3. poglavlje
Danas više nije Doba milosti niti doba milosrđa, već Doba kraljevstva u kojem se otkriva Božji narod, doba u kojem Bog čini stvari izravno putem božanstva. Stoga u ovom poglavlju Božjih riječi, Bog vodi sve one koji razumiju Njegove riječi u duhovno kraljevstvo. U uvodnom odlomku On unaprijed vrši te pripreme, a ako čovjek posjeduje spoznaju Božjih riječi, slijedit će trag sve do njegova kraja i izravno će dokučiti što Bog namjerava postići u Svom narodu. Prije su ljudi bili iskušavani primjenom naziva „služitelji”, a danas, nakon što su bili podvrgnuti kušnji, njihova obuka službeno počinje. Osim toga, ljudi moraju imati veću spoznaju Božjeg djela na temelju riječi iz prošlosti i moraju gledati na riječi i osobu, te na Duha i osobu, kao na nerazdvojnu cjelinu – kao na jedna usta, jedno srce, jedno djelovanje i jedan izvor. Ovaj je zahtjev najviši zahtjev koji je Bog postavio pred čovjeka od stvaranja. Iz ovoga se može vidjeti da Bog namjerava uložiti dio Svojeg truda u Svoj narod, da u njima namjerava pokazati neka znamenja i čuda, i, što je još važnije, da namjerava navesti sve ljude da se pokore cjelokupnom Božjem djelu i riječima. S jedne strane, Sam Bog podržava Svoje svjedočanstvo, a s druge, postavio je zahtjeve pred Svoj narod i mnoštvu je neposredno izdao Božje upravne odluke: stoga, otkako se nazivate Mojim narodom, stvari više nisu kao što su bile; trebali biste se pokoravati izjavama Mojeg Duha i slušati ih te pomno pratiti Moje djelo; ne smijete razdvajati Mojega Duha i Moje tijelo, jer Mi smo po svojoj suštini jedno i po prirodi nepodijeljeni. Kako bi se spriječilo ljude da zanemaruju utjelovljenog Boga, ovim se još jednom naglašavaju riječi „jer Mi smo po svojoj suštini jedno i po prirodi nepodijeljeni”; budući da je takvo zanemarivanje čovjekov propust, to je ponovno navedeno u Božjim upravnim odlukama. Bog zatim, ništa ne skrivajući, obavještava ljude o posljedicama kršenja Božjih upravnih odluka govoreći: „Pretrpjet će gubitak i moći će piti samo iz vlastite gorke čaše.” Nakon što čuje ove riječi, čovjek zbog svoje slabosti ne može a da u svom srcu ne postane oprezniji prema Bogu, jer je „gorka čaša” dovoljna da natjera ljude da se na neko vrijeme zamisle. Ljudi na mnoge načine tumače ovu „gorku čašu” o kojoj Bog govori: da će im se suditi riječima ili da će ih izbaciti iz kraljevstva ili da će neko vrijeme biti izolirani ili da će im Sotona iskvariti tijelo i da će ih opsjednuti zli duhovi ili da će ih Duh Božji ostaviti ili da će im tijelo biti uništeno i pasti u podzemlje. Ova su tumačenja ono što se može postići ljudskim razmišljanjem, pa ih ljudi u svojoj mašti nisu sposobni nadići. Ali Božje misli nisu poput čovjekovih; to jest, „gorka čaša” ne odnosi se ni na što od navedenoga, već na mjeru ljudske spoznaje Boga nakon što prime Božje orezivanje. Da to jasnije kažemo, kada netko proizvoljno razdvaja Duha Božjeg i Njegove riječi, ili razdvaja riječi i osobu, ili Duha i tijelo kojim se On zaodijeva, ta osoba ne samo da nije sposobna spoznati Boga u Božjim riječima, već postaje i pomalo sumnjičava prema Bogu i od tog je trenutka zaslijepljena na svakom koraku. Nije onako kako ljudi zamišljaju, da ih se odmah odsjeca; naprotiv, oni postupno podliježu Božjoj grdnji – to jest, zapadaju u velike nesreće i nitko ne može biti u skladu s njima, kao da su ih opsjeli zli duhovi i kao da su muha bez glave koja udara u sve na što naiđe. Unatoč tome, oni i dalje nisu u stanju otići. U njihovom su srcu stvari neopisivo teške, kao da u njihovom srcu postoji neizreciva patnja – a ipak ne mogu otvoriti usta i cijele dane provode u transu, nesposobni osjetiti Boga. U takvim im okolnostima prijete Božje upravne odluke, pa se ne usuđuju napustiti „crkvu” unatoč tome što ni u čemu ne uživaju – to se naziva „unutarnjim i vanjskim napadom”, i ljudima je to strašno teško izdržati. Ono što je ovdje rečeno razlikuje se od ljudskih predodžbi – a to je zato što u tim okolnostima oni još uvijek znaju tražiti Boga, a to se događa kada im Bog okrene leđa; što je još važnije, poput nevjernika, potpuno su nesposobni osjetiti Boga. Bog takve ljude ne spašava izravno; kada se njihova gorka čaša isprazni, tada nastupa njihov posljednji dan. No u ovom trenutku oni i dalje traže Božje namjere, želeći nastaviti uživati, samo što je ovaj put drukčije nego prije, osim ako ne postoje posebne okolnosti.
Nakon ovoga Bog svim ljudima ponovno objašnjava pozitivnu stranu, pa tako oni ponovno zadobivaju život – jer je u prošlim vremenima Bog rekao da služitelji uopće nemaju života, ali danas Bog iznenada govori o „životu u njima”. Tek kad se govori o životu, ljudi shvaćaju da u njima još uvijek može biti Božjeg života. Na taj se način njihova ljubav prema Bogu povećava za nekoliko stupnjeva te stječu veću spoznaju Božje dobrote i milosrđa. Stoga se, nakon što pročitaju ove riječi, svi ljudi kaju zbog svojih prijašnjih pogrešaka i potajno liju suze skrušenosti. Većina ljudi također tiho odlučuje da moraju udovoljiti Bogu. Ponekad Božje riječi probadaju najdublje dijelove ljudskih srca, otežavajući ljudima da ih prihvate i da budu u miru. Ponekad su Božje riječi iskrene i ozbiljne te griju ljudska srca, tako da, nakon što ih pročitaju, ljudi postanu poput janjeta koje ponovno ugleda svoju majku nakon mnogo godina izgubljenosti. Oči im se napune suzama, emocije ih preplave i jedva čekaju da se bace u Božji zagrljaj, grcajući u jecajima, oslobađajući neopisivu bol koja je godinama bila u srcu, kako bi pokazali svoju odanost Bogu. Zbog nekoliko mjeseci iskušavanja postali su pomalo preosjetljivi, kao da su im živci upravo bili podraženi, poput invalida koji je godinama bio prikovan za krevet. Kako bi ih učinio nepokolebljivima u njihovoj vjeri u Božje riječi, Bog mnogo puta naglašava sljedeće riječi: „Kako bi se sljedeći korak Mojeg djela mogao odvijati glatko i bez prepreka, služim se oplemenjivanjem riječima kako bih iskušao sve one u Svojoj kući.” Ovdje Bog kaže „kako bih iskušao sve one u Svojoj kući”; pažljivim čitanjem vidimo da su ljudi, dok djeluju kao služitelji, i dalje ljudi u Božjoj kući. Štoviše, ove riječi naglašavaju Božju istinitost u nazivu „Božji narod”, donoseći ljudima određeno olakšanje u srcu. I zašto onda Bog opetovano ukazuje na mnoga očitovanja u ljudima nakon što pročitaju Božje riječi ili prije nego što otkrije naziv „Božji narod”? Je li to samo da pokaže da je Bog Bog koji promatra najdublje dijelove čovjekova srca? To je samo dio razloga – a ovdje je to tek od sekundarne važnosti. Bog to čini kako bi sve ljude potpuno uvjerio, kako bi svaka osoba iz Božjih riječi spoznala vlastite nedostatke i svoje prijašnje manjkavosti u pogledu života te, što je još važnije, kako bi postavio temelj za sljedeći korak djela. Ljudi mogu samo nastojati spoznati Boga i težiti tome da oponašaju Boga na temelju spoznaje samih sebe. Zbog ovih riječi ljudi se iz negativnih i pasivnih mijenjaju u pozitivne i proaktivne, što omogućuje da se drugi dio Božjeg djela ukorijeni. Može se reći da, s ovim korakom djela kao temeljem, drugi dio Božjeg djela postaje jednostavan i zahtijeva tek najmanji trud. Stoga, kada ljudi iz svojeg srca izbace nesreću i postanu pozitivni i proaktivni, Bog koristi ovu priliku da pred Svoj narod postavi druge zahtjeve: „Moje se riječi objavljuju i izražavaju u bilo koje vrijeme ili na bilo kojem mjestu, pa biste tako i vi u svakom trenutku trebali poznavati sebe preda Mnom. Jer današnjica, uostalom, nije nalik onome što je bilo prije i više se ne radi o tome da postižeš stvari jednostavno zato što to želiš. Naprotiv, pod vodstvom Mojih riječi moraš biti sposoban zauzdati svoje tijelo; moraš koristiti Moje riječi kao svoj oslonac i ne smiješ postupati nepromišljeno.” Bog u ovome prvenstveno naglašava „Moje riječi”; i u prošlosti se mnogo puta pozivao na „Moje riječi”, pa svaka osoba ne može a da tome ne posveti malo pažnje. Tako je naznačena srž sljedećeg koraka Božjeg djela: svi će ljudi usmjeriti svoju pažnju na Božje riječi, i ne smiju imati nikakve druge ljubavi. Sve bi riječi izgovorene iz Božjih usta svi ljudi trebali cijeniti i prema njima se ne smiju odnositi površno. Tako će se okončati prijašnje okolnosti u crkvi, kada bi jedna osoba čitala Božje riječi, a mnogi bi govorili „amen” i bili poslušni. U to vrijeme ljudi nisu poznavali Božje riječi, već su ih uzimali kao oružje kojim će se braniti. Kako bi to preokrenuo, Bog na zemlji pred čovjeka postavlja nove, više zahtjeve. Kako bi spriječio ljude da postanu negativni i pasivni nakon što vide Božja visoka mjerila i stroge zahtjeve, Bog ih mnogo puta ohrabruje govoreći: „Budući da su stvari došle do situacije kao što je današnja, ne trebate biti previše ožalošćeni i puni žaljenja zbog svojih prošlih djela i postupaka. Moja je velikodušnost bezgranična poput mora i neba – kako Mi čovjekove sposobnosti i znanje o Meni ne bi bili poznati kao vlastiti dlan?” Ove iskrene i ozbiljne riječi iznenada otvaraju um ljudi i odmah ih odvode od razočaranja do ljubavi prema Bogu, do toga da budu pozitivni i proaktivni, jer Bog govori hvatajući se za slabost u ljudskom srcu. Gotovo to ne shvaćajući, ljudi počinju osjećati da su svojim prošlim postupcima iznevjerili Boga i iznova izražavaju kajanje. Tako Bog otkriva ove riječi osobito prirodno i normalno, pa ljudi ne osjećaju da su Božje riječi krute i dosadne, nego i stroge i blage, te životne i živahne.
Od stvaranja pa sve do danas Bog je iz duhovnog kraljevstva tiho uređivao sve za čovjeka i nikada mu nije opisao istinu o duhovnom kraljevstvu. Ipak, danas Bog iznenada daje pregled bitke koja se u njemu vodi, što prirodno ostavlja ljude u čudu, produbljuje njihov osjećaj da je Bog dubok i nedokučiv te im još više otežava da pronađu izvor Božjih riječi. Može se reći da stanje borbe u duhovnom kraljevstvu sve ljude uvodi u duh. To je prvi neizostavni dio djela budućnosti i trag je koji ljudima omogućuje ulazak u duhovno kraljevstvo. Iz ovoga se može vidjeti da će sljedeći korak Božjeg djela svoj naglasak uglavnom prebaciti na duh, pri čemu je glavni cilj svim ljudima pružiti veću spoznaju čudesnih djela Duha Božjeg u tijelu, dajući tako svima onima koji su odani Bogu veću spoznaju Sotonine gluposti i prirode. Iako nisu rođeni u duhovnom kraljevstvu, osjećaju kao da su ugledali Sotonu, a kada dobiju taj osjećaj, Bog odmah prelazi na drugi način govora – i kada ljudi usvoje takav način razmišljanja, Bog pita: „Zašto vas tako žurno obučavam? Zašto vam govorim činjenice o duhovnom kraljevstvu? Zašto vas uvijek iznova podsjećam i hrabrim?” I tako dalje – cijeli niz pitanja koja u ljudskom umu izazivaju mnoga pitanja: zašto Bog govori tim tonom? Zašto govori o stvarima duhovnog kraljevstva, a ne o Svojim zahtjevima prema ljudima iz vremena kada se crkva gradila? Zašto Bog ne udara na ljudske predodžbe obznanjivanjem otajstava? Samo time što su malo promišljeniji, ljudi stječu nešto spoznaje o koracima Božjeg djela, pa tako, kada se u budućnosti susretnu s iskušenjima, u njima se rađa stvaran osjećaj mržnje prema Sotoni. Čak i kada se u budućnosti susretnu s kušnjama, i dalje su sposobni spoznavati Boga i dublje prezirati Sotonu te ga tako prokleti.
Na kraju se Božja namjera u potpunosti obznanjuje čovjeku: „dopuštajući da se svaka Moja riječ ukorijeni, procvjeta i donese plod u vašem duhu te, što je još važnije, da donese više ploda. To je zato što ono što tražim nisu sjajni, bujni cvjetovi, već obilje ploda, ploda koji se ne kvari.” Od Božjih opetovanih zahtjeva prema Njegovom narodu, ovaj je najsveobuhvatniji od svih, središnja je točka i iznesen je izravno. Prešao sam s djelovanja u normalnoj ljudskosti na djelovanje u potpunom božanstvu; stoga u prošlosti, u Mojim jednostavnim riječima, nije bilo potrebe da dodajem ikakva daljnja objašnjenja i većina je ljudi mogla razumjeti značenje Mojih riječi. Rezultat je bio taj da se tada od ljudi zahtijevalo samo da spoznaju Moje riječi i da budu sposobni govoriti o stvarnosti. Međutim, ovaj se korak uvelike razlikuje. Moje je božanstvo u potpunosti preuzelo vodstvo i nije ostavilo nimalo prostora da ljudskost odigra ulogu. Stoga, ako Moj narod želi razumjeti pravo značenje Mojih riječi, suočava se s najvećom poteškoćom. Samo putem Mojih izjava Moj narod može zadobiti prosvjetljenje i osvjetljenje, a ako to nije tim putem, nitko ne bi trebao ni pomišljati da će dokučiti cilj Mojih riječi. Kada svi ljudi, nakon što prihvate Moje izjave, budu imali veću spoznaju Mene, to je vrijeme kada će Me Moj narod proživljavati, to je vrijeme kada će Moje djelo u tijelu biti dovršeno i vrijeme kada će Moje božanstvo u potpunosti biti proživljeno u tijelu. U tom trenutku svi će Me ljudi spoznati u tijelu i doista će moći izgovoriti riječi kao što su „Bog se pojavljuje u tijelu”; to se naziva „plodom”. Ovo je još jedan dokaz da se Bog umorio od izgradnje crkve – to jest, „iako je cvjetova u stakleniku bezbroj kao zvijezda i oni privlače svu zadivljenu gomilu, kada uvene, postaje otrcano poput Sotoninih spletki i više nikoga ne zanima.” Iako je Bog također osobno djelovao kada se crkva gradila, budući da je On Bog koji je uvijek nov i nikada star, On ne osjeća nostalgiju za stvarima iz prošlosti. Kako bi spriječio ljude da razmišljaju o prošlosti, upotrijebio je riječi „otrcano poput Sotoninih spletki”, što pokazuje da se Bog ne pridržava propisa. Neki bi ljudi mogli pogrešno protumačiti Božju namjeru i pitati: Zašto je, budući da je to djelo koje je učinio Sam Bog, rekao „kada cvijeće uvene, više nikoga ne zanima”? Ove riječi ljudima daju otkrivenje. Najvažnije je to što one omogućuju svim ljudima da imaju novo i ispravno polazište; tek tada će moći udovoljiti Božjoj namjeri. Konačno, to će navesti sav Božji narod da Bogu prinese hvalu koja dolazi iz srca, koja nije usiljena i koja je iskrena. To je ono što je u središtu Božjeg plana upravljanja od 6000 godina. To jest, to je kristalizacija tog plana upravljanja od 6000 godina: omogućiti svim ljudima da spoznaju značaj Božjeg utjelovljenja – omogućiti im da praktično spoznaju Boga koji se utjelovio, to jest, djela Boga u tijelu – tako da zaniječu neodređenog boga, i spoznaju Boga koji je današnji, a također i jučerašnji, i, više od toga, Bog sutrašnjice, koji je stvarno i doista postojao od vječnosti do vječnosti. Tek tada će Bog ući u počinak!
