30. poglavlje

Neki ljudi možda imaju ponešto uvida u Božje riječi, ali nitko od njih ne vjeruje svojim osjećajima; u dubokom su strahu da će zapasti u negativnost. Stoga se u njima neprestano izmjenjuju radost i tuga. Slobodno se može reći da je život svih ljudi ispunjen tugom; da odemo korak dalje, u svakodnevnom životu svih ljudi postoji oplemenjivanje, a ipak mogu reći da nitko svaki dan ne zadobiva nikakvo oslobođenje u svom duhu, kao da im tri velike planine pritišću glavu. Nitko od njih ne živi sretno i radosno cijeli dan – a čak i kada su pomalo sretni, samo se pretvaraju. Ljudi u svojem srcu uvijek imaju osjećaj da nešto nije dovršeno. Stoga u svojem srcu nisu postojani; što se tiče života, ljudi smatraju da je život isprazan, a svijet nepravedan; što se tiče vjere u Boga, zauzeti su i nemaju vremena ili pak nemaju vremena jesti i piti Božje riječi ili ne znaju kako ih pravilno jesti i piti. Nitko od njih u svom srcu nije u miru, bistar i postojan. Kao da oduvijek žive pod oblačnim nebom, kao da žive u prostoru bez kisika, a to je dovelo do toga da ljudi uvijek žive u smušenom stanju. Bog uvijek izravno govori o ljudskim slabostima, uvijek ih pogađa u njihove najbolnije točke – zar niste jasno uočili ton kojim je cijelo vrijeme govorio? Bog ljudima nikada nije dao priliku da se pokaju, a sve ljude tjera da žive na „mjesecu” bez kisika. Od početka pa sve do danas Božje su riječi izvana razotkrile čovjekovu prirodu, a ipak nitko ne može jasno vidjeti bit tih riječi. Čini se da razotkrivanjem čovjekove suštine ljudi spoznaju sebe i tako spoznaju Boga, a ipak to u svojoj biti nije taj put. Ton i veća dubina Božjih riječi pokazuju jasnu razliku između Boga i čovjeka. Zbog toga ljudi nesvjesno vjeruju da je Bog nedostižan i nepristupačan; Bog sve iznosi na vidjelo i čini se da nitko nije sposoban odnos između Boga i čovjeka vratiti na onakav kakav je nekada bio. Nije teško vidjeti da je cilj svih Božjih izjava riječima „oboriti” sve ljude i time dovršiti Njegovo djelo. To su koraci Božjeg djela. Ipak, to nije ono u što ljudi vjeruju u svojim umovima. Vjeruju da se Božje djelo približava svom vrhuncu, da se približava svom najuočljivijem učinku kako bi se osvojio veliki crveni zmaj, to jest, kako bi crkve brujale od entuzijazma, da nitko nema predodžbe o utjelovljenom Bogu ili pak da svi ljudi spoznaju Boga. Ipak, pročitajmo što Bog kaže: „U umovima ljudi Bog je Bog i s Njim nije lako imati posla, dok je čovjek čovjek i ne bi se trebao lako prepustiti razuzdanosti.… I kao rezultat toga, preda Mnom su uvijek ponizni i strpljivi; nesposobni su biti u skladu sa Mnom jer imaju previše predodžbi.” Iz ovoga se može vidjeti da, bez obzira na to što Bog govori ili što čovjek čini, ljudi uopće nisu sposobni spoznati Boga; zbog uloge koju ima njihova suština, oni Ga bez obzira na sve, na kraju krajeva, nisu sposobni spoznati. Stoga će se Božje djelo završiti kada ljudi sebe budu smatrali sinovima pakla. Nema potrebe da Bog iskali Svoju ljutnju na ljudima, da ih izravno osudi ili da ih konačno osudi na smrt kako bi zaključio Svoje cjelokupno upravljanje. Samo u svojem tempu neobavezno čavrlja o obiteljskim stvarima, kao da je dovršetak Njegova djela nešto usputno, nešto što obavlja u Svoje slobodno vrijeme bez imalo truda. Izvana se čini da u Božjem djelu postoji neka žurnost – ipak, Bog nije učinio ništa, On samo govori. Djelo u crkvi nije tako velikih razmjera kao u prošlim vjekovima: Bog ne dodaje ljude, ne odstranjuje ih niti ih razotkriva – takvo je djelo odviše trivijalno. Čini se kao da Bog nema namjeru izvršavati takvo djelo. Samo kaže ono što bi trebao, nakon čega se okrene i nestane bez traga – što je, naravno, prizor dovršetka Njegovih izjava. A kada taj trenutak stigne, svi će se ljudi probuditi iz svog sna. Čovječanstvo je u letargičnom snu tisućama godina, cijelo je vrijeme u dubokom snu. I godinama su ljudi u svojim snovima jurili amo-tamo, pa čak i vapili u svojim snovima, nesposobni govoriti o nepravdi u svojim srcima. Stoga „u svojim srcima osjećaju blagu sjetu” – no kada se probude, otkrit će prave činjenice i uzviknuti: „Znači, o tome se radi!” Stoga je rečeno: „Danas većina ljudi još uvijek čvrsto spava. Tek kada se začuje himna kraljevstva, oni otvaraju svoje snene oči i u svojim srcima osjećaju blagu sjetu.”

Ničiji duh nikada nije bio oslobođen, nikada ničiji duh nije bio bezbrižan i sretan. Kada Božje djelo bude u potpunosti završeno, ljudski će duh biti oslobođen, jer će svatko biti razvrstan prema svojoj vrsti, stoga će svi u svojem srcu biti postojani. Kao da su ljudi na nekom putovanju u daleke krajeve i njihovo srce postaje postojano kada se vrate kući. Po dolasku „kući” ljudi više neće osjećati da je svijet prazan i nepravedan, već će živjeti u miru u svojem domu. Takve će biti okolnosti među cijelim čovječanstvom. Stoga Bog kaže da „ljude Sotona uvijek sputava i da se ne mogu osloboditi.” Nitko se ne može izvući iz tog stanja dok je u tijelu. Ostavimo zasad po strani ono što Bog govori o raznim stvarnim stanjima čovjeka i razgovarajmo samo o otajstvima koja Bog tek treba obznaniti čovjeku. „Bezbroj su Me puta ljudi gledali podrugljivim očima, kao da Mi je tijelo prekriveno trnjem i kao da im se gadi, stoga Me ljudi preziru i vjeruju da sam potpuno bezvrijedan.” Ove se riječi mogu shvatiti i obrnuto; u biti, čovjekovo pravo lice razotkriveno je u Božjim riječima: čovjek je prekriven bodljama, na njemu nema ničega što bi bilo vrijedno cijeniti, stoga se Božja mržnja prema čovjeku povećava, jer čovjek nije ništa drugo nego jež prekriven bodljama na kojem nema ničega što bi bilo vrijedno cijeniti. Površno gledano, čini se da ove riječi opisuju čovjekove predodžbe o Bogu – no zapravo Bog oslikava čovjeka na temelju njegove „slike”. Ove su riječi Božji prikaz čovjeka, kao da je Bog čovjekovu sliku poprskao fiksativom; stoga čovjekova slika stoji uspravno u svemiru, pa čak i zapanjuje ljude. Otkako je počeo govoriti, Bog raspoređuje Svoje snage za veliku bitku s čovjekom. On je poput sveučilišnog profesora algebre koji čovjeku iznosi činjenice, a ono što se činjenicama – dokazima i protudokazima – koje On navodi dokazuje, potpuno uvjerava sve ljude. To je cilj svih Božjih riječi i upravo zato Bog nehajno čovjeku dobacuje ove zagonetne riječi: „Ukratko, u čovjekovu srcu potpuno sam bezvrijedan, kućanski sam predmet bez kojeg se može.” Nakon što pročitaju te riječi, ljudi ne mogu a da se u srcu ne pomole te spoznaju svoj dug Bogu, što ih navodi da osude sami sebe, vjerujući da bi čovjek trebao umrijeti i da nema ni najmanju vrijednost. Bog kaže: „Upravo sam se zbog toga našao u današnjoj situaciji”, što, kada se poveže sa stvarnim današnjim okolnostima, navodi ljude da osude sami sebe. Nije li to činjenica? Kad bi te se navelo da spoznaš sam sebe, bi li izustio riječi poput: „Doista trebam umrijeti!”? Takve su stvarne okolnosti čovjeka i o tome ne vrijedi previše razmišljati – to je samo prikladan primjer.

U jednom smislu, kada Bog moli čovjeka za oprost i toleranciju, ljudi vide da je Bog ironičan, a u drugom smislu, ujedno vide i vlastito buntovništvo – samo čekaju da Bog uloži maksimalni trud za čovjeka. Osim toga, kao odgovor na ljudske predodžbe, Bog kaže da nije vičan čovjekovoj filozofiji za ovozemaljsko ophođenje niti jeziku čovjeka. Stoga, s jedne strane, to navodi ljude da uspoređuju ove riječi s praktičnim Bogom, a s druge u njima vide Božju nakanu – Bog im se obraća s ironijom jer oni razumiju da Bog razotkriva pravo lice čovjeka i ljudima ne govori ozbiljno o stvarnim Božjim okolnostima. Izvorno značenje Božjih riječi prožeto je ironijom, sarkazmom, ruganjem i mržnjom prema čovjeku. Kao da je sve što čovjek čini izopačenje zakona i kao da je čovjek bludnica; kada Bog otvori Svoja usta da progovori, oni drhte od užasa, duboko se bojeći da će istina o njima biti potpuno razotkrivena, tako da su previše posramljeni da bi ikoga pogledali u oči. Ali činjenice su činjenice. Bog ne prestaje sa Svojim izjavama zbog čovjekova „pokajanja”; što su ljudi neizrecivo posramljeniji i što im je neugodnije, to Bog više usmjerava Svoj plamteći pogled na njihova lica. Riječi iz Njegovih usta iznose na vidjelo sva čovjekova ružna djela – to je pravednost i nepristranost, to se zove Qingtian^[a], to je sud najvišeg narodnog suda. Stoga, kada ljudi čitaju Božje riječi, iznenada doživljavaju srčani udar, krvni tlak im raste, kao da pate od koronarne bolesti srca, kao da će ih apopleksija poslati natrag u zapadni raj da se sretnu sa svojim precima – to je reakcija kada čitaju Božje riječi. Čovjek je oslabljen godinama teškog rada, bolestan je iznutra i izvana, sav je bolestan, od srca do krvnih žila, debelog crijeva, tankog crijeva, želuca, pluća, bubrega i tako dalje. Ništa u cijelom njegovom tijelu nije zdravo. Stoga Božje djelo ne doseže razinu koja je čovjeku nedostižna, nego navodi ljude da spoznaju sami sebe. Budući da je čovjekovo tijelo napadnuto virusima i da je ostario, približava se dan njegove smrti i nema povratka. Ali to je samo dio priče; unutarnje značenje tek treba biti otkriveno jer se traži izvor čovjekove bolesti. U stvarnosti, vrijeme kada se cjelokupno Božje djelo dovrši nije vrijeme kada se dovrši Njegovo djelo na zemlji, jer kada se ovaj korak djela završi, buduće se djelo više neće moći obavljati u tijelu, a za njegovo će dovršavanja biti potreban Duh Božji. Stoga Bog kaže: „Kada službeno otvorim svitak, tada se ljudi cijelog svemira grde, i to je vrhunac Mog djela i ljudi diljem svijeta bivaju podvrgnuti kušnjama.” Vrijeme kada se djelo u tijelu dovrši nije vrijeme kada Božje djelo dostiže svoj vrhunac – vrhunac ovog vremena odnosi se samo na djelo tijekom ove etape i nije vrhunac cjelokupnog plana upravljanja. Stoga Božji zahtjevi prema čovjeku nisu visoki. On samo traži da ljudi spoznaju sami sebe i tako posluže sljedećem koraku djela, a to će udovoljiti Božjim nakanama. Kako se Božje djelo mijenja, mijenja se i ljudska „radna jedinica”. Danas je etapa Božjeg djela na zemlji, stoga oni moraju raditi na najnižoj razini. U budućnosti će biti potrebno upravljati nacijom, stoga će biti preraspoređeni u „Centralni komitet”. Ako putuju u inozemstvo, morat će proći postupke potrebne za odlazak u drugu zemlju. Tada će biti u inozemstvu, daleko od svoje domovine – ali to će i dalje biti zbog zahtjeva Božjeg djela. Kao što su ljudi rekli: „Položit ćemo svoj život za Boga kada to bude potrebno” – nije li to put kojim će se ići u budućnosti? Tko je ikada uživao u takvom životu? Čovjek može putovati posvuda, odlaziti u inozemstvo, pružati smjernice ljudima na selu, asimilirati se među običnim ljudima, a može i s članovima organizacija na visokoj razini razgovarati o važnim pitanjima nacije; a kada je potrebno, može osobno okusiti život u paklu, nakon čega se može vratiti i još uvijek uživati u nebeskim blagoslovima – nisu li to čovjekovi blagoslovi? Tko se ikada mogao usporediti s Bogom? Tko je ikada proputovao sve zemlje? Zapravo, ljudi bi neke Božje riječi mogli donekle razumjeti bez potrebe da im ih Bog ističe ili ih previše izričito navodi – samo što nemaju povjerenja u sebe, a upravo se zbog toga Božje djelo rastegnulo sve do danas. Budući da ljudima previše toga nedostaje – kao što je Bog rekao, „oni nemaju ništa” – današnje im djelo predstavlja ogromne poteškoće; štoviše, zbog njihove slabosti oni nehotice sputavaju Božja usta – a nije li upravo to ono što ometa Božje djelo? Zar to još uvijek ne vidite? Sve što Bog kaže ima svoje skriveno značenje. Kada Bog govori, hvata se ukoštac s problemom koji je pred Njim, a sve riječi koje izgovara sadrže duboku poruku – one nalikuju basnama, gdje se jednostavnim riječima dubokog značenja objašnjavaju važna pitanja. Nije li to ono u čemu su Božje izjave najbolje? Znaš li to?

Fusnota:

a. Qingtian: ovaj se pojam upotrebljava za označavanje pravednog suca u carsko doba Kine.