Primjena (6)

Danas mnogi ljudi ne mogu dosegnuti ni razum koji je posjedovao Pavao, a kamoli da mogu dosegnuti razum koji je posjedovao Petar. Nemaju čak ni Pavlovu samosvijest. Iako je Gospodin oborio Pavla jer je progonio Gospodina Isusa, Pavao je kasnije imao odlučnost raditi i patiti za Gospodina. Isus mu je dao bolest, a Pavao je kasnije, nakon što je počeo raditi, nastavio patiti od te bolesti. Zašto je rekao da ima trn u tijelu? Trn je zapravo bila bolest – a za Pavla je predstavljala kobnu slabost. Koliko god posla obavio ili koliko god velika bila njegova odlučnost da pati, tog se trna nije mogao riješiti. Ipak, Pavao je bio puno boljeg kova od vas danas, a imao je i samosvijest te je bio razboritiji od vas. Nakon što ga je Isus oborio, Pavao je prestao progoniti Isusove učenike te je počeo propovijedati i patiti za Isusa. A što ga je potaknulo da podnosi patnju? Pavao je vjerovao da, budući da je ugledao veliku svjetlost, mora posvjedočiti za Gospodina Isusa, da više ne smije progoniti Isusove učenike niti se protiviti Božjem djelu. Pavao je bio jedna od visokopozicioniranih vjerskih ličnosti. Bio je vrlo obrazovan i darovit, prosječne je ljude gledao svisoka i imao je snažniju osobnost od većine. Ali nakon što ga je obasjala „velika svjetlost”, mogao je raditi za Gospodina Isusa, donijeti odluku da pati za Boga i prinijeti sebe Bogu, što je bilo dokaz da je razborit. U vrijeme kada je progonio i uhićivao Isusove učenike, Isus mu se ukazao i rekao: „Pavle, zašto Me progoniš?” Pavao je odmah pao na zemlju i rekao: „Tko si Ti, Gospodine?” Glas s neba rekao je: „Ja sam Isus kojega ti progoniš.” Pavao se odjednom osvijestio i tek tada spoznao da je Isus Krist, da je On Bog. „Moram se pokoriti. Bog mi je dao ovu milost – tako sam Ga progonio, a ipak me nije oborio niti me prokleo. Moram patiti za Njega.” Pavao je uvidio da je progonio Gospodina Isusa Krista i da sada ubija Njegove učenike, da ga Bog nije prokleo, već ga je obasjao svjetlošću. To ga je nadahnulo i rekao je: „Iako nisam vidio Njegovo lice, čuo sam Njegov glas i ugledao Njegovu veliku svjetlost. Tek sada uistinu vidim da me Bog stvarno voli i da je Gospodin Isus Krist doista Bog koji je milostiv prema čovjeku i koji mu zauvijek oprašta grijehe. Uistinu vidim da sam grešnik.” Iako je Bog kasnije upotrijebio Pavlove talente za rad, zasad to ostavimo po strani – samo kada je riječ o Pavlovoj odlučnosti, njegovom normalnom ljudskom razumu i njegovoj samosvijesti, sve je to izvan vašeg dosega. Niste li danas svi primili mnogo svjetlosti? Nisu li mnogi ljudi vidjeli da se Božja narav odlikuje veličanstvom, gnjevom, sudom i grdnjom? Kletve, kušnje i oplemenjivanje mnogo su puta snašli ljude – i što su naučili? Što si zadobio time što si bio discipliniran i orezan? Stroge riječi, udarci i sud mnogo su te puta snašli, a ti na njih ne obraćaš pažnju. Nemaš čak ni ono malo razuma koji je posjedovao Pavao – nisi li krajnje zaostao? Bilo je i mnogo toga što Pavao nije jasno vidio. Znao je samo da ga je svjetlost obasjala, ali nije bio svjestan da je bio oboren; osobno je vjerovao da, nakon što ga je obasjala svjetlost, mora dati sebe za Boga, patiti za Boga, učiniti sve kako bi utro put Gospodinu Isusu Kristu i zadobio još grešnika koje je Gospodin želio otkupiti. To je bila njegova odlučnost i jedini cilj njegova rada – no dok je radio, bolest ga i dalje nije napuštala sve do njegove smrti. Pavao je radio više od dvadeset godina. Mnogo je patio i doživio mnogo progona i nevolja, iako je to, naravno, bilo mnogo manje od Petrovih kušnji. Koliko je jadno ako ne posjedujete čak ni razum koji je imao Pavao? Budući da je tako, kako bi Bog mogao započeti još veće djelo na vama?

Dok je propovijedao evanđelje, Pavao je jako patio. Rad koji je obavljao, njegova odlučnost, njegova vjera, posvećenost, ljubav, strpljenje i poniznost u to vrijeme, kao i mnoge druge izvanjske stvari koje je proživljavao, bili su na višoj razini od onoga što vi današnji ljudi proživljavate. Da se ozbiljnije izrazim, vi ne posjedujete nikakav normalan razum; nemate čak ni savjesti ni ljudskosti. Toliko vam toga nedostaje! Stoga se u onome što proživljavate uglavnom ne može pronaći normalan razum ni ikakav znak samosvijesti. Iako je Pavao u to vrijeme patio od tjelesne bolesti, nastavio se moliti i tražiti: „Što je zapravo ova bolest? Obavio sam sav ovaj rad za Gospodina, zašto me ova nevolja ne napušta? Je li moguće da me Gospodin Isus iskušava? Je li me oborio? Da me je oborio, tada bih umro i ne bih bio sposoban obaviti sav ovaj rad za Njega niti bih mogao primiti toliko svjetlosti. Također je ostvario moju odlučnost.” Pavao je uvijek smatrao da ga Bog tom bolešću iskušava, da ona kali njegovu vjeru i snagu volje – tako je Pavao na to gledao. U stvarnosti, njegova je bolest bila posljedica koja je ostala nakon što ga je Gospodin Isus oborio. Stavljala ga je pod emocionalni pritisak i obuzdavala njegovo buntovništvo. Da se nađete u Pavlovim okolnostima, što biste učinili? Bi li se vaša odlučnost i sposobnost patnje mogle mjeriti s Pavlovim? Kad bi vas danas snašla neka bolest ili kad biste prošli kroz veliku kušnju i bili prisiljeni patiti, tko zna kakvi biste bili. Da ste zatvoreni u krletki i redovito opskrbljavani, bili biste u redu. U protivnom biste bili baš poput vukova, bez imalo ljudskosti. Stoga je dobro za vas kada trpite malo sputavanja ili teškoća; kad bi vam se popuštalo, bili biste upropašteni, a kako biste onda mogli biti zaštićeni? Danas vam se pruža zaštita upravo zato što vas se grdi, što vam se sudi i što vas se proklinje. Zaštićeni ste zato što ste mnogo patili. Da nije tako, odavno biste pali u izopačenost. Time vam se stvari ne otežavaju namjerno – čovjekovu je prirodu teško promijeniti i tako mora biti da bi se njegova narav promijenila. Danas ne posjedujete čak ni savjest ni razum koje je posjedovao Pavao, niti imate njegovu samosvijest. Uvijek vas se mora držati pod kontrolom i uvijek vas se mora grditi i suditi vam kako bi vam se duh probudio. Grdnja i sud ono su što je najbolje za vaš život. A po potrebi mora vas snaći i grdnja činjenicama; tek ćete se tada u potpunosti pokoriti. Vaša je priroda takva da bez grdnje i kletvi ne biste bili voljni pognuti glavu, ne biste bili voljni pokoriti se. Bez činjenica pred vašim očima ne bi bilo učinka. Po karakteru ste odviše niski i bezvrijedni! Bez grdnje i suda bilo bi vas teško osvojiti i teško bi bilo nadvladati vašu nepravednost i neposlušnost. Vaša je stara priroda tako duboko ukorijenjena. Da vas se stavi na prijestolje, ne biste znali svoje mjesto u svemiru, a kamoli kamo idete. Ne znate čak ni odakle ste došli, pa kako biste onda mogli spoznati Stvoritelja? Da nema današnje pravovremene grdnje i kletvi, vaš posljednji dan odavno bi stigao. A o vašoj sudbini da i ne govorimo – ne bi li ona bila u još neposrednijoj opasnosti? Da nema današnje pravovremene grdnje i suda, tko zna koliko biste oholi postali ili koliko biste se izopačili. Ova grdnja i sud doveli su vas do današnjeg dana i očuvali su vaše postojanje. Da ste i dalje „odgajani” istim metodama kao i vaš „otac”, tko zna u kakvu biste sferu ušli! Nemate baš nikakvu sposobnost kontrolirati se i promišljati o sebi. Kad je riječ o ljudima poput vas, ako možete jednostavno slijediti, pokoravati se, ne prekidati i ne ometati, Moji će ciljevi biti ostvareni. Ne biste li trebali bolje prihvaćati današnju grdnju i sud? Kakvog drugog izbora imate? Kada je Pavao vidio Gospodina Isusa kako govori i djeluje, ipak nije vjerovao. Kasnije, nakon što je Gospodin Isus bio pribijen na križ, a zatim uskrsnuo, Pavao je znao tu činjenicu, no ipak je nastavio progoniti i protiviti se. To je ono što znači svjesno griješiti, pa je zato bio oboren. U početku je znao da među Židovima postoji Kralj koji se zove Isus, to je čuo. Kasnije, dok je držao propovijedi u hramu i propovijedao diljem zemlje, išao je protiv Isusa, držeći se nadmoćno i odbijajući biti poslušan bilo kojem čovjeku. Sve je to postalo ogromna prepreka tadašnjem djelu. Dok je Isus djelovao, Pavao nije izravno progonio i uhićivao ljude, nego je propovijedanjem i riječima rušio Isusovo djelo. Kasnije, nakon što je Gospodin Isus Krist bio pribijen na križ, počeo je uhićivati učenike, jureći s mjesta na mjesto i čineći sve što je mogao da ih progoni. Tek nakon što ga je obasjala „svjetlost”, osvijestio se i duboko pokajao. Nakon što je bio oboren, bolest ga više nikada nije napustila. Ponekad je osjećao da se njegova nevolja pogoršala i nije mogao ustati iz kreveta. Mislio je: „Što se događa? Jesam li doista bio oboren?” Bolest ga nikada nije napustila, i upravo je zbog te bolesti obavio mnogo posla. Može se reći da je Isus položio ovu bolest na Pavla zbog njegove oholosti i samovolje; bila je to kazna za Pavla, ali to je učinjeno i da se Pavlovi talenti iskoriste u Božjem djelu kako bi se Njegovo djelo moglo širiti. Zapravo, Božja namjera nije bila spasiti Pavla, nego ga upotrijebiti. Međutim, Pavlova je narav bila previše nadmena i samovoljna, pa mu je zato stavljen „trn”. Na kraju, do trenutka kada je Pavao završio svoj posao, bolest mu više nije predstavljala takvu muku, a kako se njegov rad bližio kraju, mogao je izgovoriti riječi: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Od sad je za me pripravljen vijenac pravednosti” – koje je rekao jer nije poznavao Božje djelo. Među vama ima mnogo onih koji su poput Pavla, ali ako doista posjedujete odlučnost da slijedite do kraja puta, prema vama se neće loše postupati. Ovdje nećemo raspravljati o načinima na koje je Pavao bio buntovan i protivio se; zadržimo se na onome što je kod njega bilo pozitivno i poželjno: imao je savjest i, nakon što je jednom primio „svjetlost”, mogao se posvetiti Bogu i patiti za Boga. To je bila njegova jaka strana. Međutim, ako ima onih koji vjeruju da je on bio blagoslovljen zato što je imao jaku stranu, ako misle da nije nužno bio izgrđen, onda su to riječi ljudi lišenih razuma.

Kada se mole i čitaju Božje riječi, mnogi ljudi kažu da su se voljni pokoriti Bogu, ali kad su nasamo, postaju raskalašeni i ne mare za to. Božje se riječi izgovaraju uvijek iznova, razotkrivajući ljude sloj po sloj, i tek kada se razotkrije njihov najdublji sloj, oni „pronalaze mir” i postaju manje nadmeni i samovoljni, manje nesnosno oholi. S obzirom na vaša današnja stanja, i dalje vas se mora nemilosrdno pogađati i razotkrivati te vam malo-pomalo suditi, tako da nemate priliku doći do daha. Za vas je bolje da vas stroga grdnja i sud ne napuštaju te da osuda i kletve ne budu daleko od vas, kako biste mogli vidjeti da se ruka Božjih upravnih odluka nikada ne udaljava od vas. Baš kao u Doba zakona, kada je Aron vidio da ga Jahve nikada nije napustio (ono što je vidio bilo je Jahvino stalno vodstvo i zaštita; Božje vodstvo koje danas vidite jesu grdnja, kletve i sud), tako vas ni danas ruka Jahvinih upravnih odluka ne napušta. Međutim, u vezi s jednim možete biti mirni: koliko god se protivili, bunili i donosili sud, vašem tijelu neće biti nanesena nikakva šteta. Ali ako neki ljudi idu predaleko u svom protivljenju i ometaju djelo, to nije prihvatljivo; postoji granica. Nemojte prekidati niti ometati život crkve i nemojte prekidati djelo Duha Svetog. Što se tiče ostalog, možeš raditi što želiš. Ako kažeš da ne želiš težiti životu i da se želiš vratiti u svijet, onda idi što prije! Možete raditi što god želite sve dok to ne ometa Božje djelo. Ipak, postoji još nešto što moraš znati: na kraju će svi takvi koji svjesno griješe biti isključeni. Danas možda nećeš biti prekoren, ali na kraju će samo dio ljudi moći posvjedočiti, a svi će ostali biti u opasnosti. Ako ne želiš biti u ovom toku, u redu. Prema današnjim se ljudima postupa popustljivo; ne ograničavam te, pod uvjetom da se ne bojiš sutrašnje grdnje. Ali ako jesi u ovom toku, moraš svjedočiti i moraš biti izgrđen. Ako to želiš odbiti i vratiti se u svijet, u redu – nitko te ne sprečava! Ali ako obavljaš rad koji je razoran i ometa Božje djelo, to ti se nipošto ne može oprostiti! Što se tiče onoga što tvoje oči vide i tvoje uši čuju o tome koji su ljudi izgrđeni i čije su obitelji proklete – sve to ima svoje granice i međe. Duh Sveti ne čini stvari olako. Na temelju grijeha koje ste počinili, kada bi se prema vama odnosilo ozbiljno i kada bi vas se shvaćalo ozbiljno u skladu s vašom vlastitom nepravednošću, tko bi od vas mogao preživjeti? Sve bi vas zadesio veliki jad i nitko od vas ne bi imao dobar ishod. Ipak, danas se prema mnogim ljudima postupa popustljivo. Iako sudite, bunite se i protivite, sve dok ne prekidate, suočit ću se s vama s osmijehom. Ako doista težite životu, onda morate pretrpjeti malo grdnje i podnijeti bol rastanka s onim što volite kako biste legli na operacijski stol; moraš podnijeti bol, baš kao što je Petar prihvatio kušnje i patnju. Danas ste pred sudačkom stolicom. U budućnosti ćete morati ići na „giljotinu”, a tada će biti vrijeme da se „žrtvujete”.

Tijekom ove posljednje etape djela u posljednjim danima, možda vjeruješ da Bog neće uništiti tvoje tijelo i može se reći da možda nećeš oboljeti čak ni ako Mu se protiviš i sudiš Mu – ali kada te snađu stroge Božje riječi, kada tvoje buntovništvo i protivljenje i tvoje ružno lice budu razotkriveni, nećeš se moći sakriti i bit ćeš zbunjen. Danas morate imati malo savjesti. Nemojte glumiti zle koji se opiru Bogu i bune se protiv Njega. Trebao bi se pobuniti protiv svog starog pretka; to je rast koji bi trebao imati i to je ljudskost koju bi trebao posjedovati. Nikada nisi sposoban ostaviti po strani svoje buduće izglede ili današnje užitke. Bog kaže: „Sve dok Me iskreno slijedite i težite istini, Ja ću vas zasigurno usavršiti. Kada budete usavršeni, imat ćete prekrasno odredište – bit ćete uvedeni u Moje kraljevstvo kako biste sa Mnom uživali u blagoslovima.” Obećano vam je prekrasno odredište, ali se ono što se zahtijeva od vas nikada ne može umanjiti. Postoji i uvjet: bez obzira na to hoćete li biti osvojeni ili usavršeni, danas morate biti podvrgnuti nekoj grdnji i podnijeti neku patnju; morate prihvatiti da budete pogođeni i disciplinirani; morate slušati Moje riječi, slijediti Moj Put i slijediti Božju volju – to je ono što biste vi ljudi trebali činiti. Bez obzira na to kako težiš, moraš jasno čuti ovaj put. Ako doista imaš istinske uvide, onda možeš nastaviti slijediti. Ako vjeruješ da ovdje nema nikakvih izgleda ni nade, onda možeš ići. Ove su ti riječi jasno izrečene, ali ako doista želiš ići, to samo pokazuje da nemaš ni trunke savjesti; taj tvoj postupak dovoljno dokazuje da si od đavla. Iako tvrdiš da sve prepuštaš milosti Božjih orkestracija, sudeći prema tvom tijelu i onome što proživljavaš, ti i dalje živiš pod Sotoninom vlašću. Iako je i Sotona u Božjim rukama, ti si i dalje od Sotone i Bog te tek treba istinski spasiti, jer i dalje živiš pod utjecajem Sotone. Što se tiče toga kako moraš težiti da bi bio spašen, izbor je tvoj – trebao bi izabrati put kojim bi trebao ići. U konačnici, ako možeš reći: „Nemam ništa bolje, svojom savješću uzvraćam Božju ljubav i moram imati malo ljudskosti. Ne mogu postići ništa veće niti sam tako dobrog kova; ne razumijem vizije ni značenje Božjeg djela. Samo uzvraćam Božju ljubav, činim sve što Bog traži i sve što mogu, to jest, pravilno obavljam svoju dužnost kao stvoreno biće”, tada ću biti zadovoljan. To je najviše svjedočanstvo za koje si sposoban. To je najviše mjerilo koje se zahtijeva od jednog dijela ljudi: ispunjavanje dužnosti stvorenog bića. Samo učini onoliko koliko si sposoban; zahtjevi prema tebi nisu previsoki. Sve dok činiš sve što možeš, to je tvoje svjedočanstvo.