4. poglavlje
Kako bi spriječio da ljudi, prešavši iz negativnosti u pozitivnost, postanu samozadovoljni i umišljeni, u posljednjem poglavlju Božje izjave, nakon što je Bog govorio o Svojim najvišim zahtjevima za Svoj narod, nakon što je Bog ljudima rekao Svoje namjere u ovoj etapi Svojeg plana upravljanja, On im daje priliku za promišljanje o Njegovim riječima, kako bi im pomogao da naposljetku odluče udovoljiti Božjim namjerama. Čim su ljudi u pozitivnom stanju, Bog im odmah počinje postavljati pitanja o suprotnom aspektu problema. On postavlja niz pitanja koja je ljudima teško dokučiti: „Je li vaša ljubav prema Meni bila ukaljana nečistoćom? Je li vaša odanost Meni bila čista i usrdna? Je li vaše poznavanje Mene bilo istinito? Koliko sam mjesta zauzimao u vašem srcu?” I tako dalje. U prvoj polovici ovog odlomka, osim dvaju ukora, preostali dio se u potpunosti sastoji od pitanja. Jedno je pitanje osobito prikladno: „Jesu li vam se Moje izjave urezale u srce?” Ono doista pogađa u najskrivenije dubine ljudskih srca, navodeći ih da se podsvjesno zapitaju: „Jesam li doista odan u svojoj ljubavi prema Bogu?” Ljudi se u svojem srcu podsvjesno prisjećaju prošlih iskustava u služenju: bili su obuzeti popustljivošću prema sebi, samopravednošću, umišljenošću, samozadovoljstvom, samodopadnošću i ponosom. Bili su poput velike ribe ulovljene u mrežu iz koje se, tako zapetljani, više nisu mogli lako osloboditi. Nadalje, često su bili neobuzdani, mnogo su puta prevarili Božju normalnu ljudskost i stavljali su sebe na prvo mjesto u svemu što su činili. Prije nego što su prozvani „služiteljima”, bili su poput mladih tigrova, puni entuzijazma. Iako su se u određenoj mjeri usredotočili na život, katkad su samo odrađivali posao; poput robova, površno su se odnosili prema Bogu. U razdoblju kada su razotkriveni kao služitelji, postajali su negativni, zaostajali su, bili su ispunjeni tugom, žalili su se na Boga, pognuli su glave u potištenosti i tako dalje. Svaki dio njihovih divnih, dirljivih priča mota im se po mislima. Čak im postaje teško zaspati, a dane provode u omamljenosti. Čini se kao da ih je Bog po drugi put isključio, kao da su pali u podzemlje, odakle ne mogu pobjeći. Iako Bog nije učinio ništa više od postavljanja nekoliko pitanja u prvom odlomku, koja je ljudima teško razumjeti, no pažljivim se čitanjem uviđa da Božji cilj nije samo postavljanje tih pitanja; u njima je sadržana dublja razina značenja, ona koja se mora detaljnije objasniti.
Zašto je Bog jednom rekao da je danas ipak danas, te budući da je jučer već prošlo, nema potrebe za nostalgijom, a ipak u prvoj rečenici ovdje postavlja ljudima pitanja i navodi ih da se prisjete prošlosti? Razmislite o tome: zašto Bog s jedne strane traži da ljudi ne žale za prošlošću, a s druge ih potiče da je se prisjete? Može li postojati pogreška u Božjim riječima? Može li izvor tih riječi biti pogrešan? Naravno, oni koji ne obraćaju pozornost na Božje riječi ne bi postavljali tako duboka pitanja. Ali za sada nema potrebe govoriti o tome. Najprije ću objasniti prvo od navedenih pitanja, „zašto”. Naravno, svi su svjesni da je Bog rekao da On ne govori prazne riječi. Kada riječi izađu iz Njegovih usta, one imaju cilj i značaj, i to je sama srž ovog pitanja. Najveća mana ljudi jest njihova nesposobnost da se odvrate od svojih zlih puteva i nepopustljivost njihove stare prirode. Kako bi omogućio svim ljudima da temeljitije i realističnije upoznaju sebe, Bog ih prvo vodi da se prisjete prošlosti, kako bi mogli dublje ispitati sebe i tako spoznati da nijedna Božja riječ nije prazna i da se sve Božje riječi ostvaruju u različitim ljudima u različitoj mjeri. U prošlosti, način na koji je Bog orezivao ljude dao im je malo spoznaje o Bogu i učinio njihovu „iskrenost” prema Bogu malo srdačnijom. U ljudima i u njihovom srcu riječ „Bog” zauzima 0,1 posto mjesta. To što je i toliko postignuto pokazuje da je Bog proveo golemo spasenje. S pravom se može reći da je ono što je Bog ovoliko postigao u ovoj skupini ljudi, skupini koju iskorištava veliki crveni zmaj i koju je zaposjeo Sotona, učinilo da se oni više ne usuđuju postupati po vlastitom nahođenju. To je zato što je nemoguće da Bog stopostotno zauzme srca onih koje je zaposjeo Sotona. Kako bi u narednom koraku povećao spoznaju ljudi o Bogu, Bog uspoređuje stanje služitelja iz prošlosti sa stanjem današnjeg Božjeg naroda, stvarajući tako jasan kontrast zbog kojeg se ljudi osjećaju posramljeno. Baš kao što je Bog rekao, za njih vrijedi: „Nemate gdje sakriti svoju sramotu.”
Dakle, zašto sam rekao da Bog ne postavlja pitanja tek tako? Pažljivim čitanjem od početka do kraja može se uvidjeti da, iako pitanja koja je Bog postavio nisu precizirala sve, ona se sva odnose na mjeru ljudske odanosti prema Bogu i spoznaje o Bogu; drugim riječima, odnose se na stvarna stanja ljudi, koja su jadna i o kojima je ljudima teško otvoreno govoriti. Iz ovoga se može vidjeti da je ljudski rast previše neznatan, da je spoznaja ljudi o Bogu previše površna i da ima previše nečistoća i previše prljavštine u njihovoj odanosti prema Njemu. Baš kao što je Bog rekao, gotovo svi ljudi love u mutnom za osobnu korist i prisutni su tek kako bi ispunili broj. Kada Bog kaže: „Vjerujete li doista da niste podobni biti Moj narod?”, istinsko značenje ovih riječi jest da među svim ljudima nitko nije dostojan biti pripadnik Božjeg naroda. Ali kako bi postigao veći učinak, Bog se koristi metodom postavljanja pitanja. Ova je metoda daleko učinkovitija od uporabe riječi iz prošlosti, koje su nemilosrdno napadale, sjekle i ubijale ljude do te mjere da su im probadale srca. Pretpostavimo da Bog izravno kaže nešto dosadno i bljutavo poput: „Niste Mi odani i vaša je odanost ukaljana, u vašim srcima uopće nema mjesta za Mene... Ostavit ću vas previše posramljenima da biste pokazali svoje lice, jer nitko od vas nije dostatan da bi bio pripadnik Mojeg naroda.” Možete usporediti to dvoje, gdje sadržaj ostaje isti, ali se način obraćanja razlikuje i otkrit ćete da je korištenje upitnim oblikom učinkovitije. Stoga mudri Bog primjenjuje prvi način obraćanja, što pokazuje umjetnost Njegova govora. To je čovjeku neostvarivo, pa stoga nije ni čudo što je Bog rekao: „Ljudi su samo posude koje Ja rabim. Jedina je razlika među njima u tome što su neki neznatni, a neki dragocjeni.”
Dok dalje čitamo Božje riječi, svaka je blisko povezana sa sljedećom, jedva dajući ljudima priliku da udahnu, jer Bog nipošto nije blag prema čovjeku. Kada ljudi osjete krajnje žaljenje, Bog ih još jedanput upozorava: „Ako niste nimalo svjesni navedenih pitanja, to onda pokazuje kako lovite u mutnom, da ste prisutni tek kako biste ispunili broj i da ćete u vrijeme koje sam Ja predodredio zasigurno biti isključeni i po drugi put bačeni u bezdan. Ovo su Moje riječi upozorenja, a svakog tko ih olako shvaća zadesit će Moj sud i, u određeno vrijeme, suočit će se s propašću.” Čitajući takve riječi, ljudi ne mogu ne pomisliti na vrijeme kada su pali u bezdan: ugroženi nesrećom, pod upravom Božjih upravnih odluka, čekajući vlastiti ishod, dugo se osjećajući zabrinuto, potišteno, nelagodno, nesposobni ikomu govoriti o melankoliji u svojem srcu, pomislivši na to, osjećali su da bi im bilo bolje da im se tijelo očisti... Kada u razmišljanju dođu do ove točke, neizbježno ih obuzme nalet tuge. Razmišljajući o tome kakvi su bili u prošlosti, kakvi su danas i kakvi će biti sutra, briga u njihovim srcima raste, podsvjesno počinju drhtati i tako se više boje Božjih upravnih odluka Kad pomisle da bi izraz „Božji narod” također mogao biti samo verbalni izraz, veselje u njihovim srcima odmah se pretvara u brigu. Bog se koristi njihovom pogubnom manom da ih pogodi, i u tom trenutku, On započinje sljedeći korak Svojeg djela, neprestano dirajući u ljudske živce i povećavajući njihov osjećaj da su Božja djela nedokučiva, da je Bog nedostižan, da je Bog svet i neokaljan, te da oni nisu prikladni biti Božji narod. Zbog toga oni ulažu dvostruko više napora kako bi se poboljšali te se više ne usuđuju zaostati.
Zatim, kako bi ljudi naučili lekciju i kako bi ih naveo da upoznaju sebe, da se boje Boga i da strahuju od Boga, Bog započinje Svoj novi plan: „Od postanka svijeta sve do danas, mnogi su se ljudi pobunili protiv Moje riječi, pa su zbog toga napušteni i isključeni iz Mojeg toka oporavka. Naposljetku im tijelo propada a duh biva bačen u podzemlje, pa su čak i danas podvrgnuti strogoj kazni. Mnogi ljudi slijedili su Moje riječi, ali su išli protiv Mojeg prosvjetljenja i osvjetljenja... i neki...” Riječ je o stvarnim primjerima. Bog u njima ne samo da cijelom Božjem narodu daje praktično upozorenje kako bi ih naveo da upoznaju Božja djela kroz vjekove, već pruža i neizravan prikaz dijela onoga što se događa u duhovnom kraljevstvu. To omogućuje ljudima da znaju da, ako se pobune protiv Boga, ništa dobro neće proizaći iz toga, i oni će postati vječni znak sramote, i postat će utjelovljenje Sotone i pravi primjer Sotone. U Božjem srcu, ovaj aspekt značenja je od sporedne važnosti, jer zbog ovih riječi ljudi već drhte i ne znaju što učiniti. Ono što je u ovome pozitivno jest da, dok ljudi drhte od straha, oni također usvajaju neke pojedinosti o duhovnom kraljevstvu – ali samo neke, pa moram pružiti malo objašnjenje. Već se na samim vratima duhovnog kraljevstva može vidjeti kako u njemu postoje sve vrste duhova. Međutim, neki su u podzemlju, neki su u paklu, neki su u ognjenom jezeru, a neki su u bezdanu. Ovdje želim nešto dodati. Površno govoreći, ti se duhovi mogu podijeliti prema mjestu; međutim, konkretno govoreći, s nekima se izravno obračunava samom tom Božjom grdnjom, a neki su u ropstvu Sotone, kojeg Bog koristi. Točnije, grdnja koju primaju ovisi o ozbiljnosti njihova stanja. Sada ću objasniti malo više. Oni koji su izravno izgrđeni Božjom rukom nemaju duha na zemlji, što znači da nemaju šanse za ponovno rođenje. Duhovi pod vlašću Sotone – neprijatelji o kojima Bog govori kada kaže „postali su Moji neprijatelji” – povezani su sa zemaljskim stvarima. Razni zli duhovi na zemlji svi su Božji neprijatelji, Sotonine sluge, a razlog njihova postojanja jest služiti kako bi mogli biti kontrast Božjim djelima. Stoga Bog kaže: „Ove ljude ne samo da je Sotona zarobio, već su postali vječni grešnici, postali su Moji neprijatelji i izravno Mi se suprotstavljaju.” Zatim, Bog govori ljudima kakav ishod postoji za ovu vrstu duha: „Takvi ljudi su predmet Mojeg suda dok sam na vrhuncu Svog gnjeva.” Bog također pojašnjava njihova sadašnja stanja: „Danas su još uvijek slijepi, i dalje su unutar mračnih tamnica.”
Kako bi ljudima pokazao istinitost Svojih riječi, Bog koristi stvarni primjer (Pavlov primjer o kojem On govori) kako bi Njegovo upozorenje ostavilo dublji dojam na ljude. Kako bi spriječio ljude da ono što je rečeno o Pavlu shvaćaju kao priču i kako bi ih spriječio da o sebi razmišljaju kao o promatračima – te nadalje, kako bi ih spriječio da se okolo hvale djelima ljudi koji su živjeli prije tisuće godina, a o kojima su saznali od Boga – Bog se ne usredotočuje na Pavlova iskustva tijekom njegova života. Umjesto toga, Bog se usredotočuje na posljedice koje su nastupile za Pavla i na to s kakvim se ishodom on suočio, na razlog zašto se Pavao suprotstavio Bogu i kako je Pavao završio tako kako je završio. Bog se zapravo usredotočuje na to kako je naposljetku odlučno raspršio Pavlove puste nade i izravno razotkrio Pavlovo stanje u duhovnom kraljevstvu: „Pavla je Bog izravno izgrdio.” Budući da su ljudi obamrli i nesposobni dokučiti išta od Božjih riječi, Bog dodaje objašnjenje (sljedeći dio izjave) i počinje govoriti o pitanju koje se odnosi na drugačiji aspekt: „Tko god Mi se suprotstavlja (protiveći se ne samo Mojem tijelu već i, što je još važnije, Mojim riječima i Mojem Duhu – odnosno, Mojem božanstvu), dobit će Moj sud u svojem tijelu.” Iako se, površno govoreći, ove riječi čine neovisnim o onim prethodnim i ne čini se da postoji ikakva korelacija između njih, ne brinite: Bog ima Svoje vlastite ciljeve. Jednostavne riječi „iz prethodnog primjera se vidi da” prirodno spajaju dva naizgled neovisna pitanja – to je upravo genijalnost Božjih riječi. Tako su ljudi prosvijetljeni kroz izvješće o Pavlu, pa stoga, zbog povezanosti prethodnog i sljedećeg teksta, kroz pouku koju pruža Pavao, oni još više teže spoznaji Boga, što je upravo učinak koji je Bog želio postići izgovaranjem tih riječi. Zatim, Bog izgovara neke riječi koje pružaju pomoć i prosvjetljenje za ulazak ljudi u život. Nema potrebe da Ja govorim o tome; I sam uviđaš da je te stvari lako razumjeti. Međutim, moram objasniti to što Bog kaže: „Kada sam djelovao u Svojoj normalnoj ljudskosti, većina ljudi „sukobljavala se” s Mojim gnjevom i veličanstvom, i poznavala je ponešto od Moje mudrosti i naravi. Danas govorim i djelujem izravno u božanstvu, a još uvijek ima ljudi koji će vlastitim očima vidjeti Moj gnjev i sud; štoviše, glavno djelo u drugom dijelu vremena suda jest učiniti da sav Moj narod izravno upozna Moja djela u tijelu, i učiniti da svi vi izravno sagledate Moju narav.” Ovih nekoliko riječi zaključuje Božje djelo u normalnoj ljudskosti i službeno započinje drugi dio Božjeg djela vremena suda, koje se provodi u božanstvu, te proriče ishod jedne skupine ljudi. Ovdje vrijedi objasniti da Bog nije rekao ljudima kako je ovo drugi dio vremena suda u trenutku kada su postali Božji narod. Umjesto toga, On objašnjava da je ovo drugi dio vremena suda tek nakon što ljudima kaže o Božjim namjerama u ovom razdoblju i o ciljevima koje Bog želi postići tijekom njega, te o Božjem posljednjem koraku djela na zemlji. Nepotrebno je reći da je u tome također sadržana Božja mudrost. Kada ljudi tek ustanu iz svojih bolesničkih kreveta, stalo im je jedino do toga hoće li umrijeti ili ne te može li se njihovo tijelo osloboditi bolesti. Ne obraćaju pažnju na to hoće li se udebljati ili hoće li se obući u pravu odjeću. Stoga, tek kada ljudi potpuno povjeruju da su Božji narod, Bog korak po korak govori o Svojim zahtjevima i govori ljudima u kojem se vremenu sada nalaze. To je zato što tek nakon nekoliko dana oporavka ljudi počinju imati energije da se zainteresiraju za korake Božjeg upravljanja, pa je stoga ovo najprikladnije vrijeme da im se to kaže. Tek nakon što ljudi shvate, počinju analizirati: budući da je ovo drugi dio vremena suda, Božji su zahtjevi postali stroži, a ja sam postao jedan od pripadnika Božjeg naroda. Ispravno je tako analizirati, a ovakav način analize čovjeku je ostvariv; zato Bog primjenjuje ovaj način govora.
Čim ljudi to donekle shvate, Bog se još jednom obraća iz duhovnog kraljevstva, pa ih tako još jednom hvata nespremne. Tijekom ovog niza pitanja, svi se češu po glavi, zbunjeni, ne znajući koji je Božji cilj, ne znajući na koje od Božjih pitanja odgovoriti, a još manje znajući kojim se jezikom poslužiti kako bi odgovorili na Božja pitanja. Čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao. Ljudima se čini kao da bi ove riječi mogle sadržavati vrlo duboka otajstva – ali činjenice su upravo suprotne. Mogao bih ti ovdje dodati i malo objašnjenje – oni će ti olakšati razumijevanje, pa ćeš shvatiti da je to jednostavno i više se nećeš time opterećivati. Zapravo, iako ima mnogo riječi, one sadrže samo jedan cilj koji Bog ima: zadobivanje ljudske odanosti kroz ova pitanja. Ali nije svrsishodno reći to izravno, pa Bog još jednom primjenjuje metodu pitanja. Ton kojim On govori, međutim, osobito je blag, sasvim drugačiji nego na početku. Iako ih Bog ispituje, ovakav kontrast u izvjesnoj mjeri donosi ljudima olakšanje. Možeš i pročitati svako pitanje jedno po jedno; nije li se na te stvari često ukazivalo u prošlosti? Sadržaj uključen u ovih nekoliko jednostavnih pitanja iznimno je bogat. Neka su opis mentaliteta ljudi: „Jeste li spremni uživati u životu na zemlji koji je sličan onome na nebu?” Neka su popit „ratničke prisege” koju ljudi polažu pred Bogom: „Možete li zaista dopustiti sebi da vas Ja usmrtim i vodim kao ovce?” A neka od njih su Božji zahtjevi za čovjeka: „Da nisam govorio izravno, bi li mogao ostaviti sve što je izvan tebe i dopustiti da te Ja upotrijebim? Nije li to stvarnost koju Ja zahtijevam?...” Ona također uključuju Božja poticanja i ohrabrenja za čovjeka: „Ipak, tražim da više ne budete opterećeni sumnjama, da u svom ulasku zauzmete pozitivan pristup i dokučite najdublje dubine Mojih riječi, kako ih ne biste pogrešno razumjeli, kako vam Moje značenje ne bi bilo nejasno i kako ne biste tako prekršili Moje upravne odluke.” Konačno, Bog govori o Svojim nadama za čovjeka: „Nadam se da u Mojim riječima dokučujete Moje namjere za vas. Ne razmišljajte više o vlastitoj budućnosti i postupajte onako kako ste preda Mnom odlučili, da pustite da vas Bog orkestrira u svim stvarima.” Posljednje pitanje ima duboko značenje. Ono potiče na razmišljanje, urezuje se u ljudsko srce i teško se zaboravlja i neprestano odzvanja, poput zvona blizu njihovih ušiju…
Gore je navedeno nekoliko riječi objašnjenja koje možeš koristiti kao referencu.
