebe mnogo govoriš o svojim jačim stranama, o tome kako si patio, platio cijenu i bio postojan u svom svjedočanstvu, i kao rezultat toga ljudi imaju visoko mišljenje o tebi i štuju te, onda je to svjedočenje o sebi. Trebaš biti u stanju uočiti razliku između ta dva ponašanja. Na primjer, objašnjavati kako si bio slab i negativan kada si se suočavao s kušnjama i kako si, nakon molitve i traganja za istinom, konačno shvatio Božju namjeru, zadobio vjeru i bio postojan u svom svjedočanstvu, znači uzdizati Boga i svjedočiti o Njemu. To nipošto nije razmetanje sobom i svjedočenje o sebi. Stoga, razmećeš li se i svjedočiš li o sebi ili ne, uglavnom ovisi o tome govoriš li o svojim stvarnim iskustvima i postižeš li učinak svjedočenja o Bogu; također je potrebno promotriti koje su tvoje namjere i ciljevi kada govoriš o svom iskustvenom svjedočenju. To će olakšati razlučivanje kakvo ponašanje iskazuješ. Ako imaš ispravnu namjeru kada dijeliš svjedočanstvo, onda čak i ako ljudi imaju visoko mišljenje o tebi i štuju te, to zapravo nije problem. Ako imaš pogrešnu namjeru, onda čak i ako nitko nema visoko mišljenje o tebi niti te štuje, to je i dalje problem – a ako ljudi imaju visoko mišljenje o tebi i štuju te, onda je to još veći problem. Stoga, ne možeš gledati isključivo na učinke kako bi utvrdio uzdiže li neka osoba sebe i svjedoči li o sebi. Moraš gledati prvenstveno na njezinu namjeru; ispravan način za razlikovanje ta dva ponašanja temelji se na namjerama. Ako samo pokušaš to razlučiti na temelju učinaka, mogao bi lažno optužiti dobre ljude. Neki ljudi dijele posebno iskreno svjedočenje, pa posljedično neki drugi imaju visoko mišljenje o njima i štuju ih – možeš li reći da ti ljudi svjedoče o sebi? Ne, ne možeš. S tim ljudima nema problema, svjedočanstvo koje dijele i dužnost koju vrše od koristi su drugima, a samo budalasti i neuki ljudi koji imaju iskrivljeno shvaćanje štuju druge ljude. Ključ za razlučivanje uzdižu li ljudi sebe i svjedoče li o sebi ili ne jest promatranje namjere govornika. Ako je tvoja namjera pokazati svima kako se tvoja iskvarenost razotkrila i kako si se promijenio te omogućiti drugima da od toga imaju koristi, onda su tvoje riječi iskrene i istinite te u skladu s činjenicama. Takve su namjere ispravne i ti se ne razmećeš niti svjedočiš o sebi. Ako je tvoja namjera pokazati svima da imaš stvarna iskustva i da si se promijenio te posjeduješ istina-stvarnost, kako bi imali visoko mišljenje o tebi i štovali te, onda su te namjere pogrešne. To je razmetanje sobom i svjedočenje o sebi. Ako je iskustveno svjedočenje o kojem govoriš lažno, s primjesama te namijenjeno tome da zavara ljude, da ih spriječi da vide tvoje stvarno stanje i da spriječi da se tvoje namjere, iskvarenost, slabost ili negativnost razotkriju drugima, onda takve riječi zavaravaju i navode na pogrešan put. To je lažno svjedočanstvo, to je varanje Boga i nanošenje sramote Bogu i to je ono što Bog najviše od svega mrzi. Postoje jasne razlike između tih stanja i sva se mogu razlučiti na temelju namjere. Ako možeš razlučiti druge, moći ćeš imati uvid u njihova stanja, a onda ćeš također moći razlučiti sebe i imati uvid u svoja vlastita stanja.

Nakon što su poslušali sve ove propovijedi, neki ljudi i dalje se nastavljaju uzdizati sebe i svjedočiti o sebi kao i prije. Kako biste se vi trebali odnositi prema takvim ljudima? Razlučujte ih, razotkrijte ih i držite se podalje od njih. Ako njihove riječi imaju vrijednost kao referentna točka, onda ih možete prihvatiti, ali ako nemaju nikakvu referentnu vrijednost, trebali biste ih se odreći i ne dopustiti da utječu na vas. Ako su dotični ljudi vođe, onda ih razotkrijte, prijavite, ostavite ih i ne prihvaćajte njihovo vodstvo. Recite ovo: „Ti uvijek svjedočiš o sebi i uzdižeš sebe, uvijek nas činiš otupjelima i kontroliraš nas te nas navodiš na pogrešan put. Svi smo se udaljili od Boga i čak nemamo Boga u svom srcu – postojiš samo ti. Sada ćemo ustati i ostavit ćemo te.” Morate postupiti na ovaj način, morate nadzirati jedni druge, nadzirući i sebe i druge. Niste li vi često češali tjeme pred drugima ili govorili ljudima da ste preskočili nekoliko obroka, dok ste zapravo jeli obilje grickalica iza njihovih leđa? Ponekad, kada okolnosti to ne dopuštaju, normalno je da se ljudi ne tuširaju mjesec dana ili da preskoče tuširanje ili pranje kose jer su prezauzeti poslom. Sve su to uobičajene pojave i to je cijena koju ljudi trebaju platiti. To nije velika stvar – nemojte od muhe praviti slona. Ako netko doista takve stvari prikazuje većima nego što jesu, namjerno češući tjeme pred drugima i govoreći da nije oprao kosu nekoliko dana, namjerno uzimajući lijek pred drugima ili se pretvarajući da je iscrpljen i u vrlo lošem fizičkom stanju, onda bi svi trebali ustati da ga razotkriju i iskažu nezadovoljstvo prema njemu. Na taj se način ta besramna osoba može ograničiti. Takva je osoba licemjerna, pravi predstavu da drugi vide, a opet pokušava navesti ljude da izraze odobravanje za njezino ponašanje, da je gledaju sa zavišću, divljenjem i uvažavanjem. Ne vara li takva osoba ljude? Isti su pristup imali i farizeji kada su držali Pisma i molili se Bogu na uglovima ulica. Nimalo se ne razlikuje od toga. Čim netko spomene farizeje kako drže Pisma i stoje na uglovima ulica čitajući Pisma ili moleći se, ti ljudi pomisle: „To je previše sramotno. Ja ne bih tako nešto učinio.” Ipak, namjerno uzimaju lijek ili češu tjeme pred drugima, nesvjesni da je ono što čine iste prirode. Oni to ne mogu uvidjeti. Kada se poslije susretnete s takvim stvarima, vi morate naučiti razlučivati i razotkrivati takve ljude, razotkrivajući svu njihovu licemjernost – tada se neće usuditi tako postupati. Morate izvršiti mali pritisak na njih i navesti ih da pomisle da su takvi pristupi, ponašanja i naravi sramotni i da ih svi uvelike preziru. Ako ih ljudi toliko preziru, prezire li ih Bog? Prezire ih još više. Suštinski, ti nisi ništa. Već si dovoljno jadan, čak i ako ne uzdižeš sebe i ne svjedočiš o sebi, pa ako si tako jadan i još uzdižeš sebe i svjedočiš o sebi, neće li se to zgaditi ljudima? Ti nikada nisi odano vršio svoju dužnost, nikada nisi postupao po načelima i nisi ni u kojem pogledu ispunio Božje zahtjeve. Već si u nevolji, pa ako još i uzdižeš sebe i svjedočiš o sebi, neće li ti onda biti još teže? Bit ćeš još dalje od Božjih zahtjeva i na još većoj udaljenosti od dostizanja standarda za postizanje spasenja.

Recite Mi, kakva je priroda problema uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi? Sotona je iskvario ljude do te mjere; nisu li njihova ljudskost i razum prestali biti normalni? Jeste li vi pokazivali očitovanja uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi u vršenju svojih dužnosti? Tko može govoriti o ovome? (Ja sam pokazao takvo očitovanje. Kada vršim svoju dužnost do kasno u noć, pošaljem poruku skupini za okupljanje kako bi drugi znali da u to doba još ne spavam i kako bi pomislili da mogu podnijeti patnju i platiti cijenu. Sâm sam to činio i također sam često viđao druge da to čine.) Čini se da ima mnogo takvih ljudi i da nisu u manjini. Nije li takvo što nepotrebno? Kako je to krajnje glupo! Tko još želi nešto reći? (Ja sam iskazao takvo očitovanje. Kada vidim da postoje neki problemi u radu crkve, prionem na njihovo rješavanje, lažno ostavljajući ljudima dojam da sam vrlo entuzijastičan, ali većinu vremena zapravo ne činim ništa nakon što progovorim. Moji postupci ne napreduju i neučinkoviti su, i na kraju problem ostaje neriješen, a stvar se ostavi po strani. Koristim svoj površni entuzijazam da zavaravam ljude i prikrivam činjenicu da ne primjenjujem istinu.) Ti govoriš isprazne riječi, hvališeš se i ne poduzimaš nikakve stvarne korake. Dopuštaš da ljudi vide tvoju energičnost, kao da primjenjuješ istinu, ali kada dođe vrijeme da se nešto učini, ne činiš to s nogama čvrsto na zemlji i samo izvikuješ parole. Na kraju, započneš s praskom, a završiš s jecajem, ostavljajući stvar nedovršenom. Takvo je očitovanje također zaluđujuće. A u budućnosti, kada te nešto slično zadesi, hoćeš li moći razlučiti tu stvar? (Sada to mogu donekle razlučiti.) Imaš li onda smjer za promjenu svog pravca? Ako te takva stvar ponovno zadesi, možeš slijediti dva koraka: prvi je korak procijeniti možeš li se doista pobrinuti za tu stvar. Ako možeš, onda bi joj trebao pristupiti ozbiljno i praktično. Drugi je korak moliti se pred Bogom i tražiti od Njega da te usmjerava u toj stvari, a kada poduzmeš korake, također trebaš prihvatiti nadzor svih, dok istovremeno imaš odlučnost da izvršiš svoj dio i surađuješ sa svima kako bi taj zadatak bio dovršen. Ako naučiš činiti stvari korak po korak i raditi s nogama čvrsto na zemlji, onda ćeš riješiti taj problem. Ako uvijek govoriš isprazne riječi, hvališeš se, govoriš bez pokrića, samo površno odrađuješ stvari kada nešto činiš i nimalo nisi prizemljen, onda si nevaljalac. S obzirom na to da možeš vidjeti da postoji problem u radu crkve i možeš predložiti kako bi se problem trebao riješiti, to dokazuje da možda posjeduješ potencijal i možda imaš radnu sposobnost da riješiš tu stvar. Jedino je problem u tvojoj naravi – djeluješ naglo, nespreman si platiti cijenu i usredotočen si samo na izvikivanje praznih parola. Jednom kada otkriješ problem, prvo pogledaj možeš li ga riješiti, a ako možeš, onda preuzmi taj zadatak i odradi ga do kraja, rješavajući problem, izvršavajući i ispunjavajući svoju odgovornost i polažući račun za to Bogu. To je ono što znači vršiti svoje dužnosti te postupati i vladati se na prizemljen način. Ako ti ne možeš riješiti taj problem, onda ga prijavi svom vođi i vidi tko je najpogodniji da se time pozabavi. Prvo, moraš ispuniti svoju odgovornost; na taj ćeš se način držati svoje dužnosti i stajati na ispravnom položaju. Nakon što otkriješ problem, ako ga ti ne možeš riješiti, ali ga možeš prijaviti, onda si ispunio svoju prvu odgovornost. Ako osjećaš da je to dužnost koju bi trebao izvršiti i da si dorastao zadatku, onda bi trebao potražiti pomoć svoje braće i sestara, prvo razgovarajući u zajedništvu o načelima i smišljajući plan, a zatim složno surađujući kako bi se ta stvar dovršila. To je tvoja druga odgovornost. Ako možeš preuzeti obje te odgovornosti, onda ćeš dobro izvršiti svoje dužnosti i bit ćeš stvoreno biće koje je u skladu s mjerilom. Dužnosti ljudi ne sastoje se ni od čega više osim od ta dva aspekta. Ako možeš preuzeti stvari koje vidiš i koje si u stanju obaviti, dobro vršeći svoje dužnosti, onda si u skladu s Božjim nakanama.

Postoje li još neka očitovanja uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi? (Nedavno sam imao takvo očitovanje. Dok sam vršio svoje dužnosti, cijeli dan sam se bavio raznim stvarima, a bilo je nekih problema u crkvi koje nisam praktično riješio, već sam ih samo površno odradio. Međutim, neki su ljudi vidjeli da sam svaki dan zauzet vršenjem svoje dužnosti, pa su imali visoko mišljenje o meni i divili mi se. Ne sadrži li i ovo ponašanje elemente uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi? Ne mogu jasno sagledati tu stvar i uvijek se osjećam pomalo sputano.) Je li to svjedočenje o sebi? Ako si ti zauzet vršenjem svojih dužnosti, u stanju si podnijeti patnju i ne žališ se, a Božji izabranici imaju visoko mišljenje o tebi i dive ti se, to je normalno i nije uzrokovano svjedočenjem o sebi. Ti si samo zauzet vršenjem svojih dužnosti i ne razmećeš se sobom niti se hvališeš i ne pričaš neprestano o svojim iskustvima patnje, tako da to nije povezano sa svjedočenjem o sebi. Međutim, mnogi ljudi na površini izgledaju zauzeti dok vrše svoje dužnosti, dok u stvarnosti njihov rad nije donio nikakve rezultate i nisu riješili nikakve probleme. Odobrava li Bog ljude koji su zauzeti na taj način? Ako si ti cijeli dan zauzet jednostavnim problemima koje bi ljudi koji razumiju istinu i shvaćaju načela mogli riješiti za dva sata i osjećaš se prilično umorno i da si mnogo propatio, zar onda ne radiš uzalud? Možeš li zadobiti Božje odobravanje vršeći svoje dužnosti na taj način? (Ne.) Radiš previše neučinkovito! U vezi s tom stvari, moraš tražiti istina-načela. Ponekad ljudi imaju puno posla i doista su zauzeti, što je normalno, ali ponekad nemaju puno posla, a ipak su zauzeti. Što je uzrok tome? Jedan od razloga je taj što tvoj rad nije razumno isplaniran i uređen. Moraš shvatiti ključne radne dužnosti, razumno ih isplanirati i urediti te vršiti svoje dužnosti s većom učinkovitošću. Bog neće odobriti besciljno trčkaranje i uzaludan rad. Druga je situacija kada je tvoja namjera navesti ljude da misle da si ti zauzet i koristiš to sredstvo i lažni privid da zavaravaš druge. Kad god se okupe, neki vođe i djelatnici ne rješavaju stvarne probleme, već umjesto toga daju besmislene primjedbe, neprestano skrećući s teme i govoreći unedogled a da ne dođu ni do kakvog zaključka. Ovaj način zauzetosti – bez težnje za učinkovitošću ili napretkom – naziva se radom u prazno. A kakav je to stav? To je bezvoljan rad, nemar, ubijanje vremena i na kraju još uvijek razmišljanje: „Bez obzira na to što drugi ljudi misle ili što Bog misli, sve dok je moja savjest čista, meni će biti dobro. Barem ne besposličarim, barem ne dobivam besplatan ručak.” Na površini se može činiti da ne besposličariš, da ne dobivaš besplatan ručak, da svaki dan ili prisustvuješ okupljanjima ili vršiš svoju dužnost i da je sve što činiš povezano s radom crkve, ali u stvarnosti, duboko u sebi, ti znaš da stvari koje činiš uopće nisu korisne niti vrijedne i da samo površno odrađuješ posao. To je problematično. Dakle, koliko dobro vršiš svoju dužnost? Ti vrlo dobro znaš da imaš problem, ali ne tragaš za istinom da ga riješiš – to je površnost, otupjelost i nepopustljivost. Koja je posljedica površnosti i odugovlačenja pri vršenju svojih dužnosti? Zasigurno nećeš zadobiti Božje odobravanje, jer ne postupaš po načelima ili učinkovito, a vršenje tvoje dužnosti na taj način je čisto službovanje. Ako si orezan i pruža ti se pomoć, ali se i dalje ne kaješ, pa čak i prigovaraš, negativan si i ljenčariš na poslu, onda jedino možeš biti eliminiran. Dakle, ako ne težiš istini kako bi riješio problem površnosti, bez obzira na to koliko dugo vršiš svoje dužnosti, to neće biti od koristi i nećeš dostići standarde za odano vršenje svojih dužnosti. Vrijedi promisliti o ovom problemu. Bog zahtijeva da ljudi postupaju po načelima, da primjenjuju istinu i da budu iskreni. Ako netko može ući u te istine, onda će postići rezultate u vršenju svojih dužnosti i u najmanju ruku moći će postupati po načelima. U tome su temelj i ključ za podizanje učinkovitosti. Ako netko nema istina-načela, onda bez obzira na to koliko marljivo vrši svoje dužnosti i bez obzira na to koliko dugo radi svaki dan, neće vidjeti stvarne rezultate. Kada prosuđuje vrše li ljudi svoje dužnosti odano, Bog ne gleda koliko dugo vrše svoje dužnosti, već na njihove praktične rezultate i njihovu radnu učinkovitost te na to postupaju li po načelima i u skladu s istinom. Jednostavno rečeno, On gleda imaju li ljudi istinsko iskustveno svjedočenje i ulazak u život u vršenju svojih dužnosti. Ako ljudi nemaju nikakvu istina-stvarnost, onda su samo službenici, ali ako mogu primjenjivati istinu i postupati po načelima, onda je to znak da vrše svoje dužnosti kao Božji narod. Kroz ovu usporedbu može se shvatiti da su samo oni koji su u skladu s mjerilom u vršenju svojih dužnosti Božji narod. Oni koji nisu u skladu s mjerilom u svojim dužnostima, koji su uvijek površni, jesu službenici. Ako netko može doći do razumijevanja istine i postupati po načelima, onda mu vršenje bilo koje dužnosti neće predstavljati problem, te sve dok neko vrijeme pipaju naokolo, na kraju će vršiti svoje dužnosti na način koji je u skladu s mjerilom. Što se tiče onih koji su previše niskog kova ili koji su uvijek površni, bit će im teško ispuniti zahtjeve, a vršenje njihovih dužnosti nije ništa više od službovanja. Što se tiče nerazumnih ljudi, glupana i ljudi loše ljudskosti koji ne rade kako treba, ne prihvaćaju istinu bez obzira na to kako im se o njoj govori u zajedništvu i nastavljaju postupati nepromišljeno, oni mogu biti samo eliminirani i prepušteni da vjeruju u Boga kako god žele. Dakle, ako netko ne vrši svoju dužnost po načelima i svaki dan besciljno trčkara uokolo i uzalud trati vrijeme, onda mora brzo tragati za istinom da to riješi i postupati po načelima. Trebao bi biti u stanju normalno vršiti svoju dužnost svaki dan i ne biti zadovoljan samo time što je dugo radio, pridajući važnost učinkovitosti i postizanju konkretnih rezultata – samo takvi ljudi su ljudi koje Bog odobrava i koji odano vrše svoje dužnosti.

Danas ima mnogo ljudi koji slijede Boga i obavljaju svoje dužnosti, no jedan dio njih nikada nije težio istini te, kada obavljaju svoje dužnosti, uvijek postupaju samovoljno i po vlastitim željama, radeći što god hoće. Ne čine velike pogreške, ali neprestano čine male, a osobito se čini da su svakodnevno zaposleni, dok u stvarnosti jedva da su obavili ikakav valjan posao i samo trate vrijeme. Moglo bi se reći i da rade samo da bi preživjeli. Nisu li takvi ljudi u opasnosti? Ako netko uvijek pristupa svojim dužnostima i Božjem poslanju s takvim stavom nepoštovanja, kakve će biti posljedice? Neučinkovit rad i smjena s dužnosti blaga je posljedica – ako netko čini razna zla djela, treba ga ukloniti, a Bog će takvog čovjeka predati Sotoni. Što znači biti predan Sotoni? Znači da se Bog više neće brinuti o njemu, da ga Bog neće spasiti te da će on krenuti krivim putem i potom biti kažnjen. Ti ovo razumiješ, zar ne? Sada je vrijeme kada Bog razotkriva ljude i ako ti trenutačno ne slijediš ispravan put, Bog će iskoristiti praktično okruženje da ti pruži priliku da prepoznaš svoje probleme. Međutim, jednom kad spoznaš da ti je Bog dao neko vrijeme da promisliš, da ti Bog daje posljednju priliku, ako se i dalje ne okreneš i tvrdoglavo nastaviš površno obavljati svoju dužnost, tada će Bog djelovati. Kada je Bog namjeravao uništiti grad Ninivu, je li to učinio odmah? Nije. Koji je bio prvi Božji korak kada je djelovao? Prvo je obavijestio Jonu i izričito mu rekao kako će se cijeli proces odvijati i koje su Njegove namjere. Nakon toga, Jona je otišao u Ninivu i obišao cijeli grad, objavljujući: „Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena” (Jona 3,4). Ova je poruka doprla do ušiju svih; čuli su je muškarci i žene, mladi i stari i ljudi iz svih slojeva društva – bila je poznata svakom kućanstvu, pa čak je i njihov kralj čuo vijest. Zašto je Bog postupio na takav način? Promatrajući ovo, može se vidjeti da, bilo da spašava ljude, razotkriva ih ili kažnjava, načini na koje postupa s ljudima imaju svoje postupke i načela. On ne djeluje na temelju trenutnog poriva, uništavajući odmah nekoga tko Mu se ne sviđa. Umjesto toga, On pusti da prođe neko vrijeme. Koji je Njegov cilj u tome što dopušta da prođe neko vrijeme? (Da dopusti ljudima da se pokaju.) Svrha je da stanovnici Ninive saznaju što će On učiniti, da im se omogući da promisle i malo-pomalo shvate Njegove namjere te se postupno počnu vraćati. Postoji proces u kojem ljudi ovo spoznaju, a tih 40 dana je vrijeme koje je Bog dao ljudima da se vrate. Ako se ni nakon 40 dana ne vrate i ne priznaju Mu svoje grijehe, tada će Bog obaviti tu stvar u skladu s onim što je rekao da će učiniti. To je zato što Bog stoji iza Svojih riječi, i ono što kaže, bit će i učinjeno – u tim riječima nema laži. Dakle, kakva je bila reakcija stanovnika Ninive kada su primili ovu vijest? Jesu li se odmah odjenuli u kostrijet i pepeo? Ne, postojao je proces. U početku su ljudi možda sumnjali: „Bog će nas uništiti; je li On to zaista rekao? Što smo učinili?” Nakon toga, sva su kućanstva obavještavala jedna druga o tome i zajedno raspravljala. Osjetili su da je došla kriza i da su na raskrižju života i smrti. Dakle, što su trebali učiniti? Priznati i pokajati se, ili biti sumnjičavi i opirati se? Ako bi uistinu odabrali biti sumnjičavi i opirati se, posljedica bi bila da bi nakon 40 dana bili uništeni, ali ako bi priznali svoje grijehe i vratili se, još uvijek bi imali slamku spasa. Nakon što su danima raspravljali o ovome na svim razinama, iznimno mali broj građana bio je u stanju zauzeti stav priznanja svojih grijeha i povratka. Bili su u stanju pokloniti se u štovanju, prinijeti žrtve ili pokazati neka dobra ponašanja i očitovanja. Ali postojala je jedna najvažnija osoba koja je spasila ovaj grad – tko je to bio? Bio je to kralj Ninive. Naredio je cijeloj zemlji, od kralja do najnižeg pučanina, da se odjenu u kostrijet i pepeo, da priznaju svoje grijehe i pokaju se pred Bogom Jahvom. Nakon izdavanja takve naredbe, je li se itko u gradu usudio ne poslušati? Kralj ima takvu moć. Da je moć koju je imao iskoristio za činjenje loših stvari, tada bi narod te zemlje pretrpio veliku nesreću, ali umjesto toga on je tu moć upotrijebio za činjenje dobrih stvari, za pitanje štovanja Boga i vraćanja Njemu, i grad je bio pošteđen, narod cijele zemlje je bio spašen, i imali su nadu da će im biti oprošteno. Nije li o ovome odlučila jedna jedina misao ovoga kralja? Da je rekao: „Bez obzira jeste li se vi voljni pokajati, ja se neću pokajati; snalazite se sami. Ja ne vjerujem u takve stvari i nisam učinio nikakvo zlo. Štoviše, imam status, pa što mi Bog može? Može li me svrgnuti s prijestolja? Ako grad bude uništen, neka bude. I bez tih pučana ja ću i dalje biti kralj, baš kao i prije!” Što da je imao takvu ideju, takav način razmišljanja? Tada bi mnogo manje pučana bilo spašeno, a Bog bi na kraju možda selektivno izveo one ljude koji su se bili voljni pokajati. Nakon što bi ih On izveo, oni koji bi radije umrli nego se pokajali bili bi uništeni zajedno s gradom, a naravno i kralj bi bio među njima. A što se tiče onih koji su se bili voljni pokajati, oni bi mogli nastaviti živjeti nakon što bi ih Bog izveo iz grada. Ali, najbolja stvar u vezi s ovim bila je ta što je kralj Ninive bio u stanju povesti primjerom odjenuvši se u kostrijet i pepeo, te također reći pučanima grada, bili oni žene ili muškarci, mladi ili stari – bez obzira tko su, bez obzira koliko visok dužnosnik ili koliko nizak seljak – od plemića do običnih građana, da se svi moraju odjenuti u kostrijet i pepeo i kleknuti pred Bogom Jahvom u štovanju, prostrti se i priznati svoje grijehe, izraziti svoj stav povratka, odvratiti se od svojeg zlog puta i napustiti zlo u svojim rukama, pokajati se Bogu i moliti Ga da ih ne uništi. Kralj Ninive poveo je primjerom pokajavši se i priznavši svoje grijehe Bogu, i time je spasio cjelokupno stanovništvo grada, a mnogi su ljudi imali koristi zajedno s njim. Time što je poveo primjerom, njegova je moć postala vrijedna. To što je ovaj kralj poveo svoj narod da se vrati pred Boga, nešto je čega se Bog sjeća.

Ima li za vas ikakve koristi od ovako detaljnog razgovora u zajedništvu o tome kako antikristi uzdižu sebe i svjedoče o sebi? Ako nakon ovakvih opetovanih razgovora, navođenja primjera, pripovijedanja, korištenja različitih sredstava i izraza za opis i definiranje, ljudi i dalje ne razumiju, tada im uistinu nedostaje duhovno razumijevanje, a takve je ljude nemoguće spasiti. Koji je cilj ovako detaljnog razgovora? Cilj je osigurati da ono što ljudi čuju, razumiju i prihvate nakon ovih riječi ne budu doktrine, doslovno značenje, niti određeni izraz, već istina o stvarnom stanju stvari te neke istine i načela vezana uz ljudsku bit, njihovo postojanje i njihov život. Ako vi možete usporediti ove izreke ili primjere o kojima sam govorio sa svojim stvarnim stanjem ili s onim što razotkrivate u vlastitom životu, tada vi možete razumjeti istinu i vi ste osobe s duhovnim razumijevanjem. Uspoređivati ih znači povezivati svaki primjer i stvar o kojoj se raspravlja sa svojim stanjem, i povezivati svaki aspekt istine o kojem se razgovara sa svojim vlastitim stanjem i svojim vlastitim razotkrivanjima. Ako znaš kako povezati te stvari i to primijeniti, tada imaš duhovno razumijevanje, imaš nadu da ćeš ući u istina-stvarnost i možeš razumjeti istinu. Ako ne razumiješ, bez obzira na to što se kaže, ako ne možeš povezati te stvari sa sobom, ako osjećaš da bez obzira na to što čuješ to nema nikakve veze s onim što razotkrivaš i s tvojom vlastitom priroda-biti, i ako ne možeš pronaći povezanost, tada si potpuno neuk i ništa ti ne ulazi u glavu; nedostaje ti duhovno razumijevanje. Takvi ljudi kojima nedostaje duhovno razumijevanje sposobni su samo za službovanje i ne mogu ući u istina-tvarnost. Ljudi koji žele postići spasenje moraju ući u istina-stvarnost, a da bi se ušlo u istina-stvarnost, treba razumjeti ove riječi i razumjeti ove priče i okolnosti o kojima sam govorio, kao i što su svaka stvar, svaka vrsta razotkrivanja te bit svake vrste osobe i njihova očitovanja i stanja, te postati sposoban sve to usporediti sa sobom. Samo na taj način mogu razumjeti istinu; ako ne dosegnu tu točku, ne mogu je razumjeti. To je slično kao kad ljudi uzgajaju kokoši – ako netko uzgaja kokoš pola godine, a ona još nije snijela jaje, može li se reći da ta kokoš ne nosi jaja? (Ne.) Ako vlasnik ima tu kokoš tri godine i hrani je žitaricama i zelenjem, ali bez obzira što jede ona i dalje ne nosi jaje, može li se onda reći da ta kokoš ne nosi jaja? (Da.) Dakle, kada su u pitanju ljudi, neki od njih ne razumiju bez obzira na to koje propovijedi slušaju i bez obzira na to kako im ti dijeliš istinu. To je osoba bez duhovnog razumijevanja. Postoji i druga vrsta osobe, ona koja može razumjeti što je čula, ali to ne provodi u djelo, ne preobraća se. S takvom je osobom gotovo i ista je kao ljudi iz grada Sodome – osuđena da bude predmet uništenja. Antikristi pripadaju toj kategoriji ljudi; oni se neće preobratiti bez obzira na to kako im ti dijeliš istinu. Je li to samo nepopustljiva narav? (Ne.) Oni imaju priroda-bit koja se protivi Bogu i neprijateljski je nastrojena prema istini i za takvu ne postoji šansa da razumije istinu. Oni od istine čine neprijatelja, protive se istini i Bogu i neprijateljski su nastrojeni prema pozitivnim stvarima, pa kad im ti dijeliš istinu, oni to ne tretiraju kao istinu, već kao neku vrstu teorije, učenosti ili doktrine. Nakon što poslušaju razgovor, time opreme svoje srce kako bi se kasnije mogli hvaliti i stjecati vlastite interese, status, slavu i dobitak. To je njihov cilj. Bez obzira na to kako dijeliš istinu i bez obzira na to o kojim primjerima raspravljaš, ne možeš ih preobraziti i ne možeš promijeniti njihove namjere niti način na koji rade stvari. Oni su netko tko ne teži istini. Ljude koji ne prihvaćaju istinu i ne primjenjuju istinu nakon što su je čuli, istina ne može promijeniti, i Bog neće spasiti takve ljude. Oni ove vrste u biti se mogu okarakterizirati kao ljudi koji su neprijateljski nastrojeni prema istini, a da budemo precizniji, oni su antikristi. To je razlika između antikrista i običnih ljudi.

Neki ljudi imaju narav antikrista i često razotkrivaju određene iskvarene naravi, ali istovremeno dok imaju takva razotkrivanja, oni također promišljaju o sebi i spoznaju sebe te su u stanju prihvatiti i primijeniti istinu te se, nakon nekog vremena, na njima može vidjeti promjena. Oni su mogući predmeti spasenja. Postoje oni koji, izvana, izgledaju sposobni ostavljati stvari, trošiti se, trpjeti teškoće i plaćati cijenu, ali u svojoj priroda-biti, osjećaju odbojnost prema istini i mrze je. Kada im dijeliš istinu, osjećaju odbojnost prema njoj i pružaju otpor. Drijemaju i zaspu tijekom okupljanja i propovijedi. Smatraju ih dosadnima, pa čak i ako razumiju ono što čuju, ne provode to to u djelo. Postoje drugi koji naizgled pažljivo slušaju propovijedi, ali njihovo srce ne žeđa za istinom i njihov stav prema Božjim riječima je da ih procjenjuju kao neku vrstu duhovnog znanja ili teorije. I tako, bez obzira na to koliko su godina vjernici ili koliko su Božjih riječi pročitali ili koliko su propovijedi čuli, nema promjene u njihovom pogledu na težnju za statusom i cijenjenje moći ili u njihovom stavu odbojnosti prema istini, mržnje prema istini i opiranja Bogu. Oni su arhetipski antikristi. Ako ih razotkriješ govoreći: „Ono što radiš jest pokušaj da pridobiješ ljude, a kada uzdižeš sebe i svjedočiš o sebi, ti obmanjuješ ljude i nadmećeš se s Bogom za status. To su djela Sotone i antikrista,” jesu li oni sposobni prihvatiti takvu osudu? Nipošto. Što oni misle? „Ispravno je da postupam na ovaj način, i tako i postupam. Bez obzira na to kako me osuđuješ, bez obzira na to što kažeš i bez obzira koliko se to činilo ispravnim, neću odustati od ovakvog načina rada, ove želje, ove težnje.” Dakle, utvrđeno je: to su antikristi. Ništa što kažeš ne može promijeniti njihove poglede, namjere, ciljeve, ambicije ili želje. To je arhetipska priroda-bit antikrista; nitko ih ne može promijeniti. Bez obzira na to kako ljudi s njima razgovaraju u zajedništvu o istini, ili koji jezik ili riječi koriste, bez obzira na vrijeme, prostor ili kontekst, ništa ih ne može promijeniti. Bez obzira na to kako se njihovo okruženje mijenja, bez obzira na to kako se ljudi, događaji i stvari oko njih mijenjaju i bez obzira na to kako se vremena mijenjaju ili koliko velike znakove i čuda Bog pokazuje, koliko im milosti Bog udjeljuje ili čak kako ih Bog kažnjava, način na koji vide stvari i njihovi planovi nikada se neće promijeniti, a njihova ambicija i želja da preuzmu vlast nikada se neće promijeniti. Njihov način ponašanja i komunikacije s drugima nikada se neće promijeniti, kao ni njihov stav mržnje prema istini i Bogu. Kada drugi ukažu na to da ono što rade jest uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi te pokušaj zaluđivanja ljudi, oni promijene svoj način govora u onaj kojem drugi ne mogu naći zamjerku niti ga razlučiti. Koriste još lukavija sredstva kako bi nastavili provoditi svoj vlastiti osobni pothvat i postigli svoj cilj da vladaju i imaju kontrolu nad Božjim izabranim narodom. To je ono što se očituje u antikristu i to proizlazi iz biti antikrista. Čak i kada bi im Bog kazao da će biti kažnjeni, da je njihov kraj došao, da su prokleti, bi li to moglo promijeniti njihovu bit? Bi li to moglo promijeniti njihov stav prema istini? Bi li to moglo promijeniti njihovu ljubav prema statusu, slavi i dobitku? Ne bi moglo. Pretvaranje ljudi koje je Sotona iskvario u ljude s normalnom ljudskošću koji štuju Boga jest djelo Božje; to se može postići. Ali je li moguće pretvoriti demone, ljude koji su odjeveni u ljudsku kožu, ali čija je bit sotonska i koji su neprijateljski nastrojeni prema Bogu, u normalne ljude? To bi bilo nemoguće. Bog ne vrši takvu vrstu djela; ti ljudi nisu uključeni među one koje Bog spašava. Kako, onda, Bog donosi presudu o takvim ljudima? Oni su od Sotone. Nisu predmet Božjeg odabira ili spasenja; Bog ne želi takve ljude. Bez obzira koliko dugo vjeruju u Boga, koliko su patili ili što su postigli, njihovi se planovi neće promijeniti. Neće odustati od svojih ambicija ili želja, a još manje će se odreći svoje motivacije i žudnje da se nadmeću s Bogom za status i za ljude. Takvi su ljudi pravi antikristi.

Neki ljudi kažu: „Ne čine li antikristi zlo i ne opiru li se Bogu zbog trenutačne smušenosti? Kad bi Bog pokazao neke znakove i čuda ili ih blago kaznio, tako da bi mogli vidjeti Boga, ne bi li tada bili u stanju priznati Boga i pokoriti Mu se? Ne bi li tada bili u stanju prihvatiti i priznati da je Bog istina i ne nadmetati se više s Bogom za status? Nije li slučaj da nemaju vjere jer nisu svjedočili tome da Bog pokazuje ikakve znakove i čuda ili vidjeli Božje duhovno tijelo, pa su stoga vrlo slabi i onda ih Sotona zavara?” Ne, to nije slučaj. Ambicije, želje i bit antikrista u potpunosti su odvojeni i drugačiji od onih kod nekoga tko je privremeno prevaren i budalast te ne razumije istinu. Antikristi urođeno posjeduju sotonsku prirodu i od rođenja osjećaju odbojnost prema istini i mrze je. Oni su Sotone koji su nepomirljivi s Bogom, koji se opiru Bogu i nadmeću se s Bogom do samog kraja i oni su živi Sotone koji nose ljudsku kožu. Takvi se ljudi opisuju kao antikristi prema svojoj priroda-biti, pa koju onda ulogu mogu igrati i što mogu činiti u Božjoj kući? Oni prekidaju, ometaju, ruše i uništavaju Božje djelo. Ti ljudi ne mogu, a da ne čine te stvari u Božjoj kući. Oni su takva vrsta, imaju sotonsku prirodu i baš su poput vukova koji ulaze među stado, s namjerom da prožderu ovce – to je njihova jedna i jedina svrha. Gledano iz drugog kuta, zašto Bog dopušta da se ti ljudi pojavljuju u Njegovoj kući? Zato da Božji izabrani narod može rasti u razlučivanju. Mogu li ljudi jasno vidjeti kakva je stvar đavao Sotona, koja je bit njegovih riječi i djela, koje naravi razotkriva ili kako navodi ljude na pogrešan put i opire se Bogu u svijetu? Kada se spomene đavao Sotona, ljudi ne mogu jasno reći je li to točno đavao ili Sotona; osjećaju da je to apstraktno i prazno, da nije dovoljno konkretno. „Gdje je Sotona?” pitaju. „U zraku,” dolazi odgovor. „Pa, koliko je onda velik Sotona? Koja čuda on konkretno izvodi? Kako se konkretno suprotstavlja Bogu? Koja je njegova priroda-bit?” Ljudima se to sve čini vrlo apstraktnim, nejasnim i praznim. Međutim, kroz očitovanja i razotkrivanja antikrista, oni mogu te stvari povezati s onim što Sotona čini i s njegovom priroda-biti i tada sve postaje konkretno i više nije apstraktno ili prazno. Jednom kad sve postane konkretno, ljudi ga tada mogu čuti kako govori, vidjeti njegovo ponašanje i pažljivo razlučiti njegovu priroda-bit. Zar ovako ne osjećaju da bit đavla Sotone o kojoj Bog govori postaje konkretnija i stvarnija te da je mogu praktično povezati sa stvarnim očitovanjima? Neki su ljudi nezrelog rasta i ne razumiju istinu te ih antikrist zavara nekom trenutačnom budalaštinom i navede ih na pogrešan put, pa odu na godinu-dvije. Kada se vrate u Božju kuću, shvate da nije dobar osjećaj slijediti Sotonu. Kada ti ljudi prvi put počnu slijediti antikriste, osjećaju da imaju dovoljno razloga i veliko samopouzdanje, govoreći: „Višnji ne želi da slijedimo antikriste, ali mi ćemo ih svejedno slijediti i jednog dana će se dokazati da smo bili u pravu!” Rezultat toga je da nakon nekog vremena osjete da su izgubili djelo Duha Svetoga, ne mogu osjetiti nikakvu potvrdu u svojem srcu. Njima se čini kao da Bog više nije s njima, da je njihova vjera izgubila smisao i smjer te postupno sve više i više razlučuju antikriste. Prethodno su mislili da antikristi zaista razumiju istinu i da slijedeći ih ne mogu pogriješiti u svojoj vjeri, ali sada vide da antikristi imaju ozbiljnih problema, da antikristi govore kao da razumiju istinu, a ipak nikada ne primjenjuju istinu – to je činjenica. Vide da su slijedili antikriste tako dugo, a nisu zadobili nimalo istine te da je zaista vrlo opasno nastaviti slijediti antikriste i tako osjećaju kajanje, odbacuju antikriste i dobivaju volju vratiti se u Božju kuću. Jednom kad Božja kuća primi takve ljude natrag, od njih se traži da ispričaju svoje iskustvo i oni kažu: „Taj je antikrist bio tako dobar u zaluđivanju ljudi. Tada mi se činio ispravnim bez obzira kako sam o njemu razmišljao, ali rezultat je bio da nisam zadobio ništa, nisam razumio nikakvu istinu i nisam posjedovao ni trunku istina-stvarnosti nakon što sam ga slijedio dulje od godinu dana. Potratio sam dragocjeno vrijeme. Zaista sam pretrpio tako velik gubitak!” Ovo iskustvo neuspjeha postaje njihovo najdublje sjećanje. Nakon što se vrate u Božju kuću, što više slušaju propovijedi, to više razumiju istinu i srca im postaju svjetlija. Kada se prisjete vremena koje su proveli slijedeći te antikriste i vide kako su pretrpjeli gubitak, počnu osjećati da su antikristi zaista Sotone i da su u osnovi bez istine, da je samo Bog istina, i ne usuđuju se više slijediti drugog čovjeka. Kada ponovno dođe vrijeme za izbor vođe, glasuju vrlo oprezno, misleći: „Ako glasujem za tu-i-tu osobu, možda pomažem da se izabere antikrist. Ako ne glasujem za nju, to bi moglo spriječiti da se izabere antikrist. Moram biti oprezan i procjenjivati ljude prema načelima.” Nisu li njihovi postupci sada utemeljeni na načelima i mjerilima? (Da, jesu.) To je dobra stvar. Neke ljude zalude antikristi i oni kažu: „Zašto se ovo dogodilo nama? Jesmo li ostavljeni od Boga po strani? Zar se On više ne brine o nama?” U takvoj situaciji, bi li pristao da ti Bog kaže da ne slijediš antikriste? Ne, ne bi. I dalje bi ustrajao u tome da ih slijediš i sve što bi Bog mogao učiniti bilo bi da ti to dopusti i onda te nauči lekciju koristeći činjenice. Nakon što neko vrijeme slijediš antikriste, iznenada se osvijestiš i vidiš da si pretrpio gubitak u svom životu i tek tada osjećaš kajanje i postaješ voljan odbaciti antikriste i ponovno se vratiti pred Boga. Srećom po tebe, Bog je tolerantan i milosrdan, i On te i dalje želi. Da te ne želi, tada bi bio potpuno gotov, ne bi više imao prilike postići spasenje – nema dobrog svršetka u slijeđenju antikrista.

Morate jasno vidjeti antikriste i ispravno ih prepoznati. Morate znati kako razlučiti različita očitovanja antikrista i, istovremeno, trebali biste jasno znati da postoje mnoge stvari koje su zajedničke vašoj vlastitoj priroda-biti i antikristima. To je zato što svi vi pripadate čovječanstvu koje je Sotona iskvario, a jedina je razlika u tome što su antikristi potpuno pod Sotoninom kontrolom te su postali Sotonini suučesnici i govore u njegovo ime. Ti također pripadaš iskvarenom čovječanstvu, ali si u stanju prihvatiti istinu i imaš nadu da ćeš postići spasenje. Međutim, postoje mnoge stvari u smislu biti koje su ti zajedničke s antikristima i tvoje metode i ciljevi su isti. Samo što si, jednom kad čuješ istinu i poslušaš propovijedi, u stanju promijeniti smjer, a sposobnost promjene smjera određuje da imaš nadu da ćeš postići spasenje – to je razlika između tebe i antikrista. Stoga, kada razotkrivam antikriste, ti bi se također trebao prepoznati u tome i uvidjeti koje su ti stvari zajedničke s antikristima te koja očitovanja, naravi i aspekte biti dijeliš s njima. Postupajući tako, nećeš li tada biti u stanju bolje spoznati sebe? Ako uvijek osjećaš otpor, vjerujući da nisi antikrist, osjećajući snažnu mržnju prema antikristima i nisi voljan napraviti tu usporedbu ili promisliti o sebi i razumjeti koji put slijediš, kakva će onda biti posljedica? Sa sotonskom naravi, vrlo ćeš vjerojatno postati antikrist. To je zato što nijedan antikrist ne teži namjerno postati antikrist pa onda to i postane; to je zato što oni ne teže istini i prirodnim tijekom na kraju slijede put antikrista. Nisu li svi oni u vjerskom svijetu koji ne ljube istinu antikristi? Svaka pojedina osoba koja ne promišlja o svojoj vlastitoj priroda-biti i ne razumije je te koja vjeruje u Boga prema svojim predodžbama i uobraziljama, jest antikrist. Jednom kad kročiš na put antikrista, jednom kad stekneš status, a u kombinaciji s činjenicom da imaš neke darove i znanje i svi ti se dive, tada, kako se vrijeme koje provodiš radeći produljuje, zauzimaš mjesto u srcima ljudi. Kako rad za koji si odgovoran raste u opsegu, dolaziš do toga da vodiš sve više i više ljudi, stječeš sve više i više kapitala i tada postaješ istinski Pavao. Ovisi li sve to o tebi? Nisi imao plan slijediti taj put, ali kako to da si nesvjesno kročio na put antikrista? Jedan važan razlog za to jest da ako ne težiš istini, sasvim ćeš sigurno težiti statusu i ugledu, bavit ćeš se svojim vlastitim pothvatom, sve dok na kraju, ne bivajući toga svjestan, ne budeš slijedio put antikrista. Ako ljudi koji slijede put antikrista ne promijene smjer na vrijeme, tada će, kada steknu status, vrlo vjerojatno postati antikristi – taj je rezultat neizbježan. Ako ne mogu jasno vidjeti tu stvar, tada su u opasnosti, jer svi posjeduju iskvarene naravi i svi vole ugled i status; ako ne ljube istinu, tada su vrlo skloni padu zbog ugleda i statusa. Bez Božjeg suda i grdnje, svatko bi slijedio put antikrista i pao zbog ugleda i statusa i to je nešto što nitko ne može poreći. Kažeš: „Imam ta razotkrivanja samo povremeno, to su samo privremena očitovanja. Iako imam istu bit kao i antikristi, ipak sam različit od antikrista jer nemam tako velike ambicije kao oni. Također, dok obavljam svoju dužnost, neprestano promišljam o sebi, osjećam kajanje i tragam za istinom i postupam u skladu s istina-načelima. Sudeći po mom ponašanju, nisam antikrist i ne želim to biti, stoga ne mogu nikako postati antikrist.” Možda nisi antikrist upravo sada, ali možeš li osigurati da nećeš slijediti put antikrista i postati antikrist? Možeš li dati takvo jamstvo? Ne, ne možeš. Pa, kako onda možeš dati takvo jamstvo? Jedan jedini način da se to učini jest težiti istini. Kako onda trebaš težiti istini? Imaš li način za to? Prvo, moraš priznati činjenicu da dijeliš istu narav-bit kao i antikristi. Iako sada nisi antikrist, što je za tebe najsmrtonosnija i najopasnija stvar? To je da posjeduješ istu priroda-bit kao i antikristi. Je li to dobra stvar za tebe? (Ne.) Zasigurno nije. To je za tebe smrtonosno. Stoga, dok slušaš ove propovijedi koje razotkrivaju različita očitovanja antikrista, nemoj misliti da te stvari nemaju nikakve veze s tobom; to je pogrešan stav. Pa kakav onda stav trebaš imati da bi prihvatio te činjenice i očitovanja? Usporedi se s njima, priznaj da imaš priroda-bit antikrista, a zatim ispitaj sebe kako bi otkrio koja su od tvojih očitovanja i razotkrivanja istovjetna onima antikrista. Prvo, priznaj tu činjenicu – nemoj se prikrivati ili uljepšavati. Put kojim hodaš jest put antikrista, stoga je u skladu s činjenicama reći da si antikrist; samo što te Božja kuća još nije obilježila kao takvog i daje ti priliku da se pokaješ, to je sve. Razumiješ li? Prvo, prihvati i priznaj tu činjenicu, a zatim ono što moraš učiniti jest doći pred Boga i zamoliti Ga da te dovede u red i obuzda. Nemoj odstupiti od svjetla Božje prisutnosti niti napustiti Njegovu zaštitu i na taj ćeš način biti obuzdan svojom savješću i razumom kada nešto činiš, a također ćeš imati Božje riječi da te prosvjetljuju, vode i obuzdavaju. Štoviše, imat ćeš djelo Duha Svetoga da te usmjerava, da uredi ljude, događaje i stvari oko tebe da ti služe kao upozorenja i da te dovedu u red. Kako te Bog upozorava? Bog djeluje na mnogo načina. Ponekad će Bog prouzročiti da imaš očit osjećaj u svom srcu, dopuštajući ti da jasno shvatiš da trebaš biti obuzdan, da ne možeš postupati samovoljno, da ćeš, ako pogriješiš, osramotiti Boga i napraviti budalu od sebe, i tako se obuzdaš. Nije li to način na koji te Bog štiti? To je jedan način. Ponekad će te Bog prekoravati u tebi i iznijeti ti jasne riječi kako bi ti rekao da je takvo postupanje sramotno, da On to prezire, da je to prokleto, to jest, On koristi jasne riječi da te prekorava kako bi se ti prepoznao u njima. Koji je Božji cilj u prekoravanju na ovaj način? On to čini kako bi tvoja savjest nešto osjetila, a kada nešto osjetiš, razmotrit ćeš utjecaj, posljedice i vlastiti osjećaj srama te ćeš pokazati suzdržanost u svojim postupcima i praksi. Jednom kad budeš imao mnogo takvih iskustava, otkrit ćeš da, iako su te iskvarene naravi ukorijenjene u ljudima, kada ljudi postanu sposobni prihvatiti istinu i jasno vide istinu o svojim vlastitim iskvarenim naravima, oni se mogu ciljano pobuniti protiv svog tijela; kada ljudi postanu sposobni provesti istinu u djelo, njihova sotonska narav biva očišćena i promijenjena. Čovjekova sotonska narav nije neuništiva ili nepromjenjiva – kada postaneš sposoban prihvatiti istinu i provesti istinu u djelo, tvoja će sotonska narav prirodno biti slomljena i zamijenjena. Jednom kad okusiš koliko je slatko provoditi istinu u djelo, pomislit ćeš: „Bio sam tako besraman prije. Bez obzira koliko su moje riječi bile besramne ili kako sam uzdizao sebe da me drugi obožavaju, nisam osjećao sram i nisam imao nikakve svijesti nakon toga. Sada osjećam da je postupanje na taj način bilo pogrešno i da sam se osramotio, i osjećam se kao da me mnoge oči promatraju.” To je Božje djelo. On ti daje osjećaj, i osjećao bi se kao da sam sebe prekoravaš, i tada nećeš činiti zlo niti se držati svog puta. Nesvjesno, tvoji načini uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi postaju sve rjeđi, sve više pokazuješ suzdržanost i sve više osjećaš da je postupanjem na ovaj način tvoje srce spokojno i tvoja savjest mirna – to je življenje u svjetlu i više nema potrebe biti kao na iglama ili koristiti laži ili ugodne riječi kako bi se zamaskirao. U prošlosti si svakodnevno lagao i održavao laži kako bi zaštitio svoj ugled. Svaki put kad bi slagao, morao si zatim tu laž održavati, sve u strahu da ćeš se odati. Rezultat toga bio je da si lagao sve više i više, a kasnije si morao ulagati velik napor i razbijati glavu kako bi održao svoje laži; živio si život koji nije nalikovao ni ljudskom ni demonskom. Život ti je bio tako iscrpljujuć! Sada težiš biti poštena osoba i možeš otvoriti svoje srce i govoriti stvari koje su stvarne. Nema potrebe da svakodnevno lažeš i održavaš svoje laži, više nisi sputan lažima, mnogo manje patiš, živiš život koji je sve opušteniji, slobodniji i oslobođeniji, duboko u svom srcu uživaš u osjećaju mira i radosti – kušaš slatkoću ovog života. I dok kušaš slatkoću ovog života, tvoj unutarnji svijet više nije lažljiv, opak ili lažan. Umjesto toga, sada si voljan doći pred Boga, moliš se Bogu i tragaš za istinom kada imaš problem, u stanju si razgovarati o tome s drugima kada imaš problem i više ne djeluješ jednostrano ili samovoljno. Sve više i više osjećaš da je način na koji si prije radio stvari bio vrijedan prijezira i više ne želiš raditi stvari na taj način. Umjesto toga, postupaš na svaki način koji je u skladu s istinom, s razumom i s Božjim nakanama; način na koji postupaš se promijenio. Kada budeš u stanju postići te stvari, ne znači li to da si odstupio s puta antikrista? A kada odstupiš s puta antikrista, ne znači li to da si kročio na put spasenja? Kada kročiš na put spasenja i često dolaziš pred Boga, tvoj stav, namjere, perspektiva, tvoji životni ciljevi i smjer u životu više nisu u suprotnosti s Bogom, počinješ voljeti pozitivne stvari i počinješ voljeti pravednost, pravdu i istinu. Kada se to dogodi, tvoje srce i najdublje misli počeli su se preobražavati. Kada kročiš na put spasenja, možeš li i dalje postati antikrist? Možeš li se i dalje namjerno opirati Bogu? Ne, ne možeš, i sada si izvan opasnosti. Samo ulaskom u to stanje ljudi će biti na pravom putu vjere u Boga, i samo traganjem za istinom i njenim prihvaćanjem na ovaj način mogu odbaciti probleme, kontrolu i ometanje uzrokovano njihovom sotonskom prirodom i prirodom antikrista. Jesi li sada kročio na pravi životni put težnje za istinom? Ako ne, požuri i marljivo se trudi da na njega stupiš. Ako ne možeš stupiti na put težnje za istinom i dalje ćeš živjeti u opasnosti – svi oni koji hodaju putem antikrista u opasnosti su da budu eliminirani u bilo kojem trenutku.

Većina se ljudi, dok obavlja svoju dužnost, bori protiv vlastite naravi antikrista, iscrpljena od borbe za ugled, status, novac i interese, iscrpljenog i uma i tijela. Pa, kada se taj problem može riješiti? Samo težeći istini i bivajući u stanju prihvatiti istinu možeš postupno odbaciti sputanost i okove svoje priroda-biti antikrista i prouzročiti da tvoja sotonska narav postupno slabi i nestaje, i čineći to, imat ćeš nadu da ćeš se osloboditi Sotonine vlasti. Jeste li plakali potajno zbog ovih stvari, osjećajući da se nikada ne možete promijeniti, nikada voljeti istinu i nikada postupati u skladu s istina-načelima i mrzeći sebe toliko da se udarate po licu i ronite gorke suze? Jeste li to činili mnogo puta? Ako netko to nije činio mnogo puta, ne čini li ga to otupjelim? Takva osoba nikada ne može opaziti da je iskvarena, a ipak vjeruje da dobro radi, da je dobroga kova i nadarena, da razumije mnoge istine i da u mnogim stvarima može postupati u skladu s načelima, osjećajući se vrlo sigurno – takva je osoba otupjela, misli da je sjajna i to je za nju vrlo opasno! Možete li sada zaista opaziti da je vaš rast premalen, da ste daleko od odbacivanja svoje iskvarene naravi i da ste još uvijek u opasnoj zoni? Ljudi koji ne teže istini nemaju tu percepciju, kao ni ljudi koji su bez djela Duha Svetoga. Većina ljudi je ošamućena i smušena i oni misle da, sve dok obavljaju svoju dužnost uredno i ne čine zlo, ne slijede put antikrista i da, sve dok ne čine svakojaka zla, nisu antikristi. Zbog toga su većinu vremena u stanju otupjelosti, često zadovoljni sobom, misleći da su sjajni i da će uskoro postići spasenje te da put antikrista nema nikakve veze s njima. Vaše svakodnevne molitve mogu se koristiti za procjenu jesi li u tom stanju ili ne. Za što se molite kad svakodnevno dolazite pred Boga? Ako svakodnevno govoriš: „O, Bože, volim Te! O, Bože, voljan sam Ti se pokoriti! O, Bože, voljan sam ispuniti poslanje koje si mi dao! Mogu vjerno obavljati svoju dužnost i imam odlučnost da Ti udovoljim i da me Ti usavršiš. Bez obzira na to koja očitovanja antikrista posjedujem ili koliko malo poznajem sebe, Ti me i dalje voliš i želiš me spasiti”, kakvo je to onda očitovanje? To je otupjelost; izražavaš samo odlučnost i nemaš nikakvog razumijevanja o svojoj priroda-biti. U fazi si entuzijazma i vrlo si daleko od posjedovanja istina-stvarnosti. Koliko vremena prođe prije nego što možete izgovoriti jednu stvarnu molitvu, reći Bogu što vam je u srcu, reći Mu svoju stvarnu situaciju, osjetiti mir i radost u srcu i osjetiti da zaista živite pred Bogom? Recite Mi, koliko vremena prođe prije nego što to možete učiniti jednom? Mjesec, dva, šest mjeseci ili godina? Ako nikada niste izgovorili nijednu stvarnu molitvu i još uvijek se molite kao što to čine ljudi u vjerskom svijetu, uvijek govoreći da volite Boga, uvijek izražavajući svoju odlučnost, uvijek govoreći iste fraze, onda vam previše toga nedostaje i nemate nikakvu istina-stvarnost. Obično, ljudi koji vjeruju u Boga tri ili pet godina ne govore takve djetinjaste i neznalačke stvari kada dođu pred Boga, jer su sigurni da će slijediti Boga, a imaju i vjeru i već jasno razumiju istine o vizijama o Božjem djelu, Božjim nakanama, Božjem planu upravljanja i svrsi Božjeg djela. Za što se uglavnom mole kada dođu pred Boga? Jedno je da spoznaju sebe, a drugo je da kažu neke istinite riječi: „O, Bože, danas imam poteškoća, učinio sam nešto čime sam se zadužio prema Tebi, nedostatan sam u nečemu i molim Te da me zaštitiš i da me vodiš, prosvijetliš i osvijetliš.” Ta osoba počinje govoriti neke prilično istinite stvari koje su povezane s istina-stvarnošću i više ne izgovara one izraze odlučnosti i slogane koje govore oni ushićeni ljudi koji su tek počeli vjerovati. Zašto ne govori te stvari? Osjeća da nema smisla govoriti takve stvari, da takve stvari ne mogu zadovoljiti njezinu unutarnju potrebu za istinom niti njezinu potrebu za ulaskom u život. Bez obzira na to koliko godina vjeruješ, bez obzira na to činiš li to mehanički ili iskreno dolaziš pred Boga kad Mu se moliš, koliko puta u deset dana izgovaraš te prazne riječi i fraze? Netko može reći jedan dan, pa za što se mole ostalih devet dana? Ako se njihove molitve odnose na njihovu dužnost i ulazak u život, onda je to u redu, i to pokazuje da nose neko breme prema istini, prema Božjim riječima i prema vlastitoj dužnosti, i da više nisu tako otupjeli. Što mislim pod time „više nisu tako otupjeli”? Mislim da kada se spomenu stvari povezane s ljudskom iskvarenom naravi i raznim stanjima, oni nešto osjete i imaju svijest, a mogu i razumjeti. Sposobni su postići razumijevanje i shvaćanje, i razumiju te stvari bez obzira na to kako su objašnjene i gotovo su u korak s njima – to pokazuje da su stekli neki rast. Kakva očitovanja pokazuju otupjeli ljudi? Svaki dan žive tako, ne težeći i ne napredujući, i zato uvijek govore iste stare stvari kada se mole Bogu. Uopće ne razumiju ulazak u život, nemaju duhovno razumijevanje, ne osjećaju ništa, ne reagiraju bez obzira na to koliko propovijedi slušaju, i bez obzira na to kako se istina dijeli, osjećaju da je sve jednolično i da sve znači isto. Dakle, imaju li što reći Bogu? Ono za što će se ljudi moliti i što će reći kada dođu pred Boga ovisi o riječima u njihovom srcu koje žele reći Bogu, i oni osjećaju da te stvari apsolutno moraju reći Bogu. U svom srcu moraš barem imati svoje razumijevanje Božjih zahtjeva, poteškoća s kojima se suočavaš i kako bi trebao ispuniti Božje zahtjeve. Ako u tvom srcu nema ničega i sve što možeš je reći neke ugodne riječi i neke slogane i doktrine, i samo obavljati to mehanički, onda to nije molitva. Ako si se svih tih godina zaklinjao na vjernost, ali nisi učinio ništa praktično, i na kraju si još uvijek sklon izdati Boga, zanijekati Boga i odustati u bilo kojem trenutku, onda to pokazuje da nemaš rasta. Ako, kada sada dolazite pred Boga da se molite, možete uglavnom održavati svoj odnos s Bogom relevantnim za Božje zahtjeve i vlastitu promjenu naravi, onda će vaš odnos s Bogom biti uspostavljen, nećete slijediti put antikrista, a to znači da ste krenuli na ispravan put vjere u Boga.

Je li vam sada jasno koja su razna očitovanja antikrista koji uzdižu sebe i svjedoče o sebi, kao i definicije prirode takvog ponašanja? Postoji li ikakva razlika između očitovanja antikrista i očitovanja iskvarene naravi običnih ljudi? Možete li napraviti usporedbu kada se zaista susretnete s nekim problemom? Možete li očitovanja antikrista smatrati očitovanjima običnih iskvarenih ljudi i obrnuto? Kako biste trebali razlikovati te dvije stvari? Prosuđivanje nečije naravi kroz njegova dosljedna očitovanja i otkrivenja te prosuđivanje nečije biti na temelju njegove naravi ispravan je način da se nekoga okarakterizira. Antikristi ne prihvaćaju istinu niti uzdižu Boga; oni samo uzdižu sebe i svjedoče o sebi. To očitovanje je izuzetno očito i istaknuto i njime u potpunosti dominira njihova sotonska priroda. Iako i obični ljudi uzdižu sebe i svjedoče o sebi, kada im iznosiš istinu, oni su je u stanju prihvatiti i priznati da je Bog istina i mogu prihvatiti istinu, samo se promjena kod njih ne događa vrlo brzo ili lako – to je razlika između antikrista i običnih ljudi. Sada, nakon što je ovo rečeno, postaje li lako razlučiti ih? Antikristi imaju jedno obilježje: kada ne vole istinu ili je niječu, niječu li je izravno? (Ne.) Koju metodu koriste da zaniječu istinu tako da vidiš da je ne priznaju? Upustit će se u obmanjujuću retoriku da te opovrgnu, govoreći da ono o čemu ti iznosiš istinu nije istina i da je samo ono o čemu oni iznose istinu – istina. Na primjer, svjedoče o sebi i netko ih razotkrije, a nakon toga, koja očitovanja pokazuju koja omogućuju drugima da potvrde da oni ne vole ili ne prihvaćaju istinu? Upuštanje u obmanjujuću retoriku i pokušaj da se opravdaju je jedno, a tu je i prikrivanje činjenične istine, a ta istina su upravo njihovi ciljevi. Neće ti dopustiti da saznaš njihove ciljeve; samo će govoriti lažne i ugodne stvari, upuštati se u obmanjujuću retoriku, zavaravati te, zbunjivati te, tako da na kraju kažeš da oni ne svjedoče o sebi i tada će postići svoj cilj. Govore lažne i ugodne stvari, upuštaju se u obmanjujuću retoriku, zavaravaju ljude, ne priznaju da svjedoče o sebi, ne prihvaćaju da ih ti razotkrivaš, ne prihvaćaju tvoje prijekore, a još manje prihvaćaju ovu činjeničnu karakterizaciju. Uopće to ne prihvaćaju, pa čak i nalaze izgovore, govoreći: „Ne svjedočim ja o sebi. Postoji razlog i kontekst zašto to govorim. Reći nekoliko neprikladnih stvari u toj situaciji potpuno je normalno i nije problem. Može li se to smatrati svjedočenjem o sebi? Štoviše, obavio sam sav ovaj posao i čak i ako nisam imao nikakvih postignuća, nije mi bilo nimalo lako. Nije velika stvar ako me neki ljudi visoko cijene i obožavaju.” Ne misle da je takvo sramotno ponašanje, takav odvratan čin, velika stvar – je li to stav prihvaćanja istine? Ne osjećaju sram zbog tih zlih djela, pa čak i misle da su sjajni – to je bit zlih ljudi. Antikristi vjeruju da je uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi potpuno primjereno i da je to ono što bi trebali činiti. Misle: „Činim to jer imam tu sposobnost – jesu li drugi ljudi vrijedni toga? Zaslužio sam svačiju podršku, uložio sam toliko truda u crkveni rad, dao sam tako velike doprinose Božjoj kući i podnio toliki rizik! Je li pošteno ako mi ne daš nikakvu nagradu i nikakvu korist? Nije li bog pravedan? Ne nagrađuje li on svaku osobu prema njezinim djelima? Pa onda, ne zaslužujem li svačiju podršku zbog svih tih doprinosa i podnošenja svog tog rizika?” Misle da moraju dobiti nešto zauzvrat za obavljanje svoje dužnosti i da bi minimalna nagrada trebala biti svačija podrška i mogućnost da uživaju u odanosti, počasti i povlasticama koje zaslužuju. Je li to stav prihvaćanja istine? (Ne.) Dakle, što je ovdje istina? Na primjer, kažeš im: „Bez obzira na to koliko pate, ljudi su stvorena bića i trebali bi patiti jer imaju iskvarenu narav. Patnja tijekom obavljanja dužnosti samo je jedan od načina na koji ljudi pate. Bez obzira na to koliko smo sposobni ili koje darove posjedujemo, ne bismo trebali očekivati nikakvu nagradu niti pokušavati sklapati pogodbe s Bogom.” Nije li to istina? To je najtemeljnija istina koju bi stvorena bića trebala razumjeti. Međutim, može li se ta istina naći u njihovim filozofijama za ovozemaljsko ophođenje i u njihovim razmišljanjima i stavovima? (Ne.) Prihvaćaju li tu istinu kada je čuju? Ne, ne prihvaćaju. Kakav je njihov stav? Vjeruju da je biti u Božjoj kući kao biti u svijetu, da moraju biti nagrađeni prema svom radu, da moraju dobiti nešto za obavljanje svoje dužnosti i da bi, ako podnose neki rizik, onda trebali dobiti povlastice i milost koju zaslužuju. Obavljanje dužnosti je odgovornost i obveza svake pojedine osobe i naknada tu ne dolazi u obzir. Prihvaćaju li antikristi tu istinu? Kakav je njihov stav? Oni su puni prijezira i otpora te govore: „Vi idioti, vi čak i to prihvaćate! Je li to istina? To nije istina, to je samo obmanjivanje ljudi. Pravičnost i jednakost među ljudima – to je istina!” Kakva je to izjava? To je logika i hereza i zabluda Sotone. I mogu li oni navesti na pogrešan put one koji ne razumiju istinu? Mogu ih zaluditi tako lako! Neki ljudi su slabi, ne razumiju istine povezane s obavljanjem dužnosti, štoviše, nedostaje im kov i sposobnost razumijevanja i nemaju mnogo vjere, a kada čuju takve stvari, osjećaju da to ima savršenog smisla i misle: „Da, zaista. Kako sam mogao biti tako glup? Danas sam konačno susreo nekoga tko razumije. Ono što govore je ispravno!” Ti ljudi slušaju i prihvaćaju samo stvari koje zvuče razumno i u skladu su s njihovim predodžbama; ne pristupaju Božjim riječima prema načelu da su Božje riječi istina. Bez obzira na to jesu li Božje riječi u skladu s ljudskim osjećajima, s ljudskim razmišljanjem i logikom, s ljudskim običajima i navikama ili tradicionalnom kulturom, Božje su riječi konačne i svaka pojedina riječ, od početka do kraja, jest istina. Božje riječi ne treba nitko preispitivati ni analizirati, i bez obzira na to vjeruje li cijelo čovječanstvo da su one ispravne ili pogrešne, ili može li ih svatko prihvatiti, Božje su riječi zauvijek istina. Božje riječi ne trebaju izdržati provjeru vremena, niti trebaju da ih čovječanstvo potvrđuje kroz iskustvo – Božje su riječi istina. Je li to ono što antikristi misle? Oni misle: „Bog mora biti razuman! Što znači božja pravednost? Nije li to da oni koji mnogo pate i vrlo su sposobni primaju velike nagrade, a oni koji malo pate, koji nisu vrlo sposobni i nemaju doprinosa, primaju malu nagradu?” Govori li Bog to? (Ne.) Bog to ne govori. Što Bog govori? Bog govori da je obavljanje dužnosti poziv svake pojedine osobe, da obavljanje dužnosti ima svoja načela, da bi svatko trebao obavljati svoju dužnost u skladu s istina-načelima i da je to ono što bi stvorena bića trebala činiti. Spominje li se ovdje ikakva naknada? Ikakva nagrada? (Ne.) Nema spomena naknade ili nagrade – to je obveza. Što znači „obveza”? Obveza je nešto što bi ljudi trebali činiti, nešto na što se ne primjenjuje nagrađivanje prema radu. Bog nikada nije odredio da bi netko tko mnogo obavlja svoju dužnost trebao primiti veliku nagradu, a da bi netko tko malo obavlja svoju dužnost ili je obavlja na način koji nije dobar, trebao primiti malu nagradu – Bog nikada nije rekao takvo što. Dakle, što govore Božje riječi? Bog govori da je obavljanje dužnosti poziv svake pojedine osobe i da je to nešto što bi stvorena bića trebala činiti – to je istina. Shvaćaju li to antikristi tako? Kako se oni odnose prema tim Božjim riječima? Odnosit će se prema njima na drugačiji način. S gledišta vlastitih interesa, imat će iskrivljeno tumačenje Božjih riječi. Točnije, ono što čine jest da iskrivljuju Božje riječi, koristeći vlastite metode i razumijevanje kako bi Božje riječi i istinu pretvorili u drugo tumačenje. A kakva je priroda takvog tumačenja? Ono im koristi, može navesti ljude na pogrešan put i može ih provocirati i mamiti. Pretvaraju Božje riječi u svoj način govora, kao da su to istine koje oni izražavaju i nakon što je Bog nešto rekao, moraju promijeniti način na koji Bog to govori i načela Božjih riječi u svoj vlastiti način. Je li to još uvijek istina nakon što su je promijenili u svoj vlastiti način? Ne, nije – to je zabluda i hereza. Možete li razlučiti tu stvar? (Da, donekle.) Nakon što su poslušali toliko propovijedi, neki su ljudi zadobili nešto sposobnosti razlučivanja. A što je bit suprotstavljanja istini i nijekanja istine od strane antikrista? (To je mijenjanje i iskrivljeno tumačenje Božjih riječi.) A koja je njihova namjera u mijenjanju i iskrivljenom tumačenju Božjih riječi? To je da ljudi ne prihvate istinu i umjesto toga prihvate njihove zablude i hereze. Oni krivo predstavljaju istinu prema svom razmišljanju i logici, svojim interesima i stavovima i svojim predodžbama. To im je onda korisno, a mogu također provocirati i navesti na pogrešan put neke ljude koji su glupi i neuki i koji ne razumiju istinu. Njihove riječi ti se mogu činiti ispravne kada ih prvi put čuješ, ali ako ih pažljivo analiziraš, pronaći ćeš Sotonine ambicije i spletke koje vrebaju u njima. Koji je cilj njihovih ambicija i spletki? Njihov je cilj da sebi koriste, da svoje načine rada i ponašanja učine održivima, da navedu ljude da ih dobro ocijene, da svoje loše i zlo ponašanje pretvore u ispravno ponašanje i načine rada koji su u skladu s istinom. Na taj način vjeruju da ih ljudi neće odbaciti i da ih Bog neće osuditi. Možda će moći zaluditi druge tako da ih ljudi ne odbace, ali mogu li postići da ih Bog ne osudi? Može li čovjek promijeniti bit Boga? (Ne.) U tome su antikristi najgluplji. Žele upotrijebiti svoju slatkorječivost i svoje „pametne glave” da smisle neku vrstu zablude i hereze da izmijene istinu kako bi njihova izjava mogla postati održiva i time opovrgnuti Božje izričaje i zanijekati postojanje istine – ne razmišljaju li pogrešno? Mogu li postići svoj cilj? (Ne.) Neki ljudi pitaju što se može učiniti kada antikrist navede neke ljude na pogrešan put. Ako su takvi ljudi zaista navedeni na pogrešan put i ne mogu promijeniti smjer, onda to znači da su razotkriveni i eliminirani, i to zasluženo. To znači da su osuđeni na propast i ne mogu pobjeći; osuđeni su na smrt i Bog nikada nije planirao spasiti takve ljude. Uvuku se u crkvu pod lažnim izlikama i odrade neko službovanje te uživaju u nekoj milosti, a kada ih Bog više ne želi, On ih preda Sotoni. Dogodi se da čuju neku herezu i zabludu, i čuvši je, plješću rukama i odobravaju je, a zatim odu slijedeći Sotonu. Što to znači? To znači koristiti Sotonu da služi. Postoji stih u Knjizi Otkrivenja koji kaže: „Nepravednik neka samo i dalje čini nepravdu! Okaljan neka se i dalje kalja! Pravednik neka i dalje živi pravedno! Svet neka se i dalje posvećuje!” (Otk 22,11). To znači: svatko prema svojoj vrsti. Kada je riječ o onim ljudima koji slijede antikriste, je li to samo trenutna nepažnja s njihove strane? Je li to zato što Bog nije pazio? To znači da su osuđeni na smrt! Nakon što neko vrijeme provodiš s takvim ljudima, vidjet ćeš da ne zaslužuju biti spašeni – previše su bijedni! Sudeći po njihovom karakteru i njihovoj težnji za istinom, njihova je priroda opaka i ima odbojnost prema istini i oni ne zaslužuju biti spašeni, ne zaslužuju naslijediti tako ogromnu milost od Boga. Ako im Bog ne da tu milost, onda je jednostavno neće primiti, pa ih najtočnije sažimaju riječi: „Osuđeni su na smrt.”

Uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi glavno je očitovanje antikrista, a karakteriziranje njihove biti prema tom očitovanju vrlo je primjereno i konkretno – to nije prazna karakterizacija. Gledajući njihove namjere, ambicije, otkrivenja njihove biti i dosljedne ciljeve njihovih postupaka, može se vidjeti da je uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi karakteristično očitovanje antikrista. Postoje li antikristi koji nikada ne uzdižu sebe i ne svjedoče o sebi? (Ne.) Zašto ne? Zato što su njihove ambicije i želje tako goleme i ne mogu ih kontrolirati. Bez obzira na to u kojoj skupini ljudi žive, ako ih nitko ne uzdiže i ne obožava, osjećaju da život nema vrijednosti ni smisla, zbog čega su tako željni uzdizati sebe i svjedočiti o sebi kako bi postigli svoje ciljeve. Žive da bi nadmašili druge i trebaju ljude da ih obožavaju i slijede, i čak i ako su ti ljudi poput dosadnih, odvratnih muha ili bandi prosjaka, njima to ne smeta. Sve dok postoje ljudi koji ih obožavaju i slijede, oni se osjećaju spokojno. Kad bi mogli primiti oduševljen pljesak obožavatelja kao što to mogu poznati pjevači, bili bi presretni, vole uživati u tome – to je priroda antikrista. Bez obzira na to kakvi ih ljudi slijede ili obožavaju, antikristima se svi sviđaju. Čak i ako su ljudi koji ih slijede najbjedniji i najodvratniji, čak i ako su zvijeri, sve dok njih uzdižu i zadovoljavaju njihove ambicije i želje za statusom, antikristima to ne smeta. Dakle, mogu li se antikristi zaustaviti u uzdizanju sebe i svjedočenju o sebi i razmetanju kamo god pošli? (Ne.) To je njihova bit. Recite Mi, kakvi su ljudi oni koji zaista slijede Boga? Među čovječanstvom postoji vrsta ljudi koju Bog želi izabrati i spasiti, a ti ljudi imaju barem minimum savjesti, razuma i srama. Oni koji su malo bolji od toga sposobni su voljeti istinu, voljeti pozitivne stvari i voljeti Božju pravičnost i pravednost; sposobni su mrziti opačinu, osjećaju se ogorčeno kada vide nepravedne ili opake stvari i, čak i ako nisu u stanju učiniti ništa u vezi s tim stvarima, i dalje ih mrze – to su ljudi koje Bog želi, u najmanju ruku. Što se tiče onih koji ne posjeduju tu ljudskost i bit, Bog ih ne želi, bez obzira na to koliko govore o Božjoj dobroti ili o tome koliko je Bog velik. Na primjer, farizeji u vjeri uzdižu Boga i svjedoče o Njemu istim starim praznim teorijama i površnim riječima i nije im muka govoriti ih ni nakon dvije tisuće godina. Sada Bog izražava toliko istina, ali oni ih ne vide, ignoriraju ih, a neki ih čak osuđuju i hule na njih. To ih u potpunosti razotkriva i Bog ih je odavno obilježio kao licemjerne farizeje, od kojih su svi dio Sotonine bande; Bog ih je obilježio kao đavle i Sotone, svinje i pse. Kada antikristi stignu u takvu skupinu ljudi i vide da vrlo malo njih može razumjeti istinu, da nitko od njih nema sposobnost razlučivanja ni talent, požure iskoristiti tu priliku da se razmeću. Neki se hvale da su jednom istovremeno bili primljeni na dva sveučilišta svjetske klase, a na kraju nisu otišli ni na jedno od njih jer su povjerovali u Boga i prihvatili Njegovo poslanje. Nakon što čuju da to govore, neki ih ljudi počnu vrlo visoko cijeniti. Ako ne razumiješ istinu i ako su stvari koje voliš i tvoj pogled na svijet isti kao kod svjetovnih ljudi, obožavat ćeš takve ljude, i zato će te, kada antikristi govore takve stvari, ti antikristi navesti na pogrešan put i prevariti. Antikristi se na taj način prikriveno uzdižu, a te glupe ljude bez sposobnosti razlučivanja navode na pogrešan put. Antikristi se na kraju osjećaju vrlo sretno, misleći da nitko tko je pod njima nije običan, dok su zapravo svi ti ljudi samo hrpa smušenih ljudi i niškoristi. Sotone i antikristi mogu navesti na pogrešan put sve one koji nemaju sposobnost razumijevanja istine. Kada čuju Sotone i antikriste kako govore, osjećaju da to zaista odgovara njihovom razmišljanju i ukusima, pa uživaju u slušanju. Nisu sposobni normalno razmišljati da bi donijeli sud o onome što slušaju, niti će pronaći nekoga tko razumije istinu da im pomogne razlučiti takve stvari; sve dok osjećaju da ono što slušaju zvuči razumno, bit će voljni to prihvatiti i tako bivaju zaluđeni, a da toga nisu ni svjesni. Ako oni koji imaju sposobnost razumijevanja istine i imaju sposobnost razlučivanja čuju antikriste kako govore, znat će da ti ljudi pokušavaju zaluditi druge i odbacit će ih. Oni smušeni ljudi kojima nedostaje sposobnost razlučivanja vjerovat će da su antikristi učeni, da su dobroga kova i da imaju izglede. Gledat će na stvari na taj način i bit će zaluđeni nekom površnom pojavom; neće znati što su istina-načela i otići će, slijedeći Sotone. Ne uzrokuju li takvi ljudi vlastito uništenje zbog svoje gluposti i neznanja? Tako je to. Ako imaš sposobnost razlučivanja o raznim očitovanjima antikrista koji često uzdižu sebe i svjedoče o sebi, ili o različitim načinima na koje oni to čine i ako si u stanju prosuditi cilj i namjeru iza njihovih riječi, onda će ti biti lako prozrijeti bit antikrista i tada ćeš ih moći odmah odbaciti i prokleti i nikada ih više ne vidjeti. Zašto ćeš to učiniti? Zato što ćeš, kada vidiš antikriste kako govore i rade, osjećati gnušanje i mrziti ih, osjećat ćeš gađenje kao da gledaš muhe i trebat ćeš ih otjerati što je prije moguće. Stoga, jednom kada imate sposobnost razlučivanja o postupcima i ponašanju antikrista, trebali biste ih odmah razotkriti kako bi ih i drugi mogli razlučiti, a zatim ih izbaciti iz crkve u skladu s načelima. Usuđujete li se to učiniti? Ako Božji izabrani narod to može učiniti, to pokazuje da su porasli u stasu i da mogu pokazati razumijevanje prema Božjim nakanama i štititi rad Božje kuće. Kada Božji izabrani narod razumije istinu i ima sposobnost razlučivanja, antikristi više neće imati uporište u crkvi ni u Božjoj kući.

Bez obzira na situaciju, sve dok antikristi imaju priliku, oni će se razmetati i svjedočiti o sebi i sve dok postoje ljudi koji ih obožavaju i gledaju na njih očima punim divljenja, zavisti i poštovanja, oni će biti sretni – nije ih briga tko su ti ljudi. Imaju li oni mjerila koja zahtijevaju od onih koji ih slijede, obožavaju i ugledaju se na njih? (Ne.) Bez obzira na to jesu li ti ljudi idioti, mentalno nesposobni, zli ljudi ili bezvjernici, bez obzira na to kakvi su, čak uključujući i one koje bi trebalo ukloniti i eliminirati, sve dok ih ti ljudi mogu slijediti, obožavati i uzdizati, antikristi ih prihvaćaju, jako ih vole te ih pridobivaju na svoju stranu i štite. Antikristi te ljude smatraju svojim ovcama, svojim osobnim vlasništvom i ne dopuštaju nikome drugome da ih premješta, razotkriva ili da se obračuna s njima. Bez obzira na to koliko se ti ljudi ulizuju i umiljavaju antikristima, bez obzira na to kakve mučne i odvratne stvari govore, antikristi će u svemu tome uživati; za antikriste je sve u redu sve dok im ti ljudi laskaju. Sve što antikristi govore i čine ima za cilj da ih drugi ljudi visoko cijene, vole i slijede i bez obzira na to koliko loših stvari učine ljudi koji ih slijede, antikristi ih neće ispitivati i koliko god da je podmukla i zlobna njihova ljudskost, to im neće smetati. Sve dok ih ti ljudi slijede i obožavaju, antikristima će se oni sviđati, i sve dok ti ljudi mogu održavati moć i status antikrista, a ne ići protiv njih ili im se suprotstavljati, antikristi će se osjećati izuzetno zadovoljno – takvi su antikristi. S druge strane, kako antikristi postupaju s onim ljudima koji ih uvijek razotkrivaju i koji ih sprječavaju da uzdižu sebe i svjedoče o sebi te koji ih zbog toga preziru, kao i s onima koji s njima razgovaraju u zajedništvu o istini, koji mogu proniknuti u bit njihovih problema i koji ih istinski razlučuju? Oni se smjesta razbjesne od srama te štite sebe, isključuju i napadaju te ljude i na kraju pokušavaju na sve moguće načine izolirati one koji ih mogu razlučiti i suprotstaviti im se. Iz kojeg razloga to čine? Čine to zato što, kad uzdižu sebe i svjedoče o sebi, uvijek misle da su im ti ljudi trn u oku i da će ih ti ljudi razlučiti i odbaciti, razotkriti ih i pokvariti im račune. Onog trenutka kad ugledaju te ljude, antikristi osjećaju nemir u srcu i uvijek se žele riješiti tih ljudi, misleći da, sve dok ih se mogu riješiti, onda kada ponovno budu uzdizali sebe i svjedočili o sebi, neće biti nikoga da ih razotkrije ili spriječi te će moći neobuzdano činiti zlo. To je načelo po kojem antikristi postupaju. Bez obzira na to kakvi im ljudi laskaju, hvale ih ili uzdižu, bez obzira na to jesu li njihove riječi u skladu s činjenicama, čak i ako lažu, antikristi će ih biti voljni prihvatiti, uživat će slušajući ih i voljet će te ljude iz dubine duše. Nije ih briga kakve probleme ti ljudi imaju, pa čak i ako otkriju probleme kod tih ljudi, sakrit će ih, prikriti i neće o njima prozboriti ni riječ. Sve dok antikristi imaju te ljude uza se, koji ih slijede i laskaju im, oni će uživati. Tako antikristi postupaju. Jeste li vi sposobni činiti te stvari koje čine antikristi? Na primjer, recimo da ste vi vođe i djelatnici u crkvi, ljudi sa statusom i položajem među Božjim izabranim narodom. Kad bi te braća i sestre visoko cijenili, laskali ti, ulizivali ti se i često te hvalili, govoreći da držiš dobre propovijedi, da dobro izgledaš i da si za njih najbolji vođa, kako bi se ti osjećao? Bi li bio u stanju razlučiti namjeru iza njihovih riječi? Bi li bio u stanju odbaciti i izbjegavati takve ljude? Ako ne, onda si u opasnosti. Dobro znaš da ne izgledaš tako dobro, da nisi u stanju u zajedništvu govoriti o istina-stvarnosti, a ipak se i dalje osjećaš sretno kad čuješ da ti ljudi tako laskaju i uvijek se želiš približiti takvim ljudima i promicati ih, ne znači li to da si u nevolji? To znači da si u opasnosti.

Kad vođe i djelatnici rade, ponekad su prosvijetljeni i osvijetljeni od Duha Svetoga, mogu govoriti o nekim istinskim iskustvima i prirodno će imati ljude koji ih visoko cijene i obožavaju, prirodno će imati ljude koji ih slijede, nerazdvojni od njih kao vlastita sjena – kako bi u takvim trenucima trebali pristupiti tim stvarima? Svatko ima svoje sklonosti, svatko je tašt; ako ljudi čuju da netko govori o njima s odobravanjem i laskanjem, jako će u tome uživati. To je normalan osjećaj i nije velika stvar. Međutim, ako promiču nekoga tko ih može obasipati pohvalama i laskati im te takvu osobu stave na neku važnu dužnost, onda je to opasno. To je zato što su svi ljudi koji vole laskati i obasipati druge pohvalama izuzetno lukavi i prepredeni te nisu pošteni ni iskreni. Čim takvi ljudi zadobiju status, oni ne donose nikakvu korist ulasku u život Božjeg izabranog naroda ni crkvenom radu. Ti su ljudi lukavi i najsposobniji su pokvariti stvari. Oni ljudi koji su razmjerno čestiti nikada ne obasipaju druge pohvalama. Čak i ako te u srcu odobravaju, neće to reći naglas, a ako otkriju da imaš mana ili da si učinilo nešto pogrešno, onda će ti ukazati na to. Neki ljudi, međutim, ne vole izravne ljude, pa kad im netko ukaže na mane ili ih kori, oni će tu osobu tlačiti i isključivati, pa će čak iskoristiti njezine mane i nedostatke da joj neprestano sude i osuđuju je. Ne tlače li time dobre ljude i ne nanose li im štetu? Činiti takve stvari i progoniti tako dobre ljude jest ono što Bog najviše prezire. Progoniti dobre ljude je zločinačko djelo! A ako netko progoni mnogo dobrih ljudi, onda je on đavao. Vođe i djelatnici trebali bi sa svima postupati pošteno i s ljubavlju te bi trebali rješavati stvari u skladu s načelima. Pogotovo kad imaš ljude koji ti laskaju i ulizuju se, koji se vrte oko tebe, moraš s njima ispravno postupati, s ljubavlju im pomagati i navesti ih da obavljaju svoje prave zadaće, a ne da laskaju ljudima kao što to čine nevjernici; jasno iznesi svoj stav i gledište, kako bi se osjećali poniženo i posramljeno te kako to više nikada ne bi činili. Ako se možeš držati načela i pošteno postupati s ljudima, zar se ti prezira vrijedni klaunovi koji su Sotoninog soja ne bi osjećali posramljeno? To bi posramilo Sotonu i udovoljilo Bogu. Oni koji vole laskati drugima vjeruju da svi vođe i djelatnici vole ljude koji im laskaju i kad god im netko kaže nešto laskavo ili ulizivački, njihova taština i želja za statusom bivaju zadovoljene. Ljudima koji vole istinu ne sviđa se sve to, oni to jako preziru i gadi im se. Samo lažni vođe uživaju u laskanju. Božja kuća im možda ne plješće i ne hvali ih, ali ako ih Božji izabrani narod hvali i slavi, osjećaju se jako zadovoljno i silno uživaju u tome te na kraju iz toga crpe neku utjehu. Antikristi još više uživaju u laskanju, a najviše uživaju kad im se takvi ljudi približe i vrte se oko njih. Nije li to problematično? Takvi su antikristi; oni vole da ih ljudi hvale i slave, da ih obožavaju i slijede, dok se onima koji teže istini i koji su relativno čestiti ne sviđa ništa od toga. Ti se moraš približiti ljudima koji ti mogu govoriti istinu; imati takve ljude uza se od velike ti je koristi. Osobito, imati uz sebe tako dobre ljude kao što su oni koji, kad otkriju problem kod tebe, imaju hrabrosti da te kore i razotkriju, mogu te spriječiti da zastraniš. Njih nije briga za tvoj status i onog trenutka kad otkriju da si učinio nešto protivno istina-načelima, oni će te po potrebi koriti i razotkriti. Samo su takvi ljudi čestiti, ljudi s osjećajem za pravdu. Bez obzira na to kako te razotkrivaju i kore, sve ti je to korisno, i sve je to zato da te nadziru i guraju naprijed. Moraš se približiti takvim ljudima; s takvim ljudima uza se da ti pomognu, postaješ mnogo sigurniji – to je ono što znači imati Božju zaštitu. Imati uza se ljude koji razumiju istinu i drže se načela i svakodnevno te nadziru veoma je korisno za tvoje dobro obavljanje svoje dužnosti i rada. Nipošto ne smiješ imati kao svoje pomoćnike one lukave, prepredene ljude koji ti se ulizuju i laskaju; imati takve ljude prilijepljene uza se je kao da imaš smrdljive muhe na sebi, bit ćeš izložen tolikim bakterijama i virusima! Takvi su ljudi skloni ometati te i utjecati na tvoj rad, mogu te navesti da padneš u iskušenje i zastraniš i mogu ti donijeti nesreću i nevolju. Moraš se držati podalje od njih, što dalje to bolje, a ako možeš razlučiti da imaju bit bezvjernika i ukloniti ih iz crkve, tim bolje. Jednom kad čestita osoba koja teži istini vidi da imaš problem, reći će ti istinu bez obzira na tvoj status, bez obzira na to kako ćeš postupati s njom, pa čak i ako ćeš je smijeniti. Takva osoba nikada neće pokušati to prikriti ili se izvlačiti. Veoma je korisno imati više takvih ljudi oko sebe! Kada učiniš nešto što je protivno načelima, oni će te razotkriti, iznijeti mišljenja o tvojim problemima te iskreno i pošteno ukazati na tvoje probleme i greške; neće ti pokušati pomoći da sačuvaš obraz, pa čak ti neće dati ni priliku da izbjegneš neugodnost pred mnoštvom ljudi. Kako bi se ti trebao ophoditi s takvim ljudima? Bi li ih trebao mučiti ili im se približiti? (Približiti im se.) Točno. Trebao bi im otvoriti svoje srce i razgovarati s njima u zajedništvu, govoreći: „To na što si mi ti ukazao bilo je ispravno. U to sam vrijeme bio ispunjen taštinom i mislima o statusu. Osjećao sam da sam bio vođa toliko godina, a ti ne samo da mi nisi pokušao pomoći sačuvati obraz, nego si mi ukazao na moje probleme pred toliko ljudi i zato to nisam mogao prihvatiti. Sada, međutim, vidim da ono što sam učinio doista nije bilo u skladu s načelima i istinom i da to nisam trebao učiniti. Što znači imati položaj vođe? Nije li to jednostavno moja dužnost? Svi obavljamo svoju dužnost i svi smo jednaki po statusu. Jedina je razlika u tome što ja na plećima nosim malo više odgovornosti i to je sve. Ako u budućnosti otkriješ bilo kakav problem, onda reci što trebaš reći i među nama neće biti osobnih zamjerki. Ako različito razumijemo istinu, onda možemo o tome razgovarati u zajedništvu. U Božjoj kući i pred Bogom i istinom, bit ćemo ujedinjeni, a ne otuđeni.” To je stav primjene istine i ljubavi prema njoj. Što bi ti trebao učiniti ako se želiš držati podalje od puta antikrista? Trebao bi preuzeti inicijativu da se približiš ljudima koji ljube istinu, ljudima koji su čestiti, da se približiš ljudima koji mogu ukazati na tvoje probleme, koji mogu govoriti istinu i koriti te kad otkriju tvoje probleme, a osobito ljudima koji te mogu orezivati kad otkriju tvoje probleme – to su ljudi koji su ti najkorisniji i trebao bi ih cijeniti. Ako isključiš tako dobre ljude i riješiš ih se, izgubit ćeš Božju zaštitu i nesreća će te postupno zadesiti. Približavanjem dobrim ljudima i ljudima koji razumiju istinu, imat ćeš mir i radost i moći ćeš držati nesreću podalje od sebe; približavanjem podlim ljudima, besramnim ljudima i ljudima koji ti laskaju, bit ćeš u opasnosti. Ne samo da ćeš biti lako prevaren i nasamaren, nego te nesreća može zadesiti u bilo kojem trenutku. Moraš znati kakva ti osoba može najviše koristiti – najviše ti mogu koristiti oni koji te mogu upozoriti kad učiniš nešto pogrešno, ili kad uzdižeš sebe i svjedočiš o sebi i zaluđuješ druge. Približavanje takvim ljudima je ispravan put. Jeste li vi sposobni za to? Ako netko kaže nešto što šteti tvojem ugledu, a ti mu do kraja života zamjeraš, govoreći: „Zašto si me razotkrio? Nikad ti nisam naudio. Zašto mi uvijek moraš otežavati stvari?”, i nosiš ljutnju u srcu, nastaje rascjep, i uvijek misliš: „Ja sam vođa, imam ovaj identitet i status, i neću ti dopustiti da tako govoriš”, kakvo je to onda očitovanje? To je neprihvaćanje istine i suprotstavljanje drugima; to je biti pomalo gluh za razum. Nije li tvoje razmišljanje o statusu to koje stvara nevolje? To pokazuje da su tvoje iskvarene naravi previše ozbiljne. Oni koji uvijek gaje misli o statusu jesu ljudi s teškom antikristovom naravi. Ako također čine zlo, onda će vrlo brzo biti razotkriveni i eliminirani. Veoma je opasno po ljude da odbacuju istinu i ne prihvaćaju je! Uvijek imati želju boriti se za status i htjeti se prepustiti povlasticama statusa jesu znakovi opasnosti. Kad je nečije srce uvijek sputano statusom, može li i dalje primjenjivati istinu i rješavati stvari u skladu s načelima? Ako netko nije u stanju primijeniti istinu i uvijek čini stvari radi slave, dobitka i statusa, i uvijek koristi svoju moć da čini stvari, zar nije očito da je takva osoba onda antikrist koji pokazuje svoje pravo lice?

Očitovanja poput uzdizanja sebe i svjedočenja o sebi najčešća su očitovanja antikrista. Bilo da je riječ o svakodnevnom životu ili o načinu na koji komuniciraju s drugima i rješavaju stvari ili pak o crkvenom životu, ta se očitovanja uvijek mogu vidjeti, jer su ta očitovanja otkrivenja iskvarenih naravi. Na primjer, istine povezane s time kako netko pristupa svojoj dužnosti, kako se odnosi prema drugima i kako razlučuje druge jesu istine o kojima smo razgovarali u zajedništvu. Je li to zato što vi znate konkretna očitovanja tih stvari u svojem svakodnevnom životu, ali ih ne možete percipirati kao probleme? Ili je to zato što se niste odlučili za ulazak na temelju tih konkretnih problema? Ako ne počnete od naravi, ili ako ponekad pokazujete ta očitovanja, a ipak ne znate jesu li ona problem naravi, pa ih zanemarujete, onda ste daleko od postizanja promjene naravi. Ako ti ne uspiješ shvatiti da su ta očitovanja tvoje uzdizanje sebe i svjedočenje o sebi, ako ne znaš da tvoja iskvarena narav upravlja tim očitovanjima i ako ih smatraš svojevrsnim obilježjem osobnosti ili urođenim načinom postupanja ili shvaćanjem, i umanjuješ njihov značaj i ne smatraš ih otkrivenjima svoje iskvarene naravi i iskvarene biti, onda ćeš teško promijeniti dotičnu iskvarenu narav. Ono što ljudi mogu shvatiti da je povezano s naravi, bilo da je riječ o načinu postupanja ili stanju u kojem se nalaze, bilo da je riječ o vanjskom ponašanju ili njihovom govoru i izjavama, bilo da je riječ o njihovom razmišljanju i stavovima ili njihovom razumijevanju određene stvari, sve dok je povezano s narav-biti, onda bi to uvijek trebali smatrati oličenjem ili otkrivenjima čovjekove priroda-biti, te zar se na taj način njihovo razumijevanje neće proširiti? Ne bi trebali razumjeti samo velike stvari, poput toga da se netko opire Bogu, ne voli istinu, pohlepan je za statusom ili da zaluđuje ljude onim što govori, već bi trebali razumjeti sve, od sitnica, poput konkretnih zamisli i namjera, do krupnih stvari, poput neke tvrdnje ili izjave. Upravo sam spomenuo ukupno šest stvari, među kojima su bile razmišljanja i stavovi, kao i nečije razumijevanje određene stvari. Razmišljanja i stavovi su stvari koje postoje unutar nečije svijesti i uma; razumijevanje je nešto što je već prepoznato i o čemu se mogu oblikovati konkretne riječi i izjave; zatim tu su ponašanje i govor. Ukupno su to četiri stvari. Tu su i izjave i tvrdnje. S čime su izjave i tvrdnje u suprotnosti? (S namjerama i zamislima.) Zamisli su prilično nejasne stvari koje se nesvjesno javljaju u umu. Još nisu definirane kao ispravne ili pogrešne, vi ih tek smišljate i još se nisu oblikovale u vašem umu, dok su izgovorene tvrdnje oblikovane. Ukupno postoje tri skupine i šest stvari. Uzmite ovih šest stvari kao put za raščlanjivanje biti svojih iskvarenih naravi i postizanje promjene naravi, od sada nadalje počnite spoznavati svoje vlastite iskvarene naravi i iskvarenu bit na temelju ovih šest stvari, i na ovaj ćete način uistinu spoznati sami sebe.

Trebate li vi neko vrijeme nakon slušanja današnjeg razgovora da probavite ono što ste čuli? Kad se okupite, možete li u zajedništvu govoriti o nekom svjetlu ili povući usporedbu sa samima sobom na temelju ovoga? To je ključno i od najveće vam je koristi. Kad se okupite, trebate razgovarati u zajedništvu, razmjenjivati zamisli i raspravljati o svojim iskustvima i spoznajama – to je najučinkovitije. Prije smo uvijek koristili riječ „promišljati”; kolokvijalno rečeno, kažemo „preživati”. To znači više čitati, više molitveno čitati, više razmišljati i više tražiti, uzeti ono što ste u tom trenutku razumjeli, kao i ono što niste razumjeli i smatrali ste doktrinom, važne točke, točke koje su svi pogrešno shvatili i točke koje niste dokučili, te se usredotočiti na sve njih u razgovoru – to je ono što znači „preživati”. Na taj će način vaše razumijevanje pojedinosti ovih istina, raznih razlika među istinama i definicija svake istine postajati sve jasnije i točnije. Mislite li vi da su razne istine koje ste razumjeli i primijenili posljednjih godina postale nejasnije ili jasnije u usporedbi s prije? (Jasnije.) I je li tijekom ovih godina došlo do neke velike promjene u vašem putu vjere u Boga, načinu na koji se vladate te u namjeri, motivaciji i izvornom poticaju na kojima se temelji obavljanje vaše dužnosti? (Nakon što sam prošao kroz neka prekoravanja i dovođenja u red od Boga te jeo i pio Božje riječi, osjećam da je došlo do neke promjene.) To što je došlo do promjene je ispravno i to je ono što se treba dogoditi. Neki su ljudi cijelo vrijeme bili ravnodušni i nisu se ni najmanje promijenili nakon što su odslušali toliko propovijedi. Nisu potaknuti u dubini srca, to jest, nikakvo okupljanje ili razgovor u zajedništvu ne može promijeniti smjer u kojem idu – toliko su otupjeli i tupoglavi! Put ka postizanju spasenja sada bi trebao postajati sve jasniji, a oni s iskustvom vide jasno i bistro načine na koje Bog spašava čovjeka i Njegov cilj u tome. Ako, nakon svih ovih godina vjerovanja u Boga, ti još uvijek ne znaš kako Bog spašava ljude i kako ih pročišćuje od iskvarenosti, onda to pokazuje da nemaš nikakvog razumijevanja istine i ni najmanjeg shvaćanja Božjeg djela. Zar nisu svi takvi ljudi smušeni u svojoj vjeri?

20. ožujka 2019.