20. poglavlje

Bog je stvorio cijelo čovječanstvo i vodio ga do danas. Stoga Bog zna sve što se događa među ljudima: On poznaje gorčinu u svijetu čovjeka, razumije slast u svijetu čovjeka, pa tako svakoga dana opisuje stanje života cijelog čovječanstva, a još više orezuje slabost i iskvarenost cijelog čovječanstva. Božja namjera nije da cijelo čovječanstvo bude bačeno u bezdan niti da cjelokupno čovječanstvo bude spašeno. Božja djela uvijek imaju svoja načela, a ipak nitko nije sposoban dokučiti zakonitosti svega što On čini. Kada ljudi postanu svjesni Božjeg veličanstva i gnjeva, Bog odmah prelazi na ton milosrđa i dobrote, ali kada ljudi upoznaju Božje milosrđe i dobrotu, On ponovno odmah mijenja ton, čineći Svoje riječi teškima za jelo kao da su živa kokoš. U svim Božjim riječima početak se nikada nije ponovio niti je ijedna Njegova riječ ikada bila izgovorena prema načelu jučerašnjih izjava; čak ni ton nije isti, a ni sadržaj nije povezan – zbog svega toga ljudi se osjećaju još zbunjenije. To je Božja mudrost i otkrivenje Njegove naravi. On se tonom i načinom Svojeg govora služi kako bi raspršio ljudske predodžbe, s ciljem da zbuni Sotonu, lišavajući ga prilike da otruje Božja djela. Zbog čudesnosti Božjih postupaka ljudski umovi ostaju zapanjeni Božjim riječima. Jedva su u stanju pronaći vlastita ulazna vrata, a ne znaju čak ni kada bi trebali jesti ili se odmarati, čime doista postižu to da se „odriču sna i hrane kako bi se dali za Boga.” Pa ipak, čak ni tada Bog nije zadovoljan sadašnjim okolnostima i uvijek je ljut na čovjeka, tjerajući ga da pokaže svoje istinsko srce. Da nije tako, čim bi Bog pokazao i najmanju popustljivost, ljudi bi odmah „poslušali” i postali nemarni. To je čovjekova niskost; ne može ga se nagovoriti, već ga se mora tući ili vući da bi se pokrenuo. „Od svih onih koje promatram, nitko Me nikad nije namjerno i izravno tražio. Svi dolaze pred Mene na nagovor drugih, slijedeći većinu, i nisu voljni platiti cijenu niti utrošiti vrijeme kako bi obogatili svoj život.” Takvo je stanje svih na zemlji. Stoga, bez rada apostola ili vođa, svi bi se ljudi odavno raspršili, pa tako kroz vjekove nije nedostajalo apostola i proroka.

Bog u ovim izjavama posvećuje posebnu pozornost sažimanju stanja života cijelog čovječanstva. Ovoj vrsti pripadaju, primjerice, sljedeće riječi: „U čovjekovom životu nema ni najmanje topline i lišen je bilo kakvog traga ljudskosti ili svjetlosti – pa ipak, čovjek si je oduvijek ugađao, provodeći cijeli život bez ikakve vrijednosti jureći unaokolo, a da ništa ne postiže. U tren oka približava se dan smrti i čovjek umire gorkom smrću.” Zašto je Bog vodio život čovječanstva do danas, a ipak također razotkriva prazninu života u svijetu čovjeka? I zašto On opisuje cijeli život svih ljudi kao „dolazak u žurbi i odlazak u žurbi”? Može se reći da je sve to Božji plan, da je sve to odredio Bog, i kao takvo, s druge strane, odražava koliko Bog prezire sve osim života u božanstvu. Iako je Bog stvorio cijelo čovječanstvo, On nikada nije istinski uživao u životu cijelog čovječanstva, pa stoga samo dopušta čovječanstvu da postoji pod Sotoninom iskvarenošću. Nakon što čovječanstvo prođe kroz taj proces, On će ga uništiti ili spasiti, i tako će čovjek ostvariti život na zemlji koji nije prazan. Sve je to dio Božjeg plana. Pa tako u čovjekovoj svijesti uvijek postoji jedna želja, koja je dovela do toga da nitko ne umire rado nevinom smrću – ali jedini koji ostvaruju tu želju jesu ljudi posljednjih dana. Danas ljudi još uvijek žive u nepovratnoj praznini i još uvijek iščekuju tu nevidljivu želju: „Kada Svoje pokrijem lice rukama i pritisnem ljude pod zemlju, oni istog trenutka gube dah i jedva uspijevaju preživjeti. Svi Mi upućuju vapaje, prestravljeni da ću ih uništiti, jer svi oni žele vidjeti dan kada ću zadobiti slavu.” Takvo je stanje svih ljudi danas. Svi oni žive u „vakuumu”, bez „kisika”, zbog čega teško dišu. Bog se služi željom u čovjekovoj svijesti kako bi podržao opstanak cijelog čovječanstva; da nije tako, svi bi „napustili dom i postali redovnici”, zbog čega bi čovječanstvo izumrlo i došlo do svog kraja. Stoga je upravo zbog obećanja koje je Bog dao čovjeku čovjek preživio sve do danas. To je istina, ali čovjek nikada nije otkrio tu zakonitost, i stoga ne zna zašto „duboko strahuje da će ga smrt zadesiti po drugi put.” Kao čovjek, nitko nema hrabrosti nastaviti živjeti, a ipak nitko nikada nije imao ni hrabrosti umrijeti, i stoga Bog kaže da ljudi „umiru gorkom smrću.” Takva je stvarna situacija među ljudima. Možda su se neki ljudi u svojim izgledima suočili s neuspjesima i pomišljali na smrt, ali te se misli nikada nisu ostvarile; možda su neki pomišljali na smrt zbog obiteljskih sukoba, ali iz brige za predmet svoje ljubavi nisu u stanju ostvariti svoju želju; a možda su neki pomišljali na smrt zbog bračnih nevolja, ali nisu voljni provesti to do kraja. Stoga ljudi ne mogu „počivati u miru.” Takva su razna stanja svih ljudi. Gledajući širom prostranog svijeta čovjeka, ljudi dolaze i odlaze u beskrajnom toku te, iako osjećaju da bi u smrti bilo više radosti nego u životu, oni svejedno ostaju samo na riječima, i nikada nitko nije pružio primjer tako što je umro i vratio se, a zatim rekao živima kako da uživaju u radosti smrti. Ljudi su prezira vrijedni jadnici: nemaju srama i uvijek pogaze svoju riječ. Bog je u Svojem planu predodredio skupinu ljudi koji će uživati u Njegovom obećanju, pa tako Bog kaže: „Mnogi su duhovi živjeli u tijelu, a mnogi su umrli i ponovo se rodili na zemlji. Ipak, nijedan od njih nikada nije imao priliku uživati u blagoslovima današnjeg kraljevstva.” Svi koji danas uživaju u blagoslovima kraljevstva predodređeni su od Boga otkako je stvorio svijet. Bog je uredio da ti duhovi tijekom posljednjih dana žive u tijelu i na kraju će Bog zadobiti tu skupinu ljudi i urediti da budu u Sinimu. Budući da su, u biti, duhovi tih ljudi anđeli, Bog kaže: „Zar u čovjekovu duhu doista nikada nije bilo ni traga Meni?” Zapravo, kada ljudi žive u tijelu, ostaju neupućeni u stvari duhovnog kraljevstva. Iz ovih jednostavnih riječi – „čovjek Me oprezno promatra” – može se vidjeti Božje raspoloženje. U ovim jednostavnim riječima izraženi su složeni unutarnji osjećaji Boga. Od vremena stvaranja pa sve do danas u Božjem je srcu uvijek postojala tuga praćena gnjevom i sudom, jer ljudi na zemlji nisu sposobni voditi računa o Božjim namjerama, baš kao što Bog kaže: „Čovjek je poput divljaka s planine.” No Bog također kaže: „Doći će dan kada će čovjek iz središta moćnog oceana doplivati na Moju stranu kako bi mogao uživati u svim bogatstvima na zemlji i ostaviti iza sebe opasnost da ga more proguta.” To je ostvarenje Božje volje, a može se opisati i kao neizbježan trend te simbolizira ostvarenje Božjeg djela.

Kada se kraljevstvo u potpunosti spusti na zemlju, svi će ljudi povratiti svoje prvobitno obličje. Stoga Bog kaže: „Uživam s vrha Svojeg prijestolja i živim među zvijezdama. Anđeli Mi nude nove pjesme i nove plesove. Oni više ne liju suze zbog vlastite krhkosti. Preda Mnom se više ne čuje plač anđela i nitko Mi više ne povjerava svoje žalosti.” To pokazuje da je dan kada Bog zadobije potpunu slavu dan kada čovjek uživa u svom počinku; ljudi više ne jure unaokolo kao rezultat Sotoninog ometanja, svijet prestaje napredovati, a ljudi žive u počinku – jer se zvijezde na nebesima obnavljaju, a sunce, mjesec, zvijezde i tako dalje, kao i sve planine i rijeke na nebu i na zemlji, sve se mijenja. A budući da se čovjek promijenio i Bog se promijenio, sve će se stvari promijeniti. To je konačni cilj Božjeg plana upravljanja i to će se na kraju postići. Bog izgovara sve ove riječi uglavnom s ciljem da Ga čovjek spozna. Ljudi ne razumiju Božje upravne odluke. Sve što Bog čini orkestrira i uređuje Sam Bog, i Bog nije voljan dopustiti ikome da se miješa; umjesto toga, dopušta ljudima da vide kako sve On uređuje i da je to čovjeku neostvarivo. Čak i ono što čovjek može vidjeti ili ono što je teško zamisliti, kontrolira isključivo Bog, a Bog ne želi da to bude ukaljano ni najmanjom ljudskom mišlju. Bog zasigurno neće oprostiti nikome tko u tome sudjeluje, makar i samo malo; Bog je Bog koji se gnuša zla u čovjeku i čini se da je Duh Božji osobito osjetljiv u tom pogledu. Stoga će svakoga tko ima i najmanju namjeru da se miješa odmah zadesiti Božji proždirući plamenovi i pretvoriti ga u pepeo u vatri. Bog ne dopušta ljudima da svoje darove pokazuju kako im se prohtije, jer svi koji su nadareni nemaju život; ti navodni darovi samo služe Bogu, a potječu od Sotone, i stoga ih Bog osobito mrzi te u tome ne čini nikakve ustupke. Ipak, često su upravo ljudi koji nemaju život skloni sudjelovati u Božjem djelu, a k tome, to stanje ostaje neotkriveno jer je prikriveno njihovim darovima. Kroz vjekove oni nadareni nikada nisu ostali postojani, jer su bez života pa stoga nemaju ni snagu oduprijeti se. Stoga Bog kaže: „Ako ne govorim prostim jezikom, čovjek se nikada neće opametiti i nesvjesno će se naći pod Mojom grdnjom – jer Me čovjek ne poznaje u Mojem tijelu.” Sve one od krvi i mesa vodi Bog, a ipak oni i žive u Sotoninom ropstvu, pa ljudi nikada nisu imali normalan međusobni odnos, bilo zbog požude, obožavanja ili uređenja njihova okruženja. Takve nenormalne odnose Bog najviše mrzi, pa upravo zbog takvih odnosa iz Božjih usta izlaze riječi poput sljedećih: „Ono što želim jesu živa bića prepuna života, a ne leševi ogrezli u smrti. Zavaljen za kraljevskom trpezom, svim ću ljudima na zemlji narediti da se preda Mnom postroje za pregled.” Kada je Bog iznad cijelog svemira, svakoga dana promatra svaki postupak onih od krvi i mesa te nikada nijedan od njih nije previdio. To su Božja djela. I stoga potičem sve ljude da ispitaju vlastite misli, zamisli i postupke. Ne tražim da budeš znak sramote za Boga, već očitovanje Božje slave, da u svim svojim postupcima, riječima i životu ne postaneš meta Sotoninih šala. To je Božji zahtjev prema svim ljudima.