Peta stavka: Zaluđuju, privlače, prijete i kontroliraju ljude

Dodatak: Priča o Dabaou i Xiaobaou

Prije nego što danas formalno započnemo naš razgovor u zajedništvu, dopustite mi da vam ispričam jednu priču. Volite li svi slušati priče? (Da.) Postoji li kakvo načelo kad je riječ o slušanju priča? Kod priča koje se pričaju ti bi trebao biti u stanju razumjeti aspekt istine, razumjeti aspekt Božjih namjera, prepoznati aspekt ljudske priroda-biti ili otkriti unutar priče istina-stvarnost koju bi ljudi trebali primjenjivati i u koju bi trebali ući. To je smisao pričanja priča, a ne isprazno brbljanje te zasigurno ne ogovaranje. Kada slušaju priče, neki ljudi shvaćaju samo događaje – kakvi su to ljudi? (Ljudi lošeg kova.) Biti lošeg kova znači biti lakomislen i takvim ljudima uglavnom nedostaje duhovno razumijevanje. Bez obzira na to koju priču koju slušaju, mogu se prisjetiti samo događaja ili izvući nekoliko pravila iz priče, ali kada su u pitanju razne istine koje bi ljudi trebali shvatiti iz priče, oni ih ne dokuče, ne razumiju i ne shvaćaju. Nije li takvo ponašanje pokazatelj najslabijeg duhovnog razumijevanja? (Jest.) Je li itko među vama pokazao ovakvo ponašanje nakon što je poslušao neku priču? Nakon što su čuli priču, takvi ljudi nisu mnogo razumjeli, smatrali su da priča nema smisla i nije bilo važno je li ispričana ili ne. Imaju li takvi ljudi sposobnost razumijevanja? Kada slušate priču, možete li izvući neku korist iz događaja u njoj? Bez obzira na to možete li razumjeti istinu u njoj, trebali biste razumjeti načelo koje sam upravo spomenuo u vezi sa slušanjem priča. A sada krenimo s pričom.

Bio jednom jedan dječak po imenu Xiaobao. Nedavno je u njegovu kuću došao jedan čovjek, koji je često išao propovijedati evanđelje sa Xiaobaovim roditeljima. Jednog dana, Xiaobaovi su roditelji izašli nešto obaviti, ostavivši tog čovjeka i Xiaobaoa same kod kuće. Naša priča počinje ovdje. Budući da Xiaobao nije dobro poznavao tog čovjeka, ovaj mu je odlučio prići i sprijateljiti se s njim dok se igrao. Rekao je Xiaobaou da ga poznaje i da čak zna njegovo ime. Xiaobaoa je to razveselilo i pomislio je da taj čovjek ne može biti loš. Tada je čovjek upitao Xiaobaoa: „Xiaobao, jesu li me tvoji roditelji ikada spomenuli dok su razgovarali?” Xiaobao je na trenutak razmislio i rekao: „Ne znam.” Čovjek je rekao: „Ti si pošteno dijete, a dobra djeca govore ono što znaju.” Ponovno je upitao Xiaobaoa: „Jesu li me tvoji roditelji ikada spomenuli ili ne?” Xiaobao je ponovno rekao da ne zna. Čovjek je nastavio: „Xiaobao, budi dobar, ako mi kažeš istinu, dat ću ti slatkiše.” Xiaobao je razmislio na trenutak, ali je ipak rekao da ne zna. Čovjek je razmišljao: „Kako da ga natjeram da mi kaže istinu?” Razmislio je na trenutak, a zatim rekao Xiaobaou: „Xiaobao, tvoji roditelji vjeruju u Boga, kao i ja. Ja sam najbolji prijatelj tvojih roditelja, svo troje vjerujemo u Boga, a i ti vjeruješ u Boga. Znaš li ti kakvu djecu Bog voli?” Xiaobao je razmislio i rekao: „Ne znam.” Čovjek je rekao: „Bog voli poštenu djecu, onu koja ne lažu. Kad nešto znaju, kažu da znaju, a kad ne znaju, kažu da ne znaju. To je pošteno dijete, a Bog voli takvu djecu.” Xiaobao je razmislio o tome i rekao: „U redu” te je prestao govoriti da ne zna. Čovjek je nastavio: „Ako mi kažeš istinu, bit ćeš pošteno dijete, dijete koje Bog voli.” Xiaobao je razmislio o tome i rekao: „U redu onda.” Čovjek je upitao: „Što znači ‚u redu onda’?” Xiaobao je rekao: „To znači da su moji roditelji nešto rekli o tebi prije.” Zatim ga je čovjek nastavio ispitivati što su rekli i više je puta rekao Xiaobaou neka bude pošteno dijete i neka ne laže. Xiaobao je rekao: „Mama i tata su rekli da nisi dobar čovjek. Rekli su da nisi baš pošten i da bi trebali biti oprezni kada razgovaraju s tobom.” Čovjek je ponovno upitao: „Što su ti još mama i tata rekli?” Xiaobao je odgovorio: „Ne sjećam se.” „Budi dobar dečko!” rekao je čovjek. Tada je Xiaobao odgovorio: „Mama i tata su rekli da ti ne bi trebali sve govoriti.” Zatim ga je čovjek nastavio ispitivati te mu je Xiaobao puno toga rekao. Čovjek se osjećao sve nelagodnije i rekao je Xiaobaou: „Xiaobao, ti si tako dobro dijete, dijete koje Bog voli jer si poštena osoba i govoriš mi sve što znaš.” Tada Xiaobao više nije bio toliko suzdržan pred tim čovjekom kao u početku i više nije odgovarao s „Ne znam” na sva njegova pitanja. Htio je čovjeku reći sve, sve što taj čovjek nije znao, samo ga je trebao pitati. Čovjek je također otkrio Xiaobaou: „Moj je nadimak Dabao, vidiš, ti se zoveš Xiaobao, a ja se zovem Dabao. Ne bismo li trebali postati najbolji prijatelji?” Xiaobao je odgovorio: „Da.” I tako su nastavili razgovarati. Razgovarali su o mnogim stvarima i što su više razgovarali, to su se sretnije osjećali. Xiaobao je također dobio malo slatkiša i prestao je biti oprezan prema tom čovjeku. Tada je čovjek postavio sljedeći zahtjev Xiaobaou: „Ubuduće, ako tvoji mama i tata ponovno nešto kažu o meni, hoćeš li mi reći?” Xiaobao je rekao: „Naravno, jer smo dobri prijatelji.” Xiaobao više nije bio na oprezu pred tim čovjekom i ovaj je od njega dobio sve informacije koje je želio. Od tog dana postali su jako dobri prijatelji. Kad god bi Xiaobaovi mama i tata rekli nešto o tom čovjeku, Xiaobao bi mu to odmah rekao. Čovjek je također obećao Xiaobaou: „Nipošto neću reći tvojoj mami i tvom tati za naš dogovor, to je naša tajna. Ubuduće, ako ti ikad zatreba nešto ukusno za jelo ili nešto zabavno čime se možeš igrati, zasigurno ću ti to kupiti. A ako ima nešto što ne želiš da tvoji mama i tata znaju, čuvat ću tu tajnu za tebe.” Tako se Xiaobao osjećao još opuštenije i svim mu je srcem vjerovao. Održavao je iskren kontakt s njim i postali su „zaista dobri prijatelji”.

Tu je kraj priče. U njoj nema mnogo likova, već samo dva glavna, Dabao i Xiaobao, te se bavi specifičnom temom kako čovjek zvani Daobao pokušava navesti dijete po imenu Xiaobao na pogrešan put, privoljeti ga i navabiti da podijeli s njim određene informacije koje ga zanimaju. O tome se radi u ovoj priči i dijalogu. Što možemo izvući iz ove jednostavne radnje i dijaloga? O čijim se osobinama ovdje prvenstveno raspravlja: o djetetu ili odrasloj osobi? (Odrasloj osobi.) Dakle, što je prikazano ovdje? Koja je glavna tema priče? Glavna je tema to da navedena odrasla osoba koristi razna sredstva kako bi postigla svoj cilj. Jeste li shvatili koja je sredstva čovjek koristio? (Vabljenje i navođenje na pogrešan put.) Koristio je nagrade kako bi privukao dijete i birao prave riječi kako bi ga naveo na pogrešan put te ga je čak i mamio. Što je koristio kako bi ga namamio? Pogodnosti. Mamio je dijete nudeći mu pogodnosti. Vabljenje, mamljenje i navođenje na pogrešan put – ovdje je riječ o kombinaciji mamljenja i navođenja na pogrešan put, uz uporabu biranih riječi u svrhu mamljenja, uključujući i pomalo prijeteće tonove. Te riječi možda zvuče dobro, no za što ih je čovjek koristio? (Kako bi ostvario vlastiti cilj.) Koristio ih je kako bi ostvario svoje skrivene namjere. Sredstva koja je koristio u osnovi su jasna. Je li ovo ponašanje u skladu s normalnom ljudskošću? (Nije.) Kojem onda aspektu Sotonine iskvarene naravi pripada ovakvo ponašanje? (Opačini.) Zašto kažemo opačina umjesto podlost? Opačina zadire dublje od podlosti: ona je podmuklija, tajnovitija, više navodi na pogrešan put i teže ju je spoznati. Opačina sadrži u sebi mamljenje, nasilnu privolu, vabljenje, pridobivanje na svoju stranu, podmićivanje i iskušavanje. Ovakvi postupci i ponašanja uvelike nadilaze podlost te su nesumnjivo opaki. Čovjek nije rekao: „Ako mi ne kažeš, udarit ću te” ili „ubit ću te!” Nije koristio takve metode te stoga, izvana, nije djelovao zlonamjerno. Međutim, to je još strašnije od zle namjere – to je opačina. Zašto kažem da je to opačina? Većina ljudi obično može spoznati podmuklost, ali ponašanje ovog čovjeka je podlije. On koristi naizgled uljudne riječi koje su u skladu s ljudskom privrženošću, ali u stvarnosti duboko u njemu postoji nešto što je skrivenije. Njegovi postupci i metode prikriveniji su i podliji od podmuklosti koju ljudi obično vide i s kojom se susreću. Njegove su taktike profinjenije, dvoličnije i više navode na pogrešan put. To je opačina.

Možete li uvidjeti i razlučiti otkrivenje tuđe opake naravi i ponašanja u svakodnevnom životu? Iako podli pojedinci mogu biti prilično proračunati, većina ih ljudi može prozreti nakon što provedu neko vrijeme u kontaktu s njima. Međutim, osobe opake naravi nije tako lako prozreti. Ako ne možete uvidjeti njihovu bit ili posljedice njihovog ponašanja, ne možete ih prozreti. Opake su osobe još podlije od onih podmuklih i ne možeš ih prozreti nakon samo nekoliko rečenica. Kada su u pitanju ljudi opake naravi, u kratkom vremenskom razdoblju možda nećeš moći uvidjeti ili shvatiti zašto nešto rade i zašto govore ili se ponašaju na određen način. Jednog dana, kada ih se u potpunosti razotkrije i ogoli, tada će svi konačno otkriti kakvi su. To je više od puke podlosti – to je opačina. Stoga razlučivanje opake naravi zahtijeva određeno vrijeme te je ponekad potrebno prvo uvidjeti njezine posljedice kako bi je se moglo razlučiti jer to nije nešto što se može razlučiti brzo. Na primjer, veliki crveni zmaj navodi ljude na pogrešan put desetljećima, a tek je sada mali broj ljudi stekao određenu sposobnost razlučivanja. Veliki crveni zmaj često govori stvari koje zvuče jako dobro i koje su u skladu s ljudskim predodžbama, predstavljajući se kao da služi ljudima kako bi ih naveo na pogrešan put i rješavajući se neistomišljenika pod krinkom pravde, nanoseći štetu tolikim dobrim ljudima. No malo njih može to razlučiti jer je ono što on govori i čini naizgled ispravno. Svi ljudi misle da je ono što on radi pravedno i prikladno, legalno i razumno te u skladu s čovječnosti. Kao rezultat toga, on desetljećima navodi ljude na pogrešan put. Kada ga se konačno razotkrije i kada propadne, ljudi će uvidjeti da je njegovo pravo lice lice đavola, a njegova priroda-bit opaka. Veliki crveni zmaj navodi ljude na pogrešan put već mnogo godina i njegov se otrov nalazi u svim ljudima, koji su postali njegovi nasljednici. Je li itko od vas sposoban činiti stvari koje je činio veliki crveni zmaj? Neki ljudi govore poput velikog crvenog zmaja, koristeći vrlo ljubazne riječi bez stvarnog djelovanja. Sve što govore zvuči ljubazno, ali ne čine ništa korisno. Takvi su ljudi posebno podli i opaki. Takvi ljudi neće lako zaboraviti ako ih netko uvrijedi, već će, prije ili kasnije, pronaći prikladnu priliku kako bi se osvetili toj osobi, pritom joj ne dajući nikakav prostor za djelovanje. Možda će čak i riješiti stvar bez da se osobno izlože. Nije li to opako? Opaki ljudi postupaju prema načelima, metodama, namjerama, motivima i ciljevima koji su posebno tajnoviti i skriveni. Opaki pojedinci koriste se spletkama kako bi nanijeli štetu drugima, ponekad iskorištavaju druge u svrhu ubijanja, ponekad muče druge mameći ih da počine grijeh, a ponekad koriste zakone ili pribjegavaju različitim sredstvima vrijednima prijezira kako bi mučili druge ljude. Sve su to oblici opačine te nijedna od navedenih metoda nije poštena. Pokazuje li itko od vas ovakva ponašanja ili otkrivenja? Možete li ih razlučiti? Jeste li svjesni da ona predstavljaju opaku narav? Podmuklost se obično može vidjeti: kada netko okoliša ili uljepšava ono što govori, a pritom nitko ne može razlučiti što misli, tada je riječ o podmuklosti. A koja je glavna karakteristika opačine? Kada se osoba čini iznimno ljubaznom te je sve naizgled u redu, kao da ne postoji nikakav problem i sve izgleda sasvim dobro iz bilo koje perspektive. Kada takvi ljudi nešto čine, ne primjećujete da koriste posebna sredstva te se izvana ne vide nikakve njihove slabosti ili propusti, no ipak postižu svoj cilj. Oni rade stvari na iznimno tajnovit način. Tako antikristi navode ljude na pogrešan put. Ovakve ljude i ponašanja najteže je razlučiti. Neki ljudi često govore prave stvari, koriste izgovore koji dobro zvuče te upotrebljavaju određena učenja, izreke ili djela koja su u skladu s ljudskom privrženošću kako bi zavarali ljude. Glume da čine jedno dok zapravo čine drugo kako bi ostvarili svoje skrivene namjere. To jest opačina, no mnogi je ljudi smatraju podmuklošću. Ljudi imaju relativno ograničeno razumijevanje opačine te je teško razlučuju. Opačinu je zapravo teže razlučiti nego podmuklost jer je tajnovitija te su njezine metode i postupci profinjeniji. Ako netko ima podlu narav, drugi ljudi obično mogu opaziti njihovu podlost nakon dva ili tri dana razgovora s njima ili mogu primijetiti otkrivenje njihove naravi promatrajući njihove riječi i postupke. Međutim, ako je neka osoba opaka, to nije nešto što se može razlučiti u nekoliko dana jer bez značajnih događaja ili okolnosti koje bi se odvile unutar kratkog razdoblja nije jednostavno shvatiti njezinu opakost samo slušajući je. Takve osobe uvijek govore i čine prave stvari i samo nižu ispravne činjenice jednu za drugom. Nakon nekoliko dana druženja s takvom osobom, mogao bi pomisliti da je ona prilično dobra, sposobna ostaviti stvari i dati se, da ima duhovno razumijevanje, da ima srce koje ljubi Boga te da postupa savjesno i razborito. No nakon nekoliko njezinih postupaka, vidiš da su u njezina djela i riječi umiješane brojne đavolje namjere. Tada shvatiš da ta osoba nije poštena, već podla i opaka. Često u interakciji s drugima koristi prave riječi i ljubazne izraze koji su u skladu s istinom i ispunjeni su ljudskom privrženošću. S jedne se strane dokazuje, a s druge navodi ljude na pogrešan put, dobivajući tako prestiž i poseban položaj među ljudima. Takvi pojednci nevjerojatno zaluđuju druge, a kad ostvare moć i dođu na određen položaj, mogu mnoge ljude navesti na pogrešan put i naštetiti im. Ljudi opake naravi veoma su opasni. Ima li takvih ljudi oko vas? Jeste li i vi sami takvi? (Da.) Koliko je to onda ozbiljno? Govoriti i postupati ne slijedeći nikakva istina-načela, potpuno se oslanjati na svoju opaku prirodu, uvijek pokušavati navesti druge na pogrešan put i živjeti iza maske tako da te drugi ne mogu prozreti ni prepoznati i da tvoju ljudskost i položaj gledaju s poštovanjem i divljenjem – to je opačina. Pokazujete li ta opaka ponašanja samo ponekad ili ste takvi većinu vremena? Jeste li to uistinu vi i je li vam teško osloboditi se toga? Ako koristite takve metode samo povremeno, još uvijek se možete promijeniti. Međutim, ako je to uistinu ono što jeste i dosljedno postupate proračunato i podlo, oslanjajući se na spletke, onda ste najlukaviji od svih đavola. Reći ću vam istinu: takvi se ljudi nikada neće promijeniti.

U ovoj priči, Dabao koristi navedene metode kako bi naveo Xiaobaoa na pogrešan put i natjerao ga da mu kaže istinu. Recite mi, tko ga je naučio da se tako ponaša? Nitko ga nije naučio. Pa iz čega onda proizlaze ti trikovi? (Iz njegove prirode.) Oni proizlaze iz njegove prirode, njegove iskvarene biti. On je jednostavno takva osoba, koja neće poštedjeti čak ni dijete. To je prezira vrijedno! Ako želi znati istinu, može se izravno obratiti djetetovim roditeljima ili može aktivno raditi na spoznavanju sebe i ogoliti dušu pred njima. Zatim bi mu možda rekli istinu. Nema potrebe posezati za takvim metodama kako bi se činile takve sramotne i nedolične stvari drugima iza leđa. To čine ljudi opake naravi. Recite mi, nije li to odvratno? (Odvratno je.) Nije poštedio čak ni dijete, koje smatra lakom metom za zlostavljanje, pravljenje budalom i varanje, stoga kuje spletke protiv njega. A što ako naiđe na odraslu osobu koja je poštena i ljubazna? Kako će se ponašati prema njoj? Hoće li je pustiti na miru? Nipošto. A što će učiniti ako sretne nekog sličnog njemu, nekoga tko se voli služiti raznim strategijama u svojim riječima i postupcima? (Svjestan je da je ta osoba jednako opaka kao i on, pa bi mogao biti na oprezu pred njom i ne otkrivati stvari olako.) Osim što bi bio na oprezu, što bi još mogao činiti? (Nadmetati se.) Nadmetat će se i otvoreno i potajice – upravo tako postupaju ljudi opake naravi. Oni se vole nadmetati s drugima otvoreno i potajice te koriste svaku priliku za to. Čak izjavljuju jednu poznatu rečenicu: ako naiđeš na takve ljude i čuješ kako izgovaraju tu rečenicu, možeš biti siguran da imaju opaku narav. Što je to što oni govore? Primjerice, kad im predložiš da surađuju s nekim kako bi obavili svoju dužnost, reći će: „Uh, ne mogu se ja mjeriti s njime!” Njihova je prva misao uvijek „nadmetanje”. Oni ne pomisle prvo na to kako surađivati s nekime kako bi dobro obavili posao, već kako se nadmetati s tom osobom. To je njihova poznata izjava. Bez obzira na skupinu ljudi u kojoj se nalaze, bili to nevjernici, braća i sestre ili članovi obitelji, koje je njihovo jedino pravilo? Nadmetanje. A ako ne mogu otvoreno pobijediti u nadmetanju s drugima, učinit će to potajice. To je opaka narav. Neki se ljudi na površini čine kao da ležerno čavrljaju s drugima, ali u svom srcu oni se potajice nadmeću s njima, koristeći razna sredstva i tehnike kako bi neizravno napadali i omalovažavali drugu osobu. Ljudi koji ne mogu to razlučiti neće prozreti njihove taktike, a kada to napokon učine, nadmetanje će već biti završeno. To je opačina. Kad opaki ljudi dolaze u kontakt s drugima, sve se svodi na nadmetanje, otvoreno i potajice, upotrebom raznih spletki, zavjera i određenih metoda kako bi porazili druge, natjerali ih da se predaju i, u konačnici, natjerali sve da im se pokore. Od nastanka čovječanstva sve do danas, cijela povijest čovječanstva obilježena je „nadmetanjem”. Bilo to u velikim razmjerima, među narodima, ili pak u manjim razmjerima, među obiteljima ili pojedincima, ne postoji skupina ljudi bez sukoba. Ako se ne radi o otvorenom nadmetanju, tada je ono tajno, a ako nema verbalnog sukoba, tada je sukob fizički. Razdoblje najčešćih ratovanja među raznim etničkim skupinama u kineskoj povijesti jest Razdoblje proljeća i jeseni te Razdoblje zaraćenih država. Većina poznatih knjiga o vojnim strategijama napisana je tijekom tih dvaju razdoblja, poput taktika opisanih u knjizi Umijeće ratovanja, autora Sun Tzua. Sve su takve knjige napisane u to doba. Također postoji i knjiga The Thirty-Six Strategems, koja sadrži različite taktike ratovanja. Neke od tih vojnih strategija koriste se i danas. Recite mi koje su to strategije? (Strategija „samoozljeđivanja”.) (Strategija „odvraćanja pozornosti”.) (Strategija „dvostrukog agenta”, strategija „praznog grada”, strategija „ljubavne zamke”). Sve ove poznate strategije, bila to „ljubavna zamka”, „prazan grad” ili „odvraćanje pozornosti”, sadrže u sebi riječ „strategija”. Što „strategija” znači? („Taktika” ili „spletka”.) Ona podrazumijeva određene podmukle, prijevarne, prikrivene ili tajne taktike. Takve „taktike” nemaju veze s planiranjem, već je riječ o spletkama. Što se zapravo krije iza tih taktika? Jesu li postupci tih ljudi, njihovo ponašanje, taktike i metode koje koriste u ratovanju u skladu s ljudskošću i istinom? (Ne.) Djeluje li Bog na takav način? (Ne.) Nipošto. Koga, dakle, ti postupci predstavljaju? Oni predstavljaju Sotonu i opaku ljudskost. Odakle potječu strategije opake ljudskosti? (Od Sotone.) One dolaze od Sotone. Nekima je to možda teško shvatiti, stoga ću reći da potječu od kraljeva đavola – tada će ljudima biti jasnije. A tko su kraljevi đavoli? To su đavli i Sotona koji su se utjelovili u svijetu kako bi sijali neslogu i unosili kaos među ljudima. Oni su tvorci tih strategija. Jeste li ikada u zapisima o Božjem djelovanju vidjeli da se On služi strategijom „praznog grada” ili strategijom „odvraćanja pozornosti”? Uključuje li Božji plan upravljanja takve strategije? Bog se nikada nije koristio takvim strategijama u svom djelu upravljanja. Njima se služi cjelokupna opaka ljudskost. Od naroda i dinastija u velikim razmjerima, preko plemena i obitelji u manjim razmjerima, pa sve do odnosa među pojedincima, gdje god postoji iskvarena ljudskost, ondje postoje i sukobi. A za što se ljudi bore? Oko čega se nadmeću? Koji je njihov cilj? Sve se svodi na osvajanje moći, položaja i dobiti. Narod se bori protiv naroda kako bi zavladao što većim brojem ljudi, plemena se međusobno bore za teritorij, ljude i vlast, pojedinci se bore za prevlast i dobit. Gdje god postoje ljudi, postoje i sukobi jer gdje god postoje ljudi, prisutna je i Sotonina iskvarenost. Budući da je cijelo čovječanstvo iskvareno od Sotone, svijet je ispunjen sukobima i krvoprolićem. Što god iskvareno čovječanstvo činilo, ne može izbjeći okove Sotonine naravi. Zato je čitava povijest čovječanstva, i na Zapadu i na Istoku, u svakom svom dijelu tužna kronika opake ljudske borbe. Ljudi čak takve stvari smatraju veličanstvenima, a neki i danas proučavaju kineskih trideset i šest strategija ratovanja. Proučavate li ih vi? (Ne.) Ako namjerno proučavaš takve stvari, upijaš iskustva, lekcije, sredstva, metode i tehnike koje one sadrže kako bi obogatio svoj mozak i uvrstio ih u svoje vještine preživljavanja, to je u svakom slučaju pogrešno. Neizbježno ćeš se približiti Sotoni, postajući sve opakiji i sve više zao. Međutim, ako možeš promijeniti perspektivu i raščlaniti te stvari, razlučiti ih i razotkriti prema Božjim riječima, što ćeš postići? Još ćeš više mrziti Sotonu te ćeš još više razumjeti i mrziti sebe. Koji je još bolji ishod? Odbaciti Sotonu i ustrajati u tome da slijediš Boga. Sotona koristi takozvane tradicionalne kulture i sve vrste znanja i teorija koje je čovječanstvo skupilo tijekom tisuća godina kako bi upućivao ljude i usađivao u njih stvari kako bi ih iskvario i kontrolirao na dubljoj razini. Ako savladaš te metode i znaš kako ih koristiti, postat ćeš živući Sotona i Bog će te u cijelosti ukloniti.

Na ranijim okupljanjima, razgovarajući u zajedništvu o razumijevanju samih sebe, većina je ljudi često isticala problem ohole naravi, koja je najčešća iskvarena narav i široko je rasprostranjena. Koje su još iskvarene naravi prilično česte? (Lažljivost i nepopustljivost.) Lažljivost, nepopustljivost, odbojnost prema istini i pakost stvari su s kojima se ljudi često susreću. Opačina se, međutim, rjeđe uočava i mnogo se slabije prepoznaje. Moglo bi se reći da je opaku narav najteže prepoznati jer je to duboko skrivena i prilično pritajena vrsta iskvarene naravi, zar ne? Primjerice, zamislimo dvoje ljudi koji žive zajedno. Nijedno od njih ne voli istinu, ne teži joj niti je odano u obavljanju svojih dužnosti. Izvana se može činiti da žive u potpunoj slozi, bez ikakvih problema. No, u svojoj nutrini, nijedno od njih ne teži istini, a razne iskvarene naravi i dalje postoje, iako ih ti ne možeš uočiti. Zašto ih ne možeš uočiti? Zato što su postupci obiju osoba iznimno prijevarni i lukavi. Budući da ne razumiješ istinu i nemaš gotovo nikakvu sposobnost razlučivanja, ne možeš prozreti samu bit njihovih problema. Malo je istina koje razumiješ, tvoj je duhovni rast premalen, stoga se susrećeš s mnogim složenim pitanjima koja nisi u stanju shvatiti i ne možeš pomoći drugima da razriješe svoje probleme. Kao vođe, što biste trebali učiniti kad se susretnete s takvim ljudima? Ako ih razotkriješ i razlučiš, hoće li oni to spremno prihvatiti? Neće. Pa kako onda treba postupati s takvim ljudima? Postoji li način kako to činiti? Koje je načelo u postupanju s njima? Ako imaju određene praktične ili stručne vještine kojima mogu služiti Božjoj kući, tada ih treba smatrati braćom i sestrama te im postavljati zahtjeve u skladu s time. No budući da takvi ljudi ne teže istini, mogu li uopće biti odani u obavljanju svojih dužnosti? (Ne.) Po čemu se vidi da im nedostaje odanosti? Ne ističu li se upravo po tome što sve rade samo radi privida? Kad ih nitko ne gleda, oni dangube i odugovlače. Čim opaze da netko dolazi, tada ubrzaju tempo. Znaju čak postavljati gomilu pitanja oko toga je li ovo u redu i je li ono u redu, a čim osoba ode, prestanu raditi, ne čine ništa, nemaju nikakvih pitanja i čak misle u sebi: „Samo sam te zavlačio, nisam toliko glup!” Takvi ljudi sve čine radi privida. Osobito su vješti u glumi i prikazivanju lažne slike o sebi, stoga kod drugih ostavljaju lažan dojam. Mnogi koji su s njima godinama u doticaju još uvijek ne uspijevaju prozreti njihovu podmuklu i prijevarnu bit. Kad se drugi raspituju o njima, znaju čak reći: „Ta je osoba prilično dobra, prema svima je ljubazna, nikome ne nanosi štetu i svima ugađa. Čak i kad netko pogriješi, ona ga ne orezuje, već stalno bodri i tješi druge.” Kojim se sredstvima i metodama takvi ljudi služe u ophođenju s drugima? Oni preuzimaju ulogu ovisno o okolnostima, uglađeni su i vješti, pa ih većina smatra dobrim ljudima. Ima li takvih ljudi oko vas? (Da.) Svi na neki način otkrivaju svoju iskvarenu narav, ali ovakvi se ljudi tako vješto prikrivaju da je gotovo nemoguće uočiti njihove nedostatke. Nije li to problem? U povijesti su neki carevi počinili brojna zlodjela, a ipak ih kasniji naraštaji i dalje nazivaju mudrim vladarima. Zašto se o njima tako misli? Zar nisu ulagali znatan trud i činili razne stvari kako bi očuvali vlastiti ugled? S jedne su strane činili ponešto dobra radi vlastitih političkih interesa, a s druge su strane iskrivljivali povijest i ubijali one koji su zapisivali istinu i stvarne činjenice o njima kako bi prikrili svoja zlodjela. No koliko god se trudili zataškati to, tragovi njihovih djela neupitno su ostali zabilježeni. Nisu mogli ukloniti svakoga tko je znao istinu. S vremenom su te stvari, malo po malo, razotkrivali kasniji naraštaji. Kad su ljudi to doznali, osjećali su se prevarenima. Razotkrivanje tih povijesnih činjenica trebalo bi ljude dovesti do novog razumijevanja istine o cijelom čovječanstvu. Kakvog razumijevanja? Od vladara do običnih ljudi, cijelo je čovječanstvo u rukama opakih ljudi koje je Sotona iskvario tako da je jedan opakiji od drugog. Nema onoga tko nije zao i tko nije loš. Svi su oni počinili mnoga zlodjela, svi su opaki i među njima nema nikoga tko bi se mogao nazvati dobrim. Neki će reći: „U svakoj dinastiji bilo je nekoliko poštenih dužnosnika. Zar se i njih može smatrati opakima?” Ako vjeruješ u Boga pod vlašću takvih „poštenih” dužnosnika, vidi hoće li te uhititi ili neće. Ako im svjedočiš o Bogu, promotri njihov stav prema tome. Odmah će ti biti jasno jesu li opaki ili nisu. Ništa ne razotkriva ljude jasnije od Božje pojave i djela, kao ni od istine koju On izražava. Neki vladari i dužnosnici možda su postigli određene političke uspjehe i učinili poneka dobra djela, ali kakva je narav tih dobrih djela? Kome ona zapravo služe? To su dobra djela koja nalaže vladajući sloj. Jesu li to doista dobra djela kakva Bog odobrava? Jesu li ta „politička postignuća” ujedno i primjenjivanje istine te pokoravanje Bogu? Nipošto. Njihova politička postignuća i dobra djela nemaju nikakve veze ni s istinom ni s pokornošću Bogu. Sve što čine, bilo da je riječ o dobrim djelima ili političkim uspjesima, vođeno je njihovim vlastitim namjerama i pobudama. Sve to čine kako bi ostavili trag iza sebe i zadobili pohvale drugih. Zato, bez obzira na to koliko dobrih djela učinili ili koliko političkih postignuća nagomilali, to ni na koji način ne dokazuje da su dobri ljudi plemenita srca, a kamoli da nikada nisu činili zlo ili da nemaju opaku narav. Je li ti jasno kako Bog vidi takve ljude? Možete li, polazeći od ovih stvari, bolje razumjeti same sebe? Postupate li i vi ponekad tako da čim učinite nešto dobro, želite se pokazati i pobrinuti se da svi za to saznaju, a pritom otvoreno govorite da se ne treba hvaliti ni biti ohol, već da treba biti skroman? Na primjer, počneš raditi u novoj crkvi u kojoj ljudi ne znaju da si na vodećoj poziciji, pa im na sve moguće načine nastojiš dati do znanja da si ti vođa. Razbijaš glavu cijelu noć i na kraju smisliš pametno rješenje. Koje je to rješenje? Okupiš sve na sastanku i kažeš: „Na današnjem okupljanju razgovarat ćemo o tome jesam li ja, kao vođa, dorastao toj službi ili nisam. Ako nisam, slobodno me razotkrijte i smijenite. Ako jesam, nastavit ću obavljati tu dužnost.” Čim ljudi to čuju, odmah im postane jasno da si ti vođa. Nisi li time postigao ono što si htio? Odakle dolazi taj cilj? On proizlazi iz tvoje opake naravi. Ambicija je uobičajena ljudska crta, ali premda svi ljudi imaju ambicije, neki u različitim prilikama i na različitim mjestima posežu za raznim riječima, metodama i strategijama kako bi ostvarili ono što žele. Upravo je to opačina.

Kad je riječ o temi opake naravi, njoj ćemo se često vraćati i o njoj govoriti. Tako ćete postupno steći dublje i potpunije razumijevanje tog aspekta istine i iskvarene naravi. S jedne strane, moći ćete razumjeti same sebe, a s druge ćete strane moći bolje razlučivati različite vrste ljudi. Također ćete dublje ući u istinu. Kad bih razgovarao u zajedništvu samo o općenitim pojmovima ili o jednom aspektu definicije, vaše bi razumijevanje ostalo prilično površno. No ako u razgovoru polazimo od konkretnih činjenica i navodimo primjere, tada se vaše razumijevanje može produbiti. Primjerice, zamislimo dvoje djece koja međusobno razgovaraju. Jedno dijete upita: „Jesi li napisao zadaću danas?” Drugo odgovori: „Nisam.” Na to prvo kaže: „Ni ja.” Govore li oba djeteta istinu? (Da.) Varaš se: jedno od njih laže. Što u sebi misli? „Budalo, zar stvarno misliš da nisam napisao zadaću? Pa nisam toliko glup! Ako ne napišem zadaću, bit ću kažnjen. Kako je onda ne bih napisao? Namjerno sam te naveo da povjeruješ kako je nisam napisao, samo kako je ni ti ne bi napisao. Na kraju ćeš ti biti kažnjen, a ja ću se slatko smijati.” Je li to dijete loše? (Jest.) Je li itko od vas ikada učinio išta slično? Evo još jednog primjera: u ponedjeljak jedna učenica u razredu kaže da je u nedjelju bila u kupnji, a druga tvrdi da je bila kod prijatelja, dok su zapravo obje bile kod kuće i učile. Osobito u izrazito natjecateljskom okruženju, kakvo je u Kini, takvi se postupci koriste kako bi se navelo protivnika da postane manje oprezan, kako bi ga se zatim moglo nadmašiti. To se naziva strategijom. Takve su pojave u svakodnevnom životu vrlo česte. Ponekad i roditelji s djecom vode slične razgovore i pritom otkrivaju sličnu narav, a isto se može otkrivati i među prijateljima. Otkrivenja takve naravi vidljiva su posvuda, samo moraš pažljivo motriti. Zašto moraš motriti? Ne radi skupljanja „materijala”, dokonog čavrljanja, ogovaranja ili izmišljanja priča, već radi izoštravanja vlastite sposobnosti razlučivanja. To ti omogućuje da ono što drugi čine, otkrivaju i pokazuju usporediš sa sobom kako bi uvidio ponašaš li se i ti na sličan način. Kad kod nekoga vidiš takvo ponašanje, znat ćeš da ta osoba ima takvu narav. No ako se i sam tako ponašaš, hoćeš li uopće moći prepoznati da i ti imaš takvu narav? Ako to ne možeš prepoznati, tada je tvoje razumijevanje njihove naravi pogrešno. Nisi je doista shvatio, odnosno nemaš duhovno razumijevanje i nisi je ispravno razumio. Takve se teme ne mogu u cijelosti pokriti u svega nekoliko dana. Čak i djelomično razmatranje može vam donijeti ponešto koristi i donekle produbiti vaše razumijevanje istine. Ako doista voliš istinu, dublje ćeš ući u nju. Dubina tvog iskustva i ulaska u istinu neodvojiva je od dubine tvog razumijevanja. Dubina tvog iskustva i ulaska u istinu definitivno će odrediti koliko je duboko tvoje razumijevanje. Na isti način, dubina tvog razumijevanja pokazuje koliko si duboko iskusio i ušao u istinu. To je dvoje nerazdvojivo povezano. Upravo je to put kojim se ulazi u istinu, a samo ako uđeš u istinu možeš posjedovati stvarnost. Ovdje ćemo zaključiti ovu temu i prijeći na glavno pitanje današnjeg razgovora.

Raščlamba načina na koje antikristi zaluđuju ljude, vrbuju ih, prijete im i kontroliraju ih

I. Raščlamba načina na koje antikristi zaluđuju ljude

Na posljednjem okupljanju završili smo razgovor u zajedništvu o četvrtoj stavci na temu raznih očitovanja antikrista. Danas ćemo početi razgovarati o petoj stavci: kako antikristi zaluđuju ljude, vrbuju ih, prijete im i kontroliraju ih. U ovaj aspekt očitovanja antikrista uključena su četiri glagola, a iz ta četiri glagola i ponašanja antikrista možemo vidjeti njihove naravi. Prvi glagol je „zaluđivati”. Kakva je narav sadržana u tome? To je opačina. A što je s „vrbovati”? Običavaju li se pri vrbovanju koristiti lijepe ili ružne riječi? (Lijepe riječi.) Dakle, kakva narav upravlja ovim ponašanjem? Opačina. A što je s „prijetiti” i „kontrolirati” – koja narav upravlja njima? (Pakost.) Tako je, pakost. Iz pete stavke možemo vidjeti naravi antikrista. Koja su primarna očitovanja antikrista u ovoj stavci? (Opačina i pakost.) Te dvije naravi, opačina i pakost, vrlo su istaknute i očite. Raspravimo o tim ponašanjima, jednom po jednom, počevši sa „zaluđivati”. Što izraz „zaluđivati” općenito znači? Uključuje li ikakva očitovanja iskrenosti? Ima li u njemu iskrenih riječi? (Ne.) U njemu nema iskrenih riječi – sve je lažno, to je korištenje lažnih dojmova, lažnih izjava i varljivih riječi kako bi se druge navelo da vjeruju da je ono što netko govori točno, čime ih se navodi da ih priznaju i vjeruju im. To je ono što se podrazumijeva pod „zaluđivati”. Zadobivaju li oni koji su zaluđeni istinu ili stupaju li na pravi put? Ne postižu ni jedno od toga. Ponašanje i praksa zaluđivanja ljudi definitivno je negativna, a ne pozitivna stvar. Oni koji su zaluđeni u suštini su prevareni; ne razumiju stvarne činjenice, stvarnu situaciju ili istinski kontekst, a zatim odabiru pogrešan put i smjer te pogrešnu osobu koju će slijediti. To je učinak koji zaluđivanje ima na one koji na njega nasjednu. To je poput reklama u trgovačkom centru: vrlo su dobro napisane i kad ih ljudi vide, uzimaju ih zdravo za gotovo, ali nakon kupnje otkriju da su proizvodi beskorisni. To znači biti prevaren. Dakle, koja je svrha toga što se antikristi ponašaju tako da zaluđuju ljude? Koje metode koriste, koje riječi govore i koje stvari čine da bi zaluđivali ljude? Razgovarajmo prvo o njihovom cilju. Da nemaju nikakav cilj, bi li trebali ulagati trud ili govoriti lijepe stvari da privuku i zalude ljude? Među nevjernicima postoji izreka: „Nema besplatnog ručka.” Ako ti to ne možeš prozreti, bit ćeš prevaren. Svijet je jednostavno toliko opak, ljudi spletkare jedni protiv drugih i zlostavljaju jedni druge. To je život iskvarenog čovječanstva. Zašto antikristi ulažu trud da govore okolišajući kako bi zaluđivali ljude? Oni govore i djeluju s jasnim ciljem, a to je borba za moć i kontrolu nad ljudima – to je nedvojbeno. Njihovi ciljevi ne razlikuju se od ciljeva političara. Dakle, koje strategije antikristi koriste da bi zaluđivali ljude? Kako to rade? Prvo, navedu te da ti se svide. Jednom kad stekneš povoljan dojam o njima, više ih se nećeš čuvati: vjerovat ćeš im, a zatim ćeš prihvatiti njihovo vodstvo i voljno ih slušati. Bit ćeš voljan slušati sve što kažu i sve što od tebe traže da učiniš. Što znači ta voljnost da se sluša? To znači ne primjenjivati sposobnost razlučivanja te slušati i pokoravati se bez načela. Mogu li antikristi postići učinak zaluđivanja ljudi korištenjem riječi ili metoda osude? Nipošto ne mogu. Dakle, koje metode obično koriste kako bi postigli taj učinak? Većinu vremena koriste riječi koje su u skladu s ljudskim predodžbama, kao i s doktrinama ljudskih osjećaja. Ponekad govore i neke riječi i doktrine koje su u skladu s istinom. To im olakšava postizanje cilja zaluđivanja ljudi, a i ljudi će ih vjerojatno prihvatiti. Primjerice, kad braća i sestre učine nešto pogrešno, nanoseći štetu crkvenom radu, i osjećaju se negativno i slabo, antikristi ne razgovaraju o istini kako bi ih poduprli i pomogli im. Umjesto toga, oni kažu: „Uobičajena je pojava da su ljudi slabi – to je normalno. I ja sam često slab. Bog ne pamti te stvari.” U stvarnosti, znaju li oni pamti li Bog te stvari ili ne? Ne, ne znaju. Oni kažu: „Nije važno što se s ovom stvari nije ispravno postupilo. Samo to ispravi sljedeći put. Božja kuća ne zna i nitko se ne raspituje o tome. Sve dok ja to ne prijavim nadređenima, više vodstvo neće znati za to, a višnji sigurno neće znati, pa onda ni bog neće znati – stoga, bog neće obratiti pozornost na to. Svi smo mi iskvareni ljudi; ti si iskvaren, a iskvaren sam i ja. Kao vođa, ja sam poput roditelja: kakve god pogreške vi napravili, to je moja odgovornost. Moja je krivica što imam mali rast i što vas nisam mogao poduprijeti i pomoći vam, što je dovelo do toga da stvari radite pogrešno. Da sam imao veći rast, bio bih vam mogao pomoći i vi ne biste pogriješili. Odgovornost za ovu stvar leži na meni. Iako je ovo možda nanijelo određenu štetu crkvenom radu, mi to možemo sami riješiti i tako će ta stvar biti završena. Nitko se ne bi trebao raspitivati o ovoj stvari i nitko je ne bi trebao prijaviti nadređenima; neka to ostane samo između tebe i mene. Ako ja to ne spomenem drugoj braći i sestrama, nitko to neće prijaviti nadređenima i stvar će se okončati. Samo se trebamo pomoliti i zakleti pred bogom da nikada više nećemo učiniti nešto ovakvo niti napraviti ovakvu pogrešku. Kao vođa, imam odgovornost zaštititi vas. Bog je tako uzvišen – je li realno da mi tražimo njegovu zaštitu? Osim toga, bog se ne zamara tim banalnim stvarima u životima ljudi, pa odgovornost da vas zaštitim prešutno pada na moja pleća kao vođe. Vi imate mali rast, pa ću ja preuzeti krivnju ako pogriješite. Ne brinite, ako u nekom trenutku nešto stvarno pođe po zlu i višnji to sazna ili čuje za to, ja ću se zauzeti za vas.” Kad ljudi to čuju, pomisle: „Ovo je sjajno! Bio sam tako zabrinut zbog preuzimanja odgovornosti – ovaj je vođa tako divan!” Nisu li oni zaluđeni? Ima li ičega u onome što su antikristi rekli što je u skladu s istinom? Ima li ičega što je korisno ili izgrađujuće za ljude? Ima li ičega čime se stvari rješavaju na temelju načela? (Ne.) Dakle, kakve su to riječi? To su riječi koje koriste ljudske osjećaje, suosjećanje i opraštanje kako bi se izgradile veze, stavljajući naglasak na osjećaje i prijateljstvo, kako bi se odnos podigao na određenu razinu, čineći da ljudi osjećaju da su antikristi posebno puni razumijevanja, posebno skloni opraštanju i tolerantni prema ljudima. Ali u tome nema načela ni istine. Što je to površno razumijevanje? To je samo zataškavanje, to je poput zavaravanja djeteta. Koje se strategije ovdje koriste? Zavaravanje, varanje, izgradnja veza, zataškavanje i pretvaranje da su dobri ljudi, sve na štetu interesa braće i sestara, i izdaju interesa Božje kuće, kako bi postigli svoj cilj zavaravanja i zaluđivanja ljudi. Koja je krajnja posljedica toga? To navodi ljude da se udalje od Boga, da zaziru od Boga i da se zbliže s antikristima. Čak i nakon što su zaluđeni, ti ljudi kažu: „Nakon što sam napravio tu pogrešku, bio sam tako zabrinut. Molio sam se Bogu mnogo puta, ali On me nije utješio. Osjećao sam se poljuljano i nespokojno u srcu i nisam mogao naći rješenje kod Boga. Ali sada je u redu; sve dok odlazim k vođi, svi moji problemi bivaju riješeni. Zaista sam sretan što imam takvog vođu. Naš je vođa bolji od bilo koga drugoga!” U tom su se trenutku njihova srca i gledišta već priklonila antikristima i oni su pod njihovom kontrolom. Kako to da ih antikristi mogu kontrolirati? To je zato što u tim antikristima nalaze osjećaj sigurnosti. Primaju suosjećanje, a duboko u srcu primaju zadovoljstvo i utjehu. To pokazuje da su zaluđeni.

U prošlosti je Višnji otkrio da u jednoj crkvi postoji netko s lošom ljudskošću, tko je neprestano činio stvari koje prekidaju i ometaju bez ikakvog znaka pokajanja, pa je rekao vođi mjesne crkve da ukloni tu osobu. Kad je vođa mjesne crkve to čuo, pomislio je: „Ukloniti ga? Moram razmisliti o tome. On je jedan od mojih – ne možete ga tek tako ukloniti. Moram se zauzeti za njega. Višnji ne razumije pravo stanje stvari. Pokušati ga tek tako ukloniti stvarno je previše. Bio bi tako slomljen!” Usmeno je pristao ukloniti tu osobu, ali u srcu nije imao namjeru to učiniti. Možeš li pogoditi kako je on to riješio? Razmišljao je o tome: „Kako mogu riješiti tu situaciju tako da moji podređeni budu zadovoljni sa mnom kao svojim vođom, a da me višnji ne zamrzi?” Nakon što je promislio, smislio je plan. Sazvao je sve na okupljanje i rekao: „Danas imamo posebnu stvar za riješiti. O čemu se radi? Postoji netko s kim višnji nije baš zadovoljan i želi ga ukloniti. Dakle, što bismo trebali učiniti u vezi s tim? Hajde da svi glasanjem odlučimo hoćemo li ga ukloniti ili ne.” Rezultati glasanja su zbrojeni i oko 80–90 % ljudi složilo se da se osoba ukloni, ali bilo je nekoliko glasova protiv. Nećemo govoriti o tome jesu li ti koji su glasali protiv bili zagriženi sljedbenici te zle osobe ili su to učinili iz drugih razloga, u svakom slučaju, neki se ljudi nisu složili i mišljenje nije bilo jednoglasno. Tada je vođa rekao: „Kroz glasanje sam primijetio da postoje različiti glasovi. Ovo je značajna stvar i moramo poštivati te glasove. Moramo se ponašati demokratski. Pogledajte kako je sjajan zapadnjački demokratski sustav: moramo tako prakticirati i u crkvi, moramo se truditi davati sve od sebe da postignemo demokraciju i ljudska prava. Dakle, budući da postoji nekoliko glasova protiv, ne možemo ukloniti ovu osobu. Moramo poštivati mišljenja naše braće i sestara. Tko su braća i sestre? Oni su božji izabrani narod! Ne možemo zanemariti njihovo mišljenje. Čak i ako se samo jedan od božjih izabranika ne slaže, ne možemo nastaviti s uklanjanjem.” U stvarnosti, ono što je rekao nije imalo temelja, Bog nikada nije rekao takve stvari. Samo je govorio besmislice. Kasnije, kad je Višnji otkrio da zla osoba još uvijek nije uklonjena, zatražio je od mjesnog vođe da požuri s tim. Obećao je, rekavši: „U redu, bit će to uskoro riješeno.” Što je njegovo obećanje značilo? To je značilo da će odugovlačiti. Mislio je: „Vi tražite od mene da ga uklonim, ali ja to ne mogu učiniti odmah. Tko zna, ako prođe dovoljno vremena, možda ćete zaboraviti na to i neću ga morati ukloniti.” Kasnije je ponovno sazvao sve na okupljanje i ponovno glasanje. Kroz razgovor i razlučivanje svima je postalo jasno da tu osobu doista treba ukloniti. Broj glasova protiv se smanjio, ali je još uvijek postojao jedan glas protiv njegovog uklanjanja. Vođa ga opet nije uklonio, govoreći: „Sve dok postoji jedan glas protiv, ne možemo ga ukloniti.” Većina ljudi je mislila: „Ako je Višnji zapovijedio uklanjanje, onda ga uklonite. Zar Višnji ne može prozreti ovu stvar? Zar nije napravio pogrešku?” Je li pokoravanje aranžmanima Višnjeg načelo? Je li to istina? (Da.) Ovaj vođa nije znao da je to istina. Što je učinio? Rekao je: „Još uvijek postoji jedan glas protiv, pa ga ne možemo ukloniti. Moramo bezuvjetno poštivati mišljenje naše braće i sestara. To se zove najviše ljudsko pravo.” Kasnije, kad se Višnji ponovno raspitao o toj stvari, vođa se nastavio površno odnositi prema njemu i odugovlačiti. Na kraju, kad je Višnji vidio da on ne uklanja zlu osobu, smijenio ga je i također uklonio. Višnji ga je učinio vođom, a on ga nije slušao; Višnji ima autoritet da ga koristi i da ga smijeni – to je upravna odluka. Nakon toga su i njegovi saveznici uklonjeni. Trebaju li svi glasati o aranžmanima Višnjeg? (Ne.) Zašto ne? Vi to ne možete objasniti; čini se da ste prilično slični tom smušenom vođi, nije li tako? Recite Mi, jesu li ove riječi o kojima besjedim s vama doktrine ili stvarnosti? (Stvarnosti.) Ako ih ljudi primjenjuju i provode, hoće li to biti točno? (Da.) Ako je točno, je li potrebno da svi ubace glasački listić i glasaju o tome? (Ne.) Može li Višnji nekome nanijeti nepravdu zapovijedajući da bude uklonjen? Apsolutno ne. Dakle, kad je Višnji naredio uklanjanje ove zle osobe, a ovaj je vođa odbio to provesti, u čemu je bio problem? (Otvoreno suprotstavljanje.) To je više od samog otvorenog suprotstavljanja, to je stvaranje neovisnog kraljevstva. Kad je Višnji naredio uklanjanje zle osobe, ovaj je lažni vođa odugovlačio i nije to proveo, pa je čak održao glasanje i ispitivao javno mnijenje. Kakvo je javno mnijenje on ispitivao? Što je javno mnijenje? Što je većina? Razumije li većina ljudi istinu ili je posjeduje? (Ne.) Većina ljudi ne posjeduje čak ni sposobnost razlučivanja, pa mogu li oni biti ljudi koji razumiju istinu? Ovaj je vođa čak ispitivao javno mnijenje – može li to doista riješiti ikakav problem? Je li to potrebno? Većini ljudi nedostaje sposobnost razlučivanja, a Višnji je osobno nadgledao i naredio uklanjanje zle osobe, ali je ovaj antikrist odugovlačio i nije ga uklonio, štiteći i zaklanjajući zlu osobu, dopuštajući joj da ostane u crkvi i uzrokuje ometanja. Gdje god postoje zli ljudi, tamo vlada kaos i nedostatak reda. Božji izabrani narod ne može normalno obavljati svoje dužnosti, a crkveni radne može se normalno odvijati. Samo pravovremeno uklanjanje zlih ljudi može osigurati da se crkveni rad odvija normalno. Međutim, na mjestima gdje antikristi drže vlast, oni koji škode interesima Božje kuće, uzrokuju ometanja, postupaju na nerazuman način i obavljaju svoje dužnosti bez imalo iskrenosti, ne mogu biti uklonjeni. Antikristi divljaju čineći loše stvari u crkvi, štiteći i zaklanjajući te zle ljude i bezvjernike. Pod kojom izlikom to čine? Pod izlikom da su oni dužnosnici, pa moraju biti gospodari drugih ljudi. Oni sebe predstavljaju kao dužnosnike u Božjoj kući i žele biti gospodari drugih ljudi. Recite Mi, tko je gospodar čovjeka? (Bog.) Bog i istina su Gospodar čovjeka. Ti antikristi su ništa! Oni žele biti gospodari tih ljudi, ali ne znaju ni tko je njihov gospodar! Nisu li oni nitkovi? Antikristi koriste ovu metodu kako bi rekli ljudima: „Ja mogu biti vaš gospodar. Ako imate bilo kakve pritužbe, bilo kakvo nezadovoljstvo, ili ako ste pretrpjeli bilo kakvu nepravdu ili poteškoću, ja to, kao vaš vođa, mogu izgladiti za vas.” Tada ti antikristi zavedu one koji ne razumiju istinu ili stvarne činjenice. Oni se prema njima odnose kao prema precima i Bogu kojeg treba slijediti i obožavati. Kako se osjećaju oni koji razumiju istinu kada susretnu takve antikriste? Osjećaju gađenje i odbojnost prema njima, govoreći: „Dakle, ti želiš biti naš gospodar i kontrolirati nas? Ni za živu glavu! Izabrali smo te za vođu kako bi nas vodio pred Boga, a ne pred sebe.” To znači da su prozreli spletke antikrista. Antikristi zaluđuju ljude pod izlikom da su njihovi gospodari, navodeći ih da misle kako je to u skladu s njihovim potrebama, bilo da su to emocionalne, psihološke, duhovne ili druge potrebe. Oni koji ne razumiju istinu ili stvarne činjenice često postaju žrtve zaluđivanja antikrista, do te mjere da se nakon što budu zaluđeni, možda ne samo da se neće moći osvrnuti i promisliti, već bi se čak mogli zauzeti za te antikriste i braniti ih. Činjenica da se mogu zauzeti za antikriste i braniti ih dovoljno pokazuje da su doista zaluđeni – nije li tako? (Jest.) Zašto ljudi vjeruju u Boga? Nije li to radi postizanja spasenja? Ako slijediš antikriste, zar se ne opireš Bogu i ne izdaješ Ga? Zar ne stojiš na strani sila koje su neprijateljske prema Bogu? U tom slučaju, hoće li te Bog i dalje htjeti? Ako prividno slijediš Boga, a ipak slijediš čovjeka, kako će Bog gledati na tebe i postupati s tobom? Ako odbaciš Boga, zar te On neće odbaciti s prezirom? Ako ljudi ne razumiju ni ovoliko malo doktrine, mogu li razumjeti istinu? Nisu li ti ljudi smušeni?

Zaluđivanje ljudi nije povremeno očitovanje antikrista; oni to čine često, to je njihovo dosljedno načelo postupanja, ili bi se moglo reći da je to njihov temelj, metoda i način obavljanja stvari – to je dosljedan stil njihovih postupaka. Inače, tko bi se ugledao na njih? Kao prvo, oni ne razumiju istinu. Kao drugo, imaju lošu ljudskost. Kao treće, nedostaje im i bogobojazno srce. Dakle, kako su u stanju navesti ljude da im se potpuno priklone, da se ugledaju na njih i dive im se? Oslanjaju se na razna sredstva i metode da bi se razmetali, navodeći ljude da se ugledaju na njih i obožavaju ih. Koriste te metode da bi zaluđivali ljude, dajući im određene lažne dojmove, navodeći ih da vide da su duhovni, da vole Boga, da plaćaju cijenu, da često govore ispravne riječi i iznose ispravne teorije te da štite interese braće i sestara. Zatim koriste te lažne dojmove kako bi u ljudima stvorili osjećaj poštovanja i divljenja, postižući svoj cilj da mogu zaluđivati ljude i nagnati ih da ih slijede. Kad ovako zaluđuju ljude, jesu li stvari koje čine u skladu s istinom? Iako govore sve ispravno, stvari koje čine definitivno nisu u skladu s istinom. Oni bez sposobnosti razlučivanja ne mogu vidjeti problem. Što se tiče biti zaluđivanja ljudi, njihovi postupci otežavaju ljudima da vide da nisu u skladu s istinom. Kad bi se to moglo vidjeti, zar ljudi ne bi uočili njihovu prijevaru? U stvarnosti, ono što čine i ono što razotkrivaju jest lažna duhovnost. Dakle, koje je očitovanje lažne duhovnosti? Mnoga ponašanja, postupci i izjave koji pripadaju lažnoj duhovnosti čine se ispravnima, ali su zapravo samo vanjski postupci i nemaju nikakve veze s primjenom istine. Baš kao farizeji koji su se opirali Gospodinu Isusu: držali su Sveta Pisma u rukama i glasno se molili na uglovima ulica, govoreći: „O, moj gospodine...”, pokazujući ljudima svoju pobožnost. Kao rezultat toga, danas je „farizej” postao alternativni izraz za ljude koji su licemjerni. Koji pridjev stoji ispred farizeja? Licemjerni. Zapravo, i bez izgovaranja riječi „licemjerni”, čim se spomene riječ „farizej”, znat ćete da to nije pozitivna riječ – ista je kao „nitkov” ili „đavao” i nosi isto značenje. Govoreći o lažnoj duhovnosti, danas malo ljudi govori o duhovnosti, a kad god netko spomene duhovnost, što dodaju ispred toga? (Lažna.) Tako je, lažna. U većini slučajeva, očitovanja antikrista koji zaluđuju ljude zapravo su očitovanja lažne duhovnosti. Riječi, postupci i ponašanja povezani s lažnom duhovnošću čine se prilično dobrima, prilično pobožnima i u skladu s istinom. Kad vide da je netko slab, zaborave na jelo i pojure ga poduprijeti. Kad vide da netko ima situaciju kod kuće, zanemare vlastite poslove i požure mu pomoći. Međutim, njihova se pomoć sastoji od izgovaranja određenih ispravnih riječi ili riječi koje lijepo zvuče i pune su suosjećanja, ali nakon toliko priče, stvarni problemi druge osobe nisu nimalo riješeni. Koji je onda cilj takvog njihovog ponašanja? Ljudi su posebno dirnuti njihovim ponašanjem i osjećaju da je imati takvog vođu na kojeg se mogu osloniti u vrijeme potrebe divno – uistinu su sretni. Stoga se može reći da antikristi ne koriste samo riječi da bi zaluđivali ljude, već istovremeno koriste i razna ponašanja da bi ih zaluđivali, kako bi naveli ljude da vjeruju da su oni visoko duhovni, izvanredni i dostojni njihovog povjerenja i oslonca. Neki bi čak mogli pomisliti: „Vjerovanje u Boga čini se nekako previše apstraktnim, ali vjerovanje u našeg vođu je konkretno. To je tako stvarno i istinito: možeš ga dotaknuti i vidjeti, a kad rješavaš stvari, možeš ga izravno pitati i razgovarati s njim. Kako je to divno!” Postizanjem takvih rezultata, antikristi su ostvarili svoje ciljeve, ali oni koje su zaludili završavaju jadno. Nakon što su ih antikristi neko vrijeme zaluđivali, kad ti ljudi ponovno dođu pred Boga, više ne znaju kako se moliti ili Mu otvoriti svoje srce. Štoviše, kad se ti ljudi okupe, laskaju jedni drugima, pretvaraju se da su duhovni i zaluđuju i varaju jedni druge. Na kraju, antikristi čak tvrde: „Svaki brat i sestra u našoj crkvi voli boga. Kad se suoče s problemima, svatko od njih je na visini zadatka – čak i da ih uhiti veliki crveni zmaj, svi bi mogli postojano svjedočiti. Među nama ne bi bilo niti jednog Jude – ja to jamčim!” Kako se ispostavilo, kad su uhićeni, većina ih se pretvorila u Judu. Nisu li oni hrpa nitkova? Antikristi koriste te prazne riječi i parole da bi zavarali, zaludili i prevarili braću i sestre. Većina ljudi je nerazumna i neuka, nedostaje im sposobnost razlučivanja i dopuštaju antikristima da se ponašaju obijesno. Radni aranžmani Višnjeg već dugo naglašavaju kako postupati u okolnostima kad se pojave i koji posao obavljati, s ciljem osiguravanja da svi Božji izabranici mogu obavljati svoje dužnosti u sigurnom okruženju. U slučaju uhićenja i progona, gubici bi se trebali svesti na najmanju moguću mjeru. Ako svi Božji izabranici budu uhićeni i odu u zatvor, gubeći u potpunosti crkveni život, ne dovodi li to do manjka u njihovom ulasku u život? Bez mogućnosti da jedu i piju Božje riječi u zatvoru, može li nečiji život sazrijeti? Mogu se sjetiti samo nekoliko riječi himni i svaki dan njihov život ovisi o tih nekoliko riječi. Kad se mole noću, mogu to činiti samo tiho u srcu i ne usuđuju se pomaknuti usne. Jedino što im je preostalo u srcu su misli poput: „Nemoj izdati, nemoj biti Juda, postojano svjedoči za Boga i proslavi Ga, nemoj Ga osramotiti”, nema ničeg drugog – ljudi imaju samo toliko rasta. Antikristi ne uzimaju te stvari u obzir. Zašto se nazivaju antikristima? Oni zlostavljaju druge i nanose štetu braći i sestrama ne trepnuvši okom! Radni aranžmani Višnjeg zahtijevaju od ljudi da obavljaju svoje dužnosti u sigurnom okruženju i da izbjegavaju nesreće koliko je god moguće, ali antikristi ne slijede te radne aranžmane kad obavljaju svoj posao. Oni viču i postupaju slijepo prema vlastitoj volji, zanemarujući sigurnost. Neki nerazumni pojedinci nemaju sposobnost razlučivanja i misle: „Zašto Višnji uvijek spominje sigurnost? Zašto se toliko boji nesreća? Čega se tu ima bojati? Sve je u Božjim rukama!” Nije li nerazumno govoriti takve stvari? Tvoj rast možda jest malen, možda nemaš razumijevanja i možda ne možeš prozreti stvari, ali ne možeš se ponašati nerazumno! Višnji je uredio kako se ljudi trebaju okupljati pod određenim okolnostima i koja načela trebaju slijediti – čemu služe svi ti detaljni aranžmani? Oni služe upravo tome da bi se zaštitio Božji izabrani narod, kako bi se mogli okupljati i obavljati svoje dužnosti na normalan i siguran način. Sigurnost ti omogućuje da nastaviš vjerovati u Boga, da živiš crkvenim životom te normalno jedeš i piješ Božje riječi. Ako je čak i tvoja sigurnost izgubljena, ako te uhiti veliki crveni zmaj, a u zatvoru ne možeš čuti ni čitati Božje riječi, ne možeš pjevati himne i nemaš okupljanja – kako ćeš i dalje moći vjerovati u Boga? Mogao bi postati samo vjernik po imenu. Antikriste nije briga za ta pitanja; nije ih briga za život i smrt ljudi. Radi zadovoljenja vlastitih ambicija i želja, potiču sve da ustanu i slijepo viču: „Mi se ne bojimo okolnosti – mi imamo boga!” Oni koji su nerazumni ništa ne razumiju i zaluđeni su tim riječima. Svi imaju nejasne i šuplje misli, poput: „Mi vjerujemo u Boga i Bog nas štiti; ako nam se nešto dogodi, to je uz Božje dopuštenje.” Nisu li to šuplje riječi? Tako postupaju antikristi i oni koji ne razumiju istinu. Iako braća i sestre možda ne razumiju, kao vođa koji često razgovara o radnim aranžmanima, ti ne bi smio biti neupućen u ta pitanja. Ti moraš obavljati posao u skladu s radnim aranžmanima i ne smiješ uvijek htjeti toliko pričati kako bi zadovoljio svoje ambicije i želje, misleći čak da što te više ljudi sluša, to bolje, i što ih je više, to tvoj govor postaje entuzijastičniji. Kako bi pridobili one ispod sebe i naveli ih da slušaju njihove upute, antikristi okupljaju te ljude u njihovo slobodno vrijeme, bez ikakvog obzira na sigurnost okruženja te na kraju odvode te ljude u propast.

Antikristi su vješti u govorenju velikih stvari i korištenju određenih praznih, lažno duhovnih i teoretskih osnova za zaluđivanje ljudi. Mnogi kojima nedostaje sposobnost razlučivanja samo ih slušaju i pokoravaju se antikristima kako god oni manipulirali njima, što rezultira nevoljama i uhićenjem. Kako te nevolje mogu nastati? Neki bi mogli reći da je to zato što ih Bog nije zaštitio. Ali nije li to prigovaranje Bogu? Krivnja za ovu stvar ne može se svaliti na Boga. Bog dopušta ljudima da iskuse Njegovo djelo u raznim okolnostima. Ako ti provodiš svoje praktično djelovanje prema načelima utemeljenim na radnim aranžmanima i kada okruženje to dopušta, bez obzira na to koliko se ljudi okupi, možeš normalno jesti i piti Božje riječi, iskusiti Božje djelo i obavljati dužnosti koje trebaš, tada će te Bog voditi i vršiti Svoje djelo u tebi. Ako ti ideš protiv zahtjeva Višnjeg i djeluješ slijepo prema vlastitoj volji i nešto se dogodi, to je samo bezumlje i neznanje. Bog ne namjerava staviti sve u zatvor kako bi ih oplemenio. Njegova je namjera da svaka osoba pravilno jede i pije Njegove riječi i iskusi Njegovo djelo. Međutim, antikristi to ne razumiju. Oni vjeruju u vlastitu logiku, misleći da uz Božju zaštitu nema razloga za strah. Oni nemaju razumijevanja o načelima Božje zaštite i slijepo slijede propise, uvijek ograničavajući Boga. Mnogi su ljudi zaluđeni njima i slijepo postupaju s njima, ignorirajući aranžmane Višnjeg, i kao rezultat toga, nešto se dogodi – budu uhićeni i trpe mučenje u zatvoru. Kakav rast imaju ti ljudi kada nastanu nevolje? Imaju samo malo entuzijazma, razumiju malo doktrine i mogu uzvikivati nekoliko parola, ali nemaju nikakvo znanje o Bogu, nemaju nikakvo istinsko razumijevanje, znanje ili iskustvo istine i nemaju razumijevanja o tome kako Bog djeluje da bi spasio ljude. Oni se jednostavno oslanjaju na entuzijazam da bi slijedili Boga i imaju malo odlučnosti. Mogu li ljudi s takvim rastom svjedočiti kada su uhićeni i strpani u zatvor? Nipošto. Čim izdaju, koje su posljedice? Počinju razmišljati: „Nije li bog svemoguć? Sve je u njegovim rukama, pa zašto me on ne spasi? Zašto dopušta da ovako patim? Postoji li uopće bog? Je li moguće da smo pogriješili što smo imali toliko entuzijazma? Ako su nas naši vođe odveli na krivi put, zašto ih onda bog ne disciplinira? Zašto nas je bog doveo ovdje? Zašto je dopustio da se suočimo s takvom okolnošću?” Pritužbe počinju izlaziti na površinu, praćene poricanjem Boga: „Božji postupci nisu u skladu s voljom čovjeka. Njegovi postupci možda nisu uvijek ispravni i on možda nije nužno istina.” Na kraju, pošto su mnogo pretrpjeli i izdržali neko vrijeme, čak i ono malo doktrine koju su znali i onaj mali žar koji su imali nestaju. Oni poriču Boga i gube vjeru, čak postaju Juda. Nakon puštanja iz zatvora, čak misle: „Sada se više nikada ne moram brinuti o okolnostima. Pogledajte kako je dobro onima koji ne vjeruju u boga: imaju toliko slobode vani. Što mi radimo vjerujući u tajnosti? Ako država zabranjuje vjerovanje, jednostavno prestani vjerovati.” Mogu li takvi ljudi kasnije i dalje vjerovati u Boga? (Ne, ne mogu.) Zašto ne mogu? Bog ih više ne želi. Bog te bira samo jednom, i ti si već izgubio svoju priliku, pa te Bog neće htjeti drugi put. Kakva je nada za takve ljude da postignu spasenje? Ravna je nuli, nema više nade. To je posljedica koju antikristi u konačnici uzrokuju ponašajući se obijesno i koristeći određene lažno duhovne teorije da bi zaludili ljude, navodeći ih da teže vanjskoj duhovnosti i žaru. Koja je posljedica? (Oni su uništeni.) Spašava li ih Bog ili ne, to je Božja stvar, ali barem se za sada čini da kada put vjere ljudi u Boga dođe do ove točke, njihovi izgledi i odredište su u osnovi uništeni. Kad se sve zbroji, tko je to uzrokovao? Antikristi su to uzrokovali. Da nisu postupali tako slijepo, već u skladu s radnim aranžmanima, vodeći braću i sestre prema zahtjevima Višnjeg i dovodeći sve pred Boga, te se stvari ne bi dogodile. Bi li za te ljude još uvijek bilo nade da budu spašeni? (Bilo bi.) Ti bi ljudi još uvijek imali nadu u spasenje. Budući da su ambicije i želje antikrista jako uvećane, ako nema nikoga tko bi ih štitio i slušao, osjećaju da je život dosadan i bezličan. Oni se prema tim smušenjacima koji ih slijede odnose kao prema topovskom mesu i igračkama kojima manipuliraju, tjerajući ih sve da slijede njihovo vodstvo. Osjećaju da su sposobni i da posjeduju užitke i da je ovaj život vrijedan življenja. Kako bi zadovoljili svoje ambicije i želje, koriste te takozvane duhovne riječi i riječi koje lijepo zvuče kako bi zaludili one koji ih slijede, a nakon što ih zalude, navode ih da skrenu s istinitog puta i od Božjih riječi, da se udalje od Boga kako bi slijedili njih te da krenu putem antikrista. Koji je krajnji rezultat? Izgledi i odredište tih ljudi su uništeni i oni gube priliku za spasenje. Koje su posljedice kada ljudi ne vjeruju u Boga ispravno, već slijede druge ljude? Zavidite li vi još uvijek ikome tko se čini duhovnim? (Ne, ne zavidimo.) Što je s izrazom „duhovan”? Šupalj je. Ljudi su od krvi i mesa – oni su stvorena bića. Da si ti doista duhovan, tada tvoje tijelo više ne bi postojalo i koliko bi ti onda bio duhovan? Nije li to samo šuplja priča? Dakle, vidite, sam izraz „duhovan” ne drži vodu; to je samo šuplja priča. U budućnosti, ako čuješ nekoga da kaže kako teži duhovnosti, reci mu: „Ti trebaš težiti tome da budeš poštena osoba i živiš pred Bogom – to je realnije. Ako težiš duhovnosti, to je slijepa ulica! Nemoj nikada težiti duhovnosti; to nije nešto čemu ljudi teže – to jednostavno ne drži vodu.” Recite Mi, nakon mnogo godina vjerovanja u Boga, tko je postao duhovna osoba? Te poznate ličnosti i tumači Biblije u religiji, jesu li oni duhovni? Svi su oni licemjeri, nijedan od njih nije duhovan. Ljudi koji su izmislili izraz „duhovan” koriste tu praznu riječ da bi zaluđivali druge. Oni su nitkovi i đavli. Kakva osoba može govoriti takve prazne stvari? Imaju li oni duhovno razumijevanje? (Ne, nemaju.) Ako ti čak ne možeš razumjeti čemu bi ljudi trebali težiti kada vjeruju u Boga ili od čega bi trebali biti, možeš li ti razumjeti istinu? Ti si po svojoj prirodi stvoreno biće, pripadnik čovječanstva koje je Sotona iskvario. Što se tiče pripadnosti nečemu, ti si od krvi i mesa – to je svojstvo ljudi. Naravno, ako težiš tome da budeš od krvi i mesa, ti si od Sotone: to je hodanje putem svijeta. Ljudi koji vjeruju u Boga trebali bi težiti istini – to je ispravno. Ako ljudi teže tome da budu duhovni ili bogoliki, je li to nešto čemu mogu dorasti? Bez obzira na to kako tome teže, beskorisno je. To nije pravi put za vjerovanje u Boga. Stoga je težnja da se bude duhovan ili bogolik samo parola, lažno duhovna teorija, nepovezana s istinom. Ako vjeruješ u Boga i slijediš Ga, trebao bi ispravno ispunjavati svoju dužnost kao stvoreno biće i biti sposoban pokoriti se Bogu i udovoljiti Mu. To je istina-stvarnost.

Bez obzira na to koliko propovijedi antikristi poslušali, oni ne mogu razumjeti istinu. Ono što oni razumiju i mogu izraziti samo je doktrina. Oni uzimaju one riječi koje mogu razumjeti i zapamtiti i obrađuju ih u svojim glavama kako bi ih pretvorili u duhovne doktrine u skladu s ljudskim predodžbama i maštarijama, a zatim ih naveliko propagiraju, objašnjavajući ih drugima. Kad ih čuju oni koji nemaju duhovno razumijevanje i ne razumiju istinu, osjećaju da to ima savršenog smisla i voljni su ih prihvatiti. Kao rezultat toga, bivaju zaluđeni i počinju obožavati antikriste. Tada nastaju nevolje. U stvarnosti, antikristi uopće ne razumiju istinu. Ako pažljivo slušaš i razlučuješ njihove takozvane ispravne riječi, otkrit ćeš da su to šuplje teorije u skladu s ljudskim predodžbama i maštarijama. Naravno, oni koji ne razumiju istinu misle da su te riječi ispravne i lako nasjedaju na njih. Jeste li doživjeli takve situacije? Možete li navesti primjere? Ako možete navesti primjere i jasno vidjeti kako oni koji su vješti u govorenju riječi i doktrina zaluđuju druge, to dokazuje da ih razumijete i da ih možete primijeniti. Ako ne možete navesti primjere, to pokazuje da ih još niste razumjeli i da ih ne možete primijeniti. Kad se susretnete s onima koji su vješti u govorenju riječi i doktrina, sigurno ih nećete moći razlučiti. (Bio sam u takvom stanju. Kad se braća i sestre suoče s orezivanjem, prekoravanjem i dovođenjem u red, a ne razumiju Božju namjeru, oni dolaze k meni po savjet. Zapravo, ni ja ne razumijem Božju namjeru ili bit tih pitanja. Ali kažem im neke šuplje riječi, na primjer: „Orezivanje, prekoravanje i dovođenje u red – sve je to Božja ljubav i Božje spasenje. To je način na koji Bog djeluje na naše iskvarene naravi.” Čak i dok to govorim, mogu osjetiti da im nisam u potpunosti objasnio bit njihova problema, kao što je razlog zašto se suočavaju s tom okolnošću, pod koju vrstu iskvarene naravi spadaju njihovi postupci i otkrivenja ili kakva bi mogla biti njihova priroda te koja je Božja namjera – o tim i drugim stvarima nisam im uspio besjediti. Izgovorio sam samo nekoliko ispravnih doktrina i parola koje lijepo zvuče, a koje doista nikome ne pomažu.) To je zato što sâm nemaš jasno razumijevanje istine, pa ne možeš riješiti stvarne probleme svoje braće i sestara. Dakle, postoji li razlika između toga da antikristi zaluđuju ljude i ovoga? Antikristi ne pomažu ljudima iz dobre volje; njihov motiv i cilj su zaluditi ih i kontrolirati. Kad antikristi čine takve stvari i kad uzvikuju parole, pogledajte njihovo ponašanje i kakvu narav razotkrivaju – to je ključ za razlučivanje antikrista. Neki ljudi imaju malen rast i nedostaje im jasno razumijevanje istine. Intenzitet njihova rada možda ne postiže potrebne rezultate, ali oni nemaju motiv ili cilj zaluditi ili kontrolirati ljude. Oni također žele dovesti ljude pred Boga – samo što im sposobnost nije na razini njihove želje. Iako nisu postigli jasne rezultate, ljudi mogu vidjeti da oni imaju ispravne namjere, da žele dovesti ljude pred Boga. Međutim, koji je cilj antikrista? (Zadobiti odobravanje ljudi i navesti ljude da ih slušaju i slijede.) Dakle, koja je razlika između onoga što oni govore i onoga što govori osoba koja nema sposobnost ispuniti svoju želju? Osoba s nedovoljnom sposobnošću govori iz srca, ali ne može prozreti bit i korijen problema; ne može o tome jasno razgovarati u zajedništvu i, u konačnici, ne može riješiti problem ili opskrbiti druge. A koje su riječi antikrista? Dolaze li one iz njegova srca? (Ne, ne dolaze.) Jasno je da ne dolaze: sve ono što on govori su laži. Zašto mora govoriti laži? Želi te prevariti i zaluditi. On time žele reći: „Već sam obavio posao koji bih trebao obaviti kao vođa, besjedio sam ono što sam trebao i sve što sam rekao je ispravno. Ako to ne prihvatiš i problem ostane neriješen, to je tvoja krivica – nemoj mene kriviti.” On ne želi istinski riješiti tvoje probleme, već samo zadovoljava formu, nemajući drugog izbora nego reći te ispravne stvari kako bi zadržao svoj status. On te stvari govori protiv svoje volje, pa čak i ako ih izgovori, ne čini to samovoljno – to nije ono što on doista misli u svom srcu. Stoga, neki antikristi obično mogu naučiti reći nekoliko ispravnih riječi, pomažući drugima da prevladaju svoju negativnost, ali kad se oni sami suoče s orezivanjem ili budu smijenjeni, postaju krajnje negativni, nisu u stanju spoznati sebe u potpunosti i moraju se osloniti na braću i sestre da im pomognu. Je li se to događalo? (Da.) Takve se stvari događaju prečesto. Riječi i doktrine koje antikrist neprestano propovijeda drugima ne mogu pomoći ni njemu samom. Dakle, dolaze li te riječi iz njegove nutrine? Jesu li one rezultat njegovih stvarnih iskustava? (Ne.) Onda su ono što on govori puke riječi i doktrine, a ne odraz njegova stvarnog rasta. Posao koji obavlja kako bi pomogao drugima sastoji se isključivo od korištenja vanjskih lažnih dojmova, postupaka i dobrog ponašanja kako bi zadovoljio formu, kako bi naveo ljude da ga priznaju, prihvate i odobre kao vođu. Jednom kad ga ljudi priznaju kao svog vođu, zar mu se ne pokoravaju? Ako mu se pokoravaju, zar antikrist ne dobiva status? Nije li tada njegov status osiguran? To je upravo njegov cilj. Ponekom vođi i djelatniku nedostaje razumijevanje istine, a njegove sposobnosti nisu na razini njegove želje dok obavlja svoj posao. To je u najboljem slučaju znak njegova malog rasta i toga da nije vođa koji je u skladu s mjerilom. Ali kad antikrist radi, on ne razmišlja o tome može li pomoći ili podržati braću i sestre. On misli samo na vlastiti status i interese. To je razlika između njih dvoje: njihove su naravi različite. Stoga, čak i ako antikrist izgovori mnogo riječi koje ugodno zvuče, one ne odražavaju njegovu stvarnost. On ih izgovara protiv svoje volje; samo koristi određene naoko ispravne doktrine i parole ili riječi koje su u skladu s ljudskim osjećajima, kako bi savjetovao ljude i zadovoljio formu. Zašto mora zadovoljiti formu? Zato što, ako vidi nekoga tko je negativan ili slab i propusti mu pomoći, drugi će reći da ne radi stvarni posao i da ne ispunjava svoje odgovornosti kao vođa. U strahu od takvih optužbi, nema drugog izbora nego postupati. Stoga njegov cilj nije samo izvršiti svoje dužnosti; boji se da ga braća i sestre, ako se ne pojavi odmah kad se suoče s teškoćama te im ne pomogne i ne opskrbi ih, ispunjavajući svoje odgovornosti, više neće podržavati. Na sljedećim izborima možda ga neće izabrati, pa neće biti pravi vođa, već će imati samo ispraznu titulu. Je li samo isprazna titula ono što on želi u svom srcu? (Ne.) Dakle, što on želi? On želi stvarnu moć i status, želi da ga braća i sestre u srcu obožavaju, podržavaju i slijede. Stoga se na svakim izborima bori da bude izabran za vođu – to je njegov cilj.

Neki takozvani vođe i djelatnici postaju posebno entuzijastični kako se izbori približavaju, svugdje se ističu i ponašaju nenormalno. Takvi ljudi mogu biti soj antikrista. Ako se doista mogu tako ponašati, to je prezira vrijedno! Netko tko doista posjeduje savjest i razum prirodno će osjećati krivnju u srcu kada postupa s motivima i ciljevima. Sputan svojom savješću i razumom, shvatit će da prije nije bio toliko entuzijastičan i da će ljudi jasno primijetiti njegov iznenadni entuzijazam. Čak i on sam osjeća gađenje prema sebi i radije se ne bi kandidirao na izborima nego se tako ponašao. Budući da vjeruje u Boga toliko godina i razvio je malo rasta i neki osjećaj srama, na kraju se može obuzdati. Ali antikristi se ne obuzdavaju; rade što ih je volja i ponašaju se kako žele. Imaju ambicije i razne motive, ciljeve i spletke. Oni sve to znaju u svojim srcima, ali i dalje ustrajavaju na tome da rade na taj način, uvijek misleći na vlastiti ugled i status. Osjećaju da je raditi stvari za crkvu i za svoju braću i sestre prevelik gubitak i da se ne isplati. Stoga sebe stavljaju na prvo mjesto u svemu što rade i uvijek gledaju samo svoju korist. Kad dođu izbori, daju sve od sebe da svugdje lobiraju, zaluđujući i vrbujući ljude da ih izaberu, pa čak i potajno dodaju nekoliko glasova za sebe tijekom glasovanja. Nije li odvratno da se antikristi tako ponašaju? Da nemaju ambicija, zašto bi išli u tolike krajnosti? Nije li to očito ambicija na djelu? Čim netko spomene da je netko ambiciozan, to nije ništa pozitivno; sve što takvi ljudi rade nedvojbeno je odvratno i neizrecivo. Sve što antikristi rade lažno je i prijetvorno; uvijek koriste lažne dojmove kako bi zaludili ljude. Oni koji ne znaju istinu o tome vide to i misle: „Vođa je uložio toliko truda ovih nekoliko dana, žrtvujući san i hranu, radeći dan i noć, predvodeći u svemu. Prilično je propatio i bio je toliko iscrpljen da je izgubio puno na težini – čak ima i više sijedih vlasi.” Neka braća i sestre to vide i sažalijevaju antikrista te konačno, tijekom izbora, glasuju za njega. Nije li antikrist postigao svoj cilj? (Da.) To znači spletkariti i koristiti taktike, to znači biti opak. Stoga antikristi zaluđuju ljude ne samo riječima, već mnogo puta i postupcima i ponašanjem koji ljudima tiho govore koliko su entuzijastični, koliko su pokorni i koliko vode računa o braći i sestrama. Koriste te naizgled dobre i ispravne izraze i vanjske lažne dojmove kako bi ljudima opetovano govorili, opetovano naglašavali i dali ljudima do znanja da su oni vođe u skladu s mjerilom, dobri vođe koje bi ljudi trebali prihvatiti. To je baš kao na izborima u demokratskim zemljama, gdje kandidati idu okolo držeći govore, lobirajući i vodeći kampanju posvuda. Čak i varaju tijekom postupka glasovanja. Ali ti se ljudi ne srame; slijede uvjerenje da „pravi muškarac mora biti nemilosrdan”. Koriste sva potrebna sredstva da pobijede na izborima – to je misao i gledište nevjernika. Rade li to i ovi antikristi? Apsolutno! Radi moći i statusa, u dubini svojih srca, ti pojedinci djeluju žarko i gorljivo u svemu i razbijaju glavu kako bi to postigli. Apsolutno nisu zadovoljni svojim položajem. Dakle, ako oni koji imaju visok stupanj entuzijazma za moć i status, to jest, koji nisu u stanju kontrolirati svoje ambicije, na kraju budu izabrani za vođe, oni ne samo da slijede put antikrista; mogli bi čak i sami postati antikristi. Imate li ambicija? Možete li kontrolirati svoje ambicije u granicama ljudskosti i razuma? Ako ih možete kontrolirati, onda možete izbjeći opasnost slijeđenja puta antikrista te nećete postati antikrist i biti eliminirani. Ako osjećate da su vaše ambicije prevelike, da često posežete za bilo kojim sredstvima radi statusa te da ste čak voljni odreći se jela i pića, podnijeti svaku patnju, pa čak i spremni upotrijebiti bilo kakve metode vrijedne prezira, ako ste već došli do točke u kojoj ste besramni i vaše je ambicije teško držati pod kontrolom, onda nastaje problem – vi ste bez sumnje antikrist. Ako pokazujete samo očitovanja antikrista, još uvijek ima nade za spasenje. Ali jeste li izvan opasnosti? Još ne. Ako pokazuješ ta očitovanja antikrista, to znači da se još uvijek protiviš Bogu, da si spreman opirati Mu se i odbaciti Ga u bilo kojem trenutku. Ili možda, zato što nešto što je Bog učinio nije u skladu s tvojim predodžbama, mogao bi proučavati Boga, pogrešno Ga razumjeti, suditi Mu, pa čak i širiti predodžbe o Njemu. Tada bi mogao odbaciti Boga i poći svojim putem te bi te na kraju Bog mogao eliminirati. Stvari koje razotkrivaš u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu mogu predstavljati tvoju narav. Stoga su stvari koje razotkrivaš u svako doba i na svakom mjestu razotkrivanje tvoje naravi. Zašto uvijek raspravljamo o promjenama naravi? Zato što je osoba čija se narav ne mijenja neprijatelj Božji. Antikristi nemaju nikakav osjećaj kajanja; oni zavjetuju svoje živote da se opiru Bogu i suprotstavljaju Mu se do kraja. Čak i ako u sebi priznaju postojanje Boga, da je Bog stvorio čovječanstvo i da Bog može spasiti čovječanstvo, zbog svoje prirode ne mogu promijeniti put kojim hodaju, niti mogu promijeniti bit opiranja Bogu i neprijateljstva prema Njemu.

Bit ponašanja antikrista je neprestano korištenje raznih sredstava i metoda kako bi zadovoljili svoje ambicije i želje, kako bi zaludili i zarobili ljude te stekli visok status kako bi ih ljudi slijedili i obožavali. Moguće je da se u dubini svojih srca namjerno ne bore s Bogom za čovječanstvo, ali jedno je sigurno: čak i kada se ne bore s Bogom za ljude, i dalje žele imati status i moć među njima. Čak i ako dođe dan kada shvate da se bore s Bogom za status i malo se obuzdaju, oni i dalje koriste različite metode kako bi težili statusu i ugledu; u srcu im je jasno da će osigurati legitiman status time što će neke ljude navesti da ih odobravaju i da im se dive. Ukratko, iako se čini da sve što antikristi rade predstavlja obavljanje njihovih dužnosti, posljedica toga je zaluđivanje ljudi, navođenje da ih obožavaju i slijede – u kojem slučaju je obavljanje dužnosti na ovaj način uzdizanje sebe i svjedočenje za sebe. Njihova ambicija da kontroliraju ljude i zadobiju status i moć u crkvi nikada se neće promijeniti. Oni su skroz naskroz antikristi. Bez obzira na to što Bog kaže ili učini i bez obzira na to što traži od ljudi, antikristi ne čine ono što bi trebali činiti niti obavljaju svoje dužnosti na način koji dolikuje Njegovim riječima i zahtjevima, niti odustaju od svoje težnje za moći i statusom kao rezultatom razumijevanja bilo koje istine. U svakom trenutku, njihove ambicije i želje ne nestaju, one i dalje zauzimaju njihova srca i kontroliraju cijelo njihovo biće, upravljajući njihovim ponašanjem i mislima te određujući put kojim hodaju. Oni su istinski antikristi. Što se najviše vidi kod antikrista? Neki ljudi kažu: „Antikristi se bore s Bogom kako bi zadobili ljude, oni ne priznaju Boga.” Nije da oni ne priznaju Boga; u svojim srcima oni doista priznaju i vjeruju u Njegovo postojanje. Voljni su Ga slijediti i žele težiti istini, ali si ne mogu pomoći, pa su u stanju činiti zlo. Iako mogu reći mnogo stvari koje dobro zvuče, jedno se nikada neće promijeniti: njihova ambicija i želja za moći i statusom nikada se neće promijeniti. Nikada neće odustati od svoje težnje za moći i statusom zbog neuspjeha ili nazadovanja, ili zato što ih je Bog stavio na stranu ili napustio. Takva je priroda antikrista. Dakle, što kažeš, je li ikada postojao antikrist koji je promijenio svoje puteve i počeo težiti istini zato što je pretrpio nevolju ili je počeo razumijevati malo istine i stekao malo znanja o Bogu – postoje li takvi ljudi? To nikada nismo vidjeli. Ambicija antikrista za statusom i moći i njihova težnja za istim nikada se neće promijeniti, a jednom kad zgrabe moć, nikada je neće pustiti; to točno određuje njihovu priroda-bit. Nema ni najmanje netočnosti u tome što je Bog takve ljude okarakterizirao kao antikriste; to je određeno samom njihovom priroda-biti. Neki ljudi možda vjeruju da se antikristi pokušavaju boriti s Bogom za čovječanstvo. Međutim, ponekad se antikristi ne moraju nužno boriti s Njim; njihovo znanje, razumijevanje i potreba za statusom i moći nisu poput onih kod normalnih ljudi. Normalni ljudi ponekad mogu biti tašti; mogu pokušati steći zasluge kod drugih, pokušati ostaviti dobar dojam na njih i pokušati se izboriti za dobar položaj. To je ambicija normalnih ljudi. Ako budu smijenjeni s položaja vođe, gubeći svoj status, bit će im teško, ali s promjenom okoline, određenim rastom njihovog stasa, određenim postignućem ulaska u istinu ili zadobivanjem dubljeg razumijevanja istine, njihova ambicija postupno jenjava. Dolazi do promjene na putu kojim idu i u smjeru kojim napreduju, a njihova težnja za statusom i moći blijedi. I njihove se želje postupno smanjuju. Antikristi su, međutim, drugačiji: oni nikada ne bi mogli odustati od svoje težnje za statusom i moći. U bilo kojem trenutku, u bilo kojem okruženju i bez obzira na to kakve ljude imaju oko sebe i koliko god stari bili, njihova ambicija i želja nikada se neće promijeniti. Što ukazuje na to da se njihova ambicija nikada neće promijeniti? Recimo, na primjer, da je antikrist vođa crkve. U srcu uvijek razmišlja o tome kako može kontrolirati sve u crkvi. Ako bude premješten u drugu crkvu gdje nije vođa, hoće li rado biti normalan sljedbenik? Nipošto neće. I dalje će razmišljati o tome kako steći status i kako kontrolirati sve. Kamo god otišao, želi vladati kao kralj. Čak i da ga stave na mjesto bez ljudi, u stado ovaca, i dalje bi htio voditi stado. Da ga stave s mačkama i psima, htio bi biti kralj mačaka i pasa i vladati životinjama. Obuzet je ambicijom, zar ne? Nisu li naravi takvih ljudi demonske? Nisu li to naravi Sotone? Sotona je upravo takav. Na nebu, Sotona je htio biti jednak Bogu, a nakon što je bačen na zemlju, uvijek je pokušavao kontrolirati čovjeka, navesti čovjeka da ga obožava i odnosi se prema njemu kao prema Bogu. Antikristi uvijek žele kontrolirati ljude jer imaju sotonsku prirodu; žive prema svojoj sotonskoj naravi, koja je već prešla granice razuma normalnih ljudi. Nije li to malo nenormalno? Na što se odnosi ta nenormalnost? To znači da se njihovo ponašanje ne bi trebalo nalaziti u normalnoj ljudskosti. Dakle, kakvo je to ponašanje? Što njime upravlja? Njime upravlja njihova priroda. Imaju bit zlog duha i nisu poput normalnog iskvarenog čovječanstva. U tome je razlika. To što antikristi ne prezaju ni pred čim u svojoj težnji za moći i statusom ne samo da razotkriva njihovu priroda-bit, već i pokazuje ljudima da je njihovo odvratno lice upravo lice Sotone i đavola. Ne samo da se bore s ljudima za status, već se usuđuju boriti i s Bogom za status. Bit će zadovoljni tek kada Božje izabranike preuzmu za sebe i stave ih potpuno pod svoju kontrolu. Bez obzira u kojoj su crkvi ili skupini ljudi antikristi, oni žele steći status, držati moć i natjerati ljude da ih slušaju. Bez obzira na to jesu li ljudi voljni ili slažu li se, antikristi žele imati zadnju riječ i žele da im se ljudi pokoravaju i prihvaćaju ih. Nije li to priroda antikrista? Jesu li ljudi voljni slušati ih? Biraju li ih i preporučuju? Ne. Ali antikristi i dalje žele imati zadnju riječ. Bez obzira slažu li se ljudi ili ne, antikristi žele govoriti i postupati u njihovo ime, žele se isticati. Čak pokušavaju nametnuti svoje zamisli drugim ljudima, a ako ih ljudi ne prihvate, antikristi će razbijati glavu pokušavajući ih natjerati da ih prihvate. Koji je to problem? To je besramnost i drskost. Takvi su ljudi pravi pravcati antikristi i, bez obzira na to jesu li vođe ili ne, oni su svejedno antikristi. Imaju priroda-bit antikrista.

Neki ljudi uvijek pridaju veliku važnost da saznaju tko su vođe crkve, tko je uključen u propovijedanje evanđelja, gdje svi oni žive, s kim imaju bliske odnose i tako dalje. Poput Sotoninih izviđača, uvijek njuškaju i pokušavaju saznati te stvari. Zašto ih uvijek zanimaju ta pitanja? Mnogi ljudi ne mogu shvatiti njihove motive; samo osjećaju da su ti pojedinci pomalo neobični. Većinu ljudi te stvari ne zanimaju; dovoljno su zauzeti vlastitim dužnostima i nemaju vremena petljati se u tuđa posla. Koncentriraju se na obavljanje vlastitih dužnosti i usredotočuju se na primjenjivanje istine, i njihove se naravi nesvjesno mijenjaju – to je Božja milost. Međutim, postoji vrsta ljudi koja je posebno entuzijastična u njuškanju i saznavanju svih vrsta pitanja koja se tiču crkve. Kad naiđu na vođu, pitaju ga: „Kako ste riješili tog i tog zlog čovjeka u crkvi?” Vođa odgovara: „Tiče li se tebe kako smo to riješili? Zašto njuškaš oko toga? Poznaješ li tu osobu?” Osoba kaže: „Samo mi je stalo, znate? Ovo je stvar božje kuće. Kao članovi božje kuće, trebali bismo biti revni i posvetiti veliku pozornost pitanjima njegove kuće. Kako možemo biti ravnodušni prema njima?” Vođa mu kaže: „Ne bi trebao njuškati oko te stvari. Usredotoči se na slušanje propovijedi i dolazak na okupljanja. Jedenje i pijenje Božjih riječi tvoj je pravi posao. Dovoljno je da ispravno vjeruješ u Boga.” Osoba ustrajava: „To nije dobro, moram biti zabrinut.” Budući da joj nitko ne govori ništa, razmišlja o tome kamo otići i njuškati. Kad viši vođe u kući te osobe organiziraju sastanak suradnika, ona osjeća da bi ulazak i pridruživanje izgledalo pomalo neopravdano, pa se pretvara da unosi vodu i raspituje se je li ta zla osoba izbačena ili joj je dopušteno ostati. Kad joj nitko ne kaže ništa o tome, izađe van i malo odškrine vrata, stojeći ondje i prisluškujući. Nije li ta osoba duševno bolesna? Da, duševno je bolesna; kolokvijalno rečeno, takvu osobu zovemo „zabadalom”. Takva osoba definitivno ima ambicije. Želi postati vođa, ali ne može, pa se petlja u tuđa posla kako bi se utješila, a ujedno i kako bi se pobrinula da ljudi vide da puno zna i da ima izvanrednu pronicljivost. Na taj bi način mogla biti izabrana za vođu u budućnosti. Da bi postala vođa, želi sudjelovati u svemu, raspitivati se o svemu i znati sve. Vjeruje da će, budući da je iz dana u dan uključena u ta pitanja, čak i ako ne postane vođa, ipak biti glavna u stvarima i može postići da se ljudi ugledaju na nju. Nema ni najmanjeg zanimanja za istinu; stalo joj je samo do petljanja u tuđa posla – specijalizirala se za zabadanje nosa u ono što želi saznati. Gdje god postoji problem, bit će tamo, zujeći poput dosadne muhe. Nisu li takvi ljudi odvratni? Smušeni su do te mjere, a ipak su prilično puni života – samo ne razmišljaju o obavljanju ikakvog pravog posla. Obavljaju dužnost ugošćivanja ljudi u svom domu, a ipak nisu voljni oprati kuhinjski pod iako je prljav. Smatraju da se bave važnim stvarima, a pranje poda je nešto što rade obični ljudi. Svojim kovom ne mogu obavljati takve niže poslove. Ne rade nikakav stvarni posao, ne mogu se nositi s poslom koji je dio njihove vlastite dužnosti, ne mogu dobro obavljati nijednu dužnost i ne rade stvari iskreno ili na prizeman način; umjesto toga, željni su zabadati nos u crkveni rad, kao i u značajna pitanjima koja uključuju crkvene vođe, djelatnike te braću i sestre. Žele o svemu reći svoje mišljenje, a ako ih ljudi nisu voljni slušati, kažu: „Ako ne poslušaš moje riječi, pretrpjet ćeš gubitak!” Nije li to nerazumno? (Jest.) Stoga su neki antikristi skriveni; ne moraju nužno imati status. Čak i bez njega, još uvijek skaču na sve strane. Kad bi zadobili status, koliko bi to bilo gore? Koliko bi visoko skočili? Čak i da padnu i poginu, ne bi marili. Reci Mi, kad bi takvi ljudi bili izabrani za vođe, bi li Božji izabranici mogli imati sretan život? Neki su antikristi skriveni – što to znači? To znači da antikristi ne postaju antikristi kad zadobiju status; bili su antikristi od početka. Samo što su, budući da je rast ljudi bio malen i nisu ih mogli razlučiti, ili možda neke crkve nisu mogle pronaći one koji teže istini, za svoje vođe izabrali te entuzijastične ljude koji su mogli planirati stvari i obavljati poslove. Nemojmo zasad raspravljati o tome je li njihov izbor za vođe bio ispravan ili pogrešan; usredotočimo se na ono što treba učiniti nakon što se otkrije da su antikristi. Treba ih razotkriti i odbaciti. Ako je netko okarakteriziran kao antikrist i smijenjen sa svog položaja, treba li takve ljude ponovno birati za vođe u budućnosti? (Ne, ne bi trebalo.) Zašto? (Njihova se priroda neće promijeniti.) Svatko tko je okarakteriziran kao antikrist ne bi trebao ponovno biti izabran za vođu jer se njegova priroda-bit ne može promijeniti. Antikristi rade samo za Sotonu; oni su samo robovi Sotone. Nikada neće učiniti ništa niti reći bilo što radi istine. Bit antikrista je biti neprijateljski raspoložen prema Bogu, osjećati odbojnost prema istini te je odbaciti i odnositi se prema njoj s prezirom. Njihova se priroda neće promijeniti. Ako ljudi poput ovih prije nisu bili vođe, ne bi ih trebalo birati, a ako su prije bili vođe, ali su smijenjeni, hoće li se promijeniti ako u budućnosti ponovno postanu vođe? (Ne, neće.) Oni su i dalje antikristi. Njihova priroda-bit to određuje.

II. Raščlamba načina na koje antikristi privlače ljude

Upravo smo razgovarali o očitovanjima toga kako antikristi zaluđuju ljude. Zaluđivanje i pridobivanje znače otprilike isto, ali se razlikuju i po prirodi i po načinu. Zaluđivanje je lažno prikazivanje da bi se ljude obmanulo, navodeći ih da vjeruju da je to istinito. Pridobivanje je svjesno korištenje određenih načina kako bi se ljude navelo da slušaju određenu osobu i slijede njezin put – njihova je namjera sasvim jasna. Zaluđivanje i pridobivanje uključuju korištenje naizgled ispravnih riječi kako bi se ljude zaludilo, govorenje stvari koje su u skladu s ljudskim predodžbama i koje ljudi lako prihvaćaju kako bi ih se zaludilo. Ljudi im nesvjesno počinju vjerovati i slijediti ih, stajući uz njih i pridružujući se njihovoj kliki. Na taj način antikristi odvlače ljude od ispravne skupine ljudi u vlastiti tabor. Ukratko, ako ljudi prihvate takve postupke antikrista, mogli bi im povjerovati i obožavati ih, a zatim prihvatiti i slušati sve što antikristi kažu, nesvjesno ih počinjući slijediti. Nisu li ti ljudi prevareni i zavarani? Neki antikristi često koriste određene taktike kako bi postigli svoj cilj zaluđivanja i pridobivanja ljudi dok s njima komuniciraju i razgovaraju, uslijed čega dolazi do podjela, frakcija i klika unutar crkve. Na primjer, ako je antikrist s juga i susretne drugog južnjaka, antikrist bi mogao reći: „Obojica smo južnjaci: odrasli smo pijući vodu iz iste rijeke i govorimo istim jezikom. Sjevernjaci ne govore našim jezikom – nemoguće je s njima se zbližiti! Iako svi vjerujemo u istog Boga, životne navike sjevernjaka razlikuju se od naših, a naši se karakteri ne slažu. Nemamo o čemu razgovarati. Dakle, ti i ja smo kao obitelj i moramo se držati zajedno.” To može zvučati razumno, kao da samo izražavaju određeno stajalište, ali oni to govore s motivom i svrhom, a ljudi bi trebali imati sposobnost razlučivanja. U stvarnosti, ono što antikrist govori nije ono što mu je u srcu; on je kameleon, prilagođava svoje riječi ovisno o osobi s kojom razgovara. Kad antikrist susretne sjevernjake, mogao bi reći: „Sjever je sjajan; zrak je tamo svjež. Iako sam rođen na jugu, odrastao sam pijući vodu sa sjevera. To nas zbližava, ako ništa drugo!” Kad sjevernjaci to čuju, mogli bi osjetiti da je antikrist prilično dobra osoba i početi se s njim družiti. Antikrist je nevjerojatno vješt u zaluđivanju i pridobivanju ljudi, koristeći razne taktike da dovede do podjela u crkvi, uzrokujući da sjevernjaci i južnjaci formiraju zasebne skupine, sve za korist antikristu, kako bi postigao svoj cilj udruživanja u klanove i formiranja vlastite frakcijske sile. Osobito tijekom crkvenih izbora, ako antikrist vidi da bi sjevernjački brat ili sestra mogli biti izabrani, upušta se u tajne radnje, potajno zamjenjujući glasove, i na kraju, svi izabrani crkveni vođe i đakoni budu s juga. Antikristi ne prezaju ni pred čim kako bi zaludili ljude i pridobili ih, uzrokujući podjele i frakcije te koristeći te metode za stvaranje podjela i kontrolu crkve. Koji je njihov cilj u tome? (Uspostaviti vlastito neovisno kraljevstvo.) Koja je priroda uspostavljanja neovisnog kraljevstva? To znači biti nepomirljiv s Kristom, prisvajati Božji izabrani narod za sebe i suprotstaviti se Bogu kao sebi ravnome. Nije li to kao da izvode suparničku predstavu protiv Boga? (Da.) Upravo je to posrijedi. Dakle, koje su posljedice takvog postupanja antikrista? Njihovi postupci ozbiljno prekidaju i ometaju rad crkve, i to je nešto što izravno vrijeđa Božju narav. Bog će im odgovoriti gnjevom i svi takvi antikristi sigurno se moraju suočiti s kaznom i uništenjem – to je neupitno. U Doba zakona, 250 vođa koji su sudili Mojsiju primili su izravnu kaznu. U Doba milosti, oni koji su razapeli Gospodina Isusa također su se suočili s izravnom kaznom; bili su prokleti i loše su završili. To je ishod toga što se antikristi suprotstavljaju Bogu i neizbježan kraj za one koji se opiru Bogu.

Kako antikristi koriste različite načine da pridobiju ljude kako bi doveli do podjela u crkvi? Prvo, antikrist će pridobiti ljude koji su nadareni i rječiti su, stvarajući prvo kod tih ljudi dobar dojam o sebi, šireći opseg vlastite sile sklapanjem prijateljstava. Neće obraćati pažnju na siromašne ljude ili one lošijeg kova ili koji su relativno bezazleni, ili će ih čak isključiti. Tko god ima status i bogatstvo u društvu, smislit će način da te ljude pridobiju, dok će braća i sestre koji se iskreno daju ali imaju malo novca, ili oni koji imaju nizak društveni status, nemaju nikakvu silu o kojoj bi se moglo govoriti i koje drugi lako maltretiraju, biti označeni kao građani drugog reda u crkvi. Na taj način, crkva s nekoliko desetaka članova neprimjetno postaje podijeljena na dvije klase ljudi. Tko je za to odgovoran? (Antikristi.) Antikristi će činiti takve stvari. Ako dobar starješina koji istinski razumije istinu otkrije da se ovakva situacija pojavljuje u crkvi, upotrijebit će istinu da je riješi. Neće dopustiti da se ljudi u crkvi razdvajaju po rangu ili razvrstavaju na temelju društvenog statusa, niti će praviti podjele u crkvi. Pobrinut će se da sva braća i sestre, bez obzira na to odakle dolaze ili imaju li kakav društveni status, budu ujedinjeni u Božjim riječima i pred Bogom. Antikristi, s druge strane, ne samo da ne rješavaju takve probleme, već koriste iskvarene naravi ljudi kako bi postigli svoje ciljeve. Traže one s društvenim statusom i bogatstvom i pridobivaju ih. Kako ih pridobivaju? Mogli bi reći: „Tvoj društveni status je božji blagoslov koji je Bog odredio. Trebao bi iskoristiti svoje okolnosti da ispuniš svoju dužnost u Božjoj kući. Sada sam vođa i prilično poznat u okolici po svojoj vjeri. Moja me obitelj prilično progoni i postoje određeni rizici povezani s mojom ulogom vođe. Trebam ljude poput tebe da mi pomognu da ostanem na sigurnom. Ako to možeš učiniti za mene, primit ćeš velike blagoslove u budućnosti i brzo ćeš napredovati u životu!” Tako antikristi pridobivaju i mame ljude da ih slijede. Ako se antikristu netko svidi ili ga vidi kao korisnog, dogovore da taj netko ima lake dužnosti ili dužnosti gdje može biti u središtu pozornosti, dajući sve od sebe da ga promaknu. Nije ih briga ispunjava li načela za korištenje ljudi u Božjoj kući. Sve dok ta osoba ima društveni status i može im biti korisna, oni je pridobivaju. Kako bi postigli svoje ciljeve, antikristi se zbližavaju s onima koji imaju bogatstvo i status u društvu, laskaju im i pridobivaju ih, dok istovremeno izvlače korist za sebe. Imaju i drugi način za pridobivanje ljudi koji imaju novac, moć i status, a to je povlađivanje. Takvi ljudi često čine zlodjela unutar crkve, gušeći entuzijazam braće i sestara i ometajući crkveni život. Antikristi to radosno promatraju i dopuštaju im da čine kakva god zlodjela žele. Koji je cilj antikristovog povlađivanja? I dalje je to da ih pridobiju i izvuku korist od njih nakon što to učine. Antikristi im čak prijetvorno govore: „Iako ste me izabrali za vođu i imam odgovornost voditi vas, ova crkva ne pripada samo meni. Ne mogu sâm donositi odluke unutar crkve. I vi morate pomoći; ako se nešto dogodi, i vi možete reći svoje mišljenje – to znači surađivati.” To govore onima koji su bogati, utjecajni i od kojih imaju koristi, dajući sve od sebe da pridobiju te pojedince, dok ne dođu do točke gdje ih mogu kontrolirati. Međutim, one koji iskreno vjeruju u Boga, ali nemaju novca, društveni status ili bilo kakve očite koristi, jako se trude isključiti, napasti ili jednostavno ignorirati. Što znači njihovo ignoriranje? „Ako se nas nekoliko drži zajedno i postanemo željezni bedem, procjenjujem da vi obični ljudi ne možete imati nikakav značajan utjecaj. Ako poslušno slušaš moje riječi, dopustit ću ti da i dalje vjeruješ. Ali ako nastaviš cjepidlačiti, iznositi svoja mišljenja o meni ili me prijavljivati nadređenima, onda ću te mučiti i izbaciti!” To je njihov plan. Neki ljudi nemaju sposobnost razlučivanja i uplaše se, govoreći: „Ne smijemo ih uvrijediti. Oni su osnovali vlastitu frakciju, a mi si to ne možemo priuštiti. Naše riječi malo vrijede i ako slučajno kažemo nešto što će ih uzrujati, a vođa nas stvarno izbaci, izgubit ćemo priliku da vjerujemo u Boga.” Ti su ljudi nasmrt preplašeni. Dok antikristi pridobivaju ljude, u tom ponašanju leži opaka, zlobna i zlonamjerna narav. Koji je njihov cilj u pridobivanju ljudi? Također i učvrstiti svoj položaj. Koji je njihov cilj osnivanja klika ili bandi? Proširiti opseg svoje sile, imati ljude koji ih podržavaju, čime još više osiguravaju svoju moć i status. Jeste li se susreli s takvim stvarima? Kada antikrist kontrolira crkvu, svi koji imaju novac, status ili su bahati okupljaju se oko njega i zajedno preuzimaju kontrolu, postajući frakcija, banda četvero, petero ili šestero ljudi. Nikome nije dopušteno razotkriti probleme u vezi s njima. Antikrist pridobiva te ljude jer mu je teško kontrolirati ih. Mora ih pridobiti uz sebe, čineći ih svojim pomoćnicima, čime osigurava svoj položaj. Štoviše, ti ljudi imaju vrijednost koju antikrist može iskoristiti. Njegov način pridobivanja je, u nekom smislu, taj da ih primiri i spriječi da predstavljaju prijetnju njegovom položaju.

Što se tiče ovog aspekta antikristovog pridobivanja ljudi, upravo smo raspravljali o dva očitovanja. Događaju li se takve stvari u vašoj crkvi? Recite Mi, postoje li takve stvari? (Da.) To definitivno postoji. Dakle, među svime što je povezano s pridobivanjem ljudi, koja su još neka očitovanja koja su po prirodi antikristovo pridobivanje ljudi? Koje su posljedice tog pridobivanja? Zašto antikristi žele pridobiti ljude? Ako ne pridobiju ljude, mogu li postići svoj cilj kontroliranja ljudi? (Ne mogu.) Moraju dovesti pred sebe ljude koji ih slušaju i koji su po njihovoj volji, kako bi mogli zauzeti položaj i imati nad kime provoditi vlast. Ako oko njih nema nikoga tko ih sluša, zar neće biti u nemogućnosti zadovoljiti svoju ambiciju za statusom i moći? Stoga, tek kada pridobiju svaku vrstu osobe koja se može pridobiti, oni stječu položaj i moć. Kako postupaju s onima koje ne mogu pridobiti? (Isključuju ih i napadaju.) Počinju ih napadati i isključivati. Nije li bilo antikrista koji su one u crkvi koje nisu mogli pridobiti pretvorili u takozvane „slušatelje”? Propovijedi, himne i knjige Božjih riječi koje izdaje crkva jednostavno se ne daju tim ljudima ili ih se dulje vrijeme ne obavještava o okupljanjima. Takve stvari zasigurno postoje i sve su to stvari koje čine antikristi. Onima koje antikristi napadaju i isključuju crkva nije izbrisala imena, nisu otišli svojom voljom, niti su dobrovoljno prestali dolaziti na okupljanja. Svi oni iskreno vjeruju u Boga, ali zato što imaju sposobnost razlučivanja u pogledu antikrista, često bivaju isključeni i ne mogu pravovremeno doći do knjiga Božjih riječi ili propovijedi, himni i raznih radnih aranžmana koje izdaje crkva, niti mogu jesti i piti Božje riječi. S druge strane, oni koji su pod antikristima, to jest, oni koji ih slušaju, koje su oni pridobili i koji su im se pokorili, imaju prvenstvo u pristupu raznim knjigama i videozapisima koje raspodjeljuje Božja kuća, uživajući taj povlašteni tretman. Crkva je tako gurnuta u kaos i podijeljena zbog ponašanja i djelovanja antikrista, a srca ljudi su u previranju.

Postoje li kakvi uvjeti koje antikristi traže da bi pridobili ljude? Pridobivaju li one koji vole istinu i iskreno se pokoravaju Bogu? (Ne.) Oni koji vole istinu i pokoravaju se Bogu posjeduju određenu sposobnost razlučivanja, ne mogu biti pridobiveni i neće slijediti antikriste. Dakle, koga antikristi pridobivaju? U svom srcu, antikristi najviše su naklonjeni onima koji su vješti u laskanju ljudima s položajem, koji su vješti u ulagivanju i slatkorječivosti te nekima koji su učinili loše stvari i boje se da će biti izbačeni te stoga daju sve od sebe da udovolje antikristima. Antikristi koriste uvjet da ih zaštite kako bi pridobili ljude i osvojili njihovo srce, dopuštajući im da se približe. Većina ljudi koje antikristi pridobiju, osim novih vjernika koji ne razumiju istinu, jesu oni koji ne vole istinu. Imaju li svi oni koji ne vole istinu savjest i razum? Nitko od njih nije dobar i Bog ne bira takve ljude. Antikristi pridobivaju te ljude i vode ih ponašajući se poput klauna. Oni čak misle da su stekli službeni položaj i imaju status te su posebno zadovoljni u svom srcu. Nije li to besramno? Koje još vrste ljudi antikristi pridobivaju? (Ljude s relativno zlom ljudskosti.) Točno, zle ljude. Kako antikristi postupaju sa zlim ljudima? Štite ih. Na primjer, pretpostavimo da u crkvi postoji zla osoba, a sva braća i sestre prijavljuju da je ta osoba posebno loša, da uzrokuje nemir u crkvi kad god je u blizini, ometajući sve u obavljanju dužnosti i ometajući rad crkve. Sve dok im se daje da obavljaju dužnost, rad crkve će trpjeti gubitak. Ali antikristi vide takve zle ljude kao korisne i pridobivaju ih na svoju stranu da im služe. Antikristi ne izbacuju zle ljude; umjesto toga, štite ih. Osim ako određeni zli ljudi ne podržavaju antikrista ili su ga u stanju razlučiti – tada će se obračunati s njima. Sve dok zla osoba laska antikristu, podržava ga i ne protivi mu se, on je pridobiva i osvaja kako bi ojačao vlastitu moć. Dakle, kako se antikristi slažu s tim ljudima koji ne teže istini? Njihov način komunikacije u biti je međusobno laskanje i slatkorječivost. Kamo god antikristi krenu, ti se zli ljudi roje oko njih poput muha. Oni se sigurno ne sastaju kako bi razgovarali o istini, jer svi osjećaju odbojnost prema njoj, i nitko od njih ne traži rješavanje problema kroz razgovor o istini. Sve što govore su stvari koje govore nevjernici, uglavnom siju razdor ogovaranjem, omalovažavajući druge i uzdižući sebe te se savjetuju o načinima kako mučiti ljude. Štoviše, proučavaju kako se čuvati od Božje kuće, raspravljaju kako se suprotstaviti Višnjem, kako unaprijed saznati želi li netko prijaviti njihove probleme i kako odgovoriti nakon što to saznaju. To su pitanja o kojima raspravlja ova banda zlih ljudi. Kada su zajedno, nikada ne razgovaraju o stvarima kao što je obavljanje njihovih dužnosti i nikada ne razgovaraju o istini kako bi riješili probleme. Na primjer, nikada ne raspravljaju o legitimnim stvarima poput podupiranja braće i sestara i pomaganja braći i sestrama koji su postali negativni i slabi i nemaju snage za obavljanje svojih dužnosti ili o pronalaženju rješenja i putova za poboljšanje učinkovitosti određenih aspekata crkvenog rada. Razgovaraju o tome kako prevariti Višnjeg i kako prevariti Božju kuću, osiguravajući da Božja kuća ne sazna činjenice o njima. Jednom kada se otkrije da je netko u kontaktu s Višnjim ili da je prijavio njihovu situaciju, smatraju to prijetnjom svom položaju i pogubnim za svoje poslove. Nemilosrdno istražuju tko je odgovoran, tražeći osumnjičene, i jednom kada ih pronađu, izoliraju tu osobu, premjeste je drugamo, a zatim izdaju zapovijedi zabranjujući bilo kome da prijavljuje njihovu situaciju Višnjem. Tako se pobrinu da se nitko ne usudi prijaviti ih. Antikristi na ovaj način zadobivaju potpunu kontrolu nad crkvom. Višnji nema načina znati kakva zlodjela čine iza kulisa, sve dok ne sazna za situaciju i uoči njihovu slabu točku, zatim zapovijedi istragu o njima i na kraju ih smijeni ili izbaci. Ova skupina antikrista i zlih ljudi može napraviti kaos od crkvenog rada u samo nekoliko mjeseci i može navesti braću i sestre da sumnjaju jedni u druge, potkopavaju jedni druge, razotkrivaju jedni druge i napadaju jedni druge, praveći podjele u crkvi. To je posljedica toga što antikristi zaluđuju ljude i preuzimaju kontrolu nad crkvom. Na taj način antikristi zaluđuju sve one koji ne teže istini i čak pridobivaju neke korisne zle ljude kako bi kontrolirali crkvu, učvršćujući vlastiti položaj i autoritet. Ako ih zli ljudi slušaju, oni ih štite. Ako ne, prvo se obračunaju sa zlim ljudima. Ako ih zli ljudi slijede i može ih se angažirati i pridobiti, dopuštaju im da postanu njihovi suučesnici, njihove ruke i oči za činjenje loših stvari, infiltrirajući se među braću i sestre, otkrivajući tko ima primjedbe protiv njih, tko razlučuje njihove postupke, koja su njihova zlodjela otkrivena i tko uvijek želi kontaktirati Višnjeg kako bi prijavio probleme u vezi s njima. Antikristi i zli ljudi posebno istražuju ta pitanja, oko kojih su najviše zabrinuti. Često zajedno raspravljaju o protumjerama, odnoseći se neprijateljski prema onima koji su ih u stanju razlučiti ili sumnjaju u njih. Nalaze izgovore da danas muče jednu osobu, a sutradan smisle razlog da muče drugu; čak koriste razne razloge i izgovore kako bi potaknuli Božji izabrani narod da ukloni i izbaci te pojedince. Jednom kada antikristi postanu vođe ili djelatnici, upuštaju se u te radnje. U samo nekoliko mjeseci mogu gurnuti crkvu u kaos, čak gaseći gorući žar crkve novih vjernika kao što voda gasi vatru. Stoga su antikristi doista Božji neprijatelji i neprijatelji Božjeg izabranog naroda. To uopće nije pretjerivanje – to je nevjerojatno točno! Gdje antikristi ili zli ljudi drže vlast, crkva poprima zagušljivo ozračje. Uopće nema crkvenog života, nema normalnog jedenja i pijenja Božje riječi i nema ozračja razgovora o istini. Umjesto toga, ispunjena je spletkarenjem i razuzdanim nedjelima. To znači da đavao ima kontrolu. Može li biti ikakvog dobrog rezultata kada đavao ima kontrolu? To može donijeti samo nesreću Božjem izabranom narodu – to je sigurno i neupitno.

Neki antikristi, kada dođu u crkvu preuzeti ulogu vođe, prvo istraže tko je u crkvi u prošlosti često prijavljivao probleme Višnjem. Žele takve ljude držati podalje od sebe i ne odlaze odsjesti u njihovu kuću čak i ako ih oni mogu ugostiti. Ako je netko vješt u ulizivanju ljudima, stalno se vrti oko vođe i dodvorava mu se, kuća te osobe je mjesto gdje planiraju odsjesti. Netko kaže: „Oni ugošćuju dvije sestre.” Antikrist odgovara: „To ne valja, neka presele drugamo.” Ta osoba kaže: „Ne možeš samo tako premještati ljude kako ti se prohtije; tim dvjema sestrama to mjesto prilično odgovara – njihovo preseljenje moglo bi utjecati na obavljanje njihovih dužnosti.” Oni odgovaraju: „Kao vođa, ja ovdje odlučujem i ti me moraš slušati!” Zatim prisile te dvije sestre da se presele. Zašto ustrajavaju na tome da odsjednu u toj kući? Zato što je ta obitelj bezazlena i slaba te ne predstavlja prijetnju antikristu. Bez obzira na to kakva zlodjela činili ili koliko razuzdano postalo njihovo ponašanje ljudima iza leđa, ta ih obitelj neće prijaviti. Dakle, traže takvu vrstu mjesta za boravak. Nakon nekog vremena dovedu svoje zle sudruge i tamo čine svoja zlodjela, raspravljajući o protumjerama i kujući urote kako mučiti ovu ili onu osobu. Kada se u crkvi pojavi antikrist ili zla osoba, prvo traže ljude koji im se sviđaju i koje mogu iskoristiti, prije svega šireći i osiguravajući svoju silu. One koji razumiju istinu za sada ostavljaju na miru kako ne bi ugrozili vlastiti položaj. Još ne remete trenutni poredak. Nakon što učvrste svoj položaj i pronađu odgovarajuće suučesnike, počinju raspravljati o protumjerama kako bi mučili onu braću i sestre koji teže istini i obračunali se s njima. Kako ih muče i kako se s njima obračunavaju? Prvo pridobivaju one koji ih odobravaju, koji nemaju sposobnost razlučiti ih i koje mogu iskoristiti. Ako postoje ljudi koje ne mogu pridobiti ili koji su ih u stanju razlučiti, nalaze izgovor ili razlog da ih izoliraju ili uklone. Kakvu narav otkriva takvo ponašanje antikrista? (Zlobu.) Gdje god preuzmu ulogu vođe, to mjesto poprima zagušljivo ozračje. Poredak crkvenog života biva narušen. Ako ih ne slušaš, bivaš potisnut, ograničen ili čak uklonjen ili izbačen. Neki se antikristi ponašaju kao nasilnici, grubijani ili goropadnice. Čak i nakon što su povjerovali u Boga, i dalje žele zadobiti položaj, ponašati se bahato u Božjoj kući i kontrolirati Božji izabrani narod. Na taj način stvaraju kaos u crkvi. Ako ljudima nedostaje sposobnost razlučivanja, antikristi će ih zaluditi i kontrolirati, što će u konačnici dovesti do njihove vlastite propasti.

Uglavnom smo završili naš razgovor o tome kako antikristi pridobivaju ljude. Dok ste slušali o ovim stvarima o kojima sam raspravljao, osjećate li da su one nekakva rijetkost? Jeste li zapanjeni i mislite: „Može li se to stvarno dogoditi? To je nemoguće, zar ne? Kako takvi ljudi mogu postojati među vjernicima?” Reći ću vam, može biti i gore od ovoga. Svatko navlači masku ljudskog obličja kada je pred drugima, ali ono kakav je iza kulisa otkriva njegovo pravo lice. Njegove riječi i postupci dok je pred drugima samo su maska, lažan dojam. Ono što govori i radi iza kulisa odražava njegovo pravo ja. Ako netko izgleda na jedan način pred ljudima, a na drugi način iza kulisa, trebali biste moći razlučiti što je iskreno, a što lažno, zar ne? Antikrist se može doimati vrlo pristojnim pred ljudima, ali kad bi oni znali što antikrist radi iza kulisa, smatrali bi to odvratnim. Osjećali bi da je imati posla s antikristom sramota, da on nije čestita osoba, već podla i sitničava. U tom slučaju, može li se antikrist slagati s normalnim ljudima? Ne, ne može. Ovdje se ne radi o normalnoj osobi koja ima nekoliko loših navika, već je stvar u njezinoj naravi. Čim vidite njezinu narav, shvaćate da ta osoba nije čovjek, već zvijer, đavao. Recite Mi, kakav je osjećaj kada ljudi komuniciraju sa životinjama? To je kao da dovedete svinju u kuću, očistite je, obučete joj odjeću i prema njoj se odnosite kao prema kućnom ljubimcu. Sljedećeg dana ustanoviš da je kuća postala svinjac. Svinja jede, pije i vrši nuždu u kući ne obazirući se na higijenu. Tada shvatiš da svinje ne možeš tako držati – one su životinje! Ljudi poput antikrista izvana mogu izgledati kao da imaju nekog kova i odgoja ili su možda nekada bili ugledne ličnosti u društvu, što im je donijelo određeno poštovanje. Ali većina njih je baš poput životinja, lišena čak i savjesti i razuma. Posjeduju li normalnu ljudskost? (Ne.) Bez normalne ljudskosti, mogu li se i dalje smatrati ljudima? Možete li prihvatiti njihovo vodstvo? Što će se dogoditi ako braća i sestre padnu u ruke takvih ljudi? Bit će zaluđeni i pridobiveni i jamačno će patiti. Antikristi su đavli i nemaju ni savjesti ni razuma. Izvana se doimaju punim ljubavi, razumijevanja i suosjećanja za poteškoće, slabosti i emocionalne potrebe nekih ljudi. U stvarnosti, to su ljudi koji su im dragi i koji im laskaju. Ali ako ti ljudi ugroze njihov status ili ugled, čak ni prema njima neće postupati ljubazno, već će se s njima beskrupulozno obračunati koristeći još zlobnije metode, bez ikakvog traga suosjećanja ili tolerancije. Ljubav i tolerancija antikrista samo su fasada, a njihov cilj nipošto nije dovesti ljude pred Boga, već ih navesti da njih obožavaju i slijede. Svrha zarobljavanja ljudi na ovaj način jest da osiguraju vlastiti položaj i zadobiju obožavanje ljudi i da ih ljudi slijede. Bez obzira na to koje metode antikristi koriste da bi zaludili i pridobili ljude, jedno je sigurno: razbijat će glavu i koristiti sva neophodna sredstva radi vlastite moći i statusa. Još jedno je sigurno, a to je da, bez obzira na to što rade, ne rade to kako bi obavljali svoje dužnosti, a kamoli da bi dobro izvršili svoje dužnosti; umjesto toga, čine to kako bi postigli svoj cilj držanja moći unutar crkve. Štoviše, bez obzira na to što rade, nikada ne uzimaju u obzir interese Božje kuće, a kamoli Božjeg izabranog naroda. U rječniku antikrista ta dva obzira ne postoje; oni su ih po svojoj prirodi lišeni. Bez obzira na razinu njihova vodstva, ne pokazuju ni najmanju brigu za interese Božje kuće ili Božjeg izabranog naroda. U njihovim mislima i stavovima, rad crkve i interesi Božje kuće su nebitni i ispod njihove razine. Oni misle samo na vlastiti položaj i vlastite interese. Iz ovoga se može vidjeti da, osim što je opaka, priroda-bit antikrista je izrazito sebična i prezira vrijedna. Oni postupaju samo radi vlastite slave, dobitka i statusa, ne obraćajući ni najmanju pozornost na život i smrt drugih. Svatko tko predstavlja prijetnju njihovom položaju podvrgnut je bezobzirnom potiskivanju i isključivanju te mučenju do krajnjih granica. Ponekad, kada antikristi budu prijavljeni jer su počinili previše zla i Višnji sazna za njih te osjećaju da će izgubiti svoj položaj, počinju liti gorke suze. Izvana izgledaju kao da se kaju i vraćaju Bogu, ali koji je pravi razlog njihovih suza? Zbog čega oni istinski žale? Tuguju i pate jer su izgubili srca ljudi, vlastiti položaj i svoj ugled. To je ono što je sadržano u njihovim suzama. Istodobno već planiraju svoje sljedeće korake kako bi učvrstili svoj položaj, naučili iz svojih neuspjeha i vratili se na vlast. Sudeći prema ovakvom ponašanju antikrista, oni nikada ne osjećaju kajanje niti pate zbog svojih prijestupa i iskvarenih naravi koje su razotkrili i sigurno neće istinski spoznati sebe niti se pokajati. Mogli bi klečati pred Bogom, lijući gorke suze, promišljajući o sebi i proklinjući sebe, ali to je fasada namijenjena zaluđivanju ljudi, a neki ljudi mogu čak povjerovati da je to iskreno. Moguće je da su u tom trenutku njihovi osjećaji iskreni. Međutim, valja zapamtiti da antikristi nikada neće iskusiti istinsko kajanje. Čak i ako jednog dana budu razotkriveni i eliminirani, oni neće osjećati istinsko kajanje. Priznat će samo vlastiti neuspjeh, da su uprskali svoju predstavu i razotkrili sva svoja zla djela. Zašto to kažem? Jer, na temelju prirode antikrista da mrze istinu i Boga, oni nikada neće prihvatiti istinu. Stoga je samospoznaja antikrista vječno lažna. Priznat će da su izgubili srca ljudi samo zato što nisu uspjeli iskoristiti prilike da zgrabe moć i učvrste položaj. To su razlozi njihova kajanja i patnje. Kada su antikristi u tjeskobi, mogu također liti suze, ali zašto plaču? Što se krije iza njihovih suza? Plaču jer je mnoštvo njihovih zlih djela razotkriveno i jer su izgubili svoj položaj. Kad bi se doista mogli kajati i plakati zbog toga što su učinili krivo i osjećali se dužnima Bogu, ne bi činili takva mnogostruka zla. Nedostaje im grižnja savjesti i ne priznaju svoja zla djela – kako se onda može pojaviti istinsko kajanje? Nakon što učine zlo, ne kaju se; potpuno su ravnodušni i osjećaju samo da su izgubili obraz i od sebe napravili ruglo. Raspoloženje im može malo pasti. Iako izvana izgledaju kao da ništa nije pošlo po zlu, u stvarnosti, duboko u sebi, oni su poput nijemog čovjeka koji guta gorke trave – pate u tišini. Proživljavaju vrtlog emocija u svom srcu i liju gorke suze, ali nema istinskog kajanja. To je pravo stanje stvari. Ponekad antikristi mogu izgovoriti neke riječi koje lijepo zvuče, poput: „Zbog svoga lošega kova posao nisam obavio kako treba i počinio sam neka djela ometanja i prekidanja; nisam uspio preuzeti vodstvo i nisam dostojan vodstva. Neka me Bog dovede u red i prokune. Ako me vi ubuduće odlučite ne izabrati za vođu, neću se žaliti.” Odmah nakon toga briznu u plač. Neki ljudi, kojima nedostaje sposobnost razlučivanja, sažale se nad njima i kažu: „Nemoj plakati, opet ćemo te izabrati u budućnosti.” Čuvši to, odmah prestaju plakati. Vidite li sada njihovo pravo lice? Kada izgovore nekoliko lijepih riječi, to je da bi pridobili srca ljudi, zaludili ih i prevarili, a neki čak i nasjednu na to. Kad god antikristi liju suze, iza toga se nedvojbeno krije neki plan. Kada ih oni koji ih obožavaju počnu preispitivati i njihov status postane klimav, oni plaču. Toliko su izbezumljeni da ne mogu jesti ni spavati i neprestano govore svojoj obitelji: „Kako mogu nastaviti ako nisam u ulozi vođe?” Njihova obitelj odgovara: „Zar nisi i prije sasvim dobro živio bez statusa? Zašto ne možeš nastaviti živjeti?” Oni odgovaraju: „Da nije bilo mog statusa, bih li primio ove povlastice? Bismo li bili tako dobrostojeći? Zašto ste tako glupi?” Kod kuće neki otvoreno kažu: „Koja je svrha života bez statusa? Koji je smisao života? U našoj obitelji ima samo nekoliko članova, a kod kuće mogu biti nadležan samo za tih nekoliko. Ja sam samo glava kućanstva, a moj status nije uzvišen. Trebao bih imati položaj u crkvi; inače mi je život protraćen. Osim toga, bez ovog položaja u crkvi, bi li naša obitelj mogla imati tako dobar život?” Iza zatvorenih vrata govore iskreno i njihove su ambicije ogoljene. Nije li ovo besramna osoba? Antikristovo zaluđivanje nije povremeni prekršaj – nije nenamjerno. Da su to povremena i nenamjerna loša djela, ne bi ih se smatralo antikristima. Antikristi namjerno zaluđuju ljude; njima upravlja Sotonina priroda. Zbog toga dosljedno zaluđuju ljude, namjenski koristeći ovu metodu kako bi ih kontrolirali i na kraju stekli moć. Zapravo, cilj antikrista u zaluđivanju i kontroliranju ljudi jest natjerati ih da ih slušaju, da slijede njihovo vodstvo i udalje se od Boga. Namjere antikrista su vrlo jasne; cilj im je natjecati se s Bogom za ljude. Njihovi postupci nisu trenutna razotkrivanja iskvarenosti, niti su učinjeni impulzivno, nehotice, a sigurno nisu ni prisiljeni posebnim okolnostima. To je u potpunosti zbog njihove opake prirode, njihovih napuhanih ambicija i želja, njihove podmukle naravi i mnoštva njihovih spletki. Njihova sposobnost da sada čine te stvari određena je njihovom priroda-biti: Nakon što su povjerovali u Boga, gajili su te namjere i spletke, samo čekajući da postanu vođe kako bi počeli ostvarivati te snove i postizati svoje ciljeve. To je pravo stanje srca antikrista i ono ne odstupa ni najmanje.

Iz gore navedenog sadržaja trebali biste razumjeti istinu u koju trebate ući. S jedne strane, trebali biste razlučiti antikriste i zle ljude koji pokazuju takva ponašanja te priroda-bit. S druge strane, trebali biste također usporediti sebe s tim kako biste vidjeli pokazujete li vi ta ponašanja. Sada, ako možete pronaći podudarnost između onoga što vi govorite i govora antikrista, ili ako i jedni i drugi pokazujete ista ponašanja u sličnim situacijama, možete li onda razlučiti sličnosti u vašoj razotkrivenoj naravi ili u primjeni između vas i antikrista? Možete li dokučiti istinu o kojoj se ovdje razgovaralo u zajedništvu kroz neke primjere o kojima raspravljam ili kroz pojedinosti, riječi i djela opisana u tim primjerima, ili možete li razumjeti čovjekove iskvarene naravi koje su ovdje razotkrivene? Možete li ovako slušati? Iz koje perspektive slušate? Ako razlučujete ove naravi i biti antikrista te promatrate ova ponašanja i primjene u potpunosti iz kuta promatrača, možete li zadobiti istinu? (Ne.) Onda iz kojeg biste kuta trebali slušati? (Uspoređujući sebe.) Usporedite se – to je ono najosnovnije. Što još? (Opremanje istinom.) Točno, morate razumjeti istinu koju trebate razumjeti unutar svakog primjera o kojem raspravljam. Oni koji nemaju duhovno razumijevanje mogu shvatiti samo činjenice, dok oni koji imaju duhovno razumijevanje i dobroga su kova, mogu iz njih razumjeti i zadobiti istinu. Možete li sažeti istine uključene u priče i primjere o kojima se raspravljalo? Razgovor u zajedništvu o određenim pričama ili primjerima služi tome da pomogne ljudima povezati ih sa stvarnošću, kako bi bolje razumjeli razna pitanja koja se odražavaju u stvarnosti i kako bi produbili svoj dojam o raznim očitovanjima i bitima povezanima s ovim aspektom istine. Drugim riječima, kada je riječ o ovom aspektu istine ili priroda-biti, ti ćeš pomisliti na određeni primjer ili scenarij. Na taj način, kada razumiješ sebe ili razlučuješ druge, imat ćeš slikovito razumijevanje koje je lakše za shvatiti, praktičnije i konkretnije od pukog čitanja teorije ili teksta. Ako je to samo tekst, a ti s njim nemaš iskustva, tvoje razumijevanje teksta moglo bi biti ograničeno na same riječi, uvijek sputano tvojim vlastitim ograničenim iskustvima i ostati samo unutar tog raspona. Međutim, ako u Svojoj besjedi dodam određene primjere, sastavim nekoliko priča, nekoliko prizora, konkretne riječi i radnje te ponašanja, to će imati potpomoći tvoje razumijevanje istine u ovom aspektu. Ako se taj učinak postigne, to znači da si razumio ovaj aspekt istine. Koji stupanj razumijevanja moraš postići da bi se to računalo kao razumijevanje? Ne mora biti 100 %, ali tvoje shvaćanje, definicija, koncept i znanje o ovom aspektu istine trebali bi barem biti učvršćeni. Što znači to učvršćivanje? To znači da postaje relativno čisto, u osnovi bez ikakvog ljudskog znanja, predodžbi, uobrazilja ili nagađanja koja su pomiješana s tim, ili s manje tih stvari. To su učinci koje takvi primjeri imaju. Možda poznaješ ljude ili događaje koje spominjem u nekim od ovih primjera, ili si čak bio u kontaktu s takvim ljudima i prilično si upoznat s njima, ili si možda došao u kontakt s takvim događajima i čak svjedočio cijelom procesu kako ti ljudi čine takve stvari. Ali koje su koristi od toga za tvoje razumijevanje i prepoznavanje istine? Moguće je da si živio zajedno s takvim ljudima, vidio kako se ovakve priče odvijaju i sam iskusio sve što se dogodilo u tim pričama, ali to ne znači nužno da razumiješ ovaj aspekt istine. Što pod time mislim? Nemoj pretpostavljati da zato što poznaješ osobu ili događaj o kojem govorim ili si s njima upoznat, ne trebaš slušati pojedinosti ili istinu i konkretan sadržaj o kojem se ovdje razgovara. To bi bila velika pogreška. Čak i ako je ta osoba netko s kim si blisko upoznat, to ne znači da si već razumio i dokučio istinu ovdje. Zašto te podsjećam na ovo? To je zato da vas spriječim da zapnete na pojedinostima. Kad god vidite da netko radi nešto ovakvo i Bog ga navede kao primjer, ismijavate ga i prezirete takve ljude. Je li to ispravan stav prema istini? (Nije.) Kakav je to stav? Nije li to skretanje s puta? To je iskrivljeno shvaćanje. Upravo zbog ovih živopisnih primjera, priča te konkretnih ljudi i događaja svatko može istinski shvatiti kako izgleda razotkrivanje čovjekove iskvarene naravi, istinski vidjeti kako izgleda razotkrivanje čovjekove iskvarene naravi te priroda-biti, što je čovjekova priroda-bit, što je iskvarena narav, kakvim putem idu ljudi s određenom vrstom iskvarene naravi te priroda-biti, što vole, kakav je raspon njihovih emocija, kako se vladaju i ophode sa svijetom i kakav je njihov pogled na život, koja su njihova načela za rješavanje stvari te kakav bi mogao biti njihov stav prema Bogu i istini. Upravo zbog ovih primjera, ovih određenih pojedinaca i konkretnih događaja, ljudi mogu bolje povezati istina-stvarnost s Božjim otkrivenjem ljudske biti, postižući nešto jasniji i točniji pogled na njih. Dakle, što želim reći ovim riječima? To je da ne smiješ podcjenjivati ove priče. Bez obzira na to kakvu priču pričam, čija je to priča ili o kakvom se tipu osobe radi, cilj je samo jedan, a to je pomoći tebi da razumiješ istinu. Ako iz toga zadobiješ istinu, onda je željeni učinak postignut. Stoga, možda ti ove priče omogućuju da razumiješ samo neke površne istine kada ih prvi put čuješ, da shvatiš površno značenje ili doslovno tumačenje. Međutim, kako tvoj rast nastavlja napredovati, kako bivaš stariji, kako rasteš u životu kroz razne okolnosti, tvoj život također postupno sazrijeva i imat ćeš različita razumijevanja događaja u ovim pričama te priroda-biti, ponašanja i očitovanja raznih pojedinaca koji su ovdje odraženi. Kako dolazi do tih razumijevanja? Ona dolaze iz istina uključenih u ove priče, a ne iz samih priča. Ako je to samo pričanje priče, poput priče o „Dječaku koji je vikao: ‚Vuk!’”, onda nakon što je poslušaš, to je to; ona nema nikakve veze s istinom. Ona samo poučava ljude kako da postupaju: vrlo je izravna i površna. Ali kada je riječ o istini, dubina takve priče nadilazi površna značenja koja osoba može lako razumjeti. Dotiče se iskvarene naravi te priroda-biti ljudi, uključujući kako razlučiti ljude, kako odabrati svoj put, kako pristupiti istini i kakvi bi trebali biti stavovi ljudi kao odgovor na Božje zahtjeve. Uključuje ono što bi ljudi trebali odbaciti i ono što bi trebali prihvatiti. Ako ste u stanju slušati na ovaj način, svaki put kad čujete propovijedi nešto ćete dobiti, zadobit ćete više svjetla i razumjeti više načela u vezi s raznim aspektima istine te iskusiti određeni ulazak u život. Kako ljudi bivaju stariji, kako vrijeme prolazi, kako se društvene okolnosti mijenjaju, kako se trendovi mijenjaju, istina nastavlja djelovati u srcima ljudi i oni će znati kako primjenjivati istinu te kako gledati na ljude i stvari na temelju istine. To znači zadobiti život – istina može postati čovjekov život. Stoga, bez obzira na to kada se priča priča, nemoj samo jednom poslušati i smatrati da je to gotovo. Nastavi slušati, i ako ne razumiješ, možeš o tome razgovarati u zajedništvu. Ako ti je teško shvatiti u tvojoj trenutnoj fazi, to može biti zbog toga što je tvoj rast nedovoljan. U tom slučaju, slušaj ono što možeš razumjeti i odaberi ono što odgovara tvom trenutnom rastu. Ako se priča čini jasnom kada je čuješ, ali kasnije izgleda duboko, ako je izvan tvog razumijevanja ili se ne poklapa s tvojim iskustvima i životnim okolnostima u ovoj fazi, onda je zadrži u svom srcu i neka ostavi dojam na tebe. Kada kasnije naiđeš na slične situacije, ono što si čuvao u svom srcu može se odraziti na površini. To je baš kao rječnik i pojmovi koje si učio ili informacije koje je tvoj mozak usvojio. Razmišljaš li o njima svaki dan? Vjerojatno ne. Obično se ne zadržavaš na njima, ali kada se nađeš u okruženju u kojem su ti pojmovi, rječnik ili informacije relevantni, neki od njih ti padnu na pamet. Ljudi imaju sjećanja i prirodno pohranjuju neke stvari u svojem umu. Te su stvari dovoljne da ih koristiš u svakodnevnom životu i mogu biti donekle korisne, ali ako ih namjerno pokušavaš koristiti i kruto primjenjivati pravila, vjerojatnije je da ćeš pogriješiti. Trebao bi selektivno slušati na temelju vlastitog rasta i okolnosti koje si iskusio. Na taj će način tvoj napredak biti brži. Oni koji znaju slušati dobit će više, dok će oni koji ne znaju dobiti manje, ili možda ništa. Mogli bi čak osjećati da ne žele slušati nijednu od ovih priča, da nijedna od njih ne uključuje istinu, i pitati se zašto ne govorim o istini umjesto da se bavim praznim brbljanjem i ogovaranjem cijelo vrijeme. Kakvi ljudi pokazuju takvo ponašanje? (Oni koji nemaju duhovno razumijevanje.) Ljudi koji nemaju duhovno razumijevanje mogli bi tako razmišljati. Mogli bi misliti da kada držim propovijedi, govorim samo o tim svakodnevnim stvarima; dakle, mogu i oni, pa kad nemaju što drugo raditi, upuštaju se u prazno brbljanje s drugima. Ti možda znaš više tračeva nego priča koje Ja pričam, ali uključuju li tvoje rasprave istinu? (Ne, ne uključuju.) Ako ne uključuju istinu, pazi da ne govoriš bez razbora ili bi mogao završiti raspravljajući o stvarima koje nisu povezane s istinom. Ja pričam priče kako bih pomogao ljudima razumjeti istinu. Vi Me ne biste trebali slijepo oponašati. Trebate se usredotočiti samo na traganje za istinom, razumijevanje istine i nastojanje da rješavate stvari u skladu s načelima. Bilo u vašem govoru ili vašim djelima, dajte prednost usklađivanju s istina-načelima. Na taj ćete način postupno ući u istina-stvarnost.

III. Raščlamba načina na koje antikristi prijete ljudima

Završili smo razgovor o dvama očitovanjima antikrista koji zaluđuju ljude i pridobivaju ih; sada ćemo razgovarati o tome kako on prijeti ljudima. Kod ovih metoda antikrista svaka je ozbiljnija od prethodne. U usporedbi sa zaluđivanjem i pridobivanjem, je li ova metoda prijetnje profinjenija ili manje profinjena? (Manje je profinjena.) Ako zaluđivanje i pridobivanje ne uspije, on posežu za prijetnjama. Kako antikrist prijeti ljudima? Zašto poseže za takvom metodom? (Zato što njegovi ciljevi nisu ispunjeni.) Njegovi ciljevi nisu ispunjeni. U prijetnjama je sadržano još jedno značenje – kojom se frazom to može izraziti? (Pokazuje svoje pravo lice.) To nije sasvim točno; pokušajte s drugom frazom. (Razbjesni se od srama.) Sve ste bliže. Postoji li prikladnija fraza? (Iznerviran je i bijesan.) Točno, iznerviran je i bijesan. To je poput one domaće izreke „izgubiti živce”; značenje je: „Pokušao sam i lijepim i grubim riječima. Uglavnom nikada nisam postupao nepravedno prema vama. Zašto me nećeš slušati? Budući da nećeš slušati, onda ćeš dobiti svoje: upotrijebit ću ovu taktiku na tebi – prijetnje!” On mijenja svoju taktiku. Sotona ima razne taktike, a sve su one prezira vrijedne. Prijetnje se obično kombiniraju s mamljenjem. Ako koristi samo prijetnje, neki se ljudi ne boje i ne slušaju ih. Tada nema drugog izbora i ponekad može posegnuti za mamljenjem. Ako ne uspije ovo, onda pokušava ono – koristi i mrkvu i štap. Dakle, zašto antikristi prijete ljudima? Pod kojim okolnostima posežu za prijetnjama? Ako dvoje ljudi mirno suživi, svatko ide svojim putem, bez sukoba interesa među njima, hoće li posegnuti za prijetnjama? (Ne, neće.) Pod kojim će se onda okolnostima ovo ponašanje i praksa upućivanja prijetnji početi javljati? Naravno, to je onda kada su u pitanju njihovi interesi ili ugled, kada se njihovi ciljevi ne ostvaruju. Oni posežu za teškim naoružanjem, misleći: „Dakle, ti me nećeš slušati? Onda ću ti pokazati posljedice!” Koje su to posljedice? Čega god se ti bojiš. Možete li se prisjetiti nekih primjera prijetnji kojima ste bili nazočni? (Neki antikristi, kada vide da im se braća i sestre ne pokoravaju, počinju im suditi i osuđivati ih, govoreći: „Nepokoravanje vođama je nepokoravanje Bogu” i to koriste da bi prijetili ljudima.) (Mogu se sjetiti još jednog primjera gdje, ako netko ne sluša vođu, vođa koristi svoj autoritet da ga smijeni.) Bez obzira na to, oni žele da ljudi shvate da će biti posljedica ako ih ne budu slušali. Dakle, koja je njihova osnova da prisile ljude da ih slušaju? Često kažu: „Pokoravanje vođama je pokoravanje Bogu, jer je vođe odredio Bog. Ti se moraš pokoriti. Ako se ne pokoriš ili ne slušaš vođu, onda si ohol, samopravedan i opireš se Bogu. Posljedica opiranja Bogu je isključenje. U blažim slučajevima, mogao bi biti izoliran radi promišljanja o sebi; u težim, mogao bi čak biti izbačen iz crkve!” Oni koriste ove naoko prihvatljive zablude kako bi prisilili ljude da im se pokore. Osim toga, kako neki drugi antikristi prijete ljudima? Oni huškaju druge da se udruže protiv onih koji im se ne pokoravaju i odbace ih. Osim toga, oni smjenjuju ili premještaju s dužnosti one koji ih ne slušaju. Neki se pojedinci doista boje da neće imati dužnost koju bi obavljali. Vjeruju da obavljanjem svojih dužnosti mogu imati priliku za spasenje, a da bi im neobavljanje dužnosti tu priliku moglo oduzeti. Antikristi u srcu misle: „Znam tvoju slabu točku. Ako me ne budeš slušao, oduzet ću ti pravo da obavljaš svoju dužnost. Neću ti dopustiti da obavljaš svoju dužnost!” Radi li se o tome da oni ne dopuštaju ljudima da obavljaju svoju dužnost zato što ti ljudi nisu u skladu s mjerilom u svojoj dužnosti ili zato što njihovo obavljanje dužnosti šteti interesima Božje kuće? (Ne.) Zašto onda to rade? To je zato da bi isključili neistomišljenike i iskoristili ovu metodu da prijete ljudima i prisile ih da slušaju. Kada je riječ o prijetnjama, antikristi definitivno ne slijede istina-načela u ophođenju s ljudima ili u rješavanju problema. Umjesto toga, koriste zastrašivanje, silu i prisilu kako bi natjerali ljude da im se poslušno pokore i slušaju ih te da im ne stvaraju probleme niti kvare njihove poslove.

To što se antikrist služi prijetnjama nije samo zato što ga ljudi ne slušaju ili ga ne shvaćaju ozbiljno i zanemaruju ga – to je samo jedan aspekt toga. Postoji još jedan razlog, a to je, kada drugi otkriju probleme antikrista i žele ih razotkriti ili prijaviti Višnjem, on se boji da bi Višnji mogao saznati ili da bi više ljudi moglo saznati za to, pa čini sve što je u njegovoj moći da te stvari zataška i potisne, nikada ne dopuštajući da budu razotkrivene. Što bi se dogodilo kad bi više ljudi saznalo? Odbacili bi i prokleli antikrista, nitko ga više ne bi obožavao i on bi izgubio svoj položaj i autoritet. Stoga je cilj antikrista u korištenju ove metode prijetnje ljudima također i očuvanje vlastitog položaja i autoriteta. On vjeruje da će ga, ako to ne učini, braća i sestre početi razlučivati i da neće biti izabran na sljedećim izborima, što će ga svesti na običnog vjernika. Što za njega znači biti običan vjernik? To znači da nema autoritet, da ga nitko ne slijedi niti postaje njegov pristaša te da su mu položaj i autoritet oduzeti, ostavljajući njegove ambicije i želje neispunjenima. On ne želi biti običan vjernik ili sljedbenik, pa koristi ovu metodu prijetnje ljudima kako bi ih zastrašio i prisilio da ga slušaju i pokoravaju mu se, omogućujući mu da i dalje drži svoj autoritet i položaj, da nastavi kontrolirati ljude i primati podršku određenih ljudi. Sve što antikrist čini vrti se oko njegovog položaja. Kad god se nešto tiče njegovog položaja, koristit će određena sredstva ili metode da ga energično očuva i zaštiti; čak i kada Višnji pita nekog od njih o određenim stvarima, on je u stanju besramno Mu lagati u lice. Na primjer, kada ga Višnji ispituje o tome koliko je ljudi crkva zadobila propovijedanjem evanđelja ovog mjeseca, čak i ako antikrist zna da nije zadobila nikoga, mogao bi lagati i reći da je zadobiveno pet ljudi. Kada se braća i sestre koji znaju istinu suprotstave antikristu, govoreći: „Tih se pet ljudi samo raspitivalo. Zašto si rekao da smo zadobili petero ljudi? Trebao bi Višnjem reći istinu”, što antikrist kaže? „Zašto ne bismo mogli zadobiti petero? Ja sam rekao petero ljudi i tako će i biti. Tvoje mišljenje se ne računa. Ako kažemo da nismo zadobili niti jednu osobu, kako bih to objasnio Višnjem? Ako to želiš prijaviti, samo izvoli, ali ako kažeš istinu, Višnji bi te mogao orezati. Mogao bi smijeniti sve vas koji ste uključeni u propovijedanje evanđelja ili čak raspustiti tim za evanđelje. Tada ti nećeš moći obavljati svoje dužnosti, a ja neću biti kriv za to.” Kada ta osoba to čuje, ostane zapanjena i ne usudi se to prijaviti. Nije li to prijetnja? (Da.) To je očita prijetnja, tako otvoreno izrečena. Kada neki ljudi to čuju, pomisle: „Iskrenost u čovjeka ima posljedice. Ako budem iskren, neću moći obavljati svoju dužnost, pa neću ovo prijaviti. Moramo prijaviti petero ljudi.” Neki ljudi postanu uznemireni u srcu, govoreći: „Ako nismo zadobili nikoga, onda je to tako. Trebamo se pokoriti kako god Višnji odluči postupiti s nama.” Kakvo je gledište antikrista kada to čuje? „Pokoravanje? To ovisi o situaciji. Zna li Višnji za poteškoće s kojima se sada suočavamo u propovijedanju evanđelja? Je li Ga briga za to?” Kada se Višnji raspitivao o situaciji s propovijedanjem evanđelja, nije bio nesvjestan uključenih izazova. Znao je koliko se najmanje ljudi može zadobiti svaki mjesec i nikada nije rekao da će tim za evanđelje biti raspušten ako u mjesec dana ne zadobije nikoga. Pa odakle je antikrist izvukao tu izjavu? (Izmislio ju je.) Sam ju je izmislio kako bi prikrio svoje laži, kako bi kontrolirao te ljude, kako bi spriječio Višnjeg ili braću i sestre da prozru njegove laži, i kako bi osigurao svoj položaj tako da ne bude smijenjen – zbog toga se usudio izmisliti takve đavolje riječi. Pojedinci koji imaju sposobnost razlučivanja mogu ga razotkriti, ali oni kojima nedostaje ta sposobnost bivaju zaluđeni, misleći: „Doista, ova se dužnost ne dobiva lako. Ne možemo biti iskreni prema Višnjem. Ako ti kažeš da je bilo petero ljudi, onda ih je bilo petero. Iako nismo zadobili petero ovog mjeseca, nastojat ćemo ih zadobiti sljedećeg mjeseca. Uostalom, ako ih zadobijemo sljedećeg mjeseca, onda to neće biti laž.” Antikrist se bavi prijevarom, a oni kojima nedostaje sposobnost razlučivanja sudjeluju u tome zajedno s njim; oni su skupina varalica. Koji je cilj antikrista kada prijeti ljudima? Cilj je da ih natjera da mu se pokoravaju i da ga slušaju. On laže i čini zlo, kontrolira crkvu, zaluđuje ljude, obavlja posao ne pridržavajući se načela ili radnih aranžmana, i bez obzira na to kako se bezobzirno ponašao, ne dopušta braći i sestrama da ga razotkriju ili prijave Višnjem. Čim otkrije da ga netko planira prijaviti Višnjem, tada poseže za prijetnjama. Kako prijeti toj osobi? On kaže: „Mi radimo dolje, a posao je težak. Čak se suočavamo s rizikom da nas uhiti veliki crveni zmaj. Višnji uvijek zahtijeva da se naša primjena pridržava radnih aranžmana. Podnosimo toliku patnju i preuzimamo toliki rizik u propovijedanju evanđelja. Kada su rezultati loši, ti ih svejedno želiš prijaviti višnjem; nakon što podneseš izvješće, on će te orezati. Ja se ne bojim da ću biti smijenjen kao vođa nakon što vas orežu, bojim se da vi više nećete imati dužnost koju biste obavljali. Ako vi više ne budete imali dužnost, nemojte mene kriviti!” To zvuči tako razumno! Također kaže: „Tko to zapravo želi prijaviti? Ako vi to želite prijaviti, ja vas neću spriječiti; svi ionako znaju za te stvari. Ako to ne prijavite višnjem, onda nas on neće kriviti. Ako prijavite, onda ćemo biti orezani. Vi možete sami izabrati; ako vi to želite prijaviti višnjem, samo izvolite. Sada, tko god to želi prijaviti, neka digne ruku.” Kada svi čuju taj njegov ton, počnu razmišljati: „Smijem li ja to zapravo prijaviti ili ne?” Nakon razmišljanja, neki ljudi dignu ruku. Antikrist to vidi i misli: „Ti to još uvijek želiš prijaviti? Zar ne tražiš nevolju? Dobro, neću te zaboraviti.” Nakon toga počinje smišljati prilike da muči tu osobu. Pronađe izliku, govoreći: „Ti u posljednje vrijeme nisi postigao nikakve rezultate dok si obavljao svoje dužnosti. Svakome tko tri mjeseca nije postigao rezultate dok je obavljao svoje dužnosti bit će oduzeto pravo na obavljanje dužnosti. Ako se njegovo ponašanje ne popravi, bit će izoliran. Ako se i dalje ne pokaje, bit će uklonjen ili izbačen!” Usuđuje li se ta budala, ta kukavica to još uvijek prijaviti? Kada to čuju, pomisle: „Ja ovo ne prijavljujem radi sebe. Koja je svrha da ja to prijavim? Što ako prijavim, pa me vođa napadne i osveti mi se, a moja me braća i sestre odbace? Tada ću biti izoliran u crkvi. Važnije mi je slušati vođu; ne znam ni gdje je bog, može li on mariti za moj život i smrt?” I tako, oni to više ne prijavljuju. Zar ih antikrist nije zastrašio? (Jest.) Ta osoba vjeruje: „Griješiti protiv boga nije velika stvar; bog je pun ljubavi, milosrdan, tolerantan i strpljiv; on se ne ljuti olako niti proklinje i kažnjava ljude. Ali ako uvrijedim vođu, onda ću morati patiti. Prijavljivanje problema neće mi donijeti ništa dobro; svi će me odbaciti. Ne mogu učiniti takvu glupost.” Nije li to ponašanje beskičmenjaka? (Jest.) Kako treba postupiti s takvim beskičmenjakom? Je li on vrijedan žaljenja? Takvog beskičmenjaka treba predati Sotoni, antikristu, neka ga antikrist muči – to je i zaslužio. Nedostaje mu vjere, odlučnosti i snage da primjenjuje istinu i pokorava se Bogu, ali kada je riječ o pokoravanju antikristu, dobiva posebnu snagu, voljan je učiniti sve što se od njega traži i pun je entuzijazma. Kada mu antikrist prijeti i plaši ga, on se više ne usuđuje prijaviti probleme. Nije li to kukavica? Koji je kolokvijalni izraz za to? Biti mekušac i pokleknuti kada se suoči s antikristom. Ima popriličan broj ljudi u crkvi koji su postali mekušci zbog prijetnji antikrista! Ti pojedinci ne znaju kako pristupiti izrazu „Bog je suveren nad svime”. Kada im antikrist prijeti, odbacuje ih ili izolira, oni osjećaju kao da nemaju oslonac, ne vjeruju u Božju suverenost nad svime niti u Božju pravednost i ne vjeruju da su životi ljudi u Božjim rukama. Nekoliko zastrašujućih ili prijetećih riječi od antikrista, i oni se prestraše, pokleknu i ne usuđuju se to više prijaviti.

Kada antikrist podnosi izvješće o svom radu Višnjem, on besramno laže i obmanjuje Ga. Neki koji znaju istinu to ne mogu podnijeti i žele prijaviti situaciju Višnjem. Antikrist drži ljude pod strogom kontrolom i pomno ih promatra. On može odmah uočiti svakoga tko bi mogao biti sklon prijaviti problem Višnjem. Kada nema drugog posla, usredotočuje se na promatranje ljudi, njihovih riječi i izraza lica, tražeći one koji imaju primjedbe na njega, one koji mu nisu odani, one koji mu se ne pokoravaju, one koji predstavljaju prijetnju njegovom položaju, one koji su ravnodušni prema njemu, koji ga ne shvaćaju ozbiljno, koji mu ne ustupaju počasno mjesto i koji mu ne dopuštaju da prvi jede tijekom objeda. To znači nevolju za te ljude. Što antikrist čini takvim pojedincima? Neki antikristi koji su podmukli ne pokazuju odmah svoje pravo lice. Čekaju priliku da se obračunaju s tobom. Ako to ne uspije, posežu za grubim prijetnjama kako bi te natjerali da osjećaš da je tvoj život čvrsto u njihovim rukama. Hoćeš li kao vjernik biti spašen, hoćeš li stići do kraja, hoćeš li ostati u crkvi – sve je to u njihovim rukama i ovisi samo o jednoj njihovoj riječi. Oni imaju zadnju riječ. Ako ne slušaš, ne pokoravaš se njihovoj kontroli, ne shvaćaš ih ozbiljno i dalje pokušavaš prijaviti njihove probleme, onda ćeš nastradati. Počet će planirati kako da te muče. Kako antikrist gleda na ponašanje braće i sestara koji prijavljuju njegove probleme Višnjem? (Kao na tužakanje.) Točno, on to ne vidi kao prijavljivanje situacije; vidi to kao tužakanje. Što znači tužakanje? To znači prijaviti Višnjem sve razne stvari koje on čini, a koje se protive istini, i sva njegova zla djela, ili podnijeti račun Višnjem o stvarima o njemu koje su drugima nepoznate. On to smatra tužakanjem. Čim otkrije da netko tužaka, ta osoba mora biti mučena. Neki smušenjaci i beskičmenjaci prestrašeni su prijetnjama antikrista, njegovim nadmenim i opakim načinima. Kada antikrist pita tko ima kontakt s Višnjim, čak i prije nego što dođu do njega, oni brzo daju do znanja: „Ja nemam.” Antikrist pita: „Kako onda višnji zna za tu stvar?” Oni razmisle o tome i kažu: „Ne znam ni ja.” Antikrist ih muči do te mjere da žive u stalnom strahu, uvijek su napeti, boje se da bi ih antikristi mogli izbaciti iz crkve. Tjeskobni su i uplašeni do te mjere da im je teško čak i preživjeti dan. Bi li bili toliko uplašeni da im antikrist nije tako prijetio? Ne, ne bi. Štoviše, imaju li oni istinsku vjeru u Boga? Ne, nemaju. Oni su beskičmenjaci i smušenjaci. Kada se susretnu s antikristom, oni se zgrče od straha. Nemaju istinsku vjeru u Boga, ali se voljno prepuštaju antikristu, spremni izvršavati njegove zapovijedi. Oni su, po prirodi, Sotonine sluge.

Koje su još neke prakse kojima se antikristi služe da bi prijetili ljudima? Neki su antikristi vješti u govorenju određenih ispravnih i privlačnih doktrina kako bi te ograničili i sputali. Oni kažu: „Zar ti ne voliš istinu? Ako voliš istinu, moraš me slušati jer ja sam vođa. Sve što kažem u skladu je s istinom. Moraš slušati sve što kažem; kada kažem idi na istok, ne smiješ ići na zapad. Kada nešto kažem, ne smiješ se dvoumiti; ne smiješ imati nikakva mišljenja niti se slijepo uplitati. Ono što ja kažem jest istina.” Ako ih ne slušaš, mogli bi te mrziti ili osuditi. Kakva je ta osuda? Reći će: „Ti zapravo nisi netko tko voli istinu; da stvarno voliš istinu, onda, budući da sam ja vođa i moje riječi ispravne – zašto ih ne bi slušao?” Antikristi koriste te prividno ispravne teorije i doktrine kako bi te kontrolirali i ograničili. Štoviše, neki antikristi tjeraju ljude da se brinu o njihovim osobnim stvarima, govoreći: „Sada sam vođa i nemam vremena za neke osobne stvari. Osim toga, ja sam vođa, a moje su stvari stvari Božje kuće. Stvari Božje kuće također su i moje stvari. Ne možemo ih više tako jasno razlikovati. Stoga vi trebate podijeliti dio tereta u mojim kućnim poslovima, kao što su briga o djeci, poljoprivreda, prodaja povrća ili gradnja kuće te stvari poput nedostatka novca kod kuće. Te su stvari nekada bile moja dužnost, ali sada kada sam vođa, postale su vaša dužnost – vi morate podijeliti teret. Inače ću se stalno brinuti o svojim kućnim poslovima, te će me stvari ometati, pa mogu li onda i dalje biti učinkovit vođa?” Što više govore, postaju sve besramniji. Neki ljudi to čuju i pomisle: „Nismo znali voditi računa o tvom srcu – doista smo bili bez srca! Ne moraš ništa govoriti; od sada ćemo se mi brinuti o svim tvojim kućanskim poslovima.” Kakvo krasno ime ovi antikristi daju vlastitim poslovima kod kuće i svojim svakodnevnim poslovima? Nazivaju ih „dužnost ljudi,” to jest, antikristi uzimaju to što ljudi rade za njihovu obitelj, služe mladima i starima u njihovom kućanstvu i rješavaju pitanja njihovog osobnog života, i pretvaraju to u poslove Božje kuće. Budući da su to sada poslovi Božje kuće, svaka osoba treba učiniti svoj dio, a ako vođa želi da nešto učiniš, onda to postaje tvoja dužnost. Ne zvuči li to ispravno? Ljudi bez sposobnosti razlučivanja mogli bi pomisliti da je ispravno. Vjeruju da, budući da je vođa prezauzet da bi rješavao vlastite poslove kod kuće, a oni su sami lošega kova i ne mogu obavljati nikakvu dužnost, mogu samo pomoći vođi i preuzeti nekoliko kućanskih poslova. Dakle, kad god nisu zauzeti, rade u kući vođe, pomažući u raznim zadacima. Može li se to smatrati obavljanjem njihove dužnosti? To se može smatrati samo entuzijastičnim pomaganjem ljudima. Za ljude koji se istinski daju za Boga, koji slijede Božju volju, kada se njihove obitelji suoče s poteškoćama, crkva organizira ljude da im pomognu i brinu se o njihovim kućnim poslovima. U takvim slučajevima, to se donekle može smatrati obavljanjem dužnosti. Ima li to sada smisla? Antikrist, zauzet zaluđivanjem i kontroliranjem ljudi u crkvi, organizira svoje kućanske poslove za braću i sestre, tvrdeći da je i to obavljanje njihove dužnosti. Neka braća i sestre, zbog nerazumijevanja istine, bivaju zaluđeni i voljno preuzimaju te zadatke, osjećajući se sretnima što to čine. Na kraju čak osjećaju da duguju vođi, misleći: „Vođa je uložio toliko truda i potrošio toliko riječi na nas. Mi smo tako nedostojni. Obavili smo toliko posla, a kako to da još uvijek ne razumijemo nikakvu istinu?” Ako si po cijele dane zauzet radeći za vođu i zanemaruješ odlazak na okupljanja ili slušanje propovijedi, možeš li shvatiti istinu? Nipošto ne možeš. Ovo je ulagivanje po cijenu života! Ovo je trčanje za antikristom i lutanje krivim putem. Antikrist često koristi prividno ispravne izjave, lažno ih predstavljajući i obrađujući u ispravan govor, navodeći ljude da pogrešno vjeruju da su te riječi doista istina, nešto što trebaju slijediti i primjenjivati i da trebaju prihvatiti te riječi. Na taj način, ljudi ne trebaju razlučivati je li ono što vođa radi ispravno ili pogrešno, ili je li ono što slijede ispravno ili pogrešno. Nije li tako? To se zove zaluđivanje, a to je i prijetnja ljudima. Antikristi koriste te prividno ispravne teorije i izjave kako bi kontrolirali te ljude. Do koje ih mjere kontroliraju? Ti ljudi se voljno trude za njih, satiru se od posla za njih i upravljaju svim njihovim osobnim poslovima. Radije bi preskočili okupljanja, zanemarili vlastite dužnosti, ostavili vlastite zadatke i žrtvovali vlastito vrijeme za duhovnu posvećenost, okupljanje te jedenje i pijenje Božjih riječi, samo da bi služili i satirali se od posla za antikrista puno radno vrijeme. Zašto su sposobni tako se satirati od posla? Postoji razlog za to. Koji razlog? To je zato što im antikrist namjerno govori: „Ako ne možeš čak ni ove stvari riješiti kako treba, koju dužnost ti možeš obavljati? Ako ne možeš obavljati svoju dužnost, jesi li ti još uvijek član božje kuće? U redu onda, ja te neću voditi. Ako te ja ne vodim, ti se nećeš uračunati među pripadnike božje kuće. Budući da sam ja izabran za vođu, ja sam vrata ove crkve. Svatko tko želi ući u crkvu mora imati moje odobrenje. Bez mog pristanka nitko ne može ući. Čak i ako crkva nekoga uklanja, mora imati moje odobrenje prije nego što taj može otići. Stoga, posao koji vam dodjeljujem i zadaci koje vam predajem čine vašu dužnost. Ako vi ne obavljate tu dužnost, u božjim riječima stoji da oni koji ne obavljaju dužnost neće imati priliku za spasenje i da se neće uračunati među pripadnike božje kuće!” Nije li to prijetnja? (Da, jest.) Na koji se način prijeti ljudima? (Ispravnim riječima.) To je prijetnja ljudima korištenjem ispravnih riječi, riječi koje su prividno u skladu s istinom – to je zamjena teza. Antikrist koristi obavljanje dužnosti kao izliku za postizanje svojih osobnih ciljeva. Ali je li obavljanje stvari za njega doista obavljanje dužnosti? On to izvrće kako bi izgledalo kao da je to dužnost koju ljudi trebaju obavljati, a zatim koristi načelo i standarde obavljanja dužnosti kako bi zahtijevao da se braća i sestre satiru od posla za njega. Čak prijeti da ako se ne budu satirali od posla za njega, neće imati priliku za spasenje i bit će uklonjeni iz crkve i odsječeni od Božje kuće. Kada ti nerazumni pojedinci bez sposobnosti razlučivanja čuju ozbiljnost posljedica, brzo preuzimaju sve poslove u kućanstvu vođe, kao i njegove svakodnevne poslove, osjećajući olakšanje nakon što završe. Čak misle, zadovoljni sobom: „Sada sam ispravno ispunio svoju dužnost. Uopće nisam bio lijen i vodio sam računa o volji vođe. Učinio sam sve što mi je vođa naložio i pobrinuo sam se za sve njegove kućanske poslove. To znači voditi računa o bogu! Vođa je zadovoljan, kao i bog. Sada imam nadu u spasenje!” Zove li se to nada? Nisu li postali robovi antikrista? Nije li ih zaludio antikrist? Koju ulogu ovdje igra antikrist? Ne ponaša li se kao otmičar? Ima opaku narav, a opačina je naravno puno ozbiljnija od lažljivosti. Stoga on savršeno zna što reći i koje teorije koristiti da bi ograničio ljude, ostvario svoj skriveni plan, pridobio srca ljudi i kontrolirao njihovo ponašanje i misli. On je svega toga dobro svjestan. Stoga su ciljevi koje antikrist želi postići svime što govori i čini pomno promišljeni i dugo planirani. Ovdje se definitivno ne radi o tome da se nešto govori ili čini nesvjesno, a zatim postigne neočekivani rezultat – to nipošto nije tako. Dakle, oni koji voljno služe antikristu i satiru se od posla za antikrista, osim što su zaluđeni njegovim riječima, također su pod prijetnjom i prisilom jedne vrste retorike antikrista. Možda oni te stvari za antikrista čine voljno, ali ne postoji li problem s tom „voljom”? Ne bi li je trebalo staviti u navodnike? (Da.) To nipošto nije istinsko obavljanje dužnosti, već posljedica uzrokovana zaluđivanjem određenom teorijom, određenim ispravnim i ugodnim argumentom ili retorikom koja zaluđuje ljude. Budući da su zabrinuti da neće moći obavljati svoju dužnost, da će biti izbačeni i da neće biti spašeni, oni voljno prihvaćaju zadatke koje im je odredio antikrist, čak misleći da obavljaju svoju dužnost za Boga. Kako su samo postali smušeni!

Prijetnje antikrista omogućuju ljudima da jasno vide njihova prava lica. Služite li se vi takvim prijetnjama? Postoji li razlika između prijetnji i upozorenja ili savjeta? (Postoji.) Možete li vi to razlučiti ili ne? Gdje je razlika? Pronađite tu razliku i razumjet ćete i moći ćete razlučiti. (Namjere su različite.) Namjere i motivi se svakako razlikuju. Dakle, gdje je točno razlika? Što je prijetnja? Prijetnja uključuje riječi koje mogu zvučati dobro i ispravno, i ljudi se ne osjećaju previše uzrujano kada ih čuju, ali njihov je cilj osobna korist. S druge strane, koji je cilj savjeta i upozorenja? Cilj je pomoći ljudima, spriječiti ih da čine pogreške, da skrenu s puta ili idu zaobilaznim putem te da budu zaluđeni, i pomoći im da smanje ili spriječe gubitke. Cilj nije osobna korist, već isključivo pomoć drugima. Nije li u tome razlika? (Jest.) U tom pogledu, morate naučiti razlučivati. Samo zato što se u zajedništvu razgovaralo o očitovanju antikrista koji prijete ljudima, to ne znači da se ne usuđujete dati upozorenja kada je to potrebno dok razgovarate s drugima. Kada je potrebno upozorenje, trebate ga dati. Upozorenja i savjeti nisu isto što i prijetnje. Upozorenja su istinski usmjerena na pomaganje ljudima kako bi oni mogli ispravno obavljati svoje dužnosti, osiguravajući da posao Božje kuće ne bude ugrožen. Njihov je cilj legitiman. Prijetnja, s druge strane, ima nelegitiman i skriveni plan – uključuje osobnu ambiciju i sebičnu želju. Na primjer, kada antikrist prisiljava druge da obavljaju njegove kućanske poslove, koja je njegova sebična želja? On jednostavno želi uživati u statusnim povlasticama, tjerajući druge da rade prljave i iscrpljujuće poslove dok on ne radi ništa. Zatim, netko mu čak mora posluživati tri obroka dnevno. Vjeruje da sada, kada ima položaj, njegovo uživanje može početi. Međutim, neopravdano je izravno naložiti ljudima da rade za njega, pa antikrist smišlja niz izlika, govoreći: „Sada kada sam vođa, jako sam zauzet svojim dužnostima. Ako imate teret i ljudskost, onda biste trebali naučiti surađivati. Što vi možete učiniti? Sve što možete učiniti jest uložiti napor, zar ne? Nema nikoga tko bi radio u mom povrtnjaku kod kuće, a vi ne pomažete! Ako pomognete, to dokazuje da imate dobro srce i vi zapravo obavljate svoju dužnost pomažući meni u radu. Ja sam vaš vođa – nisu li moji poslovi također i vaši? Nisu li vaši poslovi ono što biste trebali raditi, a ono što biste trebali raditi je vaša dužnost, zar ne?” Kada ti stave tako veliku odgovornost na pleća, a ti promišljaš kako ono što vođa govori ima smisla, odeš i radiš posao za njega. Nije li to nasjedanje na prijevaru? Antikrist ima svoje ciljeve i, prije nego što može postići te ciljeve, mora pronaći odgovarajuće izlike i teorije kako bi uspostavio izgovor. Zatim, oni koji prihvate te teorije odu raditi za njega, on ostvari svoj cilj i tada može uživati u statusnim povlasticama. Nije li to netko tko živi na račun crkve? (Da.) To je doista tako. Lijen je i ne želi raditi, žudi za tjelesnom udobnošću i statusnim povlasticama. Igra igre moći i kada ne može pronaći prikladne riječi, izdvaja razumne i lakše prihvatljive izraze iz Božjih riječi i iz doktrine koju razumiju. Koristi te riječi da bi zaludio i ograničio one koji ne shvaćaju istinu i koji su glupi. Čineći to, ostvaruje svoje skrivene ciljeve, navodeći ljude da voljno prihvate njegovu manipulaciju. Neki ljudi čak misle da ako ne poslušaju riječi vođe ili ne obave dobro zadatke koje im je on dodijelio, onda nisu ispravno obavili svoju dužnost. Osjećaju se kao da duguju Bogu i čak liju suze. Nije li to duboka razina smušenosti? Toliko su smušeni da je to odvratno.

Antikristi često govore koristeći prijetnje kako bi postigli svoje ciljeve, ali njihove prijetnje ponekad dolaze u obliku ispravnih riječi i na blag način, poput zmije koja se polako omotava oko tebe – jednom kad si omotan, spremni su zatražiti tvoj život. Drugi put, njihove prijetnje nisu blage, već grube i opake, poput vuka koji vidi ovcu i otkriva svoje opako lice. Njihova je namjera reći ljudima: „Ako me ne slušaš, dobit ćeš svoje, a ako nastanu posljedice, ti ćeš sam snositi odgovornost!” Koji su tipični aduti koje antikristi koriste u svojim prijetnjama? Oni ciljaju na odredište ljudi, njihovu dužnost, pa čak i na njihov položaj te ostanak ili odlazak iz crkve. Antikristi koriste te i, naravno, druge taktike kako bi prijetili pojedincima. Međutim, njihove strategije općenito spadaju u ove dvije kategorije: ponekad će te mamiti ugodnim riječima, a ponekad će nasrnuti na tebe silom i zlonamjerno. Koji je cilj prijetnji antikrista? Prvo i najvažnije, oni žele da ih ljudi slušaju. Cilj im je izvući korist od drugih ljudi, uživati u statusnim povlasticama i prepustiti se raznim pogodnostima i užicima koji s tim dolaze. Drugo, ne žele da itko otkrije pravo stanje stvari ili da ugrozi njihov položaj. Neće dopustiti da ljudi čine išta što ugrožava njihov položaj. Na primjer, ako određeni ljudi žele prijaviti svoju situaciju nadređenima ili ako ih neki ljudi razluče i žele ujediniti braću i sestre da ih odbace i smijene s dužnosti, antikristi će posegnuti za taktikama prijetnje. Jedan aspekt cilja upućivanja prijetnji jest uživanje u mnogim pogodnostima koje dolaze s njihovim položajem, a drugi je osiguravanje njihovog položaja. To su upravo dva cilja koja antikristi imaju kada prijete ljudima – oba se vrte oko položaja. Odakle dolaze sve te razne pogodnosti? One također dolaze od njihovog položaja. Neki antikristi kažu: „Ako se vi ne pokorite u ovoj stvari, snosit ćete posljedice!” Ako ih netko razluči i neće ih slušati, smišljaju li oni način kako to riješiti? Oni se neće jednostavno pomiriti s onim što dolazi. Sve dok postoji i trunka nade da očuvaju svoj položaj, borit će se rukama i nogama za njega. Njihova žudnja za položajem nadilazi onu većine ljudi. To je poput vuka koji vidi ovcu – krenu mu sline na usta čak i prije nego što počne jesti. Oči mu poprime divlji sjaj i on razmišlja o tome da je pojede; to je vrsta žudnje koju on ima. Nije li to njegova priroda? (Jest.) Žudnja antikrista za položajem slična je žudnji vuka za ovcom, potreba unutar njihove opake prirode. Stoga je nužno da prijete drugima.

IV. Raščlamba načina na koje antikristi kontroliraju ljude

Kontroliranje ljudi jedna je od taktika koju koriste antikristi. Kako oni kontroliraju ljude? Antikristi imaju više od jednog skupa metoda za kontroliranje ljudi; imaju ih nekoliko. Jeste li vi to ikada iskusili? Neki pojedinci možda nikada nisu služili kao vođe, ali gaje želju da kontroliraju druge – to je klica antikrista. Bez obzira na njegovu dob, mjesto ili okolnosti, on želi imati kontrolu nad ljudima. Čak i što se tiče jela, rada ili raznih područja stručnosti ili profesionalnih pitanja, želi da ga ljudi slušaju i neće tolerirati nikoga tko to ne čini. Ne može čak kontrolirati ni svoju želju da drži vlast unutar crkve. On to vidi kao ispunjavanje svoje odgovornosti i obveze, misleći da samo obavlja svoj dio posla, ne shvaćajući da je to njegova ambicija i želja, da je to njegova iskvarena narav. Dakle, kako antikrist kontrolira ljude? Na primjer, kada bude izabran za vođu, već prvog dana počne razmišljati: „Ovi ljudi imaju neredovite prehrambene navike i dnevne rutine; ima puno posla koji treba obaviti. Biti vođa nosi značajne odgovornosti – to je teško breme!” Antikrist provodi cijeli dan zaključan u svojoj sobi, pišući dvije ili tri stranice teksta. Što je u tom tekstu? Prvo, to ima veze s jelom. Obroci se moraju uzimati u određeno vrijeme, na određenim mjestima, s određenim količinama hrane. Doručak u 6:30, ručak u 12:30 i večera u 18:30 – obroci će se uzimati u ta tri vremena, ni minutu ranije ni kasnije. Bez obzira na okolnosti, morate biti točni, čak i ako pada kiša ili počne oluja, a ako prekršite ova pravila, nećete dobiti obrok. Zatim je tu pitanje dnevnih rutina, što je vrlo važno. Morate ustati iz kreveta u 6:00 svako jutro, bez obzira na to koliko ste kasno otišli spavati prethodne noći. Trebate se odmoriti nakon ručka u 13:00 sati i otići na spavanje točno u 22:00 sata svake noći. Kada završe s donošenjem pravila za jelo i dnevne rutine, tu je još mnogo drugih konkretnih propisa. Na primjer, morate jesti na određenim mjestima i ne stvarati nikakvu buku dok jedete. Svaka osoba mora nositi određenu odjeću i tako dalje. Ova su pravila nevjerojatno podrobna, čak i više od upravnih odluka u Božjoj kući. Ove svakodnevne sitnice nemaju nikakve veze s istinom. Sve dok su nečiji svakodnevni život i prehrambene navike strukturirani i prikladni, ne čineći štetu zdravlju, slijeđenje ovog načela trebalo bi biti dovoljno. Nema potrebe za tako potankim propisima. Pa zašto antikrist stvara tako podrobna pravila? Oni kažu: „Nije dobro da ljudi budu prepušteni sami sebi bez upravljanja. Ova se pitanja nikada ne spominju u Božjim riječima, a bez ovih konkretnih pojedinosti, naši će životi biti nedisciplinirani, bez strukture i bez ikakvog obličja čovjeka. Sada kada sam ja vođa, vama svima ima lijeka. Vi više niste zalutale ovce; postoji netko tko će se brinuti za vas.” I značajna i beznačajna pitanja svakodnevnog života, poput odjeće, hrane, smještaja i prijevoza, sve je to pedantno regulirano. Zatim s tobom dijeli „tajnu”, govoreći: „Božje riječi nikada nisu spominjale ove konkretne pojedinosti svakodnevnog života. Samo zato što bog nije govorio o tome, ne znači da mi to ne bismo trebali znati. Mi ljudi moramo preuzeti posao oko svih ovih detaljnih pitanja o kojima bog nikada nije govorio.” On stvara skup pravila i propisa izvan Božjih riječi, naizgled potankih i jasno definiranih izričitim izrazima, kako bi zamijenili istinu i vodili druge. Jednom kada se ovi konkretni i jasno definirani propisi izdani, od ljudi se očekuje da se pridržavaju njegovih takozvanih pravila. Ako se netko ne uspije uskladiti s ovim pravilima, ne posluša ih, zanemari ih ili prekrši ova pravila, antikrist ga oreže. Nakon što ga oreže, pobrine se da ta osoba prihvati ta pravila i prihvati ih od Boga. On koristi te stvari da zamijeni istinu i da vodi ljude, pa kakvim će putem ti ljudi krenuti? Oni će se samo držati propisa i održavati obrede, samo slijedeći formu. Pod takvim vodstvom, ljudi mogu pogrešno vjerovati kroz vlastite predodžbe: „Ako mogu održavati vanjske propise i formalnosti, ako se mogu držati rasporeda za buđenje, spavanje i jelo, ne znači li to da primjenjujem istinu? Neću li tada biti spašen?” Je li spasenje doista tako jednostavno? Je li tako lako doći do istine? Odnosi li se istina samo na ljudsko ponašanje? Ne, ne odnosi se. Kako se antikrist odnosi prema promjenama u naravi ljudi, njihovom razumijevanju istine i primjeni istine? On se prema tome odnosi kao da je to jednako pridržavanju javnog reda ili državnih zakona. Čak navodi ljude da pogrešno vjeruju da su ta pravila i propisi viši i konkretniji i praktičniji od Božjih riječi. U stvarnosti, on koristi te stvari da zaludi i kontrolira ljude, čvrsto kontrolirajući njihovo ponašanje. On ne rješava probleme primjenom istine, niti potiče ljude da žive, postupaju i obavljaju svoje dužnosti u skladu s istina-načelima. Umjesto toga, on umjetno stvara skup pravila, propisa i sustava koje ljudi trebaju slijediti. Koji je njegov cilj? Želi da mu ljudi povlađuju, da misle da je pametan i da se pokoravaju njegovom vodstvu primjenjujući i slijedeći ta pravila i te propise. Na taj način postiže svoje ciljeve. Cilj mu je kontrolirati sve kod svakoga sputavanjem i standardiziranjem ljudskog ponašanja. I možda, s obzirom na njegove motive za postupanje, nema očitu želju za statusom, ali krajnja je posljedica da kontrolira ljude, a ljudi žive i postupaju u potpunosti u skladu s pravilima i propisima koje je on postavio. U takvoj situaciji, ima li istina još uvijek mjesto u srcima ljudi? Nema. Antikristi nemaju duhovno razumijevanje i ne razumiju istinu. Ako ti živiš svoj crkveni život zajedno s njima, reći će ti da danas radiš ovo, a sutra ono, u osnovi nesposobni razgovarati u zajedništvu o istina-načelima. Umjesto toga, samo će ti dati hrpu propisa koje trebaš slijediti. Možda ćeš biti sav iscrpljen od slijeđenja tih propisa, ali nemaš mogućnost odbiti da ih slijediš. Neće ti dopustiti da postupaš slobodno. To je jedan od načina na koji antikristi kontroliraju ljude.

Što antikrist prvenstveno kontrolira kod ljudi? (Njihove misli.) To je točno; on uglavnom kontrolira misli ljudi. Ne radi se samo o kontroliranju onoga što ljudi govore i rade. Pod izlikom razgovora u zajedništvu o istini, koristi šuplje teorije i vještu verbalnu manipulaciju da te zaludi, s ciljem kontroliranja tvojih misli, tjerajući te da ga slušaš i slijediš njegovo vodstvo. To znači zaluđivati i kontrolirati ljude. Ako ne slijediš njegove upute, mogao bi se osjećati kao da ideš protiv istine, pa čak se možeš osjećati i dužnim prema njemu ili kao da ga ne možeš pogledati u oči. To je znak da si već pod njegovom kontrolom. Međutim, ako ne primjenjuješ istinu ili se ne pokoravaš Bogu, osjećaš li se u srcu dužnim Bogu? Ako ne osjećaš tako, onda ti nedostaje savjesti i ljudskosti. Ako možeš slušati antikrista umjesto da primjenjuješ istinu, bez ikakvog osjećaja nelagode u srcu ili grižnje savjesti, to znači da si pod njegovom kontrolom. Najčešći pojavni oblik antikristove kontrole jest da unutar svog djelokruga ovlasti samo on ima zadnju riječ. Ako on nije prisutan, nitko se ne usuđuje donositi odluke niti rješavati stvari. Bez njega, ljudi postaju poput izgubljene djece, ne znaju kako se moliti, tragati ili se međusobno savjetovati, ponašaju se poput marioneta ili mrtvaca. Što se tiče onoga što antikristi često govore kako bi zaluđivali i kontrolirali ljude, ovdje nećemo ulaziti u pojedinosti. Sigurno postoje mnoge izjave i taktike koje koriste, a nastale posljedice mogu se vidjeti na onima koji su zaluđeni. Navest ću jedan primjer. Postoji nekoliko pojedinaca prosječnoga kova, ne previše loših, koji svoju dužnost obavljaju odano i rijetko su negativni. Međutim, nakon što su neko vrijeme radili s antikristom na obavljanju svoje dužnosti, postaju ovisni o antikristu. Draže im je slijediti vodstvo antikrista u svemu, a antikrist postaje njihov glavni oslonac. Čim se odvoje od tog antikrista, postaju neučinkoviti u svemu što rade. Bez prisutnosti antikrista, prestaju napredovati u obavljanju svoje dužnosti, pa čak i kada su suočeni s problemom, nisu u stanju postići rezultate razgovorom u zajedništvu. Mogu samo čekati da se antikrist vrati i riješi to umjesto njih. U stvarnosti, ti su pojedinci izvorno imali sposobnost nositi se s takvim stvarima zbog svoga kova, intelekta, iskustva i pozadine prije antikristove kontrole, ali nakon što su potpali pod njegovu kontrolu, nitko se sada ne usuđuje donositi odluke niti nuditi jasna rješenja za rješavanje stvari bez prisutnosti antikrista. Čini se da su njihove misli zatočene, nalikujući osobinama ljudi u poluvegetativnom stanju. Što je antikrist koji kontrolira te ljude učinio da bi oni iskazivali takva ponašanja? Sigurno su postojale neke eksplicitne izreke ili izjave koje su ih natjerale da se pokore srcem i umom. Sigurno su postojale i određene izjave, gledišta ili postupci s kojima su se ti ljudi složili. Međutim, antikristima u potpunosti nedostaje istina-stvarnost. Njihove izjave i gledišta, čak i ako su točni, namijenjeni su zaluđivanju ljudi i ne predstavljaju nikakvu istina-stvarnost po sebi. Neki se ljudi dive antikristima jer oni doista posjeduju neke darove i talente. Međutim, te kvalitete ne znače da oni posjeduju istina-stvarnost. Oni koji obožavaju antikriste čine to jer im nedostaje istine i ne mogu razlučiti ljude, zbog čega mogu obožavati antikriste, pa čak i neke poznate i velike duhovne ličnosti. Antikrist može zaluditi neke ljude, ali to je samo privremeno, a jednom kada shvate da antikristi mogu samo govoriti o duhovnim teorijama, a ne primjenjivati istinu, da nisu učinili ništa da zaštite crkveni rad i da su uistinu licemjerni farizeji, odbacit će ih i mrziti. Postoji toliko mnogo primjera antikrista koji koriste svoje darove i rječitost kako bi zaludili one koji ne razumiju istinu. Na primjer, ako ti izneseš razuman prijedlog, svi bi se trebali okupiti oko toga ispravnog prijedloga i nastaviti razgovarati u zajedništvu o njemu, i to je pravi put i pokazuje odanost i odgovornost prema njihovoj dužnosti, ali u svom srcu antikrist misli: „Kako se ja nisam prvi sjetio tog prijedloga?” On duboko u sebi priznaje da je prijedlog ispravan, ali može li ga prihvatiti? Zbog svoje prirode, on nipošto neće prihvatiti tvoj ispravan prijedlog. Učinit će sve što je moguće da odbije tvoj prijedlog, a zatim će smisliti alternativni plan kako bi se ti imao dojam da je tvoj prijedlog potpuno neizvediv, a da je njegov plan bolji. Želi da osjećaš da ne možeš bez njega i da svi mogu biti učinkoviti samo ako rade s njim. Bez njega se nijedan posao ne može obaviti kako treba, a svi postaju bezvrijedni i ne mogu ništa učiniti. Strategija antikrista je da se uvijek doima novim i jedinstvenim i da se razmeće velikim riječima. Bez obzira na to koliko su tuđe izjave točne, on će ih odbaciti. Iako su prijedlozi drugih ljudi u skladu s njegovim vlastitim zamislima, ako ih on nije prvi predložio, nikada ih neće priznati niti usvojiti. Umjesto toga, učinit će sve što može da ih omalovaži, zatim ospori i osudi, uporno ih kritizirajući sve dok osoba koja nudi prijedloge ne osjeti da su njezine zamisli bile pogrešne i ne prizna vlastitu pogrešku. Tek tada će antikrist to konačno pustiti. Antikristi uživaju u uzdizanju sebe dok omalovažavaju druge, s ciljem da ih drugi obožavaju i stave u središte. Dopuštaju samo sebi da se ističu, dok drugi mogu stajati samo u pozadini. Što god oni kažu ili učine je ispravno, a što god drugi kažu ili učine je pogrešno. Često iznose nova gledišta kako bi osporili tuđa gledišta i postupke, pronalazeći greške u tuđim prijedlozima te prekidajući i odbacujući tuđe prijedloge. Na taj način, drugi ljudi ih moraju slušati i postupati prema njihovim planovima. Koriste te metode i strategije da te uporno negiraju, napadaju i čine da se osjećaš nesposobnim, čineći time da im budeš sve pokorniji, te da im se više diviš i više ih cijeniš. Na taj način postaješ potpuno podložan njihovoj kontroli. To je proces kroz koji antikristi pokoravaju i kontroliraju ljude.

Antikrist koristi razne metode da zaludi i kontrolira ljude; ne radi se o jednom migu ili o nekoliko riječi koje prisiljavaju ljude da ih slijede – to uopće nije tako jednostavno. Bilo da se radi o kontroliranju ljudi ili kontroliranju jednog aspekta autoriteta, kao što su kadrovske odluke, financijska pitanja ili pravo na zadnju riječ, on će koristiti različite taktike i nipošto ih neće primjenjivati samo povremeno, već će ulagati neprestan trud da se ističe i svjedoči za sebe sve dok mu se ljudi ne budu divili i izabrali ga, a tada je autoritet njegov. Trebalo mu je neko vrijeme da postigne taj cilj. Još jedna metoda koju antikrist koristi da zaludi i kontrolira ljude jest neprestano isticanje sebe kako bi svi saznali za njega i kako bi više ljudi saznalo za njegov doprinos Božjoj kući. Na primjer, mogao bi reći: „Prethodno sam smislio neke metode za propovijedanje evanđelja i to je poboljšalo učinkovitost propovijedanja evanđelja. Danas i neke druge crkve usvajaju te metode.” U stvarnosti, razne su crkve sažele dosta iskustva u propovijedanju evanđelja, ali antikrist se neprestano hvali svojim ispravnim odlukama i postignućima, obavještavajući ljude o njima, naglašavajući ih i ponavljajući ih kamo god krenuli sve dok svi ne saznaju. Koji je njegov cilj? Izgraditi vlastitu sliku i ugled, prikupiti pohvale, podršku i divljenje od više ljudi i nagnati ljude da se njemu obraćaju za sve. Ne ostvaruje li se time antikristov cilj zaluđivanja i kontroliranja ljudi? Većina antikrista postupa na ovaj način, preuzimajući ulogu zaluđivanja, zarobljavanja i kontroliranja ljudi. Bez obzira na crkvu, skupinu ljudi ili radno okruženje, kad god se pojavi antikrist, većina ljudi ga nesvjesno počinje obožavati i uzdizati. Kad god naiđu na poteškoće u kojima se osjećaju zbunjeno i trebaju nekoga tko će im pružiti vodstvo, osobito u kritičnim situacijama kada treba donijeti odluku, pomislit će na darovitog antikrista. Oni u svom srcu vjeruju: „Da je barem on ovdje, bilo bi u redu. Samo on može dati savjet i prijedloge koji će nam pomoći da prebrodimo ovu poteškoću; on ima najviše zamisli i rješenja, njegova su iskustva najbogatija, a um najokretniji.” Nije li činjenica da ti ljudi mogu do te mjere obožavati antikrista izravno povezana s njegovim uobičajenim načinom isticanja, glumatanja i paradiranja? Da je iskazivao staloženost u svojim riječima i postupcima, da je netko tko je pognuo glavu i marljivo radio, da je malo govorio i vrijedno radio, nikad se ne reklamirajući niti ističući, a još manje hvaleći, tada ne bi mogao zaluditi ljude i natjerati ih da ga cijene i dive mu se. Pa zašto određeni ljudi koji su relativno iskreni i mogu primjenjivati istinu i marljivo raditi budu rijetko birani za vođe i djelatnike? To je zato što većini ljudi nedostaje istina-stvarnost i nisu vješti u razlučivanju. Ljudi su skloni davati prednost onima koji posjeduju darove, rječitost i sklonost isticanju. Posebno zavide takvim ljudima i odobravaju ih te vole komunicirati s njima. Posljedično, antikristi prirodno postaju predmet obožavanja i divljenja većine ljudi. Bez obzira na to, antikristi imaju skup metoda za kontroliranje ljudi i ne oklijevaju uložiti vrijeme i energiju u upravljanje svojim statusom i svojom slikom u srcima ljudi, a sve s krajnjim ciljem zadobivanja kontrole nad njima. Što antikrist radi prije postizanja tog cilja? Kakav je njegov stav prema statusu? Nije to obična naklonost ili zavist; to je dugoročan plan, izravna namjera da se on dobije. On pridaje posebnu važnost moći i statusu te vidi status kao preduvjet za postizanje cilja zaluđivanja i kontroliranja ljudi. Jednom kada stekne status, uživanje u svim njegovim pogodnostima nešto je što se podrazumijeva. Stoga je sposobnost antikrista da zaludi i kontrolira ljude rezultat marljivog upravljanja. Nipošto nije riječ o tome da je tim putem krenuo slučajno; sve što radi je s ciljem, s predumišljajem i pažljivo sračunato. Za antikriste, dobivanje moći i postizanje cilja kontroliranja ljudi je nagrada – to je ishod koji najviše žele. Njihova težnja za moći i statusom je motivirana, ima cilj, namjerna je i mukotrpno njome upravlja; to jest, kada govore ili postupaju, imaju snažan osjećaj cilja i namjere, a njihov je cilj posebno definiran. Na primjer, hvale se time da su bili na određenoj razini kao vođa ili djelatnik, da su pridobili određeni broj ljudi propovijedanjem evanđelja ili razvili razne uzorne metode za propovijedanje evanđelja; ističu svoja iskustva i kvalifikacije. Kakve su im misli dok se hvale? Koji je njihov skriveni motiv? Ne promišljaju li o tome koje riječi trebaju upotrijebiti i kako trebaju pomiješati istinu s laži? Njihove riječi nisu nasumične; sve što kažu ima cilj, i nipošto se ne radi samo o samohvali. Njihove riječi mogu se doimati posebno odmjereno i ciljano, pokazujući istančan osjećaj za mjeru. Na primjer, ako naiđu na pojedince koji razumiju istinu, srce im je na oprezu, neće neobavezno govoriti ili činiti stvari u njihovoj prisutnosti, bojeći se da će biti razlučeni. Bit će discipliniraniji. Međutim, ako imaju posla s novim vjernicima ili običnim vjernicima, pažljivo će razmotriti što reći tim pojedincima. Ako imaju posla s vođama i djelatnicima, razmislit će što reći toj skupini. Ako imaju posla s onima koji razumiju stručno znanje, razmotrit će što reći tim ljudima. Naročito su pronicljivi u vanjskim stvarima, znajući kome se obratiti kojim riječima i kako učinkovito prenijeti svoju poruku – sve im je to posebno jasno. Drugim riječima, antikristi uvijek imaju određene namjere kada postupaju. Njihove su riječi, postupci i ponašanje, čak i konkretan izbor riječi koji koriste dok govore, namjerni; oni ne postupaju iz trenutnog razotkrivanja iskvarenosti, malog rasta, ludosti ili neznanja, brbljajući gluposti kamo god krenuli – to uopće nije tako. Proučimo li njihove metode, njihov način rada i izbor riječi, antikristi se doimaju prilično podmuklima i opakima. Radi vlastitog statusa i postizanja cilja kontroliranja ljudi, grabe svaku priliku da se istaknu, da iskoriste svaku sitnicu, i neće propustiti nijednu šansu. Recite Mi, bi li takvi ljudi otkrili te osobine preda Mnom? (Da.) Zašto kažete da bi? (Jer je njihova priroda-bit da se ističu.) Je li isticanje krajnji cilj za antikrista? Koji je njegov cilj u isticanju? Želi zadobiti status, a evo što on misli: „Zar ti ne znaš tko sam ja? Pogledaj stvari koje sam učinio, ja sam bio taj koji je učinio te dobre stvari; dao sam prilično velik doprinos Božjoj kući. Sada kada znaš, zar mi ne bi trebao dati značajniji posao? Zar me ne bi trebao visoko cijeniti? Zar se ne bi trebao oslanjati na mene u svemu što radiš?” Nije li to namjerno? Antikristi žele kontrolirati bilo koga, bez obzira tko su. Koji je drugi izraz za kontrolu? Manipulirati, poigravati se – oni samo žele upravljati tobom. Na primjer, kada braća i sestre pohvale nešto kao dobro učinjeno, antikrist odmah kaže da je on to učinio, dovodeći do toga da mu svi zahvaljuju. Bi li se istinski razumna osoba tako ponašala? Nipošto ne bi. Kada antikristi učine malo dobra, žele da svi znaju za to, da ih visoko cijene i hvale – to ih čini zadovoljnima. Što god radili, žele od ljudi dobiti komplimente i obožavanje, i spremni su podnijeti sve da to dobiju. Radi statusa i moći, antikristi neće propustiti nijednu priliku za isticanje, čak i ako njihovo isticanje izgleda glupo, ili su im metode grube i izazivaju prezir drugih – oni svejedno neće propustiti takve šanse. Slično tome, koriste sva sredstva neophodna za postizanje svog cilja kontroliranja ljudi i ne štede truda da to postignu. Ulažu mukotrpan trud i razbijaju glavu kako bi osmislili svoje spletke. Kada učine nešto dobro, neprestano se time razmeću i to svugdje pokazuju. Ako je netko drugi učinio nešto dobro, zavide na tome i pokušavaju sve što mogu da to pripišu sebi ili kažu da su imali udjela u tome kako bi sebi pripisali zasluge. Ukratko, antikristi imaju taktike za kontroliranje ljudi. Nipošto se ne radi o trenutnoj lažljivosti, niti o par povremenih radnji. Umjesto toga, oni rade i govore mnoge stvari. Njihove su riječi zaluđujuće, njihovi su postupci zaluđujući, a njihov krajnji cilj zbog kojeg čine i govore te stvari jest kontroliranje ljudi.

Koji je cilj antikrista u kontroliranju ljudi? To je zadobivanje statusa i autoriteta u srcima ljudi. Jednom kada ima autoritet i status, može uživati u statusnim povlasticama i raznim koristima koje oni donose. Na primjer, za vrućeg vremena, dok drugi borave u neklimatiziranim, on može boraviti u klimatiziranoj prostoriji. U vrijeme obroka, dok drugi imaju jedan obrok povrća i riže, on može uzeti još malo mesa i juhe. Pri ulasku u prostoriju u kojoj nema slobodnih mjesta za sjedenje, drugi moraju sjediti na podu, ostavljajući samo jednu stolicu koja je rezervirana za njega. Ovaj poseban tretman rezultat je njegovog statusa i on uživa prepuštajući se povlasticama koje s tim statusom dolaze. Naravno, ti interesi i užici daleko su od dovoljnih da zadovolje njegove ambicije. Ne trebaju mu samo te materijalne koristi koje mu status pruža, već i taština, zadovoljstvo i osjećaj sigurnosti koje on donosi njegovom unutarnjem svijetu. Kakva su ponašanja onih koje su antikristi zaludili, privukli i drže pod kontrolom? Oni uspoređuju međusobni status, moć, darove i sposobnosti, kao i obiteljsko i klasno porijeklo, te se natječu tko će smisliti zlobnije zamisli i čiji je um okretniji. Vjerski antikristi također se natječu tko se najduže moli. Ako se jedna osoba moli deset minuta, druga će se moliti dvadeset, a tijekom okupljanja možda neće raditi ništa drugo osim neprestano se moliti, nalik ljudima koji recitiraju spise u budističkom hramu, mrmljajući bez prestanka. Sluša li Bog takvu molitvu? Sudeći po tome kako se mole, Duh Sveti neće djelovati na njih. Gledaju tko se može najduže moliti, tko se može moliti najglasnije te nadglasati druge. Nije li to čisto ludilo? Njihovi su postupci nevjerojatni i nerazumni. To su očitovanja koja se prvenstveno vide kod onih koje su zaludili i kontroliraju antikristi; kada antikristi vode ljude, to je rezultat koji to donosi. Stoga, ako te je zaludio i kontrolira te antikrist, uzdizat ćeš ga, slijediti ga i slušati ga u svemu. Nećeš slušati nikoga drugoga, čak i ako je Bog taj koji govori. Takva ćeš ponašanja iskazivati. Kada antikristi kontroliraju ljude, to je kao da Sotona vlada nad njima. Ako si pod kontrolom Sotone i ako u tvom srcu postoji mjesto za čovjeka i mjesto za Sotonu, tada Duh Sveti neće djelovati na tebe – On će te napustiti. Zar ne voliš slijediti antikriste? Zar ih ne voliš uzdizati? Zar ne voliš prihvaćati njihovu kontrolu i manipulaciju? Onda ćeš biti predan njima. Ako vjeruješ da je sve što antikristi kažu istina, onda ih možeš slušati i slijediti i bit ćeš im predan. Međutim, ti moraš snositi odgovornost za posljedice. Ako jednog dana ne postigneš spasenje, nemoj smatrati Boga odgovornim niti se žaliti na Njega; to nema nikakve veze s Bogom. To je tvoj vlastiti izbor i moraš platiti cijenu za svoj izbor.

Uglavnom smo završili naš razgovor u zajedništvu o očitovanjima toga kako antikristi kontroliraju ljude. Ljudi moraju razumjeti što znači biti kontroliran. Izvana se može činiti da neki ljudi slijede Boga, slušaju Njegove propovijedi, jedu i piju Njegove riječi, žive crkveni život i obavljaju svoje dužnosti te da nisu napustili Božju kuću. Pa zašto ih onda kontroliraju antikristi? Prvenstveno zato što im nedostaje istine. Prvo, antikristi su te ljude zaludili, a zatim su ti ljudi počeli osobito obožavati antikriste, što je dovelo do toga da budu pod njihovom kontrolom. Što znači biti kontroliran? To znači biti pod njihovim utjecajem i sputan njima. Iako ti obavljaš svoje dužnosti, dok tražiš istina-načela u obavljanju dužnosti, antikristi te navedu na pogrešan put. Što se više njihove izjave i gledišta poklapaju s tvojim vlastitim predodžbama i uobraziljama, to ih više smatraš točnima i u skladu s istinom i prestaješ tražiti istina-načela, više nisi voljan neovisno razmišljati i više ne temeljiš svoju primjenu na Božjim riječima. Vjeruješ da gledišta antikrista uopće nisu pogrešna i svesrdno ih potvrđuješ. Jednom kada to postane tako, ako doista primjenjuješ u skladu s Božjim riječima, osjećaš se nelagodno i nemirno. Osjećaš da si iznevjerio antikriste i da nipošto ne možeš tako postupati. Nisi li potpuno sputan izjavama i gledištima antikrista? Kada radiš stvari, ne znaš kako prosuđivati, tragati ili se pridržavati na temelju Božjih riječi. Ne znaš kako to učiniti, niti se usuđuješ to učiniti. Zašto ne znaš kako i zašto se ne usuđuješ? Antikristi se još nisu oglasili; nisu ti dali odluku niti donijeli zaključak, nisu ti rekli ishod niti te uputili u bilo kojem smjeru. Zato se ne usuđuješ postupati prema svom shvaćanju i bojiš se da ćeš krenuti krivim putem, da ćeš učiniti nešto pogrešno. Zar nisi pod kontrolom? Zašto si uvijek tako plašljiv? Zar Božje riječi doista nisu bile jasne? Zar ti Božje riječi nisu rekle načela ili ti rekle što da radiš? Zašto zanemaruješ Božje riječi i ustrajavaš na slušanju antikrista? Antikristi su te zaludili i kontroliraju te. Na primjer, rekao sam nekome da sagradi zid, odredivši njegovu visinu, dužinu i mjesto. Tada je došao antikrist i rekao: „Visina ovog zida je u redu, ali ovdje postoji problem. Ako ga ovako sagradiš, hoće li se srušiti kad zapuše vjetar?” Čuvši to, osoba je rekla: „To je dobra primjedba, bi li se mogao srušiti? Bog nije rekao, pa ga još neću graditi.” Kad sam ga kasnije provjerio, upitao sam: „Zašto nisi sagradio zid? Prošlo je nekoliko dana, a zid još uvijek nije sagrađen – zašto odgađaš gradnju?” Odgovorio je da je netko izrazio zabrinutost da će vjetar srušiti zid. Rekao sam mu da stavi potporni stup ako je zabrinut zbog vjetra i on je to upamtio. Kasnije se antikrist vratio da ga omete, govoreći: „Je li jedan stup dovoljan? Ne bi li trebao staviti dva?” Čovjek je razmislio o tome, misleći kako je Bog rekao da stavi samo jedan stup, a ne dva, i opet nije znao što učiniti. Nakon što ga je antikrist tako zaludio i omeo, sve riječi koje sam prethodno izgovorio bile su uzaludne i nije mogao nastaviti s tim zadatkom. Nije li to jednako tome da si pod kontrolom antikrista? Koga bi trebao slušati u ovoj stvari? (Boga.) Zašto onda nije slušao Božje riječi? Zar nije htio slušati? Htio je, ali zaludila ga je jedna od antikristovih hereza i zabluda. Jednom kada je bio zaluđen, poslušao je antikrista, što je isto kao da ga je antikrist oteo. Ako mu je antikrist vezao i okovao ponašanje i misli, on je pod kontrolom antikrista. U konačnici, ta osoba nije ispunila svoju dužnost i nije se pokorila Bogu niti slušala Njegove riječi. Tko je prouzročio ovaj ishod? Prouzročeno je njegovim neznanjem i neodvojivo je od zaluđivanja, ometanja i kontrole antikrista. Dakle, što znači da se antikrist ovako umiješao? Htio je pokazati svoju briljantnost, a ono što je zapravo govorio bilo je: „Zašto si slijepo slušao boga kada ti je rekao da ovdje sagradiš ovaj zid? Zašto je tvoj način razmišljanja tako jednostavan? Ako ovdje sagradiš zid, neće li se srušiti čim vjetar zapuše? Slušati boga nije tako ispravno kao slušati mene; moraš slušati mene. Ako slušaš mene, bit ću zadovoljan, ali ako slušaš boga, to mi neće biti po volji i neću biti zadovoljan. Ne valja da slušaš boga – gdje sam tu ja?” Nije to rekao izravno; umiješao se i namjerno stvorio pomutnju. Nakon njegovog uplitanja, zadatak nije mogao biti dovršen, a on se doimao mudrim, što ga je obradovalo. Kada Bog nekome naloži da sagradi zid, taj bi ga trebao odmah sagraditi, ali sada je rezultat da zid nije sagrađen. Tko je prouzročio ovaj rezultat? Prouzročio ga je antikrist – tu je osobu antikrist zaludio, omeo i stavio pod kontrolu. To je slično onome kako je zmija namamila Adama i Evu. Bog je rekao Adamu i Evi: „ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” Jesu li ove Božje riječi istina? One jesu istina i ti ne moraš razumjeti njihov smisao; samo trebaš slušati i pokoriti se. Bez obzira na situaciju, Božja se riječ ne može promijeniti i ako Bog želi da nešto učiniš, onda to i učini. Nemoj to analizirati. Čak i ako to ne razumiješ, moraš znati da je Božja riječ ispravna; moraš razumjeti tu definiciju u svom srcu. Drugim riječima, ti moraš znati tu istinu prije svega. Bilo da su Božje riječi u skladu s tvojim vlastitim predodžbama ili ne, bilo da ih razumiješ ili ne i, ma koliko postao smušen, moraš se držati Njegovih riječi. To je tvoja odgovornost i dužnost. Jednom kada si to odlučio, što bi trebao učiniti kada te Sotona dođe zavesti? Trebao bi se čvrsto držati Božjih riječi i slijediti Njegov put – to je najvažnije načelo. Zanemari ono što Sotona govori. Koji je bio konačni rezultat toga što su Adam i Eva poslušali zmijine riječi? Sotona ih je zaludio i stavio pod kontrolu. Sa samo jednom frazom naizgled ispravnih, nejasnih i đavoljih riječi, Sotona je uspio poljuljati i kontrolirati ponašanje Adama i Eve. To je bio rezultat koji Bog nije želio vidjeti. Koji je bio cilj zmije pri izgovaranju tih riječi? Kroz te riječi, htjela je pomutiti misli ljudi, poljuljati njihovo ponašanje i nagnati ih da prestanu slušati i ostave Božje riječi. Jednom kada je ta aktivna misao bila usađena u glave ljudi, slijedili su naznačeni put. Koji je bio Sotonin cilj? Cilj je bio reći: „Nemoj slušati ono što bog kaže. Moraš slušati mene; moraš pojesti plod ove voćke.” Bog im je rekao da ga ne jedu, dok im je Sotona rekao da ga jedu. Na kraju, jesu li Adam i Eva pojeli taj plod? (Jesu.) Ovako je Sotona kontrolirao ljude. Kada slušaš antikristove đavolje riječi, možeš postati dezorijentiran i izgubiti kompas i podložan si tome da ne mariš za Božje riječi. Ne znači li to da je taj antikrist poljuljao tvoje ponašanje i misli i da te kontrolira? To je značenje kontrole. Jeste li se ikada susreli s takvim situacijama? Neki zlonamjerni ljudi vide da ti glatko obavljaš zadatak i da ćeš postići rezultate, da ćeš se istaknuti, i shvaćaju da oni neće imati puno udjela u toj stvari. Ako se ti istakneš, oni neće, pa iznose naizgled uvjerljiva gledišta ili pitanja kako bi te zaludili, omeli i kontrolirali. Kao rezultat toga, postaješ smušen, misleći da i njihove riječi imaju smisla. Više ne znaš što učiniti i ne možeš nastaviti sa svojom dužnošću, pa je zaustavljaš. Nije li to glupo? U početku, kada još nisi bio zaluđen, bio si prilično bistre glave i znao si što trebaš činiti, ali čim te je antikrist omeo, zbunio si se i nisi znao kako prikladno rješavati stvari. U čemu je ovdje problem? (U zaluđivanju.) Ljudi koje antikristi ili Sotona lako zalude i kontroliraju su neuki i smušeni pojedinci. Što se tiče očitovanja toga kako antikristi zaluđuju i kontroliraju ljude, je li naš razgovor u zajedništvu bio dovoljno konkretan? Trebali biste moći razumjeti i, kada vam se stvari dogode, trebali biste ih usporediti s raznim istinama kako biste promišljali o svojim riječima, svojim postupcima i svojoj biti. Istovremeno, trebali biste pokušati razumjeti i razlučiti ljude, događaje i stvari oko sebe kako biste stekli jasnije razumijevanje istine i točnije razumijevanje priroda-biti različitih ljudi.

Danas su mnogi od vas tek došli u dodir sa konkretnim stanjima i očitovanjima raznih istina. Zašto kažem da ste tek došli u dodir s njima? To je zato što ste tek počeli razumijevati neke pojedinosti, ali još je dug put do pravog ulaska. Razumijevanje nije isto što i ulazak. Kada razumiješ, to samo znači da je u tvom umu tvoje razumijevanje pojmova i definicija ovih pitanja relativno ispravno i više u skladu s istinom, ali ti si još daleko od osobnog ulaska. Razumijevanje, spoznaja i sposobnost povezivanja ovih pitanja sa svojim stanjem i s ljudima, događajima i stvarima oko sebe ne znače da imaš ulazak. To su dvije različite stvari. Da bi osoba bila spašena i postigla promjenu naravi, to počinje razumijevanjem svih raznih istina, a ulazak u istina-stvarnost počinje primjenjivanjem tih istina. Da ste imali određeni temelj u svom razumijevanju i ulasku u razne istine, onda kada sam vas tražio primjere, mogli ste se odmah sjetiti vlastitih očitovanja ili nekih stvari koje ste vidjeli i iskusili. To bi Moj razgovor u zajedništvu učinilo mnogo lakšim i ne bih morao govoriti tako detaljno jer biste vi već imali iskustva i mogli biste dosegnuti tu razinu. Međutim, kada vas sada pitam, morate razmišljati na licu mjesta, a također morate prekapati i tražiti po sjećanju. Kada vidim da vi ne znate te stvari i da ih niste sami iskusili, moram ih potanko objasniti, razjasniti središnje i ključne aspekte i suštinska pitanja tih stvari te vam dati osnovno razumijevanje pojedinosti raznih istina kako ne biste pobrkali konceptualne aspekte ili one definicijske kada primjenjujete i kako ne biste zamijenili jedan pojam drugim ili mislili da su te stvari previše složene – moći ćete jasno razlikovati različite aspekte. Na taj način, sljedeći put kad budem razgovarao u zajedništvu o ovim stvarima, bit će lako. Trenutačno, vi još uvijek niste dorasli, pa ih uvijek moram potanko objašnjavati. O koliko sadržaja razgovora na našim okupljanjima možete promišljati i koliko ga možete probaviti? Ako je to samo deset posto, onda jedva da imate ikakav rast o kojem bi se moglo govoriti, a ako je trideset posto, onda ste razumjeli ponešto. Ako dosegnete pedeset posto, imate određeni rast i ulazak, ali ako to ne možete dosegnuti, nemate nikakav ulazak. Razumijete li? Ako još uvijek ne možete razumjeti kada ovako besjedim, to znači da ste previše lošeg kova i nemate načina da razumijete istinu. U redu, time završavamo naš današnji razgovor u zajedništvu. Vidimo se sljedeći put!

17. travnja 2019.