43. Vjerujem u Boga: Zašto štovati ljude?

Kad su mi prvi put povjerili rad na evanđelju u crkvi, nisam postizala baš dobre rezultate i zbog toga sam bila nevjerojatno tjeskobna. Otprilike u to vrijeme Annie je premještena u našu crkvu. Čula sam da vjeruje više od 20 godina, da je sve ostavila kako bi radila i davala se, da je propovijedala na mnogo različitih mjesta i da je iskusila veliku opasnost i nevolje, a da nikada nije odustala. Zbog toga sam je jako cijenila, a kad je moj vođa dogovorio da Annie i ja surađujemo u radu na evanđelju, bila sam oduševljena. Tijekom svog prvog okupljanja s nama, Annie je govorila o susretima koje je imala s vjerskim vođama koji su je ometali dok je propovijedala evanđelje i kako je s njima razgovarala u zajedništvu i raspravljala, ostavljajući ih bez riječi. Govorila je o tome kako je razgovarala o istini s mogućim primateljima evanđelja koji su imali snažne vjerske predodžbe i opširno znanje o Bibliji te je na kraju riješila njihove nejasnoće. Govorila je o mnogim poteškoćama s kojima se suočila dok je propovijedala evanđelje i kako su ona i druga braća i sestre platili cijenu kako bi širili evanđelje na različita mjesta. Također je govorila o tome kako su je viši vođe cijenili i obučavali i dali joj neke važne dužnosti. Najviše me se dojmilo kad je govorila o Božjoj ljubavi prema čovječanstvu, a oči su joj se napunile suzama. Rekla je da moramo voditi računa o Božjim nakanama i da je, bez obzira na to s koliko se poteškoća suočavamo, naš zadatak propagirati Njegovo evanđelje posljednjih dana. Tada mi se činilo da je Annie puna ljubavi prema Bogu i odmah sam je počela poštovati. Pomislila sam: „Annie već dugo vjeruje u Boga, razumije više istina od nas i većeg je rasta od nas. Trebala bih učiti od nje.” Poslije, dok smo zajedno obavljale svoje dužnosti, primijetila sam da je Annie doista mogla podnijeti teškoće, često je ostajala budna do kasno kako bi pratila rad i rješavala probleme. Također je ukazivala na odstupanja i propuste u mojem radu i razgovarala sa mnom u zajedništvu o putevima primjene. Kad je propovijedala evanđelje mogućim primateljima, navodila je primjere, koristila se metaforama, govorila vrlo oštroumno i mogla je riješiti nejasnoće koje su imali. Kad bi na okupljanjima govorila o tome kako nije uspjela dobro izvršiti svoju dužnost, često bi počela plakati, govoreći koliko duguje Bogu. Ponekad bi radnici na zalijevanju došli k njoj s problemom koji je trebalo riješiti, a ona bi odmah našla vremena da im pomogne. Također je bila vrlo brižna ako bi primijetila da se fizički ne osjećam dobro. Zbog svega toga samo mi se još više svidjela. Poslije, kad je izabrana za vođu crkve, bila sam još sigurnija da razumije istinu i posjeduje stvarnost. Još sam se više ugledala na nju i još sam je više cijenila. Vidjela sam kako je bila zaposlena, žureći na sve strane kako bi pomogla braći i sestrama riješiti njihove probleme i zbog toga sam osjećala da ima zaista važnu ulogu u crkvi te da definitivno ne bismo mogli bez nje. Kad bih naišla na probleme ili poteškoće, tražila bih je kako bismo razgovarale u zajedništvu. Revno bih bilježila njezina stajališta i ideje i provodila njezine prijedloge. Čak sam oponašala i neka njezina ponašanja. Na primjer, kad bih je vidjela kako radi do kasno u noć, smatrala sam to znakom posvećenosti i sposobnosti podnošenja teškoća u izvršavanju dužnosti, pa bih i ja ostajala budna do kasno. Čak i kad nisam imala ništa hitno za obaviti i mogla sam ranije otići u krevet, ako bih vidjela da Annie još nije otišla spavati, i ja bih poželjela ostati budna. Kad sam vidjela da je ostala jaka i nastavila se baviti svojom dužnošću nakon što je bila orezana, mislila sam da to znači da ima rast i posjeduje stvarnost. Tako da, nakon što bi mene orezali, iako bih se zapravo osjećala jako uzrujano i poželjela bih odvojiti malo vremena za promišljanje, kad bih pomislila na Annieno ponašanje, požurila bih natrag na svoju dužnost ne usredotočujući se na promišljanje i spoznavanje sebe. Uopće nisam bila svjesna da živim u stanju cijenjenja i štovanja osobe. Ostala sam takva sve dok se nisu dogodile neke stvari koje su mi postupno dale da malo razlučim Annie.

Annie je kao vođa crkve sve uzimala u svoje ruke i doista je mogla trpjeti i platiti cijenu, ali problemi su se i dalje pojavljivali jedan za drugim, a učinkovitost rada crkve polako je opadala. Jednog dana đakonica za zalijevanje, sestra Laila, rekla mi je da je pronašla neka odstupanja u Annienom radu. Rekla je da Annie sve vodi sama i ne dopušta braći i sestrama da praktično djeluju i da se nije usredotočila na obučavanje drugih. Laila je rekla da je Annie obavljala sav posao đakona i vođa timova, što je značilo da nitko drugi nije mogao praktično djelovati i da su se s vremenom svi počeli osjećati beskorisno i bezvrijedno, ali su se doista ugledali na Annie. To nije bila atmosfera pogodna za izvršavanje vlastite dužnosti. Laila je rekla da želi dati Annie nekoliko savjeta i reći joj da drugima pruži više prilika za praktično djelovanje kako bi mogli učiti o svojim nedostacima i manama i brže napredovati. Na taj bi način svatko mogao iskoristiti svoje talente i sigurno bi postajali sve učinkovitiji u svojim dužnostima. Doista sam podržavala Lailinu ideju, pa sam otišla s njom razgovarati s Annie. Iznenadila sam se kad sam vidjela da je Annie bila jako nezadovoljna našim savjetom, samo se namrštila i nije se složila s nama. Rekla je da braća i sestre imaju previše mana, da bi njihovo podučavanje bilo velika muka i da bi samo usporilo stvari. Rekla je da je učinkovitije i djelotvornije da samo sve radi sama. Čuvši kako to tako rječito tvrdi, osjećala sam se pomalo zbunjeno. Ali kad sam poslije razmislila o tome, shvatila sam da je bilo neprimjereno da Annie djeluje na takav način. Drugi ne bi dobili nikakvu obuku, a da je sve prepušteno njoj, posao i dalje ne bi bio dobro obavljen. Ali onda sam pomislila na to da mi ne razumijemo istinu, pa bismo bile beskorisne i samo bismo usporavale stvari da smo pokušale s njom riješiti probleme. Budući da je Annie bolje razumjela istinu, mislila sam da bismo trebale jednostavno pustiti nju da se pobrine za sve. Kao rezultat toga, iako je Annie svaki dan bila jako zaposlena, mnogi su problemi i dalje bili prisutni. Braća i sestre bili su vrlo pasivni u svojim dužnostima i čekali su da ona popravi probleme. Većina ljudi živjela je u potisnutom i malodušnom stanju. Poslije je jedna viša voditeljica otkrila da u našoj crkvi ima mnogo problema, pa je prikupila procjene braće i sestara o Annie i saznala kako je Annie ohola, uobražena, sklona kontroliranju i kako odbacuje prijedloge te kako bi se uvijek uzvisivala, isticala i sve dovodila pred sebe. Nakon što je to otkrila, voditeljica ju je odmah smijenila. Također je istaknula da nam je nedostajalo sposobnosti razlučivanja te da smo se slijepo ugledale na Annie i štovale je. Razgovarala je u zajedništvu o tome kako bismo trebale tražiti istina-načela u svojim dužnostima, a ne ugledati se na druge ljude niti ih slušati. Čuvši to, shvatila sam da sam dugo živjela u stanju štovanja osobe i da moj odnos s Bogom već dugo nije bio normalan. Sjetila sam se kako u „Deset upravnih odluka kojih se Božji izabrani narod mora pridržavati u Doba kraljevstva” stoji: „Ljudi koji vjeruju u Boga trebaju se pokoriti Bogu i štovati Ga. Ne uzdiži niti se ugledaj ni na jednu osobu; ne postavljaj Boga na prvo, ljude na koje se ugledaš na drugo, a sebe na treće mjesto. Nijedna osoba ne bi trebala zauzimati mjesto u tvojem srcu, a ljude – posebno ne one koje poštuješ – ne bi trebao smatrati ravnima Bogu ili Njemu jednakima. Bogu je to nepodnošljivo” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo.). Osjetila sam se pomalo uplašeno. Razmišljala sam o tome kako sam jako cijenila Annie otkako sam je upoznala i kako se nisam usredotočila na traženje istina-načela u svojoj dužnosti, već sam se umjesto toga oslanjala na nju. Tražila bih je kad god bih imala problem i činila bih sve što bi mi rekla. Doista sam se ugledala na nju i nisam sačuvala mjesto u svom srcu za Boga. Činilo mi se da se naš posao ne može obaviti bez nje u crkvi, kao da bismo se mogle dobro snaći bez Božjeg vodstva ili istina-načela. Jesam li uopće bila vjernica? Nisam li samo štovala i slijedila drugu osobu? Takvo je ponašanje Bogu doista odvratno! Nije ni čudo što u svojoj dužnosti nisam mogla steći djelo Duha Svetoga i što nisam vidjela nikakav napredak nakon toliko dugog praktičnog djelovanja. Molila sam se Bogu, želeći promijeniti svoje stanje i prestati se ugledati na druge ljude.

Nakon toga dogodile su se neke stvari koje su mi pokazale pravu Annie. Nakon što je smijenjena, iako je dobro znala da je mnoga braća i sestre štuju, i dalje se nije analizirala niti je pokušavala spoznati sebe tijekom okupljanja. Umjesto toga, ponašala se kao da joj je nanesena nepravda, govoreći da je štovala svoju partnericu, sestru Veru, i da je, kad je obavljala svoju dužnost, samo činila sve što joj je Vera rekla. Bila sam šokirana kad sam vidjela da prebacuje krivnju na Veru i pomislila sam: „Voditeljica je jasno razotkrila i analizirala Anniene probleme, pa zašto onda nema samorazumijevanja i ne preuzima odgovornost? Tako se ne očituje prihvaćanja istine!” Poslije je voditeljica ponovno zadužila Annie da propovijeda evanđelje sa mnom i iako je više nisam toliko cijenila kao prije, i dalje sam bila jako sretna. Postoji izreka koja glasi: „Oslabljeni medvjed i dalje je jači od jelena” i osjećala sam da je Annie i dalje puno bolja od mene, unatoč svim svojim problemima. Ipak, dok sam radila s njom, otkrila sam da nije bila tako opuštena ili pristupačna kao prije, već je postala vrlo napeta. Kad smo razgovarale o poslu, nije saslušala nijedno moje stajalište i često bi ih samo smjesta odbacila. Mnogo je puta izbjegla razgovarati sa mnom i umjesto toga je otišla raspraviti o stvarima sa sestrom s kojom je prije surađivala. Zbog toga sam se osjećala sputano i odbačeno. U to vrijeme nismo postizale nikakve rezultate u svojoj dužnosti, pa sam otišla razgovarati s njom u zajedništvu o problemima koje sam otkrila tijekom našeg zajedničkog rada. Bila sam šokirana kad sam otkrila da nije prihvatila nijedan od njih i da je smatrala da nema nikakvih problema. Odgovorila mi je izravno, rekavši: „Bit ću iskrena s tobom, pa se nemoj uzrujati. Nisam navikla raditi s tobom. Ne sviđa mi se način na koji radiš i to me čini nestrpljivom.” Čuvši to, osjećala sam se još negativnije i osjećala sam se kao da je kočim.

Poslije je voditeljica čula za naše probleme i orezala je Annie jer je bila ohola, samopravedna i nije prihvaćala istinu. Tijekom jednog okupljanja, Annie je svima rekla da je to što je orezana Božja ljubav. Plakala je, priznajući da je razočarala Boga jer nije dobro izvršavala svoju dužnost. Činila se tako iskrenom, kao da doista poznaje sebe. A ipak, u našim privatnim interakcijama, samo je izbacivala iz sebe negativnost, govoreći da je gotova i da jednostavno nema želje izvršavati svoju dužnost. Pokušala sam s njom razgovarati u zajedništvu, ali nije slušala. Kad bi voditeljica govorila o tome kako neki brat ili sestra napreduje i kako dobro izvršava svoju dužnost, Annie bi postala još negativnija, misleći da voditeljica više cijeni druge nego nju. Stalno me ispitivala jesu li joj se drugi smijali iza leđa. Očito se osjećala negativno i raspadala se fizički i mentalno, ali na okupljanjima se ponašala tako sjajno i snažno te je glumila da prihvaća istinu i vodi računa o Božjim nakanama. Samo gledajući je, osjećala sam se iscrpljeno. Ponekad bih se zapitala: „Je li ovo doista osoba koju sam toliko cijenila i štovala? Ne čini se kao netko tko posjeduje istina-stvarnost!” Shvatila sam da je bila toliko usredotočena na slavu i status te da uopće nije prihvaćala istinu. Kad bi je snašle nevolje, nije pokušavala spoznati sebe i često je samo glumila. Nije bila ispravna osoba. Poslije se njezino stanje nastavilo pogoršavati. Voditeljica je nekoliko puta s njom razgovarala u zajedništvu i dok se činilo da to prihvaća, zapravo se uopće nije promijenila. Čak je mrzila braću i sestre i otrovno ih gledala. Kad je voditeljica orezala i razotkrila njezine probleme, mrzila je Boga i žalila se na Njega. Nije se mogla suzdržati da ne prebaci odgovornost za sve loše što se dogodilo na Božja ramena. Uvidjela sam da ima zlobnu prirodu i da mrzi Boga i istinu. Bila je đavao, antikrist. Poslije joj više nije bilo dopušteno živjeti crkvenim životom niti obavljati dužnost.

Dugo se nisam mogla smiriti nakon što je Annie otišla. Pitala sam se zašto sam je toliko štovala i cijenila, do te mjere da sam čak željela biti poput nje. Razmišljala sam o tome kako sam se uvijek divila ljudima koji su bili rječiti, koji su mogli podnijeti veliku patnju i sve ostaviti kako bi se dali Bogu te ljudima koji su bili uhićeni i mučeni, a da nisu izdali Boga. Zašto sam toliko štovala i cijenila te ljude? Kojom sam se idejom vodila? Onda sam jednog dana vidjela dva odlomka Božjih riječi koji su glasili: „Neki ljudi sposobni su podnositi teškoće, mogu platiti cijenu, veoma se dobro ponašaju prema vanjskom svijetu, prilično su poštovani i uživaju divljenje drugih. Biste li rekli da se takvo vanjsko ponašanje može smatrati provedbom istine u djelo? Bi li se moglo utvrditi da takvi ljudi doista udovoljavaju Božjoj volji? Zašto ljudi za takve pojedince često misle da udovoljavaju Bogu, idu putem provedbe istine u djelo i drže se Božjeg puta? Zašto neki ljudi tako misle? Za to postoji samo jedno objašnjenje. Kako glasi to objašnjenje? Radi se o tome da određena pitanja – poput što znači provoditi istinu u djelo, što znači udovoljiti Bogu ili što znači doista posjedovati stvarnost istine – velikom broju ljudi nisu baš najjasnija. Stoga ima ljudi koji često bivaju prevareni od onih koji se naizgled odlikuju duhovnošću i plemenitošću, koji su naizgled uzvišeni i veliki. Što se tiče onih koji umiju rječito govoriti o slovima i doktrinama, onih čiji govor i postupci naizgled zavređuju divljenje, ljudi koji su prevareni od njih zapravo nikad nisu sagledali bit njihovih postupaka, načela na kojima se njihova djela temelje, kao ni njihove ciljeve. Štoviše, nikad nisu razmotrili pokoravaju li se takvi ljudi doista Bogu niti su ikada utvrdili boje li se ti ljudi iskreno Boga i klone li se zla. Nikad nisu prozreli bit njihove ljudskosti. Umjesto toga, već od prvog koraka upoznavanja s njima počinju se malo-pomalo diviti tim ljudima i doista ih poštovati, da bi ti ljudi na kraju postali njihovi idoli. Štoviše, ti idoli koje obožavaju – za koje vjeruju da se mogu odreći svoje obitelji i posla i koji su naizgled sposobni platiti cijenu – u glavama nekih ljudi postaju oni koji doista udovoljavaju Bogu i koji uistinu mogu ostvariti dobre ishode i dobra odredišta. U njihovim glavama ti idoli jesu oni koje Bog hvali” (Riječ. Svezak 2.: O spoznaji Boga. Kako spoznati Božju narav i rezultate koje će Njegovo djelo ostvariti.). „Samo je jedan osnovni uzrok tako neukih postupaka i stavova ljudi, odnosno njihovih jednostranih mišljenja i djelovanja – a danas ću vam upravo o njemu govoriti: riječ je o tome da ljudi, iako možda slijede Boga, svakodnevno Mu se mole i čitaju Njegove izjave, zapravo ne razumiju Njegovu volju. U tome je srž problema. Kad bi netko razumio Božje srce i znao što se Bogu sviđa, a čega se gnuša; što želi, a što odbacuje od Sebe; kakve ljude voli, a kakve ne voli; po kojim standardima ljudima postavlja zahtjeve i kakav pristup koristi da bi ih usavršio, bi li ta osoba i dalje mogla imati svoje osobno mišljenje? Bi li takvi ljudi naprosto mogli početi štovati nekoga drugoga? Bi li obično ljudsko biće moglo postati njihov idol? Ljudi koji razumiju Božju volju imaju nešto racionalnije gledište od toga. Oni neće samovoljno idolizirati iskvarenu osobu niti će, dok idu putem provedbe istine u djelo, vjerovati da je slijepo pridržavanje nekoliko jednostavnih pravila i načela isto što i provedba istine u djelo” (Riječ. Svezak 2.: O spoznaji Boga. Kako spoznati Božju narav i rezultate koje će Njegovo djelo ostvariti.). Božje riječi pogodile su srž mog stanja. Shvatila sam da sam svih tih godina imala pogrešno gledište u svojoj vjeri, misleći da ako je netko dugo vjerovao u Boga, ako se s entuzijazmom davao, trpio i plaćao cijenu te puno radio, to znači da je primjenjivao istinu i imao istina-stvarnost i da spada u onu vrstu ljudi koji su se svidjeli Bogu i imali mjesto u crkvi. Stoga kad sam vidjela da je Annie bila vjernica dugi niz godina, da je podnijela mnoge žrtve i mnogo trpjela kako bi propovijedala evanđelje te da je bila jasna i logična u svom propovijedanju i razgovoru u zajedništvu, zaludili su me njezin grandiozan lik i dobro ponašanje i počela sam je cijeniti i štovati. Tek nakon što sam pročitala te odlomke Božjih riječi, uvidjela sam koliko sam bila budalasta i nesvjesna te koje sam se apsurdne ideje držala. Kad osoba podnosi žrtve i daje se, kad trpi i plaća cijenu u svojoj dužnosti, to je samo površno dobro ponašanje. To ne znači da imaju dobru ljudskost ili da ljube istinu, a svakako ne znači da imaju istina-stvarnost. Iako je Annie bila nadarena govornica i stalno je ostavljala sve i davala se tijekom 20 godina koliko je bila vjernica, odnosila se prema tome kao prema osobnom kapitalu i uvijek ga je koristila kako bi se isticala, hvalila i dovodila ljude pred sebe. Uopće nije mogla prihvatiti niti primijeniti istinu. Bez obzira na to koliko je puta bila orezana ili koliko je neuspjeha doživjela i pogrešaka napravila, nikada nije promišljala kako bi spoznala sebe i definitivno se nije istinski pokajala. Kad su je drugi cijenili i imala je visok status, imala je puno energije za svoju dužnost i mogla je ostati budna do kasno i dati sve od sebe. Ali nakon što je smijenjena, izgubila je svu želju za izvršavanjem svoje dužnosti i uvijek se opirala i žalila. U privatnosti je izbacivala iz sebe negativnost, ali na van je govorila da duguje Bogu i činilo se da se doista pokajala. To je tjeralo druge ljude da osjećaju da vodi računa o Božjim nakanama, da ima rast i posjeduje stvarnost, pa su je svi cijenili i štovali. Nakon što je bila orezana, svima je rekla da je to Božja ljubav, ali potajno se žalila na Boga i mrzila Ga. Nije li bila antikrist koji je mrzio istinu i Boga? Konačno sam shvatila da samo zato što netko dugo vjeruje u Boga i u stanju je podnositi žrtve i rječito govoriti, ima iskustva i drugi ga cijene, to ne znači da ima istina-stvarnost i svakako ne znači da ugađa Bogu. Bez obzira na to koliko dugo netko vjeruje ili koliko je naporno radio, ako uopće ne primjenjuje istinu i nije promijenio svoju sotonsku narav, i dalje je osoba koja se u svojoj biti opire Bogu i na kraju će biti razotkriven i eliminiran. Time se ispunjavaju riječi Gospodina Isusa: „Mnogi će Me u onaj dan pitati: ‚Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u Tvoje ime prorokovali, u Tvoje ime đavle izgonili, u Tvoje ime mnoga čudesa činili?’ Tada ću im kazati: ‚Nikad vas nisam poznavao! Odstupite od Mene, vi bezakonici!’” (Mt 7,22–23). Poslije sam se sjetila Božjih riječi: „Nije Me briga jesi li radio naporno i dao značajan doprinos, imaš li dugogodišnji staž, slijediš li Me u stopu, jesi li vrlo poznat niti jesi li popravio svoj stav; sve dok ne postupaš prema Mojim zahtjevima, nikad nećeš moći zadobiti Moje odobravanje. Bolje vam je da se što prije riješite svih tih svojih zamisli i planova i da se ozbiljno odnosite prema Mojim zahtjevima. Inače ću svakoga pretvoriti u pepeo i tako okončati Svoje djelo; u najgorem slučaju, poništit ću Svoje godine djelovanja i patnje, jer Svoje neprijatelje i ljude koji zaudaraju na zlo i istog su starog sotonskog obličja ne mogu dovesti u Svoje kraljevstvo niti ih povesti u naredno doba” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Prijestupi će čovjeka odvesti u pakao.). „Ja odredište svake osobe određujem ne na temelju njene dobi, iskustva ili toga koliko je propatila, a još manje na temelju toga koliko sažaljenja izaziva, već prema tome posjeduje li ona istinu. Nema drugog izbora do ovog. Vi morate razumjeti da će svi koji ne slijede Božju volju, bez iznimke, biti kažnjeni. To je nešto što nitko ne može promijeniti” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Pripremi dovoljno dobrih djela za svoje odredište.). Božje riječi doista su me dirnule u srce. Bog ne određuje nečiji ishod ili odredište prema tome koliko su se trudili i doprinijeli, koliko su se dobro ponašali ili koliko su posla obavili. On to temelji na tome imaju li istinu ili ne. Bog ne sudi ljudima po onome što je na površini, On ih sudi po njihovoj biti. Gleda ljube li istinu i mogu li je primijeniti, pokoravaju li Mu se i slijede li Njegovu volju. Shvatila sam da Bog doista ima pravednu, svetu narav. Postoje mjerila po kojima On sudi ljudima i načela po kojima se odnosi prema ljudima, bez i najmanjeg uplitanja tjelesnih osjećaja. Bog neće odrediti da je netko pravedan ili dobar samo zato što pokazuje malo entuzijazma ili ako malo doprinese ili pati. Naprotiv, bez obzira na to koliko dugo netko vjeruje u Boga, koliko je posla obavio ili koliko dobar ugled ima, Bog će ga na kraju eliminirati ako ne primjenjuje istinu i ne promijeni svoju iskvarenu narav. Nakon što sam to shvatila, osjećala sam se još neukijom i jadnijom. U svim svojim godinama vjere nisam težila istini niti sam razumjela Božje nakane. Svoju sam vjeru temeljila na vlastitim predodžbama i uobraziljama te sam stalno štovala druge ljude. Bila sam tako slijepa i neuka! Sjetila sam se Božje riječi: „U cjelokupnom ljudskom rodu nema nikoga tko bi mogao poslužiti kao uzor ostalima, jer svi su ljudi u osnovi slični i ne razlikuju se međusobno, te ih jedino sitnice čine drugačijima od ostalih. Zbog toga ni danas ljudi još uvijek nisu sposobni u potpunosti spoznati Moja djela. Tek kada se Moja grdnja spusti na cijelo čovječanstvo, oni će, i ne znajući to, postati svjesni Mojih djela, a čovjek će, bez ikakvog Mojeg uplitanja ili prisile, spoznati Mene i na taj način posvjedočiti o Mojim djelima. Ovo je Moj plan, to je aspekt Mojih djela koji se očituje i to je ono što čovjek treba znati” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Božje riječi cijelom svemiru. 26. poglavlje.). Božja riječ je savršeno jasna. Ljude je iskvario Sotona i njihova je bit od Sotone. Ne razotkrivamo ništa osim iskvarenih naravi. Nitko od nas nije dostojan štovanja. Da sam to prije shvatila, nikada ne bih štovala niti idolizirala neku osobu.

Ubrzo nakon toga premještena sam jer dugo nisam postigla ništa u svojoj dužnosti. U to sam vrijeme puno razmišljala i promišljala o tome zašto sam podbacila. Sjetila sam se kako sam bila zaglavljena u stanju štovanja i ugledanja na Annie i kako sam vjerovala da ona razumije istinu i posjeduje stvarnost samo zato što je dugo bila vjernica, godinama je propovijedala evanđelje, mnogo je trpjela i imala je mnogo radnog iskustva. Često sam oponašala njezino ponašanje i obraćala joj se sa svojim problemima. Odmah bih prihvatila sve stavove koje bi izrazila, bez ikakvog razmišljanja, i samo bih činila sve što bi rekla. Uopće nisam sačuvala mjesto u svom srcu za Boga. Nisam tragala za istinom kad bih naišla na probleme i u mojim postupcima nije bilo nikakvih načela. Samo sam slušala osobu – Annie. Kako je to bilo vjerovanje u Boga? Nisam li samo slijedila osobu? To je baš kao što Bog kaže: „Ono čemu se ti diviš nije Kristova poniznost, već štuješ one lažne pastire istaknutog statusa. Ne obožavaš Kristovu divotu ni mudrost, već su ti dragi oni razvratnici koji se valjaju u prljavštini ovog svijeta. Smiješ se boli Kristovoj koji nema gdje nasloniti svoju glavu, a diviš onim leševima što traže priloge i žive razvratno. Nisi voljan patiti uz Krista, ali se rado bacaš u naručje tih bezobzirnih i samovoljnih antikrista iako te oni opskrbljuju samo tjelesnošću, riječima i kontrolom. Čak se i sada tvoje srce okreće prema njima, prema njihovu ugledu, njihovu statusu i njihovim silama. A ipak se i dalje držiš stava da je teško prihvatiti Kristovo djelo i nisi ga voljan prihvatiti. Upravo zato kažem da si lišen vjere da priznaš Krista. Do danas si Ga slijedio samo zato što nisi imao drugog izbora. Niz uzvišenih slika zauvijek se uzdiže u tvojem srcu; ne možeš zaboraviti nijednu njihovu riječ ni djelo niti njihove utjecajne riječi ni ruke. U vašem srcu oni su zauvijek iznad svega i vječiti junaci. Ali to ne vrijedi za Krista današnjice. U tvojem srcu on je zauvijek beznačajan, zauvijek nedostojan straha. Jer On je suviše običan, ima premalo utjecaja i daleko je od uzvišenog” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Jesi li doista vjernik u Boga?). Božje riječi otkrile su moje pravo stanje. Kad sam se sjetila svojih godina vjere, vidjela sam da su svi ljudi kojima sam se divila posjedovali kov i darove te da su ih drugi podržavali i cijenili i da sam svaku njihovu riječ i djelo smatrala vrijednim oponašanja. Nikad se nisam zapitala koja je Božja nakana, jesu li moji postupci ono što Bog želi ili jesu li u skladu s istina-načelima. Samo sam slijepo štovala i slijedila druge ljude i čak sam se nadala da ću postati baš poput njih. Cijelo sam vrijeme bila na krivom putu, težeći većoj patnji i radu i oslanjajući se na kov i iskustvo dok sam obavljala svoju dužnost. Nisam se usredotočila na traženje istina-načela i još sam manji naglasak stavljala na vlastiti ulazak u život. Kao rezultat toga, nisam razumjela mnogo istine tijekom svojih godina vjere i moj je život trpio. Shvatila sam koliko sam nevjerojatno neuka i jadna. Bog nam je dao toliko riječi, a ja jedva da sam ijednu zapamtila, ali mogla sam se vrlo jasno sjetiti svega što je Annie rekla i svih stavova koje je izrazila te bih uvijek požurila da ih provedem. Uvijek sam se oslanjala na nju u svojoj dužnosti i uopće nisam sačuvala mjesto u svom srcu za Boga. Ova situacija s Annie temeljito me razotkrila. Posebno nakon njezine smjene, kad su se mnogi njezini problemi već razotkrili – čega sam bila itekako svjesna – i dalje sam imala tu grandioznu sliku o njoj u mislima kad sam ponovno počela surađivati s njom. Nastavila sam se oslanjati na nju u svojoj dužnosti i stalno razmišljala o onoj izreci: „Oslabljeni medvjed i dalje je jači od jelena”, vjerujući da je Annie i dalje bolja od mene čak i ako ima nekih problema. To je bio čisto sotonski stav. Previše sam je štovala, nisam tražila istina-načela u našim interakcijama i potpuno mi je nedostajalo razlučivanja. Stalno sam gledala na stvari prema đavoljim riječima Sotone. I poslije, nakon što je sve više Annienih problema izlazilo na vidjelo, i dalje je nisam razlučivala niti razotkrivala. Samo sam je nastavila slijediti, sputana njome, i živjela sam u stanju negativnosti i bijede. Doista sam zaslužila sve što sam dobila! Ugledala sam se na Annie i oslanjala se na nju u svojoj dužnosti, ali što mi je ona ikada dala? Zaluđivanje, sputanost i odbacivanje. Također je učinila da se osjećam jadno i potisnuto, bez ikakve nade u oslobođenje, i sve sam se više udaljavala od Boga. Iako sam vjerovala u Boga, nisam se oslanjala na Njega niti se ugledala na Njega i uopće nisam težila istini. Samo sam štovala i slijedila ljude. Bila sam idiot bez ikakvog razlučivanja. Podbaciti i pasti na takav način bili su doista Božja pravednost i spasenje. Zahvaljujući ovom otkrivenju mogla sam pomno promotriti krivi put kojim sam išla, ispitati apsurdne stavove koje sam gajila i tragati za istinom kako bih riješila svoje probleme. U isto vrijeme osjetila sam i važnost težnje istini. Bog je rekao: „Oni koji ne traže istinu ne mogu slijediti do samog kraja” (Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Trebaš održavati svoju odanost Bogu.), i to je tako realno. Oni koji ne teže istini osuđeni su na to da ih Bog razotkrije i eliminira. Neuspjesi osobe na koju sam se ugledala – a i moji vlastiti neuspjesi – bili su najbolji dokaz toga.

Nekoliko mjeseci poslije počela sam surađivati sa Sarom na propovijedanju evanđelja. Čula sam da je nakon što je počela vjerovati u Boga, odustala od sjajnog posla kako bi izvršavala svoju dužnost i da je doista mogla podnijeti teškoće, posjedovala je izvrstan kov i imala je iskustva u propovijedanju evanđelja. Poznavala sam je neko vrijeme i vidjela da joj je jako stalo do rada crkve. Aktivno je razgovarala u zajedništvu na okupljanjima i bez obzira na okolnosti ili koliko je ljudi bilo prisutno, nikad se nije osjećala sputano te je govorila velikom staloženošću i bez straha. Razgovarala bi u zajedništvu i pomagala braći i sestrama kad bi naišli na probleme te su je svi doista odobravali. Osjećala sam da je ona netko tko teži istini i jako sam je cijenila. I iako sam bila sretna što imam priliku raditi s njom, sjetila sam se i svog prethodnog neuspjeha i kako me cijenjenje tuđeg kova i darova navelo da ih štujem i slijedim. Zbog toga sam krenula krivim putem i to je bilo štetno za moj život. Znala sam da ne mogu gledati na stvari iz takve lažne perspektive kad su u pitanju moje interakcije sa Sarom i da joj moram pristupiti u skladu s istina-načelima. Sara je imala dobar kov i iskustvo u propovijedanju evanđelja, pa sam imala mnogo toga za naučiti od nje kako bih nadoknadila ono što mi je nedostajalo. Ali i ona je bila iskvarena osoba, s iskvarenim naravima, nedostacima i manama. Nisam je mogla štovati niti se oslanjati na nju. Ako je imala problema ili odstupanja u svojoj dužnosti, nisam je mogla samo slijepo slijediti. Morala sam je razlučivati i odnositi se prema njoj u skladu s istina-načelima. Poslije, u našim raspravama o radu, primijetila sam da većina Sarinih prijedloga nije bila baš praktična. Nekoliko drugih sestara i ja osjećale smo da neće funkcionirati, ali Sara je doista inzistirala na njima. Kad god njezina ideja ne bi bila odobrena, zapeli bismo na njoj i dugo tapkali u mjestu, što je doista usporavalo napredak našeg rada. Postupno sam uviđala da je Sara ohola, samopravedna i tvrdoglava i da bi se uzrujala kad njezini prijedlozi ne bi bili usvojeni. Izgubila bi strpljenje, a to je sputavalo druge ljude. Nije igrala pozitivnu ulogu u našoj skupini te je prekidala i ometala napredak rada, pa sam njezino dosljedno ponašanje prijavila voditeljici. Nakon što je shvatila situaciju, voditeljica je razotkrila i analizirala Sarine probleme i pokušala joj pomoći, ali ona je to odbila prihvatiti, pa ju je voditeljica smijenila. Nakon tog iskustva osjećala sam se doista smireno. Osjećala sam se kao da sam konačno preokrenula svoje lažne ideje i da više ne štujem i ne slijedim ljude kao prije. Bila sam doista zahvalna Bogu što je postavio te situacije da mi pomogne zadobiti sposobnost razlučivanja i naučiti te lekcije.