Primjena (1)

U prošlosti je bilo mnogo odstupanja, pa čak i besmislica u načinima na koje su ljudi doživljavali stvari. Jednostavno nisu razumjeli mjerila koja Bog zahtijeva, pa su ljudska iskustva u mnogim područjima krenula po zlu. Ono što Bog od ljudi zahtijeva jest da budu sposobni proživjeti normalnu ljudskost. Na primjer, u redu je da ljudi slijede suvremene običaje u pogledu hrane i odjeće, da nose odijelo i kravatu, da nauče ponešto o modernoj umjetnosti, a u slobodno vrijeme mogu uživati u umjetnosti, kulturi i zabavi. Mogu snimiti pokoju fotografiju za uspomenu, mogu čitati i steći neka korisna znanja te imati relativno dobro životno okruženje. Sve su to stvari koje priliče životu normalne ljudskosti, no ljudi ih ipak vide kao stvari kojih se Bog gnuša i suzdržavaju se od njih. Njihovo se praktično postupanje svodi samo na slijeđenje nekoliko pravila, što dovodi do života koji je dosadan i jednoličan te potpuno lišen smisla. Bog zapravo nikada nije zahtijevao da ljudi na taj način rade stvari. Svi ljudi žele obuzdati vlastite naravi, neprestano se moleći u svom duhu da budu bliže Bogu, njihov um neprestano razmišlja o tome što Bog želi, a njihove oči neprestano promatraju ovo ili ono, u velikom strahu da će se njihova povezanost s Bogom prekinuti. Sve su to zaključci do kojih su ljudi sami došli; to su pravila koja su ljudi sami sebi postavili. Ako ne poznaješ vlastitu priroda-bit i ne razumiješ koju razinu tvoje vlastito praktično postupanje može dosegnuti, onda nećeš moći utvrditi koja točno mjerila Bog zahtijeva od čovjeka niti ćeš imati točan put primjene. Budući da ne možeš dokučiti točne Božje zahtjeve prema čovjeku, tvoj um neprestano radi, razbijaš glavu analizirajući Božje želje i tumaraš u potrazi za nekim načinom da te Duh Sveti gane i prosvijetli. Kao rezultat toga, razvijaš neke načine praktičnog postupanja za koje vjeruješ da su prikladni. Jednostavno nemaš pojma o točnim Božjim zahtjevima prema čovjeku; samo bezbrižno provodiš vlastiti skup primjena, ne mareći mnogo za ishod, a još manje za to ima li u tvojem praktičnom postupanju izobličenosti. Tako tvoje praktično postupanje prirodno nije točno ni načelno. Osobito mu nedostaju normalan ljudski razum i savjest, kao i Božje odobravanje i potvrda Duha Svetog. Postaje odveć lako zastraniti slijedeći vlastiti put. Takvo praktično postupanje samo je slijeđenje pravila ili namjerno preuzimanje većeg bremena kako bi samog sebe obuzdao i kontrolirao. Ipak, misliš da je tvoja primjena savršeno točna i precizna, ne znajući da se njezin najveći dio sastoji od nepotrebnih postupaka ili rituala. Mnogi tako praktično postupaju godinama, a da njihove naravi u osnovi nimalo ne promjene te da ne steknu novo razumijevanje ni nov ulazak. Oni nesvjesno iznova ponavljaju iste stare pogreške i u potpunosti ostvaruju svoju zvjersku prirodu, čak do te mjere da mnogo puta čine stvari koje su lišene razuma i ljudskosti te se ponašaju tako da ljudi ostaju u čudu i potpuno zbunjeni. Može li se za takve ljude reći da su doživjeli preobrazbu naravi?

Sada je vjera u Boga ušla u Doba Božje riječi. Relativno govoreći, ljudi se ne mole onoliko koliko su se nekada molili. Božje su riječi izričito podijelile sve aspekte istine i putove primjene, tako da više nema potrebe da ljudi traže i napipavaju put. U životu Doba kraljevstva Božje riječi ljude vode naprijed, i to je život u kojem im je sve jasno izloženo – jer je Bog sve izričito iznio, a čovjek više nije prepušten sam sebi da traži svoj put kroz život. Što se tiče braka, svjetovnih poslova, života, hrane, odjeće i stanovanja, međuljudskih odnosa, načina služenja kojim se udovoljava Božjim nakanama, načina na koji se treba buniti protiv tijela i tako dalje, koju vam od tih stvari Bog nije objasnio? Trebate li se još moliti i tražiti? Zaista nema potrebe! Ako to i dalje činiš, samo činiš ono što je suvišno. To je neuko i glupo te potpuno nepotrebno! Samo se oni kojima uvelike nedostaje kova i koji ne mogu razumjeti Božje riječi neprestano slijepo mole. Ključ primjene istine jest u tome posjeduješ li odlučnost. Neki ljudi u svojim postupcima inzistiraju na slijeđenju svojih tjelesnih sklonosti čak i kada znaju da to nije u skladu s istinom, čime koče vlastiti napredak u životu. Čak i nakon molitve i traženja takvi ljudi i dalje žele postupati pokoravajući se tijelu. Ne čine li time svjesno ono što je pogrešno? Poput onih koji priželjkuju tjelesne užitke i žude za novcem, a koji se zatim mole Bogu, govoreći: „Bože! Hoćeš li mi dopustiti da priželjkujem tjelesne užitke i da žudim za bogatstvom? Je li Tvoja nakana da zarađujem novac?” Je li to prikladan način molitve? Ljudi koji to čine savršeno dobro znaju da Bog ne uživa u tim stvarima, stoga bi ih se trebali odreći, ali stvari koje drže u svojem srcu već su određene, a kada se mole i traže, pokušavaju prisiliti Boga da im dopusti da se tako ponašaju. U svojem srcu mogu čak zahtijevati da Bog kaže nešto čime bi to potvrdio – to se naziva buntovništvom. Ima i onih koji braću i sestre iz crkve pridobiju na svoju stranu i uspostave vlastita neovisna kraljevstva. Ti vrlo dobro znaš da se ti postupci protive Bogu, ali kada odlučiš učiniti takvo što, ti i dalje tražiš od Boga i moliš Mu se, smiren i neustrašiv. Kako si besraman i drzak! Što se tiče ostavljanja svjetovnih stvari, o tome se davno govorilo. Ima nekih koji jasno znaju da Bog mrzi svjetovne stvari, a ipak se mole, govoreći: „Bože! Razumijem da Ti ne bi htio da se priklonim svjetovnim stvarima, ali činim to kako se Tvojem imenu ne bi nanijela sramota; činim to kako bi svjetovni ljudi u meni mogli vidjeti Tvoju slavu.” Kakva je to molitva? Možete li reći? To je molitva kojom se Boga nastoji prisiliti i natjerati Ga da djeluje. Nije li te sram što se tako moliš? Ljudi koji se tako mole namjerno se protive Bogu, a ova vrsta molitve u potpunosti je stvar sumnjivih motiva; to je doista razotkrivanje sotonske naravi. Božje su riječi kristalno jasne, osobito one izrečene u vezi s Njegovim nakanama, Njegovom naravi i načinom na koji se odnosi prema različitim vrstama ljudi. Ako ne razumiješ istinu, onda bi trebao više čitati Božje riječi – rezultati toga mnogo su bolji od slijepog moljenja i traženja. U mnogim bi slučajevima traženje i molitvu trebalo zamijeniti češćim čitanjem Božjih riječi i razgovorom u zajedništvu o istini. U svojim bi redovitim molitvama trebao promišljati o sebi i nastojati se bolje spoznati u svjetlu Božjih riječi. To je korisnije za tvoj napredak u životu. Ako sada još uvijek tražiš podižući pogled prema nebu, ne pokazuje li to da još uvijek vjeruješ u nejasnog Boga? Prije si vidio rezultate svog traženja i molitve, a Duh Sveti je donekle ganuo tvoj duh jer je tada bilo Doba milosti. Nisi mogao vidjeti Boga, pa nisi imao izbora nego napipavati svoj put naprijed i tražiti na taj način. Sada je Bog došao među ljude, Riječ se pojavila u tijelu, a ti si vidio Boga; stoga Duh Sveti više ne djeluje kao prije. Doba se promijenilo, a time i način na koji Duh Sveti djeluje. Iako se ljudi možda ne mole onoliko koliko su nekada, jer je Bog na zemlji, čovjek sada ima priliku ljubiti Boga. Čovječanstvo je ušlo u vrijeme ljubavi prema Bogu i u svojoj se nutrini može normalno približiti Bogu: „Bože! Ti si doista tako dobar i želim Te ljubiti!” Samo nekoliko jasnih i jednostavnih riječi daje glas ljubavi prema Bogu u ljudskim srcima; ova se molitva izgovara samo radi produbljivanja ljubavi između čovjeka i Boga. Ponekad možeš uvidjeti da otkrivaš neko buntovništvo i reći: „Bože! Zašto sam tako iskvaren?” Osjećaš snažan poriv da se udariš nekoliko puta, a suze ti naviru na oči. U takvim trenucima osjećaš u svom srcu kajanje i tjeskobu, ali te osjećaje nemaš kako izraziti. To je trenutačno djelo Duha Svetog, ali mogu ga postići samo oni koji teže životu. Osjećaš da Bog prema tebi ima veliku ljubav i imaš poseban osjećaj. Iako nemaš riječi da se jasno moliš, uvijek osjećaš da je Božja ljubav duboka poput oceana. Ne postoje prikladne riječi kojima bi se to stanje izrazilo, a to je stanje koje se često javlja u duhu. Takva su molitva i takvo zajedništvo, kojima se čovjek u srcu približava Bogu, normalni.

Iako je vrijeme kada su ljudi morali tumarati i tražiti sada prošlo, to ne znači da se više ne trebaju moliti ni tražiti niti je riječ o tome da ljudi ne trebaju čekati da se Božje nakane očituju prije obavljanja rada; to su samo čovjekove zablude. Bog je došao među ljude da živi s njima, da bude njihova svjetlost, njihov život i njihov put: to je činjenica. Naravno, Svojim dolaskom na zemlju Bog čovječanstvu zasigurno donosi praktičan put i život koji odgovaraju njegovu rastu kako bi u njima uživalo – On nije došao ukinuti sve čovjekove načine praktičnog postupanja. Čovjek više ne živi napipavajući put u mraku i tražeći jer je to zamijenjeno Božjim dolaskom na zemlju kako bi djelovao i govorio Svoju riječ. Došao je osloboditi čovjeka od nejasnog, mračnog života koji je vodio i omogućiti mu život ispunjen svjetlošću. Trenutačno se djelo sastoji u tome da se jasno ukaže na stvari, jasno govori, izravno obavijesti i izričito propišu stvari kako bi ih ljudi mogli provoditi u djelo, baš kao što je Bog Jahve vodio izraelski narod, govoreći im kako da prinose žrtve i sagrade hram. Stoga više ne trebate živjeti napipavajući put i tražeći kao što ste živjeli nakon odlaska Gospodina Isusa. Biste li ubuduće trebali napipavati put kroz djelo propovijedanja evanđelja? Biste li trebali napipavati put pokušavajući pronaći ispravan način života? Morate li napipavati put kako biste razlučili način na koji biste trebali vršiti svoje dužnosti? Je li potrebno da padate ničice na zemlju, tražeći, kako biste znali kako biste trebali svjedočiti? Je li potrebno da postite i molite se kako biste znali kako biste se trebali oblačiti ili živjeti? Je li potrebno da se usrdno i neprestano molite Bogu na nebu kako biste znali kako biste trebali prihvatiti Božje osvajanje? Je li potrebno da se neprestano molite, dan i noć, kako biste znali kako se pokoriti Bogu? Među vama ima mnogo onih koji kažu da ne mogu praktično djelovati jer ne razumiju. Ljudi jednostavno ne obraćaju pozornost na današnje Božje djelo! Mnoge sam riječi izgovorio davno, ali vi nikada niste obratili ni najmanju pozornost na to da ih pročitate, pa nije ni čudo što ne znate kako praktično djelovati. Naravno, u današnjem dobu Duh Sveti i dalje dotiče ljude kako bi im omogućio da osjete užitak, i On živi zajedno s čovjekom. To je izvor onih^[a] posebnih, ugodnih osjećaja koji se često javljaju u tvom životu. S vremena na vrijeme dođe dan kada osjetiš da je Bog tako divan te ne možeš a da Mu se ne pomoliš: „Bože! Tvoja je ljubav tako predivna i Tvoja je slika tako veličanstvena. Želim Te ljubiti još dublje. Želim posvetiti cijelog sebe da dam cijeli svoj život. Posvetit ću Ti sve, dokle god je to za Tebe, dokle god Te čineći to mogu ljubiti...” To je osjećaj užitka koji ti daje Duh Sveti. To nije prosvjetljenje niti osvjetljenje; to je iskustvo ganutosti. Iskustva slična ovome događat će se s vremena na vrijeme: ponekad ćeš se na putu na posao moliti i približavati Bogu te ćeš biti toliko ganut da će ti suze smočiti lice i potpuno ćeš izgubiti samokontrolu. Jedva ćeš čekati da pronađeš prikladno mjesto gdje možeš izraziti sav žar u svom srcu... Bit će trenutaka kada ćeš biti na nekom javnom mjestu i osjećat ćeš da toliko uživaš u Božjoj ljubavi, da tvoja sudbina nipošto nije obična i, štoviše, da živiš svoj život s više smisla nego itko drugi. Duboko u sebi znat ćeš da te je Bog uzvisio i da je to Božja velika ljubav prema tebi. U najdubljim predjelima svog srca osjećat ćeš da u Bogu postoji ljubav koja je čovjeku neizreciva i nedokučiva. Kao da je poznaješ, ali je nikako ne možeš opisati; uvijek te navodi na razmišljanje, ali je ne možeš u potpunosti izraziti. U takvim ćeš trenucima čak zaboraviti gdje se nalaziš i povikat ćeš: „Bože! Tako si nedokučiv i toliko voljen!” To će zbuniti ljude, ali sve se takve stvari događaju prilično često. Ovakve ste stvari iskusili toliko mnogo puta. To je život koji ti je Duh Sveti danas dao i život koji bi sada trebao živjeti. Svrha toga nije spriječiti te da živiš život, nego promijeniti način na koji živiš. To je osjećaj koji se ne može opisati ni izraziti. To je također istinski osjećaj čovjeka, a još više djelo Duha Svetog. Možda ga razumiješ u svom srcu, ali ga nikako ne možeš jasno izraziti drugima. To nije zato što si spor na riječima ili zato što mucaš, nego zato što je to vrsta osjećaja koja se ne može opisati riječima. Danas ti je dopušteno uživati u tim stvarima i to je život koji bi trebao živjeti. Naravno, ostali aspekti tvog života nisu prazni; samo što to iskustvo ganutosti postaje svojevrsna radost u tvom životu zbog koje uvijek želiš uživati u takvim iskustvima od Duha Svetog. Ali trebao bi znati da se takva ganutost ne događa zato da bi mogao nadići tijelo i otići na treće nebo ili putovati po cijelom svijetu. Naprotiv, događa se zato da bi mogao osjetiti i okusiti Božju ljubav u kojoj danas uživaš, iskusiti značaj današnjeg Božjeg djela i ponovno se upoznati s Božjom skrbi i zaštitom. Sve je to zato da bi mogao steći veću spoznaju djela koje Bog danas čini – to je Božji cilj u obavljanju ovog djela.

Traženje i napipavanje puta bio je način života prije Božjeg utjelovljenja. Tada ljudi nisu mogli vidjeti Boga pa nisu imali izbora nego tražiti i napipavati put. Danas si vidio Boga i On ti izravno govori kako bi trebao praktično postupati; zato više ne trebaš napipavati put ili tražiti. Put kojim On vodi čovjeka put je istine, a ono što On govori čovjeku i što čovjek prima jesu život i istina. Imaš put i život-istinu, zar još trebaš posvuda tražiti? Duh Sveti neće istovremeno izvršavati dvije etape djela. Ako sam izgovorio Svoje riječi, a ljudi ne jedu i ne piju Božje riječi pažljivo niti teže istini pravilno, nego se i dalje neprestano mole i traže kao što su činili u Doba milosti, poput slijepca koji napipava put pred sobom, neće li to značiti da se ova etapa Mog djela – djela riječi – obavlja uzalud? Iako sam izgovorio Svoju riječ, ljudi je i dalje ne razumiju u potpunosti, a to je zato što su lošeg kova. Ovaj se problem može riješiti življenjem crkvenog života i međusobnim razgovorom u zajedništvu. Prije, u Doba milosti, iako je Bog bio utjelovljen, On nije činio djelo riječi, zbog čega je Duh Sveti tada djelovao na taj način kako bi održavao djelo. U to je vrijeme prvenstveno Duh Sveti obavljao djelo, ali sada to čini sam utjelovljeni Bog, preuzimajući tako djelovanje Duha Svetog. Prije, dokle god su se ljudi često molili, doživljavali su mir i radost; bilo je prijekora kao i discipline. Sve je to bilo djelo Duha Svetog. Sada su takva stanja rijetka. U jednom dobu Duh Sveti može obavljati samo jednu vrstu djela. Kad bi istovremeno obavljao dvije vrste djela, pri čemu bi tijelo obavljalo jednu vrstu, a Duh Sveti drugu u ljudima, i kad ono što tijelo govori ne bi vrijedilo, nego samo ono što Duh čini, tada se za Krist ne bi moglo reći da ima istinu, put i život. To bi bilo proturječno samo sebi. Bi li Duh Sveti mogao tako djelovati? Bog je svemoguć i svemudar, svet i pravedan te nikada ne griješi.

U prošlim iskustvima ljudi bilo je previše izobličenosti. Bilo je nekih stvari koje su ljudi normalne ljudskosti trebali imati ili činiti, kao i pogrešaka koje je u ljudskom životu bilo teško izbjeći, a kada se s tim stvarima loše postupalo, ljudi su odgovornost za njih svaljivali na Boga. Jedna je sestra imala goste u svom domu. Njezina peciva kuhana na pari nisu bila dobro skuhana, pa je pomislila: „Ovo je vjerojatno Božje discipliniranje. Bog ponovno orezuje moje tašto srce; moja je taština doista presnažna.” Zapravo, gledano iz perspektive čovjekova normalnog načina razmišljanja, kada dođu gosti, uzbudiš se i juriš uokolo i sve radiš neorganizirano, pa ili zagoriš rižu ili presoliš jela. Do toga dolazi zbog prevelike uzbuđenosti, ali ljudi to na kraju pripisuju „Božjem discipliniranju.” Zapravo, sve su to samo pogreške koje se događaju u ljudskom životu. Ne bi li se često susretao s takvim stvarima da ne vjeruješ u Boga? Problemi koji se javljaju često su rezultat ljudskih pogrešaka – takve pogreške jednostavno nisu djelo Duha Svetog. Takve pogreške nemaju nikakve veze s Bogom. Kao kad se ugrizeš za jezik dok jedeš – može li to biti Božje discipliniranje? Božje discipliniranje ima načela: općenito, On te disciplinira kada svjesno griješiš i kada se ono što činiš tiče Božjeg imena, Božjeg svjedočanstva ili Božjeg djela. Ljudi sada razumiju dovoljno istine da imaju unutarnju svijest o stvarima koje čine. Na primjer: bi li mogao ne osjećati ništa ako bi pronevjerio crkveni novac ili ga nesmotreno trošio? Osjećao bi nešto dok bi to činio. Nije moguće osjetiti nešto tek kada je djelo učinjeno. U svom srcu dobro znaš što si učinio protivno vlastitoj savjesti. Budući da ljudi imaju svoje sklonosti i preferencije, jednostavno si ugađaju, iako jasno znaju kako istinu provesti u djelo. Zato nakon što nešto učine ne osjećaju nikakav očit prijekor niti prolaze kroz ikakvo očito discipliniranje. Svjesno su pogriješili, pa ih Bog ne disciplinira; kada dođe vrijeme pravednog suda, Božja će odmazda biti svaljena na svakoga prema njegovim postupcima. U crkvi trenutačno ima nekih ljudi koji pronevjeruju novac, nekih koji ne drže jasne granice između muškaraca i žena te nekih koji potajno osuđuju Božje djelo, prkose mu i pokušavaju ga uništiti. Zašto je s njima još uvijek sve u redu? Kada čine takve stvari, svjesni su onoga što čine i u svojem srcu osjećaju prijekor te zbog toga ponekad trpe grdnju i oplemenjivanje, ali jednostavno su previše besramni! Baš kao kada su ljudi promiskuitetni – svjesni su onoga što čine u tom trenutku, ali njihova je požuda prevelika i ne mogu se obuzdati. Čak i kada bi ih Duh Sveti disciplinirao, to ne bi bilo od koristi, pa Duh Sveti neće provoditi disciplinu. Ako ih Duh Sveti tada ne disciplinira, ako ne osjećaju nikakav prijekor i njihovom se tijelu ništa ne dogodi, kakav bi prijekor mogao uslijediti? Djelo je učinjeno – kakva bi disciplina mogla uslijediti? To samo dokazuje da su previše besramni, da nemaju ljudskosti te da zaslužuju prokletstva i kaznu! Duh Sveti ne djeluje bespotrebno. Ako dobro poznaješ istinu, ali je ne provodiš u djelo, ako si sposoban za bilo što, tada ti jedino preostaje čekati dan kada ćeš biti kažnjen zajedno sa zlim. To je najbolji ishod za tebe! Sada sam više puta propovijedao o savjesti, koja je najniže mjerilo. Ako ljudi nemaju savjesti, onda su izgubili discipliniranje Duha Svetog; mogu činiti što god žele, a Bog na njih ne obraća pažnju. Oni koji doista imaju savjest i razum bit će svjesni kada učine nešto pogrešno. Osjećat će se nelagodno čim u svojoj savjesti osjete malo prijekora; proći će kroz unutarnju borbu i naposljetku će se pobuniti protiv tijela. Neće doći u situaciju da čine nešto što se previše ozbiljno protivi Bogu. Bez obzira na to disciplinira li ih Duh Sveti i grdi li ih, svi će ljudi imati neki osjećaj kada učine nešto pogrešno. Stoga ljudi sada razumiju sve vrste istina, a ako ih ne primjenjuju, onda je to ljudski problem. Uopće ne reagiram na takve ljude niti u njih polažem ikakvu nadu. Možeš činiti kako god ti je volja!

Kada se neki ljudi okupe, ostavljaju Božju riječ po strani i uvijek razgovaraju o tome kakva je ova ili ona osoba. Naravno da je dobro imati nešto sposobnosti razlučivanja, tako da, kamo god pošao, nećeš biti lako zaluđen niti lako prevaren ili nasamaren – i to je aspekt koji bi ljudi trebali posjedovati. Ali ne smiješ se usredotočiti isključivo na taj aspekt. To se odnosi na negativnu stranu stvari i ne možeš uvijek držati oči uprte u druge ljude. Sada imaš premalo znanja o načinu na koji Duh Sveti djeluje, tvoja je vjera u Boga previše površna i posjeduješ premalo pozitivnih stvari. Onaj u kojeg vjeruješ je Bog i onaj kojeg trebaš razumjeti je Bog, a ne Sotona. Ako samo prepoznaješ kako Sotona djeluje i sve načine na koje zli duhovi djeluju, ali nemaš baš nikakvu spoznaju Boga, koja bi bila svrha toga? Nije li Bog onaj u kojeg danas vjeruješ? Zašto tvoja spoznaja ne uključuje te pozitivne stvari? Jednostavno ne obraćaš pažnju na pozitivni aspekt ulaska niti ga shvaćaš, pa što točno želiš zadobiti u svojoj vjeri? Zar ne znaš kako bi trebao težiti? Znaš mnogo o negativnim primjerima, ali ne znaš ništa o pozitivnom aspektu ulaska, pa kako tvoj rast ikada može napredovati? Kakve će buduće izglede za razvoj imati osoba poput tebe koja ne govori ni o čemu drugom osim o ratu sa Sotonom? Ne bi li tvoj ulazak bio previše zastario? Što bi time mogao zadobiti od trenutačnog djela? Sada je ključno da razumiješ što Bog sada želi učiniti, kako bi čovjek trebao surađivati, kako bi trebao ljubiti Boga, kako bi trebao razumjeti djelo Duha Svetog, kako bi trebao ući u sve riječi koje Bog danas izgovara, kako bi ih trebao jesti i piti, iskusiti i razumjeti, kako bi trebao udovoljiti Božjim nakanama, biti u potpunosti osvojen od Boga i pokoriti se pred Bogom... To su stvari na koje bi se trebao usredotočiti i u koje bi sada trebalo ući. Razumiješ li? Kakva je korist usredotočiti se isključivo na razlučivanje drugih ljudi? Možeš razlučiti Sotonu ovdje, razlučiti zle duhove ondje – možeš u potpunosti razumjeti zle duhove, ali ako nisi u stanju ništa reći o Božjem djelu, može li takvo razlučivanje poslužiti kao zamjena za razumijevanje Boga? Ranije sam besjedio o očitovanjima djela zlih duhova, ali to nije bila glavnina onoga što sam govorio. Naravno da bi ljudi trebali imati neku sposobnost razlučivanja. To je aspekt koji bi trebali posjedovati oni koji služe Bogu kako ne bi činili gluposti i prekidali Božje djelo. Međutim, i dalje je najvažnije imati spoznaju Božjeg djela i razumjeti Božje nakane. Kakvu spoznaju ove etape Božjeg djela imaš u sebi? Možeš li govoriti o tome što Bog čini, koje su Božje nakane, koji su tvoji nedostaci i čime bi se trebao opremiti? Možeš li reći koji je tvoj najnoviji ulazak? Trebao bi moći ubrati plodove i postići razumijevanje u novom ulasku. Nemoj se pretvarati da si zbunjen; moraš uložiti više truda u novi ulazak kako bi produbio svoje vlastito iskustvo i spoznaju, a još više moraš dokučiti trenutačne najnovije ulaske i najispravniji način doživljavanja. Štoviše, putem novog djela i novih ulazaka trebao bi posjedovati sposobnost razlučivanja svojih prethodnim zastarjelih i izobličenih načina praktičnog postupanja te tražiti način da ih odbaciš kako bi ušao u nova iskustva. To su stvari koje sada žurno trebaš razumjeti i u koje trebaš ući. Moraš razumjeti razlike i odnos između starih i novih ulazaka. Ako to ne shvaćaš, nećeš imati kako napredovati, jer nećeš moći držati korak s djelom Duha Svetog. Moraš biti u stanju normalnim jedenjem i pijenjem Božje riječi te normalnim zajedništvom promijeniti svoje prethodne zastarjele načine praktičnog postupanja i svoje stare tradicionalne predodžbe kako bi ušao u novi način praktičnog postupanja i u novo Božje djelo. To su stvari koje bi trebao postići. Sada od tebe ne tražim samo da točno shvatiš koliko udovoljavaš mjerilima; to nije cilj. Umjesto toga, tražim od tebe da ozbiljno shvatiš svoju primjenu istine i svoje razumijevanje ulaska u život. Tvoja sposobnost da spoznaš sebe nije pokazatelj tvog istinskog rasta. Ako možeš iskusiti Božje djelo, imati iskustveno razumijevanje istina u Božjim riječima i ako si u stanju razlučiti svoje prethodne predodžbe i pogreške, onda je to tvoj istinski rast i nešto što bi svatko od vas trebao postići.

Postoje mnoge situacije u kojima jednostavno ne znate kako praktično postupati, a još manje znate kako Duh Sveti djeluje. Ponekad učiniš nešto što očito nije pokorno Duhu Svetom. Putem jedenja i pijenja Božjih riječi već si dokučio načelo u toj stvari, pa u sebi osjećaš prijekor i nemir; naravno, to je osjećaj koji će netko osjetiti samo pod pretpostavkom da poznaje neku istinu. Ako ljudi ne surađuju niti praktično postupaju u skladu s današnjom Božjom riječju, onda ometaju djelo Duha Svetog i zasigurno neće imati mir u sebi. Recimo da razumiješ načelo određenog aspekta, ali ne postupaš u skladu s tim; zbog toga ćeš u sebi osjećati prijekor. Ako ne razumiješ načelo i uopće ne poznaješ taj aspekt istine, onda zbog te stvari nećeš nužno osjetiti prijekor. Prijekor Duha Svetog uvijek ovisi o kontekstu. Misliš da si, zato što se nisi molio niti surađivao u djelu Duha Svetog, usporio djelo. Zapravo, ono se ne može usporiti. Duh Sveti će pokrenuti nekog drugog; djelo Duha Svetog nitko ne sputava. Osjećaš da si iznevjerio Boga, a to je osjećaj koji bi trebao imati u svojoj savjesti. Hoćeš li moći zadobiti istinu ili ne, tvoja je stvar i nema veze s Bogom. Ponekad se tvoja savjest osjeća optuženom, ali to nije prosvjetljenje ni osvjetljenje Duha Svetog, niti je to prijekor Duha Svetog. Umjesto toga, to je osjećaj u ljudskoj savjesti. Ako nesmotreno činiš loša djela u stvarima koje se tiču Božjeg imena, Božjeg svjedočanstva ili Božjeg djela, onda te Bog neće poštedjeti. Ali postoji granica – Bog se neće zamarati tobom oko uobičajenih, malih stvari. On će te ignorirati. Ako prekršiš načela te prekidaš i ometaš Božje djelo, On će izliti Svoju srdžbu na tebe i nipošto te neće poštedjeti. Neke pogreške koje činiš neizbježne su tijekom ljudskog života. Na primjer, ne skuhaš svoja peciva na pari na ispravan način i kažeš da te to Bog disciplinira – to je potpuno nerazumno reći. Nije li se takvo što često događalo prije nego što si počeo vjerovati u Boga? Osjećaš kao da je to discipliniranje Duha Svetog, ali zapravo nije tako (ostavimo li po strani neke iznimne okolnosti), jer to djelo ne dolazi u potpunosti od Duha Svetog, već iz ljudskih osjećaja. Međutim, normalno je da vjernici razmišljaju na taj način. Tako nisi mogao razmišljati kada nisi vjerovao u Boga. Nakon što si počeo vjerovati u Boga, počeo si svoje misli usmjeravati prema tim stvarima, pa si prirodno počeo razmišljati na taj način. To proizlazi iz razmišljanja normalnih ljudi i pripada djelovanju ljudskog uma. No kažem vam da takvo razmišljanje nije u okviru djela Duha Svetog. Ovo je primjer u kojem Duh Sveti izaziva u ljudima normalnu reakciju putem njihovih misli; ali moraš razumjeti da ta reakcija nije djelo Duha Svetog. To što imaš takvu „spoznaju” ne dokazuje da imaš djelo Duha Svetog. Tvoja spoznaja ne proizlazi iz prosvjetljenja Duha Svetog, a još manje je to djelo Duha Svetog. Ona je tek proizvod normalnog ljudskog razmišljanja i nema baš nikakve veze s prosvjetljenjem ili osvjetljenjem Duha Svetog – to su dvije potpuno različite stvari. Takvo normalno ljudsko razmišljanje nije u potpunosti proizvod djelovanja Duha Svetog. Kada Duh Sveti djeluje kako bi prosvijetlio ljude, On im uglavnom daje spoznaju Božjeg djela te njihovog istinskog ulaska i stvarnog stanja. Također im omogućuje da razumiju Božje žurne nakane i Njegove današnje zahtjeve prema čovjeku, kako bi imali odlučnost da žrtvuju sve kako bi udovoljili Bogu, da ljube Boga čak i ako se suoče s progonstvom i nevoljom te da postojano svjedoče za Boga čak i ako to znači proliti svoju krv ili dati svoj život, i da to čine bez žaljenja. Ako imaš takvu odlučnost, to znači da te Duh Sveti potiče i da imaš Njegovo djelo – ali znaj da takve poticaje nemaš u svakom trenutku. Ponekad se na sastancima, dok se moliš te jedeš i piješ Božje riječi, možeš osjećati iznimno ganutim i nadahnutim. Kada drugi razgovaraju u zajedništvu o svom iskustvenom razumijevanju Božjih riječi, sve se čini tako novim i svježim, a srce ti je savršeno jasno i bistro. Sve je to djelo Duha Svetog. Ako si vođa i Duh Sveti ti, kada odeš u crkvu raditi, daje iznimno prosvjetljenje i osvjetljenje, daje ti uvid u probleme koji postoje u crkvi, omogućuje ti da shvatiš kako razgovarati u zajedništvu o istini da bi ih riješio, čini te nevjerojatno predanim, odgovornim i ozbiljnim u svom radu, sve je to djelo Duha Svetog.

Fusnota:

a. U izvornom tekstu stoji „Ovo su neki”.