Kako težiti istini (31)

Prošli smo put razgovarali u zajedništvu o otpuštanju vlastitih predodžbi i uobrazilja o utjelovljenom Bogu, što je obuhvaćeno temom „Kako težiti istini”, zar ne? (Da.) S tim u vezi, razgovarali smo o temi „ne spominjati utjelovljenog Boga u istom dahu s iskvarenim čovječanstvom”, a unutar te teme razgovarali smo o tome kako utjelovljeni Bog gleda na patnju, što uključuje neka razmišljanja, gledišta i mišljenja o patnji. Razgovor u zajedništvu o tome kako bi trebalo gledati na patnju pruža ljudima ispravna razmišljanja i gledišta o patnji, omogućujući im da ispravno shvate patnju i ispravno joj pristupe. To jest, moraš podnijeti patnju koju bi trebao podnijeti; ako podnosiš patnju koju ne bi trebao podnijeti, ili koja je besmislena, Bog to neće upamtiti. Ako je to patnja koju bi trebao podnijeti, i podnošenje te patnje je nešto što bi trebao učiniti, onda joj moraš ispravno pristupiti, prihvatiti je od Boga i imati stav pokornosti; ne bi se trebao žaliti i ne bi je trebao odbiti ni izbjegavati, već je ispravno shvatiti. Ispravno shvatiti patnju znači ispravno gledati na smisao patnje, vrijednost patnje, kao i na ono što bi trebalo postići i što bi trebalo zadobiti nakon što čovjek podnese patnju. Ukratko, patnja je nešto što svatko mora iskusiti; svi ljudi koji žive u tijelu moraju patiti. Bilo da težiš dobrom životu, ostvarenju svojih težnji ili u svojoj vjeri u Boga težiš istini kako bi postigao spasenje, patnja je nešto što ljudi moraju iskusiti i nešto čemu bi ljudi trebali ispravno pristupiti. Ljudi moraju ispravno gledati na pitanje patnje i ispravno ga shvatiti. Ako je to patnja koju bi netko trebao podnijeti, trebao bi je prihvatiti i pokoriti se, i ne bi se trebao žaliti, ne bi je trebao odbiti i ne bi je trebao izbjegavati. Istodobno, usred patnje mora tragati za istinom i tragati za Božjim nakanama. Naravno, još je bolje ako u procesu patnje možeš spoznati vlastitu iskvarenost i buntovništvo, te spoznati vlastite nedostatke i mane, i spoznati koje istine i načela vladanja ti Bog omogućuje da iskusiš, uvidiš i zadobiješ u ovom okruženju ili ovoj poteškoći. Ukratko, patnja je nešto što bi svatko trebao iskusiti i što bi svatko trebao prihvatiti. Naravno, također smo razgovarali u zajedništvu o tome da, ako je patnja koju netko podnosi nužna i vrijedna, ako je Bog odobrava i ako je to patnja koju bi ljudi trebali podnijeti, onda ta patnja uključuje primjenu istine. Ako patnja koju netko podnosi nema nikakve veze s primjenom istine, ako je to patnja koju je stvorio čovjek ili patnja kojoj netko teži iz ljudske volje, onda to nije patnja koju mi zagovaramo. Stvaranje poteškoća i nevolja, stvaranje problema, a zatim namjerno nastojanje da ih se iskusi – sve je to nepotrebno i suvišno. Nadalje, patnja koju ljudi podnose kako bi zadovoljili vlastite ambicije i želje, kako bi zadovoljili svoju glad za statusom, ili kako bi zadovoljili svoje sebične želje, također je nepotrebna. Priroda podnošenja ovakve vrste patnje razlikuje se od prirode istinske patnje, patnje koju čovjek podnosi kako bi zadobio istinu i ostvario istinske dobitke. Razgovarali smo o ovom aspektu, zar ne? (Da.) Kako vi sada gledate na pitanje patnje? (Prije sam u srcu imao mnoga iskrivljena gledišta i shvaćanja u vezi s patnjom, vjerujući da će, kada je riječ o vršenju moje dužnosti, bez obzira na to kako patio i bez obzira na to kakvu patnju podnosio, Bog to prihvatiti i odobriti. Tek nakon što je Bog besjedio o tome kakvu patnju Bog odobrava i kakva je patnja koju netko podnosi radi primjene istine, počeo sam razlučivati vlastita pogrešna gledišta o stvarima. I tek sam tada počeo promišljati o tome kako pristupam patnji te koja je od patnji koje sada podnosim usiljena i suvišna, koju patnju podnosim radi svojih sebičnih želja, osobne slave, dobitka i statusa, ili ambicija i želja, a koju patnju bih trebao podnijeti i ne bih je smio odbiti. Na primjer, patnja koju podnosim radi razumijevanja istine i primjene istine, patnja koju podnosim kako bih svjedočilo za Boga, patnja koju podnosim kako bih dobro vršio svoju dužnost i udovoljio Bogu, te patnja koju podnosim radi preobrazbe naravi – ovu vrstu patnje moram podnijeti, a ono što čovjek zadobiva nakon podnošenja te patnje jest istina. Tek nakon što je Bog besjedio o ovome, shvatio sam da moram ispravno shvatiti pitanje patnje i da ne bih trebao osjećati otpor prema patnji koju bih trebao podnijeti, već je prihvatiti i pokoriti se, stremeći naprijed malo po malo. Nadam se da ću jednog dana moći doći do točke da se molim Bogu kao što je to činio Petar, želeći da me Božja grdnja i sud ne napuste, i da budem u stanju prihvatiti patnju suda i grdnje, te kušnji i oplemenjivanja, kako bih mogao imati istinski ulazak u život.) Moraš ispravno pristupiti pitanju patnje i moraš imati čisto shvaćanje o tome. Ukratko, kada se radi o patnji koju ne bi trebao podnijeti, nemoj stvarati teškoće niti stvarati razne vrste prepreka kako bi sebi otežao stvari. Otežavati sebi stvari je protivno ljudskoj prirodi, a također je neracionalno. Što je najvažnije, kako god sebi otežavao stvari – bilo da se radi o prevladavanju vlastitih problema ili o stvaranju nevolja kako bi sebi otežao stvari – ono što ćeš na kraju zadobiti bit će u najboljem slučaju zadovoljenje tvojih osobnih ambicija i želja, ili tvoje vlastito emocionalno zadovoljstvo, ali nećeš istinski zadobiti istina-stvarnost. Ako podnosiš patnju u cilju očuvanja pozitivnih stvari, očuvanja pravde i očuvanja interesa Božje kuće, i podnosiš patnju kako bi bio posvećen, kako bi ispunio svoje odgovornosti i došao do točke pokoravanja Bogu i udovoljavanja Bogu, onda je podnošenje takve patnje vrijedno i smisleno; to je patnja koju bi trebalo podnijeti. Ako podnosiš patnju u svrhu očuvanja vlastitog ponosa, statusa i ugleda, zadovoljavanja tvojih sebičnih želja i vlastitih ambicija, te stjecanja statusa i velikog ugleda među ljudima, a pritom ne uspijevaš očuvati interese Božje kuće niti očuvati pozitivne stvari, i ne podnosiš patnju kako bi ispunio svoje odgovornosti, a kamoli kako bi došao do točke posvećenosti i do točke udovoljavanja Bogu, onda je sva takva patnja nepotrebna i bezvrijedna. Čak i ako podnosiš takvu patnju, činiš to uzalud. Trebao bi izbjegavati takvu patnju što je više moguće. Kako je možeš izbjeći? Je li to lako učiniti? (Najprije bismo trebali prihvatiti ispravna gledišta o patnji, koja dolaze od Boga, a zatim ih malo po malo uspoređivati sa samim sobom u svojim iskustvima. Kada shvatimo da je takva patnja bez vrijednosti, više nećemo podnositi takvu besmislenu patnju.)

Neke crkve nalaze se u područjima gdje su životni uvjeti teški. Uvjeti prehrane i smještaja su loši, pa je teško čak i dobiti čašu čiste vode, ali od tebe se traži da tamo vršiš svoju dužnost – što bi trebalo učiniti u ovoj situaciji? Pretpostavimo da u sebi pomisliš: „Patnja koja dolazi s ovim vanjskim uvjetima nije ono što bih trebao podnijeti. Rođen sam da obavljam crkveni rad; ja sam vođa i uvjeti koje imam trebali bi biti bolji od onih koje dobivaju obični ljudi. Životni uvjeti ovdje su preteški, što utječe na moje raspoloženje i sprječava me da dobro obavljam svoj rad. To nije prihvatljivo. Ovo surovo okruženje nije prikladno za vršenje moje dužnosti. Moram se premjestiti na mjesto s prekrasnim krajolikom i ugodnim okruženjem kako bih vršio svoju dužnost. Također moram imati dobar dom za ugošćavanje, gdje je hrana ukusna i mogu udobno spavati, gdje postoji klima-uređaj u zatvorenom prostoru, a vani su lijepi krajolici i mjesta za šetnju. Takvo mjesto prikladno za vršenje moje dužnosti.” I stoga, odlučuješ napustiti to surovo mjesto i pronaći neko s lijepim okruženjem kako bi vršio svoju dužnost. Kakvo je to postupanje? (Nije dobro.) Neki ljudi kažu: „Nisi li Ti rekao da ne stvaramo sami sebi nevolje? Dolazak u ovo siromašno, surovo okruženje gdje su hrana i smještaj loši – ne znači li to navlačiti nevolju na sebe i navlačiti patnju na sebe? Budući da je to traženje patnje i traženje nevolje te stvaranje prepreka radu, trebao bih pronaći mjesto na kojem nema nevolja.” Je li prihvatljivo tako postupati? (Ne.) Recite Mi, postoji li itko tko tako shvaća stvari? (Da.) Je li ispravno tako shvaćati stvari? (Ne, takvo je shvaćanje pomalo iskrivljeno.) Dakle, kada se susretnete s ovakvim okruženjem teškoća, gdje su uvjeti prehrane i smještaja loši, hrana i piće nehigijenski, gdje uvijek lete muhe, komarci i svakojake bube, spavate na tvrdom drvenom krevetu, poplun je vlažan i prljav, ne možete se dobro naspavati, nema mirnog mjesta za održavanje okupljanja, okruženje je nesigurno, a povrh toga, Sotonin režim tamo provodi progon i hajke – ne biste li rekli da ste u takvom okruženju osuđeni na podnošenje mnogo patnje? (Da.) Ali na tom mjestu postoji crkva i ima posla koji treba obaviti, pa što bi trebao učiniti? Bi li podnio tu patnju ili ne? (Moramo je podnijeti.) Na razini doktrine, ljudi to mogu prihvatiti i znati da moraju podnijeti tu patnju, ali zašto je moraju podnijeti? (Zato što to zahtijeva crkveni rad, kao i naša dužnost, ta se patnja mora podnijeti.) To je rad koji bi trebao obaviti i to je odgovornost koju bi trebao ispuniti. U tom slučaju, postavlja se pitanje jesi li posvećen u vršenju svoje dužnosti. Ne možeš razmatrati je li okruženje udobno, niti možeš postupati na temelju toga osjeća li se tvoje tijelo ugodno ili trpi bol; ne možeš se voditi tim osjećajima. Moraš pokušati na svaki mogući način prevladati razne poteškoće kako bi ispunio svoje odgovornosti i dužnost. Neki ljudi kažu: „Ja osobno neću ići. Naći ću nekog prikladnog da ode i obavi taj rad te podnese tu patnju. Čuvat ću svoju energiju za neki drugi važan posao i neću morati podnositi tu besmislenu patnju.” Je li takvo shvaćanje ispravno? (Nije. Ako je izvjesno da je to mjesto kamo bih trebao ići i da tamo postoji rad koji bih trebao obaviti, ali iz straha od patnje organiziram da to učini netko drugi, to znači izvlačiti se i zabušavati.) Ako je izvjesno da je to mjesto kamo bi trebao ići i da tamo postoji rad koji bi trebao obaviti, dužnost koju bi trebao vršiti i problemi koje bi trebao riješiti, a ti ipak ne odeš i umjesto toga smišljaš svakojake izgovore i razloge da organiziraš da netko drugi ode, to ne znači biti posvećen, i to je izbjegavanje i odbijanje teškoća. Najosnovniji razlog zbog kojeg bi organizirao da netko drugi ode nije taj što bi ti bilo nezgodno ići, niti to što je odlazak za tebe stvar izbora, već to što je okruženje tamo loše i životni uvjeti su teški, a ti se bojiš podnošenja patnje – to je razlog zašto nisi voljan ići. Ako imaš takav način razmišljanja i takvu namjeru, to je nedostatak posvećenosti, i to je izbjegavanje patnje i odbijanje podnošenja patnje. Moraš prihvatiti patnju koju bi trebao podnijeti – bez obzira na to koliko poteškoća ima, ne možeš se iuvlačiti; bez obzira na to koliko opasnosti ima, moraš se suočiti s njom; pa čak i ako se tamo događa nekakva nesreća, moraš ići, ne možeš to izbjeći i moraš se izravno suočiti s poteškoćama. To se zove biti posvećen. Pretpostavimo da, iako znaš da će odlazak tamo uzrokovati patnju tvom tijelu i da će biti opasnosti, ti to ne odbijaš niti se izvlačiš, pa čak možeš hrabro prkositi opasnosti i prevladati poteškoće kako bi bio u prvim redovima, zbog crkvenog rada i radi dobrog vršenja svoje dužnosti. To se zove posvećenost, to se zove ispunjavanje svojih odgovornosti i to se zove vođenje računa o Božjim nakanama. Sposobnost da se ostane postojan u svom svjedočanstvu u okruženju teškoća jest ono što ljudi moraju postići, a to je i primjena koju bi ljudi trebali imati, zar ne? (Da.) Kada se susretneš s ovakvom situacijom, moraš je tako shvatiti i tako primjenjivati.

Ako odeš negdje vršiti svoju dužnost, a životni uvjeti tamo su dobri, okruženje je lijepo, hrana je dobra – za gotovo svaki obrok možeš jesti meso – i smještaj ti je također udoban, s grijanjem zimi i klimom ljeti, i svi su uvjeti prilično dobri, kako bi trebao pristupiti ovakvom radnom okruženju kada se s njim susretneš? Neki ljudi kažu: „Raditi u ovakvom okruženju doista je ugodno. Ako obavljam rad na ovom mjestu, prepuštam li se udobnosti? Nisam posvećen svojoj dužnosti, zar ne? Nije li to pogrešno?” Ako se susretneš s okruženjem s ovako dobrim životnim uvjetima, kako to shvaćaš? (Prvo, moram utvrditi je li to potrebno za crkveni rad. Ako posao zahtijeva da vršim svoju dužnost na ovom mjestu, trebao bih ispravno pristupiti ovom okruženju, ne prepuštati se udobnosti i ne usredotočiti se na to da dobro jedem ili da se lijepo oblačim, već se umjesto toga usredotočiti na to da dobro vršim svoju dužnost; samo to znači biti netko sa savješću i razumom. Ali ako posao ne zahtijeva da tamo vršim svoju dužnost, a ja namjerno odaberem mjesto s dobrim životnim uvjetima radi većeg tjelesnog užitka, onda je to prepuštanje udobnosti.) Čak i ako si u okruženju s dobrim životnim uvjetima, ne bi smio dopustiti da te to spriječi u dobrom vršenju tvoje dužnosti. Ne bi se trebao prepuštati takvom životnom okruženju; samo radi ono što bi trebao raditi i vrši svoju dužnost onako kako bi se trebala vršiti. Ako se obitelj koja ugošćuje posebno brine o tebi zato što si vođa ili djelatnik, dajući ti dobru hranu i lijepe stvari za korištenje te ti pružaju posebnu brigu i poseban odnos, a ti misliš: „Moram to prihvatiti od Boga. To je Božja milost prema meni i to je ono u čemu bih trebao uživati, pa ću jednostavno uživati u tome. Ne mogu to odbiti”, pogrešno je tako razmišljati. Zapravo, način na koji se obitelj koja ugošćuje odnosi prema tebi i brine o tebi mnogo je bolji od onoga kako postupaju kada ugošćuju običnu braću i sestre; to je već daleko premašilo standarde i načela ugošćivanja. Dakle, kako bi trebao pristupiti ovoj situaciji? (Moram naučiti odbiti.) Kako bi trebao odbiti? (Prvo, trebao bih s obitelji koja ugošćuje jasno razgovarati u zajedništvu o načelima ugošćivanja, govoreći im da ne bi trebali pružati posebnu brigu vođama i djelatnicima samo zato što imaju status, jer to lako dovodi do toga da se vođe i djelatnici prepuste udobnosti. Također, ja osobno moram naučiti odbiti ih, ne uživajući u tom posebnom odnosu. Svoje bih odbijanje trebao pokazati svojim stvarnim vladanjem i svojim postupcima.) Trebaš li to onda prihvatiti od Boga? (Ne.) Ti sâm moraš znati kako razlučiti situacije i znati kako se u skladu s tim odnositi prema njima. Neki ljudi kažu: „Obitelj koja ugošćuje jednostavno ovako živi. Ako odbijem, ne znači li to odbijanje Božje milosti? Nije li to traženje nevolje? Vođe i djelatnici trebali bi uživati u dobrim uvjetima ugošćivanja dok obavljaju svoj rad.” Je li takvo shvaćanje ispravno? (Nije.) Takvo je shvaćanje zasigurno pogrešno. Ako dođeš na mjesto gdje su životni uvjeti u tom području vrlo dobri, a ono što ti obitelj koja ugošćuje pruža također je dio uobičajenih troškova i potreba u njihovom svakodnevnom životu, i to je jednostavno uobičajeno u njihovom životu, trebao bi poštivati njihove životne navike. Takvi su jednostavno tamošnji životni uvjeti. Ako odbiješ, to bi djelovalo pomalo usiljeno; trebao bi to prihvatiti od Boga i ispravno tome pristupiti, trebao bi zahvaliti Bogu što je milostiv prema tebi i ne bi trebao pokušavati stvarati sebi patnju. Ali ako odnos koji ti obitelj koja ugošćuje pruža premašuje njihov svakodnevni životni standard, što znači da se brinu o tebi na neke posebne načine, onda to nije u skladu s načelima. Trebao bi to odbiti i trebao bi s njima razgovarati u zajedništvu o načelima; ne bi ih trebao opterećivati. Zar ne bi tako trebao postupati? (Da.) Ako tražiš izgovore, govoreći: „Ovo je jednostavno njihov normalan životni standard; svaki dan jedu u izobilju i uvijek imaju na raspolaganju svakojako svježe voće, pa bih i ja trebao uživati u tim stvarima”, je li ispravno tražiti takve izgovore? (Nije.) To je prepuštanje udobnosti. Kad neki ljudi dođu na mjesto s dobrim životnim uvjetima, ne žele otići i ostaju na takvom mjestu osobito dugo. Boje se da bi podnosili patnju ako bi otišli negdje drugdje, pa smišljaju svakojake izgovore da ne odu. Čak i ako negdje drugdje ima posla i problema koje trebaju riješiti, oni samo odu obaviti zadatke u par dana, a zatim se žure natrag na ovo dobro mjesto. Nije li to strah od podnošenja patnje? (Jest.) To je strah od podnošenja patnje i to je prepuštanje udobnosti. Ugađaju svom tijelu dok ne postanu debeli i njegovani, a i dalje smišljaju razloge i izgovore, govoreći: „Ako ne jedem dobro ili ne boravim na nekom lijepom mjestu, pa se razbolim, neće li to utjecati na moje vršenje dužnosti vođe? Da bih dobro obavljao rad, moram ugađati svom tijelu, održavati svoje tijelo zdravim i biti pun energije; tek ću tada biti učinkovit u vršenju svoje dužnosti.” Nisu li to izgovori? (Jesu.) To je traženje izgovora za prepuštanje udobnosti. Ukratko, bez obzira na to radi li se o okruženju teškoća ili okruženju udobnosti, trebao bi moći izbjeći da ono na tebe utječe ili da te sputava. Ako nema teškoća, nemoj ih sebi stvarati; ako ima teškoća, nemoj ih odbijati. Ako okruženje s kojim se susretneš zahtijeva patnju, moraš je podnijeti; bez obzira na to koliko je teškoća velika, moraš je prevladati. Svrha prevladavanja teškoće jest bolje vršenje tvoje dužnosti, a ne namjerno mučenje vlastitog tijela. Bez obzira na to koliko su poteškoće velike, ne bi ih trebao odbijati ni izbjegavati; umjesto toga, trebao bi smisliti sve moguće načine da dobro obaviš rad, dobro izvršiš dužnost koju bi trebao, kažeš ono što bi trebalo reći te riješiš i otkloniš probleme, a zatim možeš otići. To bi bilo prikladno. Kada odeš nekamo gdje su životni uvjeti dobri, također moraš biti u stanju normalno vršiti svoju dužnost i obavljati svoj rad, ne vezujući se za tjelesnu udobnost i užitak, već se u srcu usredotočujući na to da dobro obaviš rad. Naravno, u takvom okruženju ne trebaš stvarati dodatne teškoće kako bi sebi otežao stvari ili kako bi Bogu iskazao odanost ili izrazio svoju odlučnost. Umjesto toga, ne bi trebao dopustiti da ovo okruženje utječe na tebe, ne bi se trebao prepuštati tjelesnoj udobnosti i ne bi se trebao srozati. Ne bi smio dopustiti da dobri životni uvjeti i udobno okruženje utječu na napredak rada, ili da utječu na tvoju odlučnost da patiš i tvoju posvećenost tvojoj dužnosti. U okruženju udobnosti i dalje moraš ispunjavati svoje odgovornosti i dobro vršiti svoju dužnost. Ako negdje drugdje ima posla i trebao bi ići, onda moraš ići. Ne možeš postati toliko obuzet svojim uživanjem da zaboraviš na svoje dužnosti i ne želiš ići nikamo drugdje samo zato što je tvom tijelu udobno i opušteno, a tvoj je život ovdje ugodan. To je pogrešno. To je odbijanje podnošenja patnje, to je prepuštanje udobnosti i to je nedostatak posvećenosti tvojoj dužnosti. Nije li tako? (Jest.)

Bez obzira na to ima li poteškoća u okruženju u kojem vršiš svoju dužnost, tvom radnom okruženju ili tvom životnom okruženju, ukratko, trebao bi ispravno shvatiti pitanje patnje i pristupiti mu razumno, s ispravnim stavom. Ako podnosiš patnju radi dobrog vršenja tvoje dužnosti, radi postupanja u skladu s istina-načelima, radi prinošenja svoje posvećenosti i radi toga da se možeš pokoriti Božjim orkestracijama i aranžmanima, onda je trebaš prihvatiti. Koliko god poteškoće bile velike, moraš ih prevladati i moraš ih izdržati; ne bi ih trebao odbijati niti izbjegavati. Međutim, ako nema nedaća, a nema ni poteškoća, dobro jedeš i živiš udobno, i dugo se ne suočavaš ni s kakvim nepovoljnim uvjetima – ako je sve dobro u svakom pogledu – onda se ne bi trebao u sebi osjećati nelagodno. U takvom okruženju udobnosti, trebao bi još više umiriti svoje srce pred Bogom, pravilno obavljati svoju duhovnu posvećenost, opremiti se istinom i obogatiti svoje razumijevanje. Trebao bi promišljati o tome koji su bili tvoji nedostaci tijekom ovog razdoblja, ili koje si iskvarene naravi otkrio, a koje trebaš spoznati i riješiti traganjem za istinom. Zatim pogledaj koje probleme i dalje imaš, koje probleme ne znaš kako riješiti, koji ti aspekti istine i dalje nedostaju te u koje aspekte trebaš ući i u kojima se trebaš poboljšati. To je način primjene za ispravan pristup pitanju patnje i za ispravan pristup okruženjima koja Bog priređuje za tebe. Ako tako postupaš, u osnovi nikada nećeš biti pod utjecajem vanjskog okruženja. Koliko god bile velike poteškoće u vanjskom okruženju, sve dok osoba u svom srcu može imati ispravan cilj i ispravan smjer težnje, dok može ostati smirena pred Bogom, dok pri susretu sa stvarima može razmišljati o istina-načelima i o primjeni, a zatim donositi ispravne sudove i ispravno postupati, ovako gledajući na patnju, ona će na kraju zadobiti neke od pozitivnih stvari koje bi trebala zadobiti. Na primjer, ponekad se u svojoj dužnosti možeš susresti s velikim problemima koje treba hitno riješiti, što zahtijeva da rano ustaješ i kasno odlaziš u krevet, ili zahtijeva da preskačeš obroke, ili zahtijeva da pješačiš na velike udaljenosti i prelaziš planine i vrleti. Konkretno, do nekih udaljenih mjesta ne može se stići vozilom i nemaju čak ni biciklističku stazu, tako da do tamo možeš stići samo pješice. Dakle, kako bi trebao postupiti kada se suočiš s ovakvim okruženjem punim poteškoća? To su neke posebne vrste poteškoća. Kada se susretneš s tim okruženjima, ne možeš ih odbiti niti izbjeći. Tu bi patnju trebao podnijeti; da bi dobro vršio svoju dužnost, moraš podnijeti takvu patnju. Međutim, prema nekim posebnim okolnostima treba se odnositi drugačije. Na primjer, u nekim područjima gdje postoje crkve, uvjeti su prilično nepovoljni, a KPK mahnito provodi uhićenja. Neki vođe i djelatnici su uhićeni, a neka braća i sestre su pod strogim nadzorom KPK-a. Crkveni rad ozbiljno je pogođen i time se treba pozabaviti. Ako odeš tamo, riskirat ćeš uhićenje, a život bi ti čak mogao biti u opasnosti. U takvim situacijama moraš primijeniti malo mudrosti. Možeš komunicirati pismom ili organizirati da se lokalni nadzornici okupe u drugom području kako bi razgovarali u zajedništvu i pomoći im da obave rad na praćenju kako bi se crkveni rad što prije vratio na pravi put. Ukratko, u takvim opasnim okruženjima moraš biti posebno oprezan i ne smiješ preuzimati rizike. U nekim situacijama možeš pokušati preuzeti rizik, ali u drugim situacijama to nije prikladno učiniti. U svakom slučaju, jednom kada ispravno shvatiš pitanje patnje, trebao bi promišljati o sebi u svjetlu tih ispravnih razmišljanja i gledišta. Pogledaj patnju s kojom se suočavaš u svom životu i tijekom vršenja svoje dužnosti. Vidi koja je vrsta patnje ona koju bi trebao podnijeti i koja je vrsta patnje ona koja je u skladu s istina-načelima – to je vrsta patnje koju moraš podnijeti; moraš je prihvatiti od Boga. Vidi koja je vrsta patnje nepotrebna i predstavlja samo nevolju koju si sam sebi stvorio – koliko god takve patnje podnio, Bog to neće zapamtiti. Ako netko drugi izazove nevolju koja utječe na crkveni rad, a ti bi trebao počistiti taj nered i trebao bi ispuniti svoje odgovornosti, ne možeš se žaliti; moraš se pobrinuti za sve ono što bi trebao riješiti. Na primjer, neki ljudi oštete crkvenu opremu, uređaje i druge predmete, ili nesmotreno počine nedjela koja uzrokuju nepovoljnu situaciju, ili smetene osobe ili ljudi lošeg kova nešto uprskaju – time se ti moraš pozabaviti. U takvim trenucima ne možeš reći: „Sami su to zakuhali, neka se sada s tim nose. To nema nikakve veze sa mnom. To nije patnja koju bih ja trebao podnijeti; odbijam prihvatiti ovu dužnost!” Je li ispravno tako govoriti? (Ne, to znači ne biti posvećen i nemati osjećaj odgovornosti.) To ponovno uključuje nečiju posvećenost. Ako je to nešto što je palo na tebe da učiniš, moraš otići pobrinuti se za to i riješiti to. Čak i ako rješavanje toga znači ispravljanje tuđe brljotine, ti i dalje moraš ići. Ne smiješ se raspravljati i ne smiješ se žaliti, govoreći: „Ove smetene osobe, ovi glupi ljudi lošeg kova ostavili su iza sebe ovaj nered, pa zašto bih ga ja trebao čistiti? Ne bih li time podnosio patnju izvan onoga što je potrebno? Ovu su situaciju uzrokovali ljudi; nije došla od Boga.” Pogrešno je da tako govoriš. Možda čišćenje nereda i spašavanje situacije nije tvoja dužnost i nije unutar opsega tvog vlastitog rada, ali ovo pitanje uključuje interese Božje kuće, pa kako bi mu trebao pristupiti? Ako ne odeš počistiti taj nered, crkveni rad će kasniti, a interesi Božje kuće pretrpjet će gubitak. Ali da bi počistio taj nered, moraš utrošiti mnogo riječi kako bi besjedio o istini i riješio probleme. Možeš li u toj situaciji ustrajati u rješavanju svih problema i temeljito dobro obaviti rad? Drugi ljudi nisu uspjeli riješiti probleme i nisu dobro obavili rad, tako da ti moraš uložiti više truda da riješiš probleme i temeljito dobro obaviš rad; samo te to čini prikladnim da te Bog upotrijebi. Kada se od tebe traži da patiš, moraš to podnijeti; bez obzira na to koliko problema ima, moraš ih riješiti. Kada se te poteškoće pojave u radu, obavljaš li i dalje rad ili ne? (I dalje to moramo činiti.) Bez obzira na to je li tvoje životno okruženje dobro ili loše, i bez obzira na to kakvo je tvoje raspoloženje, moraš dobro obaviti rad koji ti je Bog povjerio i moraš dobro vršiti ovu dužnost. Ako ne želiš prihvatiti ovu dužnost, možeš odustati od nje; Božja kuća te neće prisiljavati. Ali budući da si je prihvatio, trebao bi dobro vršiti ovu dužnost. Osobito kada to uključuje rad na širenju evanđelja, sav Božji izabrani narod ima odgovornost. Čak i ako se suočavaš s poteškoćama ili moraš podnijeti veliku patnju, moraš ustrajati u tome. Zašto to kažem? (Zato što to uključuje našu dužnost, a ljudi bi trebali zaštititi interese Božje kuće.) Pitanja koja uključuju nečiju dužnost nisu jednostavna stvar. S jedne strane, ona uključuju ljudski ulazak u život, a istovremeno uključuju izvršenje Božje volje. Stoga bi, u pristupanju tim problemima, ljudi trebali tragati za istinom kako bi ih riješili i trebali bi ispuniti svoju dužnost da zaštite interese Božje kuće – to je neizbježna odgovornost! Imati neizbježnu odgovornost znači biti posvećen i ispunjavati svoje odgovornosti. Bez obzira na to s kakvim se problemima ili poteškoćama susretneš, nemoj se žaliti, a kada si srdit, nemoj se iskaljivati na crkvenom radu. Obavljaj rad točno onako kako bi ga trebalo obavljati; organiziraj okupljanja i s ljudima razgovaraj u zajedništvu o načelima, a zatim počisti taj nered, kako bi se crkveni rad vratio na pravi put i kako bi se rad koji je kasnio vratio u normalu. Na primjer, u prošlosti su neke smetene osobe i zli ljudi držali vlast i služili kao vođe. Umanjili su učinkovitost crkvenog rada ili su ga paralizirali, uzrokujući gubitke radu Božje kuće. Sada ti to moraš požuriti ispraviti – izvršiti prikladne prilagodbe osoblja, izvršiti prikladne prilagodbe planova i metoda rada te osmisliti svakojake načine da se stvari ubrzaju. Prije si možda radio osam sati dnevno; sada radiš dodatna dva sata svaki dan kako bi vratio rad u normalan tempo i nadoknadio prethodne gubitke u radu. To se zove biti posvećen. Ova se patnja mora podnijeti. Podnijeti ovu patnju smisleno je i vrijedno; to je dobro djelo i Bog će to zapamtiti. Postupajući tako, ti primjenjuješ istinu. Na što se ovdje odnosi primjenjivanje istine? Ono znači prinošenje tvoje posvećenosti, zaštitu interesa Božje kuće i nadoknađivanje gubitaka u radu. To je primjenjivanje istine i to se zove činjenje dobrog djela. Možda si vrlo zauzet u vrijeme dok obavljaš ovaj rad; možeš se odmoriti tek nakon dvanaest sati noću, a ustaješ prije zore. Jedeš svoje obroke u žurbi, a zatim žuriš natrag kako bi se zaokupio poslom. To je zato što je posao točno tu pred tobom – potrebno je izvršiti toliko prilagodbi osoblja i riješiti toliko pitanja. Rano spavanje ne dolazi u obzir, jer neki posao još nije završen. Ni kasno ustajanje ne dolazi u obzir, jer svi čekaju da ti organiziraš rad; moraš isplanirati rad koji danas treba obaviti prije nego što svi ustanu, a zatim ga organizirati i dodijeliti. Tijekom ovog mjeseca prilično patiš. Tvoje je tijelo pomalo iscrpljeno i pomalo umorno, imaš manje vremena za odmor nego prije i izgubio si prilično na težini, ali nakon što si mjesec dana bio zauzet, napredak crkvenog rada postaje normalan u svakom pogledu i sve je konačno sređeno. Što znači da je sve sređeno? To znači da su ljudi koji su raspoređeni na svako radno mjesto prikladni; nitko ne uzrokuje prekidanje i ometanje niti stvara nevolje, nitko ne uzvikuje slogane niti iznosi zvučne ideje i nitko nije stalno negativan. Svi su u stanju normalno vršiti svoju dužnost, a ljudi na svakom radnom mjestu kompetentni su u svom poslu. Nema besposličara i nema gotovana. Svi segmenti rada odvijaju se normalno prema zahtjevima radnih aranžmana, donose rezultate i vraćeni su na pravi put. Tek tada si ti netko tko živi pred Bogom. Ako si u stanju tragati za istinom kako bi riješio sve poteškoće s kojima se susretneš i dobro obavljaš ono što je unutar opsega tvog vlastitog rada, vrijedi li onda sva ta patnja koju podneseš? (Da.) Itekako vrijedi! Neki ljudi podnesu određenu patnju kako bi ispunili svoje dužnosti, a do trenutka kada dođu u četrdesete ili pedesete godine, razviju neke manje boljke. Neki imaju zujanje u glavi ili tinitus, dok drugi imaju cervikalnu spondilozu ili bolove u donjem dijelu leđa i nogama. Iako su podnijeli određenu patnju, ispunili su svoje odgovornosti i zaštitili crkveni rad. U zamjenu za te bolesti i bolove, zadobili su posvećenost Bogu i zadobili su Božje prihvaćanje i odobravanje, te Božje sjećanje. Biste li rekli da to vrijedi? (Da.) Svako iskustvo patnje, svako iskustvo zaštite rada Božje kuće i svako iskustvo prinošenja tvoje posvećenosti predivna je uspomena za tebe; sve su to najdivnije uspomene nastale tijekom vršenja dužnosti stvorenog bića. Ponekad, kada osjetiš te bolove u svom tijelu, a zatim razmišljaš o patnji koju si podnio tijekom ovih godina u vršenju svoje dužnosti, kao i o rezultatima koje si zadobio u pogledu života i rezultatima koje si zadobio u pogledu rada, osjećat ćeš da je to vrijedno, nećeš nimalo žaliti i imat ćeš osjećaj utjehe u svom srcu. Recite Mi, je li vrijedno podnijeti ovu patnju? (Da.) Nevjerojatno je vrijedno! Kako dolazi do tog osjećaja utjehe u tvom srcu? (Kroz patnju i plaćanje cijene kako bi se zaštitio rad Božje kuće.) Ti zadobivaš osjećaj utjehe iz patnje jer su sve te stvari koje činiš i sav ovaj rad koji obavljaš pozitivne stvari, sve one štite pravedne stvari, sve one štite Božje interese i štite interese Božje kuće, i sve su one primjenjivanje istine i slijeđenje Božjeg puta. Tvoja te savjest ne optužuje, pa zadobivaš osjećaj utjehe u svom srcu. Svu tu patnju podnosiš radi zaštite pozitivnih stvari. Kojih pozitivnih stvari? (Na primjer, normalnog napretka crkvenog rada, normalnog napretka rada na evanđelju, interesa Božje kuće, i tako dalje – sve su to pozitivne stvari.) Tako je. Ti štitiš pozitivne stvari, osiguravajući da svaki segment crkvenog rada napreduje normalno i učinkovito, da svatko vrši dužnost koja mu odgovara i da se svatko može pokoriti aranžmanima Božje kuće. Nitko ne uzrokuje prekidanje i ometanje te nitko ne zanemaruje ispravne zadatke i nije gotovan. Osoblje i radni aranžmani su prikladni i ispravni. Ako netko uzrokuje prekidanje i ometanje, možeš ga brzo otkriti i zaustaviti, i možeš besjediti o istini kako bi riješio taj problem. Ako osoba koja uzrokuje prekidanje i ometanje može prihvatiti istinu, i nakon što si više puta s njom razgovarao u zajedništvu, pomogao joj i dao joj priliku da se pokaje, ona se na kraju promijeni, onda je to rezultat tvog rada i to je pozitivna stvar. Ako ne prihvati istinu te nakon višestrukih krugova razgovora u zajedništvu, pomoći i orezivanja i dalje ostane nepopravljiva, nastave uzrokovati prekidanje i ometanje te neprestano širi negativnost, treba je brzo ukloniti i pozabaviti se njome. Nije li sve to zaštita pozitivnih stvari? (Jest.) Nadalje, ako možeš otkriti u kojim su se dijelovima rada pojavile pogreške, ili su se pojavile rupe, što je uzrokovalo gubitke u radu, a zatim ih brzo zaustaviti, pozabaviti se njima i riješiti ih, nije li to zaštita crkvenog rada? Nije li to zaštita pozitivnih stvari? (Jest.) Sve to predstavlja zaštitu pozitivnih stvari. Ako podnosiš patnju u potpunosti radi zaštite tih konkretnih pozitivnih stvari, nećeš li onda kada se na kraju prisjetiš tih stvari koje si učinio, imati neki osjećaj utjehe u svom srcu? Zasigurno ćeš se u sebi osjećati punim utjehe. Međutim, pretpostavimo da se malo-pomalo prisjećaš stvari i otkriješ da je iza svakog slučaja tvoje patnje bila želja da ostvariš tjelesno uživanje, ili da si patio kako bi zaštitio vlastiti ponos, očuvao vlastiti status i učvrstio vlastitu moć, ili kako bi težio nekoj vrsti osobne koristi – materijalnim koristima, financijskim koristima ili psihološkim koristima – a nisi učinio nijednu pozitivnu stvar. I iako si podnio mnogo patnje, svaka riječ koju si izgovorio, svaki postupak koji si poduzeo i svaki segment rada koju si obavio, bilo javno ili tajno, bio je u potpunosti za tebe samog, za tvoj vlastiti ponos i status, i za tvoj vlastiti ugled, a ono što si štitio bile su isključivo negativne stvari. U tom slučaju, kada se tada usporediš s Božjim riječima i s istinom, kako ćeš se u sebi osjećati? Hoćeš li se osjećati dobro? (Ne.) Sada razmotri rezultate svog rada: nisi se odmah pozabavio problemima koji se javljaju u bilo kojem dijelu rada, a kamoli ih riješio. Bez obzira na to tko uzrokuje prekidanje i ometanje, sve dok to ne uključuje tvoj status i interese, onda bez obzira na to koliko interesi Božje kuće trpe štetu, ti ne zaustavljaš niti ograničavaš te ljude, već puštaš da stvari idu svojim tijekom, zatvaraš oči, ostaješ ravnodušan i ne obazireš se na njih. Poslije, kada Višnji istraži i zahtijeva da se odgovornima pozabavi i da ih se natjera da nadoknade gubitke, ti to samo provodiš i izvršavaš, površno to odrađujući i ostajući na tome. Nikada nisi proaktivno riješio probleme koji se javljaju u tvom vlastitom radu; potpuno si pasivan. Koji je to rad koji si voljan obavljati i koji preuzimaš inicijativu obavljati? To su sve stvari koje činiš kako bi zaštitio vlastitu slavu, dobitak i status, i kako bi zaštitio vlastite interese; ono što štitiš isključivo su negativne stvari. Radiš te stvari s neumornim entuzijazmom, a ipak nikada nisi preuzeo inicijativu da učiniš nešto poput zaštite interesa Božje kuće ili zaštite pozitivnih stvari. Kada se jednog dana prisjetiš ovoga i ispitaš vlastite postupke i djela, nećeš li se u sebi osjećati krivim? Kada se usporediš s Božjim riječima, u sebi ćeš biti pun osjećaja krivnje! Ako se osjećaš krivim, možeš li imati mir u svom srcu? Možeš li imati utjehu? Nećeš imati utjehu i nećeš imati mir. Nećeš imati nikakav osjećaj utjehe zbog toga što si podnio ovu patnju – nije li onda bilo besmisleno podnositi je? (Da.) Podnio si toliko patnje, a ipak ne znaš je li ono što si učinio zapravo dobro djelo, jesi li prinio svoju posvećenost, je li ono što si učinio prihvaćeno od Boga, ili jesi li u Božjim očima uistinu netko tko postiže spasenje. Nemaš pojma ni o čemu od ovoga, i posebno si prestravljen – bi li i dalje mogao imati osjećaj utjehe? (Ne.) Imati osjećaj utjehe u svom srcu nakon što si vjerovao u Boga do samog kraja nešto je što možeš zadobiti samo ako hodaš pravim putem, ako si osoba koja se Bogu sviđa i ako pripremiš mnoga dobra djela tijekom vršenja svoje dužnosti; to nije nešto što zadobivaš podnošenjem određene količine patnje. Ako je priroda tvoje patnje takva da je podnosiš radi zaštite interesa Božje kuće i radi zaštite pozitivnih stvari, na kraju ćeš iz nje zadobiti osjećaj utjehe. Ako je, međutim, priroda tvoje patnje takva da je podnosiš radi zaštite svojih osobnih interesa i radi zaštite negativnih stvari, onda na kraju, ne samo da iz nje nećeš zadobiti osjećaj utjehe, već ćeš u svom srcu također osjećati grižnju savjesti i nelagodu. Oni koji osjećaju nelagodu u srcu uvijek razmišljaju ovako: „Što sam zadobio vjerovanjem u Boga? Pogledaj koliko su prinosa antikristi ukrali i koliko su dobrih komada odjeće, lijepih aparata i drugih dobrih predmeta uzeli za sebe. Pogledaj u čemu oni uživaju, a pogledaj u čemu ja uživam! Što sam zadobio podnošenjem tolike patnje?” Vidiš, oni su sposobni reći takve stvari. To što se mogu zapitati: „Što sam zadobio vjerovanjem u Boga?” dokazuje da nemaju osjećaj utjehe u svom srcu; oni se ne osjećaju ispunjeno, već su prazni. Oni koji nemaju osjećaj utjehe u sebi se osjećaju nemirno. Što se tiče onih koji imaju osjećaj utjehe, zašto imaju taj osjećaj? To nije samo zato što podnose patnju, već uglavnom zato što su došli do razumijevanja nekih istina i ostvarili su pozitivne dobitke u procesu patnje. S druge strane, oni koji ne poberu ništa iz procesa patnje misle da na kraju nisu ništa zadobili, da su nepravedno patili i da se patnja nije isplatila, te osjećaju da su na gubitku. U ovoj situaciji, oni osjećaju da Bog nije pravedan i da je Bog nepravedan prema njima, da je Božja kuća promaknula druge ljude da budu vođe i djelatnici i da imaju viši status od njih, dok su oni sada inferiorni i nisu uspjeli ni u čemu uživati. Nakon što su patili i davali sebe toliko godina, završavaju bez ičega, pa se u sebi osjećaju prkosno. Ako se mogu osjećati prkosno i ujedno zakinuto, onda Mi recite, jesu li zadobili istinu? (Ne.) Zasigurno nisu zadobili istinu. Ako ljudi doista zadobiju istinu onda će oni imati ispravno shvaćanje te ispravna razmišljanja i gledišta kada je riječ o tome kako se odnose prema svim vrstama materijalnih stvari, kako se odnose prema statusu i ugledu, kako se odnose prema patnji, kako se odnose prema svojim dužnostima i drugim takvim stvarima –. Njihov će se pogled na život i životni put koji odaberu promijeniti; to jest, život unutar njih će se promijeniti, a razna gledišta u pozadini njihove težnje također će se promijeniti. Kada dožive te promjene i kada zadobiju te stvari, ljudi se osjećaju ispunjeno. Oni osjećaju: „Svih ovih godina koliko slijedim Boga, razumio sam mnoge istine i zadobio mnogo. Moji su dobici obilni, a moja se čaša prelijeva.” Iako je njihovo tijelo pomalo umorno, osjećaju se posebno smireno, ugodno, sretno i utješeno u svom srcu. Nasuprot tome, oni koji pate radi težnje za statusom i ugledom ne samo da na kraju ne uspijevaju dobiti obilne koristi – već bivaju i razotkriveni i isključeni. Vidjevši da nemaju nade u zadobivanje blagoslova, osjećaju da su na gubitku, u svom srcu osjećaju još veću odbojnost prema istini i gube vjeru u Boga – neki čak postaju nezainteresirani za vjerovanje u Boga. To je baš kao i kod nekih religioznih ljudi koji su cijeli život vjerovali u Gospodina; kada na kraju osjete da nisu ništa zadobili, što je to što kažu? Oni kažu: „Gospodin Isus je poput zida koji mi blokira put, sprječava me da idem naprijed i čini to tako da ne mogu vidjeti nikakvo svjetlo.” To je ono što na kraju zadobivaju vjernici koji vjeruju cijeli svoj život. Da oni kažu tako nečuveno buntovnu stvar – ne misliš li da je strašno čuti nešto takvo? (Da.)

Ljudi koji vjeruju u Boga, ali ne prihvaćaju istinu, uvijek spletkare radi vlastitih tjelesnih interesa i svi su oni voljni patiti radi vlastite slave, dobitka i statusa; sve dok mogu uživati u statusnim povlasticama, osjećaju se zadovoljno u srcu. Svaki njihov postupak i djelo učinjeni su radi vlastitog tjelesnog uživanja; oni nikada ne prihvaćaju istinu, ne štite crkveni rad i ne štite interese Božje kuće. Ne obavljaju rad kako bi zaštitili pravedne stvari, već radije kako bi zaštitili vlastitu slavu, dobitak i status, i kako bi zaštitili vlastite interese. Što mogu zadobiti time što pate samo za vlastite interese? Ne zadobivaju ništa; to je jednostavno uzaludan trud i potpuno je beskorisno. Neki ljudi žive svoj život vrlo mukotrpno, poput asketa, niti jedu dobro niti uživaju u bilo kakvim dobrim stvarima, usredotočuju se samo na to da više trče okolo i više daju sebe. Postavljaju sebi mnoga pravila i propise, tjerajući sebe da znatno pate. Neki čak rade dok se ne razbole. A ipak, na kraju, ne zadobiju istinu niti pripreme mnoga dobra djela. To je tragična stvar. Što je čini tragičnom? Gdje je korijen problema? Oni pate samo radi vlastite slave, dobitka i statusa, i teže samo vlastitim osobnim interesima. Stavljaju „dobitak” iznad svega ostalog i daju prednost vlastitim interesima iznad svega. Nikada u svom srcu ne vole istinu. Stoga se samo zaokupljaju poslom i pate radi vlastitih tjelesnih interesa, nikada ne pateći ni najmanje kako bi zaštitili pozitivne stvari. Gdje su oni kada zli ljudi uzrokuju prekidanje i ometanje u crkvenom radu? Gdje su oni kada veliki crveni zmaj uhićuje Božji izabrani narod, ili kada Juda izda crkvu? Oni vide te stvari, ali se pretvaraju da ih ne vide. Oni znaju za njih, ali se pretvaraju da ne znaju za njih. Tek nakon što se to pitanje riješi, pojavljuju se, govoreći: „Nisam znao za ovo. Da sam znao, riješio bih to. Nisam ispunio svoju odgovornost; moram se pokajati Bogu i moram se ispričati braći i sestrama.” Jednom kada se problem riješi, oni iskaču poput lakrdijaša. A ipak, onog trenutka kada se pojavi problem, jure u rupu poput miša i nestaju bez traga. Kada su uistinu potrebni da istupe kako bi zaštitili pravdu, zaštitili interese Božje kuće i zaštitili pozitivne stvari, oni nikada ne istupaju. Nikoga ne vrijeđaju – samo biraju biti oni koji ugađaju drugima, praveći se gluhima i nijemima, i pretvarajući se da ništa ne vide niti čuju. Kada zli ljudi uzrokuju prekidanje i ometanje u crkvenom radu, oni vrlo dobro znaju tko uzrokuje ometanja, ali ih jednostavno neće razotkriti, odbijajući reći tko je točno to učinio. Netko ih savjetuje, govoreći: „Nemoj biti osoba koja ugađa drugima. Ako razotkriješ zle ljude i ukloniš ih iz crkve, onda ćeš, čak i ako uvrijediš ljude i naiđeš na hladne poglede, na kraju zaštititi interese Božje kuće i prinijeti svoju posvećenost.” Oni i dalje smišljaju izgovore i izbjegavaju to, govoreći: „Ne znam pojedinosti; moram to istražiti,” a zatim brzo pobjegnu. Ali ako netko ima neke prigovore ili ima loše mišljenje o njima, ili ako se u njihovom radu pojave problemi koji utječu na njihov status i ugled u srcima ljudi, oni to vide kao katastrofu. Ne mogu ni jesti ni spavati; u jedan ujutro i dalje razmišljaju kako spasiti sliku o sebi. Ujutro, a da nisu ni doručkovali, počinju sazivati sve na okupljanje kako bi se opravdali i obranili, objašnjavajući zašto su tako postupili i gdje je ležala pogreška u tome. Također se svima ispričavaju, nadajući se da ih nitko neće pogrešno shvatiti; tvrde da nije stvar u tome da nisu bili voljni dobro obaviti rad, već radije da su bili zauzeti drugim stvarima i nisu imali vremena posvetiti se tome – uz to što nisu razumjeli stvarnu situaciju – zbog čega je i došlo do pogreške u radu. Jednom kada pridobiju svačiju naklonost i prevare sve tako da im ovi pruže suosjećanje i priznanje, u sebi se osjećaju sigurno: „Dakle, posao je obavljen kako treba. Sada mogu imati miran, ugodan san i mogu uživati u obroku. Ovih dana uvijek ima problema s prilagodbama osoblja, uvijek ima beskrajnih zadataka koje treba obaviti i uvijek ima beskrajnih problema u radu koje treba riješiti – pogledajte koliko sam iscrpljen!” Kada se pojave problemi u crkvenom radu, a braća i sestre ih pitaju kako ih riješiti, oni kažu: „Nema žurbe. U redu je sve dok netko obavlja taj rad, sve dok na svakom radnom mjestu ima nekoga i svi su zauzeti. Rad Božje kuće ne može se završiti u dan ili dva. Da bi se rad obavio, mora mu se pristupiti dugoročnim načinom razmišljanja, radeći od zore do mraka, bez žurbe ili osjećaja ikakve hitnosti. Ako učinimo malo manje, stvari neće biti toliko gore, a ako učinimo malo više, stvari neće biti toliko bolje; nema potrebe da se toliko iscrpljujemo. Ako se razbolimo od iscrpljenosti, tko će u budućnosti obavljati rad Božje kuće? Neće li to i dalje biti na nama? Ako se srušimo od iscrpljenosti, neće li Božja kuća i dalje morati plaćati naše liječenje? Ne možemo se toliko iscrpljivati; moramo se malo suzdržati.” Što mislite o njihovom gledištu? (Pogrešno je.) Kada se pojave problemi u crkvenom radu i netko uzrokuje prekidanje i ometanje, to od tebe zahtijeva da istupiš kako bi riješio probleme i pozabavio se ljudima koji snose odgovornost. Neke od njih morat će se smijeniti, a neke će se morati poslati u obične crkve ili čak u skupine B. Bit će ti nemoguće izbjeći da uvrijediš ljude, i drugi će te mrziti, drugi će te grditi, i drugi će te osuđivati i izopćiti, pa čak će i sitničavi ljudi spletkariti protiv tebe. Ali ti ljudi u svom srcu razmišljaju: „Želiš da se ja pozabavim zlim ljudima? To bi značilo uvrijediti druge. Nisam tako glup! Jednostavno se neću pozabaviti njima! Bilo da je rad Božje kuće ometen ili da su interesi Božje kuće oštećeni – kakve to veze ima sa mnom? Čak i ako nekoliko pojedinaca stvara nevolje i uzrokuje prekidanje i ometanje, to ne utječe na širu sliku, a rad se i dalje obavlja, pa zašto bi se njima trebalo pozabaviti? Osim toga, ako se pozabavim njima, neće li me mrziti? Čak i ako se ovaj rad dobro obavi, nitko neće reći ništa dobro o meni, a ni Višnji to neće znati. Uvrijedit ću ljude, a zatim ću morati trpjeti njihovo isključivanje i trpjeti njihove hladne poglede. Nema šanse da ću podnositi tu patnju!” Kada su suočeni s problemom zlih ljudi koji uzrokuju prekidanje i ometanje, oni nikada ne istupaju, nikada ne štite interese Božje kuće i ne obavljaju rad na zaštiti pravde. Ne izgovaraju čak ni jednu jedinu riječ kako bi ih razotkrili ili zaustavili, duboko se bojeći da će uvrijediti ljude i biti osuđivani ili da će im se netko osvetiti. Kako bi spriječili ljude da ih pogrešno shvate i kako bi zaštitili svoj status i sliku o sebi među ljudima, uporno održavaju okupljanja, mukotrpno se opravdavajući i braneći, i govoreći unedogled bez prestanka. A ipak, kada se radi o pitanjima zaštite crkvenog rada, nemaju što reći i ne ulažu ni najmanji trud. Imaju li takvi ljudi ikakva dobra djela? Gdje su njihova dobra djela? Na kraju, kada se nađu u Božjoj prisutnosti, hoće li Mu moći položiti račun? (Ne.) Oni i dalje osjećaju da su podnijeli mnogo patnje u obavljanju crkvenog rada, ali za što oni zapravo pate? Pate li za pravednu stvar i za rad Božje kuće? (Ne, oni pate za vlastite interese.) Mogu podnijeti bilo kakvu patnju kako bi zaštitili vlastite interese, ali neće podnijeti ni najmanju patnju kako bi zaštitili interese Božje kuće. Takvi su ljudi previše sebični i ne idu pravim putem, zar ne? (Da.) Ne čine uopće ništa što je korisno za crkveni rad, ali čine sve što koristi njihovom vlastitom ugledu i statusu, ne propuštajući ni jednu jedinu stvar; stalo im je samo do zaštite vlastitih interesa. Ljudi poput ovih tako su sramotni! Pate samo kako bi zaštitili vlastite interese, a ipak i dalje traže zasluge od Boga i zahtijevaju nagrade od Njega. Nije li to prezira vrijedno? (Jest.) Takvi su ljudi previše sebični i prezira vrijedni; nemaju savjesti i nemaju razuma – jednom riječju, nemaju ljudskosti. Ova vrsta osobe ne ide pravim putem. Ako je netko nezadovoljan njima i razlučuje ih iza njihovih leđa, ili ih čak prijavi nadređenima i razotkrije da ne obavljaju stvarni posao, već su umjesto toga učinili neke stvari koje uzrokuju prekidanje i ometanje – nakon što to čuju, gaje mržnju prema osobi koja ih je razotkrila i ustremljuju se na nju. Ne ispituju sebe, niti se ispravno odnose prema ljudima. Umjesto toga, oni ljudima uzvraćaju milo za drago, hvatajući se za stvari koje mogu iskoristiti protiv njih i pronalazeći im mane. Čak koriste Božje riječi za napad na ljude. Nije li to huljenje na Božje riječi i huljenje na istinu? To je korištenje istine za napad i osvetu drugima kako bi se zaštitio vlastiti status. Neki zli ljudi u tajnosti osuđuju Boga i hule na Boga, osuđuju radne aranžmane Božje kuće i izražavaju nezadovoljstvo određenim aspektom radnih aranžmana Božje kuće ili nezadovoljstvo vođama i djelatnicima Božje kuće na određenoj razini. Nakon što to čuju, ovi ljudi to jednostavno ignoriraju i ponašaju se kao da to nisu čuli; nikada ne istupaju kako bi zaštitili Božje ime ili zaštitili rad Božje kuće, niti razotkrivaju zle ljude. Ako želiš biti osoba koja ugađa drugima i ne usuđuješ se razotkriti zle ljude, onda ih i dalje možeš prijaviti nadređenima; to bi se smatralo ispunjavanjem dijela tvojih odgovornosti. Ljudi poput ovih, međutim, ne mogu ispuniti čak ni taj mali djelić odgovornosti. Kako bi zaštitili svoje tjelesne interese te svoj ugled i status, platili bi bilo koju cijenu, prošli bi kroz vatru i vodu te podnijeli bilo kakvu patnju. A ipak, nikada ne plaćaju nikakvu cijenu niti podnose ikakvu patnju kako bi zaštitili pozitivne stvari ili kako bi osigurali da istina može neometano napredovati. Kad god se pojave ta pitanja koja prekidaju i ometaju crkveni rad i zahtijevaju da netko istupi kako bi zaštitio pozitivne stvari, te ljude nikada nigdje ne vidite, niti čujete ikakva njihova mišljenja ili gledišta. Oni nemaju gledišta; samo stoje tamo praveći se gluhima i nijemima, ne progovarajući niti iznoseći svoj stav, ne vrijeđajući nikoga. Jako se boje uvrijediti ljude, ali se ne boje uvrijediti Boga. Tako pristupaju istini, pristupaju poslanju koje im je Bog dao, pristupaju svojoj dužnosti i pristupaju pozitivnim stvarima. Za ovu vrstu osobe zaštita pozitivnih stvari i zaštita pravedne stvari nema nikakve veze s njima – tko god to čini za njih je budala, i u svakom slučaju oni to neće učiniti. Nikada ne izgovaraju ni jednu jedinu riječ kako bi zaštitili pozitivne stvari, niti čine ijednu jedinu stvar kako bi zaštitili Božje djelo. Jednom kada se pojave problemi, zavuku se u svoje oklope poput kornjača, a na kraju ipak zahtijevaju nagrade od Boga. Bog kaže: „Ti uopće nisi patio za istinu.” Oni se čak i žale, govoreći: „Podnio sam toliko patnje, toliko sam trčao naokolo, toliko toga sam ostavio i toliko davao sebe. U čemu sam uspio uživati? Što sam zadobio?” Ova jedna izjava razotkriva njihove nakane u vjerovanju u Boga i dokazuje da su podnijeli patnju i davali se samo kako bi zadobili blagoslove, a ne kako bi zadobili istinu. Nisu prihvatili istinu i nisu krenuli pravim putem, pa na kraju ne zadobivaju nikakvu istinu. To je neizbježno; žanješ ono što siješ. Stoga, u patnje, s jedne strane moraš imati ispravna razmišljanja i gledišta; s druge strane, što je najvažnije, moraš ispitati kakva je priroda tvoje patnje, ima li patnja koju podnosiš vrijednost i ima li značaj te je li to patnja koju bi trebao podnijeti. Ako je to patnja koju bi trebao podnijeti – ona koja se podnosi radi zaštite pozitivnih stvari i radi svjedočenja za Boga – onda si dužan podnijeti tu patnju; trebao bi je prihvatiti od Boga i ne bi je trebao izbjegavati.

Neki ljudi stalno govore: „Kao vjernik u Boga pretrpio sam progonstvo i nevolje, i što sam zadobio?” Je li ispravno to reći? (Ne.) Zašto je to pogrešno? (Činjenica da to mogu reći dokazuje da nisu zadobili nikakvu istinu i da ne idu putem težnje istini.) Ima mnogo patnje koju bi ljudi trebali podnijeti, pa moraju li zadobiti nešto iz patnje? Ovo predstavlja ljudsko razumijevanje i gledišta o patnji. Ako je ta patnja nešto što bi ti trebao podnijeti, što moraš podnijeti i što je Bog unaprijed odredio, što onda točno možeš zadobiti podnošenjem te patnje? Na primjer, ljudi ne moraju nužno zadobiti ništa podnoseći patnju odgajanja djece ili patnju progonstva zbog vjerovanja u Boga. Hoćeš li, dakle, podnijeti tu patnju ili ne? To ovisi o tome je li put kojim netko ide ispravan i je li on netko tko teži istini. Ako netko traga za istinom u svim stvarima dok doživljava Božje djelo i istinski se pokorava Bogu, zadobit će nešto podnošenjem te patnje. To zahtijeva od ljudi da imaju odlučnost da se pokore te da se pokore Božjim orkestracijama; ne mogu pristupati patnji s trgovačkim načinom razmišljanja. Neki ljudi kažu: „Ako uložim malo truda, trebao bih dobiti nešto zauzvrat; ako podnesem malo patnje, trebao bih požnjeti malo slatkoće. Samo je tada ova patnja vrijedna i samo u tome leži vrijednost moje patnje.” Je li to gledište ispravno? (Ne.) Dakle, kada se radi o pitanju patnje, kakvo je razumijevanje i kakvo shvaćanje ispravno? (Ako je patnja koju podnosimo unaprijed određena od Boga i ako je nešto što bismo trebali izdržati, onda smo dužni prihvatiti je. Čak i ako na kraju ne zadobijemo ništa, ne bismo se trebali žaliti. Trebali bismo imati stav pokornosti i pokoravati se orkestracijama i aranžmanima Stvoritelja. Istodobno, dok podnosimo patnju, trebali bismo se usredotočiti na traganje za istinom i zadobivanje istine. Tako je patnja koju podnosimo vrijedna i smislena.) Često je pozitivni cilj patnje zaštititi pozitivne stvari i na kraju moći nešto zadobiti, te moći zadobiti istinu i doći do spoznaje istine. To je izvrstan cilj. Međutim, patnja se zapravo često doživljava i podnosi tijekom procesa u kojem se ništa ne događa. Kada to kratkoročno zbrojiš, otkriješ da nisi ništa zadobio, da si prilično fizički umoran, da ćeš možda čak morati podnijeti neku bolest te da nisi ostvario nikakav napredak u istini, da nemaš dublji ulazak u pogledu života i da nisi zadobio daljnje razumijevanje Božjih nakana. Je li onda podnošenje te patnje uzaludno? Neki ljudi misle: „U ovoj situaciji, mogu li se moliti Bogu da me skloni iz takvog okruženja punog poteškoća? Imam li onda osnove izbjegavati i odbiti takvo okruženje puno poteškoća?” Je li takvo razmišljanje ispravno? (Ne.) Moraš to pitanje razumjeti ovako: moći zadobiti neke pozitivne, dobre stvari iz patnje nešto je čemu bi se čovjek žarko nadao i to je najbolji rezultat koji patnja na kraju može donijeti. Međutim, ako je patnju koju podnosiš u svom svakodnevnom životu uredio Bog i unaprijed odredio Bog te ako je ta patnja ono što moraš iskusiti da bi dostigao spasenje, onda je moraš prihvatiti od Boga i ispravno joj pristupiti. Kako joj možeš ispravno pristupiti? Moraš imati ispravno razmišljanje i gledište, a to je da moraš razumjeti da je patnja dio ljudskog života i faza koju ljudi moraju iskusiti dok žive i kojoj nitko ne može pobjeći. Naravno, to je također faza koju svatko mora iskusiti da bi dostigao spasenje. Možda na kraju ne zadobiješ nikakav osjećaj utjehe, ali si voljan svaki put kada podnosiš patnju, možeš je prihvatiti od Boga i imati stav pokornosti, i nikada se ne pokušavaš cjenkati s Bogom. Hodanje takvim putem i donošenje takvog izbora odgovornost je koju bi stvoreno biće trebalo ispuniti, i to je stav koji bi trebao imati prema životnom putovanju koje je uredio Stvoritelj; upravo bi takav stav čovjek trebao imati prema životnim poteškoćama. Prihvaćanje poteškoća i sposobnost podnošenja patnje dio je ispunjavanja tvojih odgovornosti, tako da ih ne bi trebao izbjegavati, niti bi trebao birati hoćeš li ih podnijeti ili ne. Svatko mora podnijeti određenu patnju u životu i u procesu vjerovanja u Boga kako bi dostigao spasenje. Naravno, patnja o kojoj govorimo nije ona vrsta patnje koju ljudi podnose kako bi težili slavi, dobitku i statusu, ili kako bi težili vlastitim tjelesnim interesima, nego radije određena patnja koju svatko mora podnijeti u procesu hodanja ispravnim putem u ljudskom životu i u težnji spasenju. Ova vrsta patnje dio je života, dio procesa preživljavanja, a još više, faza koju ljudi moraju iskusiti kako bi na kraju dostigli spasenje. Trebao bi joj ispravno pristupiti. Upravo bi takav stav trebao imati prema okruženjima punim poteškoća, a to je i odgovornost koju bi trebao ispuniti. To jest, patnja je također dio vršenja tvoje dužnosti i ispunjavanja tvojih odgovornosti kao stvorenog bića; to nije nešto dodatno. To je nešto što Stvoritelj uređuje za svako stvoreno biće. Opseg, vrijeme i trajanje patnje različiti su za svakoga, ali svatko je mora iskusiti; svatko mora preskočiti tu prepreku. To je odgovornost koju bi ljudi trebali ispuniti. Ako želiš dobro postupati kao stvoreno biće, trebao bi ispravno pristupiti patnji; trebao bi je prihvatiti od Boga, ne bi je trebao odbiti i ne bi trebao osjećati otpor prema njoj. Naravno, još više od toga, ne bi trebao koristiti patnju da bi tražio zasluge ili se pokušao cjenkati s Bogom, već radije prihvatiti patnju kao odgovornost koju bi trebao ispuniti. Biste li rekli da je ovakvo shvaćanje čisto? Je li u skladu s istinom? (Da.) Zar ovakvim shvaćanjem nećeš imati dublje i praktičnije razumijevanje patnje, kao i ispravan način razmišljanja? (Da, ovako neću osjećati otpor prema patnji i bit će se lako pokoriti kada se nađem u određenim okruženjima.) Biti u stanju pokoriti se i ne osjećati otpor – to je stav koji bi stvoreno biće trebalo imati prema patnji. Čak i ako podneseš mnogo patnje i platiš mnoge cijene u procesu težnje istini i ispunjavanja dužnosti stvorenog bića, i čak i ako pretrpiš neko progonstvo i nevolje zbog svoje vjere u Boga, jednom kada ispravno shvatiš podnošenje te patnje i plaćanje te cijene, nećeš osjećati da je podnošenje te patnje neka vrsta kapitala za tebe samog. Nećeš gledati na sebe kao na nekoga tko ima zasluge zbog svoje patnje, niti ćeš se hvaliti time koliko si patnje podnio kako bi posvjedočio o vlastitom teškom radu i doprinosima da bi te drugi visoko cijenili. Nećeš se razmetati svojim stažem, spavati na lovorikama ili se pokušavati cjenkati s Bogom, a kamoli zahtijevati poseban tretman u Božjoj kući ili tražiti zasluge od bilo koga zato što si podnio mnogo patnje. Ako vjeruješ da je patnja odgovornost koju bi ti kao stvoreno biće trebao provoditi i trebao ispuniti pred Stvoriteljem, onda ne bi trebao koristiti patnju kao kapital na temelju kojeg bi zahtijevao nagrade od Boga ili kako bi naveo Boga da te spasi, zar ne? (Tako je.) Ako tako postupaš, može li to potaknuti tvoju odlučnost da težiš istini? (Ne.) Takvo postupanje očito je pokušaj sklapanja pogodbe s Bogom, što je nešto prema čemu On osjeća gađenje.

U prošlosti su mnogi vođe i djelatnici podnijeli određenu patnju, i naravno, te je dane bilo prilično teško prebroditi. Zbog uhićenja i progonstva koje je provodio veliki crveni zmaj, okruženje je bilo izuzetno nepovoljno. Svi su vođe i djelatnici bili u opasnosti od uhićenja i zatvaranja zbog obavljanja crkvenog rada; neki su ljudi bili traženi i mogli su samo pobjeći i živjeti u izgnanstvu, i nisu se mogli vratiti kući, pa bi – osjećajući se usamljeno i bespomoćno prepušteni sami sebi – često gorko plakali i molili se pred Bogom. Bilo da se radi o njihovim životnim uvjetima ili o tome da su bili u okruženju u kojem su bili proganjani, podnijeli su određenu patnju. Poslije bi ti ljudi uvijek osjećali da su dali ogroman doprinos Božjoj kući i radu Božje kuće, da su pružili vrijednu uslugu Božjoj kući, i da bi, kada Bog zadobije veliku slavu, oni trebali imati udjela u Njegovoj slavi. S takvim mišljenjem i stavom, često bi u raznim prilikama svjedočili o tome koliko su patili, koja im je godina i koji mjesec bilo najbolniji, i kako su u to vrijeme bili toliko mučeni da danju nisu mogli jesti, a noću bi ih često noću budile noćne more, i toliko mučeni da su požutjeli u licu i izgubili su mnogo na težini. Svi koji su ih slušali osjećali su divljenje i zavist; naravno, nekoliko ljudi osjećalo bi i ljubomoru. Bilo je i onih koji su bili dirnuti do suza iskustvima poteškoća koja su ti ljudi prepričavali, govoreći: „Uistinu je divljenja vrijedno što si toliko patio! Ovako si nas dirnuo do suza – Bog je zasigurno također vrlo dirnut. Tvoja je patnja tako vrijedna. Ti si nevjerojatan!” Ne bi svjedočili o vlastitoj patnji samo u jednoj prilici; umjesto toga bi u mnogim različitim prilikama često svjedočili o tome koliko su patili te koliko su postigli i koliko su doprinijeli Božjoj kući kroz tu patnju. A ipak, jednostavno ne bi govorili o tome koliko su istine uspjeli razumjeti kroz svoju patnju, koje su iskvarene naravi odbacili, koliko su rasli u životu, kakva su svjedočanstva iznijeli za Boga, koje su rezultate postigli u obavljanju crkvenog rada, ili koje su pravedne stvari branili. Nisu mogli iznijeti takvo svjedočanstvo. Govorili bi samo o tome je kako su patili i koliko su patili. Njihov konačni cilj bio je dati ljudima do znanja da su naporno radili i dali velike doprinose, da su ti doprinosi neizbrisivi, da su oni stupovi i da su oslonci u Božjoj kući te da bi trebali uživati poseban tretman i da bi trebali uživati štovanje ljudi – ljudi im ne bi trebali samo zavidjeti i diviti im se, već ih i uzdizati i svjedočiti o njihovoj patnji. Pogledajte kako je „nevjerojatna” i kako je „vrijedna” njihova patnja! Primali su svačije pohvale, a glasovi hvale nizali su se jedan za drugim i neprestano im odzvanjali u ušima. Recite Mi, je li njihova patnja vrijedna? Jesu li ti ljudi bili nevjerojatni? Jesu li mogli imati udjela u Božjoj slavi s Njim? (Ne.) Što im je onda bio cilj u ovakvom svjedočenju o sebi? (Navesti ljude da vide da su puno patili, kako bi ljudi ugledali na njih i visoko ih cijenili.) Željeli su zadobiti slavu, zar ne? (Da.) Pokušali su zamijeniti svoju patnju za slavu; nisu to mogli činiti u potpunosti u zamjenu za vijence i nagrade. Što je najvažnije, željeli su zadobiti slavu među ljudima, željeli su da ih ljudi štuju i željeli su da se ljudi ugledaju na njih i da ih pamte. Jesu li tražili puno? Jesu li njihove ambicije bile velike? (Da, bile su velike.) Čak se ni Ja nikada nisam usudio govoriti o zadobivanju slave među vama. O čemu Ja uvijek govorim? O tome da vas dovedem pred Boga, da vas dovedem u istina-stvarnost, da vam pomognem razumjeti istinu, imati put koji ćete slijediti i znati kako postupati u skladu s načelima, te da vas dovedem na put spasenja, kako biste svi mogli biti spašeni – ali nikada ne govorim o zadobivanju slave. Međutim, ljudi te vrste posebno svjedoče o tome kako pate i kako plaćaju cijenu, govoreći o tome kako ih je vlada uhitila i proganjala te kako su ih svjetovni ljudi klevetali i osuđivali, koliko su isključivanja pretrpjeli, koliko su nepravdi pretrpjeli, koliko su fizičke boli izdržali i kako su je prevladali, radi vjerovanja u Boga i vršenja svoje dužnosti. Ne samo da žele svjedočiti o svojoj patnji, već žele svjedočiti i o tome kako su bili veliki, na kakvoj su visokoj razini bili i kako su bili izuzetni dok su podnosili svoju patnju, kao i o tome koliko su bili iznad tijela tijekom tog procesa. Žele zadobiti slavu, zar ne? (Žele.) Ako netko stalno svjedoči o tome kako je patio, mislite li da mu je cilj širiti ispravan način gledanja na patnju, ili svjedočiti o priči o vlastitoj patnji i širiti je? (Žele svjedočiti o priči o vlastitoj patnji i širiti je.) Oni zagovaraju korištenje patnje za cjenkanje s Bogom i stjecanje udjela u Njegovoj slavi s Njim – to je ono što oni zagovaraju. Kamo god pođu, svjedoče o tome koliko su puta bili pretučeni, psovani, protjerani i proganjani od strane religioznih ljudi te i koliko su patili dok su propovijedali evanđelje; koliko su patili zbog toga što su ih rođaci, prijatelji i svjetovni ljudi odbacili, klevetali i verbalno zlostavljali; i koliko su patili zbog toga što ih je vlada proganjala, te su se morali skrivati posvuda, bez doma u koji bi se vratili, pa čak i nisu imali gdje položiti glavu baš kao i Sin čovječji. Ima i nekih ljudi koji svjedoče o tome koliko su poteškoća prevladali i koliko su patili dok su prevladavali bolest tijela vršeći svoju dužnost. Oni često proglašavaju te stvari pred drugima, ali nikada ne dijele ništa o svojim životnim iskustvima; samo propovijedaju i svjedoče o priči o vlastitoj patnji. Njihov je cilj jednostavno navesti ljude da ih visoko cijene. Recite Mi, oni žele da ih ljudi visoko cijene – ali što žele od Boga? Žele li samo da ih i Bog visoko cijeni? To nije sve što žele, zar ne? Onda dijele isto gledište kao Pavao: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Od sad je za me pripravljen vijenac pravednosti” (2 Tim 4,7–8). Čak se na kraju cjenkaju s Bogom, govoreći: „Bog je zadobio slavu, pa bih i ja trebao zadobiti slavu zajedno s Njim! Budući da sam patio zajedno s Bogom, i ja imam udjela u Božjoj slavi! Bog je stavio zlatnu krunu – On bi i meni trebao dati dragulj. Ne bih li i ja trebao uživati u štovanju i poštovanju čovječanstva baš kao i Bog?” Nije li to ono na što ciljaju? (Da.) Je li onda dobro za njih da ovako svjedoče o svojoj patnji? (Ne.) Zašto nije dobro? (Žele se staviti u ravnopravan položaj s Bogom, što je nešto prema čemu On osjeća gađenje. Oni se također nadmeću s Bogom za ljude.) Ostavimo po strani to koja su njihova osobna gledišta i motivi – samo u smislu onoga o čemu besjede, koliko će ljudi koji ne razumiju istinu zaluditi? Ljudi ionako već nemaju čisto shvaćanje patnje i ne razumiju ovaj aspekt istine. Štoviše, sudeći po biti ljudskih tjelesnih iskvarenih naravi, svatko voli primati blagoslove i primati nagrade. A ipak, ljudi poput ovih stalno svjedoče o vlastitoj patnji; njihove nakane te njihove izjave i postupci sami po sebi povlađuju željama i zahtjevima iskvarenog čovječanstva. Govoreći ovako i postupajući ovako, oni potiču ljudske ambicije i želje, potiču ljudsku želju da zamijene patnju za blagoslove, a također potiču samu ideju i praksu zamjene patnje za nagrade od Boga i cjenkanja s Njim. Imaju li ljudi uslijed toga više pokornosti Bogu ili manje pokornosti? (Manje pokornosti.) Zašto imaju manje pokornosti? (To je zato što ljudi već imaju iskvarene naravi – kada izdrže malo patnje, skloni su se prema njoj odnositi kao prema kapitalu kojim mogu sklapati pogodbe s Bogom, a kada ih pritom zalude izjave i postupanje takvih ljudi, još više osjećaju da je zamjena patnje za blagoslove opravdana i još su manje sposobni prepoznati vlastitu prezira vrijednu nakanu sklapanja pogodbe s Bogom. Stoga su još manje sposobni pokoriti se Bogu.) Osjećaju da imaju temelj za to i osjećaju da imaju podršku. A kada se udruže, osjećaju se još moćnijima: „U mnoštvu je snaga. Zakon se ne može provesti ako ga svi krše. Svi tako razmišljaju, tako to shvaćaju i tako teže. Ako se svi cjenkamo s Bogom i prisiljavamo Ga, On nam ne može ništa.” Oni očito okupljaju gomilu kako bi stvarali nevolje i udružuju se kako bi koristili hereze i zablude da bi se opirali Bogu. Zar ti ljudi ne zaluđuju druge stalnim svjedočenjem o vlastitoj patnji? Ne kvare li dodatno ljude? (Da.) Stoga, njihovo stalno svjedočenje o vlastitoj patnji ne samo da ne uspijeva izgraditi ljude ili donijeti pozitivne rezultate – naprotiv, ono zapravo zaluđuje i kvari ljude. Koju ulogu, onda, takvi ljudi igraju? (Ulogu Sotone.) Oni igraju ulogu Sotone. To je potpuno isto kao kad Sotona zaluđuje ljude. Sotona kaže: „Čovjeka nije stvorio Bog. Uopće nema Boga na svijetu. Čovjek je evoluirao od majmuna. Korak po korak, majmuni su počeli hodati uspravno i postupno su evoluirali u moderne ljude!” Čuvši to, ljudi to prihvaćaju: „Čovjeka nije stvorio Bog. Nema Boga na svijetu. Ne možemo vidjeti gdje je Bog, ali možemo vidjeti da su majmuni donekle slični čovjeku, pa smo sigurni da je čovjek evoluirao od majmuna.” Kada ljudi prihvate Sotonine hereze i zablude, je li to jednostavno prihvaćanje? Nije to kao da pojedete nešto što vam uđe u želudac i ne naškodi vam – naprotiv, ono što se događa jest da određeno Sotonino razmišljanje i gledište ulazi u ljudska srca, prodirući u njihovu krv i srž. Ljudska razmišljanja i gledišta se posljedično mijenjaju, a njihova se sotonska priroda tada razvija. Nakon toga, ljudi razvijaju sumnje i osjećaju otpor prema riječima koje Bog izgovara te ih i odbijaju prihvatiti. Oni niječu da je Bog stvorio sve stvari i da ima suverenost nad svim stvarima, misleći: „Čovjek je evoluirao od majmuna. Nije ga stvorio Bog.” Što se tiče toga da Bog ima suverenost nad svim stvarima i orkestrira sve stvari te da je čovjekova sudbina u Božjim rukama, ljudi više ne vjeruju u te činjenice. Zatim, Sotona te dodatno kvari, govoreći ti: „Čovjek će trijumfirati nad prirodom,” i „Boriti se s Nebom velika je zabava! Boriti se sa zemljom velika je zabava! Boriti se s ljudima velika je zabava!” Nakon što to čuješ, prihvaćaš Sotonine tvrdnje i ideš protiv zakona prirode da bi činio ovo i činio ono. Ta Sotonina razmišljanja i gledišta neprimjetno utječu na tebe, pridobivajući te malo-pomalo. Kada ponovno čuješ riječi „Bog ima suverenost nad svim stvarima i ima suverenost nad tvojom sudbinom,” osjećaš: „Ne vidim kako Bog ima suverenost nad svime. Nema Boga!” Dakle? Nisu li ljudi potpuno zarobljeni od strane Sotone? (Jesu.) Biti zarobljen od strane Sotone počinje prihvaćanjem pogrešnog razmišljanja i gledišta.

Neki ljudi stalno svjedoče o vlastitoj patnji i šire pogrešna gledišta o patnji. Jednom kada ljudi prihvate ta razmišljanja i gledišta – u kombinaciji s činjenicom da imaju ambicije i želje te da imaju iskvarene naravi – oni su uvjereni da mogu zamijeniti svoju patnju za blagoslove i iskoristiti svoju patnju kao sredstvo da bi imali udjela u Božjoj slavi zajedno s Njim. Zatim svi oni idu i pate, i svi se usredotočuju na podnošenje patnje. Nitko od njih ne primjenjuje istinu, nitko od njih ne usredotočuje se na slušanje Božjih riječi i nitko od njih ne ulaže trud u istinu. Umjesto toga, oni se natječu oko toga tko može podnijeti više patnje, natječu se oko toga tko podnosi više patnje, natječu se oko toga tko jede lošiju hranu i nosi otrcaniju odjeću te se natječu oko toga tko ranije ustaje i kasnije ide u krevet – to je ono oko čega se natječu. Neki ljudi ne idu jesti kada je vrijeme obroka. Kažu da su previše zauzeti vršenjem svoje dužnosti da bi jeli, pa preskaču obrok. Čuvši to, neki drugi ljudi kažu: „Što je tako strašno u povremenom preskakanju obroka? Ja imam želučane tegobe, ali to nije odgodilo moje vršenje moje dužnosti.” A onda netko drugi dodaje: „Ti imaš želučane tegobe – pa ja imam čir na želucu.” Poslušajte što ti ljudi govore – posjeduju li oni istina-stvarnost? Oni se samo natječu oko toga tko više pati i čija je bolest teža, vjerujući da Bogu najviše udovoljava onaj tko najviše pati. Imaju li uopće razuma kada govore takve stvari? Nisu li mentalno poremećeni? Odakle dolaze ta očitovanja mentalne poremećenosti? Dolaze otuda što ljudi prihvaćaju svakojake hereze i zablude. Oni ne razumiju istinu. Unutar Božjih riječi jasno se besjedilo o svim aspektima istine, a ipak oni niti jedu i piju Božje riječi niti tragaju za istinom. Kada im se nešto dogodi, postupaju na temelju svojih predodžbi i uobrazilja i postupaju na temelju raznih pogrešnih razmišljanja i gledišta koja im je usadio Sotona. Udaljavaju se sve više i više od Boga i na kraju postaju mentalno poremećeni. Dakle, stalno svjedočenje o vlastitoj patnji je, po Mom mišljenju, neprikladno. Što vi mislite? (Nije prikladno. Priroda ovoga je osobito ozbiljna.) Priroda ovoga je ozbiljna i donosi ozbiljne posljedice. Ako vjeruješ da se patnja može zamijeniti za nagrade i blagoslove, trebao bi tragati za istinom u vezi s ovim pitanjem. Ako se stalno pokušavaš raspravljati s Bogom i moliš se, govoreći: „Bože, pogledaj kako sam tijekom svojih godina vjerovanja u Tebe ostavio svoju obitelj i karijeru kako bih vršio svoju dužnost. Također sam pretrpio progonstvo od strane KPK-a i podnio toliko patnje. Razbolio sam se od iscrpljenosti, a sada sam u srednjoj dobi i lošeg zdravlja. Za svu patnju koju sam izdržao, bi li mi Ti na kraju mogao dati neke nagrade ili vijenac? Zadovoljio bih se čak i time da u budućnosti budem satnik u kraljevstvu” – vidi kako se u sebi osjećaš nakon ovakve molitve. Ako ne možeš shvatiti da tvoja molitva sadrži primjese i sadrži motive, to znači nevolju za tebe; bojim se da se tvoje iskvarene naravi ne mogu riješiti. Stoga bi, ako imaš razuma, trebao iznijeti svoja gledišta i svoje motive Bogu u molitvi, tražiti prosvjetljenje i osvjetljenje Duha Svetog i dopustiti Bogu da ispita stvari za tebe. Prije nego što se uvjeriš u to jesu li tvoja gledišta ispravna ili ne, nipošto ne smiješ širiti svoja razmišljanja i gledišta niti svjedočiti o njima među braćom i sestrama, a kamoli svjedočiti o tome kako si patio i kako si platio cijenu. Ako to učiniš, nemaš nimalo razuma. To je isto kao i Pavlova težnja. Kao prvo, ovakvo širenje glasa o vlastitoj patnji i svjedočenje o njoj utjecat će na druge ljude. Osim toga, jednom kada zaludiš ljude i svi te štuju i slijede te, priroda ovoga postaje ozbiljna. Ne samo da će patnja koju si podnio biti uzaludna, već ćeš također biti kažnjen od Boga. Dakle, kakva je priroda svjedočenja o tome kako patiš i plaćaš cijenu? Ovakvo svjedočenje o tvojoj vlastitoj patnji zaluđuje ljude; upravo tako je Pavao postupao. Ti širiš hereze i zablude kako bi svjedočio o sebi. Koliko god patio, nema potrebe da se time razmećeš. Ako si voljan patiti, onda to učini. Ako osjećaš da si dovoljno patio i da si kvalificiran cjenkati se s Bogom, idi pred Boga i moli Mu se. Ako te Bog ne odobrava, moraš promišljati o tome je li ovaj pristup pokušaja zamjene patnje za nagrade održiv. Ako nije, moraš odabrati ispravan put kako bi zadobio Božje odobravanje. Pretpostavimo da se tvrdoglavo držiš vlastitog smjera, misleći: „Moja je patnja pozitivna. Opravdano je da primim nagradu za toliku patnju. Moram podnijeti patnju koju drugi ne podnose, i podnijeti teškoće koje drugi ne mogu podnijeti, jer kao što izreka kaže: ‚Čovjek mora podnijeti najveće teškoće kako bi postao najveći među ljudima.’ Nije li ovo gledište prilično dobro? Tako je veliko i tako ispravno! Moram ga se pridržavati i nikada ga ne napustiti. To je tajno oružje za zadobivanje nagrada i zadobivanje blagoslova!” Je li to tajno oružje? Nije li to pokušaj sklapanja pogodbe s Bogom? Možda će ti Bog, vidjevši da si patio mnogo godina, naporno radio i dao velike doprinose, udijeliti neku milost i učiniti te snažnim i izliječiti te od svake boljke; ili bi ti On mogao dati nešto inteligencije i mudrosti, pa da više ne budeš tako glup. Sve su to stvari koje se lako mogu učiniti. Nije li to ono za čim tragaš? Bogu bi bilo i previše lako udijeliti te stvari ljudima. Ali ima li ikakve vrijednosti u zamjeni tvoje patnje za te stvari? (Ne.)

Što se nadate zadobiti vjerovanjem u Boga? Imate li ciljeve? (Da.) Jesu li vaši ciljevi u vjerovanju u Boga sada jasni? (Sada su jasni.) U vjerovanju u Boga, što biste trebali, a što ne biste trebali činiti; kojim biste putem trebali ići, a koji biste put trebali odbaciti; kako biste trebali shvatiti i razumjeti određena pitanja i određene aspekte stvari; koja su razmišljanja i gledišta ispravna, pozitivna i ljudi bi ih trebali posjedovati, a koja su razmišljanja i gledišta iskrivljena, skreću s pravog puta, negativne su stvari i ljudi bi ih trebali razlučiti i odbaciti – znate li te stvari? (Pomalo.) Kakvu god patnju netko može podnijeti, ona je vođena razmišljanjima i gledištima te osobe. Naravno, da odemo korak dalje, budući da to uključuje ljudska razmišljanja i gledišta, to uključuje njihove izbore. Točnije, budući da to uključuje ljudske izbore, to uključuje put kojim idu. A budući da to uključuje put kojim ljudi idu, to uključuje njihovo spasenje. Stoga, iako se patnja čini uobičajenim pitanjem, ako gajiš neispravna razmišljanja i gledišta o njoj te neispravne težnje u vezi s njom, vrlo je vjerojatno da će to uzrokovati da kreneš u suprotnom smjeru od puta na koji ti je Bog ukazao. Konačni rezultat bit će taj da, kada se Božje djelo završi, ne samo da nećeš primiti nagrade i ne samo da nećeš biti spašen, već ćeš čak biti isključen – to je prilično strašna stvar. Kako bi spriječio da se ova strašna posljedica na kraju dogodi, moraš imati ispravna razmišljanja i gledišta te ispravno shvaćanje pitanja patnje, a zatim odrediti ispravna načela primjene. Ako te tvoja razmišljanja, gledišta i načela primjene vode na put spasenja, onda su tvoja razmišljanja i gledišta koja i put primjene koji si odabrao ispravni, pozitivni i usklađeni s istinom. Ako tvoja razmišljanja i gledišta te načela primjene koja si odabrao ne vode na put spasenja i ne mogu ti omogućiti da dostigneš spasenje, onda su tvoja razmišljanja i gledišta i načela primjene koja si odabrao, pogrešni. Toliko je sigurno. To jest, ako te razmišljanja i gledišta koja si odabrao i put primjene koji si odredio odvode na krivi put i idu u suprotnosti s putem spasenja kojem te je Bog poučio, onda je put koji si odabrao pogrešan. Trebao bi ga odbaciti; trebao bi promijeniti svoja razmišljanja i gledišta i promijeniti svoja načela primjene i metode primjene. To će biti korisno za tvoje dostizanje spasenja. Razumijete li? (Da.) Nijedno od pitanja uključenih u dostizanje spasenja nije beznačajno. Čak i s pitanjima koja se čine vrlo neupadljivima i lako se previde moraš postupati s oprezom i ozbiljno o njima promišljati, a zatim uspostaviti ispravna razmišljanja, gledišta i puteve primjene – samo je to primjena koju bi ljudi trebali posjedovati da bi dostigli spasenje. Ne smiješ biti smeten oko ovoga.

Naš je razgovor u zajedništvu maloprije obuhvatio neka pogrešna gledišta i izopačena očitovanja koja ljudi imaju u vezi s patnjom, kao i ispravna razmišljanja i gledišta koja bi ljudi trebali imati te načela koja bi trebali primjenjivati. Budući da smo govorili o tome kako utjelovljeni Bog gleda na patnju, ono o čemu smo maloprije razgovarali, s jedne strane, predstavlja neka od Mojih mišljenja i procjena u vezi s patnjom, a s druge strane, predstavlja neka od Mojih razmišljanja, gledišta i načela primjene u vezi s patnjom. Bilo da se radi o razmišljanjima i gledištima ili načelima primjene, ono o čemu smo maloprije razgovarali odnosi se na vaša otkrivanja i očitovanja u vašem svakodnevnom životu ili u procesu vršenja vaših dužnosti. Pogledajmo stoga kako utjelovljeni Bog pristupa pitanju patnje. Maloprije sam s vama razgovarao o tome kako pristupiti pitanju patnje. Patnja je dio čovjekovog života i preživljavanja. Gledajući na to iz perspektive normalne ljudskosti, patnja je nešto što se neminovno događa. Živeći u ovom ljudskom svijetu, živeći u ovom materijalnom svijetu, svatko mora podnijeti mnogo patnje od trenutka kada se rodi do trenutka kada umre, uključujući tjelesnu nelagodu, neugodnost i nesreću. Slično tome, i Ja sam osjetio takvu patnju živeći u okruženju stvarnog svijeta. Ja sam iskusio i podnio mnogo boli, a i sada doživljavam određenu patnju. To je neizbježan proces, tako da Ja, iz perspektive normalne ljudskosti, prirodno prihvaćam takvu patnju, ili je prirodno doživljavam. Moje tijelo osjeća patnju, ali u Mom srcu nema otpora i nema odbacivanja. Smatram da je prisutnost ove patnje jednako prirodna kao zrak koji ljudi udišu ili sunčeva svjetlost koju osjećaju. Ne osjećam da je to nešto dodatno i ne osjećam da je suvišno, a još manje osjećam da je to nešto što sam Ja sâm Sebi prouzročio. Tako je Ja doživljavam. To jest, bez obzira na to što je uzrokovalo patnju, ili u kojoj fazi Ja prolazim kroz patnju, ili radi li se o vrsti patnje s kojom se susrećem u Svom svakodnevnom životu ili o vrsti patnje koju bih trebao podnijeti dok obavljam Svoje djelo, Ja samo osjećam da se odvija neki događaj. Osoba se mora služiti određenim načelom i smisliti način kako se pozabaviti tim događajem i riješiti ga. Rješavanje i bavljenje tim stvarima ponekad zahtijeva podnošenje određene patnje, ali bez obzira na to podnosim li znatnu patnju ili samo podnosim malo lagane patnje, Meni se sve to čini samo kao proces. Ne čini se kao dodatni teret; to je baš tako jednostavan. Kada je riječ o patnji, osim ovog jednostavnog osjećaja, Ja nikada nisam proglašavao kakvu sam patnju podnio. Na primjer, kada idem na neka mjesta gdje su uvjeti relativno loši kako bih stupio u kontakt s ljudima i razgovarao u zajedništvu s njima, Meni se ne čini da podnosim toliko puno patnje i nikada nisam osjećao da je Moja patnja neka vrsta doprinosa koji dajem ljudima. Umjesto toga, osjećam da je to vrlo normalno i da nije vrijedno spomena. Ja se nikada prema patnji nisam odnosio kao prema nekom velikom događaju kojim bih se razmetao, koji bih razglašavao ili od kojeg bih pravio veliku stvar kako bih naveo ljude da Me visoko cijene; nikada nisam činio takve stvari. Vi ste ti koji proglašavate kakvu sam patnju Ja izdržao – vi ste to činili prilično često, ali Ja nikada nisam.

Jednom sam otišao na neko mjesto kako bih čavrljao i razgovarao s ljudima tamo te kako bih s njima razgovarao u zajedništvu o nekim stvarima. Do trenutka kada sam završio s razgovorom, prošlo je vrijeme obroka i otišao sam a da nisam jeo. Poslije su neki ljudi proširili vijest: „Bog je cijelo jutro razgovarao u zajedništvu sa svima nama. Nije popio ni gutljaj vode i otišao je a da nije pojeo obrok.” Nakon što je jedan čovjek to rekao, vijest se proširila s jednog na deset, a s deset na stotinu, i mnogi su ljudi saznali za to. Koji je bio rezultat toga što su saznali? Ti su se ljudi prema ovoj trivijalnoj stvari odnosili kao prema temi za formalni razgovor u zajedništvu na okupljanjima i besjedili su o tome kao da je to istina. Bio sam zbunjen: o čemu se tu ima razgovarati u vezi s ovim pitanjem? Koja je vrijednost govorenja o tome? Kakva je korist od besjede o ovom pitanju? Ponekad čavrljam s vama, razgovarajući o stvarima iz svakodnevnog života ili pitanjima na poslu. To je vrlo normalna stvar, jednako normalna kao i razgovori koje vi vodite jedni s drugima. To nije ništa čime bi se trebalo hvaliti i ništa što bi trebalo razglašavati. Zašto su to razglašavali Meni iza leđa? Bio sam prilično zbunjen. Poslije, kako su uvelike širili vijest o tome, shvatio sam: vjerovali su da je to svjedočenje o iskustvima patnje utjelovljenog Boga i da time šire istinu, a ne da samo šire vijest o nekom događaju. Ja kažem da je to potpuno nepotrebno ako želiš svjedočiti o iskustvima patnje utjelovljenog Boga. Sastajanje, čavrljanje i razgovaranje s vama je nešto što Ja činim dobrovoljno. Ne činim to da bi itko vidio, ne činim to kako bih osvojio vaše srce i ne pravim predstavu. Što se tiče činjenice da ponekad kada dugo razgovaram u zajedništvu ništa ne jedem niti pijem, to nije namjerno – to je zato što nisam žedan i nisam jako gladan. Da sam nepodnošljivo gladan, rekao bih ti da Mi doneseš nešto hrane ili bih te zamolio da Mi pripremiš jednostavan obrok. Nipošto ne bih trpio glad; ne bih se ustručavao pred tobom. Računa li se odlazak bez jela kada je vrijeme obroka kao patnja? Sudeći po onome što vi razglašavate, čini se kao da Ja radim stvari radi predstave. Zašto se osjećam tako nelagodno slušajući ovo? Kao da Ja to činim bih vam dao do znanja koliko patim, koliko mogu izdržati, koliko ljubavi imam za vas i koliko sam vam doprinio, tako da nakon što odem, vi to razglasite za Mene, objavljujući koliko sam patio i koliko sam stvari učinio za vas, kao da Ja koristim ovu metodu kako bih vas pridobio. Je li to Moj cilj? (Ne.) To nije Moj cilj. Ja vas posjećujem kako bih čavrljao i razgovarao s vama, i ponekad se vratim a da nisam jeo kada je vrijeme obroka. To je vrlo normalno. Ali vi se prema tome odnosite kao prema nekom velikom događaju, misleći da sam Ja patio, da u tome postoji istina za kojom treba tragati, da biste se vi trebali ugledati na to i trebali slijediti taj primjer, pa čak i širite ovo pitanje kao da je ono istina. Širenje ovog pitanja svodi se na širenje praznih priča. Ja ne volim da vi širite prazne priče. Osjećam odbojnost i gađenje kada čujem za to. Gadi Mi se svatko tko širi prazne priče. Ako Ja razgovaram u zajedništvu s vama o nekom sadržaju koji uključuje istinu ili uključuje crkveni rad, onda je taj sadržaj ono što vama treba – možete ga zapisati te ga podijeliti i razgovarati u zajedništvu o njemu sa svima. Ali kada širite vijest o tome kako sam Ja negdje patio od gladi ili od hladnoće – kada širite te stvari, Ja osjećam gađenje. Potpuno Mi je odbojno širenje praznih priča. Zašto ste vi tako aktivni u činjenju ovakvih stvari? Mislite li da Me to čini sretnim? Ja nisam kao vi; Mene to uopće ne čini sretnim. I trpio sam to toliko godina. Da znam tko je prvi proširio tu priču, morao bih ga upitati: „Zašto si proširio tu priču? Koji je tvoj cilj? Koja je tvoja nakana? Ti gajiš loše nakane! To se svodi na uzrokovanje ometanja! Znaš li ti da si utjecao na Moje raspoloženje? Ovakvo širenje praznih priča prikriveni je način ograničavanja Moje slobode; to je priroda toga.” Odbojni su Mi ljudi koji šire prazne priče, osobito neki koji nikada ne besjede o istini i nikada ne besjede ni o čemu što uključuje primjenjivanje istine ili uključuje crkveni rad, već samo govore o ovakvim besmislenim stvarima i šire ovakve prazne priče, čak ih šire u veoma podrobno. Na primjer, Ja čavrljam s vama i zakašljem se nekoliko puta, a neki ljudi šire priču o tome Meni iza leđa. Je li to ono što bi ti trebao širiti? Je li to tvoja dužnost? Toliko Mi se godina gadi širenje praznih priča. Neki ljudi točno ovako šire prazne priče. Kako se priča prenosi, priličan broj ljudi čuje za nju, a neki smeteni ljudi čak oponašaju Moj kašalj. Kakve koristi ima od oponašanja toga? Kada bi ti oponašao kako Ja besjedim o istini kako bih riješio probleme, to bi bilo od neke koristi za rad Božje kuće. Kada bi ti oponašao kako Ja štitim interese Božje kuće i smišljam sve moguće načine da vam donesem korist te kad bi oponašao kako, kada besjedim o istini, mogu neumorno davati primjere i iznositi činjenice tako da svi vi nešto zadobijete i svi napredujete – kada bi ti činio te pozitivne stvari, Ja bih bio sretan da to vidim. Zašto ne oponašaš te pozitivne stvari? Zašto moraš oponašati one besmislene stvari? To dokazuje da postoji problem s tvojim načinom razmišljanja. Ako zaista nemaš pametnijeg posla, trebao bi pronaći neki ispravan rad koji ćeš obaviti; to bi bilo korisno za sve. Zašto ne obaviti neki ispravan rad? Takvi ljudi zanemaruju svoje ispravne zadatke; oni su tako nesnosni!

Toliko godina sam besjedio o istini, ali nikada nisam vidio da vi ulažete puno truda u istinu, niti sam vidio da ulažete onoliko truda u istinu koliko ulažete u širenje praznih priča. Zašto ti ljudi toliko vole širiti prazne priče? Kakve koristi ima od širenja tih stvari? Ovi ljudi koji nemaju duhovno razumijevanje uistinu zanemaruju svoje prave zadatke! Ako uistinu možeš jasno besjediti o nekom aspektu istine i to donosi korist i pomalo izgrađuje braću i sestre, to je dobra stvar, i Ja bih ti čak trebao zahvaliti. Ali ti stalno širiš vijesti o tome što sam Ja radio određenog dana, koliko sam dugo negdje ostao, koliko sam daleko hodao i koliko sam se kasno vratio; kada stalno širite takve stvari, Ja osjećam osobito gađenje. Neki ljudi kažu: „Zašto Ti osjećaš gađenje? Mi imamo dobre namjere. Ne svjedočimo li mi o patnji utjelovljenog Boga?” Je li ovo gledište ispravno? (Ne.) Na koji je način pogrešno? (Bog je izgovorio toliko riječi i izrazio toliko istina, a ipak oni ne besjede o njima. Oni također ne govore o tome kakva iskustva imaju u primjenjivanju istine. Kada svjedoče o Bogu, oni ne govore o tim stvarima, već umjesto toga dižu veliku buku oko nekih stvari u Kristovom životu. Osjećam da njihovo srce nije ispravno.) Vi osjećate da sam Ja patio čineći te stvari, ali razumijete li patnju koju Ja uistinu podnosim? Znate li vi za nju? (Ne.) Ne znate, niti je dokučujete ili shvaćate. Samo dižete buku oko ovih trivijalnih stvari u Mom svakodnevnom životu i razglašavate ih posvuda. Na primjer, jednom sam naletio na nekoga i usput spomenuo: „Danas Me malo boli ruka.” Nisam mislio ništa pod tim, ali taj je čovjek u tome tražio skriveno značenje. Čuvši to, on je pomislio da Me ruka boli jer sam previše pisao. Tri dana kasnije, priča se proširila, a ljudi su govorili da Ja podnosim patnju. Smatra li se to što Me ruka malo boli patnjom? Je li to ono što se u vašim očima smatra patnjom? Jesam li Ja to rekao pred vama kako bih se hvalio da patim? To uopće nije ono što sam imao na umu. Osim toga, kakve veze Moja patnja ima s tobom? Jesam li Ja tražio od tebe da to širiš? Ako postoji nešto što želim da učiniš, Ja ću ti to izravno reći. Ja sam vas uputio u svim Svojim propovijedima i besjedama o tome koji bi rad ti trebao obavljati i koje bi riječi ti trebao govoriti – sve sam vam to jasno dao do znanja. Jasno sam besjedio o istina-načelima i putevima primjene. To su stvari na koje biste se trebali usredotočiti i koje biste trebali činiti. Ti se ne usredotočuješ na ono što ti Ja govorim, a ipak obraćaš posebnu pozornost na ono što ti Ja nisam rekao, i učinio si mnogo takvih stvari. Osjećam odbojnost kada to vidim. Nipošto te neću hvaliti, govoreći da si ti to dobro učinio i pripisati ti zasluge za to. Ja nikada ne činim takve stvari, i nikada nisam izgovorio takve riječi. Što god zahtijevam od vas da učinite, Ja ću vam to jasno reći. Nisam zahtijevao od vas da to učinite, a vi ste to ipak učinili. Osjećam veliku odbojnost i veliko gađenje u Sebi, i to ne samo malu odbojnost. A vi se ipak osjećate prilično dobro u vezi sa sobom, misleći da imate puno suosjećanja i puno ljubavi za Mene, da ste osobito puni razumijevanja, uviđavni i brižni. Ja kažem da ti jako podbacuješ. Čak i ako određene stvari činiš prikladno, i dalje postoji udaljenost između nas; štoviše, širenje praznih priča nije prikladno i Meni se to ne sviđa. Činjenica da vam to nikada prije nisam spomenuo ne znači da sam prešutno pristao na to. Sada vam govorim točne riječi: Ja osobito prezirem ljude koji šire prazne priče. Konkretno, neki ljudi vide da Ja podnosim malo patnje, a zatim namjerno šire prazne priče pod izlikom svjedočenja o patnji utjelovljenog Boga – izričito vam kažem: Ja se protivim takvim stvarima, u Svom srcu osjećam osobito veliku odbojnost prema tome i to Mi se uopće ne sviđa. To nije svjedočenje o Bogu; to je širenje praznih priča. Dakle, je li prikladno da to činite? (Ne.) Budući da nije prikladno, što biste trebali učiniti? (Ne bismo trebali širiti prazne priče. Ne bismo trebali činiti takve stvari.)

Postoji li ikakvo nesuglasje između nas u smislu toga kako se odnosimo prema pitanju patnje? Jesu li naša gledišta različita? (Da.) Odakle onda dolaze vaša gledišta o patnji? (Naša gledišta o patnji dolaze iz naših iskvarenih naravi nakon što nas je Sotona iskvario.) S jedne strane, ljudska gledišta o raznim stvarima, kao i ljudske predodžbe i uobrazilje, dolaze od Sotone. S druge strane, praktičnije govoreći, na njih utječu društveni trendovi i društvena klima. Najizravnija posljedica toga što ljudi prihvaćaju ta pogrešna razmišljanja jest taj da razvijaju neka pogrešna razmišljanja i gledišta. Kada ljudi uđu u Božju kuću s tim razmišljanjima i gledištima, razvijaju razne neispravne pristupe. Stoga su, na sličan način, neki od pristupa ljudi u načinu na koji se odnose prema patnji utjelovljenog Boga rezultat poticanja nekih pogrešnih razmišljanja i gledišta. U svijetu nevjernika, kada se ljudi sa statusom i ugledom pojavljuju u javnosti, često rade stvari radi privida, što se jednostavno naziva pravljenjem predstave. Nakon što naprave predstavu, koriste medije da bi to razglasili, kako bi postigli cilj održavanja slike o sebi i učvršćivanja svog statusa među ljudima, tako da imaju bolju sliku u očima javnosti, potaknu veće štovanje od strane ljudi i čvršće se utemelje u srcima ljudi. A pristup koji ljudi zauzimaju širenjem informacija o patnji utjelovljenog Boga u velikoj je mjeri pod utjecajem ovog trenda svijeta nevjernika. Ljudska razmišljanja i gledišta u vezi s osnovnim potrebama utjelovljenog Boga, ili Njegovim svakodnevnim kretanjima i postupcima, također su takvi. Iako ljudi ne govore izravno koji je cilj utjelovljenog Boga u činjenju te određene stvari, metoda širenja toga izaziva sljedeće posljedice: to čini da se ljudi ne usredotočuju na težnju istini, već se samo usredotočuju na obavljanje vanjskih formalnosti; to čini da se ne usredotočuju na primjenjivanje istine, već se samo usredotočuju na patnju, govoreći samo neke zvučne doktrine i ostajući na tome. Ljudi misle da je takvo postupanje svjedočenje o Bogu te i da je takvo postupanje primjenjivanje istine i također održavanje Božje slike. Zapravo, treba li Božjoj slici da je ti održavaš? Time što traži od tebe da svjedočiš o Njemu, podrazumijeva li Bog da ti svjedočiš o tim stvarima? (Ne.) Slici utjelovljenog Boga ne treba da je ti održavaš, a još manje joj treba da je ti održavaš na taj način. Ti možda imaš dobre nakane, ali tvoji su postupci izazvali nepovoljne posljedice, a u teškim slučajevima čak predstavljaju prekidanje i ometanje. Ljudi su oduvijek vjerovali da je takvo postupanje prikladno i razumno, da je to dobro djelo i da je to ono što bi stvoreno biće trebalo činiti. Ja kažem: „Pogrešno! To nije ono što bi ti trebao činiti. Ne bi to trebao činiti.” Budući da si ti stvoreno biće, trebao bi zauzeti svoje ispravno mjesto kao stvoreno biće i dobro vršiti svoju dužnost; ne bi trebao djelovati u ulozi društvenih medija unutar Božje kuće i činiti stvari koje čine mediji. Koje riječi Ja izgovaram, kakvu patnju Ja podnosim, kamo Ja idem, što Ja radim, kakav je Moj dnevni raspored – Ja ne trebam da ti razglašavaš te stvari, Meni se ne sviđa da ih ti razglašavaš i osjećam odbojnost prema tome što ih razglašavaš. Stoga, molim te, prestani s ovakvim razglašavanjem, jer ovakvo razglašavanje predstavlja širenje praznih priča i nije u skladu s istinom. Razumiješ li? (Da.) Najbolje je da ne razglašavaš te stvari; širenje ovih praznih priča je beskorisno. Ako uistinu želiš svjedočiti o Bogu, onda bi trebao više širiti Božje riječi i dijeliti svoje iskustveno razumijevanje istine i svoje iskustvo istine. Ako uistinu imaš dobre nakane i želiš učiniti neke dobre stvari i pripremiti neka dobra djela – pogledaj koje područje ili koji dio rada Božje kuće treba poboljšanje i uloži malo truda i plati cijenu da to dobro obaviš i tako poboljšaš učinkovitost rada, ubrzaš napredak rada, a također uštediš ljudstvo i financijska sredstva. Ti obaviš neki ovakav rad, to je dobro djelo i to je ono što bi stvoreno biće trebalo činiti. Što se tiče toga što Ja jedem ili nosim, ili kakvu patnju Ja podnosim, nema potrebe da širiš vijest o tome. Ja sam ti odavno rekao kakav bi stav trebao imati prema Meni, koji se sastoji od samo tri načela: biti otvoren i pošten, pun poštovanja i poslušan. Tako je jednostavno; Ja ne trebam da ti činiš išta dodatno. Ako učiniš nešto dodatno na prikladan način, Ja ću se prema tebi odnositi kao prema bratu ili sestri, i zapamtit ću ovu uslugu koju si učinio. Ali u smislu odnosa između nas, Ja sam ti odavno rekao načela o tome kako bi se trebao odnositi prema Meni. Koja su to tri načela? (Biti otvoren i pošten, pun poštovanja i poslušan.) Upravo ta tri načela. Ako ispunjavaš ta tri načela, to je prikladno, čvrsto ćeš se držati ispravnog mjesta kojeg bi se stvoreno biće trebalo držati i ispuniti svoju odgovornost. Tvoje širenje praznih priča ne vrijedi ni novčića i na kraju ću Ja osjećati odbojnost prema tebi. Ali ako te Ja uputim u neko načelo, dodijelim ti neki segment rada ili besjedim o nekom aspektu istine, a ti činiš i primjenjuješ kako ti Ja kažem, to je puno bolje od širenja praznih priča. Samo primjenjivanje istine ima vrijednost i pamti se. Ti širiš prazne priče o Meni, govoreći da sam se Ja jako umorio hodajući kako bih prisustvovao okupljanju na nekom mjestu. Širenjem ovih praznih priča, privlačiš ljudsko suosjećanje i sažaljenje prema Meni. Ja uopće nisam sretan zbog toga i Meni se ne sviđa što to činiš. Morat ću te pitati: „Kakve koristi ima od širenja ovog pitanja? Zašto si ti proširio tu priču? Razumiješ li ti zapravo što znači svjedočiti o Bogu?” Ako ne možeš navesti razlog koji je u skladu s istinom, a temeljni cilj onoga što govoriš i činiš nije ni najmanje u skladu s istinom, već to činiš samo da bi zadovoljio svoje osobne ambicije i želje i da bi Mi se pokušao dodvoriti, onda ti Ja kažem da se Meni ne sviđa što to činiš. Nipošto to ne smiješ činiti. Neka ovo bude prvi i jedini put; nikada to više nemoj učiniti! U tvojim druženjima i interakcijama sa Mnom, moraš neprestano promišljati o načelima koja ti Ja govorim. Moraš se čvrsto držati položaja kojeg bi se trebao držati, ispunjavati odgovornosti koje bi trebao ispunjavati i pridržavati se načela kojih bi se trebao pridržavati – to su stvari koje bi trebao postići. Nemoj uvijek pokušavati smisliti kako Mi se dodvoriti ili Mi laskati; nemoj uvijek željeti suosjećati sa Mnom ili Me sažalijevati, ili željeti učiniti Me sretnim. Nemoj činiti te stvari. Čak i ako ih činiš, bit će uzaludno. Meni se ne sviđa što činiš te stvari i osjećam odbojnost prema tome što ih činiš. Ako ne činiš te stvari, Ja ću ti pristupiti strogo po pravilima i moći ću normalno komunicirati s tobom. Ako činiš te stvari, uvijek razmišljajući o uljepšavanju onoga što sam Ja učinio i dižući buku oko tih stvari Meni iza leđa kako bi Mi se dodvorio i naveo Mene da imam dobro mišljenje o tebi, Ja kažem da ti griješiš. Takvo postupanje samo će učiniti da Ja osjećam odbojnost prema tebi. Što god ti činio, Ja ću se prema tebi odnositi i procjenjivati te na temelju istina-načela; tako ću Ja gledati na tebe. Ako se ti družiš i komuniciraš sa Mnom pošteno i prikladno, možemo normalno komunicirati. Ako stalno širiš prazne priče Meni iza leđa, onda u Mojim očima tvoja ljudskost nije dobra. U najmanju ruku, Ja bih rekao da ti nemaš integriteta ni dostojanstva i da si ti previše nizak. Neki ljudi kažu: „Rekao sam dobru riječ za Tebe – zar to nije u redu?” Ja kažem: „Nema potrebe za tim.” Ljudi dolaze vidjeti i dolaze spoznati kakva sam Ja osoba kroz riječi o kojima besjedim i kroz istine kojima ih poučavam; oni to ne dolaze vidjeti i ne dolaze spoznati kroz prazne priče koje ti širiš. Stoga je tvoje širenje praznih priča potpuno nepotrebno i suvišno. Možda nitko drugi ne osjeća odbojnost prema tome, ili se možda svima drugima to sviđa, ali barem se Meni to ne sviđa i Ja osjećam odbojnost prema tome. Kada širiš prazne priče o Meni, čak i ako to zaista odgovara svačijem ukusu i zaista je u skladu sa svačijim gledištima, zbog čega se svi osjećaju dobro, u najmanju bi ruku trebao pitati Mene. Ja sam uključena osoba; moraš pitati slažem li se Ja s tim i sviđa li se to Meni. Jesam li te Ja ovlastio da širiš takve stvari? Ako te Ja nisam ovlastio, a ti ipak širiš prazne priče o Meni, govoreći tako proizvoljno i čak ih šireći kao da su istina, ne znači li to da imaš skrivene motive? Kako ću te onda Ja okarakterizirati? Reći ću da uzrokuješ prekidanje i ometanje. Bez obzira na to kamo Ja idem, koje riječi izgovaram ili koje stvari činim, neki se ljudi posebno usredotočuju na širenje tih stvari, kao da će Me nakon što to učine svi visoko cijeniti i da će Me visoko ocijeniti. Je li to uzdizanje Boga i svjedočenje o Bogu? (Ne.) Onda, kad god Ja odem negdje obaviti neke stvari, bilo da se radi o stvarima u Mom svakodnevnom životu ili stvarima vezanim za rad – osobito stvarima koje u očima ljudi izgledaju kao patnja – pravim li Ja predstavu čineći te stvari? (Ne.) Budući da znaš da Ja ne pravim predstavu, nemoj širiti te stvari. Nemoj djelovati kao razglas i nemoj djelovati kao mediji; Božja kuća nema takvu instituciju. Nemoj sam osnivati medijsku kuću i djelovati kao razglas za širenje tih stvari, jer Meni se potpuno gadi to što ih širiš; to ima negativan utjecaj. Dakle, nipošto ne smiješ širiti prazne priče i ne smiješ širiti vijesti o ovakvim stvarima. To je jedan od zahtjeva koje Ja imam od vas.

Božje utjelovljenje radu vršenja Svog djela korak je u Božjem planu upravljanja, to je jedna stavka unutar njega i donekle je posebno u smislu oblika – ono zahtijeva da Bog dođe među ljude kako bi govorio i djelovao. To jest, Bog preuzima sliku fizičkog tijela, postaje običan čovjek i dolazi obavljati djelo među ljudima. Osim Njegovog posla govorenja, najvažnija stvar je patnja koju podnosi Njegovo tijelo. To je također stavka djela i to je nešto što On mora iskusiti i mora podnijeti. Tijekom razdoblja u kojem Bog govori i provodi Svoje djelo, osim govorenja i djelovanja, Njegovo tijelo također mora podnijeti određenu patnju. Neizbježno je da Bog pati kada živi među ljudima. Bog dolazi u tijelu i živi među ljudima, kako bi spasio ljude, kako bi opskrbio ljude istinom, kako bi ljudima ukazao na put i kako bi podario život ljudima. Ali ono s čime se On suočava jest čovječanstvo koje je duboko iskvario Sotona. Što onda Bog mora podnijeti? Mora podnijeti ljudsko osuđivanje, huljenje, buntovništvo i izdaju, kao i ljudska pogrešna razumijevanja, nepovjerenje i pritužbe, kao i razne načine na koje se oni površno odnose prema Bogu. On mora podnijeti te stvari. Neki ljudi kažu: „Nismo vidjeli da Ti to podnosiš.” Kada Bog dolazi u tijelu, On ne živi među nevjernicima; umjesto toga, živi među Božjim izabranim narodom i živi među ljudskim bićima koja namjerava spasiti. Kada živi zajedno s tim ljudskim bićima, Njegovo tijelo neizbježno mora stupiti u kontakt, družiti se i komunicirati s tim ljudima, biti u interakciji s njima i neizbježno se mora pozabaviti mnogim pitanjima. Kada se On bavi tim pitanjima, ljudi će vrlo prirodno otkrivati sotonske iskvarene naravi. Misliš li da utjelovljeni Bog osjeća zadovoljstvo ili nelagodu kada vidi da ljudi otkrivaju iskvarene naravi? (Nelagodu.) Smatra li se osjećaj nelagode patnjom? (Da.) Prestaje li On onda spašavati ljude zato što osjeća nelagodu? Odustaje li On od obavljanja Svog djela zato što osjeća nelagodu? Ili On jednostavno izravno uništi ljude? On to ne može. Oni koje On spašava upravo su duboko iskvareni ljudi. Njegova je nelagoda stvarni problem. Što se tiče utjelovljenog Boga, On se mora suočiti sa svime time i podnijeti sve to kako bi spasio čovječanstvo. Dok se suočava sa svime time i podnosi sve to, On također mora nastaviti obavljati Svoje djelo, nastaviti izražavati riječi kako bi ljude opskrbio istinom, strpljivo i ozbiljno govoriti ljudima, i djelovati među ljudima. On ne može odustati od spašavanja ljudi samo zato što vidi da su ljudi preduboko iskvareni, da je njihovo buntovništvo preveliko, ili da su stvari koje čine apsurdne i odvratne, jer to je Njegovo djelo, i tako je izdržavanje i iskazivanje strpljenja dio Njegovog djela, a to je također dio toga da utjelovljeni Bog obavlja Svoju službu i ispunjava Svoje odgovornosti. To jest, kada se radi o čovječanstvu, Bog ima odgovornosti, On ima brige, On ima djelo, a On također ima i očekivanja. Bog želi spasiti čovječanstvo, upotpuniti skupinu ljudi kako bi ušli u sljedeće doba, i upotpuniti skupinu ljudi kako bi postigli spasenje i postali novo čovječanstvo, privodeći Božje veliko djelo završetku i zadobivajući dio ljudi. To je Božje djelo, a utjelovljeni Bog je došao upravo kako bi obavio ovu službu. Stoga, prije nego što se Bog utjelovio kako bi obavio Svoje djelo, nije da On nije znao da će se suočiti sa skupinom ljudi koji su duboko iskvareni; radije, On je vrlo dobro znao da će spasiti skupinu ljudi koje je duboko iskvario Sotona. Stoga bi, za Božju narav-bit, sve s čime bi se On suočio i susreo bile poteškoće. Te poteškoće uključuju neke poteškoće koje donosi vanjsko okruženje, ali poteškoće uzrokovane okolnostima nisu ništa. Što su istinske poteškoće? Maloprije sam vas pitao, a vi ste rekli da ne znate, pa vam Ja to moram reći i onda ćete znati. Jednom kada budete znali, moći ćete razumjeti.

Nakon što se Bog utjelovi, Njegova narav i bit ostaju nepromijenjene. On ima božanski život, a također ima i Božju vlastitu narav, tako da u smislu Njegove biti i života, iskvareno čovječanstvo nije u stanju biti u skladu s Njim. Ova nesposobnost da budu u skladu s Bogom ne znači da se ljudi ne mogu složiti s Bogom u smislu životnih navika ili osobnosti; to prije znači da ljudi nisu u stanju biti u skladu s Bogom kada se radi o raznim razmišljanjima i gledištima, kao i načelima i metodama ophođenja prema raznim ljudima, događajima i stvarima. Nije li to činjenica? (Jest.) Razlog za ovu nesposobnost da budu u skladu s Bogom jest taj što je iskvareno čovječanstvo pod dubokim utjecajem i indoktrinacijom Sotone, što je prihvatilo Sotonina mamljenja i sve čini na temelju Sotoninih razmišljanja i gledišta. Sva su ta Sotonina razmišljanja i gledišta pogrešna i sve su to negativne stvari – svatko stoga gleda na Božje djelo i gleda na samog Boga služeći se tim pogrešnim gledištima i metodama. Kada se radi o čovječanstvu, nijedna osoba ne može razumjeti i nijedna osoba ne može cijeniti Božju bit, Božju narav, pa čak i Božje brižljive nakane u spašavanju čovječanstva. Naravno, također nema nikoga tko se prema njima može odnositi i prihvatiti ih ispravno, a kamoli ikoga tko može uistinu biti uviđavan prema Njemu. Međutim, utjelovljeni Bog i dalje mora dovršiti ovo djelo spašavanja čovječanstva, i On mora čovjeku podariti istinu, put i život. U procesu darivanja istine, puta i života čovjeku, On također mora podnijeti čovjekova pogrešna razumijevanja, njegove pritužbe i osuđivanja, pa čak i njegovo odbacivanje i izbjegavanje – to jest, On se mora suočiti s raznim oblicima ljudskog buntovništva. Bez obzira na to koliko strpljivo i ozbiljno Bog besjedi o istini, ili koliko On spašava čovječanstvo s brižljivim nakanama, kako bi doveo čovjeka na pravi put i doveo ga na put spasenja, vrlo je teško navesti čovjeka da u potpunosti razumije Boga. U tom pogledu, utjelovljeni Bog mora neprestano iskazivati strpljenje i neprestano iskazivati trpeljivost, nikada se ne umoriti od govorenja i djelovanja, i – kroz razne metode i iz različitih kutova – navesti ljude da odustanu od svojih pogrešnih gledišta, kako bi se mogli zainteresirati za pozitivne stvari i istina-načela kojima Bog poučava ljude te krenuti putem težnje istini. Podnošenje toga izuzetno je bolno. Bez obzira na to o koliko istine utjelovljeni Bog besjedi, On se i dalje mora suočiti s ljudskim pogrešnim razumijevanjima, pritužbama, pa čak i njihovim opravdanjima i obranama. Bez obzira na to koliko brižljivih misli On ima za ljude i koliko se nesebično posvećuje, On i dalje mora izdržati ljudsko buntovništvo i njihove hladne poglede, i On se čak mora suočiti s iznuđivanjem od strane određenih pojedinaca. Međutim, tijekom cijelog ovog procesa, Božje djelo nikada nije stalo, a napredak Njegovog djela također nikada se nije usporio, niti se usporio tempo kojim On vodi čovječanstvo naprijed. Rad Božje kuće odvija se kao i uvijek, a Njegove izjave i riječi izražavaju se kao i uvijek. U ovom procesu, s jedne strane, budući da je On utjelovljeni Bog, On posjeduje ljudsku savjest i svijest o osjećajima. To jest, iz perspektive ljudskosti, On također ima osjetljivost; On ima emocije, On ima osjećaje i On ima svijest – On nije bez svijesti. U smislu ljudskosti, Njegova ljudskost ne nadilazi tjelesne osjećaje niti nadilazi savjest tijela, kao što to čini Duh Božji. I tako, za utjelovljenog Boga, kad podnosi buntovništvo čovječanstva, On podnosi veću patnju i mora podnijeti više boli. To je jedna od najvećih vrsta patnje koju Bog podnosi. Osim dugotrajnog izdržavanja i podnošenja raznih oblika ljudskog buntovništva, postoji još jedna vrsta patnje koju utjelovljeni Bog mora podnijeti u obavljanju Svog djela i vršenju Svoje službe – to jest, On živi među čovječanstvom, a da nije njegov član. Što to podrazumijeva? Bog posjeduje život-bit koja se razlikuje od one čovječanstva i ima razmišljanja i gledišta o tome kako se odnositi prema svim stvarima i događajima koja se razlikuju od onih koje ima čovječanstvo. Naravno, u svjetlu ove dvije razlike, prije nego što Božje djelo zadobije skupinu ljudi koji postižu spasenje, koja je objektivna činjenica s kojom se utjelovljeni Bog suočava dok živi među ljudima? S time da nitko istinski ne posjeduje život istine koji On posjeduje, niti itko istinski posjeduje razumijevanje Božjeg plana upravljanja koje On posjeduje. Stoga, dok se suočava s iskvarenim ljudskim bićima ili živi među njima, sam utjelovljeni Bog je usamljen, iako u crkvi ima priličan broj ljudi koji slijede Boga. Nije li to činjenica? (Jest.) Ne mogu reći da su sve ove istine o kojima sam besjedio izvan svačijeg dosega, ali u najmanju ruku, do sada, niti jedan čovjek nije uspio u potpunosti razumjeti sve aspekte istine. Možda ćete nakon još deset ili dvadeset godina doživljavanja stvari i još deset ili dvadeset godina vršenja svoje dužnosti imati razumijevanje i imati iskustvo nekih istina-načela i zadobit ćete neke stvari. Znat ćete kako obavljati rad i poznavat ćete ispravna razmišljanja i gledišta s kojima biste trebali pristupiti raznim pitanjima s kojima se susrećete. A ipak, istina koju vi razumijete zapravo će i dalje biti vrlo ograničena. Stoga, kada rješavamo neka pitanja ili kada pristupamo raznim stvarima, nikada ne možemo postići potpuno suglasje u našim gledištima. Temeljni uzrok tome su različiti stupnjevi razumijevanja istine. S jedne strane, utjelovljeni Bog mora podnijeti razne vrste nepravednog tretmana od strane čovječanstva, i On također mora podnijeti razne njihove predodžbe, uobrazilje i nerazumne zahtjeve koji nisu usklađeni s istinom. S druge strane, utjelovljeni Bog također mora podnijeti najbolniju stvar, a to je također vrsta patnje koju On neizbježno mora podnijeti: budući da postoji razlika između biti čovjeka i biti utjelovljenog Boga, bez obzira na to koliko godina utjelovljeni Bog djeluje među ljudima, On ostaje usamljen. Recite Mi, je li osjećaj usamljenosti oblik patnje? (Da.) Osjećaj usamljenosti je oblik patnje. Bez obzira na to koliko se jasno i koliko temeljito besjedi o istini, ulazak čovječanstva ostaje spor. Iste pogreške i ista iskvarenost stalno se odigravaju i stalno se ponovno događaju. Sa strpljenjem i ozbiljnošću, utjelovljeni Bog stalno besjedi o istini kako bi opskrbio ljude i stalno pokazuje strpljenje i trpeljivost prema njima – tek kada dođe dan da se Božje djelo završi, On više neće morati podnositi ovu patnju. To je u potpunosti zbog djela. Osim toga, Ja, utjelovljeni Bog, imam mnoga područja u Mom osobnom svakodnevnom životu koja su zapravo vrlo ispravna, ali su također podložna ljudskoj kritici i osuđivanju i podložna su ljudskim pogrešnim razumijevanjima, a neki ljudi čak dižu buku oko njih. Čovjek nije u stanju biti u skladu s Bogom. S jedne strane, to je zato što su iskvarene naravi čovjekova bit. S druge strane, s obzirom na to koliko voli istinu i s obzirom na to kakav je njegov stav prema pozitivnim stvarima, na razini na kojoj se trenutačno nalazi, nemoguće je da čovjek bude u skladu s Bogom. Čak i ako čovjek može u najvećoj mjeri težiti istini, ili ako Ja mogu biti tolerantan prema vama u najvećoj mjeri, i dalje će biti nemoguće da čovjek i Bog budu u skladu. Unutar ovog konteksta, ako su Moji zahtjevi prema vama prestrogi ili prezahtjevni u smislu tempa, vi nećete moći dorasti tome ili to postići, a neki ljudi malog rasta lako će postati negativni i slabi. Iz tog razloga, unutar ovog konteksta, Ja mogu samo biti susretljiv, i Ja mogu samo iskazivati strpljenje i čekati. Što za Mene znači čekati? To znači imati dobra očekivanja i gledati na vas s iščekivanjem i s lijepim željama – gledati na vas na ovaj način i s ovakvim mentalitetom. Nadam se da će jednog dana dio vas moći krenuti putem težnje istini, ili da će dio vas moći, poput Petra, poput Joba i poput Abrahama, postati ljudi koji se pokoravaju Bogu i štuju Boga. Radujem se tom danu. Tijekom godina, dok sam vam govorio i propovijedao, dok sam s vama razgovarao u zajedništvu o radu i razgovarao o svakodnevnim stvarima, uvijek sam imao ovakav mentalitet. Bilo da sam sâm ili živim među vama, ovo stanje uma u kojem se nalazim nije se promijenilo i ovaj Moj mentalitet nije se promijenio; ovaj osjećaj je uvijek bio prisutan. Stoga, Ja kažem da u usporedbi s patnjom koju utjelovljeni Bog podnosi u ispunjavanju Svoje službe, patnja koju On podnosi u smislu Svog okruženja i patnja koju On podnosi u smislu svakodnevnih potreba, kao rezultat Njegovog djela, nije velika stvar i nije vrijedna spomena – istinska patnja koju Ja podnosim je nešto što vi ne možete vidjeti i ne možete cijeniti. Tako sam Ja prebrodio sve ove godine. Nitko ne mari za te stvari, a patnja koju Ja podnosim u Svom srcu ne može se prenijeti ljudima. Ljudi je ne mogu ni izvana vidjeti. Moje se raspoloženje ne mijenja, Moja se osobnost ne mijenja, Moje svakodnevne rutine nisu pogođene i rad nije pogođen, ali duboko u Mom srcu, Ja moram podnositi usamljenost i ta usamljenost je nešto što je stalno prisutno. Recite Mi, je li ova patnja velika? Je li to istinska patnja? (Da.) Zato vam Ja kažem da ne širite te beskorisne stvari; vi ne znate i ne možete cijeniti istinsku patnju koju Ja podnosim. Zašto Ja nikada ne razgovaram s vama o ovoj patnji koju podnosim? Vi to ne biste razumjeli, a čak i da razgovaram s vama o tome, kakvu bi to korist donijelo? To ne može zamijeniti obavljanje djela, to ne može zamijeniti besjedu o istini i to ne može zamijeniti grdnju i sud Božjih riječi.

Osim dvije vrste patnje o kojima smo upravo govorili – podnošenja raznih oblika ljudske iskvarenosti i buntovništva, te podnošenja usamljenosti – postoji još jedna vrsta patnje koju utjelovljeni Bog podnosi. Vi možda nikada nećete moći cijeniti ovu vrstu patnje, ali budući da smo na temi patnje, razgovarajmo u zajedništvu o njoj. Bog obavlja djelo spašavanja čovječanstva već šest tisuća godina; počevši od trenutka kada je Bog planirao zadobiti skupinu ljudi, bilo govorenjem ili u nekoj drugoj formi, Bog je počeo razvijati ovo djelo. Dakle, što razvoj ovog djela znači za Boga? Što on znači za čovječanstvo? On znači da će Bog uskoro zadobiti skupinu ljudi; Božje nakane i plan su postavljeni i On želi zadobiti skupinu ljudi, i na kraju će ta skupina ljudi biti plod djela Božjeg šestotisućljetnog plana upravljanja. Budući da je Bog to planirao i odredio, Bog ima očekivanja od ovog rezultata. Ta su očekivanja sve vrijeme pratila Njegovo djelo. Od Doba zakona do Doba milosti, Bog je uvijek imao očekivanja od ovog rezultata i ta su se očekivanja neprekinuto prenijela na utjelovljenog Boga u trećoj etapi djela. Kako se Bog ponovno utjelovio, bez obzira na to kojeg je On spola, kakvi su Njegovi uvjeti, ili u kakvom društvenom okruženju On živi, ta su očekivanja pratila Njegovo djelo. Stoga, kada se radi o ovom utjelovljenom Bogu, On također mora preuzeti ta očekivanja. Moglo bi se također reći da On prihvaća odgovornost i breme od Boga te obavlja Svoje djelo s tim očekivanjima. Iako obojica imaju ista očekivanja, ovaj utjelovljeni Bog djeluje u puno dužem razdoblju od prvog utjelovljenog Boga. Budući da On mora opskrbiti ljude svim istinama koje bi trebali razumjeti, priroda ovog djela zahtijeva od Njega da dugo živi među ljudima. Nije stvar u tome da On jednostavno završi djelo i položi račun, i Njegova je služba time ispunjena – umjesto toga, tijekom razdoblja u kojem On obavlja ovo djelo, On gaji očekivanja, želeći vidjeti rezultat. Taj rezultat ne dolazi preko noći, pa čak ni za godinu ili dvije. Umjesto toga, taj se rezultat mora nadzirati, njegovati i iščekivati dugoročno. Kao takav, On mora provesti jako puno vremena promatrajući i čekajući taj rezultat, i unaprijed se radujući takvom rezultatu. To promatranje i čekanje je odgovornost, to je breme, i naravno, to je mjera boli za utjelovljenog Boga. Sve su to pitanja unutar opsega odgovornosti Njegove službe, ona su uključena u nadležnost ove etape djela i ona su dio ove etape djela. Najprije, On mora biti strpljiv i On također mora podnositi usamljenost, a zatim On mora promatrati i čekati. Nijedan od ovih aspekata ne može se izostaviti. Sva ova tri aspekta neizmjerno su bolna za utjelovljenog Boga; On se ne može osloboditi nijednog od njih, nitko ne može iskusiti bol umjesto Njega i ne postoji dobra metoda da ih se riješi ili da ih se oslobodi. To je najbolnija stvar za Boga. Stoga, kakvu patnju utjelovljeni Bog podnosi u Svom svakodnevnom životu, koliko On daje Sebe, i koliku cijenu On plaća, sve to nije velika stvar, jer bez obzira na to koliko ove vanjske patnje On podnese, to ne može riješiti bol koju utjelovljeni Bog osjeća zbog podnošenja raznih oblika ljudske iskvarenosti i buntovništva, niti može osloboditi utjelovljeno tijelo od usamljenosti, a kamoli, naravno, može zamijeniti rezultat koji očekuje utjelovljeni Bog ili sam Bog. Ove tri stvari dio su odgovornosti koje utjelovljeni Bog ispunjava dolazeći među ljude kako bi obavio završnu etapu djela, i one su objektivna činjenica s kojom se On mora suočiti. Od vremena kada sam službeno počeo vršiti Svoju službu do sada, više od trideset godina, Ja sam neprestano živio u takvom stanju. Možda, da sam vam prije deset godina rekao da je to dio patnje koju utjelovljeni Bog podnosi, vi to ne biste razumjeli i ne biste ništa osjetili, govoreći: „Kako se to može smatrati patnjom? Ti imaš tako visok status; Ti sigurno dobro jedeš, uživaš u lijepim stvarima i ništa Ti ne nedostaje. Također, Ti imaš toliko ljudi koji Te slijede i koji naporno rade za Tebe. Kakvu patnju Ti izdržavaš? Može li se to smatrati patnjom?” Ali sada biste to možda mogli pomalo razumjeti. Da sam tada rekao da, tijekom razdoblja u kojem sam djelovao, nisam imao dom u koji bih se vratio ni mjesto gdje bih položio Svoju glavu, da nisam dobro jeo, da sam se loše oblačio i da sam živio u okruženjima s lošim uvjetima, pa čak i boravio u špiljama kako bih izbjegao potjere KPK-a – da sam rekao te stvari, vi biste bili voljni slušati i mogli biste ih razumjeti. Ali Ja nikada nisam rekao te stvari; one se za Mene nisu nikakva vrsta patnje. Istinska patnja je patnja u Mom srcu. Ono o čemu sam vam danas govorio istinska je patnja koju utjelovljeni Bog podnosi. Ja govorim te stvari u nadi da ćete vi znati jednu činjenicu: dolazak utjelovljenog Boga među ljude kako bi obavljao djelo također zahtijeva od Njega da plati cijenu, također zahtijeva od Njega da bude strpljiv i također zahtijeva od Njega da zapravo iskusi svu ovu bol. Budući da mora vršiti Svoju službu, On se mora suočiti s patnjom koju bi trebao izdržati On sam i podnijeti je On sam. Ova patnja je ono što On osobno mora podnijeti kako bi obavio djelo, dovršio Božji plan upravljanja i dovršio Božje poslanje. Razlog zašto Ja nikada ne svjedočim o tim stvarima i ne trebam da vi svjedočite o njima, a kamoli da trebam da ih vi širite, i, naravno, još više ne tražim zasluge kod vas i ne trebam da vi budete duboko zahvalni Meni, jest taj što je dolazak utjelovljenog Boga među ljude kako bi djelovao već dovoljno težak zadatak. To je Njegovo djelo, a to je također i Njegova odgovornost; On mora izdržati, i mora promatrati i čekati. Ja vam govorim te stvari samo kako bih vam dao do znanja stav utjelovljenog Boga u tome kako se On odnosi prema ovim poteškoćama te kako bih vam rekao ispravna razmišljanja i gledišta da biste vi znali kako se odnositi prema patnji; to nije zato da biste vi dublje cijenili što je patnja i kakvu je patnju utjelovljeni Bog izdržao. Ja se ne osjećam oštećeno podnošenjem patnje, niti osjećam da podnošenje ove patnje znači da sam Ja tako naporno radio i dao tako velike doprinose. Ja se ne pokušavam opravdati vama, a kamoli da pokušavam izvući nešto od vas što bih mogao iskoristiti kao kapital. Ja podnosim patnju koju bih trebao podnijeti, jer imam odgovornost prema vama. Naravno, u smislu službe koju vršim, Ja moram polagati račun Bogu. Nema potrebe da tražim zasluge ili naklonost od vas. Dakle, da kažem to jasno, vi ne možete zauzeti Moje mjesto u podnošenju ove istinske patnje, niti Me itko od vas može osloboditi od nje. Jedina stvar koju vi možete učiniti, jedini način na koji vi možete surađivati i jedina stvar koja može donekle ublažiti patnju koju Ja podnosim, jest da vi zadobijete ulazak u istinu, naučite biti poslušni, imate svjedočanstvo poput Jobovog i imate iskustva poput Petrovih; da vi imate dobra djela, da budete posvećeni u vršenju svojih dužnosti, da se pokoravate Bogu i da volite istinu i težite istini; i da svaki članak o iskustvenom svjedočanstvu koji napišete sadrži neko istinsko iskustvo i razumijevanje istine i postigne neke rezultate u smislu pokoravanja Bogu. Ovi vaši dobici najveća su otplata i najveća utjeha Meni osobno; Ja nemam nikakvih drugih dodatnih zahtjeva od vas.

Nije slučajnost to što utjelovljeni Bog podnosi ovu patnju. Praktično govoreći, ono što Bog spašava jest iskvareno čovječanstvo, a iskvarenost iskvarenog čovječanstva je vrsta boli za Boga. Živeći zajedno, imajući posla s iskvarenim ljudskim bićima i komunicirajući njima, dok istovremeno spašava iskvarena ljudska bića i ima očekivanja od njih, neizbježno je da On pati i neizbježno je da On plati cijenu. Ta cijena nije tako jednostavna kao izgovaranje nekoliko dodatnih riječi. Što Bog daje kako bi spasio čovječanstvo? To je Njegova snaga, Njegovo cijelo srce i Njegov život. Duh Božji ulaže cijelo Svoje srce kako bi obavio djelo; isto tako, utjelovljeni Bog ulaže cijelo Svoje srce i Svoju snagu u zamjenu za čovjekovo spasenje – to je također slučaj s Njim. Počevši od trenutka kada je Bog stvorio čovječanstvo i kada su nastala ljudska bića, Bog je stupao u kontakt s njima i družio se s njima, i djelovao na čovjeku. Cijelo to vrijeme, Bog je zapravo uložio neizrecivo mnogo Svog cijelog srca u čovjeka i obavio neizrecivo mnogo djela na čovjeku. Ali Bog nikada nije spomenuo čovječanstvu koliko je patio ili koliku je cijenu platio. On samo općenito kaže da je uložio cijelo Svoje srce, platio cijenu Svojim životom kako bi opskrbio čovjeka i podario istinu čovjeku da mu služi kao život. Ali Bog nikada nije rekao kakvu je patnju podnio, kakve je klevete i uvrede pretrpio, koliko je umora podnio, koliku je cijenu platio, ili koliko je truda uložio – On nikada nije spomenuo te stvari. Postoji razlog zašto On ne spominje te stvari. Ako vam Ja ne kažem, vi nikada nećete znati. Razlog je taj što, obavljajući djelo na čovjeku, Bog nikada nije spletkario kako bi zadobio nešto od njega; On je jednostavno voljan opskrbiti čovjeka tako nesebično i posvetiti Sebe čovjeku tako nesebično. Ako ćemo koristiti ljudski jezik da kažemo što On nastoji zadobiti postupajući na ovaj način, ono što On nastoji jest da ljudska bića idu pravim putem i da ljudska bića mogu dobro živjeti – da mogu ispravno živjeti i proživjeti obličje čovjeka te i da mogu živjeti prema putu kojem Bog poučava čovjeka; da ih Sotona više ne pustoši, kvari i zaluđuje; i da se mogu istinski pokoriti Bogu. To bi Bogu dalo spokoj. Ako Bog išta traži, to je spokoj – to je da čovjek može ispravno živjeti i ispravno se vladati prema Božjim riječima, da cijena koju je Bog platio i djelo koje je On obavio ne budu uzaludni, i da vidi rezultate u čovjeku. Koliko god Bog patio, koliku god cijenu On platio, koliko god godina On čekao, i koliko god godina On pokazivao strpljenje prema čovjeku – Bog je bio potpuno voljan učiniti sve to. Kako bi zadobio taj spokoj, Bog je voljan platiti takvu cijenu za čovjeka. Sam Bog nikada nije požalio koliko god patio; da upotrijebimo ljudski jezik, On se nikada nije predomislio u vezi s tim. Da to kažemo najjednostavnijim riječima, riječima koje vi možete najbolje razumjeti, Bog to čini kako bi okončao ovu Svoju brigu; to je želja koju Bog ima. Bog je stvorio čovjeka i Bog ima želju zadobiti stvoreno čovječanstvo koje može živjeti, preživjeti i upravljati svim stvarima prema putu kojem ih On poučava, te da nije više podvrgnuto Sotoninom kvarenju i da više ne pustoši samo sebe. Ovakva skupina ljudi jest ono što Bog želi zadobiti. Tako je Bog pokrenuo i počeo obavljati Svoje djelo i nastavio je s njim sve do danas; ova briga koju On ima za ljude nije se promijenila i ovaj cilj se nije promijenio. Bez obzira na to koliko On pati ili koliku cijenu On plaća, Bog je cijelo vrijeme djelovao na ovaj način. Djelujući na ovaj način, Bog je zapravo mnogo patio i platio mnoge cijene, ali On se nikada nije pokušao opravdati ljudima, nikada nije objasnio te stvari čovječanstvu i nikada nije spomenuo te stvari; to je izravno povezano s Božjom biti. Bez obzira na to koliko su velike stvari koje Bog čini, koliko djela On obavlja na čovječanstvu, koliku cijenu On plaća, ili koliko On opskrbljuje ljude – to jest, bez obzira na to koliko Bog podaruje ljudima ili koliko im Bog daje – On nikada nije osjećao da je to neka vrsta zasluge, niti On treba da Mu čovječanstvo bude duboko zahvalno. S druge strane, sudeći po razmišljanjima i gledištima ljudskih bića koja žive u bilo kojem dobu, bez obzira na to koliku cijenu netko plati i bez obzira na to što učini, on uvijek mora nastojati izvući nešto iz toga i uvijek mora imati nešto na umu za sebe. Ali Bog nikada nije imao takve misli; samo je Bog istinski nesebičan. Što znači biti nesebičan? Najjednostavnije objašnjenje jest da to znači nikada ne misliti na sebe. Razmislite o tome kako ljudska bića odgajaju djecu i podižu ih do odrasle dobi – roditelji troše toliko novca na svoju djecu i plaćaju tolike cijene za njih, s ciljem da svojoj djeci omoguće da postignu veliki uspjeh i donesu časti obitelji, što bi roditeljima omogućilo da u budućnosti uživaju u slavi svoje djece. Bog ne gaji takve ideje. Svaki Njegov potez i postupak, svaka Njegova misao i ideja, cijena koju On plaća za ljudska bića i sve što im On podaruje ne samo da su najdragocjeniji, već su i potpuno lišeni bilo kakvih namjera prema njima. To je samo nesebična posvećenost i nesebična opskrba, neprestano ih opskrbljuje na ovaj način. To je istinska nesebičnost. Sve to čini Bog. Bog nikada ne zahtijeva nikakve zasluge od ljudskih bića. Među čovječanstvom, bez obzira na to koliko pogrešnih razumijevanja i pritužbi od strane ljudi On trpi, ili koliko nepravdi On podnosi, On se nikada ne pokušava opravdati ili obraniti. On je potpuno voljan u svemu što čini za čovječanstvo, niti se žali na to niti osjeća ikakvo žaljenje i On nikada nije osjećao da je to nešto dodatno. To jest, Božja nesebičnost ne sadrži nijedno od onih trgovačkih gledišta koja ljudska bića imaju i nijednu od ljudskih želja za cjenkanjem. Ako možeš primjenjivati istinu, na kraju ćeš moći preživjeti. To što ti Bog daje malo milosti besplatno za Njega nije ništa. On ti dopušta da preživiš, da nastaviš živjeti, i da živiš u sreći, živeći među svim stvarima koje je Bog podario čovječanstvu. Koliko god blagoslova ti uživao, Bog ne osjeća ljubomoru i On se ne pokušava nadmetati s tobom za njih. Sve dok si ti u stanju spoznati Stvoriteljeve orkestracije i aranžmane, možeš se pokoriti Stvoriteljevim orkestracijama i aranžmanima i živjeti onako kako Stvoritelj zahtijeva, to je dovoljno. Bog ne traži od tebe da Mu stalno budeš duboko zahvalan i On ne treba tvoje štovanje. Bog nikada nije tražio ni od koga da Mu postavi svetište i pali tri štapića tamjana svaki dan. Bog ne uživa u tim stvarima. Vidiš, kada je Job vidio Božja leđa, je li Bog imao ikakve zahtjeve od njega? (Ne.) Bog mu je samo dao najveću nagradu – dopuštajući mu da vidi Božja leđa – što je povećalo njegovu vjeru u Boga. To je bila Božja nagrada za njega. Zatim je Bog otišao, nadajući se da on može živjeti u sreći, živjeti među svim stvarima koje je stvorio Stvoritelj i živjeti pod Stvoriteljevom suverenošću. Za Boga je to bila najveća otplata. To što je Job mogao bojati se Boga i kloniti se zla bilo je istinsko štovanje Stvoritelja, a to je također bila i najveća otplata. Vidiš, ono što Bog zahtijeva od čovječanstva također služi na korist ljudima. Zapravo, na kraju, ljudi su ti koji zadobivaju najviše uživanja i koji mogu živjeti u sreći. Postavlja li Bog teške zahtjeve pred ljude? Božji zahtjevi od ljudi nisu visoki. Ali gledajući Njegove zahtjeve, možemo vidjeti da je Bog uistinu nesebičan; On se neprestano posvećuje i čini to besplatno. Bez obzira na to koliku cijenu On plaća ili koliko On pati, Bog to sve podnosi sam i ne pokušava se opravdati iskvarenom čovječanstvu. Recite Mi, posjeduje li Sotona te osobine? (Ne.) Sotona ne posjeduje ni jednu jedinu stvar koju Bog posjeduje – čak ni najmanji aspekt onoga što Bog ima i što jest, onaj koji ljudi smatraju najmanje vrijednim pažnje – niti ljudska bića posjeduju ijednu od tih stvari. Ono što Bog ima i što jest sve je pozitivno, sve je prekrasno i sve je uzvišeno; to je najčišće i najsvetije. Božja bit, Božja narav i ono što Bog ima i što jest mogu se nazvati besprijekornim i neokaljanim. Budući da su neokaljani, nazivaju se svetima, zar ne? (Da.) Razna načela po kojima se Bog odnosi prema svim stvarima, uključujući i to kako se On odnosi prema čovječanstvu, u potpunosti se temelje na istini; to je ono što je najpravednije od svega. Vidiš, bez obzira na to iz kojeg aspekta to gledaš, Božja narav-bit zaslužuje hvalu čovječanstva. Ali čak i uz to što je Bog toliko patio, On nije zahtijevao ništa od čovječanstva. On nikada od ljudi nije tražio sljedeće: „Morate radosno pjevati i plesati u hvalu Meni svaki dan. Hvalite Moje ime svaki dan. Svaki put kada se okupite ili pripremate programe, morate zajedno hvaliti Moje ime.” Je li Bog zahtijevao od ljudi da to čine? (Nikada.) Bez obzira na to koliko Bog pati, koliko djela On obavlja, ili koliko On podaruje čovječanstvu, On nikada nije zahtijevao od ljudi da Mu budu duboko zahvalni, ili da Ga štuju onako kako nevjernici čine s idolima. Bog nikada nije činio takve stvari. On nikada nije izgovorio ni jednu jedinu riječ niti učinio ijednu jedinu stvar radi Svog statusa i Svog ugleda u srcima ljudi. On nikada nije činio te stvari. Duh Božji ne čini takve stvari. On nikada nije izgovorio takve stvari niti ostavio takve poruke za čovječanstvo. Dakle, je li utjelovljeni Bog ikada činio takve stvari ili izgovorio takve riječi? (Ne.) Tijekom svih ovih godina djelovanja i patnje među ljudima, On je neprestano opskrbljivao ljude istinom i životom, te podržavao i usmjeravao ljude da idu pravim putem. On se samo nada da ljudi mogu težiti istini i preživjeti. Osim toga, ima li On ikakvih dodatnih zahtjeva od vas? (Ne.) On nema dodatnih zahtjeva od vas.

U smislu njezine prirode, patnja koju utjelovljeni Bog podnosi zapravo se razlikuje od vrste patnje o kojoj govore ljudska bića. U pozitivnom smislu, ljudska bića podnose svoju patnju u potpunosti radi odbacivanja svojih iskvarenih naravi kako bi postigla spasenje. U negativnom smislu, oni je podnose u potpunosti zato što imaju iskvarene naravi i zato što trpe sud i grdnju zbog činjenja zla i opiranja Bogu. U tom svjetlu, patnja ljudskih bića je nužna, i ona je neizbježna. Utjelovljeni Bog, međutim, podnosi Svoju patnju radi obavljanja Svog djela, radi opskrbljivanja ljudskih bića istinom i kako bi se ona mogla osloboditi Sotonine iskvarenosti i nevolje te krenuti putem spasenja. Bog mora dugo podnositi ove poteškoće – to je također dio Njegovog djela. Ove poteškoće su stvari koje On mora podnijeti sam i mora preuzeti na Sebe. Budući da utjelovljeni Bog obavlja Svoje djelo i vrši Svoju službu, a patnja je dio ovog djela, Bog ne treba da Mu ljudi budu duboko zahvalni za podnošenje ove patnje, niti On treba da ljudi šire informacije o Njegovoj patnji, a kamoli da treba da ljudi znaju za nju. Ako želiš spoznati Boga, trebao bi Ga spoznati spoznavanjem Božje biti, spoznavanjem Božjih razmišljanja i gledišta o tome kako se On odnosi prema svim stvarima i događajima te spoznavanjem Božjih načela za postupanje s raznim ljudima, događajima i stvarima. Spoznavanje Njega na ovaj način najbolji je i najprikladniji pristup. Što se tiče spoznavanja Božje patnje, to možeš preskočiti; ti ne trebaš znati ovaj aspekt. Čak i da ga znaš, ti ne bi mogao suosjećati s Bogom, ne bi mogao biti uviđavan prema Njemu i ne bi mogao zauzeti Njegovo mjesto u podnošenju toga. Dakle, nema potrebe razgovarati u zajedništvu o tome. Ako znate da je podnošenje patnje dio djela utjelovljenog Boga i da je to proces koji On neizbježno doživljava dolazeći među ljude, dovoljno je da to razumijete. Nema potrebe dizati veliku buku oko toga, niti ima ikakve potrebe da vi išta uzvraćate. Ako težite istini, jednog dana mogli biste razumjeti, ali ako ti nisi netko tko teži istini, mogao bi doći do samog kraja i dalje biti nesposoban razumjeti.

Uglavnom smo završili razgovor u zajedništvu o temi patnje. Ako razumijete stav utjelovljenog Boga prema patnji, ili ako razumijete kakvu patnju On izdržava, što ćete poželjeti učiniti? Najbolje je da budete u stanju primjenjivati istinu, da budete posvećeni, da budete stvoreno biće u skladu s mjerilom i dopustite da Božja želja bude zadovoljena. To je najveća otplata Bogu. Ako to učiniš, Bog će to zapamtiti. Najveća otplata Bogu je da budete u stanju težiti primjenjivanju istine i da na kraju budete u stanju postići spasenje, ne dopuštajući da Božji plan propadne, ne dopuštajući da Božje riječi padnu u vodu, dopuštajući da se Božje riječi ostvare u vama i dopuštajući da Božje riječi postanu vaš život. Jednog dana, kada preživite i postanete članovi novog čovječanstva, budete u stanju postati gospodari svih stvari i živjeti u sreći te zadovoljite Božju prvobitnu želju u stvaranju čovječanstva, to će biti najveća otplata Bogu. Na dan kada postignete spasenje i postanete oni koji su preživjeli, ostvarit ćete Božju želju stvaranja novog čovječanstva. Bog će zadobiti skupinu ljudi na zemlji koji mogu štovati Boga i mogu se bojati Boga i kloniti se zla – ova Božja želja bit će ispunjena. Kada se Božja želja ispuni, možda će tog dana Bog reći da si Mu ti pomogao ispuniti Njegovu želju i da si Mu pomogao privesti Njegovo razdoblje patnje kraju. To je najveća otplata Bogu. Kada se Božja želja ispuni, Bog više neće davati ništa za čovječanstvo; Njegova će očekivanja biti ostvarena. Bog više neće morati obavljati djelo. On će vidjeti rezultate i dobiti rezultate, Njegovo će se djelo završiti, On će moći ući u počinak i On više neće imati nikakvih briga u vezi s čovječanstvom. To će značiti da si ti – kroz svoje postizanje spasenja težnjom istini – pomogao Bogu da se oslobodi osjećaja poteškoća koji On osjeća i Njegovog šestotisućljetnog puta poteškoća. Bog će ti zahvaliti. To je zato što će to biti tako dugo čekanje, ali na sreću, Bog će konačno vidjeti rezultate, Njegova će želja biti ispunjena i On će zadobiti novo čovječanstvo – ti bi se trebao radovati zbog Boga. Ako uistinu imaš srce koje je uviđavno prema Bogu, ako uistinu želiš razumjeti Božje srce i biti uviđavan prema Božjem srcu, i ako želiš uzvratiti Bogu, onda bi trebao biti poslušan i pokoran, ići putem spasenja, ići putem straha od Boga i klonjenja zla te biti netko tko je u stanju štovati Boga. To je najveća otplata Bogu. Naravno, to je također jedini način da se omogući da Bog bude utješen i da se ispuni Božja želja, dopuštajući Mu da otpusti sve brige i očekivanja koja ima u vezi s ljudima. Naravno, to je također najbolji način da se pomogne Bogu da se oslobodi puta poteškoća koji predstavlja Njegovo šestotisućljetno čekanje. Po Božjem mišljenju, to je najveća otplata Njemu; to je najbolji dar koji bi mogao ponuditi Bogu. Ovaj dar je prihvaćen od Boga i primljen od Boga, i on je dragocjeniji od bilo koliko desetina koje bi ti mogao prinijeti.

Je li u redu da ovdje završimo razgovor u zajedništvu o ovoj temi? (Da.) Onda zaključimo naš razgovor u zajedništvu ovdje za danas. Doviđenja!

23. studenoga 2024.