31. poglavlje

Božja narav prožima sve Božje riječi, ali glavna nit Njegovih riječi jest razotkrivanje buntovništva cijelog čovječanstva i razotkrivanje stvari kao što su njihova neposlušnost, prkos, nepoštenje, nepravednost i nesposobnost da istinski ljube Boga, tako da su Božje riječi došle do toga da On kaže da svaka pora u ljudskim tijelima sadrži otpor prema Bogu, da čak i njihove kapilare sadrže suprotstavljanje Bogu. Ako ljudi ne pokušaju ispitati te stvari, nikad ih neće moći spoznati i odbaciti. To jest, virus otpora prema Bogu širit će se u njima i naposljetku će biti kao da su njihove bijele krvne stanice proždrle njihove crvene krvne stanice, ostavljajući cijelo njihovo tijelo bez crvenih krvnih stanica; na kraju će umrijeti od leukemije. To je stvarno stanje čovjeka i nitko to ne može poreći. Budući da su rođeni u zemlji u kojoj veliki crveni zmaj sklupčan leži, u svakoj osobi postoji barem nešto što je tipičan primjer i očitovanje otrova velikog crvenog zmaja. Tako je u ovoj fazi djela glavna nit kroz Božje riječi bila spoznaja sebe, odricanje od sebe, ostavljanje sebe i ubijanje sebe. Može se reći da je to Božje primarno djelo tijekom posljednjih dana i da je ovaj krug djela najsveobuhvatniji i najtemeljitiji od svih – to pokazuje da će Bog privesti doba kraju. Nitko to nije očekivao, ali istodobno su to predosjećali. Iako Bog to nije izričito rekao, ljudska su osjetila vrlo izoštrena – uvijek osjećaju da je vremena malo. Mogu reći da što više osoba to osjeća, to je njezina spoznaja doba jasnija. Oni ne poriču Božje riječi zato što vide da je svijet normalan; naprotiv, oni dolaze do spoznaje sadržaja Božjeg djela kroz načine na koje Bog djeluje. To je određeno tonom Božjih riječi. Postoji tajna u tonu Božjih riječi koju nitko nije otkrio, a upravo je to ono u što je ljudima najteže ući. Ključni razlog zbog kojeg ljudi ne mogu razumjeti Božje riječi jest taj što ne poznaju ton kojim Bog govori – ako ovladaju tom tajnom, moći će steći određenu spoznaju o Božjim riječima. Božje su riječi uvijek slijedile jedno načelo: navesti ljude da spoznaju da su Božje riječi sve i riješiti sve čovjekove poteškoće kroz Božje riječi. Iz perspektive Duha, Bog obznanjuje Svoja djela; iz perspektive čovjeka, On razotkriva ljudske predodžbe; iz perspektive Duha, On kaže da čovjek ne vodi računa o Njegovim nakanama; a iz perspektive čovjeka, On kaže da je okusio slatke, kisele, gorke i opore okuse ljudskog iskustva, da je došao s vjetrom i otišao s kišom i da je iskusio progon od obitelji te uspone i padove života. To su riječi izgovorene iz različitih perspektiva. Kada govori Božjem narodu, to je kao da upravitelj grdi robove ili kao komični skeč; Njegove riječi ostavljaju ljude crvenih lica, bez mjesta gdje bi se sakrili od svoje sramote, kao da su ih feudalne vlasti pritvorile i pod teškim mučenjem prisilile na priznanje. Kada govori Božjem narodu, Bog je nesputan poput studenata koji prosvjeduju i razotkrivaju skandale unutar središnje vlade. Kad bi sve Božje riječi bile sarkastične, ljudima bi ih bilo teže prihvatiti; stoga su riječi koje Bog izgovara izravne; one ne sadrže šifre za čovjeka, već izravno ukazuju na stvarno stanje čovjeka – to pokazuje da Božja ljubav prema čovjeku nije nešto izgovoreno, već nešto stvarno. Iako ljudi cijene stvarnost, nema ničeg stvarnog u njihovoj ljubavi prema Bogu. To je ono što čovjeku nedostaje. Ako ljubav ljudi prema Bogu nije stvarna, onda će cjelokupnost svega biti prazna i iluzorna, kao da bi sve zbog toga nestalo. Ako njihova ljubav prema Bogu nadilazi svemire, onda će njihov status i identitet, pa čak i same te dvije riječi, biti stvarni, a ne prazni – vidite li to jasno? Jeste li vidjeli Božje zahtjeve za čovjeka? Čovjek ne bi trebao samo uživati u statusnim povlasticama, već proživjeti stvarnost statusa. To je ono što Bog traži od Božjeg naroda i od cijelog čovječanstva, i to nije neka velika isprazna doktrina.

Zašto Bog izgovara ovakve riječi: „kao da je sve što činim pokušaj da im ugodim, zbog čega uvijek osjećaju odbojnost prema Mojim djelima”? Možeš li govoriti o stvarnim očitovanjima čovjekove odbojnosti prema Bogu? U ljudskim predodžbama čovjek i Bog su „strastveno zaljubljeni”, a danas je ljudska čežnja za Božjim riječima došla do toga da ljudi žarko žele progutati Boga u jednom zalogaju – a ipak Bog izgovara sljedeće riječi: „Čovjek osjeća odbojnost prema Meni. Zašto je Moja ljubav uzvraćena čovjekovom mržnjom?” Nije li to rudno ležište skriveno u ljudima? Nije li to ono što bi trebalo iskopati? To je mana u ljudskoj težnji; to je veliko pitanje koje bi trebalo riješiti, i to je kamen spoticanja koji stoji na putu čovjekovoj spoznaji Boga i koji se čovjeku mora ukloniti s puta – nije li to ono što bi trebalo učiniti? Budući da čovjek, poput svinje, ima slabo pamćenje i uvijek žudi za užicima, Bog daje čovjeku lijek za amneziju – On govori više, kaže više, hvata ljude za uši te ih tjera da pažljivo slušaju te ih oprema slušnim aparatima. Što se tiče nekih Njegovih riječi, to što su izgovorene samo jednom ne može riješiti problem; moraju se izgovarati uvijek iznova, jer „su ljudi uvijek rastreseni u svojim životima, i dani života cijelog čovječanstva su u rasulu”. Tako se ljudi mogu spasiti iz stanja u kojem „čitaju kada imaju vremena, slušaju kada su slobodni i ostavljaju ih na miru kada nemaju vremena; ako su riječi izgovorene danas, oni obraćaju pažnju, ali će ih potisnuti u pozadinu svog uma, ako ne budu izgovorene sutra”. Što se tiče ljudske prirode, kada bi Bog danas govorio o njihovom stvarnom stanju i oni bi došli do temeljite spoznaje o tome, tada bi bili ispunjeni žaljenjem – ali bi se poslije vratili svojim starim navikama, bacajući Božje riječi u vjetar, a kada bi ih se podsjetilo, ponovno bi se odigrao gore opisani prizor. Stoga, kada radiš ili govoriš, nemoj zaboraviti ovu suštinu čovjeka; bila bi pogreška zanemariti ovu suštinu tijekom rada. U obavljanju svakog rada, osobito je važno pozabaviti se ljudskim predodžbama kada govoriš. Konkretno, trebao bi dodati vlastite uvide Božjim riječima i razgovarati u zajedništvu o njima. To je put kojim se ljude opskrbljuje i omogućuje im se da spoznaju sebe. Opskrbljivanjem ljudi na temelju sadržaja Božjih riječi, neizbježno će postati moguće dokučiti njihovo stvarno stanje. Kroz Božje riječi čovjek može u potpunosti dokučiti stvarno stanje ljudi i tako ih dovoljno opskrbiti – i stoga neću više govoriti o Božjim riječima koje ističu da je „Bog prihvatio poziv da sjedne za banketni stol na zemlji”.