Kako težiti istini (16)

Tri kategorije ljudi na temelju njihova podrijetla

Sadržaj našeg nedavnog razgovora u zajedništvu odnosio se na razlučivanje raznih vrsta ljudi – razlikovanje njihovih različitih kategorija i klasifikacija na temelju njihova podrijetla, a zatim razlučivanje biti raznih vrsta ljudi kroz njihova različita očitovanja u stvarnom životu. Stjecati sposobnost razlučivanja raznih vrsta ljudi korisno je u pogledu učenja toga kako se ispravno odnositi prema njima i prema sebi, zar ne? (Da.) Nije li razgovor o tome također razriješio prijašnje predodžbe i uobrazilje ljudi o vjernicima u Boga? Na primjer, mnogi su se prema svim vjernicima nekada odnosili kao prema braći i sestrama. Dok god je netko bio u crkvi i dok god je bio entuzijastičan u izvršavanju svoje dužnosti, bez obzira na to koliko je zla počinio, koliko mu je ljudskost bila užasna ili koliko je njegova narav bila ohola, lukava i prijevarna, ti su se ljudi prema njemu odnosili kao prema bratu i sestri i pomagali mu s ljubavlju. Imaju li takvi ljudi sposobnost razlučivanja? (Nemaju.) Tijekom ovih nekoliko godina pojenja i hranjenja, vaša su se gledišta znatno promijenila, zar ne? (Da.) Sad kad su vam se gledišta promijenila, niste li relativno usklađeni s načelima u ophođenju s raznim vrstama ljudi? (Jesmo.) Nisu li vaša gledišta i vaši stavovi prema raznim vrstama ljudi drugačiji nego prije? (Da, drugačiji su.) Prije razgovora o tim pitanjima, ljudi nisu imali sposobnost razlučivanja o raznim vrstama ljudi, vjerujući da je netko dobra osoba i član Božje kuće dok god vjeruje u Boga te da čak i one s lošom ljudskošću Bog namjerava spasiti. Gledajući sada, je li to tako? (Nije.) To sada nije tako. Dakle, gledajući to sada, ima li više dobrih ili loših ljudi? (Mislim da ima više loših ljudi. Prije sam mnoge ljude smatrao prilično dobrima, ali kroz Božju besjedu i povezujući tu besjedu s očitovanjima raznih vrsta ljudi, smatram da ima više loših ljudi.) Prije ste, u najboljem slučaju, imali određenu sposobnost razlučivanja o onima koji su očito bezvjernici, oportunisti, zli duhovi, nečisti duhovi i oni koji su mogli uzrokovati očita prekidanja i ometanja, znajući da oni nisu dobri ljudi niti braća i sestre. Sada, kroz takvu besjedu, osim što možete razlučiti one s očitim očitovanjima, niste li u osnovi sposobni razlučiti sve ljude na temelju njihovih otkrivanja i očitovanja? (Da.) Dakle, nakon takve besjede, kad ponovno stupite u interakciju s ljudima, ne čini li vam se drugačije nego prije? (Malo je drugačije. Sada kad stupam u interakciju s ljudima, usredotočujem se na promatranje njihovih otkrivanja i gledišta koja izražavaju kad se susretnu sa stvarima, kako bih procijenio jesu li reinkarnirani iz ljudi, životinja ili đavola. Počeo sam se usredotočivati na razlučivanje ljudi na temelju njihove biti i klasifikacije.) To znači da ste naučili razlučivati ljude. Možete li onda razlučiti sebe? (Pomalo.) Ukratko, razgovor o ovoj temi koristan je za razlučivanje ljudi. Može vam pomoći da razlučite ponašanja i gledišta raznih vrsta ljudi te da prozrete njihovu bit. Na taj ćete se način prema raznim vrstama ljudi odnositi u skladu s načelima, a kad se susretnete s nekim posebnim ljudima, događajima ili stvarima, nećete se prema njima odnositi na temelju predodžbi i uobrazilja, i moći ćete dokučiti neka osnovna načela u rješavanju problema, čineći tako manje gluposti. Na primjer, prije ste, vidjevši neke ljude koji se nenormalno ponašanju ili koji imaju iskrivljene misli i gledišta, možda mislili da su takvi ljudi lošeg kova i da nemaju sposobnost razumijevanja, ili da su čuli tek nekoliko propovijedi i da imaju preplitak temelj, te da biste se stoga trebali potruditi da ih više pojite i da im više pomažete. Sada, nakon što ste kroz razgovor stekli sposobnost razlučivanje onih koji su reinkarnirani iz životinja i onih koji su reinkarnirani iz đavola, napustit ćete to prijašnje glupo praktično postupanje i više se nećete baviti zadacima koji ne donose rezultate. Dakle, možete li se prema ljudima odnositi u skladu s istina-načelima? (Možemo donekle.) Hoće li u vašem praktičnom postupanju biti odstupanja? (Ako ne mogu točno procijeniti nečiju bit, moglo bi biti odstupanja u mojem praktičnom postupanju.) Pod kojim bi okolnostima moglo doći do odstupanja u vašem praktičnom postupanju? Pretpostavimo da je izvanjsko ponašanje tih ljudi uvelike u skladu s predodžbama većine ljudi – oni mogu platiti cijenu i odreći se stvari, često govore ispravne stvari, često daju milostinju i pomažu drugima – u smislu ljudskosti, ta se osoba smatra dobrom, ali istovremeno ona jednostavno nije normalna i često pokazuje neka ekstremna ponašanja te ispoljava neka nadnaravna očitovanja – biste li mogli razlučiti takvu osobu? Znate li kako se odnositi prema njoj? (Samo zbog Božje besjede od prošlog puta znam da je takva osoba jedna od onih reinkarniranih iz đavola.) Možeš okarakterizirati njezinu bit kao bit đavola i prozreti tu činjenicu, ali možeš li na temelju njezinih očitovanja u svakodnevnom životu i njezinog trenutačnog stanja odrediti koji je prikladan način ophođenja prema njoj? To uključuje načela ophođenja s ljudima. Dakle, koji je prikladan način ophođenja s takvom osobom? Ako je stanje njezina života u osnovi normalno, ako nije uzrokovala ometanja crkvenom radu i nije ometala druge, onda se prema njoj odnosi ispravno – ako može pružati usluge, dopusti joj; ako ne može i drugima je uzrokovala ometanja, a većina ljudi prozrela je njezina očitovanja i otkrivanja te može utvrditi da je njezina bit bit đavla, onda nije prekasno da se postupi s tom osobom tako da je se ukloni. Nije li to načelo? (Jest.) To je načelo; moraš biti jasan u svom srcu. Kako god se s njom postupilo poslije, vrijeme mora biti prikladno. Pretpostavimo da prozreš tu osobu, ali većina ljudi nije bila u kontaktu s njom, a kamoli da ju je prozrela. Ako je tada izravno okarakteriziraš i pozabaviš se s njom bez razgovora o istini i bez objašnjavanja kako je razlučiti, to je suviše ishitreno. I pretpostavimo da, nakon što prozreš njezinu bit, počneš osjećati odbojnost prema njoj, a zatim tražiš prilike da je orežeš ili da je svojim riječima i postupcima stalno napadaš, pa i tijekom razgovora o istini – je li to dobar način postupanja? (Nije.) Zašto nije? (Zato što, ako se prema njoj tako odnosimo, većina ljudi neće znati što se događa i mogli bi čak pogrešno razumjeti. Bit te osobe mora se otkriti i ogoliti kroz činjenice, i tek kad ljudi budu u stanju razlučiti tu osobu, prikladno ju je razotkriti i raščlaniti ili orezati – tada će svi razumjeti. Ako ta osoba nije netko tko teži istini, ali ne uzrokuje ometanja i još uvijek može pružati neke usluge, onda bismo joj to trebali dopustiti. Ako znamo da ona nije netko tko teži istini, a ipak je neprestano orezujemo, to će utjecati na njezino izvršavanje dužnosti.) Takvo postupanje nije u skladu s načelima. U ophođenju prema onima koji su reinkarnirani iz đavola i onima koji su reinkarnirani iz životinja, čak i ako si, kroz dugotrajni kontakt i promatranje, prozreo njihovu bit, trebao bi pokazati mudrost i odnositi se prema njima u skladu s načelima. U redu je pokazati mudrost, ali ne smiješ kršiti načela. Ophođenje s takvim ljudima u skladu s načelima uključuje mnogo pojedinosti. Jedna od njih je da, čak i ako jasno vidiš da su to ljudi koji osjećaju odbojnost prema istini, čija je bit bit đavola, ne možeš im stalno nalaziti mane ili cjepidlačiti kako bi ih na svakom koraku orezivao ili razotkrivao. Oni neće znati što se događa; bit će zbunjeni i neće znati zašto ih orezuješ i napadaš. Takvo će postupanje utjecati i na njihovo izvršavanje dužnosti. Čak i ako, u očima drugih, to što radiš ili govoriš nije pogrešno, takvo postupanje ne samo da ne donosi rezultate, već dovodi i do štetnih posljedica te nije u skladu s istina-načelima. Stoga, s kojom god vrstom osobe imaš posla, moraš se prema njoj odnositi nepristrano i u skladu s načelima; ne postupaj na temelju svojih osjećaja. U redu je pokazati mudrost, ali moraš se prema toj osobi odnositi u skladu s načelima. Takvim postupanjem, s jedne strane, držiš se reda i slijediš pravila te je manje vjerojatno da ćeš uzrokovati prekidanja; s druge strane, to također dokazuje da imaš bogobojazno srce, da ne divljaš čineći zlodjela i da stvari ne radiš svojevoljno ni nepromišljeno prema vlastitim namjerama. Moraš imati načela u ophođenju sa svakom vrstom ljudi. Bili oni đavli, životinje ili ljudi, moraš se prema njima odnositi u skladu s načelima. Moraš biti sposoban razlučiti te vrste ljudi i dokučiti načela za ophođenje s ljudima. Ne bi trebao imati iskrivljeno shvaćanje kad je riječ o ovome, zar ne? (Tako je.) Ne čini ništa što uzrokuje prekidanja. Ako učiniš nešto što uzrokuje prekidanja ili ometanja, onda si suviše glup; to nije ono što bi čovjek trebao činiti. Razumiješ? (Razumijem.)

Prethodno smo razgovarali u zajedništvu o očitovanjima biti onih koji su reinkarnirani iz životinja i onih koji su reinkarnirani iz đavola, koji pripadaju dvjema različitim klasifikacijama. To je pomoglo ljudima da vide da, iako sve vrste ljudi imaju ljudski izgled, razlike u njihovoj biti i klasifikaciji mogu se razlučiti kroz njihove različite stavove prema istini. Bez obzira na nečiji izgled – možda osoba ima skladne crte lica, možda izgleda prilično profinjeno i dobrodušno ili se čini obrazovana, dobro odgojena, posjeduje status i gracioznost, i čak se čini da ima dostojanstvo, da je prilično sjajna, a ne obična osoba – ništa od toga nije temelj za karakteriziranje njezine biti. Kako god osoba izgledala, bila ona visoka ili niska, debela ili mršava, koje god boje kože bila i živi li bogato ili siromašno, ništa od toga ne može pokazati kakva je uistinu njezina bit. Karakteriziranje nečije biti ne može se temeljiti na mjerilima ljudske tradicionalne kulture ili izrekama o moralnom vladanju niti se može temeljiti na geslima ili slavnim izrekama poznatih osoba koje su ljudi sažimali kroz povijest ili na zaluđujućim izjavama vladajućih stranaka. Na čemu bi se, dakle, trebalo temeljiti? Ljudi moraju koristiti Božje riječi, istinu koju je Bog izrazio i Božje zahtjeve prema ljudima kao temelj za prosuđivanje i utvrđivanje biti raznih vrsta ljudi. Nipošto se ne smije prosuđivati ljude na temelju njihova izgleda, njihovih darova ili znanja koje su dokučili, a svakako ne na temelju statusa osobe ili uloge koju ona ima u društvu i među ljudima. Svi su takvi načini prosuđivanja ljudi pogrešni. Ljude se mora prosuđivati na temelju Božjih riječi; samo su Božje riječi istina. S jedne strane, procjenjivanje se mora temeljiti na istini; s druge strane, ono se mora temeljiti na stavu osobe prema istini i na tome može li ona razumjeti istinu. Najtočnije je razlučiti bit osobe i utvrditi njezinu kategoriju na temelju istine. Tu sigurno neće biti pogreške.

Karakteristike ljudi reinkarniranih iz ljudi

I. Posjedovanje savjesti i razuma

Nakon razgovora u zajedništvu o očitovanjima tih dviju vrsta ljudi – onih reinkarniranih iz životinja i onih reinkarniranih iz đavola – sljedeća tema razgovara trebala bi biti o očitovanjima onih koji su reinkarnirani iz istinskih ljudi. Sada smo došli do najvažnijeg dijela. Oni reinkarnirani iz životinja imaju određena očitovanja i karakteristike koje to pokazuju, kao i oni reinkarnirani iz đavola. Dakle, imaju li i oni reinkarnirani iz ljudi odgovarajuća očitovanja i karakteristike? (Imaju.) To je sigurno. Spomenuli smo neka od osnovnih očitovanja i karakteristika ljudskosti koje posjeduju istinski ljudi. Danas ćemo razgovarati o konkretnim očitovanjima i karakteristikama onih reinkarniranih iz ljudi. Budući da se ova vrsta osobe klasificira kao čovjek, prije nego što službeno započnemo razgovor, razmislimo najprije o tome koje su osnovne karakteristike ljudskog bića. Ili, tijekom tvoje dugogodišnje interakcije s ljudima i druženja s njima, koje si karakteristike primijetio kod ove vrste osobe koja se klasificira kao ljudsko biće? Koja su njezina očitovanja? Izvolite. (Ova vrsta osobe koja se klasificira kao ljudsko biće posjeduje savjest i razum. Na primjer, ako učini nešto pogrešno ili nekome nanese zlo ili učini nešto što krši istinu, takva osoba osjeća grižnju savjesti.) (Ova vrsta osobe može barem razumjeti istinu, ona voli pozitivne stvari i gnuša se negativnih stvari. Njezina savjest i razum su zdravi.) Sposobnost razumijevanja istine relativno je visoko mjerilo. Prije nego što se susretne s istinom, koje karakteristike ljudskosti posjeduje ova vrsta osobe? Koje su karakteristike njezinih postupaka, njezina govora i načina na koji se vlada i ophodi sa svijetom? Koja su očitovanja i otkrivanja normalne ljudskosti koja pokazuje? To jest, kad stupa u interakciju s ljudima i druži se s njima, koja očitovanja pokazuje koja drugima omogućuju da vide da je ona pozitivna ličnost? (Ta je osoba relativno racionalna, dobrodušna je, ne čini stvari kojima druge vara niti kojima im šteti i nema namjeru štetiti drugima.) To čega se možete sjetiti, pozitivna su očitovanja koja su relativno usklađena s ljudskošću, a to su očitovanja koja u ljudskom umu predstavljaju očitovanja dobre osobe. Biti dobrodušan, ne varati druge niti im štetiti, držati se svoje riječi, imati osjećaj odgovornosti, moći se dobro slagati s drugima, čeznuti za pozitivnim stvarima i gnušati se negativnih stvari – sve su to pozitivna očitovanja ljudskosti. Ima li ih još? (Imati duhovno razumijevanje – biti sposoban razumjeti Božje riječi.) Imati duhovno razumijevanje nije povezano s ljudskošću o kojoj trenutačno raspravljamo. Mi ponajprije govorimo o raznim gledištima ljudi s ljudskošću u rješavanju stvari, o očitovanjima biti njihova vladanja i ophođenja s drugima, o njihovim načelima i minimalnim mjerilima kad je riječ o njihovu vladanju i postupcima, i tako dalje. Malo je pozitivnih očitovanja ljudskosti koja ljudi mogu vidjeti i iz kojih mogu učiti. Čini se da su među ljudima uistinu rijetki oni koji razumiju kako se vladati. Nije ni čudo što mnogi kažu da su podbacili u svom vladanju. Pogledajte kako glumci u filmovima i TV emisijama glume pozitivne likove – kad je riječ o otkrivanju određenog gledišta, očitovanja ili stava u nekoj stvari, glumci ne znaju kako to odglumiti ili izraziti, a njihovo je razumijevanje tog područja prazno. Ako ih zamolite da glume huligana, propalicu, mafijaškog šefa, prostitutku, raskalašenu ženu ili slavnu ili veliku osobu, oni tu ulogu mogu odigrati vrlo dobro, prikazujući svaku gestu, svaku riječ i svaki postupak tih ljudi, čak i jedan jedini pogled, s potpunom živopisnošću i preciznošću. Nakon što ih vide u negativnoj ulozi, neki gledatelji čak povjeruju da su oni uistinu ta loša osoba iz serije, pa će ih poželjeti udariti ako ih ikad vide. Neki će ih čak i pljunuti. Vidite kako su živopisno dočarali svoju ulogu, stvarno su oživjeli tu lošu osobu. A što je s prikazom dobre osobe? Mogu li ljudi iz njihove izvedbe dobiti nadahnuće nakon što saznaju kako biti osoba s ljudskošću? Takvih glumaca zapravo nema. Čovječanstvo je prazno kad je riječ o tome kako biti osoba s ljudskošću. Ne samo da su scenaristi i redatelji prazni, već je i publika prazna – nitko ne razumije što znači imati ljudskost. Zato se u filmovima i TV emisijama prikazuje s potpunom ispraznošću. Na primjer, kad glumac glumi člana Komunističke partije koji zatvara oči neposredno prije smrti, gledatelji kažu: „Sigurno još nije mrtav, nije platio partijsku članarinu!” I doista, za manje od sekunde, on otvara oči i, drhteći, vadi nekoliko kovanica iz džepa, govoreći: „Ovo je moja partijska članarina. Ne smijem dugovati Partiji. Neka Partija bude mirna. Kad pređem na drugu stranu, i dalje ću biti odan Partiji, nepokolebljivo, sve do smrti!” Tek tada umire. Tako se u filmovima i TV emisijama prikazuje osoba s ljudskošću. U očima publike to je zapravo potpuno isprazno. Takvi ljudi ne postoje u stvarnom životu i ljudima je vrlo teško to postići. Stoga čovječanstvo jednostavno ne razumije što je istinska ljudskost i vrlo mu je teško definirati njezino mjerilo. Ili je mjerilo postavljeno previsoko i potpuno je isprazno ili su ljudi zbunjeni i postavljaju ga proizvoljno. Zapravo, ljudskost koju posjeduje istinski čovjek vrlo je jednostavna. Koliko jednostavna? To je nešto što ti je nadohvat ruke, nešto što možeš postići. Što znači da ti je nadohvat ruke? Znači da je vrlo praktično, vrlo stvarno, vrlo objektivno, nimalo isprazno. Budući da je vrlo objektivno i praktično, ljudi smatraju da je vrlo obično i da uopće nije vrijedno spomena, a još manje smatraju da su ta očitovanja ono što bi čovječanstvo trebalo pokazivati. Današnje čovječanstvo zagovara stvari koje su velike, uzvišene i impresivne. Mnogi ljudi ne samo da ne posjeduju očitovanja istinske ljudskosti, već ih i preziru jer su očitovanja normalne ljudskosti vrlo praktična, vrlo obična i vrlo uobičajena, a umjesto toga teže znanju i štuju ga. Na taj se način u cijelom društvu stvorio zli trend koji prezire očitovanja istinskog čovjeka i gleda svisoka na njih. Čak ni osoba koja uistinu ima ljudskost ne osjeća da je njezino vladanje na taj način čini istinskim čovjekom ili osobom s ljudskošću. Naprotiv, ona traga za time da postane takozvana plemenita i izvanredna osoba koju zagovaraju zli trendovi društva. Time se negira i prikriva ljudskost-bit koju posjeduju neki ljudi koji imaju ljudskost. Što ovdje znači „prikriti”? To znači da te nitko ne smatra osobom s ljudskošću. Znači da, što god uradio, drugi te isključuju i gledaju svisoka, te da među ljudima nemaš mjesta da iskoristiš svoje talente, da govoriš i nemaš priliku da iskoristiš svoje jače strane. „Negirati” znači da među iskvarenim čovječanstvom tvoja normalna ljudskost jednostavno nije vrijedna spomena. Posjedovanje ljudskosti nije nešto što čovječanstvo zagovara. Što ono zagovara? Zagovara povlađivanje gomili, snalažljivost i proračunatost, laskanje i ulagivanje, laganje i varanje, sposobnost da kažeš bilo što, koliko god to bilo odvratno sladunjavo ili protivno tvojim istinskim osjećajima. To što govoriš istinu neće ti pomoći u ovom društvu. Koliko god tvoja ljudskost bila dobra, ovo je društvo ne zagovara i negirat će je. Ako kažeš neke pozitivne, pravedne ili poštene stvari, ili riječi savjesti, ako kažeš neke racionalne stvari držeći se svoga mjesta, oni će te isključiti, negirati i omalovažavati. Neki će ti se čak i rugati, ismijavati te i ponižavati, a zatim će okupiti sve opake sile i moći da te napadnu i izopće, zbog čega ćeš se na kraju osjećati previše posramljeno da pokažeš svoje lice, navodeći te da negiraš samog sebe. Na kraju ćeš misliti: „Nisam dobar, ne mogu se prilagoditi društvenim trendovima niti tim ljudima. Ne znam provoditi spletke, ne mogu smišljati smicalice ni trikove, pa mi je vrlo teško preživjeti među tim ljudima.” Počet ćeš se osjećati manje vrijednim, nesposobnim uklopiti se među te ljude. Ti zapravo ne možeš usvojiti njihove filozofije za ovozemaljsko ophođenje, njihove metode i sredstva rješavanja stvari i njihov način preživljavanja. Nakon što te ovaj zli trend i ti zli ljudi negiraju, ti sam negiraš vlastitu ljudskost, a zatim im se na sve moguće načine pokušavaš prilagoditi, slijediti ih, uklopiti se u društvo, među te zle ljude i u taj zli trend. Pokušavaš oponašati kako drugi koriste trikove, intrige i spletke, a također i kako oni govore laskave riječi, odvratno sladunjave riječi i riječi protivne njihovim istinskim osjećajima. Ali kako god pokušavao oponašati te stvari i koliko god truda ulagao, sve u svemu, osjećaš da to nisu riječi koje želiš izgovarati niti stvari koje želiš učiniti. Svaka riječ koju izgovoriš toliko je protivna tvojim istinskim osjećajima i zbog svake stvari koju učiniš osjećaš prijekor u svojoj savjesti; osjećaš da to nije ono što bi trebao reći niti učiniti. Živiš tako iz dana u dan, noseći masku. Iako se čini da si se, u smislu ponašanja, govora ili nekih razmišljanja i gledišta, uklopio u ovaj zli trend i u ovo iskvareno čovječanstvo, duboko u sebi osjećaš bol, potisnutost i ogorčenost. Nakon takvog životnog iskustva, počinješ čeznuti za poštenim i pravednim ophođenjem, za pozitivnim stvarima i za svjetlošću. Dakle, koje karakteristike ljudskosti takva osoba posjeduje koje joj omogućuju da među ljudima i zlim trendovima ima takve osjećaje i takva iskustva? Zapravo, vrlo je jednostavno: kad osoba posjeduje ljudskost-bit savjesti i razuma, tada će imati takva iskustva živeći među ljudima.

Savjest i razum dvije su najtemeljnije stvari koje bi oni koji imaju ljudskost trebali posjedovati. Iako se o te dvije stvari uvijek iznova raspravlja, one su iznimno važne za ljude i ujedno su najvažniji kriteriji za procjenu pripada li neka osoba ljudskoj vrsti. Na što se konkretno savjest odnosi? Prije sam rekao da je savjest sposobnost koja nastaje u čovjekovu srcu, da ona pred ljude postavlja određene zahtjeve te da se prvenstveno očituje u načelima vladanja i minimalnim mjerilima osobnog vladanja. Konkretno, čovjekovo životno načelo vladanja, njegova načela vladanja i ophođenja sa svijetom te otkrivanja njegove ljudskosti mogu dokazati ima li on savjest ili nema. Maloprije, kad sam pitao na što se konkretno savjest odnosi, vi niste mogli odgovoriti. Usredotočujete se samo na ono što smatrate dubokim istinama, ali ovakve istine smatrate previše neznatnima, previše običnima i previše beznačajnima da bi bile vrijedne spomena, pa jednostavno ne obraćate pažnju na njih niti ih shvaćate ozbiljno. Ako osoba ima savjest, to znači da njezina ljudskost ima dvije karakteristike: jedna je čestitost, a druga dobrota. Možda po izgledu ne možeš reći je li neka osoba dobra ili nije, ali ako je osoba dobrodušna, znat ćeš čim se počneš družiti s njom. Što je osnova za procjenu je li neka osoba čestita? To su njezina načela vladanja i ophođenja sa svijetom. Ako je osoba prijevarna, lukava, podmukla, svjetovno prepredena, sklona spletkama i nedokučiva u tome kako se vlada i ophodi sa svijetom, onda ta osoba zasigurno nije čestita. Ako se ona vlada i ophodi sa svijetom na vrlo jednostavan, vrlo izravan i vrlo otvoren način, ako s drugima govori vrlo otvoreno, u interakciji s ljudima ne pribjegava nepoštenju ni prijevari, ako govori i postupa bez laži – naziva crno crnim, a bijelo bijelim, vrlo jasno razlikujući takve stvari – ako se drži pozitivnih stvari i ne pravi kompromise sa zlim silama, onda je ta osoba prilično čestita. Ako je osoba i čestita i dobra, onda ona ima savjest, posjeduje minimalne karakteristike ljudskosti. Još jedna karakteristika ljudskosti je razum. Razum je također pojam i tema o kojoj često raspravljamo, ali nitko nikada nije izričito definirao što je razum. Što je uključeno u razum i kakva očitovanja predstavljaju očitovanja posjedovanja razuma – je li vam to jasno? Većini ljudi to nije baš jasno; njihovo razumijevanje u ovom području još uvijek je relativno nejasno. Dakle, što znači imati razum? To znači biti u stanju reći ono što treba reći i učiniti ono što treba učiniti, zauzimajući pritom ispravan stav; to znači imati razum. Ako si osoba s ljudskošću, onda će tvoj govor i tvoji postupci biti odmjereni. Znat ćeš koje riječi trebaš reći, što trebaš učiniti, kakav stav trebaš zauzeti dok izgovaraš te riječi i kojim načinom govora trebaš izraziti određenu stvar, u danom okruženju i na temelju svog identiteta i statusa. Za te ćeš stvari imati mjerila i umjerenost u svom srcu. To jest, tvoj će razum moći regulirati tvoje riječi i ponašanje, čineći ih prikladnima, tako da će ih drugi vidjeti kao racionalne i odmjerene, a tvoj govor i tvoji postupci bit će na mjestu i u stanju duhovno izgrađivati ljude. Bez obzira na to jesu li, u smislu tvog kova, tvoje razine obrazovanja ili tvoje dobi, riječi koje izgovaraš i stvari koje činiš potpuno prikladne ili nisu, u najmanju ruku imat ćeš granice u svom srcu, mjerilo koje te obuzdava, omogućujući ti da govoriš i postupaš u racionalnom stanju. To znači imati razum. S kim god se osoba s razumom suoči – s bogatim ili siromašnim, s onim tko ima status ili s onim tko ga nema – u bilo kojoj situaciji njezin govor i njezini postupci nisu sputavani time je li dobro raspoložena ili loše, niti ona razmatra je li neka stvar za nju korisna ili nije; uvijek u srcu ima suzdržanost, mjerilo ili granicu koji služe tome da je reguliraju. Ona neće namjerno iznositi izvrnute argumente niti će biti nerazumno problematična. Čak i ako je ponekad ljuta i u sebi vrlo uzrujana, pa njezin odabir riječi nije baš prikladan, ono što kaže ne predstavlja izvrnute argumente niti zablude; naprotiv, to je pristojno izrečeno i drži vodu. Što znači da „drži vodu”? To znači da, čak i ako ono što kaže ne mora nužno biti u skladu s istinom, u očima većine ljudi to „rasuđivanje” može opstati; općenito je priznato kao nešto ispravno i nitko mu se ne protivi. Takva je osoba koja ima razum.

Ova dva aspekta, savjest i razum, jasno su objašnjena. Dva glavna očitovanja posjedovanja ljudskosti su sljedeća: jedno je posjedovanje savjesti, a drugo posjedovanje razuma. Recite Mi, jesu li ta dva aspekta isprazna ili nisu? (Nisu.) Nisu li vrlo stvarna? (Jesu.) Vrlo su stvarna i nisu isprazna. Zašto ih onda čovječanstvo ne zagovara? Zato što osoba sa savješću posjeduje čestitost i dobrotu, a čestiti i dobri ljudi, usred zlih trendova i među zlim, iskvarenim čovječanstvom, smatraju se odbojnima, kao i iznimno beznačajnima, i svi na njih gledaju svisoka. Ako si čestita i dobra osoba, oni će te čak i ispitivati: „Kakva je korist od tvoje čestitosti i dobrote? Imaš li znanje? Imaš li društveni status? Imaš li ugled ili moć u društvu?” Ti kažeš: „Nemam ni ugled ni moć; ja sam samo donekle čestita i dobra osoba.” Svi će ti se smijati i odbacivati te s prezirom. U njihovim očima, to što imaš savjest i što si čestit nije kapital – bez znanja, statusa i ugleda ili moći, nećeš ništa postići u društvu. Oni kažu: „Ti imaš savjest, ali koliko savjest vrijedi? Što možeš učiniti? Možeš li se služiti intrigama i spletkama ili varati ljude? Možeš li pridobiti srca ljudi i kupiti njihovu naklonost?” Ništa od toga ne možeš. Ako posjeduješ savjest, ako posjeduješ čestitost i dobrotu – ta dva aspekta ljudskosti – onda te neće zanimati stvari koje se nalaze u zlim trendovima društva, nećeš slijediti te trendove, pa nećeš ništa postići u društvu i ljudi će te izopćiti. Zašto će te izopćiti? Zato što većina ljudi štuje zle trendove, a zli su trendovi postali glavna struja u društvu – ako postupaš prema svojoj savjesti i u svemu rješavaš stvari nepristrano, onda će te drugi smatrati neprilagođenim i isključit će te. Ako se u crkvi možeš osloniti na svoju savjest i pridržavati se istina-načela u svom se govoru i svojim postupcima, i usudiš se razotkriti i raščlaniti zle ljude, onda će oni koji su od đavla izgubiti tlo pod nogama i biti otkriveni; njihove intrige i spletke, kao i njihova sotonska priroda koja mrzi istinu, bit će potpuno ogoljeni. Stoga se ti ljudi koji su od đavla osobito boje da u crkvi ima onih koji se pridržavaju istina-načela. Kad god vide nekoga tko razumije istinu, oni ga isključuju i potiskuju, silno se bojeći da će oni koji razumiju istinu ustati i razotkriti ih, što će dovesti do toga da budu otkriveni i eliminirani. Njihova sotonska priroda tjera ih da tako postupaju. U Božjoj kući, oni koji su od đavla ne mogu biti postojani, upravo zato što u Božjoj kući istina ima moć, Bog ima moć. No drugačije je u svijetu nevjernika. Budući da u ovom svijetu prevladavaju ateizam i zli trendovi, ljudi s ljudskošću ne mogu naći svoje mjesto usred zlih trendova i među zlim, iskvarenim čovječanstvom. U međuvremenu, oni koji su nemilosrdni u svojim taktikama, podmukli i lukavi često su vođe, istaknuti pojedinci, takozvana elita među ljudima. Osoba s ljudskošću, bez obzira na svoj kov, darove, jače strane ili talente, biva isključena i nema priliku napredovati. Čim izgovori nekoliko pravednih riječi ili nepristrano postupi, ti će je zli ljudi i đavli mučiti. Stoga, ovo zlo čovječanstvo, koje je od đavla, ne mari za savjest; samo oni s ljudskošću posjeduju savjest. Što se tiče razuma, očitovanje posjedovanja razuma jest da, bez obzira na to što se osobi dogodi, ona se može racionalno odnositi prema tome, govoriti i postupati pravedno, neće postupati prema svojim osjećajima, niti prema svom ugledu ili statusu niti će druge prisiljavati ili sputavati. U stanju je racionalno se odnositi prema nekoj stvari: ako je stvar točna, točna je; ako je netočna, netočna je; ako je ispravna, ispravna je; ako je pogrešna, pogrešna je. Stvari procjenjuje nepristrano i postupa pravedno, prema načelima, i ne prelazi moralne granice ljudskosti. To je očitovanje posjedovanja razuma. Ove dvije stvari, savjest i razum, ne opstaju u društvu, osobito u zlim zemljama i usred zlih trendova, gdje još manje mogu opstati i gdje su neodržive. Međutim, savjest i razum upravo su dvije glavne karakteristike koje normalna ljudskost posjeduje, a to su i karakteristike koje bi čovječanstvo trebalo imati. Istinski si čovjek tek kad posjeduješ te dvije karakteristike. Ako si osoba sa savješću i ljudskošću, onda ćeš, kao prvo, biti posebno načelan u svom vladanju i moći ćeš se prema ljudima odnositi relativno pravedno. Bez obzira na to kakav je tvoj odnos s nekim ili je li te povrijedio, možeš se ispravno odnositi prema njemu i objektivno ga procijeniti. To je čestitost, karakteristika ljudskosti. Osim toga, ako posjeduješ dobrotu, još jednu karakteristiku ljudskosti, onda ćeš imati određenu granicu kad se ophodiš s ljudima ili kad radiš stvari, što te može obuzdati da govoriš ili postupaš protiv svoje savjesti. Na primjer, zli ljudi uvijek govore izvrnute riječi i iznose izvrnute argumente, izvrću crno i bijelo te izokreću činjenice. Svakome tko njima šteti ili tko ih je povrijedio ili napao, oni zamjeraju i na sve moguće načine pokušavaju pronaći prilike da tu osobu muče i da joj se osvete. Ali osoba s ljudskošću, budući da posjeduje čestitost i dobrotu, koje su dio savjesti, čak i ako ju je netko povrijedio ili prevario, i iako se želi osvetiti i uzvratiti, i možda u trenucima naglosti kaže nešto oštro poput: „Mrzim ga iz dna duše!”, kad se pruži stvarna prilika za osvetu, njezino srce omekša i ona popusti; ne može se natjerati na to, nema srca za to. A nakon nekog vremena, više ne može prizvati tu mržnju. Takva je dobra osoba. Ako te je netko prevario ili povrijedio, i imaš priliku za osvetu, priliku da vidiš svog neprijatelja kako trpi kaznu i odmazdu, bi li mogao poduzeti nešto i osvetiti mu se? Dok se osjećaš ogorčeno, mogao bi reći: „Sigurno ću mu se osvetiti! Posve je užasan i nemilosrdan!” Ali kad se prilika za osvetu doista pojavi, ne možeš se na to natjerati. Reći ćeš: „Zaboravi, to je bilo tako davno. Neka na tome ostane.” Nećeš to beskonačno ganjati niti ćeš inzistirati na tome da vidiš svog neprijatelja kako trpi kaznu ili da loše završi. Nećeš stalno živjeti s mržnjom u srcu; nakon nekog vremena, mržnja će iščeznuti. To je očitovanje posjedovanja dobrog srca. Dobrota je karakteristično očitovanje osobe koja ima savjest, a također i karakteristika nekoga tko je klasificiran kao čovjek. Naravno, u očima nekih, dobrota je slabost. Neki nevjernici bi čak mogli misliti da si beskičmenjak i poticati te, govoreći: „Moraš biti nemilosrdan i hladnokrvan. Kad se pruži prilika za osvetu, trebaš mu vratiti milo za drago, sam ga pokoriti i ubiti svog neprijatelja vlastitim rukama.” Ali ti razmišljaš: „Ako svog neprijatelja ubijem vlastitim rukama, ne bih li time činio zlo? To što on živi ne utječe na mene; učinio je samo tu jednu stvar kojom je pretjerao i povrijedio me, ali to je sve u prošlosti.” S vremenom shvaćaš da ga više ne mrziš. Neki ljudi kažu da si prevelika kukavica, da nisi dovoljno nemilosrdan. I sam si zbunjen oko toga: „Zašto ne mogu biti nemilosrdan? Zašto sam uvijek blag prema svojim neprijateljima i ne mogu zamjerati?” U očima nekih, posjedovanje dobrog srca slabost je ljudskosti. Ali u stvarnosti, to je karakteristika ljudskosti, zar ne? (Jest.)

II. Razlučivanje ispravnog od pogrešnog i razlikovanje točnog od netočnog

Nećemo podrobnije razmatrati savjest i razum, te dvije važne sastavnice karakteristika ljudskosti. Razgovarajmo o druga dva, najkonkretnija aspekta koja se najlakše previde ili kojih ljudi nikada nisu bili svjesni. Ako samo kažemo da osoba posjeduje savjest i razum ljudskosti, to ljudima zvuči relativno općenito i teško je utvrditi što je osoba učinila ili kakva očitovanja ima koja pokazuju da uistinu ima savjest i razum, te je teško procijeniti ima li uistinu normalnu ljudskost. Stoga nećemo razgovarati u zajedništvu sa stajališta konkretnih očitovanja savjesti i razuma, već iz dva druga aspekta. To jest, ako osoba posjeduje ljudskost-bit, onda kao prvo, može razlučiti ispravno od pogrešnog, a osim toga, razlikuje točno od netočnog. Posjedovanje ta dva aspekta dovoljno je da pokaže ima li ta osoba savjest i razum. Ovo je konkretniji način da se raščlani posjeduje li nečija ljudskost savjest i razum. Samo kad osoba ima ta dva aspekta – razlučivanje ispravnog od pogrešnog i razlikovanje točnog od netočnog – to uistinu pokazuje da ona ima savjest i razum ljudskosti. Ako nema ta dva aspekta, onda je njezina tvrdnja da ima savjest i razum lažna i ne odgovara činjenicama. Pogledajmo najprije sposobnost razlučivanja ispravnog od pogrešnog. „Razlučivati” znači razumjeti, znati, biti svjestan i shvatiti. Što znači „ispravno i pogrešno”? Ispravno i pogrešno odnosi se na pozitivne i negativne stvari. A što onda znači razlikovati točno od netočnog? Na primjer: „Čovječanstvo je stvorio Bog.” Je li ova izjava točna ili netočna? (Točna je.) „Čovječanstvo je evoluiralo od majmuna.” Je li ova izjava točna ili netočna? (Netočna.) Ako možeš razlučivati i procijeniti koja su gledišta točna, a koja netočna, to je sposobnost razlikovanja točnog od netočnog. Đavli kažu: „Čovječanstvo je evoluiralo od majmuna.” Nakon što to čuješ, ti kažeš: „To nije točno. Čovječanstvo je stvorio Bog.” Onda u toj stvari nisi smušen i znaš što je točno, a što netočno. Postoji li onda razlika između točnog i netočnog te ispravnog i pogrešnog? (Postoji.) „Bog ima suverenost nad sudbinom cijelog čovječanstva.” Je li ova izjava točna ili netočna? (Točna je.) „Čovječanstvo upravlja svojom sudbinom.” Je li ova izjava točna ili netočna? (Netočna.) „Koliko dugo osoba živi ovisi o tome kako se brine o sebi i kako čuva zdravlje.” Je li ova izjava točna ili netočna? (Netočna.) „Životni vijek osobe određen je od Boga.” Točno ili netočno? (Točno.) Sada znate što znači razlikovati točno od netočnog, zar ne? (Da.) Pogledajmo onda razlučivanje ispravnog od pogrešnog. Što smo upravo rekli, na što se „ispravno i pogrešno” odnosi? (Na pozitivne i negativne stvari.) Na primjer, biti poštena osoba – je li to pozitivna ili negativna stvar? (Pozitivna stvar.) A što je s izjavom „Sve se vrti oko novca”? (To je negativna stvar.) Tko može dati još jedan primjer? (Potpuno je prirodno i opravdano da ljudi obožavaju Boga. To je pozitivna stvar.) A što je onda s paljenjem tamjana i štovanjem Bude? (To je negativna stvar.) Traženje istine u činjenju stvari. (To je pozitivna stvar.) Slijeđenje vlastite volje i jednostrano donošenje odluka u svemu što se radi. (To je negativna stvar.) Ti znaš koje su stvari pozitivne, a koje negativne, a možeš i procijeniti koja su gledišta točna, a koja netočna – to se zove sposobnost razlučivanja ispravnog od pogrešnog i razlikovanje točnog od netočnog. Imati takav uvid i takvo razumijevanje, te posjedovanje sposobnosti razlučivanja tih stvari u svom srcu – to ukazuje da si osoba koja posjeduje kvalitetu ljudskosti. Sposobnost razlučivanja ispravnog od pogrešnog i razlikovanje točnog od netočnog znači da unutar ljudskosti osobe postoji urođena sposobnost prepoznavanja nekih pozitivnih i negativnih stvari. Osim toga, u njezinom srcu postoji i određena svijest i osjećaj o tome jesu li određene stvari točne ili nisu. Čak i ako osoba nije čula istinu ili je nije razumjela, njezina ljudskost posjeduje takvu sposobnost razlučivanja. Čak i ako to ne može izreći, u srcu zna koje su stvari pozitivne, a koje negativne, i zna da su negativne stvari pogrešne. Ako u srcu ima i osjećaj gnušanja i može odbaciti te stvari i ne slijediti ih, to je još bolje. Kad ne razumije istinu, čak i ako ne može vrlo jasno razlučiti pozitivne i negativne stvari, ona u srcu ima različite osjećaje prema pozitivnim i negativnim stvarima i drugačije se prema njima odnosi. Na primjer, što se tiče nekih zlih trendova u društvu, kad ljudi s ljudskošću vide te zle trendove, u srcu osjećaju duboko gnušanje. Osjećaju da to nije ispravan put, da to nisu pozitivne stvari niti da su to stvari kojima bi ljudi trebali težiti ili koje bi trebali činiti. Unatoč činjenici da, kao netko tko živi u ovom društvenom okruženju, nema izbora nego slijediti zle trendove, duboko u sebi ih prezire. I dok ih prezire, također traži svaku priliku da pobjegne iz tog okruženja ili smišlja sve moguće načine da ga izbjegne i da odbaci te zle trendove.

A. Razlučivanje ispravnog od pogrešnog

Za osobu je vrlo važno da razlučuje ispravno od pogrešnog. Budući da se ispravno i pogrešno odnosi na pozitivne i negativne stvari, koje su neke pozitivne i neke negativne stvari po vašem mišljenju? (Vjerovanje u Boga, slijeđenje Boga, obožavanje Boga, pokoravanje Bogu, kao i izvršavanje svoje dužnosti i bivanje poštenom osobom – sve su to pozitivne stvari. Laganje i varanje, opiranje Bogu, buntovništvo protiv Boga, izdaja Boga – to su negativne stvari.) (Pozitivne stvari prvenstveno dolaze od Boga i usklađene su s istinom. Na primjer, različiti rezultati postignuti Božjim djelom, kao i ljudska istinska spoznaja Božje naravi i biti, sve su to pozitivne stvari i sve su usklađene s istinom.) Nemojte misliti da su pozitivne stvari tako isprazne ili tako uzvišene. U stvarnosti, pozitivne stvari različiti su pozitivni i ispravni ljudi, događaji i stvari koje su korisne ljudima. Sve što je korisno ljudima, sve što je korisno, a ne štetno za njihov normalan život, pozitivna je stvar. Na primjer, jesu li prirodna pravila i zakoni pozitivne stvari? (Jesu.) Sve su Božje riječi istina i sve su one pozitivne stvari; sve što uključuje istinu jest pozitivna stvar. Božja opskrba čovječanstva životom i istinom, kao i sadržaj Božjeg djela upravljanja čovječanstvom i njegova spašavanja, pozitivne su stvari povezane s istinom. Svi Božji zahtjevi za ljude, svaka Božja riječ, načela primjene različitih istina – sve su to pozitivne stvari. Osim Božjeg djela upravljanja čovječanstvom, postoje i mnoge druge pozitivne stvari koje su korisne za ljudski opstanak i nisu štetne ljudima. Možete li ih vidjeti? Možete li ih prepoznati? Možete li ih prihvatiti i odobriti iz dubine svog srca? Možete li se uskladiti s njima, prilagoditi im se i slijediti ih? Na primjer, jesu li zakoni četiriju godišnjih doba pozitivne stvari? (Jesu.) U proljeće zatopli i cvijeće cvjeta, sve raste i oživljava, led i snijeg se tope. Je li to pozitivna stvar? (Jest.) Ljeti sunce jarko sja, njegove zrake prže i sve brzo raste, kupajući se u sunčevoj svjetlosti. Je li to pozitivna stvar? (Jest.) U jesen žega postupno ustupa mjesto vedrom nebu i svježem zraku; različite biljke postupno dozrijevaju, donoseći sjeme i plodove, spremne za berbu. Je li to pozitivna stvar? (Jest.) Zimi temperatura pada, vrijeme postupno postaje hladno, a ponekad pada snijeg. Iako nije tako ugodno, udobno ili slobodno kao tijekom drugih godišnjih doba, zimi sva stvorenja mogu očuvati svoju energiju, a i čovječanstvo se odmara i oporavlja. Je li taj zakon onda pozitivna stvar? (Jest.) Pri izlasku sunca, ševe pjevaju, jutarnje ptice cvrkuću, podsjećajući ljude da je jutro i vrijeme za ustajanje, da moraju početi raditi za život, za uzdržavanje i za daljnji opstanak čovječanstva. Je li to pozitivna stvar? (Jest.) Čovječanstvo ustaje na zov jutarnjih ptica i ševa te započinje dnevni rad. To je pozitivna stvar. Noću se razni kukci i stvorenja, u skladu sa svojim zakonima, bave svakojakim aktivnostima – neki izlaze u potragu za hranom, a drugi se počinju glasati. U to se vrijeme čovječanstvo smiruje i tone u san. Slušajući cvrčanje zrikavaca, praćeni zovom raznih stvorenja i njihovim noćnim aktivnostima, ljudi tonu u svijet snova, spavajući tako slatko, tako blaženo i mirno. Je li to pozitivna stvar? (Jest.) Za ljude su te pozitivne stvari sve one koje se često događaju. Možeš primiti njihove razne znakove i signale, a možeš i osjetiti koristi koje donose tvojem životu, kao i razne promjene i utjecaje koje ti donose dok živiš. Ako ispravno reagiraš na postojanje raznih pozitivnih stvari oko sebe i ispravno ih shvaćaš, te ako se ispravno odnosiš prema tim pozitivnim stvarima, to pokazuje da si čovjek koji ima neko razumijevanje ispravnog i pogrešnog, da si prijemčljiv, osjetljiv i pronicljiv prema životnom okruženju koje čine sve stvari koje je Bog stvorio i da imaš srce koje je zahvalno za utjecaj svih tih stvari oko tebe ili za njihovu pratnju u tvojem životu. To pokazuje da možeš osjetiti da su Božje postojanje i sve stvari koje je On stvorio tako neupitno stvarni, da osjećaš koristi svih stvari za sebe i njihov utjecaj na tebe u različitim aspektima. Ako možeš primati takve poruke i imaš te osjećaje, onda si osoba koja može razumjeti razliku između ispravnog i pogrešnog te osoba koja posjeduje ljudskost. Možeš ispravno shvatiti pozitivne stvari, možeš im se prilagoditi, uskladiti se s njima i živjeti s njima. I ne samo da tebe te stvari ne odbijaju; naprotiv, zato što vjeruješ u Boga i razumiješ neke istine, još si uvjereniji da sve te pozitivne stvari dolaze od Boga, od Stvoritelja, i možeš biti zahvalniji na njihovu postojanju. U skladu s tim, u srcu osjećaš odbojnost i gnušanje prema negativnim stvarima. Dakle, koje su neke negativne stvari? (Zagađivanje okoliša, prekomjerna eksploatacija prirodnih resursa.) Uništavanje i zagađivanje okoliša, nekontrolirana sječa šuma, prekomjerna eksploatacija i iskorištavanje prirodnih resursa – sve su to negativne stvari. Osim toga, koje druge stvari smatrate negativnima i kojih se očito gnušate u svom srcu? Čovječanstvo uvijek želi osvojiti prirodu – je li to pozitivna ili negativna stvar? (Negativna stvar.) Na primjer, neka mjesta često pogađaju uragani, pa neki ljudi stalno razmišljaju: „Ovi uragani posvuda dižu prašinu, uništavaju kuće i polja. Moramo učiniti sve što možemo da izgradimo zid kako bismo ih zaustavili, da pokažemo da je ljudska tehnologija napredna i da su ljudske sposobnosti postale snažnije.” Je li to pozitivna ili negativna stvar? (Negativna stvar.) Kako se osjećate u svom srcu kad to čujete? (Osjećam da ljudi precjenjuju svoje sposobnosti.) Upravo tako. Neka su mjesta prekrivena prostranim pašnjacima, pa neki ljudi kažu: „Stočari žive nomadskim životom na pašnjacima, pa tijekom cijele godine jedva da imaju koji pristojan obrok. Pola godine su neprestano na otvorenom, čuvajući stoku i ovce na pašnjacima. Kada će doći kraj tim teškim danima? Moramo pronaći načine da poboljšamo život stočara, da pretvorimo pašnjake i livade u zgrade i gradove, kako stočari više ne bi morali preživljavati od stočarstva. Tada će uživati u boljem životu i zahvaljivat će državi i vladi.” Je li to pozitivna ili negativna stvar? (Negativna stvar.) Možete li prepoznati da bi učiniti tako nešto bila negativna stvar? Pretvaranje pašnjaka u zgrade i gradove – to je pogrešna misao i pogrešno gledište; takvo praktično postupanje tako je apsurdno! Ne možete prozrijeti tu stvar, zar ne? Mislite: „To je posao vlade, mi tu ne možemo ništa”, i ne osjećate ništa u vezi s tim. Osim toga, čovječanstvo stalno napreduje u istraživanju svemira, stalno želi ići na Mjesec, istraživati Mars i Jupiter. Čak želi istražiti Sunce, ali budući da je temperatura Sunca previsoka, tamo ne može ići. Zato gradi svemirske letjelice da nadvlada Zemljinu gravitaciju i odleti na Mjesec i Mars. Je li to pozitivna ili negativna stvar? (Negativna stvar.) To je negativna stvar. Postoje li onda neke pozitivne stvari u vezi sa znanošću? Postoje li neke tvrdnje koje su pozitivne i u skladu s prirodnim zakonima svih stvari koje je Bog stvorio? (Neki alati izumljeni i proizvedeni znanstvenim sredstvima, poput računala, mogu poboljšati našu radnu učinkovitost. To su pozitivne stvari.) To nisu ni pozitivne ni negativne stvari. To su samo alati. Oni ne uključuju određenu misao, teoriju niti argument. Pozitivne i negativne stvari o kojima govorimo uključuju bit i temelje stvari, a također i motive u pozadini različitih znanstvenih istraživačkih projekata koje čovječanstvo provodi. Na temelju toga određujemo je li nešto pozitivno ili negativno. Dakle, koje još negativne stvari postoje? (U današnje vrijeme čovječanstvo ne slijedi zakone rasta svih stvari, već koristi znanstvena sredstva da ih promijeni. Na primjer, pilići se hrane hranom punom hormona i spremni su za tržište za trideset dana, a uzgaja se i izvansezonsko povrće i voće. Čini se da su znanost i tehnologija napredovali, ali time se krše zakoni rasta svih stvari i zadovoljavaju se ljudske želje za hranom. To je negativna stvar.) To je negativna stvar. Neki ljudi žele pokoriti tigrove i lavove. Vide da tigrovi izgledaju zastrašujuće – čak i zijevanje tigra plaši ljude – pa ih žele pokoriti, a zatim im izvaditi očnjake i držati ih u svojem dvorištu, tjerajući ih da poput pasa čuvaju njihovu kuću. Je li to pozitivna ili negativna stvar? (Negativna stvar.) To je negativna stvar. Sve što ljudi čine i razne stvari koje izmišljaju u potrazi za tjelesnim užitkom koristeći različita znanstvena sredstva i kršeći prirodne zakone, sve su to negativne, a ne pozitivne stvari, jer je šteta koju nanose čovječanstvu prevelika, a šteta koju nanose ljudskom životnom okruženju preozbiljna. Na primjer, na nekim iznimno sušnim područjima vlada koristi zrakoplove za raspršivanje sredstava za zasijavanje oblaka kako bi izazvala kišu. Je li to pozitivna ili negativna stvar? (Negativna stvar.) Na nekim područjima pada previše kiše, što uzrokuje poplave, pa vlada šalje zrakoplove da rasprše oblake kako bi kontrolirala kišu. Ne krši li to prirodne zakone i ne uništava li ih? (Da.) Uništavanje i kršenje prirodnih zakona, neusklađenost s prirodnim zakonima, postupanje po vlastitoj volji, razmetanje naprednom ljudskom tehnologijom – to su negativne stvari. Osim toga, koje još negativne stvari postoje? Je li provođenje istraživanja o biološkim agensima i genetskoj modifikaciji pozitivna ili negativna stvar? (Negativna stvar.) Zbog provedenih znanstvenih istraživanja u području genetike, ljudi mogu jesti više genetski modificirane hrane. Dakle, je li genetski modificirana hrana pozitivna ili negativna stvar? (Negativna stvar.) Zašto kažete da je negativna? Neki ljudi kažu: „Ovo znanstveno postignuće ima za cilj omogućiti većem broju ljudi da ima dovoljno za jesti i da ne budu gladni. Štoviše, ljudi desetljećima jedu genetski modificiranu hranu i rastu visoki i krupni – posebno su mladi danas viši u odnosu na prethodnu generaciju. Sve to ima zahvaliti doprinosima koje znanost donosi čovječanstvu. Budući da genetski modificirana hrana ljudima donosi tako velike koristi, zašto se kaže da je ona negativna stvar?” Možete li to objasniti? (Iako su ljudi sada viši, njihova se konstitucija pogoršava i obolijevaju od većeg broja bolesti – sve je to uzrokovano time što ljudi jedu te prerađene stvari. Dakle, to su negativne stvari.) Na površini se čini da genetski modificirana hrana koristi ljudima – ljudi su viši i krupniji – ali njihova se konstitucija pogoršala. Sve u svemu, ona ima negativan utjecaj na ljude, više im šteti nego koristi. Bez obzira na to doživljavaju li ljudi tu hranu kao korisnu ili štetnu, ona je negativna stvar, nipošto nije pozitivna jer krši prirodne zakone koje je Bog stvorio i protivi se funkcijama koje bi različita izvorna živa bića stvorena od Boga trebala imati u ljudskom tijelu. Njezin utjecaj na ljude možda se ne osjeti isprva, ali nakon dvadeset godina, štetne posljedice postaju očite: mnogi ljudi obolijevaju od svakojakih čudnih bolesti, a čak utječe na njihovu plodnost. To je dovoljno da se dokaže da takva hrana nije pozitivna stvar. Iako je iz ljudske perspektive genetski modificirana hrana proizvod tehnologije, doprinos znanosti čovječanstvu, iz perspektive pozitivnih i negativnih stvari, ona nipošto nije pozitivna stvar.

Čovječanstvo stalno pokušava istraživati Mjesec i ispitati jesu li neki drugi planeti prikladni za ljudsko nastanjivanje. Je li to znanstveno istraživanje, to gledište, pozitivna ili negativna stvar? (Negativna stvar.) Zašto je negativna stvar? (Bog je stvorio ljude da žive na Zemlji; Njegova namjera nikada nije bila da živimo na drugim planetima. Ljudi su stalno ambiciozni i žele ići posvuda. Na kraju je to uzaludan trud i ne mogu nikamo otići.) Iz ljudske perspektive istraživanje tih stvari sasvim je normalno; to je stvaranje životnih uvjeta za budućnost čovječanstva, što je dobra stvar. Mnoge su funkcije koje je Bog uspostavio na Zemlji uništene; često se događaju razne nesreće, životno okruženje na Zemlji je narušeno, zrak, voda i tlo ozbiljno su zagađeni, a svakakve vrste živih bića suočavaju se s izumiranjem. Postalo je teško živjeti na Zemlji. Neke znanstveno-istraživačke institucije stoga su počele istraživati druge planete, nadajući se da čovječanstvo može otići na druge planete i ondje se naseliti. Vjeruju da se, kako bi potomci čovječanstva preživjeli, ljudi moraju unaprijed pripremiti – ako se ne pripreme sada, a čovječanstvo u budućnosti ne bude moglo preživjeti na Zemlji, ne znači li to da ljudska rasa neće imati izlaza? Dakle, je li to gledište, to znanstveno istraživanje, u konačnici negativna ili pozitivna stvar? (Negativna stvar.) Na temelju čega kažete da je negativna stvar? (Na temelju toga što Bog jednostavno nije pripremio povoljne uvjete za ljude na drugim planetima. Zaboravimo na druge planete, čak ni vrlo vruća ni vrlo hladna mjesta na Zemlji nisu prikladna za ljudsko nastanjivanje. Ali ljudi su stalno ambiciozni, stalno se žele osloboditi Božje suverenosti i Božjih orkestracija te žele ići živjeti na druge planete – to se protivi Božjim uređenjima i odredbama. Stoga je to negativna stvar.) Bog je stvorio Zemlju – prekrasno životno okruženje – za ljude, ali oni njome ne upravljaju dobro. Stalno razvijaju znanost i modernu industriju, i kao rezultat toga, uništili su ekosustav Zemlje i zagadili zrak, vodu, pa čak i tlo. Ljudi više nemaju pristup organskim žitaricama i povrću te obolijevaju od svakojakih bolesti. Postalo je teško preživjeti na Zemlji, a sada razmišljaju o odlasku na druge planete, ne uzimajući u obzir može li njihovo smrtno tijelo uopće otići tamo. Ljudi, ta bića smrtnog tijela, prikladni su samo za nastanjivanje Zemlje i mogu živjeti samo na Zemlji. To je Božja odredba. Oslanjajući se samo na svoje različite urođene uvjete, kamo ljudi uopće mogu ići? Ptice mogu mahati krilima i letjeti u visinu tisućama metara, ali ljudi ne mogu sami letjeti; potrebna im je pomoć zrakoplova. Ipak, letenje zrakoplovom ponekad je opasno. Stoga su ljudi najprikladniji za život na Zemlji. Fizičke osobine ljudi kompatibilne su s tlom Zemlje i sa svim aspektima životnih uvjeta na Zemlji, kao što su sve stvari, četiri godišnja doba i prirodni zakoni. Stoga se pripadnici čovječanstva mogu nazvati samo Zemljanima. Ti zakoni ljudskog opstanka i ti životni uvjeti unaprijed su bili određeni za ljude kad je Bog stvarao sve stvari. Stoga je čovječanstvo prikladno samo za opstanak na Zemlji, a ne za život na drugim planetima. Čovječanstvo je Zemlju uništilo i oštetilo do te mjere da je ona nenastanjiva, pa onda čovječanstvo jednostavno želi otići i riješiti se toga, stalno tražeći da se nastani na drugim planetima. To je uzaludna borba. To praktično postupanje nije u skladu s prirodnim zakonima koje je Bog odredio za Zemljane; naprotiv, ono krši zakone fizičkog opstanka za Zemljane i to nije nimalo mudro postupanje. Dakle, to je negativna stvar. Čak i ako postoji nekoliko planeta na kojima ima zraka i na koje bi Zemljani mogli otići i istražiti ih, to ne znači da čovječanstvo može preživjeti na tim planetima. I na Zemlji možeš otići na Južni ili Sjeverni pol i istražiti ga, možeš ondje stupiti nogom, ali bi li mogao podnijeti da živiš ondje dugi niz godina? Postoje i neka relativno vruća mjesta gdje temperatura tijekom cijele godine prelazi šezdeset stupnjeva Celzijevih; ni ta mjesta nisu prikladna za ljudski opstanak. Ljudi nisu sposobni dugoročno preživjeti na nekolicini mjesta na Zemlji zbog posebnih geografskih uvjeta, a kamoli živjeti na drugim planetima. To nije dio Božjih uređenja. Na temelju karakteristika ljudskog tijela, ovo je čovječanstvo prikladno samo za život na Zemlji; to je sasvim utemeljeno. Bog je stvorio Zemlju s ciljem da za čovječanstvo uredi prikladno životno okruženje. Ako želiš pobjeći iz takvog okruženja i pronaći drugi izlaz, to će dovesti jedino do propasti. Stoga je to negativna stvar. Ako znaš da je neprestano istraživanje mogućnosti nastanjivanja drugih planeta negativna stvar, ali u srcu i dalje odobravaš to što čovječanstvo provodi znanstvena istraživanja kako bi pronašlo način da živi na drugim planetima, onda to dokazuje da postoji problem s tvojom ljudskošću, da ne razumiješ razliku između ispravnog i pogrešnog i da ne možeš razlučivati točno od netočnog. Ako jasno znaš da je taj put neizvediv, a ipak i dalje za tim čezneš i očekuješ da ćeš u sljedećem dobu moći živjeti na drugim planetima, onda nisi normalna osoba – ti si čudak.

Osoba koja razumije razliku između ispravnog i pogrešnog može, kao prvo, voljeti pozitivne stvari i prihvaćati ih te imati jasno razumijevanje o njima. Nadalje, može razlučivati negativne stvari, i budući da ima ljudskost i razum, ona u srcu osjeća odbojnost i gnušanje prema negativnim stvarima. Naravno, ona ih može i prezirati, kritizirati i nijekati na temelju razumijevanja nekih istina. Ako ti to ne možeš, onda nisi osoba koja razumije razliku između ispravnog i pogrešnog. Može se također reći da si manjkav u pogledu ljudskosti. Ako u ljudskosti nemaš sposobnost razlučivanja ispravnog od pogrešnog, onda tvoja ljudskost nema vrlo važan uvjet, vrlo važnu sastavnicu. To znači da nemaš normalnu ljudskost i da se ne možeš smatrati istinskom osobom. Neki bi mogli reći: „Primjeri koji su upravo dani uključuju neke stvari povezane s osnovnim potrebama svakodnevnog života ljudi, a uključuju i znanost. Ako su te stvari negativne i zahtijevaju od nas da ih razlučimo, trebamo li ih onda odbaciti?” To nije nužno. Razlučivanje ispravnog od pogrešnog znači da u svom srcu imate sposobnost razlučivanja pozitivnih i negativnih stvari. Unutar tvoje ljudskosti, imaš mjerilo za prosuđivanje i znaš koje su stvari pozitivne, a koje negativne. Imaš i jasan stav i znaš se odnositi prema pozitivnim i negativnim stvarima. Pozitivne stvari možeš prihvatiti, uskladiti se s njima i prilagoditi im se, i u srcu nemaš otpora niti odbojnosti prema njima. Što se tiče negativnih stvari, možeš ih razlučivati iz dubine svog srca, prezirati ih, osjećati odbojnost prema njima i gnušati ih se, pa čak i imati vlastita gledišta o njima koja koristiš kako bih ih kritizirao. To je stav i očitovanje koje bi trebala imati osoba koja može razlučivati ispravno od pogrešnog. Međutim, pretpostavimo da iznutra prezireš stvari koje su očito pozitivne i gnušaš ih se, da ih čak smatraš nezanimljivima u usporedbi s negativnim stvarima, kao i previše običnima, previše uobičajenima i nedostojnima spomena. U sebi se također diviš negativnim stvarima, čezneš za njima i slijediš ih, pa čak i odobravaš te negativne stvari u društvu i svijetu. I kako god se razgovaralo u zajedništvu o istini ili o načelima razlučivanja, ti ih ne možeš usvojiti niti prihvatiti. U tom slučaju, tvoja ljudskost nije normalna. Ako nemaš sposobnost opažanja pozitivnih i negativnih stvari ili jasna gledišta o njima zato što si mlad i nemaš životnog iskustva ili uvida, ili zato što te ove stvari još nisu dotaknule niti su ušle u tvoj život, onda se još ne može reći da si osoba koja ne može razlučivati ispravno od pogrešnog. Međutim, ako i nakon razgovora u zajedništvu o tome što su pozitivne, a što negativne stvari, iz dubine svog srca i dalje ne možeš prihvatiti pozitivne stvari niti se uskladiti s njima, i umjesto toga osjećaš odbojnost prema njima i prezireš ih, dok gorljivo juriš za negativnim stvarima i čezneš za njima, onda nisi osoba koja može razlučivati ispravno od pogrešnog. Gledajući s te točke, potpuno je jasno da takva osoba nema ljudskosti. Ta sposobnost razlučivanja ispravnog od pogrešnog otkriva sklonost osobe prema pozitivnim i negativnim stvarima, čime nam omogućuje da utvrdimo kojoj klasifikaciji ta osoba uistinu pripada. S čime god se osoba susretne, ako je sklona negativnim, a ne pozitivnim stvarima, onda je jasno da nema ljudskosti niti da posjeduje savjest i razum. Zašto to kažem? Ta osoba čezne za zlim stvarima, raznim pothvatima, istraživačkim projektima ili za određenim aspektima tehnologije koje Sotona i zlo čovječanstvo zagovaraju, odobravaju i kojima se bave, umjesto da čezne za izvornim pravilima i zakonima pozitivnih stvari, koji dolaze od Boga i da ih slijedi. Takvi ljudi, dakle, zasigurno nisu ljudska bića. Je li to jasno? (Jest.)

Upravo smo govorili o sposobnosti razlučivanja ispravnog od pogrešnog u ljudskosti, to jest o tome mogu li ljudi prepoznati pozitivne i negativne stvari. Malo je onih koji su sposobni za takvo razlučivanje, ali ipak se ljudi u svom životu često susreću i s pozitivnim i s negativnim stvarima. Na primjer, jesu li normalne ljudske emocije – radost, ljutnja, tuga, sreća – pozitivne ili negativne stvari? (Pozitivne stvari.) A što je s buntovništvom ljudi prema Bogu? Je li to pozitivna ili negativna stvar? (Negativna stvar.) A što je s pretjeranim željama koje ljudi imaju prema Bogu? Jesu li one pozitivne ili negativne stvari? (Negativne stvari.) U svom svakodnevnom životu ljudi zapravo nemaju nikakvu percepciju o mnogim stvarima s kojima se susreću. Neke pozitivne stvari uvijek su s ljudima u njihovu životu i postojanju; one igraju vrlo važnu ulogu u njihovu životu, a njihov pozitivan utjecaj na ljudski opstanak ne može se zamijeniti utjecajem bilo koje negativne stvari. Međutim, ljudi često zanemaruju te pozitivne stvari, vjerujući umjesto toga da su mnoge negativne stvari te koje su uvijek s ljudima, koje održavaju njihov život i prate ih u njihovu postojanju. Iz ovoga se može vidjeti da mnogi ljudi zapravo ništa ne osjećaju prema pozitivnim stvarima. Nije toliko važno ako prema tim stvarima ništa ne osjećaš. Sve dok, nakon što saznaš da su to pozitivne stvari, ne osjećaš odbojnost prema njima, pa čak možeš iz dubine svog srca čeznuti za njima i voljeti ih, onda to dokazuje da tvoja ljudskost čezne za onim što je pozitivno. Pretpostavimo da znaš što su pozitivne, a što negativne stvari, ali se i dalje ne možeš natjerati da voliš pozitivne stvari. Umjesto toga, u srcu gajiš sklonost prema negativnim stvarima, čak te one osobito i zanimaju, pa ćeš, idući korak dalje, sigurno težiti za njima i nastojati ih dobiti ako su uvjeti pogodni i ako imaš priliku. To ukazuje na to da, kad je riječ o tvojoj usmjerenosti prema pozitivnim i negativnim stvarima, voliš ono što je negativno, a ne ono što je pozitivno. Ako ne voliš pozitivne stvari, to pokazuje da nisi pozitivna osoba. Ako nisi pozitivna osoba, onda zasigurno nisi netko sa savješću i razumom; ti si negativna osoba. Ako nisi netko sa savješću i razumom, onda si nečovjek, nisi osoba. Na primjer, neka osoba uzgaja rajčice. Ona čuje da, nakon što narastu, rajčice mogu preko noći od zelenih postati crvene jednostavnim dodavanjem kemijskog sredstva i da su onda odmah spremne za prodaju. Ta osoba tada pomisli: „Ovo je sjajno. Svi drugi tako prodaju rajčice, pa ću i ja. Tako se mogu obogatiti, a i rajčice mogu jesti ranije. Ovo je savršeno!” I tako prodaje te rajčice i sama ih jede. Netko podsjeti tu osobu da su rajčice dozrele uz pomoć kemijskih sredstava štetne za ljude i da se prodavanjem takvih stvari drugima nanosi šteta, ali ona to odbija prihvatiti, govoreći: „Kako to može štetiti ljudima? To je rezultat znanstvenog istraživanja; to je pozitivna stvar. Znanost služi čovječanstvu, a budući da su te stvari izumljene znanstvenim putem, trebale bi se široko primjenjivati u životu ljudi. Život ljudi ne može bez znanosti; moramo se oslanjati na znanost.” Neki se prema znanosti odnose kao prema istini i uče ljude da vole znanost, da je uče i koriste, te da sve temelje na njoj. Neki su ljudi možda sada otkrili da znanost nije nužno ispravna i da su neke stvari izumljene znanstvenim putem štetne za ljude – na primjer, kemijsko oružje i napredno oružje sposobni su za pokolj čovječanstva, a genetski modificirana hrana osobito je beskrajna pošast za čovječanstvo. Ali mnogi ljudi ne misle tako, govoreći: „Može li znanost biti u krivu? Da je znanost u krivu, bi li je država podržavala? Cijelo čovječanstvo uči i koristi znanost – može li cijelo čovječanstvo biti u krivu?” Je li ova izjava ispravna? Oni smatraju da, budući da cijelo čovječanstvo štuje i koristi znanost, i da je to društveni trend, koliko god znanost bila negativna, ona može postati pozitivna stvar. Jesu li to ljudi koji mogu razlučiti ispravno od pogrešnog? (Nisu.) Što su te riječi koje oni izgovaraju? (Zablude.) To su zablude, hereze i iskrivljeni argumenti. Iako se većina ljudi u zlom čovječanstvu slaže s tim izrekama i priznaje ih, koliko god ih ljudi priznavalo i odobravalo, ono što je pogrešno uvijek će biti pogrešno, negativne stvari uvijek će biti negativne stvari, a iskrivljeno rezoniranje uvijek će biti iskrivljeno rezoniranje. Nemoguće je da one postanu pozitivne stvari niti ikada mogu postati istina.

Nisu li ljudi koji uvijek slijede društvene trendove i koji vole govoriti zablude oni koji osobito vole negativne stvari? (Jesu.) Mogu li oni prihvatiti istinu i pozitivne stvari? (Ne mogu.) Oni ne mogu prihvatiti pozitivne stvari. Na primjer, neki se ljudi razbole i, zapravo, njihova bi se bolest mogla izliječiti vježbanjem i prilagodbama njihove dnevne rutine, ali oni inzistiraju na tome da se liječe modernim, visokotehnološkim sredstvima i metodama. Mogao bi reći: „Iako je medicina danas napredna i to liječenje daje očite rezultate, ono će uzrokovati nuspojave, čije će posljedice biti nepovratne. Trebao bi primjenjivati prirodnu metodu – kao što je vježbanje, prilagodba dnevne rutine te tvojih prehrambenih navika i obrazaca – kako bi svoje tijelo postupno doveo u normalan, prirodan ritam, nakon čega će se neki simptomi postupno ublažiti.” Neki ljudi mogu prihvatiti ovakvo gledište, ali drugi ne mogu. Oni misle: „To je zastarjeli pristup. To su način i filozofija po kojima je čovječanstvo liječilo bolesti prije više tisuća godina. Ideja da se ozdravljenje sastoji od trideset posto liječenja, a sedamdeset posto oporavka jednostavno više ne prolazi! Medicina je danas uznapredovala, a visokotehnološki tretmani donose brze rezultate. Lijekovi te izliječe u tren oka!” Prema njihovim gledištima, dok god je medicina napredna i može liječiti razne bolesti čovječanstva te omogućiti ljudima da dugo žive, onda je ona postala pozitivna stvar i ljudi bi trebali vjerovati u medicinu i znanost te dopustiti znanosti da ima suverenost nad njihovom sudbinom. Oni misle da, bez obzira na to koliko se bolesti pojavi, nema razloga za strah – visokotehnološkim sredstvima može se izliječiti svaka složena, teško izlječiva bolest, a čak i ako postoje nuspojave, to nije razlog za brigu. Jesu li ta gledišta točna? To su zablude. Recite Mi, ako s takvom osobom razgovarate o tome što su pozitivne stvari, možete li doprijeti do nje? Može li ona to prihvatiti? (Ne, ne možemo doprijeti do nje.) Jedan od razloga zašto ne možete doprijeti do nje jest taj što ona sama nije u stanju prihvatiti pozitivna gledišta. A drugi je taj što je cijelo čovječanstvo diljem svijeta, bez ijedne iznimke, zahvaćeno zlim trendovima. Iako ljudi vjeruju u Boga, duboko u svom srcu ne prihvaćaju istinu, ne prihvaćaju pozitivne stvari i ne gledaju na ljude i stvari na temelju Božjih riječi. Umjesto toga, oni i dalje koriste gledišta Sotone i zle trendove Sotone kao temelj za promatranje svake stvari ili za postupanje u svakoj stvari. Stoga, iako takva osoba vjeruje u Boga dugi niz godina, iako je slušala neke propovijedi i izvršavala svoju dužnost te tvrdi da je voljna prihvatiti istinu, njezina se gledišta o stvarima u stvarnom životu nisu promijenila niti se promijenilo ono što bira između negativnih i pozitivnih stvari. Negativne stvari koje je prihvatila već su se ukorijenile u njezinu srcu i, čak i ako zna da te stvari nisu istina, i dalje će se njih držati. To uvelike pokazuje da ono što ona uistinu voli u svom srcu jesu negativne stvari, a ne istina. Iako je čitala Božje riječi i slušala propovijedi o istini te doktrinarno razumije da su te riječi ispravne i da su istina, i dalje nije voljna odreći se negativnih stvari koje je odavno prihvatila u dubini svog srca, a Božje riječi nikada ne koristi kao temelj za razlučivanje negativnih stvari. Kada se susretne s konkretnim stvarima, u svom se srcu i dalje čvrsto drži svojih prvobitnih, neispravnih gledišta te negativne stvari i dalje smatra pozitivnima, a neispravna gledišta ispravnima. Što se tiče pozitivnih stvari, iako izričito ne kaže da su to negativne stvari, u svom srcu nije voljna odreći se negativnih stvari i prihvatiti pozitivne, jer osjeća da: „Čini se da pozitivne stvari imaju premalen utjecaj i da ih premalo ljudi može prihvatiti. One u društvu nisu održive – to je objektivna činjenica.” To dokazuje da ona u svom srcu nema sposobnost razlučiti ispravno od pogrešnog i da postoji problem s njezinom ljudskošću. Takvu osobu ne zanimaju pozitivne stvari i često želi promijeniti prirodu, zakone opstanka prirodnog svijeta, zakone ljudske fiziologije i zakone ljudskog opstanka, uvijek želeći osvojiti prirodu i razna živa bića. Na primjer, ona stalno razmišlja o ovakvim stvarima: „Na koji bismo način psima mogli dati gene mačaka, kako bi poput mačaka mogli loviti miševe? I ne bi li bilo divno kad bi mačke mogle i loviti miševe i čuvati kuću kao psi?” „Kad bi kokoši mogle i nesti jaja i kukurikati, onda bismo trebali uzgajati samo kokoši – kako bi to bilo sjajno!” Vidiš, ta osoba stalno razmišlja o neprimjerenim stvarima. Da je to netko tko može razlučiti ispravno od pogrešnog, pomislio bi: „Životinje koje je Bog stvorio tako su divne! Pijetlovi mogu kukurikati i praviti društvo kokošima, a kokoši mogu nesti jaja i leći piliće, a ljudi mogu jesti meso i pijetlova i kokoši. Psi mogu štititi dom i praviti društvo svojim vlasnicima, a mačke mogu loviti miševe, a ponekad mogu postati i neprimjetni članovi obitelji. Sve je to sjajno, svatko ima svoju funkciju – sve što je Bog stvorio jest dobro!” Ali oni koji ne mogu shvatiti pozitivne stvari koristit će gledišta Sotone da ih niječu i osuđuju, pa će čak i pokušavati, na temelju tih gledišta, promijeniti zakone opstanka raznih stvorenja, promijeniti razne zakone prirodnog svijeta, pa čak i promijeniti zakone ljudskog opstanka, a sve kako bi znanost imala moć. Takvi ljudi zasigurno nemaju normalnu ljudskost. Njihovoj ljudskosti nedostaje karakteristika sposobnosti razlučivanja ispravnog od pogrešnog. Osim toga, oni ne znaju kako svojim životom upravljati u skladu s prirodnim zakonima i stalno žele raditi stvari prema ljudskoj volji, koristeći tehnološka sredstva ili umjetne metode kako bi promijenili normalne zakone fizičkog života. Na primjer, normalnoj osobi treba sedam ili osam sati odmora dnevno kako bi imala dovoljno energije za život i rad tijekom dana, ali takva osoba razmišlja: „Ne bi li bilo sjajno kad bi ljudi mogli normalno živjeti i raditi svaki dan bez potrebe za spavanjem i hranom? Pitam se, koja bi se visokotehnološka sredstva mogla upotrijebiti da se to postigne?” U umu ove osobe jednostavno se mogu pojaviti smiješne i čudne ideje. Ona ne razmišlja o tome kako se prilagoditi tim zakonima iz perspektive normalne ljudskosti i kako ih slijediti, te time ispravno rješavati razne potrebe i probleme tijela, već umjesto toga stalno želi mijenjati te zakone, biti drugačija od običnih ljudi, nadići svoje fizičke instinkte i ne biti pod kontrolom svog tijela ni sputana njime. Nije li to zastrašujuće? Ona se stalno želi isticati iz gomile. Drugi spavaju osam sati dnevno, ali ona želi spavati samo deset minuta, ili najviše jedan ili dva sata, te i dalje imati dovoljno energije za cijeli dan. To je nešto što normalni ljudi ne mogu postići. Prirodni zakoni ljudskog tijela već su utvrđeni Božjim predodređenjem. Koliki je apetit osobe, kakvi su zakoni funkcioniranja njezinih unutarnjih organa, koliko energije osoba ima, koliko posla može obaviti u danu, o koliko stvari njezin mozak može uspjeti razmišljati u danu i koliko dugo može o njima razmišljati – sve je to utvrđeno. Iz perspektive ljudskosti, ti su zakoni zapravo normalni i oni su pozitivne stvari. Jedino poštujući određene zakone čovječanstvo može nastaviti živjeti iz godine u godinu, može se nastaviti množiti i živjeti iz generacije u generaciju i opstanak čovječanstva može se nastaviti. Tako je sa svim živim bićima. Jedino poštujući određene prirodne zakone i određene zakone života, uz razdoblja odmora i aktivnosti, može se održati kontinuitet njihova života. Ako netko krši prirodne zakone, kontinuitet njegova života bit će ugrožen i možda neće živjeti jako dugo. Ako se pojavi problem s tjelesnim stanjem osobe, to će utjecati na njezin normalan život, njezine svakodnevne obroke, kao i na njezino normalno razmišljanje, normalno prosuđivanje, količinu posla koju može obaviti u danu i tako dalje. Stoga, prirodni zakoni čovječanstva štite njegov normalan opstanak. To su pozitivne stvari i ljudi ih ne bi trebali prezirati niti osjećati odbojnost prema njima. Umjesto toga, trebali bi ih poštovati i slijediti. Oni neljudi koji su od Sotone uvijek smatraju: „Ako poštuju ove prirodne zakone čovječanstva, ljudi izgledaju potpuno nesposobni i beskorisni! Stalno smo ograničeni tim prirodnim zakonima – kad ste umorni, morate ići spavati; kad ste gladni, morate jesti. Ako ne radite te stvari, vaš um ne može pratiti vaša usta, ruke vam se počinju tresti, srce vam počinje lupati, a noge vam postaju slabe i ne možete čvrsto stajati. To je tako problematično! Zamislite da možete jednostavno uzeti neki lijek i normalno živjeti, ili da možete biti puni energije čak i ako se niste odmarali nekoliko dana, zbog čega biste bili još nevjerojatniji od robota. Ili zamislite da, kad ste gladni, možete jednostavno pritisnuti određenu akupunkturnu točku i u trenutku više ne osjećati glad. Ili zamislite da ne jedete nekoliko dana, da ste i dalje dobro, da vam tijelo ne propada, energija ne opada, a tijelo vam je i dalje normalno i zdravo. To bi bilo nevjerojatno!” Ljudi uvijek žele promijeniti te prirodne zakone. Nije li to nijekanje i suprotstavljanje pozitivnim stvarima? (Jest.) Postojanje tih pozitivnih stvari osigurava normalno postojanje čovječanstva i održava njegov normalan život, stoga ih ljudi ne bi trebali samo poštivati nego se prema njima i racionalno odnositi. Ne bi trebali ići protiv njih, potiskivati ih ili se s njima sukobljavati, a još manje bi im se trebali suprotstavljati. S druge strane, one stvari koje su izvan prirodnih zakona čovječanstva, ljudske uobrazilje, neke njihove nenormalne ideje i neobična ponašanja, sve su to negativne stvari. Budući da su sve to negativne stvari, ljudi bi ih trebali razlučiti i odbaciti, a ne prihvatiti. Ako imaš sposobnost razlučivanja pozitivnih i negativni stvari i možeš se ispravno odnositi prema njima i racionalno ih rješavati živeći svoj život, onda je tvoja ljudskost normalna. Ako često na sebi ne osjećaš pozitivne učinke tih pozitivnih stvari, često im se želiš suprotstaviti i činiti stvari koje su njima suprotne te često nastojiš promijeniti te pozitivne stvari na temelju nekih negativnih izreka i gledišta, kršeći objektivne zakone stvari, onda to dokazuje da, u smislu tvoje ljudskosti, nemaš sposobnost razumjeti razliku između ispravnog i pogrešnog. Nakon što smo ovako razgovarali u zajedništvu, razumijete li sada? (Da.)

Ako osoba ima ljudskost, ne bi li trebala razumjeti što su pozitivne stvari i prihvatiti ih? (Da.) I ne bi li također trebala moći razlučiti negativne stvari, a istovremeno ih moći prezirati i odbaciti iz svoga srca? (Da.) Dakle, koje još stvari ljudi ne mogu prepoznati kao pozitivne ili negativne? Je li vjerovanje u Boga i slijeđenje Boga pozitivna ili negativna stvar? (Pozitivna stvar.) Je li Božja suverenost nad čovjekovom sudbinom pozitivna ili negativna stvar? (Pozitivna stvar.) Božja suverenost nad čovjekovom sudbinom pozitivna je stvar. Dakle, koja su glavna gledišta koja podupiru protivljenje iskvarenog čovječanstva Božjoj suverenosti i Božjim orkestracijama? (Ljudi vjeruju da je čovjekova sudbina u njegovim vlastitim rukama i da znanje može promijeniti čovjekovu sudbinu.) To su gledišta koja podupiru nijekanje Boga i otpor prema Bogu od strane pokvarenog čovječanstva; to su uistinu negativne stvari. Dakle, kako bi ljudi trebali shvatiti pitanje Božje suverenosti nad čovjekovom sudbinom? Neki ljudi, iako doktrinarno priznaju da je izjava „Bog je suveren nad čovjekovom sudbinom” ispravna i da je pozitivna stvar, ipak u svom srcu i dalje vjeruju da čovjekov vlastiti trud može promijeniti njegovu sudbinu, da njegova sudbina može biti u njegovim vlastitim rukama i da on ima zadnju riječ. Oni smatraju da, ako ne uče marljivo i ne trude se, neće moći upisati dobar fakultet i neće imati dobar posao, dobre izglede ili dobre životne uvjete. Jesu li to ljudi koji mogu razlučiti ispravno od pogrešnog? (Nisu.) Iako su proživjeli dvadeset ili trideset godina, oni još uvijek ne znaju što znači izjava „Bog je suveren nad čovjekovom sudbinom”. Vjeruju u Boga dugi niz godina, ali i dalje misle da je njihova sudbina u njihovim vlastitim rukama, da znanje može promijeniti njihovu sudbinu i da, ako žele dobro odredište, uživati u lijepim stvarima i voditi dobar život, moraju se osloniti na vlastito stremljenje – baš kao što nevjernici kažu: „Moraš staviti sve na kocku da bi pobijedio”. Je li to osoba koja može razlučiti ispravno od pogrešnog? (Nije.) Je li osoba koja ne može razlučiti ispravno od pogrešnog ljudsko biće? (Nije.) Ona uživa u dobrom životu, dobro jede i dobro se odijeva, uživa ugled u društvu i smatra da za život koji sada ima može zahvaliti isključivo vlastitom teškom radu. Stoga vjeruje da je izjava „Moraš staviti sve na kocku da bi pobijedio, a čovjekova sudbina ovisi o njemu samom, a ne o drugima” istinita i da je to ispravno gledište. Je li to očitovanje normalne ljudskosti? (Nije.) Prije nego što ljudi steknu znanje, oni ne razumiju te stvari, ali nakon što usvoje neko znanje, potpuno niječu tu izjavu „Bog je suveren nad sudbinom čovječanstva” i umjesto toga misle: „Čovjekova je sudbina u njegovim vlastitim rukama; čovjek može stvoriti sreću vlastitim rukama.” Je li to osoba koja može razlučiti ispravno od pogrešnog? (Nije.) Dakle, kakvo je stvorenje takva osoba? Nije li lišena ljudskosti? (Jest.) Takva osoba nema savjesti ni razuma, a netko bez savjesti i razuma ne može razlučiti ispravno od pogrešnog. Čak i nakon što uistinu iskusi životne činjenice, ona i dalje ne može uistinu shvatiti što su pozitivne stvari, niti može uistinu cijeniti bit pozitivnih stvari. To pokazuje da nije sposobna razlučiti ispravno od pogrešnog. Takva osoba nema ljudskosti; ona nipošto nije ljudsko biće. Postoje i neki ljudi koji mogu ponavljati doktrinu, govoreći: „Zakoni svih stvari dolaze od Boga, oni su pozitivne stvari, korisni su za čovječanstvo i čovječanstvo bi ih trebalo slijediti, čeznuti za njima i težiti im”, ali nakon što dođu u doticaj s nekim informacijama o najnovijoj tehnologiji i visokotehnološkim stvarima, njihova se gledišta o tim pitanjima mijenjaju. U kakva se gledišta mijenjaju? Oni kažu: „Mi vjernici u Boga uvijek govorimo o zakonima života, zakonima svih stvari i zakonima opstanka svih stvari, i mislimo da su to pozitivne stvari. To je tako zaostalo! To pokazuje nedostatak znanja, kao da gledamo kroz tunel! Tehnologija je danas tako uznapredovala; postoje mnoge stvari koje ne moraš raditi sam, jer tehnološki proizvodi to mogu učiniti za tebe – to se naziva napretkom! Gledaj, neki automobili mogu voziti sami. Uđeš u automobil, postaviš odredište, a onda samo izgovoriš riječ i on krene. To je uistinu visoka tehnologija, to je tako vrijedno divljenja! Čovječanstvo je razvilo naprednu tehnologiju i postali smo gospodari svih stvari ne radeći ništa. Dakle, samo je znanost apsolutna istina! Ljudi bez obrazovanja i znanja, koji ne razumiju znanost zaostali su i nekulturni!” Njihovo se gledište promijenilo, zar ne? U svom srcu nisu razlučili razliku između pozitivnih i negativnih stvari. Postoje i neki koji, nakon što posjete muzej zrakoplovstva, uzviknu: „Vau, ovo mi je stvarno otvorilo oči, znanost je tako napredna! Mi obični ljudi osjećamo da nas to tamo potpuno nadilazi – ništa od toga ne možemo razumjeti. Ne možeš ni zamisliti do koje se mjere znanost sada razvila. Mi se s tim modernim, naprednim tehnološkim stvarima još nismo ni susreli! A još uvijek vjerujemo u Boga i govorimo o prirodnim pravilima i zakonima – tako smo zaostali!” Nakon što vide te blještave stvari modernog društva, takvi ljudi iz dubine svoga srca potpuno niječu teorije o pozitivnim i negativnim stvarima koje su prethodno razumjeli. Oni ne određuju jasnije što su pozitivne stvari, već umjesto toga vjeruju da su pozitivne stvari zaostale te da kaskaju za modernom tehnologijom i modernim tempom ljudskog razvoja. I ne samo to, oni i naročito odobravaju te negativne stvari i čeznu za njima, nadajući se da će postati jedni od onih koji razvijaju modernu, naprednu tehnologiju. Može li takva osoba razumjeti razliku između ispravnog i pogrešnog? (Ne.) Budući da je sposobnost razlučivanja ispravnog od pogrešnog karakteristika ljudskosti, to znači da je ona urođena i svojstvena ljudskosti, a ne nešto što nastaje kasnije. To jest, sposobnost razlučivanja ispravnog od pogrešnog, ta karakteristika ljudskosti, neće se promijeniti s protokom vremena niti s promjenama u geografskom okruženju ili u ljudima, događajima i stvarima. Nitko je ne može promijeniti niti je išta može promijeniti ili ukloniti. U dubini srca ljudi koji mogu razlučiti ispravno od pogrešnog, pozitivne stvari su uvijek ono za čime čeznu, dok su negativne stvari uvijek ono prema čemu osjećaju odbojnost i što preziru te nisu ono što njihovoj ljudskosti treba. Što je tim ljudima potrebno? Potrebne su im stvari koje su korisne za zakone fizičkog života i za njihov fizički opstanak, stvari koje su prirodne, zbog kojih se ljudi osjećaju mirno i spokojno i koje su u skladu s potrebama savjesti i razuma normalne ljudskosti, a ne stvari koje su veličanstvene, uzvišene i impresivne. Vidiš, kad je riječ o tome kako se tko ponaša, neki ljudi vole da njihov život bude malo jednostavniji i neupadljiviji; ne vole živjeti upečatljiv život, već jednostavno vole smirenost, vole imati mir i radost, provoditi svoj život vrlo tiho. Drugi, međutim, to ne vole; oni vole živjeti upečatljiv život, vole stvari koje su veličanstvene, uzvišene i impresivne, vole nastupati, vole se isticati iz gomile i biti slavni, i ne vole jednostavnost ili prirodnost. To pokazuje razliku između ljudskosti ljudi.

Ljudi koji ne mogu razlučiti ispravno od pogrešnog mogu se slagati s nekim ispravnim i pozitivnim izjavama ili se mogu pretvarati da slijede druge u tome da vole neke pozitivne stvari i čeznu za njima. Međutim, nakon nekog vremena, okolina se promijeni, a promijene se i ljudi, događaji i stvari, pa će pozitivne stvari u dubini njihova srca odmah postati negativne, dok će negativne stvari, koje oni uistinu vole, tada postati pozitivne i postati predmetom njihove težnje. Drugim riječima, prije nego što vide bilo kakve negativne stvari koje im se sviđaju, za njih su pozitivne stvari samo doktrina i oni se mogu prilagoditi i slijediti stado, ali kako stare i kako vrijeme prolazi, stvari koje uistinu vole u svom srcu i njihova istinska gledišta prirodno će izići na vidjelo. Na primjer, neki ljudi često govore: „Vjerovati u Boga je dobro; oni koji vjeruju u Boga hodaju ispravnim putem i ne čine zlo; svi su oni dobri ljudi.” Ali nakon što nekoliko godina vjeruju u Boga i vide da sve propovijedi i svi razgovori u zajedništvu u Božjoj kući poručuju ljudima da budu pošteni, da teže istini i pokoravaju se Bogu te da izvršavaju dužnost stvorenog bića, oni osjete odbojnost prema tome i smatraju da je vjerovanje u Boga besmisleno te žele napustiti crkvu i vratiti se u svijet; njihovo srce nije u crkvi. Takvi su ljudi koji ne vole istinu. Zapravo, takva osoba ne voli pozitivne stvari i u svom srcu ima mnoga iskrivljena rezoniranja i hereze. Za nju su ta iskrivljena rezoniranja i hereze pozitivne stvari, dok u dubini svog srca osjeća odbojnost prema istinski pozitivnim stvarima, prezire ih i gnuša ih se te ih nikada ne prihvaća. Upravo zato što nikada ne prihvaća pozitivne stvari i zato što voli negativne stvari, ljudskost takve osobe ne posjeduje sposobnost razlučivanja ispravnog od pogrešnog. Baš poput nekih ljudi koji, kad tek počnu vjerovati u Boga, to čine samo zbog blagoslova. Nakon što godinama slušaju propovijedi, oni konačno shvate: „Vjerovanje u Boga znači da se od ljudi zahtijeva da budu pošteni, da budu predani i voljni platiti cijenu u izvršavanju svoje dužnosti, da budu iskreni prema Bogu, da ne postupaju nepromišljeno ni samovoljno i da štite interese Božje kuće. Osobito kada su interesi Božje kuće u sukobu s njihovim vlastitim, oni moraju štititi interese Božje kuće i odreći se svojih osobnih interesa.” Nakon što saznaju za sve različite aspekte istine, oni požale što vjeruju u Boga, govoreći: „Mislio sam da vjerovanje u Boga znači imati veliku skupinu, moćnu silu na koju se mogu osloniti i da ljudi, dok god se mnogo toga odriču, trpe i plaćaju cijenu, mogu ući u kraljevstvo i imati dobro odredište te munjevito zakoračiti u sljedeće doba, biti njegovi gospodari i vladati kao kraljevi. Ali ispada da to nije tako. Vjerovanje u Boga svodi se na podučavanje ljudi kako da se vladaju, pokore Bogu i klone zla. Konkretno, ako ljudi vjeruju u Boga, od njih se uvijek traži da budu pošteni i da govore iskreno, i uvijek se traži da primjenjuju istinu; nije im dopušteno da imaju zadnju riječ. Koji je onda smisao vjerovanja u Boga?” U njihovom srcu tad nastaju pritužbe i žele se povući iz svoje vjere. Ali onda pomisle: „Vjerujem u Boga nekoliko godina; ako sada prestanem, nisam li uzalud vjerovao?” U tom trenutku nerado odustaju. Ali ako nastave vjerovati, istina ih ne zanima. Božja kuća uvijek govori o težnji istini i ulasku u stvarnost, o pokoravanju Bogu, traganju za istinom i postupanju prema načelima. Umorni su od slušanja o tim stvarima i više ih ne žele čuti. Osobito kada Božja kuća govori o primjenjivanju istine, u sebi osjećaju tjeskobu i bol; kada se spomenu pozitivne stvari, oni u svom srcu osjećaju odbojnost i preziru ih te nisu voljni slušati. Nakon što shvate da neće zadobiti istinu ili dobro odredište, čak i ako vjeruju do samog kraja, neki ljudi jednostavno prestanu vjerovati. Neki od njih odu pronaći posao ili pokrenuti vlastiti posao, a neki se vrate kući da se vjenčaju. Oni prestaju vjerovati u Boga jer ne vole istinu. Božja kuća uvijek govori o istini i besjedi o istini, prema čemu oni osjećaju posebnu odbojnost. To pokazuje da takva osoba nema savjesti ni razuma i da ne može razlučiti ispravno od pogrešnog. Nesposobnost razlučivanja ispravnog od pogrešnog znači da u svojoj ljudskosti nema mjerilo ni sposobnost prepoznavanja pozitivnih i negativnih stvari; to je nešto što nema. Dakle, ima li takva osoba normalnu ljudskost? (Nema.) Ona je nečovjek. Ako netko uistinu ima ljudskost, to se može dokazati jednom stvari: u svom srcu voli pozitivne stvari i čezne za njima. Čak i kada ne razumije istinu, on čezne za pravednim društvom u kojem nema tame, čezne za pozitivnim stvarima i za tim da istina ima moć. Ali ovo zlo društvo ne pruža mu taj prostor, a ljudi bivaju isključeni i potisnuti ako otkriju nešto što je pozitivno. U tim okolnostima ljudi s ljudskošću ne mogu zadobiti pozitivne stvari koje vole i za kojima čeznu, pa su u srcu uznemireni. Ali nakon što povjeruju u Boga, čitajući Božje riječi i slušajući propovijedi, oni shvate mnoge istine, a te su istine dosljedne i podudaraju se s pozitivnim stvarima koje njihova ljudskost voli, time zadovoljavajući upravo njihove potrebe za pozitivnim stvarima. Stoga njihovo srce još više čezne za pozitivnim stvarima. Iako sada ne mogu u potpunosti primjenjivati istinu – zbog ograničenja okoline, svog malenog rasta ili zato što su sputani i vezani određenim iskvarenim naravima – oni ipak imaju odlučnost i želju da jednoga dana mogu u potpunosti praktično postupati u skladu s istinom i Božjim riječima, čime bi postigli pokornost Božjim riječima i zadovoljili svoje potrebe koje proizlaze iz njihove ljubavi prema pozitivnim stvarima. Takvi su ljudi čija ljudskost posjeduje kvalitetu sposobnosti razlučivanja ispravnog od pogrešnog; to su ljudi s ljudskošću. Ako samo tvrdiš da voliš pozitivne stvari i riječima priznaješ da je sve što Bog čini dobro, to je puko izgovaranje doktrina i izvikivanje parola. Svatko može izgovarati ugodne riječi, ispravne teorije ili zvučne riječi. To ne pokazuje da uistinu voliš pozitivne stvari. Međutim, ako možeš voljeti istinu i čeznuti za njom nakon što je čuješ, te što više čuješ istinu, to više čezneš za njom i tvoj poriv da tragaš za njom postaje veći, a tvoja vjera u slijeđenje Boga i postizanje spasenja postaje čvršća; i ako u procesu vjerovanja u Boga ostvaruješ dobitke u svojim različitim težnjama, tvoje se iskvarene naravi postupno odbacuju, a tvoji postupci opiranja Bogu i buntovništva protiv Boga postaju sve rjeđi – onda si netko tko voli pozitivne stvari, netko tko posjeduje istina-stvarnost. Takvi ljudi ubiru plodove svoje vjere i ostvaruju dobitke u svojoj vjeri u Boga. Osjećaš da si se promijenio te da je tvoj stav prema Bogu i istini drugačiji nego prije. Prije si se bunio protiv Boga i nisi Mu se pokoravao te nisi mogao primjenjivati istinu čak ni u vrlo malim stvarima. Ali tijekom ovih godina težnje i izvršavanja svoje dužnosti te kroz svoj trud u svim aspektima, razumio si nešto istine, pa kada se susretneš sa stvarima, možeš tragati za istinom i pobuniti se protiv želja svoga tijela. U nekim važnim stvarima koje se tiču načela, također se možeš držati načela i ne postupati prema vlastitoj volji te možeš štititi interese Božje kuće i crkveni rad. To znači da imaš određeni rast i određeno praktično postupanje te ulazak u pobunu protiv sebe i u prihvaćanje istine i pokoravanje istini, te da su se tvoje različite pokvarene naravi u određenoj mjeri također promijenile. To je očitovanje razlučivanja ispravnog od pogrešnog kod ljudi koji uistinu imaju ljudskost.

Ljudi koji ne mogu razlučiti ispravno od pogrešnog možda također žele prihvatiti istinu i biti voljni tragati za spasenjem, ali kada se susretnu s raznim stvarima, oni ne mogu primjenjivati istinu. Oni i dalje žive po svojim iskvarenim naravima, često se buneći protiv Boga i opirući Mu se bez ikakve svijesti da to čine. Tako su se prije deset godina bunili protiv Boga, a deset godina kasnije i dalje to čine. Niti prihvaćaju istinu niti je primjenjuju. Za to postoje dva razloga: jedan je taj što uopće ne razumiju što je istina i jednostavno se čvrsto drže vlastitog rezoniranja, vlastitih izreka i gledišta. Drugi je taj što oni uopće nisu ljudi koji prihvaćaju istinu. Na koji god su se način bunili protiv Boga prije deset godina, na isti način to čine i deset godina kasnije, bez ikakve promjene. Koliko god godina vjerovali u Boga, oni nemaju svjedočanstvo o prihvaćanju istine niti o pokoravanju Bogu, a još manje ikakvo svjedočanstvo o pobuni protiv tijela i svojih iskvarenih naravi. To pokazuje da oni nisu ljudi koji prihvaćaju istinu. Takvi ljudi nisu oni koji razlučuju ispravno od pogrešnog. Također se može reći da oni nisu ljudi s ljudskošću – jednostavno govoreći, oni nisu ljudska bića. Nakon što čuju ove riječi, neki ljudi u svom srcu nisu uvjereni. Oni kažu: „Vjerujem u Boga više od deset godina i uvijek sam izvršavao svoju dužnost. Samo što povremeno napravim neke pogreške i prođem kroz neko orezivanje. Nije li to vrlo normalno? Svatko ima iskvarene naravi; tko ne griješi? U svakom slučaju, ja sam istinski vjernik. Kako možeš reći da nemam ljudskosti?” Istina je da si istinski vjernik, ali znači li to da možeš prihvatiti istinu? Znači li to što si istinski vjernik da se možeš pobuniti protiv tijela i da nećeš biti samovoljan? Znači li to da se možeš pokoriti Bogu? Ne znači. Nije sve u tome što si istinski vjernik i to ne znači da možeš postići spasenje. Za postizanje spasenja od ključne je važnosti to može li tvoja ljudskost prihvatiti istinu i možeš li razlučiti ispravno od pogrešnog. Biti istinski vjernik nije najvažniji uvjet da bi ljudi na kraju postigli spasenje niti je to osnovni uvjet. Kažeš da si istinski vjernik, ali koliko si istine razumio i zadobio? Kada je riječ o interesima Božje kuće, u koliko si ih navrata štitio? Ako misliš da si istinski vjernik, da imaš savjest i ljudskost i da si istinska osoba, onda, ako si se u istoj stvari mogao pobuniti protiv Boga prije deset godina, možeš li se i sada pobuniti protiv Njega? Jesi li se promijenio? Jesi li se pobunio protiv tijela? Ako se nisi pobunio protiv tijela, možeš li to učiniti u sljedećih deset godina? Ako se i dalje ne možeš pobuniti protiv tijela i još se uvijek možeš buniti protiv Boga, onda to pokazuje da postoji problem s tvojom ljudskošću. Ne možeš primjenjivati istinu, pa je beskorisno čak i ako kažeš da si istinski vjernik. Kažeš da si voljan trpjeti i platiti cijenu te da si voljan posvećeno izvršavati svoju dužnost, ali ta je volja bezvrijedna. To je samo preduvjet mogućnosti primjenjivanja istine i pokoravanja Bogu, ali hoćeš li na kraju moći primjenjivati istinu ovisi o tome imaš li ljudskost. Ako tvoje srce trajno ne može obuzdati tvoje iskvarene naravi niti ih kontrolirati, a ti biraš štititi vlastite interese te umjesto pozitivnih biraš negativne stvari, onda to pokazuje da tvoja ljudskost ne voli istinu i da nema sposobnost kontroliranja tvoje iskvarene naravi. Oprostivo je da nisi imao sposobnost kontroliranja očitovanja svojih iskvarenih naravi dok nisi razumio istinu. Ali sada je drugačije. Godinama si slušao propovijedi o istini, a ipak i dalje ne možeš obuzdati svoje iskvarene naravi kako bi mogao praktično postupati prema načelima istine i donositi ispravne odluke kada se susretneš sa stvarima. Jasno vidiš zle ljude kako ometaju rad crkve, a ipak ne možeš ustati i obraniti interese Božje kuće. Ali kada netko naudi tvojim vlastitim interesima, možeš učiniti sve što je u tvojoj moći da ih obraniš. To je dovoljno da se dokaže da u tvojoj ljudskosti nema ni savjesti ni razuma koji bi te regulirali i obuzdavali tako da odabereš ispravan put i načela praktičnog postupanja. Ako činiš tako nerazumne stvari, a ipak i dalje tvrdiš da si čovjek, to pokazuje da tvoja savjest i razum više ne funkcioniraju. Ti onda nisi normalna osoba, jer u tvojoj ljudskosti nema ni savjesti ni razuma, niti postoji išta što bi ti omogućilo da donosiš ispravne odluke. Razumiješ? Neki ljudi kažu: „Sada sam mali rastom. Zbog svog obiteljskog okruženja i odgoja, samovoljan sam, popustljiv prema sebi i ponosan. Ali u stvarnom životu znam što su pozitivne, a što negativne stvari i znam što bih trebao, a što ne bih trebao činiti. Samo što, budući da sam mali rastom i nisam imao nekoga tko razumije istinu da me prosvijetli, nadzire i potiče, nisam primjenjivao istinu i počinio sam neke prijestupe pa se u sebi pomalo kajem.” U stvarnom životu takvi ljudi mogu koristiti svoju savjest za reguliranje svojeg vladanja i obuzdavanja sebe kako bi hodali ispravnim putem. To su ljudi koji se mogu spasiti. To je zato što mogu prihvatiti istinu, primijeniti nešto istine i zato što su se donekle promijenili. Samo što je njihov tempo napretka malo sporiji od prosjeka, a njihov rast nešto manji, ali se mijenjaju. Kao što neko sjeme brzo raste u dobroj zemlji, dok drugo raste sporije i s većim poteškoćama u pijesku ili pukotinama stijena; ali dok god u njemu ima života, ono će rasti. Isto je i s ljudima. Dok god njihova ljudskost posjeduje savjest i razum koje bi ljudi trebali imati, to dokazuje da oni imaju ljudski život – nakon što prihvate istinu, oni će se promijeniti. Čak i ako je promjena spora – za deset godina drugi puno napreduju, dok oni za dvadeset ili trideset godina samo malo – unatoč sporosti, oni se razvijaju u pozitivnom smjeru, mijenjaju se i njihov život neprestano raste. Koliko god brzo ili sporo rasla, takva osoba posjeduje kvalitetu ljudskosti. Međutim, postoji druga vrsta ljudi koja vjeruje u Boga dugi niz godina, ali nije ostvarila nikakav životni rast. Tko god razgovarao u zajedništvu o istini, oni osjećaju odbojnost i nisu voljni slušati. Kakvo god okruženje Bog postavi, oni ne tragaju za istinom niti iz toga mogu naučiti lekcije niti mogu zadobiti pozitivno usmjeravanje i pomoć. U svom srcu osjećaju odbojnost prema pozitivnim stvarima. Njihova narav i njihov način života u kojem rade što god žele nikada se nisu promijenili. Takvi su ljudi bez savjesti i razuma. Oni nisu ljudi – oni su neljudi. Dok to ovako objašnjavam, postaje li vam jasnije i razumljivije? (Da.)

Postoji još jedna vrsta ljudi: oni znaju da je vjerovanje u Boga dobro, ali ne razumiju što su pozitivne i negativne stvari; osim toga, nisu ni blizu tome da koriste svoju savjest kako bi upravljali svojim govorom i postupcima ili ih obuzdavali. Takve je ljude lakše razlučiti. Ni blizu nisu tome da vole pozitivne stvari niti se približavaju razumijevanju smisla stvari. Sve im je to smušeno. Ako ih pitaš što su pozitivne stvari, govorit će u smislu doktrina i reći da su pozitivne stvari sve ono što Bog govori i čini. Ono što govore zvuči prilično lijepo, ali kada se susretnu s raznim stvarima, ne mogu ih povezati s Božjim riječima niti ih razlučiti; njihov um postaje poput kaše, postaju smušeni i ništa im nije jasno. Ako ih pitaš koje su istine zadobili od svoje dugogodišnje vjere u Boga, oni će reći: „Bog ima suverenost nad svim stvarima, sve što On čini za čovjeka jest dobro i Bog voli čovjeka. Sotona se opire Bogu, a Sotona šteti čovjeku, progoni ga i zlostavlja.” Ako ih pitaš što su još zadobili, oni će reći: „Moramo dobro izvršavati svoju dužnost, više trpjeti i platiti veću cijenu.” Ako ih zatim pitaš koja načela treba slijediti u izvršavanju njihove dužnosti, oni će reći: „Trebamo slušati sve što nadređeni kažu i činiti sve što se od nas traži. Čak i ako je posao prljav i naporan, moramo ga dobro obaviti; ne smijemo prekidati ni ometati niti uzrokovati nevolje. Moramo činiti stvari koje su korisne svima i Božjoj kući.” Sve su te doktrine koje izgovaraju ispravne, u njima nema niti jedne pogrešne riječi. Međutim, kada se susretnu s raznim stvarima, ne otkrivaju ništa osim nekih iskrivljenih i glupih gledišta i, koliko god ih puta ispravio, oni se ne mogu promijeniti. Kakvi su to jadnici? (To su smušeni ljudi.) Jesu li smušeni ljudi ljudi? (Ne.) Što su smušeni ljudi? (Zvijeri.) Pristojna riječ je „životinja”, a kolokvijalni izraz je „zvijer”. Koliko god propovijedi poslušali, oni ne razumiju što je istina, što su pozitivne stvari niti što su negativne stvari. Koliko god puta učinili nešto čime se bune protiv Boga, oni u svom srcu toga nisu svjesni i još uvijek misle da su po prirodi dobrodušni i da imaju suosjećajno srce. Kada vide da netko pati, u srcu osjećaju bol i željeli bi da mogu patiti umjesto njega. Kada vide da netko nema što jesti ili odjenuti, žele mu dati svoju odjeću i hranu. Koliko god Božjih riječi koje razotkrivaju iskvarenost čovječanstva poslušali, oni i dalje misle da su vrlo dobri, bolji od bilo koga drugog. Koliko god pogrešnih stvari učinili, oni ne znaju gdje su pogriješili i nikada ne priznaju da imaju iskvarenu narav. Ako ih upitaš: „Jesi li ti iskvaren čovjek? Imaš li iskvarenu narav?” Oni će reći: „Da, imam. Svi su iskvareni, kako ne bih bio i ja? Govoriš gluposti!” Čak ti govore da si glup. Ali kada učine nešto pogrešno, ne priznaju to, nego čak prebacuju krivnju na druge. Što god pogrešno učinili, oni to ne priznaju i, koliko god ozbiljna bila nedjela koja počine, oni uvijek imaju izgovore i razloge da sebe opravdaju. Imaju li takvi ljudi imalo razuma? Jesu li to ljudi koji mogu razlučiti ispravno od pogrešnog? (Nemaju razuma niti mogu razlučiti ispravno od pogrešnog.) Čini se da se svaki dan jako trude, slušajući propovijedi i čitajući Božje riječi od jutra do mraka, ali ne mogu razumjeti niti jednu rečenicu istine, ne mogu učiniti niti jednu stvar koja je u skladu s istina-načelima i ne mogu izgovoriti niti jednu riječ koja je u skladu s istinom. A kamoli riječi koje su u skladu s istinom – ne mogu izgovoriti čak ni riječ koja je u skladu sa savješću i razumom ljudskosti; oni izgovaraju samo smušene i apsurdne riječi te iznose samo izvrnute argumente. Takvi su ljudi daleko od toga da imaju savjest i razum; oni su samo smušeni ljudi, prepuni izvrnutog rezoniranja. Nakon što su poslušali mnoge propovijedi, mogu izgovarati neke duhovne riječi. Kada ih čuješ kako izgovaraju duhovne riječi, smatraš da su prilično vješti i rječiti, ali kada je riječ o rješavanju stvari, otkrivaš da su i smušeni i apsurdni. Kada iznose izvrnute argumente, mogu te ostaviti bez teksta. Što znači „ostaviti te bez teksta”? To znači da ne možeš zamisliti da bi netko mogao reći tako apsurdne riječi ili da tako razmišlja, znači da ti je to jednostavno nezamislivo i da im na kraju možeš odgovoriti samo šutnjom, što je najbolji način da se nosiš s njima.

Ako je netko čovjek i posjeduje normalnu ljudskost, onda je ključno da može razlučivati ispravno od pogrešnog. Kada još nije dobio opskrbu Božjim riječima i ne razumije istinu, on može pomoću svoje savjesti i razuma shvatiti neke jednostavne pozitivne i negativne stvari. Kad se radi o nekim pozitivnim i negativnim stvarima s kojima se susreće u stvarnom životu, on ima određenu sposobnost razlučivanja i spoznaje. Može razlučivati o stvarima koje spadaju u osnovni ljudski zdrav razum, o zakonima ljudskog opstanka i o nekim ljudima, događajima i stvarima s kojima se često susreće. On ne živi smušeno, već ima sposobnost razlučivanja i spoznaje kad su u pitanju pozitivne i negativne stvari u ljudskom svijetu i, naravno, o tome ima i određena razmišljanja, gledišta i ispravne stavove. Nakon što navrše trideset godina, takvi se ljudi postupno susreću s raznim životnim pitanjima. Čak i ako nisu čitali Božje riječi niti primili opskrbu Božjim riječima, do svoje pedesete ili šezdesete godine oni mogu postupno razabrati što su pozitivne, a što negativne stvari, a zatim živjeti u skladu s onim pozitivnim stvarima koje mogu shvatiti te mogu slijediti neke od zakona pozitivnih stvari. Što se tiče nekih negativnih stvari, osim što ih mogu razlučiti, oni se mogu i iz dubine svog srca distancirati od njih. Kada nemaju izbora nego slijediti svjetske trendove ili neke filozofije za ovozemaljsko ophođenje i izreke koje kruže među ljudima, osjećaju da idu protiv svoje savjesti te da će ih savjest koriti. Iz dubine svog srca ne prihvaćaju takva gledišta; oni tako postupaju samo radi opstanka ili privremene koristi. Njihova prvotna namjera nije da čine te stvari nego je to izbor donesen protiv njihove volje. Nakon što takvi ljudi povjeruju u Boga, više ih zanima što točno Božje riječi kažu o raznim pitanjima, primjerice o ljudskom životu i opstanku, koje su točno Božje precizne izjave o teškim problemima u ljudskom životu i što točno Bog traži od ljudi kada se s njima suoče. Oni žude za odgovorima na ta pitanja. Kada ih dobiju, ne smatraju da je praktično postupanje u skladu s Božjim riječima preteško niti da se previše kosi s potrebama čovječanstva. Umjesto toga, smatraju da su samo te istine ispravan put, ono što bi ljudi trebali posjedovati i postići te obličje koje bi ljudi trebali imati u životu. Smatraju da takav način života doista može zadovoljiti potrebe njihove savjesti i ljudskosti te da samo živeći na taj način ne postupaju protiv svoje volje i da se samo tada mogu osjećati utemeljeno, radosno i mirno. Također smatraju da će samo tada ljudi imati nadu i biti voljni nastaviti živjeti te da se samo tada mogu osloboditi raznih zlih sila, raznih zlih trendova i ispraznog stanja u kojem čovječanstvo živi. Pod utjecajem svoje savjesti oni duboko u srcu vole razne izjave, učenja i opskrbe Božjim riječima i prihvaćaju ih iz dubine svoga srca. Imaju želju težiti zadobivanju istine. Štoviše, kako se Božje riječi sve više izražavaju, a opskrba Božjim riječima postaje sve praktičnija i podrobnija, njihova čežnja za istinom i za pozitivnim stvarima sve se više zadovoljava. Nije slučaj da što više slušaju, to postaju nemirniji, da im se više čini da je to previše podrobno ili da se osjećaju smušenije. Naprotiv, što više slušaju, to im stvari postaju jasnije te sve više osjećaju da mogu proniknuti u stvari i imati put. Osjećaju da je pred njima nada, da vide svjetlo te da imaju put za primjenjivanje istine i postizanje spasenja. U srcu se osjećaju sve utemeljenije i sve više osjećaju da je put vjere u Boga ispravan te da su cijena koju su platili, energija i cijelo srce koje su do sada svakodnevno ulagali u vjeru u Boga bili vrijedni i smisleni. To je potvrđeno u dubini njihova srca. Iako je njihova želja ispunjena i njihova čežnja za istinom donekle utažena, ljudi koji istinski žude za istinom donijet će odluku i napraviti planove, zahtijevajući od sebe da primjenjuju istinu i uđu u sve njezine aspekte, da u sebi primjenjuju Božje riječi, različita istina-načela i različite Božje zahtjeve, dopuštajući da Božje riječi postanu kriteriji za njihove postupke i njihovo vladanje u stvarnom životu te da postanu njihova život-stvarnost. U prošlosti, kada nisu razumjeli istinu, mogli su govoriti samo neke riječi i doktrine. Kada bi se susreli s raznim stvarima, o njima su imali samo jednostrano gledište, kao u paraboli o slijepcima i slonu; nisu mogli vidjeti bit problema niti su znali što učiniti. Mislili su da je život vrlo dosadan, bez ciljeva kojima bi težili i bez nade te su živjeli smušeno. Ali sada je drugačije. Sve jasnije izgovaraju Božje riječi, a i o istini razgovaraju u zajedništvu sve jasnije. Osjećaju da put postaje svjetliji i jasniji te da postoji put naprijed. Imaju Božje riječi koje slijede kao temelj za svaku riječ koju izgovore, svaku stvar koju učine i svaku vrstu osobe s kojom se susretnu. Osjećaju da su Božje riječi tako praktične i tako dobre te su potvrdili da je vjera u Boga ispravan put, da ona može dovesti do spasenja i da im vjera u Boga na ovaj način može omogućiti da prožive obličje čovjeka te da je to tako smisleno i vrijedno! Dok žude za istinama i primjenjuju ih, oni također neprestano ulaze u te istine te neprestano ubiru dobre plodove. Kako se čežnja i potreba njihove savjesti i ljudskosti za pozitivnim stvarima zadovoljavaju, tako se i njihov unutarnji život postupno mijenja. Iako često otkrivaju iskvarene naravi i bune se protiv Boga te često, pri susretu s raznim stvarima – unatoč sebi – postupaju u skladu sa svojim iskvarenim naravima, svojim tijelom i svojim glupim, pogrešnim razmišljanjima i gledištima, istovremeno se javlja i jedna dobra pojava: kada to čine, u savjesti često osjete nelagodu te smatraju da su njihove iskvarene naravi duboko ukorijenjene i da ih je teško promijeniti. Zatim, pod utjecajem svoje savjesti, često u svom srcu osjećaju prijekor, krivnju i žaljenje. Često razmišljaju o tome gdje su točno pogriješili i često se kaju. Sve su to učinci savjesti. Ako ljudi imaju savjest, imat će te osjećaje i ta očitovanja; ako ljudi imaju savjest, tako će živjeti, često razmišljajući o sebi, često se kajući i vraćajući na pravi put. Iako se često suočavaju s neuspjesima i preprekama, te se zbog činjenja zla često suočavaju s orezivanjem, sudom i grdnjom, budući da se često kaju i mijenjaju, njihov cilj težnje istini ostaje isti, i na kraju će imati dobar rezultat i dobru žetvu. Često osjećaju prijekor i krivnju, često mijenjaju smjer i kaju se. To je dobra pojava – pokazuje da su već na pravom putu i da će na kraju imati stvarne dobitke. Kao prvo, njihove iskvarene naravi donekle su ublažene, a njihovo se buntovništvo prema Bogu smanjilo. Prije, kada bi se susreli sa stvarima koje se nisu slagale s njihovim predodžbama, žalili bi se, ali sada se više ne žale i mogu tragati za istinom; oni znaju da je ophođenje s Bogom i Božjim djelom na temelju predodžbi i uobrazilja apsurdno, smiješno i neispravno. Osim toga, dok su prije postajali negativni kada bi se suočavali s poteškoćama, sada više nisu negativni; mogu se ispravno nositi s njima i pokoriti se Božjim orkestracijama i uređenjima. Iako ponekad mogu biti negativni, to ne utječe na izvršavanje njihove dužnosti i u izvršavanju svoje dužnosti postaju posvećeni. Njihova će im savjest reći da je takvo postupanje ispravno. Kada tako postupaju, imat će mir u srcu i neće imati osjećaj krivnje te će sve više osjećati da bi tako trebali postupati. Što više tako praktično postupaju, to više shvaćaju važnost traganja za istinom i primjenjivanja istine u svim stvarima te više osjećaju da bi trebali tragati za istinom i primjenjivati je u skladu s istina-načelima, da je taj put ispravan i da takvo praktično postupanje donosi dobitke. Kada ljudi imaju takve dobitke, oni otkrivaju da se njihov odnos s Bogom mijenja, da se život u njima mijenja i da njihove iskvarene naravi sve više gube moć, te da se smanjuju ropstvo i ograničenje koje im te naravi nameću nat; također otkrivaju da njihova želja za traganjem za istinom i njihova čežnja za njom jačaju te da se njihova snaga za primjenjivanje istine i nadvladavanje svojih iskvarenih naravi također povećava. Na taj način ljudi dobivaju određeni osjećaj – da postoji nada da će odbaciti iskvarene naravi i postići spasenje, da je put kojim hodaju ispravan i da je prihvaćanje istine, njezino primjenjivanje te pokoravanje istini ispravno. To je stav koji prema istini imaju ljudi koji posjeduju savjest i razum ljudskosti. To je očitovanje koje ljudi imaju dok postupno prihvaćaju istinu. To je najnormalnije očitovanje. Za one koji nemaju to očitovanje, njihova savjest ne može imati nikakvu regulatornu ulogu – čak ni to. Ako imaš savjest, ona će sigurno imati regulatornu ulogu. Ako tvoja savjest ne može imati regulatornu ulogu, onda ta tvoja savjest nije savjest – ti nemaš savjest. Ako ljudi imaju savjest, moći će razlučivati ispravno od pogrešnog, razlučivati pozitivne stvari od negativnih te će odabrati pozitivne stvari i napustiti negativne. Ako ljudi imaju savjest i mogu razlučivati ispravno od pogrešnog, odabrat će da prihvate istinu, primjenjuju je i pokore joj se te da postupaju u skladu s istina-načelima. Ako u određenoj prilici ne primijene istinu, njihova će ih savjest prekoriti, a ako je ni sljedeći put ne primijene, opet će osjetiti samoprijekor. Ako imaš osjećaj savjesti i razumiješ što je ispravno, a što pogrešno, onda, nakon što čuješ toliko istina, kada uzastopno budeš činio nešto loše, tvoja će te savjest još više koriti i optuživati, pa ćeš se moći pokoriti osjećaju svoje savjesti i ispravno odabrati. Neki ljudi kažu: „I mene moja savjest kori kada činim zlo, ali čak i nakon što me kori deset ili dvadeset godina, ja još uvijek ne želim odabrati primjenjivati istinu.” Onda ja kažem da ta tvoja savjest nije savjest. Kažeš da osjećaš prijekor svoje savjesti, ali toliko se godina nisi mogao vratiti na pravi put niti si se mogao pokajati, a tvoja takozvana savjest nije te uspjela navesti da odabereš pravi put. Onda tvoja savjest nije savjest i ti nemaš ljudskost. Ti kažeš: „Ja razlikujem ispravno od pogrešnog – kako možeš reći da nemam savjest?” To može značiti samo to da je tvoje srce previše nepopustljivo i da tvoja savjest više ne funkcionira. Ako uistinu posjeduješ savjest ljudskosti, kada činiš nešto loše i tvoja te savjest kori, tvoja će ljudskost imati sklonost prema pozitivnom, a tvoja će te savjest iznutra optuživati, govoreći: „Ovo je pogrešno, u ovome nema nimalo ljudskosti!” Ako te uvijek tako kori, kakva osoba moraš biti da to ne vidiš? Samo oni bez savjesti to ne vide. Ako uistinu imaš savjest, kada te tvoja savjest kori, možeš li i dalje biti nepopustljiv? Ako kažeš: „Kori me deset ili dvadeset godina i nisam osjetio ništa posebno”, onda nisi osoba sa savješću. Nije li tako? (Jest.) Nemaš savjest, a tvrdiš da imaš ljudskost – nije li to obmanjivanje ljudi? Ako imaš ljudskost, kako možeš ne imati savjest? Ako nemaš savjest, onda nemaš ljudskost. Znak da nemaš ljudskost je nerazumijevanje toga što su pozitivne, a što negativne stvari. Kažeš da imaš savjest, pa zašto onda nisi u stanju razlučivati ispravno od pogrešnog? Čuo si toliko propovijedi, pa zašto onda ne žudiš za tim da tragaš za istinom? Kažeš: „Moje srce želi tragati za istinom i želi primjenjivati istinu” – koje si onda istine primjenjivao? Gdje je dokaz? Ako tvoje srce voli istinu i želi tragati za njom, zašto onda ne primjenjuješ istinu? Ne obmanjuje li to ljude? Nije li to poput laži varalice? To je baš poput velikog crvenog zmaja koji stalno proglašava da sve čini s ciljem da služi narodu i da mu omogući da živi sretno, ali kada ljudi vjeruju u Boga i hodaju pravim putem, on ih mahnito uhićuje i progoni. Ne dopušta ljudima da slijede Boga, ne dopušta im da prihvate istinu niti da postignu spasenje – dopušta im samo da slijede Partiju i da slušaju njezine zapovijedi, što ih na kraju vodi u pakao i kaznu, a to velikog crvenog zmaja veseli. Dakle, jesu li riječi velikog crvenog zmaja da on „služi narodu” istinite ili lažne? Sotona uvijek govori da sve čini za dobrobit ljudi, ali ljude ne može opskrbiti istinom niti ih može usmjeriti na pravi put u životu. On ljudima samo usađuje hereze i zablude, navodeći ih da se prepuste razvratnom životu, da hodaju putem zla, da teže za slavom i dobitkom te da se međusobno bore i nanose si štetu, ne dopuštajući im da hodaju pravim putem i preotimajući ih od Boga. Na kraju, ljudi ostvare slavu i dobitak, ali njihovo su tijelo i njihov um potpuno uništeni; ispunjeni su Sotoninim herezama i zabludama, oni nemaju Boga u svom srcu i više ne vjeruju da je Bog stvorio čovječanstvo. Oni počinju nijekati Boga i postaju neprijateljski raspoloženi prema Njemu. Čini li to Sotona za dobrobit čovjeka? Ne šteti li to ljudima i ne uništava li ih? Ipak, ljudi koji nisu u stanju razlučivati ispravno od pogrešnog ne mogu prozrijeti te stvari.

Neki ljudi kažu: „Imam ljudskost i mogu razlučivati ispravno od pogrešnog i imam više savjesti od većine ljudi.” Onda se usporedi sa sadržajem o kojem se danas razgovaralo u zajedništvu i vidi imaš li savjest, možeš li prihvatiti istinu i primjenjivati je, osjećaš li kajanje i krivnju kada činiš nešto loše te jesi li se uistinu pokajao i promijenio. Ako nemaš ta očitovanja ulaska u život, to dokazuje da tvoja savjest ne funkcionira unatoč tome što si godinama slušao propovijedi otkako si počeo vjerovati u Boga. Što stoji u pozadini nefunkcioniranja tvoje savjesti? Postoji samo jedan razlog koji može objasniti taj problem: ti si osoba bez savjesti. Neki ljudi kažu: „Iako nemam ulazak u život, razumijem sve istine.” Ako razumiješ istinu, zašto je ne primjenjuješ? Zašto nisi imao nikakav ulazak? Kako to da se čak ni sada tvoj unutarnji život još uvijek nije promijenio? Razumiješ istinu, ali je ne primjenjuješ – gdje je tvoja savjest? Neki ljudi čak tvrde: „Toliko godina vjerujem u Boga. Da nemam savjest, bih li mogao toliko toga ostaviti, toliko propatiti i platiti tako veliku cijenu? Bih li voljno izvršavao svoju dužnost?” Ako imaš savjest, kakav je onda učinak imala nakon što si čuo toliko istina? Može li te obuzdati tako da postupaš u skladu s istina-načelima? Može li upravljati tvojim ponašanjem i mislima? Toliko si godina slušao propovijedi, možeš iznositi mnoge doktrine, toliko si propatio i platio tako veliku cijenu – zašto onda tvoja savjest nema ulogu u upravljanju tvojim ponašanjem, navodeći te da postupaš u skladu s načelima i sprječavajući te da ih kršiš? Ako imaš toliko savjesti i ljudskosti, i shvatio si toliko istina, zašto ih ne možeš primijeniti? Kako možeš otvoreno kršiti načela i otvoreno ometati crkveni rad? Ako imaš savjest, je li se tvoj unutarnji život promijenio nakon što si toliko godina izvršavao svoju dužnost? Nisi se promijenio i nemaš nikakav ulazak u istinu; to pokazuje da nemaš savjest. Neki ljudi kažu: „Bih li mogao izvršavati svoju dužnost da nemam savjest?” Ti ne izvršavaš svoju dužnost; ti službuješ. Za službovanje nije potrebna savjest; dovoljno je uložiti malo truda. To precizno potvrđuje izreku: ljudi koji službuju nemaju savjest; oni ne teže ulasku u život niti istini te samo nastoje službovati i voljni su uložiti trud. Koje su karakteristike službovanja? Spremnost na trpljenje teškoća i plaćanje cijene, traženje svoje radosti, osjećaja važnosti i vrijednosti u trpljenju teškoća i plaćanju cijene, pokušaj zadovoljenja svoje želje za blagoslovima i svoje ambicije da se sklapaju pogodbe s Bogom te pokušaj da se steknu blagoslovi u zamjenu za svoju patnju i žrtvu. Ako ih zamoliš da ulože trud u posao, trpe teškoće i plate cijenu, za to su puni poleta; ali ako ih zamoliš da postupaju u skladu s načelima i da primjenjuju istinu, postaju bezvoljni, zbunjeni i ne znaju kako praktično postupati. Neki čak osjećaju da su dovedeni u težak položaj, misleći: „U redu je ako me zamoliš da uložim trud, trpim teškoće i platim cijenu. Mogu podnijeti bilo kakve teškoće i neću se žaliti koliko god bio umoran. Ali tražiti od mene da postupam u skladu s načelima – zar mi time ne otežavaš stvari? Već je prilično dobro to što mogu uložiti trud, trpjeti teškoće i platiti cijenu bez prigovora – zašto još zahtijevaš da postupam u skladu s načelima? Tvoji su zahtjevi prema ljudima previsoki! Pusti ljude da rade kako žele; dok god se posao obavi, to je dovoljno dobro. Ako nije dobro obavljen, s vremenom se može ispraviti!” Oni su samo voljni službovati i vrlo su energični kada službuju, ali postaju bezvoljni kada se radi o primjenjivanju istine, a još su zbunjeniji kada je riječ o ulasku u život. Ipak, i dalje misle da su dobri ljudi. Često kažu: „Ja sam osoba sa savješću i dobar sam. Ulažem svu svoju energiju u izvršavanje dužnosti i nikada se ne suzdržavam. Mogu ostaviti svoju obitelj i karijeru da bih se dao za Boga. Otkud mi tolika motivacija? Ja sam prirodno dobra osoba!” Zapravo, oni ne razumiju nikakvu istinu, a kamoli da postupaju u skladu s istina-načelima. Znaju samo koristiti sirovu snagu, a ipak i dalje misle da su dobri. Čak ni u ovoj fazi nemaju nikakav osjećaj u svojoj savjesti i razumu. Da uistinu imaš savjest, kako bi mogao iznositi takve izvrnute argumente? Kako bi mogao da nemaš čisto razumijevanje istine? Da imaš savjest i ljudskost, kako bi mogao da ne slušaš pažljivo Božje riječi, kriterije koje Bog traži od ljudi i načela koja treba slijediti u svemu što činiš? Ako slušaš, ali ne razumiješ i otupio si na istinu, tada si osoba bez savjesti i ljudskosti. Misliš li da svoj puki trud možeš zamijeniti za istinu i život, za spasenje? To je nemoguće; taj put ne funkcionira. Čak i ako si voljan uložiti trud, iskreno naporno raditi i ako možeš malo propatiti te ako si u očima ljudi donekle posvećen, još uvijek je teško reći možeš li biti posvećen do kraja. Tko zna kad će se tvoja zvjerska narav rasplamsati pa ćeš izazvati nevolje, prekide i ometanja, a tada ćeš morati biti uklonjen. Nije li nedavno nekoliko ljudi uklonjeno iz crkve? Takvi ljudi govore vrlo dopadljive riječi i svatko tko ih čuje misli da razumiju istinu, ali oni jednostavno ne primjenjuju istinu. Govore lijepe stvari, ali ne rade stvaran posao. Ne samo da se suprotstavljaju ljudima, već se suprotstavljaju i Božjoj kući. Nije li to opiranje Bogu? Može li ih Božja kuća primiti? Ako su voljni izvršavati svoju dužnost, trebali bi to činiti poslušno i po pravilima, ali oni to ne čine. Pokušavaju biti glavni i držati moć i čak uzrokuju ometanja i uništavaju. Do koje mjere uzrokuju ometanja? Čak i kada Ja nešto radim, oni se pokušavaju miješati, kritizirati ovo i ono te remete i ometaju. Pokušavaju ometati Moje postupke – bih li mogao njima pokazati milost? Da ti samo ometaš Moj osobni život, mogao bih te ostaviti po strani i ignorirati, ali Ja obavljam posao u Božjoj kući, obavljam stvaran posao za Božji izabrani narod, a ti ga i dalje pokušavaš ometati i potkopavati. U čemu je ovdje problem? Što treba učiniti s takvom osobom? (Treba je ukloniti.) Božja kuća ima načela za postupanje s ljudima i takve ljude treba ukloniti. Neki ljudi kažu: „Učinjena mi je nepravda! Nisam znao da Te ovo vrijeđa. Nisam znao da je ovo prkošenje Višnjem i Bogu. Nisam to učinio namjerno.” Činjenica da si mogao učiniti takvo što pokazuje da si to učinio namjerno. Koliko si godina slušao propovijedi? Imaš li savjest – imaš li ljudskost? Da si čovjek, da imaš ljudskost i da posjeduješ savjest i razum, ne bi činio takve stvari, bilo namjerno ili ne. Ja obavljam posao, a oni ga namjerno ometaju i pokušavaju potkopati. Jesu li oni uopće ljudi? Nisu li oni đavli? Ako ljudi uistinu imaju savjest i razum te uistinu imaju ljudskost, čak i ako obična osoba nešto radi, sve dok je to korisno za crkveni rad i za braću i sestre, oni znaju da bi to trebali podržati, a ne potkopavati, a kamoli ako se radi o nečemu čime se Ja osobno bavim. Ipak, oni ustraju u izazivanju ometanja i pokušavaju to sabotirati, i nitko ih ne može zaustaviti. Postali su pravi pravcati đavli, zar ne? Ja kažem da je zlodjelo takvih likova ozbiljno – ne smijemo biti popustljivi prema njima; Božja kuća ima načela za postupanje s ljudima i s njima treba postupiti tako da ih se ukloni. Je li ovo prikladan način postupanja s njima? (Jest.) Ako svoje osobne sklonosti slijede samo u svakodnevnom životu, to je prihvatljivo. Na primjer, Ja bih mogao reći: „Volim jesti rezance”, na što oni odgovaraju: „Ne volim jesti rezance. Kada budem kuhao, napravit ću rezance za Tebe, a sebi ću napraviti rižu.” Ta stvar ne uključuje crkveni rad niti uključuje ikakva istina-načela, a još manje uključuje nečiju ljudskost ili savjest. U ovom je slučaju u redu ako slijediš svoje osobne sklonosti, ali kada se radi o stvarima koje uključuju crkveni rad, to nije prihvatljivo. Ako nepromišljeno činiš zlodjela i izazivaš prekide i ometanja, kršiš upravne odluke. Kakva osoba može drsko kršiti upravne odluke? Kakva osoba može otvoreno prkositi istini i Božjoj kući? (Đavli.) Ti nepromišljeni smušeni ljudi i zvijeri tako mogu prkositi i ometati, a đavli su za to još sposobniji. Bez obzira na to što Božja kuća čini, đavli je uvijek pokušavaju ometati – izazivaju ometanja kao da su opsjednuti, nimalo ne mareći za posljedice. Mogu do te mjere ometati, a da toga nisu svjesni, i dalje smatrajući da nisu izazvali ometanja, da su potpuno nevini, pa se čak i brane. S takvim ljudima nema potrebe ni o čemu razgovarati u zajedništvu; ispravno je samo ih ukloniti. Ljudi poput ovih, koji nemaju savjest ni razum ljudskosti, pravi su pravcati đavli; nikada se neće promijeniti. Od tebe se ne traži da tragaš za istinom, niti se od tebe traži da u svemu primjenjuješ istinu, ali u najmanju ruku moraš znati pridržavati se pravila. Ako čak ni pravila ne razumiješ, ako ne razumiješ upravne odluke Božje kuće i ne znaš kada ih kršiš, imaš li ti onda ljudskost? Nemaš ljudskost; ti si đavao. Kada đavli čine zlo, oni si ne mogu pomoći. Njihovo opiranje Bogu, njihov sud o Bogu i njihovo huljenje na Boga prirodno razotkrivaju njihove naravi. Bez da ih itko huška ili indoktrinira, oni prirodno mogu na ovaj način činiti zlo. To je zato što njima upravlja njihova đavolja priroda.

Danas smo razgovarali u zajedništvu o pitanju razlučivanja ispravnog od pogrešnog, što je dio ljudske savjesti i razuma. Vidiš li sada taj aspekt jasno kroz ovaj razgovor? Istinski čovjek ima savjest i može razlučivati ispravno od pogrešnog; njegova savjest funkcionira. S kojim god se ljudima, događajima ili stvarima susreće i koja god se pitanja pojave, njegova je savjest, u najmanju ruku, prva linija obrane. S jedne strane, tvoja će ti savjest pomoći da donosiš sudove o tome koje su stvari pozitivne, a koje negativne i da ih razlučuješ; s druge strane, može ti pomoći da provjeriš i ispitaš put pred sobom kako se ne bi spustio ispod minimalnih mjerila vladanja i na kraju će ti pomoći da odvagneš i odabereš pravi put. Naravno, ljudi koji razumiju istinu ili koji dugi niz godina vjeruju u Boga i imaju temelj u svojoj vjeri, pod utjecajem svoje savjesti, na kraju će odabrati pozitivne stvari te će odabrati da tragaju za istinom i da je prihvate. Stoga, savjest ima vodeću ulogu unutar ljudskosti; ona usmjerava ljude prema pravom putu i navodi ih da biraju pozitivne stvari. Ako osoba nema savjest, onda se podrazumijeva da ne samo da neće biti sposobna odabrati pozitivne stvari i pravi put, već u ničemu što čini njezina je savjest neće imati nimalo obuzdavati niti regulirati. Takva je osoba u velikoj opasnosti; vrlo je vjerojatno da će činiti zlo i opirati se Bogu. Ako je ona reinkarnacija životinje, mogla bi činiti stvari koje čine zli demoni, a ljudi koji su zli demoni i đavli mogu činiti još veća zla, što je vrlo zastrašujuće. Dakle, vrlo je važno imati savjest. Je li to jasno? (Jest.) Ako osoba nema savjest koja regulira njezino ponašanje i usmjerava je na pravi put, onda će put koji odabere neizbježno biti pogrešan, a ono što čini bit će negativne stvari – posljedice će biti nezamislive. Ako može drsko kršiti istinu i zakone razvoja stvari, a također nepromišljeno huliti na istinu i svo djelo koje Bog čini i osuđivati ih, čak se i otvoreno opirati Bogu i kršiti Božje upravne odluke te odvažno proklinjati i osuđivati Boga te huliti na Njega, onda je ista kao đavli i Sotona. Ona može počiniti svako zlo koje čine đavli i Sotona, činiti sve stvari koje oni čine te izgovarati sve laži, hereze i izvrnute argumente koje izgovaraju đavli i Sotona. Ti su ljudi pravi pravcati đavli i Sotone.

Što ste razumjeli iz današnjeg razgovora u zajedništvu? (Razumio sam da ljudi s ljudskošću posjeduju savjest i razum te da mogu razlučivati ispravno od pogrešnog. Što se tiče razlučivanja ispravnog od pogrešnog, Bog je, koristeći različite primjere, s krajnjom jasnoćom objasnio što su pozitivne, a što negativne stvari, tako da kada se susretnemo s nečim, možemo donijeti točne sudove i istovremeno imati ispravna gledišta u pozadini svoje težnje – trebali bismo žudjeti za pozitivnim stvarima i težiti im, a mrziti i odbacivati negativne stvari.) Savjest i razum unutar ljudskosti najosnovniji su uvjeti da bi osoba postigla spasenje. Ako imaš ta dva osnovna uvjeta, ali ne težiš istini niti primjenjuješ ono malo istine što razumiješ te na kraju ne možeš postići pokornost istini, onda i dalje nećeš moći postići spasenje. Savjest i razum samo su osnovni uvjeti za spasenje; što se tiče puta kojim hodaš, to ovisi o tvojem izboru. Ako si osoba koja uistinu ima savjest i razum, imat ćeš priliku, pod regulacijom svoje savjesti, odabrati da kreneš putem težnje istini. Ako te tvoja savjest regulira i usmjerava da odabereš pravi put, ali nisi voljan trpjeti i platiti cijenu, nisi voljan pobuniti se protiv tijela i odreći se stvari povezanih s tjelesnim interesima i nisi krenuo putem težnje istini, onda i dalje nećeš imati nade da ćeš steći spasenje. Nada u stjecanje spasenja, s jedne strane, izravno je povezana sa savješću tvoje ljudskosti; s druge strane, izravno je povezana i s cijenom koju možeš platiti u težnji istini te s tvojom odlučnošću i željom da primjenjuješ istinu. Savjest ti pruža samo osnovni uvjet da budeš spašen, a stvara i mnoge prilike da primjenjuješ istinu, dajući ti priliku da kreneš pravim putem pod regulacijom svoje savjesti. To jest, tvoja će mogućnost da kreneš pravim putem biti relativno velika, a i tvoja će nada u stjecanje spasenja biti relativno velika, više od pedeset posto – međutim, to neće biti zajamčeno. Stoga, čak i ako smatraš da imaš savjest i ljudskost, nemoj zbog toga biti zadovoljan sam sobom, misleći da to što imaš savjest i razum znači da si dobra osoba i da možeš postići spasenje, da je to gotova stvar. Ako tako misliš, onda ti moram reći da u tvojem razumijevanju toga postoje odstupanja. Ako posjeduješ savjest i imaš ljudskost, to samo potvrđuje da si netko koga je Bog izabrao i pozvao. Međutim, najvažniji odlučujući čimbenik u tome možeš li na kraju postići spasenje leži u tvojoj vlastitoj težnji. Čak i ako je tvoja savjest obično aktivna, često regulira tvoje ponašanje i regulira tebe da odabereš pravi put, ako često kršiš svoju savjest i ne odabireš pravi put te ne odabireš primjenjivati istinu, već umjesto toga često štitiš svoje osobne interese, svoj osobni ugled i ponos te često razmatraš svoje osobne izglede, ambicije i želje, onda će tvoja nada u konačno postizanje spasenja biti vrlo mala – uništit ćeš je malo po malo. To bi bilo vrlo tragično. Razumiješ li? (Da.) U redu, to je sve za naš današnji razgovor u zajedništvu. Doviđenja!

9. ožujka 2024.