Odgovornosti starješina i djelatnika (6)

Danas ćemo nastaviti razgovarati u zajedništvu o dužnostima starješina i djelatnika i o raznim očitovanjima lažnih starješina. Na posljednjem okupljanju razgovarali smo o šestoj stavci odgovornosti starješina i djelatnika. Koji je glavni sadržaj te stavke? (Šesta stavka glasi: „Promicati i odgajati sve vrste kvalificiranih talenata kako bi svi koji teže istini mogli imati priliku za obuku i što je prije moguće zakoračiti u istina-stvarnost.”) Prošli put smo uglavnom razgovarali o načelima Božje kuće za promicanje i odgajanje ljudi i o tome zašto Božja kuća promiče i odgaja ljude. Također smo raščlanili probleme koji postoje kod lažnih starješina kada je riječ o promicanju i odgajanju različitih vrsta talentiranih ljudi. Dakle, koja su glavna očitovanja lažnih starješina unutar ove dvije stavke? Zašto kažemo da su lažni starješine? Uglavnom postoje dva aspekta. Jedan je aspekt da lažni starješine ne razumiju načela za promicanje, odgajanje i korištenje različitih vrsta ljudi, niti teže tim načelima. Ne znaju koje aspekte kova ljudi moraju posjedovati ili koje važne kriterije moraju ispuniti da bi bili starješine ili djelatnici. Posljedično, koriste ljude neselektivno na temelju vlastitih predodžbi i uobrazilja. Drugi je ozbiljan problem to što, nakon što promaknu, odgoje i koriste te ljude, ne prate niti provjeravaju njihov rad, niti saznaju kako im ide, ili obavljaju li stvaran posao, ili jesu li u stanju ispuniti svoje odgovornosti, ili kakav im je karakter, ili jesu li dužnosti koje ti ljudi obavljaju prikladne za njih, i ne obraćaju pozornost na to jesu li ljudi koje promiču, odgajaju i koriste u skladu s mjerilom i sa načelima – nikada ne provjeravaju te stvari. Lažni starješine misle da je to samo pitanje promicanja ljudi, uređivanja posla za njih i ništa više, i da su time njihove odgovornosti ispunjene. Tako lažni starješine obavljaju svoj posao, a to je ujedno i njihov stav i gledište dok rade. Mogu li, dakle, ova dva glavna očitovanja lažnih starješina dokazati da oni ne ispunjavaju i ne mogu ispuniti svoje odgovornosti kada je riječ o promicanju, odgajanju i korištenju ljudi? (Da.) Lažni starješine ne provjeravaju rad niti promatraju različite vrste ljudi, a još su manje pedantni kada je riječ o istini i načelima, uspoređivanja očitovanja i stanja različitih vrsta ljudi s istinama koje razumiju i o načelima koja zahtijeva Božja kuća; također ne mogu razlučiti jesu li ljudskost i jače strane različitih vrsta ljudi u skladu sa zahtijevanim načelima Božje kuće za korištenje ljudi. Iz tih su razloga posebno smušeni i aljkavi kada je riječ o promicanju i korištenju ljudi i organiziranju posla za njih, i sve što rade jest odrađivanje forme i obavljanje površnog posla na temelju svojih predodžbi i uobrazilja. S obzirom na to, ako se od lažnih starješina zatraži da razborito i prikladno koriste različite vrste ljudi na temelju njihove ljudskosti i jačih strana, mogu li oni to postići? (Ne, ne mogu.) Ostavimo za sada po strani kakav je kov lažnih starješina. Samo gledajući njihov stav prema radu i njihove načine i metode za obavljanje rada, i činjenicu da uopće ne obavljaju nikakav stvaran posao, već se samo bave općim poslovima i obavljaju ponešto površnog posla koji ih stavlja u središte pozornosti, i činjenicu da uopće ne obavljaju posao pružanja istine ljudima i ne znaju kako koristiti istinu za rješavanje problema – sve je to dovoljno da se dokaže da lažni starješine ne mogu obavljati stvarni rad crkve. Samo na temelju činjenice da lažni starješine ne obavljaju stvaran posao, niti se unose u život braće i sestara kako bi riješili stvarne probleme, već se umjesto toga drže nadmoćno i izdaju zapovijedi, može se potvrditi da su nesposobni dobro obavljati sve aspekte crkvenog rada kako bi promicali i odgajali ljude za Božju kuću.

Sedma stavka: Razumno raspoređivati i koristiti različite tipove ljudi, na temelju njihove ljudskosti i snaga, tako da svatko bude najbolje iskorišten (Prvi dio)

Razumno korištenje različitih tipova ljudi na temelju njihove ljudskosti

Kakvo je vaše razumijevanje o tome kako rasporediti i koristiti različite vrste ljudi? (Božja kuća ima različita zahtijevana mjerila za razne vrste ljudi koji se promiču i odgajaju, i ljude treba promicati i koristiti u skladu s načelima i mjerilima Božje kuće za promicanje ljudi. Ako su neki ljudi prikladni da budu starješine i djelatnici, onda ih treba odgajati kao starješine, djelatnike i nadzornike; ako neki ljudi posjeduju stručne jače strane u određenom području, onda dužnost koju obavljaju treba urediti u skladu s njihovim stručnim jačim stranama, tako da budu razumno raspoređeni i korišteni.) Ima li tko što dodati? (Druga je stvar procjenjivanje ljudi na temelju njihove ljudskosti. Ako je nečija ljudskost relativno dobra, i ako netko voli istinu i ima sposobnost razumijevanja, onda je kandidat za promicanje i odgajanje. Ako je njegova ljudskost prosječna, ali ima jače strane i može obavljati dužnost u Božjoj kući i služiti, onda se i ovoj vrsti osobe može dodijeliti odgovarajuća dužnost na temelju njezinih jačih strana, tako da bude najbolje iskorištena. Ako je to osoba s prilično lošom ljudskošću i može uzrokovati prekide i ometanja, onda bi njezino obavljanje dužnosti donijelo više štete nego koristi, pa nije prikladno urediti da obavlja dužnost.) Ako se ljudi razlikuju na temelju njihove ljudskosti, onda sve dok nisu zli, ne uzrokuju prekide ili ometanja i sposobni su obavljati dužnost, u skladu su s načelima Božje kuće za korištenje ljudi. Druga vrsta koja se ne može koristiti, osim zlih ljudi i zlih duhova, jesu oni koji su nedovoljne inteligencije, to jest, oni koji ništa ne postižu, koji nisu u stanju ništa obaviti, nesposobni su naučiti neki stručni posao, ne mogu se nositi s jednostavnim općim poslovima, koji čak ne mogu ni obavljati fizički rad – ljudi koji su nedovoljne inteligencije i ljudskosti ne mogu se koristiti. Koji ljudi spadaju u ovu kategoriju nedovoljne inteligencije? Oni koji ne razumiju ljudski jezik, kojima nedostaje čisto razumijevanje, koji uvijek pogrešno shvaćaju stvari, griješe i daju irelevantne odgovore na pitanja, i koji su iste vrste kao glupani ili mentalno zaostale osobe – sve su to ljudi nedovoljne inteligencije. Zatim, tu su izuzetno apsurdni ljudi koji sve vrste stvari shvaćaju drugačije od normalnih ljudi – i oni imaju problem s inteligencijom. Uključuje li nedovoljna inteligencija nesposobnost da se išta nauči? (Da.) Dakle, računa li se nesposobnost da se nauči pisanje članaka kao nedovoljna inteligencija? (Ne.) Ljudi te vrste se ne računaju. Uzmimo za primjer učenje pjevanja i plesa, učenje računalnih vještina ili učenje stranog jezika; nesposobnost učenja tih stvari ne računa se kao nedovoljna inteligencija. Dakle, nemogućnost učenja kojih stvari ukazuje na nedovoljnu inteligenciju? Na primjer, neki ljudi imaju malo znanja, ali nisu sposobni naučiti kako organizirati svoj govor kada razgovaraju s drugima. Mogu li, dakle, takvi ljudi razgovarati u zajedništvu o istini, moliti se i normalno komunicirati s drugima kada vjeruju u Boga? (Ne.) Kada imaju neku ideju u glavi ili kada su u nekom stanju, i žele se otvoriti i razgovarati s ljudima o tome i tražiti put do rješenja, danima razmišljaju i ne znaju odakle početi ili kako se izraziti. Čim progovore, postanu zbunjeni i govore zbrkano, usta im se naizgled opiru poslušnosti, a misli su im posvuda. Na primjer, ti im kažeš: „Danas je lijepo vrijeme i sunce sija”, a oni će odgovoriti: „Jučer je padala kiša i na onoj je cesti bila prometna nesreća.” Nisu na istoj valnoj duljini s onima s kojima razgovaraju. Je li takva osoba nedovoljne inteligencije? (Da.) Na primjer, ako ih boli glava i ti ih pitaš što nije u redu, reći će da im je srce malo nelagodno. Taj je odgovor irelevantan za pitanje, zar ne? (Da.) To je prevelik nedostatak inteligencije. Ima mnogo takvih ljudi. Možete li vi dati primjer? (Neki ljudi uvijek skreću s teme kada odgovaraju na pitanja, jednostavno ne mogu razumjeti što ih drugi ljudi pitaju.) Često skretanje s teme tijekom razgovora – to je nedovoljna inteligencija. Zatim, postoje ljudi koji ne razlikuju „svoje” od „tuđih” kada govore, a ponekad se i izdaju kada govore, a da toga nisu ni svjesni – i to je nedovoljna inteligencija. Na primjer, neka braća i sestre žive s nevjernim članovima obitelji, koji ih pitaju: „Što vam vaš bog govori da činite?” Oni odgovaraju: „Bog u kojeg vjerujemo je tako dobar. Uči nas da budemo pošteni ljudi i da ne smijemo nikome lagati i moramo svima govoriti iskreno.” Na površini, zvuči kao da svjedoče o djelu koje Bog obavlja, slaveći Boga i ostavljajući na svoje slušatelje dobar dojam o vjernicima, kako bi im mogli vjerovati, ali je li to doista tako? Što će nevjernici reći kada to čuju? Reći će: „Budući da je vaš bog od vas tražio da budete pošteni ljudi, onda nam recite istinu: Koliko novca ima vaša crkva? Tko daje najviše prinosa? Tko je starješina vaše crkve? Koliko mjesta za okupljanje imate?” Ti bi time bio zatečen, zar ne? Nisu li takvi ljudi priglupi? Zašto razgovaraš s đavlima i nevjernicima o tome da si poštena osoba? U stvarnosti, ti nisi nužno toliko pošten pred Bogom. Dakle, ne izdaješ li sebe time što tako ozbiljno govoriš o tome s nevjernicima? Nije li to kopanje rupe i postavljanje zamke samome sebi? Nisi li ti glupan? Kada otvaraš svoje srce ili govoriš iskreno nekome, ti moraš uzeti u obzir s kime razgovaraš – ako je to đavao ili Sotona, možeš li im reći što se stvarno događa? Dakle, kada se radi o takvim ljudima, potrebno je primijeniti izreku: „Budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi” – to je Božje učenje čovječanstvu. Glupani to ne znaju činiti. Oni samo znaju držati se pravila i govoriti stvari poput: „Mi vjernici smo tako pošteni, nikoga ne varamo. Pogledajte vas nevjernike, puni ste laži, dok mi svi govorimo iskreno.” I nakon što su govorili iskreno, ljudi imaju nešto protiv njih što mogu iskoristiti. Nije li to njihovo nerazlikovanje „svojih” od „tuđih”? Nije li to kao da im nisu sve na broju? Razumiju neke doktrine, ali ih ne znaju primijeniti. Izvikuju neke parole i onda se osjećaju stvarno duhovno, i misle da razumiju istinu i posjeduju istina-stvarnost, i svugdje se razmeću, ali na kraju, Sotone i đavli to iskoriste i upotrijebe protiv njih. To je nedovoljna inteligencija.

Upravo smo govorili o nekoliko vrsta ljudi koji su nedovoljne inteligencije. Prvu vrstu čine oni koji ne razumiju ljudski jezik i koji ne uspijevaju razumjeti i shvatiti srž i ključne stvari u riječima drugih ljudi; drugu vrstu čine glupani, koji nisu u stanju ništa postići i koji ne mogu dokučiti načela ili ključne stvari bez obzira na to kako to rade; treću oni koji o svemu imaju izrazito zadrte i apsurdne stavove. I posljednju vrstu čine oni koji su nesposobni išta naučiti, pa čak i naučiti govoriti ili razgovarati, ili kako jasno izraziti svoje misli i mišljenja da bi ih drugi mogli razumjeti; iako su donekle pismeni, ne mogu organizirati svoj govor, niti govoriti jasno, niti mogu izraziti ispravne stavove, niti išta postići. Sve su to ljudi nedovoljne inteligencije. Bez obzira na to koje zanate ili vještine uče, stalno su nesposobni dokučiti načela i pravila. Čak i ako povremeno dobro obave neki zanatski posao ili vještinu, to je slučajno; ne znaju kako su to dobro učinili. Sljedeći put kada to ne uspiju dobro učiniti, također ne znaju zašto je to tako. Nesposobni su išta naučiti ili postati vješti u tome. Ako se od njih traži da nauče zanat ili tehničku vještinu, bez obzira na to koliko dugo uče, shvatit će samo teoriju. Toliko godina slušaju propovijedi, ali nisu razumjeli istinu. Ako se od njih zatraži da uzmu ove riječi i ove specifične izjave o kojima Božja kuća često razgovara u zajedništvu i pretvore ih u načelo i put primjene, neće to moći učiniti ni da se polome od posla, i bez obzira na to kako ih se podučava. To potvrđuje da ti ljudi imaju nedovoljnu inteligenciju. Neki ljudi postižu potpuno iste rezultate radeći nešto u dobi od 50 ili 60 godina kao i u dobi od 30, bez ikakvog napretka. U svom životu nisu uspješno naučili niti jednu jedinu stvar. Nisu tratili vrijeme, vrlo su pažljivi i trude se, ali nisu uspjeli ništa naučiti; to pokazuje da imaju nedovoljnu inteligenciju. Na temelju onoga o čemu smo razgovarali u zajedništvu, opseg onoga što se smatra nedovoljnom inteligencijom postao je širi, zar ne? Biste li vi sebe ubrojili u one s nedovoljnom inteligencijom? (Da.) Malo, u većoj ili manjoj mjeri. Zašto to kažem? Većina ljudi sluša propovijedi pet godina, ali još uvijek ne razumiju što je istina ili koje su Božje nakane; a neki ljudi slušaju propovijedi 10 godina, ili čak 20 ili 30 godina i još uvijek ne razumiju što je istina-stvarnost i što su riječi i doktrine, usta su im puna doktrina i izvrsno ih sipaju iz rukava – to je problem s njihovom inteligencijom. Ostavimo za sada po strani razumijevanje istine, recimo samo da ljudi pokazuju sljedeća očitovanja prema nekim vanjskim stvarima i općepoznatim stvarima u ljudskom životu: bez obzira na to koliko godina nešto rade, njihova situacija, stanje i percepcija ostaju isti kao kad su to prvi put počeli učiti, i bez obzira na to kako ih se usmjerava, podučava ili kako provode u djelo, i dalje ne napreduju. To je nedovoljna inteligencija.

Odabir i korištenje ljudi na temelju toga imaju li ljudskost ili ne, u skladu je s načelima; stoga, recite mi, trebamo li odgajati i koristiti ljude koji imaju lošu ljudskost, nedovoljnu inteligenciju ili djelo zlih duhova? To se apsolutno ne smije činiti. Osim ovih nekoliko vrsta ljudi koji nisu u skladu s načelima Božje kuće za korištenje ljudi, većina ostalih ljudi može se razumno koristiti na temelju njihove ljudskosti. Oni koji su prosječne ljudskosti, koja se ne može nazvati ni lošom ni dobrom, mogu jednostavno biti obični članovi tima. Što se tiče onih koji imaju prilično dobru ljudskost, koji su prilično racionalni i imaju savjest, koji vole pozitivne stvari, koji su posebno ispravni, imaju osjećaj za pravdu i sposobni su braniti interese Božje kuće, naglasak se može staviti na odgajanje i korištenje tih ljudi. Hoće li ih se odgajati i koristiti kao starješine ili vođe timova, ili za obavljanje nekog važnog posla, to ovisi o njihovom kovu i jačim stranama. Tako se odmjerava kako koristiti različite vrste ljudi na temelju njihove ljudskosti.

Razumno korištenje različitih tipova ljudi na temelju njihovih jačih strana

Razgovarajmo dalje o tome kako koristiti različite vrste ljudi na temelju njihovih jačih strana. Osim kova, neki ljudi imaju i neke stručne vještine u kojima se ističu. Što se podrazumijeva pod riječju „jače strane”? (Imati vještinu u specijaliziranom području, kao što je sposobnost skladanja glazbe, sviranja glazbenog instrumenta ili slikanja.) Razumijevanje glazbene teorije, umjetnosti, kao i plesa i pisanja – sve su to jače strane. Gluma i režija su jače strane vezane uz filmsku produkciju, prevođenje je jezična vještina, a video produkcija i specijalni efekti također su jače strane unutar specifičnih područja. Kada govorimo o jačim stranama, mislimo na stručne vještine koje se odnose na središnji rad crkve. Neki ljudi već imaju osnovnu razinu stručnosti, a neki te stvari uče nakon dolaska u Božju kuću. Ako osoba ima osnovnu stručnost, ali njezina ljudskost nije u skladu s mjerilom, i ako je jedna od onih s nedovoljnom inteligencijom, zla osoba ili zli duh, onda se ne može koristiti. Ako je ljudskost osobe u skladu s mjerilom i posjeduje jaču stranu koja je potrebna Božjoj kući, onda se može promicati, odgajati i koristiti, dodijeliti timu koji odgovara njezinim jačim stranama ili koji je povezan sa stručnim vještinama koje posjeduje, i odmah je uputiti na posao. Neki ljudi još ne posjeduju stručnu jaču stranu, ali su voljni učiti i stvarno brzo shvaćaju. Ako je njihova ljudskost u skladu s mjerilom, onda ih Božja kuća može odgajati i stvoriti im uvjete za učenje, a takvi se ljudi također mogu koristiti. Ukratko, dodjela dužnosti temelji se na ljudskom kovu i jačim stranama, i koliko je god moguće, ljude s različitim jačim stranama treba rasporediti da rade unutar vlastitog područja stručnosti, kako bi njihove jače strane došle do izražaja. Ako njihove jače strane više nisu potrebne Božjoj kući, može im se urediti da rade što god su sposobni, na temelju njihovog kova i ljudskosti; to se zove razumno korištenje ljudi. Ako Božja kuća i dalje ima potrebu za njihovim jačim stranama, treba im dopustiti da nastave obavljati svoju dužnost u tom području i ne mogu biti proizvoljno premješteni, osim ako u toj struci radi previše ljudi, te bi se u tom slučaju broj ljudi trebao smanjiti u skladu sa situacijom, putem preraspodjele onih koji su najmanje kompetentni u svojoj struci na druge dužnosti; to je razumno korištenje ljudi.

Postoji određena vrsta ljudi koja nema nikakve posebne vještine – znaju ponešto napisati, znaju otpjevati u tonalitetu kad pjevaju i naučiti kako raditi bilo što, ali nisu najbolji u tim stvarima. U čemu su najbolji? Imaju nešto kova, relativno su obdareni osjećajem za pravdu i imaju ponešto dara za prosuđivanje i korištenje ljudi. Osim toga, najviše se ističu po organizacijskim vještinama. Ako takvoj osobi date zadatak ili posao, ona može organizirati ljude da ga obave. Istovremeno, posjeduje radnu sposobnost; to jest, ako joj date posao, ima sposobnost da ga dobro obavi i završi. U mislima ima plan, s koracima i strukturom. Zna kako koristiti ljude, kako rasporediti vrijeme i koga koristiti za taj zadatak. Ako se pojavi problem, zna kako sa svima razgovarati o rješenju. Zna kako uravnotežiti i riješiti sve te stvari. Takva osoba ne samo da posjeduje radnu sposobnost, već i relativno dobro govori. Njezine su riječi jasne i sređene i ne zbunjuju ljude. Kada dodijeli posao, svima je jasno i svatko zna što treba raditi; nitko nije besposlen i nema propusta u radu. Njezino objašnjenje detalja posla također je relativno jasno i uređeno, a za posebno složena pitanja nudi analize, razgovor u zajedništvu i navodi detalje tako da svi razumiju probleme, znaju kako obaviti posao i kako nastaviti. Osim toga, može također razgovarati u zajedništvu o tome koji načini postupanja mogu biti manjkavi, koje će metode rada utjecati na učinkovitost, na što ljudi trebaju obratiti pozornost tijekom svog rada i tako dalje. To jest, razmišlja više od drugih prije nego što počne raditi – razmišlja detaljnije, realnije i sveobuhvatnije od drugih. S jedne strane, razborita je, a s druge, rječita je. Biti razborit znači da radi stvari na organiziran način, s koracima i prema planu, i s velikom jasnoćom. Biti rječit znači da može koristiti jezik kako bi jasno i razumljivo izrazila misli, planove i proračune u svom umu, i da zna govoriti jednostavno i sažeto, tako da njezini slušatelji nisu zbunjeni. Izražava se jezikom koji je posebno jasan, točan, istinit i prikladan. To je ono što znači biti rječit. Takvi su ljudi rječiti, posjeduju radnu sposobnost, organizacijske vještine, a povrh toga imaju osjećaj odgovornosti i relativno su obdareni osjećajem za pravdu. Oni nisu oni koji ugađaju ljudima ili mirotvorci. Kada vide zle ljude kako uzrokuju prekide i ometanja u crkvenom radu, ili glupane i propalice koji se ne bave svojim pravim poslovima i hvataju krivine, naljute se, osjećaju nezadovoljstvo i mogu odmah riješiti te probleme i nositi se s njima te zaštititi rad i interese Božje kuće. Imati osjećaj odgovornosti i osjećaj za pravdu – nisu li ta očitovanja istaknute karakteristike ljudskosti takve osobe? (Da.) Takvi ljudi možda nisu dobri u druženju ili možda nisu vrlo vješti u nekoj određenoj stručnoj vještini, ali ako posjeduju karakteristike koje sam upravo opisao, mogu se odgajati kao starješine i djelatnici. Te su karakteristike također njihove jače strane, to jest, rječiti su, posjeduju radnu sposobnost, organizacijske vještine i relativno su obdareni osjećajem za pravdu. Imati osjećaj za pravdu je ključno. Imaju li zli ljudi i antikristi osjećaj za pravdu? (Ne.) Antikristi imaju opaku prirodu; nemoguće je da imaju osjećaj za pravdu. Još jedna ključna stvar je da ova vrsta osobe ima duhovno razumijevanje i sposobnost razumijevanja istine; to je povezano s njihovim kovom. Jače strane ove vrste osobe odnose se na one karakteristike ljudskosti i talente koje sam upravo spomenuo, uz još tri mjerila: imati sposobnost razumijevanja istine, imati teret za crkvu i posjedovati radnu sposobnost. Takvi se ljudi mogu odgajati kao starješine; s tim nema problema. Osim što je razborit i ima kova, starješina mora imati sposobnost razumijevanja istine, te imati organizacijske vještine i radnu sposobnost u svom poslu, kao i rječitost. Neki ljudi imaju vrlo dobar kov, posjeduju duhovno razumijevanje, ali kada dođe vrijeme za razgovor u zajedništvu na okupljanjima, potpuno zabrljaju ono što pokušavaju reći, potpuno im nedostaje sposobnost da svoj govor, a ono što govore potpuno je lišeno logike. Mogu li se takvi ljudi odgajati kao starješine? (Ne, ne mogu.) Neki ljudi jedva uspijevaju razgovarati s vrlo malim brojem ljudi; mogu razgovarati u zajedništvu o nekim stanjima, mišljenjima i razumijevanju istine, i mogu podržati druge, opskrbiti ih i pomoći im, ali pred više ljudi ne usuđuju se govoriti, osjećaju strah, pa čak mogu postati nervozni do suza. Mogu li se takvi ljudi odgajati? Za vrstu osobe koja je prilično slaba i plašljiva i koja je sklona tremi, ako posjeduje ljudskost, jače strane i sposobnost razumijevanja da bude starješina, može se odgajati da postane vođa tima ili crkveni starješina. Prvo ih samo odgajajte i obučavajte; nakon nekog vremena u praksi, steći će uvid i time postati malo hrabriji, i više se neće bojati govoriti ili imati tremu. Ukratko, kada se radi o onima koji imaju karakteristike ljudskosti i jače strane o kojima smo upravo zajednički razgovarali, mogu se odgajati da postanu starješine sve dok je njihova ljudskost u skladu s mjerilom. Kao što smo rekli prošli put, da bi netko bio odgajan kao starješina, ne mora nužno razumjeti sve istine, biti u stanju pokoravati se Bogu, imati bogobojazno srce i tako dalje. Nije apsolutno nužno ispuniti te kriterije. Ako netko posjeduje određeni kov, ima duhovno razumijevanje i sposoban je prihvatiti istinu, onda se može promicati i odgajati. Nije li to razumno korištenje ljudi? (Da.) Najvažniji je kriterij je li nečija ljudskost u skladu s mjerilom ili ne.

Neki ljudi, nakon što su poslušali što sam rekao, smatraju da već ispunjavaju kriterije da budu starješine i da bi trebali biti promaknuti. To je pogrešno shvaćanje s njihove strane, zar ne? Zar je biti starješina tako jednostavna stvar? Oni misle: „Stvarno sam metodičan, imam organizacijske vještine i rječit sam, mogu jasno objasniti i najsloženije stvari, pa zašto me onda Božja kuća ne promiče? Zašto me braća i sestre ne izaberu za starješinu? Kako to da viši starješine ne primjećuju da sam talentiran?” Ne brini. Ako doista ispunjavaš kriterije da budeš starješina ili djelatnik, onda ćeš prije ili kasnije biti promaknut i bit će ti dopušteno da se obučavaš. Ono što je sada važno jest da se moraš mnogo vježbati u primjenjivanju istine i postupanju u skladu s načelima te proaktivno pomagati drugima i rješavati stvarne probleme za Božji izabrani narod. Kada Božji izabrani narod vidi da imaš dobar kov i da možeš rješavati stvarne probleme, preporučit će te i izabrati. Ako ne preuzmeš inicijativu da obaviš malo stvarnog posla, već samo čekaš dan kada ćeš najedanput biti izabran za starješinu ili iznimno promaknut od strane Višnjeg, to se nikada neće dogoditi. Moraš obaviti neki stvaran posao tako da svi to vide; jednom kada svi sami vide tvoje jače strane i osjete da si netko koga bi trebalo promaknuti, odgajati i koristiti, prirodno će te preporučiti i izabrati. Ako sada osjećaš da si sposoban biti starješina, ali te nitko nije izabrao i Božja kuća te nije promaknula, zašto je to tako? Jedno je sigurno: još nisi stekao odobravanje braće i sestara. Možda je to tvoja ljudskost, možda je tvoja težnja, a možda su tvoje jače strane ili kov. Ako braća i sestre ne prepoznaju ili ne odobravaju jedan od ovih aspekata, neće te izabrati niti preporučiti. Zato moraš nastaviti marljivo raditi, ustrajati u težnji i vježbanju, a kada istinski budeš razumio istinu i budeš mogao postupati u skladu s načelima, ljudi će te prirodno preporučiti i izabrati; stvari idu svojim prirodnim tijekom kada se za to steknu uvjeti. Nema potrebe neprestano iščekivati da postaneš starješina ili stalno o tome razmišljati; to je pretjerana želja. Trebao bi imati obično srce, biti netko tko teži istini, voditi računa o Božjim nakanama i naučiti biti pokoran i strpljiv. Ne možeš slijepo težiti tome da postaneš starješina; to je ambicija i to nije ispravan put. Ne bi trebao stalno imati tu ambiciju i želju. Čak i ako doista imaš kov, moraš pričekati dok ne uđeš u istina-stvarnost prije nego što budeš dorastao zadatku služenja kao starješina ili djelatnik. Ako ne razumiješ istinu i ne znaš kako primjenjivati istinu, onda čak i ako budeš izabran za starješinu ili djelatnika, nećeš moći obavljati nikakav stvaran posao te ćeš morati biti smijenjen i isključen, što se često događa. Ako misliš da si sposoban biti starješina, da posjeduješ talent, kov i ljudskost za vodstvo, a ipak te Božja kuća nije promaknula i braća i sestre te nisu izabrali, kako bi se trebao odnositi prema tome? Ovdje postoji put primjene koji možeš slijediti. Moraš temeljito spoznati samoga sebe. Pogledaj je li u pitanju to da imaš problem sa svojom ljudskošću, ili da ljude odbija otkrivanje nekog aspekta tvoje iskvarene naravi; ili je li to zato što ne posjeduješ istina-stvarnost i nisi uvjerljiv drugima, ili što obavljanje tvoje dužnosti nije u skladu s mjerilom. Moraš promisliti o svim tim stvarima i vidjeti gdje točno podbacuješ. Nakon što neko vrijeme budeš promišljao i otkriješ u čemu je tvoj problem, moraš odmah tragati za istinom da ga riješiš i ući u istina-stvarnost te težiti postizanju promjene i rasta, tako da kada oni oko tebe to vide, kažu: „Ovih je dana puno bolji nego prije. Radi postojano i ozbiljno shvaća svoj posao, a posebno je usredotočen na istina-načela. Ne postupa naglo ni površno i savjesniji je i odgovorniji u svom radu. Prije je volio tu i tamo govoriti velike riječi i neprestano se razmetao, ali sada je puno suzdržaniji i više nije nametljiv. Čak i ako je sposoban nešto napraviti, ne hvali se time, a kada nešto završi, opetovano o tome promišlja, bojeći se da ne pogriješi. Postupa puno opreznije nego prije i s bogobojaznim srcem – a povrh svega, može razgovarati u zajedništvu o istini kako bi riješio neke probleme. Doista je porastao.” Oni oko tebe koji su neko vrijeme bili u interakciji s tobom otkrivaju da si doživio očitu promjenu i rast; u svom ljudskom životu, vladanju i postupanju sa stvarima, kao i u svom stavu prema radu i odnosu prema istina-načelima, ulažeš više truda nego prije i rigorozan si u govoru i postupcima. Braća i sestre sve to vide i primaju k srcu. Možda ćeš se tada moći kandidirati na sljedećim izborima i imat ćeš nadu da budeš izabran za starješinu. Ako doista možeš obavljati neku važnu dužnost, zadobit ćeš Božji blagoslov. Ako doista imaš teret i takav osjećaj odgovornosti te želiš nositi teret, onda požuri i vježbaj se. Usredotoči se na primjenjivanje istine i počni postupati prema načelima. Jednom kada budeš imao životno iskustvo i mogao pisati članke svjedočanstva, doista ćeš napredovati. A ako možeš svjedočiti za Boga, onda zasigurno možeš zadobiti djelo Duha Svetoga. Ako Duh Sveti djeluje na tebi, to znači da te Bog gleda s naklonošću, a uz usmjeravanje Duha Svetoga, tvoja će se prilika uskoro pojaviti. Sada možda imaš teret, ali tvoj je duhovni rast nedovoljan, a životno iskustvo previše plitko, pa čak i da postaneš starješina, bio bi sklon padu. Moraš težiti ulasku u život, prvo riješiti svoje pretjerane želje, dragovoljno biti sljedbenik i istinski se pokoravati Bogu, bez riječi pritužbe na bilo što što On orkestrira ili aranžira. Kada budeš posjedovao takav rast, doći će tvoja prilika. To što želiš preuzeti težak teret, što imaš taj teret, dobra je stvar. To pokazuje da imaš proaktivno srce koje teži napretku i da želiš voditi računa o Božjim nakanama i slijediti Božju volju. To nije ambicija, već istinski teret; to je odgovornost onih koji teže istini i cilj njihove težnje. Nemaš sebičnih motiva i ne radiš to radi sebe, već da bi svjedočio za Boga i udovoljio Mu – to je ono što Bog najviše blagoslivlja i On će za tebe napraviti prikladne aranžmane. Za sada se samo pobrini o težnji za ulaskom u život, prvo pravilno ispuni svoju dužnost, a zatim napiši nekoliko članaka s iskustvenim svjedočanstvom kako bi svjedočio o Bogu. Ako su tvoja svjedočanstva istinita i praktična, ljudi koji ih čitaju divit će ti se i voljeti te, bit će voljni družiti se s tobom i preporučiti te, i tako će doći tvoja prilika. Stoga se apsolutno moraš opremiti istinom prije nego što prilika dođe. Prvo trebaš imati praktično iskustvo, a onda ćeš prirodno imati istinsko svjedočanstvo; rezultati tvoje dužnosti postajat će sve bolji i bolji, a do tada se nećeš moći sakriti čak i da želiš, a braća i sestre oko tebe će te preporučiti. To je zato što ljudi koji imaju istina-stvarnost nisu potrebni samo Božjoj kući, već i Božjem izabranom narodu; svatko se voli družiti s ljudima koji imaju istina-stvarnost i svatko se voli družiti s prijateljima koji imaju istina-stvarnost. Ako stekneš iskustvo do te mjere da svi vide kako imaš istinsko svjedočanstvo i priznaju da imaš istina-stvarnost, nećeš moći izbjeći da postaneš starješina čak i da želiš, a braća i sestre će inzistirati na tome da te izaberu. Nije li tako? Kada se izgubljeni sin obrati i vrati Bogu, Bog je u Svom srcu zadovoljan, sretan i utješen. Kao osobu s istina-stvarnošću, kako te Bog ne bi mogao koristiti? To bi bilo nemoguće. Božja je nakana zadobiti više ljudi koji mogu svjedočiti za Njega; usavršiti sve koji Ga ljube i što je prije moguće usavršiti grupu ljudi koji su jednog srca i uma s Njim. Stoga, u Božjoj kući, svi koji teže istini imaju velike izglede, a izgledi onih koji iskreno ljube Boga su neograničeni. Svatko bi trebao razumjeti Božju nakanu. Doista je pozitivna stvar imati ovaj teret, i to je nešto što bi trebali posjedovati oni sa savješću i razumom, ali neće svatko nužno moći preuzeti težak teret. Odakle dolazi ta razlika? Bez obzira na tvoje jače strane ili sposobnosti, i bez obzira na to koliko je visok tvoj kvocijent inteligencije, ključna je tvoja težnja i put kojim hodaš. Ako je tvoja ljudskost u skladu s mjerilom i imaš određeni kov, ali nisi netko tko teži istini, već samo imaš dobru ljudskost i neki osjećaj tereta, možeš li dobro obavljati posao vođenja crkve? Jamčiš li da možeš rješavati probleme koristeći istinu? Ako to ne možeš jamčiti, onda si još uvijek nesposoban za svoj posao. Čak i da si izabran ili postavljen za starješinu, i dalje ne bi bio sposoban obavljati posao, pa čemu bi to služilo? Iako bi to zadovoljilo tvoju taštinu, naštetilo bi braći i sestrama i usporilo crkveni rad. Ako ispunjavaš kriterije da budeš starješina ili djelatnik, i netko si tko teži istini, a imaš i neka iskustvena svjedočanstva, onda ćeš definitivno moći dobro obavljati posao starješinstva, jer imaš iskustvena svjedočanstva, ti si netko tko razumije istinu i možeš preuzeti težak teret vođenja crkve. To što je tvoja ljudskost u skladu s mjerilom i što također imaš određene jače strane samo su osnovni kriteriji da te Božja kuća promiče, odgaja i koristi, ali možeš li dobro obavljati starješinski posao ovisi o tome imaš li stvarno iskustvo i istina-stvarnost – to je ono što je najvažnije. Neki su ljudi ispravni i teže istini, ali vjeruju tek tri do pet godina i nemaju praktičnog iskustva. Mogu li takvi ljudi dobro obavljati posao vođenja crkve? Bojim se da neće biti sposobni za taj posao. U čemu podbacuju? Nedostaje im praktično iskustvo i još nisu došli do razumijevanja istine. Čak i ako mogu govoriti mnoge riječi i doktrine, još uvijek ne mogu rješavati probleme koristeći istinu. Stoga još uvijek nisu sposobni za starješinski posao i trebaju se nastaviti vježbati kako bi postigli razumijevanje istine i ulazak u istina-stvarnost. Uzmimo, na primjer, osobu čija je ljudskost u skladu s mjerilom i koja je prilično poštena, rijetko laže i vara, i obavlja svoju dužnost bez izazivanja prekida ili ometanja, ali je slaba u težnji za istinom; može li se takva osoba odgajati da bude starješina ili djelatnik? To bi bilo vrlo teško. Bi li osoba koja ispunjava kriterije da bude promaknuta, odgajana i korištena, ali koja ne teži istini, bila sposobna postati netko tko teži istini ako bi bila promaknuta u starješinu ili djelatnika? Bi li mogla početi težiti istini? Bi li mogla ući u istina-stvarnost nakon što neko vrijeme radi kao starješina ili djelatnik? To bi bilo nemoguće. Bez obzira na to koje kriterije osoba ispunjava, sve dok nije netko tko teži istini, apsolutno ne može biti izabrana ili promaknuta za starješinu ili djelatnika. Ako osoba posjeduje ljudskost i kov koji su u skladu s mjerilom, a također je sposobna prihvatiti istinu i doživjeti neke promjene, onda može biti promaknuta, odgajana i korištena, i kao rezultat toga, dobit će priliku da se obučava, uđe u istina-stvarnost i krene putem ka spasenju i usavršenju. Stoga, bez obzira na to koga Božja kuća promiče da bude starješina, djelatnik ili nadzornik, svrha nije zadovoljiti tvoje osobne želje i ambicije, niti ispuniti tvoje težnje, već ti omogućiti da kreneš putem spasenja i postaneš usavršena osoba.

Što se tiče onih koji nisu baš dovoljno inteligentni, oni također imaju volju da dobro obavljaju svoju dužnost i žele braniti interese Božje kuće, ali im nedostaje mudrosti, ne znaju kako postupati u skladu s načelima i ne mogu prozrijeti nijednu stvar. U nekom trenutku naiđu na iskušenje i padnu u njega, te kao rezultat toga izdaju interese crkve, izdaju braću i sestre i nanose štetu radu Božje kuće. Kako bismo se trebali nositi s takvom vrstom ljudi koji su glupani i nedovoljno inteligentni i kako bismo trebali postupati s njima? Kada je riječ o takvim glupanima kojima nedostaje duhovno razumijevanje i koji su nedovoljno inteligentni, svaki do posljednjeg bi trebao biti smijenjen a njihova dužnost prilagođena, i nijedan se ne može koristiti. Ako se takvi ljudi koriste, mogli bi u bilo kojem trenutku donijeti nevolje radu Božje kuće – postoji mnogo takvih lekcija. Danas ima mnogo ljudi koji izvana imaju nešto ljudskog obličja, ali ne mogu razgovarati u zajedništvu ni o kakvoj istina-stvarnosti. Vjeruju u Boga dugi niz godina, a ipak ostaju u tom stanju. Korijen ovog problema treba jasno sagledati; to je problem izuzetno lošeg kova i nedostatka duhovnog razumijevanja. Takvi se ljudi neće promijeniti bez obzira na to koliko godina vjeruju u Boga i nisu postigli značajan napredak unatoč svim propovijedima koje su slušali. Može ih se samo staviti po strani, da služe na bilo koji skroman način na koji su sposobni. Je li ovo dobar način postupanja s njima ili ne? (Dobro.) Neki ljudi s nedovoljnom inteligencijom i bez ikakvih jačih strana uopće ne mogu razumjeti Božje riječi čak ni nakon što su ih čitali nekoliko godina, i ne uspijevaju razumjeti propovijedi unatoč tome što su ih slušali nekoliko godina. Je li i dalje korisno takvim ljudima izdavati knjige Božjih riječi? (Ne.) Knjige Božjih riječi ne bi se trebale izdavati ljudima s nedovoljnom inteligencijom, jer je to uzaludno i ravno rasipanju, a sve koje su im dane treba odmah prikupiti natrag. Ovo nije da bi im se oduzelo pravo da čitaju Božje riječi, već zato što im je inteligencija nedovoljna. Čak i ako takvi ljudi žive crkvenim životom, ne mogu razumjeti istinu, a kamoli obavljati dužnost. Takvi ljudi su smeće, zar ne? Vi trebate znati kako postupati sa smećem. Neki ljudi izvana izgledaju prilično bezazleno, ali im je inteligencija toliko očajna da ne mogu ispravno obaviti ni bilo kakve fizičke poslove i upropaste sve što rade. Ako ih se zamoli da obave neki posao, sigurno će nešto oštetiti, pa se takvi ljudi ne mogu koristiti. Ako ga zamoliš da donese kantu vode, prevrnut će bocu ulja. Ako ga zamoliš da opere zdjelu, razbit će tanjur. Ako ga zamoliš da kuha, skuhat će ili previše ili premalo, ili će biti preslano ili preblago. Oni se trude svim srcem, ali bez obzira na to kako pokušavaju, ne mogu to dobro napraviti, pa čak ni fizički rad ne obavljaju dobro. Mogu li se takvi ljudi koristiti? (Ne.) Dakle, ako se ne mogu koristiti, što bi ih se trebalo zamoliti da rade? Znači li to da im nije dopušteno vjerovati u Boga i da ih Božja kuća ne želi? Ne, ne znači. Samo im nemojte dopustiti da obavljaju dužnost. Ako ne rade ispravno stvari koje su unutar opsega normalnog ljudskog života – uključujući svakodnevne, uobičajene stvari i osnovne životne potrebe – ili su nesposobni raditi te stvari, onda nisu sposobni obavljati dužnost u Božjoj kući.

Iako neki ljudi ne posjeduju dobru ljudskost niti ikakve posebne talente, a kamoli da se mogu odgajati za starješine, oni ipak mogu obavljati neke fizičke poslove. Na primjer, hranjenje kokoši i pataka, hranjenje svinja i čuvanje ovaca poslovi su koje mogu dobro obavljati. Ako im daš jednostavan posao, mogu ga dobro obaviti sve dok ulažu svoje srce u to, i stoga takvi ljudi mogu obavljati dužnost u Božjoj kući. Iako je to pojedinačan, jednostavan posao, oni mogu uložiti svoje srce u njega i ispuniti odgovornost, a također mogu postavljati zahtjeve samima sebi u skladu s Božjim riječima i istina-načelima. Bez obzira na to je li posao velik ili malen, ili je rad važan ili nevažan, na kraju krajeva, oni mogu dobro obaviti pojedinačni posao koji im je dodijeljen. Ne samo da mogu dobro hraniti kokoši tako da one normalno polažu jaja, već ih mogu i zaštititi da ih ne odnesu vukovi. Ako čuju zavijanje vuka, odmah će obavijestiti svog nadzornika, nastojeći izbjeći bilo kakve nezgode u obavljanju posla i zadatka koji im je povjerila Božja kuća. Ako tako rade, onda su relativno posvećeni, i to se računa kao sposobnost da ispune svoju odgovornost i dobro obave posao. U onome što preostaje – njihovom osobnom životu i načinu na koji se ophode s ljudima i stvarima – ponešto zaostaju; na primjer, ne znaju kako komunicirati i razgovarati s drugima, ili kako razgovarati u zajedništvu o svom stanju s drugima, a ponekad su i jogunasti. Smatra li se to problemom? Je li u redu ne koristiti ih zbog tih problema? (Ne.) Neki ljudi imaju lošu osobnu higijenu; ne peru kosu najmanje deset dana i općenito loše mirišu. Drugi prave glasne zvukove dok jedu i piju dok se oni oko njih odmaraju, a glasni su i u drugim prilikama, kao što su hodanje, zatvaranje vrata i razgovor – neobrazovani su i nemaju manire. Kako treba postupati s takvim ljudima? Svi moraju biti puni razumijevanja, pomagati im i podržavati ih s ljubavlju, razgovarati u zajedništvu s njima o tome što je normalna ljudskost i dopustiti im da se malo-pomalo mijenjaju. Budući da ste svi zajedno, morate se naučiti uskladiti. Takvi se ljudi mogu koristiti sve dok su sposobni ispravno obavljati svoj posao, preuzeti ga na sebe i dok ne čine ništa što uzrokuje prekidanje i ometanje. Neki su ljudi pametni, imaju dobar kov i marljivo rade, te mogu ispuniti svoje odgovornosti i dobro obaviti poslove koji su im dodijeljeni, pa se mogu odgajati i koristiti. Ali neki su ljudi toliko izuzetno slabog kova da ne mogu dobro obaviti ni pojedinačne poslove; jedva se mogu nositi s hranjenjem kokoši, ali ako moraju hraniti i patke i guske, bit će preopterećeni i neće znati kako to učiniti. Nije da to ne žele dobro napraviti, već im je kov preslab. Njihov je mozak ograničen; znaju obaviti samo jedan zadatak, a ako im se da još jedan, potpuno se izgube. Ne znaju planirati, pa samo upropaste stvari. Takvi su ljudi sposobni obavljati samo jedan po jedan posao. Nemojte im davati više poslova, jer ih neće moći preuzeti. Nemojte misliti da ako mogu dobro obaviti jedan posao, sigurno mogu obaviti i dva ili tri posla; to nije nužno slučaj i ovisi o njihovom kovu. Neka prvo pokušaju raditi dva posla. Ako imaju dobar kov i mogu to preuzeti, onda ih možete tako rasporediti. Ako ne mogu istovremeno dobro obavljati dva posla i upropaste ih, to znači da je to izvan njihovog kova, pa im morate odmah oduzeti drugi posao. To je zato što ste kroz promatranje i probni rad otkrili da su sposobni obavljati samo jedan po jedan posao, a ne više složenih poslova, i da za to nemaju kov. Neki su ljudi relativno pametni i relativno dobrog kova, i ako im daš nekoliko poslova da obave, mogu ih dobro obaviti. Na primjer, ako ga zamoliš da kuha, hrani piliće i održava povrtnjak, on je u stanju svaki dan na vrijeme pripremiti obroke, dok u slobodnim trenucima uspijeva održavati povrtnjak, pravovremeno ga zalijevati i plijeviti, te na vrijeme hraniti piliće. Neki bi mogli reći: „Budući da ima takav kov, neka preuzme i crkveni rad i bude crkveni starješina.” Bi li to bilo u redu? Iako je sposoban preuzeti neke fizičke zadatke i svakodnevne poslove, kada je riječ o tome da bude crkveni starješina, to zahtijeva zasebnu procjenu; to nije nešto što se može procijeniti na temelju obavljanja ovih jednostavnih, vanjskih poslova. To je zato što biti crkveni starješina nije fizički posao, to se mora procijeniti prema načelima vodstva. Međutim, ako ta osoba posjeduje kov i talent da bude crkveni starješina, a njezina je ljudskost prilično dobra, bilo bi neprikladno da joj dodijeliš vanjske poslove; to se zove neprikladno korištenje ljudi. Crkveni starješine mogu najviše raditi još jedan dodatni posao koji se odnosi na svakodnevni život i malo se više brinuti o njemu kad nisu zauzeti – to ih neće iscrpiti. Kada je riječ o trivijalnim, rutinskim stvarima i ovim fizičkim zadacima, ljudi mogu raditi onoliko njih za koliko su sposobni. Postoji li itko tko ih sve može preuzeti? Postoji li itko s takvim kovom? (Ne.) Možda su njihov kov i sposobnost dovoljni, ali jedna stvar koje neće imati dovoljno jest energija. Ljudi su smrtnici, njihova je energija ograničena, a broj poslova koje mogu preuzeti također je ograničen. Ljudi s visokom energijom možda mogu raditi i do 12 sati dnevno, dok ljudi s prosječnom energijom normalno mogu raditi osam sati, a ljudi s niskom energijom mogu raditi samo četiri ili pet sati. Stoga, bez obzira na to koristiš li osobu za obavljanje fizičkih poslova, posla vođenja crkve ili posla koji uključuje stručne vještine, moraš razmotriti za što je najpogodnija, i nakon što joj dodijeliš najprikladniji posao, ako ga ne može obaviti, dodijeli joj nešto drugo. Ako joj ne dodijeliš posao prema onome za što je najpogodnija, to je pogreška u načinu na koji koristiš ljude. Što se tiče onih ljude koji ne mogu biti prioritet za promaknuće, odgajanje i korištenje, čak i ako se od njih traži da obavljaju fizičke poslove, ti im se poslovi moraju dodijeliti na temelju njihovog kova i sposobnosti. Ako, dok dobro obavljaju svoj jedan posao koji im je dodijeljen, istovremeno mogu obavljati i druge poslove, onda im se može zatražiti da obavljaju nekoliko drugih fizičkih poslova s nepunim radnim vremenom, sve dok to ne utječe na njihov glavni posao. Neki su ljudi fizički snažni i mogu raditi tri posla jedan za drugim; nakon što završe jedan posao, još uvijek imaju energije na pretek i većinu vremena su slobodni. Ali lažni starješine su slijepi i ne znaju kako raspodijeliti posao, te nisu shvatili da je to problem, pa takvim ljudima dodijele samo jedan posao, što je pogreška.

Upravo sam govorio o ljudima s nedovoljnom inteligencijom koji nemaju posebnih vještina i sposobni su samo za fizički napor. Postoje i ljudi koji imaju neku bolest i nesposobni su čak i za fizički napor, te dobivaju glavobolju, bolove u trbuhu ili leđima kad god rade bilo što iole fizički. Što bi trebalo učiniti u vezi s dodjeljivanjem dužnosti takvim ljudima, ako su sposobni obavljati dužnost? Moraju se sagledati različiti aspekti, kao što su njihovo zdravstveno stanje, ali i njihova ljudskost i kov, kako bi se utvrdilo koje su dužnosti sposobni obavljati u Božjoj kući. Ako im je zdravlje toliko loše da ne mogu obavljati nikakve poslove, moraju se odmarati nakon kratkog rada, a treba im i netko da se brine o njima, ako ne mogu sami ispravno obavljati dužnost i mora im se dodijeliti netko da se brine o njima, onda se to uopće ne isplati. Takvi ljudi nisu sposobni obavljati dužnost, pa neka idu kući i oporave se. Što god da činite, nemojte koristiti nikoga tko je toliko ozbiljno bolestan da će ga dah vjetra vjerojatno srušiti. Ako im zdravlje nije previše loše i samo pate od bolova u trbuhu ako pojedu krivu hranu, ili dobiju glavobolju ako previše koriste mozak, pa mogu raditi samo tri ili četiri sata manje od normalne osobe, ili obaviti polovicu posla normalne osobe, onda se takvi ljudi i dalje mogu koristiti sve dok ispunjavaju ostale kriterije. Osim ako to sami ne spomenu i kažu: „Moje je zdravlje previše loše da bih podnio ovu teškoću. Želim ići kući da se oporavim. Kad se oporavim, vratit ću se i obavljati svoju dužnost,” onda na to pristanite bez odlaganja i ne pokušavajte ih savjetovati o načinu razmišljanja; neće imati nikakvog učinka čak i ako to učiniš. Postoji izreka koja kaže: „Ono što se radi nevoljko neće dati zadovoljavajuće rezultate”; vjera, odlučnost i težnje svake osobe su različiti. Neki bi mogli reći: „Ne radi li se samo o tome da se ponekad osjećaju pomalo loše i imaju malo manje energije? Ljudi se mogu osjećati loše ako pojedu krivu hranu, ali nakon nekoliko dana bit će dobro; ima li potrebe da idu kući i oporave se? Neće li im glavobolja i vrtoglavica proći nakon dobrog sna? Ne mogu li onda normalno raditi? Zar je to tako velika stvar?” Možda to tebi nije velika stvar, ali neki se ljudi razlikuju od drugih po stupnju u kojem cijene svoje tijelo, a neki ljudi doista imaju zdravstvenih problema. U takvim slučajevima, ako podnesu zahtjev za povratak kući radi odmora i oporavka, crkva bi trebala brzo pristati, ne postavljati im zahtjeve, ne otežavati im stvari, a posebno ne pokušavati ih savjetovati o načinu razmišljanja. Neki lažni starješine neprestano rade na takvim ljudima, govoreći: „Pogledaj do koje je mjere Božje djelo sada stiglo. Katastrofe su sve veće i veće, pojavila su se četiri krvava mjeseca, a sada je pandemija toliko raširena da nevjernici nemaju načina preživjeti! Ti si u Božjoj kući, obavljaš svoje dužnosti i uživaš u Božjoj milosti – nećeš biti izložen opasnosti, a možeš zadobiti i istinu i život – kakav je to veliki blagoslov! Ova manja nevolja koju imaš nije ništa. Moraš je nadvladati i moliti se Bogu. Bog će te sigurno izliječiti. Samo čitaj Božje riječi, nauči još nekoliko himni i tvoja će se bolest prirodno poboljšati ako ne misliš na nju. Ne kažu li Božje riječi: ‚Živjeti u bolesti znači biti bolestan’? Ti sada živiš u bolesti. Ako stalno misliš na bolest, onda će bolest postati ozbiljna. Ako ne misliš na nju, onda će tvoja bolest nestati, zar ne? Na taj ćeš način rasti u vjeri i nećeš htjeti ići kući odmarati se. Tvoj odlazak kući na odmor zove se prepuštanje tjelesnim udobnostima.” Nemojte ih savjetovati o načinu razmišljanja, to je glupo činiti. Ne mogu čak ni ustrajati kroz malu trenutnu nelagodu i samo žele ići kući odmoriti se, i ne mogu čak ni prebroditi manju poteškoću, što dokazuje da ne obavljaju svoju dužnost iskreno. U stvarnosti, takvi ljudi nemaju namjeru dugoročno obavljati svoju dužnost, ne rade to s imalo iskrenosti, ne žele platiti cijenu, a sada su konačno pronašli priliku i izgovor da se potpuno izvuku. U srcu se raduju što su tako pametni i što je ova bolest došla u pravi čas. Zato, što god da činite, nemojte ih nagovarati da ostanu. Mrzit će svakoga tko ih pokuša nagovoriti da ostanu i proklinjat će svakoga tko ih pokuša savjetovati o načinu razmišljanja. Zar to ne razumiješ? Naravno, neki su ljudi stvarno bolesni, i to već dugo, i boje se da će im život biti u opasnosti ako ustraju duže. Ne žele donositi nikakve nevolje Božjoj kući, niti utjecati na obavljanje dužnosti drugih ljudi. Osjećaju da će se, jednom kad im zdravlje popusti, morati osloniti na braću i sestre da se brinu o njima, i osjećaju se loše zbog toga što bi se Božja kuća morala brinuti o njima, pa mudro preuzimaju inicijativu i traže dopust. Kako treba postupiti u ovoj situaciji? Isto tako, pustiti ih da idu kući i odmore se bez daljnjeg odlaganja. Božja kuća se ne boji nevolja, samo ne želi nametati ljudima stvari protiv njihove volje. Osim toga, svi ljudi imaju neke osobne i stvarne poteškoće. Ljudi koji žive u tijelu svi se razbole, a bolesti tijela su problem koji postoji u stvarnosti – mi poštujemo činjenice. Neki ljudi doista ne mogu obavljati svoje dužnosti zbog ozbiljnog zdravstvenog stanja, i ako trebaju da im Božja kuća pruži pogodnosti, ili trebaju da im braća i sestre daju lijekove ili ponude neke prijedloge za liječenje, Božja kuća će rado pružiti te stvari. Ako ne žele stvarati neugodnosti Božjoj kući i imaju novac, sredstva i mogućnosti da se odu liječiti, i to je u redu. Ukratko, ako je to zato što im zdravlje ne dopušta da nastave obavljati svoje dužnosti u Božjoj kući ili da ih Božja kuća nastavi odgajati, onda mogu opravdano podnijeti zahtjev, i Božja kuća će odmah pristati. Nitko ih ne bi trebao savjetovati o načinu razmišljanja, niti im nametati zahtjeve, jer bi to bilo neprikladno i lišeno racionalnosti. Tako se postupa s takvim ljudima.

Kako se odnositi prema nekoliko posebnih vrsta ljudi

I. Kako se odnositi prema ljudima koji se ne bave svojim pravim poslom

Neki ljudi imaju prihvatljivu ljudskost, imaju jake strane i bistar um, govore normalno, obično su vrlo optimistični i vrlo su proaktivni u vršenju svoje dužnosti, ali imaju jednu manu, a to je da su vrlo sentimentalni. Dok slijede Boga i vrše svoju dužnost u crkvi, neprestano im nedostaju obitelj i rodbina, ili neprestano razmišljaju o tome kako bi jeli finu hranu iz svog rodnog kraja i teško im je što je ne mogu jesti, što posljedično utječe na njihovo obavljanje dužnosti. Postoji i druga vrsta ljudi, koja voli živjeti sama na jednom mjestu, te imati svoj privatan prostor. Kad su s braćom i sestrama, osjećaju da je tempo rada prebrz i da nemaju privatnog životnog prostora. Neprestano osjećaju da su pod pritiskom i uvijek se osjećaju sputano i neugodno živeći s braćom i sestrama. Uvijek žele raditi što god im se prohtije i biti slobodni da si ugađaju. Ne žele vršiti svoju dužnost zajedno sa svima ostalima i neprestano razmišljaju o povratku kući. Uvijek im je neugodno vršiti dužnost u Božjoj kući. Iako im je lako slagati se s braćom i sestrama i nitko ih u Božjoj kući ne zlostavlja, donekle se muče s pridržavanjem rasporeda rada i odmora – nakon što svi ujutro ustanu, oni žele duže spavati, ali im je neugodno to učiniti, a kad se svi ostali već odmaraju noću, oni ne žele ići u krevet i uvijek žele raditi nešto što ih zanima. Ponekad jako požele jesti nešto posebno, ali toga nema u kantini, a previše im je neugodno to zatražiti. Ponekad žele ići u šetnju, ali nitko drugi to ne traži, pa se ne usuđuju ugađati si. Uvijek su pažljivi i oprezni, i boje se da će ih drugi ismijavati, gledati s visoka ili nazivati djetinjastima. Ako ne obavljaju dobro svoju dužnost, ponekad budu orezani. Osjećaju se kao da su svaki dan na iglama, kao da hodaju po tankom ledu i prilično su nesretni. Misle: „Sjećam se da sam, dok sam bio kod kuće, bio mezimac u obitelji, slobodan i nesputan, poput malog anđela. Kako sam bio sretan! Sada vršim svoju dužnost u Božjoj kući, kako to da je moje nekadašnje ja nestalo bez traga? Više ne mogu raditi što god želim, kao što sam nekad radio”, i stoga ne žele živjeti takav život. Ali ne usuđuju se to spomenuti svom starješini i neprestano prenose te misli ljudima oko sebe, uvijek čeznu za domom i noću potajno plaču u krevetu. Što treba učiniti s takvim ljudima? Svatko tko je toga svjestan trebao bi to bez odlaganja prijaviti, starješina bi trebao odmah utvrditi je li izvještaj istinit ili ne, i ako jest, toj se osobi može dopustiti da se vrati kući. Takve osobe uživaju u hrani, piću i gostoprimstvu Božje kuće, ali i dalje ne žele vršiti svoju dužnost i uvijek su neraspoloženi, osjećaju se ojađeno i nesretno, pa ih pošaljite na put što je prije moguće. Ljudi te vrste nisu u takvom raspoloženju trenutno, pa da ga onda riješe razmišljanjem – to nije njihova situacija. Subjektivna volja nekih ljudi je da postojano vrše svoju dužnost, pa iako im nedostaje dom, znaju o kakvom se problemu radi i sposobni su tragati za istinom i riješiti ga. Nema potrebe da takve ljude puštate ili da se brine o njima. Situacija o kojoj govorimo je kad se ljudi u 30-ima još uvijek ponašaju kao djeca, a da nikad ne odrastu i uvijek ostaju nestabilni. Rade samo ono što se od njih traži, a kad nemaju što raditi, razmišljaju o zabavi i čavrljanju o nevažnim temama i nikad se ne žele baviti svojim pravim poslom. Nevjernici govore o tome da se čovjek ostvari u dobi od 30 godina. Biti ostvaren znači baviti se svojim pravim poslom, biti u stanju preuzeti posao i uzdržavati sebe, znati se baviti svojim pravim poslom, provoditi manje vremena u zabavi i ne odgađati svoj pravi posao. Što znači „ponašati se kao djeca”? To znači da su nesposobni preuzeti bilo kakav pravi posao, uvijek žele da im misli lutaju i neprestano žele ići u šetnju, lutati, zabavljati se, jesti grickalice, gledati serije, čavrljati o nevažnim stvarima, igrati igrice i pretraživati internet u potrazi za čudnim događajima i neobičnim pričama. To znači da uopće nisu skloni pohađanju okupljanja, uvijek žele spavati kad god se održavaju okupljanja, žele spavati čim se osjete pospano, i žele jesti čim osjete glad, biti samovoljni i ne baviti se svojim pravim poslom. Za takve se ljude ne može reći da imaju lošu ljudskost, samo što nikad ne odrastu i uvijek ostaju nezreli. Takvi su u dobi od 30 godina, i još uvijek su takvi s 40; nesposobni su se promijeniti. Što je potrebno uraditi ako zatraže da odu i više ne žele vršiti svoju dužnost? Božja kuća ih ne nagovara da ostanu. Trebali biste im odmah odgovoriti – neka odmah odu i vrate se među nevjernike, i recite im da nipošto ne govore da vjeruju u Boga. Mogu li ljudi koji se ne bave svojim pravim poslom steći istinu? Ako očekuješ da će oni sazreti u pogledu svoje ljudskosti i početi se baviti svojim pravim poslom kroz vršenje dužnosti u Božjoj kući, da će biti sposobni preuzeti važan posao, a zatim razumjeti i primjenjivati istinu i proživjeti obličje čovjeka, ne bi se nipošto trebao na to oslanjati. Takve ćete ljude naći u svakoj skupini. Nevjernici imaju nadimak za tu vrstu ljudi: „velika djeca”. Takvi ljudi mogu doživjeti 60 godina, a da se nikad nisu bavili svojim pravim poslom. Govore i rješavaju stvari neozbiljno, uvijek se smiju, šale i skakuću okolo, ništa ne rade na ozbiljan način i posebno su usredotočeni na zabavu. Božja kuća ne može koristiti takve ljude.

Mislite li vi da su ta „velika djeca” loša? Jesu li oni zli ljudi? (Ne.) Neki od njih nisu zli ljudi, prilično su prostodušni i nisu loši. Neki od njih su prilično dobrodušni i voljni pomoći drugima. Ali svi imaju jednu manu – samovoljni su, vole zabavu i ne bave se svojim pravim poslom. Na primjer, recimo da se žena nakon udaje ne uči obavljati nikakve kućanske poslove. Kuha obroke samo kad je sretna, ali ne i kad je nesretna – stalno je treba nagovarati. Ako netko želi da ona nešto učini, mora s njom pregovarati i mora je nadzirati. Uvijek se voli lijepo odijevati kako bi mogla ići u kupovinu, kupovati odjeću i kozmetiku te ići na kozmetičke tretmane. Kad se vrati kući, ne obavlja ni jedan jedini posao, već samo želi igrati karte i mahjong. Ako je pitaš koliko košta kilogram kupusa, ona ne zna; ako je pitaš što će jesti sutra, ni to ne zna; a ako je zamoliš da nešto skuha, ne napravi to dobro. Dakle, u čemu je ona najvještija? Najvještija je u tome da zna koji restoran poslužuje najbolju hranu, koja trgovina ima najmoderniju odjeću i koja trgovina prodaje pristupačnu i učinkovitu kozmetiku, ali ne razumije niti uči druge stvari poput toga kako provoditi svoje dane ili vještine koje su potrebne u normalnom ljudskom životu. Ona te stvari ne uči zato što ima nedovoljno kova, zar ne? Ne, nije to. Sudeći po stvarima u kojima je vješta, ona ima kov, ali se ne bavi svojim pravim poslom. Sve dok ima novca za trošenje, ići će jesti u restoranima i kupovati šminku i odjeću. Ako kod kuće nedostaje lonaca i tava i zamoli je se da ih kupi, reći će: „Vani se prodaje ukusna hrana, zašto bih ja to kupovala?” Ako je usisavač kod kuće pokvaren i zamoli je se da kupi jedan komad odjeće manje kako bi uštedjela novac za novi, reći će: „Kad budem u budućnosti zarađivala, samo ću unajmiti kućnu pomoćnicu da čisti kuću, tako da nema potrebe kupovati usisavač.” Obično, ako ne igra igrice ili mahjong, onda kupuje modernu odjeću i nikad ne čisti kuću. To znači ne baviti se svojim pravim poslom, zar ne? Zatim, postoje neki muškarci koji, čim zarade nešto novca, za taj novac kupe automobil ili ga prokockaju. Ako se nešto pokvari kod kuće, ne popravljaju to. Ne provode svoje dane kako treba. U njihovom domu hladnjak ne radi, kao ni perilica rublja, odvodi su začepljeni, a krov prokišnjava kad pada kiša, i oni te stvari ne popravljaju jako dugo. Što mislite o takvim muškarcima? Ne bave se svojim pravim poslom. Bili oni muškarci ili žene, Božja kuća ne može koristiti tipove ljudi koji su pretjerano samovoljni i ne bave se svojim pravim poslom.

Neki se ljudi ne bave svojim pravim poslom kao roditelji i ne brinu se pravilno o svojoj djeci. Kao rezultat toga, njihova djeca se na kraju opeku kipućom vodom ili zadobiju neke udarce i ogrebotine; neka djeca na kraju slome nos, druga opeku stražnjicu na peći, a treća opeku grlo nakon što popiju kipuću vodu. Ljudi te vrste nisu pažljivi ni u čemu što rade i nesposobni su bilo što učiniti kako treba. Ne bave se svojim pravim poslom, zabušavaju, samovoljni su i vole zabavu te su nesposobni preuzeti odgovornosti koje bi osoba trebala nositi. Kao roditelji, nesposobni su ispuniti svoje odgovornosti i nepažljivi su. Dakle, mogu li takvi ljudi preuzeti odgovornosti koje bi normalni ljudi trebali nositi, kada vrše dužnost u Božjoj kući? Ne, nipošto ne mogu. Ljudi koji se ne bave svojim pravim poslom ne mogu se koristiti. Ako kažu da više ne žele vršiti svoju dužnost i zatraže povratak kući, onda ih odmah pustite. Nitko ih ne bi trebao siliti ili nagovarati da ostanu, jer je to problem koji se tiče njihove prirode, to nije povremeno, trenutačno očitovanje. Ti su ljudi bili puni zabluda kad su došli u Božju kuću vršiti svoju dužnost; mislili su da će vršenje dužnosti i slijeđenje Boga biti kao dolazak u Edenski vrt, kao da su u dobroj zemlji kanaanskoj. Zamišljali su život koji je divan, s lijepim stvarima za jelo i piće cijeli dan, slobodan i bez ograničenja i bez ikakvog posla. Htjeli su živjeti bezbrižan život u dokolici, ali se ispostavilo da je potpuno drugačije od onoga što su zamislili. Ti su ljudi iskusili dovoljno i osjećaju da je ovdje dosadno i monotono te žele otići, pa ih pustite bez odlaganja, Božja kuća ne nagovara te ljude da ostanu. Božja kuća ne sili ljude, pa ni vi to ne biste trebali činiti; to je primjenjivanje istine i postupanje u skladu s načelima. Morate činiti stvari koje su u skladu s istina-načelima, morate biti osoba koja razumije Božje nakane, mudra osoba – nemojte biti smušena osoba ili osoba koja bez razlike ugađa drugima. Postupati na ovaj način s ljudima koji se ne bave svojim pravim poslom – može li se to smatrati neljubaznošću ili nedavanjem ljudima prilike da se pokaju? (Ne, ne može.) Bog je pravedan prema svima, a Božja kuća ima pravo promicati, odgajati i koristiti vas. Ako ne želiš vršiti svoju dužnost i zatražiš da napustiš crkvu, to je tvoj slobodan izbor, stoga bi se crkva trebala složiti s tvojim zahtjevom, i ona te apsolutno neće siliti. To je u skladu s moralom, u skladu s ljudskošću, i naravno, posebno je u skladu s istina-načelima. To je vrlo prikladan način postupanja! Ako netko vrši svoju dužnost neko vrijeme i smatra to zamornim i teškim, i više nije sretan što to radi, te posljedično želi odustati od svoje dužnosti i prestati vjerovati u Boga, danas ću ti dati konačan odgovor na to, a to je da će se Božja kuća s time složiti, i ona te nikada neće siliti da ostaneš, niti će ti otežavati stvari. Tu nema dvojbe i ne trebaš se osjećati kao da si u dilemi, ili da si osramoćen. Još manje je to problem za Božju kuću, a Božja kuća također ne postavlja nikakve zahtjeve prema tebi. Štoviše, ako želiš otići, onda te Božja kuća neće osuditi niti će ti stajati na putu, jer to je put koji si ti izabrao, a Božja kuća može samo udovoljiti tvojim zahtjevima. Je li to prikladan način postupanja? (Da.)

Upravo sam naveo nekoliko situacija u kojima se ljudi ne bave svojim pravim poslom. Božja kuća neće siliti te ljude; ako ne žele obavljati svoju dužnost ili imaju neke osobne poteškoće i zatraže da je više ne obavljaju, onda će se Božja kuća složiti. Više ih neće koristiti i neće im dati da obavljaju dužnost. Tako se postupa s takvim ljudima i to je potpuno ispravan način postupanja.

II. Kako se odnositi prema Judama

Postoje neki ljudi koji su izuzetno plašljivi, i kad god čuju da je neki brat ili sestra uhićen, izuzetno se boje da će i sami biti uhićeni. Jasno je da ako budu uhićeni, postoji opasnost da će izdati crkvu. Kako treba postupati s takvim ljudima? Jesu li ti ljudi sposobni za obavljanje nekih važnih dužnosti? (Ne, nisu.) Neki ljudi mogu reći: „Tko može jamčiti da i sam neće postati Juda?” Nitko ne može jamčiti da i sam nikada ne bi postao Juda ako bi ga mučili. Pa zašto onda Božja kuća ne koristi ljude koji su kukavice, koji bi mogli postati Jude? Zato što očito ljudi koji su kukavice mogu biti uhićeni i počiniti izdaju u bilo kojem trenutku; ako se takvi ljudi koriste za obavljanje važne dužnosti, izuzetno je vjerojatno da će stvari poći po zlu. To je načelo koje se mora razumjeti pri odabiru i korištenju ljudi u opasnom okruženju kontinentalne Kine. Ovdje postoji posebna okolnost, a to je da su neki ljudi bili podvrgnuti teškom, dugotrajnom mučenju koje im je ugrozilo život, i na kraju, stvarno više nisu mogli izdržati, pa su postali Jude iz slabosti i izdali neke nevažne stvari. Takve ljude je lako krivo procijeniti i ti se ljudi još uvijek mogu koristiti. Ali onda postoje ljudi koji su si već pripremili izlaz prije nego što budu uhićeni. Dugo su i naporno razmišljali o tome kako osigurati svoje trenutno oslobađanje nakon uhićenja, a da ne moraju proći nikakvo mučenje – prvo, izbjegavanje mučenja, drugo, izbjegavanje osude, i treće, izbjegavanje odlaska u zatvor. Tako oni razmišljaju. Nemaju odlučnost da bi radije patili ili bili zatvoreni nego postali Juda. Mogli bi počiniti izdaju čak i bez mučenja, pa bi se moglo reći da su oni već Jude i prije nego što budu uhićeni i zatvoreni? (Da.) To su pravi Jude. Usuđuje li se crkva koristiti takve ljude? (Ne, ne usuđuje se.) Ako ih se može uočiti, nipošto se ne smiju odgajati i koristiti. Kako se ti ljudi obično očituju? Izuzetno su plašljivi. Čim nešto pođe po zlu, izbjegavaju svoje odgovornosti prvom prilikom, i kad god naiđu na najmanji rizik, napuštaju svoju dužnost i bježe. Svaki put kad čuju da je okruženje postalo opasno, nađu sigurno mjesto za skrivanje; nitko ih ne može pronaći i ne održavaju kontakt ni s kim. Posao skrivanja odrađuju iznimno dobro. Ne mare za bilo kakve poteškoće s kojima se suočava rad crkve i sposobni su ostaviti po strani bilo kakav ključan posao; vlastitu sigurnost smatraju važnijom od svega ostalog. Štoviše, suočeni s opasnošću, natjerat će druge da preuzmu rizik kad god se nešto pojavi, dok oni štite sebe. Bez obzira na to kolikoj opasnosti izlažu druge, osjećaju da je to vrijedno i ispravno učiniti radi vlastite sigurnosti. Također, kada su suočeni s opasnošću, ne dolaze žurno pred Boga da se mole, niti žurno organiziraju premještaj braće i sestara ili crkvene imovine koja bi mogla biti u opasnosti. Umjesto toga, prvo naporno razmišljaju o tome kako pobjeći, kako se sakriti i kako se izvući iz opasnosti. Čak imaju i razrađen plan za bijeg – koga će prvog izdati ako budu uhićeni, kako izbjeći mučenje, kako izbjeći zatvorsku kaznu i kako izbjeći nevolju. Kad god naiđu na neku nevolju, smrtno su uplašeni i nemaju ni trunke vjere. Nisu li takvi ljudi opasni? Ako se od njih zatraži da poduzmu opasan posao, beskrajno se žale na to, postaju uplašeni i neprestano razmišljaju o bijegu, i ne žele ga poduzeti. Ljudi te vrste već pokazuju znakove da su Jude i prije nego što su uhićeni. Jednom kad budu uhićeni, sto posto je sigurno da će izdati crkvu. U vršenju svoje dužnosti u Božjoj kući, oni su zaista proaktivni u svemu što ih stavlja u središte pozornosti, a da ih ne izlaže riziku; ali kad je riječ o preuzimanju rizika, povlače se, i ako ih zamoliš da učine nešto rizično, neće to učiniti, jednostavno neće preuzeti odgovornost. Jednom kad čuju da negdje postoji opasnost, na primjer, da veliki crveni zmaj provodi uhićenja, ili da su neki vjernici uhvaćeni, prestaju pohađati okupljanja, prekidaju kontakt s braćom i sestrama, i nitko ih ne može pronaći. Ponovno se pojave kad opasnost prođe i sve bude u redu. Jesu li takvi ljudi pouzdani? Mogu li vršiti dužnost u Božjoj kući? (Ne.) Zašto ne mogu? Nemaju čak ni odlučnost ili želju da ne postanu Jude; oni su samo kukavice, slabići i ništarije. Ljudi te vrste imaju jednu očitu karakteristiku, a to je da bez obzira na to koje jače strane i sposobnosti posjeduju, ako ih Božja kuća koristi, nikada se neće svesrdno posvetiti obrani interesa Božje kuće. Ne brane interese Božje kuće zato što su nesposobni? Ne, nije to u pitanju, iako imaju tu sposobnost, oni ih svejedno neće braniti. Oni su tipični Jude. Kad god trebaju imati posla s nevjernicima tijekom vršenja svoje dužnosti, održavaju skladne odnose s njima i brinu se da nevjernici zadrže visoko mišljenje, poštovanje i divljenje prema njima. Po koju cijenu, dakle, sve to postižu? Po cijenu izdaje interesa Božje kuće u zamjenu za svoju osobnu slavu i interese. Takva je osoba posebna kukavica čak i prije uhićenja, a nakon što bude uhićena, sto posto je sigurno da će počiniti izdaju. Božja kuća apsolutno ne može koristiti takve ljude – te Jude – i mora ih eliminirati što je prije moguće.

Što se tiče one vrste ljudi koji su Jude, iako se izvana ne doimaju zlima, oni su zapravo ljudi iznimno niskog integriteta i đavolskog karaktera. Ma koliko slušali propovijedi ili čitali Božje riječi, oni jednostavno ne mogu razumjeti istinu, niti osjećaju da je nanošenje štete interesima Božje kuće nešto najsramotnije, najopakije i najzlonamjernije. Spremni su istupiti kada se radi o stvarima zbog kojih će biti primijećeni, ali kada se radi o stvarima koje su rizične ili s kojima se teško nositi, puštaju druge da ih preuzmu i s njima se uhvate u koštac. Kakvi su to ljudi? Nisu li to ljudi iznimno niskog integriteta? Neki ljudi kupuju stvari za Božju kuću i pri tome bi trebali voditi računa o interesima Božje kuće te biti pošteni i razumni. Međutim, ljudi koji su Jude ne samo da ne brane interese Božje kuće, već naprotiv, pomažu nevjernicima na štetu Božje kuće i udovoljavaju zahtjevima nevjernika u svakoj prilici, i radije bi da se našteti interesima Božje kuće ako im to pomaže da se dodvore nevjernicima. To se zove ugristi ruku koja te hrani i to je nedostatak vrline! Nije li to prezira vrijedna ljudskost? To nije puno bolje od Jude koji je izdao Gospodina i svoje prijatelje. Što god da im Božja kuća povjeri, oni ne uzimaju u obzir interese Božje kuće. Kada se od njih zatraži da nešto kupe, nikada ne istražuju ponude i ne uspoređuju cijene, kvalitetu i postprodajne usluge više dobavljača, niti zatim pažljivo odmjeravaju opcije i provode odgovarajuću provjeru kako bi izbjegli da budu prevareni, uštedjeli Božjoj kući nešto novca i zaštitili interese Božje kuće od štete – oni to nikada ne čine. Ako neki brat ili sestra predlože da bi bilo najbolje potražiti povoljniju ponudu, oni kažu: „Nema potrebe tražiti, dobavljač kaže da je njegova roba najbolja.” Kada ih brat ili sestra upitaju: „Možeš li se s njima pogađati oko cijene?”, oni odgovaraju: „Čemu cjenkanje? Već su mi rekli koja je cijena, a ako se počnem s njima pogađati, to bi sigurno bilo neugodno i izgledalo bi kao da nemamo novca. Božja kuća je bogata, zar ne?” Bez obzira na to koliko nešto košta ili kakve je kvalitete, sve dok oni to smatraju prikladnim, odmah će nekoga natjerati da to kupi te će kritizirati, koriti, pa čak i osuditi svakoga tko odgodi kupnju. Nitko im se ne usuđuje reći „ne” u lice i nitko se ne usuđuje iznijeti bilo kakvo mišljenje. Bilo da obavljaju velik posao ili mali zadatak za Božju kuću, koja su njihova načela? „Božja kuća samo treba dati novac, a to je li interesima božje kuće nanijeta šteta ili ne, nema nikakve veze sa mnom. Ja jednostavno tako radim stvari; moram uspostaviti dobre odnose s nevjernicima. Što god nevjernici kažu, to je ispravno i ja ću se s time složiti. Neću rješavati stvari u skladu sa zahtjevima Božje kuće. Ako me želiš koristiti, koristi me; ako me ne želiš koristiti, nemoj – ovisi o tebi. Ja sam jednostavno takav!” Nije li to đavolska priroda? Takvi su ljudi nevjernici i bezvjernici. Mogu li se oni koristiti za obavljanje poslova za Božju kuću? Ova vrsta osobe ima nešto obrazovanja, neke jače strane i vanjske sposobnosti, dobar je govornik i može obaviti neke poslove. Ali bez obzira na to koje poslove obavlja za Božju kuću, neizbježno to čini nepromišljeno i svojevoljno, nanoseći štetu interesima Božje kuće. Ona također uporno obmanjuje Božju kuću i prikriva pravo stanje stvari, a nakon što zabrlja, Božja kuća mora organizirati nekoga da počisti nered za njom. Ovo je tipičan primjer udruživanja s osobama izvana radi izdaje interesa Božje kuće. Po čemu se to razlikuje od Jude koji je izdao Gospodina i svoje prijatelje? Kada se ljudi ove vrste koriste za obavljanje dužnosti, ne samo da ne uspijevaju služiti Božjoj kući, već se ispostavi da su rasipnici i da donose lošu sreću. Nisu čak ni kvalificirani da budu služitelji; oni su naprosto čisti degenerici! Takvi su ljudi upravo Sotonine sluge i potomstvo velikog crvenog zmaja, i jednom kada se razotkriju, treba ih odmah ukloniti i eliminirati. Kao vjernici u Boga i članovi Božje kuće, oni ne mogu čak ni ispuniti svoju odgovornost da brane interese Božje kuće. Imaju li i dalje savjesti i razuma? Gori su čak i od psa čuvara!

Ljudima koji su Jude ne piše riječ „Juda” na čelu, ali njihovi su postupci i ponašanje potpuno iste prirode kao Judini i nikada nemojte koristiti takve ljude. Što mislim pod „nikada ne koristiti”? To znači da im se nikada, ali baš nikada, ne smiju povjeravati važne stvari. Ako se radi o nevažnoj stvari koja nema posljedica za interese Božje kuće, u redu je privremeno ih koristiti, ali ova vrsta osobe definitivno nije u skladu s načelima Božje kuće za korištenje ljudi, jer su oni rođene Jude i urođeno su loši. Ukratko, ti su ljudi opasni i apsolutno se ne smiju koristiti. Što duže koristiš takve ljude, to ćeš se osjećati nelagodnije i to će imati više posljedica u budućnosti. Stoga, ako već jasno vidiš da su oni ljudi koji su Jude, onda ih nipošto nemoj koristiti – sve je ovo istina. Je li ispravno tako postupati prema njima? Neki bi mogli reći: „Takvo postupanje prema njima je lišeno ljubavi. Nisu nikoga izdali; kako mogu biti Jude?” Treba li čekati da nekoga izdaju? Kako se Juda očitovao? Je li bilo ikakvih znakova da će izdati Gospodina? (Da, krao je novac iz kese s novcem Gospodina Isusa.) Ljudi koji neprestano izdaju interese Božje kuće imaju istu prirodu kao Juda, koji je krao novac iz kese. Jednom kada takvi ljudi budu uhićeni, upustit će se u izdaju i predati Sotoni sve što znaju, bez ikakvog suzdržavanja. Ova vrsta osobe ima bit Jude. Njihova bit je već jasno otkrivena i razotkrivena; ako ih unatoč tome koristiš, ne prizivaš li time nevolju? Nije li to namjerno nanošenje štete Božjoj kući? Neki ljudi otvoreno kažu: „Ako me itko oreže, ili ako itko učini nešto što šteti mojim interesima ili mi uništi planove koje ovdje imam, platit će mi za to!” Ova vrsta osobe pogotovo ima bit Jude; to je i više nego očito. Oni drugima sami govore da su Jude, tako da se ova vrsta osobe definitivno ne može koristiti.

III. Kako se odnositi prema prijateljima Crkve

Postoji još jedna vrsta ljudi koji se ne mogu smatrati ni dobrima ni lošima, i koji su vjernici samo po imenu. Ako ih povremeno zamolite da nešto učine, oni to mogu učiniti, ali neće proaktivno obavljati svoju dužnost ako im to ne urediš. Kad god su slobodni, prisustvuju okupljanjima, ali u svoje privatno vrijeme, ne zna se jedu li i piju Božje riječi, uče li himne niti mole li se. Međutim, relativno su prijateljski nastrojeni prema Božjoj kući i Crkvi. Što znači relativno prijateljski? To znači da ako ih braća i sestre zamole da nešto učine, oni će na to pristati; radi toga što su subraća po vjeri, mogu pomoći da se obavi nekoliko stvari, u granicama svojih mogućnosti. Međutim, ako se od njih zatraži da ulože velik napor ili da plate neku cijenu, nipošto to neće učiniti. Ako su neki brat ili sestra u poteškoći i treba im pomoć, kao što je povremeno čuvanje kuće, kuhanje obroka ili povremena pomoć u nekoliko manjih poslova – ili ako osoba zna strani jezik i može pomoći braći i sestrama da pročitaju pisma – u stanju su pružiti pomoć u takvim stvarima i relativno su prijateljski nastrojeni. Obično se prilično dobro slažu s drugima i ne zamjeraju ljudima, ali ne prisustvuju redovito okupljanjima i ne traže da obavljaju dužnost, a kamoli da preuzmu bilo kakav važan ili čak opasan posao. Ako ih zamoliš da obave opasan zadatak, definitivno će te odbiti, govoreći: „Vjerujem u boga radi traženja mira, pa kako bih mogao obavljati opasne zadatke? Ne bih li time tražio nevolju za sebe? Nikako to ne mogu učiniti!” Ali ako ih braća i sestre ili Crkva zamole da učine nešto manje, mogu pomoći i uložiti simboličan napor, baš kao prijatelj. Ovaj oblik truda i pomaganja ne može se nazvati obavljanjem dužnosti, niti se može nazvati postupanjem u skladu s istina-načelima, a još manje se može nazvati primjenjivanjem istine; radi se samo o tome da imaju povoljan dojam o vjernicima u Boga i da su prilično prijateljski nastrojeni prema njima te da su u stanju pružiti ruku pomoći ako nekome treba pomoć. Kako se naziva ova vrsta ljudi? Božja kuća ih naziva prijateljima Crkve. Kako bi se trebalo odnositi prema ljudima koji su prijatelji Crkve? Ako posjeduju kov i neke vrline te mogu pomoći Crkvi u rješavanju nekih vanjskih poslova, onda su također služitelji i prijatelji Crkve. To je zato što se ljudi ove vrste ne ubrajaju u vjernike u Boga, i Božja kuća ih ne priznaje. A ako ih ne priznaje Božja kuća, može li ih Bog priznati kao vjernike? (Ne.) Stoga, nikada, ali baš nikada, ne tražite od takvih ljudi da se pridruže redovima onih koji obavljaju dužnost puno radno vrijeme. Ima onih koji kažu: „Neki ljudi, kada tek počnu vjerovati, imaju malo vjere i samo žele biti prijatelji Crkve. Ne razumiju mnoge stvari o vjerovanju u Boga, pa kako mogu biti voljni obavljati dužnost? Kako mogu biti voljni davati se svim srcem?” Ne govorimo o ljudima koji vjeruju u Boga tri do pet mjeseci ili do godinu dana, već o ljudima koji nominalno vjeruju u Boga više od tri godine, ili čak pet ili deset godina. Bez obzira na to koliko takvi ljudi svojim ustima priznavali da je Bog jedini istiniti Bog i da je Crkva Svemogućeg Boga istinska crkva, to ne dokazuje da su oni istinski vjernici. Na temelju različitih očitovanja ove vrste ljudi i njihovog načina vjerovanja, nazivamo ih prijateljima Crkve. Ne treba se prema njima odnositi kao prema braći ili sestrama – oni nisu braća i sestre. Ne dopustite takvim ljudima da se pridruže crkvi s punim radnim vremenom i ne dopustite im da se pridruže redovima onih koji obavljaju dužnost puno radno vrijeme; Božja kuća ne koristi takve ljude. Neki bi mogli reći: „Imaš li Ti predrasude prema takvim ljudima? Iako se izvana mogu činiti mlakima, zapravo su iznutra vrlo gorljivi.” Bilo bi nemoguće da iskreni vjernici vjeruju u Boga pet ili deset godina i da su i dalje mlaki; ponašanje ove vrste ljudi već u potpunosti otkriva da su oni bezvjernici, ljudi izvan Božjih riječi i nevjernici. Ako ih i dalje nazivaš braćom i sestrama te i dalje govoriš da se prema njima postupa nepravedno, onda to proizlazi iz tvoje predodžbe i tvojih osjećaja.

Kako bismo se trebali odnositi prema ljudima koji su prijatelji Crkve? Oni su srdačni i voljni pomoći u obavljanju manjeg broja stvari. Ako postoji potreba za njima, može im se dati prilika da se bave manjim brojem stvari. Ako nešto mogu učiniti, neka to i učine. Što se tiče stvari koje ne mogu dobro obaviti, a mogli bi čak i zabrljati, definitivno im ne ostavljajte takve zadatke, kako biste izbjegli stvaranje nevolja – ne smijete si dopustiti da vas njihove dobre namjere navedu na to. Oni ne razumiju istinu, niti razumiju načela. Ako postoje vanjski poslovi kojima se mogu baviti, neka samo izvole. Ali nikada im ne dopustite da obavljaju važne stvari koje se tiču rada Crkve – u takvom slučaju, njihove dobre namjere i entuzijastičnu pomoć treba odbiti. Kada naiđete na takvu osobu, samo površno imajte posla s njom, ali neka na tome i ostane; ne shvaćajte ih ozbiljno. Zašto ih ne biste trebali shvaćati ozbiljno? Zato što su oni samo prijatelji Crkve i uopće nisu braća ni sestre. Odgovaraju li takvi ljudi načelima Božje kuće za korištenje ljudi? (Ne, ne odgovaraju.) Stoga, ako takva osoba ne prisustvuje okupljanjima, ne sluša propovijedi ili ne obavlja dužnost, nema potrebe pozivati je. Ako ne jedu i ne piju Božje riječi ili se ne mole, ako ne traže istina-načela kad im se nešto dogodi i ako nisu voljni družiti se s braćom i sestrama, nema potrebe podržavati ih ili im pomagati. U pet riječi – ne obraćajte pozornost na njih. Ne shvaćajte ozbiljno ljude koji su prijatelji Crkve i bezvjernici i ne obraćajte pozornost na njih. Nema potrebe brinuti se za njih i nema potrebe raspitivati se o njima. Zašto se ne raspitivati o njima? Koja je svrha raspitivati se o ljudima koji nemaju nikakve veze s nama? To je suvišno, zar ne? Želite li vi obraćati pozornost na takve ljude? Možda se volite miješati u nečije stvari i želite se brinuti i pitati se: „Kako su oni sada? Jesu li vjenčani ili ne? Jesu li dobro? Koji posao sada rade?” Bez obzira na to kako su, to nema nikakve veze s tobom. Koja je svrha brinuti se o tome? Ne obraćaj pozornost na njih i ne komentiraj ih. Neki ljudi vole komentirati, poput: „Vidite? Ne vjeruju ispravno u Boga, svaki dan žive bezvoljno i iscrpljujućim životom i cijelo vrijeme izgledaju tako umorno i iscrpljeno,” ili „Vidiš? Ne vjeruju pravilno u Boga, pa nemaju mira, i opet se nešto loše dogodilo u njihovoj obitelji.” Sve je to besmislica i nepotrebno je. Kako oni žive svoj život i kojim putem idu, to uopće nije tvoja stvar. Čak ih i ne spominji; nisi na istom putu kao oni. Ti se iskreno daješ za Boga i obavljaš svoju dužnost puno radno vrijeme, samo želiš težiti zadobivanju istine i postizanju spasenja, i ma što da Bog kaže, želiš dati sve od sebe da Mu udovoljiš; ti ljudi nemaju te stvari u svom srcu. Kada vidiš zle trendove, osjećaš odbojnost i gađenje prema njima i osjećaš da nema sreće u životu na ovom svijetu i da sreću možeš pronaći samo vjerujući u Boga; dok je kod njih upravo suprotno u odnosu na tebe: to dokazuje da oni nisu na istom putu kao ti. Načelo Božje kuće za postupanje s takvom vrstom osobe je da, ako je voljna pomoći, Božja kuća joj može dati priliku sve dok nema mogućih negativnih posljedica. Ako Božja kuća uopće nema koristi od nje, a on je i dalje voljna pomoći, onda je najbolje ljubazno odbiti – nemoj si stvarati nevolje. Vjernici svakodnevno razgovaraju o istini i prihvaćaju orezivanje, ali i dalje mogu raditi stvari na površan način, pa mogu li prijatelji Crkve pravilno obavljati stvari bez ikakve naknade zauzvrat? (Ne, ne mogu.) Recite Mi, znači li to da o ljudima mislimo najgore? Je li ovo gledanje na ljude u pretjerano negativnom svjetlu? (Ne, nije.) Ovo je govor utemeljen na činjenicama, govor utemeljen na biti ljudi. Ne budite neuki, ne budite glupi i ne činite ništa glupo. Vjernici i dalje moraju proći kroz orezivanja, sudove i grdnje, strogo discipliniranje, prekoravanje i razotkrivanje prije nego što obavljanje njihove dužnosti može malo po malo biti u skladu s Božjom nakanom. Prijatelj Crkve ili nevjernik uopće ne prihvaća nikakvu istinu i sve o čemu razmišlja je njegov vlastiti interes, pa što dobro može proizaći iz toga da se on bavi poslovima za Božju kuću ili za braću i sestre? To uopće ne dolazi u obzir. Baš je prikladno ne obraćati pozornost na takve ljude, zar ne? (Da.) Što to znači, „ne obraćati pozornost na njih”? To znači da ih Božja kuća ne smatra vjernicima. Oni mogu vjerovati u Boga kako god žele, ali rad i poslovi Božje kuće nemaju apsolutno nikakve veze s njima. Oni su voljni pomoći, ali mi moramo odvagnuti i procijeniti jesu li prikladni za to, a ako nisu prikladni, ne možemo im dati tu priliku. Recite Mi, je li ovakvo postupanje u skladu s istina-načelima? Imamo li pravo tako se odnositi prema takvim ljudima? Itekako!

IV. Kako se odnositi prema ljudima koji su smijenjeni

Postoji još jedna vrsta ljudi, naime oni koji su smijenjeni. Kako bismo se trebali odnositi prema njima? Bilo da su ti ljudi smijenjeni jer su nesposobni za obavljanje stvarnog posla i svrstani su u lažne starješine, ili zato što slijede put antikrista i svrstani su u vrstu ljudi koji su antikristi, potrebno je te ljude razumno rasporediti na druga zaduženja. Ako su oni antikristi koji su počinili mnoga zla djela, onda bi ih, naravno, trebalo izbaciti; ako nisu počinili mnoga zla djela, ali imaju bit antikrista i okarakterizirani su kao antikristi, onda, sve dok još mogu služiti na neki mali način, a da ne prekidaju i ne ometaju, ne treba ih izbaciti – neka nastave služiti i dajte im priliku da se pokaju. Lažne starješine koji su smijenjeni treba rasporediti na druga zaduženja na temelju njihovih jačih strana i dužnosti za koje su prikladni, ali im više nije dopušteno služiti kao crkveni starješine; starješine i djelatnike koji su smijenjeni jer im je kov iznimno loš i nesposobni su za bilo kakav posao, također treba rasporediti na druga zaduženja na temelju njihovih jačih strana i dužnosti za koje su prikladni, ali više ne mogu biti promaknuti u starješinu ili djelatnika. Zašto ne mogu? Već su iskušani. Razotkriveni su i već je jasno vidljivo da takve ljude njihov kov i radna sposobnost čine neprikladnima da budu starješine. Ako su neprikladni da budu starješine, jesu li nesposobni obavljati druge dužnosti? Ne nužno. Njihov loš kov čini ih neprikladnima da budu starješine, ali mogu obavljati druge dužnosti. Nakon što takvi ljudi budu smijenjeni, mogu raditi što god je za njih prikladno. Ne bi trebali biti lišeni prava na obavljanje dužnosti; i dalje ih se može koristiti kada u budućnosti duhovno uzrastu. Neki su smijenjeni jer su mladi i nemaju nikakvog životnog iskustva, a nedostaje im i radnog iskustva, pa su nesposobni preuzeti posao na sebe i na kraju bivaju smijenjeni. Pri smjenjivanju takvih ljudi postoji određeni manevarski prostor. Ako je njihova ljudskost u skladu s mjerilom i njihov kov je dovoljan, mogu se koristiti nakon što budu degradirani ili se mogu staviti na drugi posao koji im odgovara. Jednom kada njihovo razumijevanje istine bude jasno i kada se donekle upoznaju s crkvenim radom i budu imali neko iskustvo crkvenog rada, takvi se ljudi i dalje mogu promaknuti i kultivirati na temelju njihovog kova. Ako je njihova ljudskost u skladu s mjerilom, ali im je kov iznimno loš, onda ih uopće ne vrijedi kultivirati te se nipošto ne smiju obučavati ili zadržati.

Među onima koji su smijenjeni, postoje dvije vrste ljudi koje se apsolutno ne može ponovno promaknuti i kultivirati. Jedni su antikristi, a drugi su oni čiji je kov previše loš. Zatim, postoje neki ljudi koji se ne smatraju antikristima, već su samo loše ljudskosti, sebični i prijevarni, a neki od tih ljudi su lijeni, pohlepni su za tjelesnom udobnošću i ne mogu podnijeti teškoće. Čak i ako su takvi ljudi iznimno dobrog kova, ne mogu se ponovno promaknuti. Ako posjeduju nešto kova, onda im dopustite da rade što god mogu, pod uvjetom da se za to naprave odgovarajući aranžmani; ukratko, nemojte ih promicati za starješine ili djelatnike. Osim što imaju kov i radnu sposobnost, starješine i djelatnici trebaju razumjeti istinu, imati breme za Crkvu, moći naporno raditi i podnositi patnju, te moraju biti marljivi, a ne lijeni. Povrh toga, moraju biti relativno pošteni i čestiti. Apsolutno ne smijete birati ljude koji su prijevarni. Oni koji su previše nepošteni i prijevarni uvijek kuju spletke protiv braće i sestara, svojih nadređenih i Božje kuće. Dane provode samo u podmuklim mislima. Kada imate posla s nekim takvim, uvijek morate pogađati što uistinu misli, morate se neprestano raspitivati što je točno radio u posljednje vrijeme i uvijek ga morate držati na oku. Korištenje takvih ljudi je previše iscrpljujuće i zabrinjavajuće. Ako se takva osoba promakne da obavlja dužnosti, čak i ako razumije malo doktrine, neće je primjenjivati i očekivat će povlastice i prednosti za svaki djelić posla koji obavi. Korištenje takvih ljudi je previše zabrinjavajuće i prevelika gnjavaža, stoga se takvi ljudi ne mogu promicati. Stoga, kada se radi o antikristima, onima s izrazito lošim kovom, onima loše ljudskosti, onima koji su lijeni, pohlepni za tjelesnom udobnošću i ne mogu podnijeti teškoće, te onima koji su krajnje nepošteni i prijevarni – jednom kada se takvi ljudi razotkriju i kada ih se smijeni nakon što su korišteni, nemojte ih promicati drugi put; nemojte ih ponovno pogrešno koristiti nakon što ih se prozrelo. Neki bi mogli reći: „Ova je osoba prethodno bila okarakterizirana kao antikrist. Primijetili smo da se već neko vrijeme dobro ponaša, može imati normalnu interakciju s braćom i sestrama i više ne sputava druge. Može li se promaknuti?” Nemojte toliko žuriti – jednom kada bude promaknut i stekne status, njegova antikristovska priroda će se razotkriti. Drugi bi mogli reći: „Kov ove osobe je prije bio izrazito loš; kada se od nje tražilo da nadzire rad dvoje ljudi, nije znala kako raspodijeliti zadatke, a ako bi se dvije stvari dogodile u isto vrijeme, nije znala kako napraviti razumne aranžmane. Sada kada je malo starija, bit će bolja u tim stvarima, zar ne?” Vrijedi li ta tvrdnja? (Ne, ne vrijedi.) Kada se dvije stvari dogode u isto vrijeme, ta se osoba zbuni i ne zna kako se s njima nositi. Ne može prozreti nikoga ni ništa. Njezin je kov toliko loš da nema ni radnu sposobnost ni sposobnost razumijevanja. Takva se osoba apsolutno ne može ponovno promaknuti za starješinu. To nije pitanje dobi. Ljudi s lošim kovom i dalje će imati loš kov kada budu imali osamdeset godina. Nije onako kako ljudi zamišljaju, da kako netko stari i stječe više iskustva, može sve razumjeti – nije tako. Samo će imati nešto životnog iskustva, ali životno iskustvo ne može se izjednačiti s kovom. Bez obzira na to koliko stvari netko doživi ili koliko lekcija nauči, to ne znači da će se njegov kov poboljšati.

Ako je nečija ljudskost previše sebična, previše prijevarna i previše opaka, i ako je ta osoba puna lukavih spletki i misli samo na sebe, može li se takva osoba promijeniti? Zbog tih je razloga smijenjena; sada je prošlo deset godina i poslušala je mnoge propovijedi – je li njezina ljudskost prestala biti sebična, nepoštena i prijevarna? Reći ću ti: takva se osoba neće promijeniti, i za dvadeset godina bit će ista stvar. Stoga, ako je za dvadeset godina ponovo sretneš i pitaš je je li i dalje jednako sebična i prijevarna, čak će i sama to priznati. Zašto se ljudi loše ljudskosti neće promijeniti? Mogu li se promijeniti? Pod pretpostavkom da se mogu promijeniti, što bi morali biti temelj i uvjeti da se to dogodi? Moraju biti u stanju prihvatiti istinu. Ljudi loše ljudskosti ne prihvaćaju istinu i u sebi preziru pozitivne stvari, gnušaju ih se, ismijavaju ih i neprijateljski su raspoloženi prema njima – oni se jednostavno ne mogu promijeniti. Zato, bez obzira na to koliko je godina prošlo, nemojte ih promicati, jer se ne mogu promijeniti. Moguće je da će za dvadeset godina naučiti biti još prepredeniji i još bolji u izgovaranju riječi koje lijepo zvuče i riječi koje obmanjuju druge. Ali ako se družiš s tim ljudima i promatraš njihove postupke, otkrit ćeš jednu činjenicu, a to je da se uopće nisu promijenili. Ti računaš da su se nakon toliko godina, nakon što su poslušali toliko propovijedi i tako dugo obavljali dužnosti u Božjoj kući, trebali promijeniti – u krivu si! Neće se promijeniti. Zašto? Poslušali su toliko propovijedi i pročitali toliko Božjih riječi, ali ne prihvaćaju niti primjenjuju ijednu jedinu rečenicu, stoga se nisu ni najmanje promijenili, nemoguće je da se promijene. Jednom kada se takvi ljudi razotkriju i smijene, ne mogu se ponovno koristiti, a ako ih koristiš, nanosiš štetu Božjoj kući te braći i sestrama. Ako nisi siguran, samo promatraj kako postupaju i vidi čije interese brane kada se suoče sa stvarima koje dovode njihove vlastite interese u sukob s interesima Božje kuće; oni apsolutno neće žrtvovati vlastite interese i dati sve od sebe da obrane interese Božje kuće. Gledano s tog stajališta, nisu vrijedni povjerenja i ne zaslužuju da ih Božja kuća promiče i koristi. Zato je takvim ljudima suđeno da ne budu korišteni. Mogu li se ljudi koji ne prihvaćaju istinu i dalje promijeniti? Nije moguće i to je pusta tlapnja!

Što se tiče ljudi koji su lijeni, pohlepni za tjelesnom udobnošću i ne mogu podnijeti ni najmanju teškoću, oni su još manje sposobni za promjenu. Dok su starješine, ne trpe nikakve teškoće, ne podnose čak ni teškoće koje obična braća i sestre mogu podnijeti. U vršenju svoje dužnosti samo obavljaju formalnosti – drže okupljanja i propovijedaju neke doktrine, a zatim odlaze u krevet dobro se brinuti o sebi. Ako noću odu u krevet čak i malo kasnije, ujutro će i dalje čvrsto spavati dok braća i sestre ustaju. Nisu voljni biti ni malo umorni, ni malo zaposleni, niti podnijeti i najmanju teškoću. Ne plaćaju nikakvu cijenu i ne rade nikakav stvaran posao. Kamo god odu, čim vide dobru hranu i piće, toliko se obraduju da zaborave na sve ostalo i ne idu nikamo, već samo ostaju ondje jesti, piti i uživati, ne radeći apsolutno nikakav posao. Ne slušaju kada ih Višnji orezuje, niti prihvaćaju podsjetnike i razotkrivanje od braće i sestara. Odabiru živjeti život na najudobniji mogući način, ne plaćajući nikakvu cijenu i ne ispunjavajući svoje odgovornosti niti obavljajući svoje dužnosti, i tako postaju sasvim beskorisni. Jesu li takvi ljudi sposobni za promjenu? Ljudi ove vrste su previše lijeni, pohlepni za tjelesnom udobnošću; ne mogu se promijeniti. Takvi su sada i takvi će biti u budućnosti. Neki bi mogli reći: „Ta se osoba promijenila, već neko vrijeme ulaže mnogo truda u svoj posao.” Nemojte toliko žuriti. Ako ih promaknete za starješinu, ponovno će pasti u stare grijehe – to im je u prirodi. Oni su baš kao kockari koji će, kada ostanu bez novca, nastaviti kockati čak i ako moraju posuditi novac, prodati kuću ili čak prodati ženu i djecu. Ako u posljednje vrijeme ne kockaju, to bi moglo biti zato što se kockarnica zatvorila i nemaju gdje kockati, ili zato što su svi njihovi kockarski prijatelji uhvaćeni i nemaju više s kim kockati, ili zato što su prodali sve što su mogli prodati i nemaju više novca za kockanje. Jednom kada budu imali novca u rukama, ponovno će početi kockati i neće moći prestati – to im je u prirodi. Isto tako, oni koji su lijeni i pohlepni za tjelesnom udobnošću također se ne mogu promijeniti. Jednom kada steknu neki status, odmah će se vratiti u svoj izvorni oblik i njihovo pravo lice bit će razotkriveno. Kada nemaju status, nitko nema visoko mišljenje o njima i nitko ih ne poslužuje, a ako ništa ne rade, onda bi trebali biti uklonjeni, jer Crkva ne uzdržava besposličare, pa su prisiljeni raditi neke stvari. Oni rade stvari drugačije od drugih. Drugi rade stvari proaktivno, dok ih oni rade pasivno. Iako izvana nema razlike, u suštini postoji razlika. Kada drugi imaju status, rade ono što bi trebali raditi i sposobni su ispuniti svoje odgovornosti; jednom kada ovi ljudi dobiju status, iskoriste priliku da se prepuste povlasticama svojeg statusa i ne rade nikakav posao, i time se razotkriva njihova priroda-bit, a to je lijenost i pohlepa za udobnošću. Stoga se ljudi ove vrste neće promijeniti ni pod kojim okolnostima, i jednom kada ih se razotkrije i smijeni, takvi se ljudi nikada više ne smiju promicati i koristiti – to je načelo.

Što se tiče ljudi u različitim okolnostima, ovo su načela za njihovo promicanje i korištenje. Minimalni standard je da su sposobni ulagati napor i pružati usluge u Božjoj kući bez izazivanja ometanja; u tom slučaju, mogu obavljati dužnost u Božjoj kući. Ako ne mogu ispuniti ni taj minimalni standard, onda bez obzira na njihovu ljudskost i jače strane, nisu sposobni obavljati dužnost, i takve ljude treba eliminirati iz redova onih koji obavljaju dužnosti. Ako je ljudskost neke osobe zlonamjerna i jednaka ljudskosti antikrista, onda jednom kada se potvrdi da je antikrist, Božja kuća je nikada neće koristiti, niti promicati ili kultivirati. Neki bi mogli reći: „Je li u redu dopustiti im da služe?” Ovisi o situaciji. Ako njihovo služenje može imati negativan utjecaj i donijeti štetne posljedice Božjoj kući, onda im Božja kuća neće dati priliku ni da služe. Ako znaju za sebe da su zla osoba ili antikrist koji je izbačen, ali su voljni služiti i radit će kako god Crkva odredi, te mogu služiti na pristojan način bez nanošenja štete bilo kakvim interesima Božje kuće, onda se u tom slučaju mogu zadržati. Ako ne mogu čak ni ispravno služiti, a njihova služba donosi više štete nego koristi, onda neće imati priliku ni za to, pa čak i ako pružaju usluge, Božja kuća ih i dalje neće koristiti, jer nisu ni podobni niti ispunjavaju kriterije za služenje. Zato se takvi ljudi ne bi trebali vraćati – neka idu kamo god žele. Neki bi mogli reći: „Ako me Božja kuća ne koristi, onda ću sam propovijedati evanđelje, a ljude koje zadobijem propovijedanjem evanđelja predat ću Božjoj kući.” Bi li to bilo u redu? (Da.) Neki bi mogli reći: „Ti ne bi koristio tu osobu čak ni da služi, pa na temelju čega bi Ti ona trebala dati ljude koje zadobije propovijedanjem evanđelja? Na temelju čega bi trebala propovijedati evanđelje za Tebe?” Božja kuća ih ne koristi uslijed različitih aspekata. Jedan je da nisu u skladu s načelima Božje kuće za korištenje ljudi. Drugi je da se Božja kuća ne usuđuje koristiti takve ljude, jer jednom kada se upotrijebe, nevoljama neće biti kraja. Pa kako da objasnimo njihovu spremnost da propovijedaju evanđelje? Ono o čemu svjedoče u propovijedanju evanđelja jest Bog, i zbog Božjih riječi i Božjeg djela oni mogu zadobiti ljude. Iako su ti ljudi zadobiveni propovijedanjem evanđelja te osobe, to se nipošto ne računa kao njezina zasluga. U najboljem slučaju, to je samo ispunjavanje njezinih odgovornosti kao osobe. Bez obzira ne to jesi li antikrist ili zla osoba, ili jesi li uklonjen ili izbačen, ispunjavanje tvojih odgovornosti kao osobe je nešto što bi trebao činiti. Zašto kažem da je to nešto što bi trebao činiti? Ti si primio tako veliku opskrbu istinama od Boga, a to je također ulaganje cijelog srca Božjeg. Božja kuća te je napajala i opskrbljivala tolike godine, ali traži li Bog išta od tebe? Ne. Sve različite knjige koje distribuira Božja kuća su besplatne, nitko ne mora potrošiti ni novčića. Isto tako, istiniti put vječnog života i riječi života koje Bog daruje ljudima su besplatni, a propovijedi i razgovore u zajedništvu Božje kuće svi ljudi mogu slušati besplatno. Stoga, bez obzira na to jesi li obična osoba ili član posebne skupine, ti si besplatno primio toliko istina od Boga, da je zasigurno jedino ispravno da širiš Božje riječi i Božje evanđelje ljudima i dovodiš ljude pred Božju prisutnost, zar ne? Bog je darovao sve istine čovječanstvu; tko može otplatiti tako veliku ljubav? Božja milost, Božje riječi i Božji život su neprocjenjivi i nijedno ljudsko biće ih ne može otplatiti! Je li život čovjeka toliko dragocjen? Može li vrijediti koliko i istina? Stoga, nitko ne može otplatiti Božju ljubav i milost, a to uključuje i one koje je Crkva uklonila, izbacila i eliminirala – oni nisu iznimka. Sve dok imaš nešto savjesti, razuma i ljudskosti, onda bez obzira na to kako se Božja kuća odnosi prema tebi, trebao bi ispuniti svoju obvezu širenja Božjih riječi i svjedočenja o Njegovom djelu. To je neizbježna odgovornost ljudi. Stoga, bez obzira na to kolikom broju ljudi propovijedaš Božje riječi i Njegovo evanđelje, ili koliko ljudi zadobiješ, to nije ništa pohvalno. Bog je izrazio toliko istina, a ti ih ipak ne slušaš niti prihvaćaš. Zasigurno bi trebao malo služiti i propovijedati evanđelje drugima, zar ne? S obzirom na to da si danas došao dovde, ne bi li se trebao pokajati? Ne bi li trebao tražiti prilike da uzvratiš Božju ljubav? Zaista bi trebao! Božja kuća ima upravne odluke, a uklanjanje ljudi, njihovo izbacivanje i eliminiranje su stvari koje se rade u skladu s upravnim odlukama i u skladu s Božjim zahtjevima – raditi te stvari je ispravno. Neki bi mogli reći: „Pomalo je neugodno primiti u Crkvu ljude koje su propovijedanjem evanđelja zadobili oni koji su uklonjeni ili izbačeni.” U stvari, to je dužnost koju bi ljudi trebali obavljati i nema se čega sramiti. Svi su ljudi stvorena bića. Čak i ako si uklonjen ili izbačen, osuđen kao zla osoba ili antikrist, ili si predmet eliminacije, nisi li ti i dalje stvoreno biće? Jednom kada si uklonjen, nije li Bog i dalje tvoj Bog? Jesu li riječi koje ti je Bog govorio i stvari kojima te je Bog opskrbljivao izbrisane jednim potezom? Prestaju li postojati? I dalje postoje, samo što ih ti nisi cijenio. Svi obraćeni ljudi, bez obzira tko ih je obratio, stvorena su bića i trebaju se pokoriti pred Stvoriteljem. Stoga, ako su ti ljudi koji su uklonjeni ili izbačeni voljni propovijedati evanđelje, nećemo ih ograničavati; ali bez obzira na to kako propovijedaju, načela Božje kuće za korištenje ljudi i upravne odluke Božje kuće su nepromjenjiva, i to se nikada, nikada neće promijeniti.

Među ovih nekoliko vrsta ljudi koji su smijenjeni, većina se vjerojatno neće istinski pokajati i ne smiju se ponovno koristiti. Postoji samo prostor za promicanje i korištenje onih koji su smijenjeni ili su im dužnosti prilagođene jer im je nedostajalo radnog iskustva i stoga privremeno nisu mogli obavljati svoj posao. Ljudi ove vrste imaju dovoljan kov i nema većih problema s njihovom ljudskošću, samo imaju neke manje nedostatke, poroke ili loše navike naslijeđene od obitelji – ništa od toga nije velik problem. Ako ih Božja kuća treba, mogu se ponovno promaknuti i koristiti u pravo vrijeme; to je razumno, jer nisu zle osobe i neće postati antikristi. Njihov je kov dovoljan, samo što nisu dugo radili i nisu imali iskustva, pa nisu bili kompetentni za posao, što nije ozbiljan problem. Ako su smijenjeni iz tih razloga, onda imaju prostora za razvoj u budućnosti i mogu se promijeniti. Sve dok netko ima radnu sposobnost, posjeduje kov, a njegova ljudskost je u skladu s mjerilom, onda će se tijekom razdoblja u kojem doživljava Božje djelo i obavlja svoju dužnost, ljudi ove vrste postupno mijenjati, njihova će se ljudskost mijenjati, rast će u svojem ulasku u život, bit će nekih odgovarajućih promjena u njihovoj naravi i bit će nekog napretka u njihovom razumijevanju istine. Ovisno o okruženju, dužnostima koje obavljaju i njihovoj osobnoj odlučnosti, mijenjat će se i rasti u različitoj mjeri, pa se može reći da ljudi ove vrste jesu za promicanje i korištenje. Ovo su općenito načela za ponovno promicanje i korištenje nekoliko vrsta ljudi koji su prethodno bili smijenjeni.

Sedma stavka odgovornosti starješina i djelatnika je „Razumno raspoređivati i koristiti različite tipove ljudi, na temelju njihove ljudskosti i jačih strana, tako da svatko bude najbolje iskorišten.” U našem maloprijašnjem razgovoru u zajedništvu, značenje najboljeg iskorištavanja ljudi već je jasno objašnjeno. Sve dok postoji i najmanja vrijednost u kultiviranju nekoga, i pod uvjetom da je njegova ljudskost u skladu s mjerilom, tada će mu Božja kuća dati prilike. Sve dok netko teži istini i voli pozitivne stvari, tada Božja kuća neće tako lako odustati od njega ili ga eliminirati. Sve dok tvoja ljudskost i kov ispunjavaju mjerila o kojima sam maloprije govorio u zajedništvu, Božja kuća će definitivno imati mjesto za tebe da obavljaš dužnost, i definitivno će te razumno koristiti i dati ti dovoljno prostora da tvoja sposobnost dođe do izražaja. Ukratko, ako imaš jače strane i stručnost u određenom zanimanju koji su potrebni za rad Crkve, onda će ti Božja kuća definitivno dopustiti da obavljaš prikladnu dužnost. Međutim, ako nemaš odlučnosti ni volje i ne želiš težiti naviše, onda samo radi što god možeš, obavljaj neku dužnost koja je u okviru tvojih sposobnosti, i ništa više. Ako imaš odlučnosti, i kažeš: „Želim razumjeti i steći više istina i što je prije moguće krenuti putem spasenja i ući u istina-stvarnost. Voljan sam voditi računa o Božjem bremenu, voljan sam nositi teško breme u Božjoj kući, trpjeti više teškoća od drugih, više se truditi i više se odreći od drugih,” te ako si prikladan u svakom pogledu, ali te i dalje nitko ne preporučuje, onda ti također možeš predložiti sam sebe. Nije li to razumno? Ukratko, ovo su sva načela Božje kuće za korištenje svih vrsta ljudi, a cilj nije ništa drugo nego omogućiti ljudima da uđu u istina-stvarnost. Koja su očitovanja ulaska u istina-stvarnost? To su razumijevanje istine, razumijevanje istina-načela pri obavljanju svih različitih poslova, i sposobnost primjenjivanja odgovarajućih istina pri interakciji sa svim vrstama ljudi, događaja i stvari u svakodnevnom životu, umjesto da budete zbunjeni i izgubljeni kad god vas nešto snađe – to je cilj. Sada kada je ovaj cilj postavljen, vi biste trebali težiti prema njemu!

Ovdje završava naš razgovor u zajedništvu o sedmoj stavci odgovornosti starješina i djelatnika. Neki bi mogli reći: „Još nisi završio razgovor, nisi razotkrio lažne starješine u vezi s ovom stavkom.” Ja bih odgovorio da ih nema potrebe razotkrivati. S jedne strane, lažni starješine su lošeg kova i nesposobni su za stvaran rad; s druge strane, lišeni su savjesti i razuma, ne nose nikakvo breme, uopće ne rade srcem i ne mogu čak ni dobro obaviti neke jednostavne stvari. Kad god naiđu na složen problem, ili problem koji se odnosi na istina-načela, uopće ga ne mogu razlučiti, a još manje mogu prozreti bit problema. Dakle, nema potrebe razotkrivati ih. Čak i da ih se razotkrije, ne bi to prihvatili, i to bi bilo gubljenje riječi. Štoviše, govoriti o stvarima koje su učinili bilo bi mučno i to bi sve ljude ispunilo gnjevom. Dodjeljivanje tako važnog posla ovim lažnim starješinama bila je pogreška u korištenju ljudi. To što su nesposobni obavljati svoj posao već čini da se osjećaju beskorisno, a ako se razotkriju i raščlane, osjećat će se još mučnije. Zato neka se ovi lažni starješine sami prepoznaju u ovome i ispitaju vlastite probleme koliko god mogu. Ako možete otkriti svoje probleme, vidite možete li se u budućnosti popraviti; ako ih ne možete otkriti, onda ih trebate nastaviti ispitivati, a možete i zamoliti ljude oko sebe da vam pomognu analizirati i razjasniti. Ako su drugi s tobom razgovarali u zajedništvu i ti si uložio svoje srce u to, ali i dalje ne možeš otkriti vlastite probleme, i još uvijek ne znaš kako ih prepoznati ili kako ih riješiti, onda si ti uistinu lažni starješina i trebaš biti eliminiran.

6. ožujka 2021.