Odgovornosti starješina i djelatnika (7)

Sedma stavka: Razumno raspoređivati i koristiti različite tipove ljudi, na temelju njihove ljudskosti i jačih strana, tako da svatko bude najbolje iskorišten (Drugi dio)

U posljednjem razgovoru u zajedništvu, raspravljalo se o sedmoj odgovornosti starješina i djelatnika: „Razumno raspoređivati i koristiti različite tipove ljudi, na temelju njihove ljudskosti i jačih strana, tako da svatko bude najbolje iskorišten.” Uglavnom smo u zajedništvu razgovarali o tri aspekta ove odgovornosti. Koja su to tri aspekta? (Jedan je razumno korištenje različitih tipova ljudi na temelju njihove ljudskosti; drugi je razumno korištenje različitih tipova ljudi na temelju njihovih jačih strana; a treći je kako se odnositi prema nekoliko posebnih vrsta ljudi i kako ih koristiti.) To su u osnovi ta tri aspekta. Gledajući kroz ova tri aspekta, je li načelo Božje kuće o korištenju ljudi takvo da se svaka osoba najbolje iskoristi? (Da.) Je li ovo načelo precizno? Je li pošteno prema ljudima? (Pošteno je.) Što se tiče glupana s oštećenom inteligencijom, oni nisu sposobni ništa učiniti i ne mogu obaviti ni najmanju dužnost. Ako im dodijeliš posao, bilo da se radi o stručnim, tehničkim aspektima ili o fizičkom radu, oni ga ne mogu dovršiti. Takvi se ljudi apsolutno ne mogu koristiti, čak ni za služenje. To je u pogledu inteligencije. U pogledu ljudskosti, za one čija je ljudskost loša i koji su opaki ljudi, iako mogu obavljati neki posao i vršiti neku dužnost, budući da je njihova ljudskost previše opaka, oni će uzrokovati ometanja i prekide u vršenju svoje dužnosti, pa će biti više štete nego koristi i neće moći ništa dobro učiniti. Takvi ljudi nisu prikladni za vršenje dužnosti i apsolutno se ne mogu koristiti. Ako postoje ljudi koji posjeduju određene jače strane, sve dok ispunjavaju sve uvjete potrebne za rad u Božjoj kući – na temelju ljudskosti koja je u skladu s mjerilom – tada se mogu razumno rasporediti i koristiti. Prošli put smo također u zajedništvu razgovarali o tome kako se odnositi prema nekoliko posebnih tipova ljudi i kako ih koristiti. Prvi tip su ljudi koji su poput Jude, koji su posebno plašljivi. Sudeći po njihovoj posebnoj plašljivosti, jednom kada ih uhvati veliki crveni zmaj, postoji stopostotna vjerojatnost da će postati Juda; ako im se dodijeli važan posao, čim se nešto dogodi, sve će izdati. Nisu li to opasne osobe? Postoji i tip ljudi sličan bezvjernicima, koje nazivamo prijateljima crkve. Čini se da ti ljudi u srcu vjeruju da postoji neki Starac na nebu, ali ne znaju postoji li Bog zaista, gdje je Bog, ili je li Bog doista obavio Svoje novo djelo, te često sumnjaju u Božje postojanje. Oni ne vjeruju uistinu u Boga i ne slijede Ga. Stoga se takvi ljudi ne mogu koristiti, neprikladni su za vršenje dužnosti u Božjoj kući. Čak ni oni koji uistinu vjeruju ne mogu nužno vršiti svoju dužnost na način koji je u skladu s mjerilom, a kamoli bezvjernik, prijatelj crkve! Još jedna vrsta ljudi su oni koji su smijenjeni; ova se skupina također dijeli na nekoliko slučajeva.

Sadržaj posljednjeg razgovora u zajedništvu u vezi sa sedmom odgovornošću starješina i djelatnika u osnovi je obuhvatio ove tri glavne točke: jedna je razumno korištenje različitih tipova ljudi na temelju njihove ljudskosti; druga je razumno korištenje različitih tipova ljudi na temelju njihovih jačih strana; a treća je kako se odnositi prema nekoliko posebnih vrsta ljudi i kako ih koristiti. O ove tri glavne teme razgovaralo se na temelju nekoliko aspekata spomenutih u sedmoj odgovornosti, a o svim se načelima jasno razgovaralo. Neki ljudi kažu: „Iako se o načelima jasno razgovaralo, kada se radi o nekim specifičnim stvarima i posebnim okolnostima, još uvijek ne znamo kako primijeniti ta načela, kako se odnositi prema ljudima ili kako promicati i koristiti pojedince; većinu vremena smo i dalje smušeni.” Postoji li takav problem? (Da.) Kako bi se taj problem trebao riješiti? Prvo što treba uzeti u obzir pri promicanju i korištenju ljudi jesu potrebe rada Božje kuće. Drugo što treba uzeti u obzir jest je li utjecaj korištenja pojedinca na rad Božje kuće više koristan nego štetan ili obrnuto. Ako je ljudskost pojedinca manjkava, ali je njegovo korištenje više korisno nego štetno za rad Božje kuće, onda se takav pojedinac može privremeno koristiti dok se ne nađe netko bolji. Ako korištenje te osobe rezultira s više štete nego koristi, više gubitka nego dobitka, što dovodi samo do toga da se crkveni rad zabrlja i upropasti, onda se takav pojedinac apsolutno ne može koristiti. To je načelo procjenjivanja prednosti i nedostataka koje se mora prvo dokučiti u situacijama kada nema prikladnih kandidata, a to je ujedno i načelo za privremeno korištenje ljudi. Kada se ne može pronaći prikladan kandidat i nije jasno tko bi mogao biti relativno bolji, kada nije očito tko je u potpunosti prikladan za zadatak i svi se čine prosječnima, što treba učiniti? Jedina je mogućnost pronaći dvoje ljudi koji imaju relativno duhovno razumijevanje, to jest, one koji čisto shvaćaju istinu, da međusobno surađuju na obavljanju posla. Dok obavljaju svoje dužnosti, treba s njima više u zajedništvu razgovarati o istini, a njihove situacije treba promatrati i razumjeti; to omogućuje da se utvrdi tko ima relativno bolji kov, što olakšava pronalaženje pravog kandidata. Bez obzira na to tko je raspoređen da vrši dužnost, to se mora temeljiti na njegovom kovu, jačim stranama i karakteru; to je neophodno. Ako se ti aspekti ne mogu prozrijeti i ne razumije se koje jače strane osoba ima, prvo bi joj trebalo povjeriti jednostavnu dužnost, ili neki fizički rad, ili je rasporediti da pronalazi moguće primatelje evanđelja. Nakon probnog razdoblja, praćenje i daljnje promatranje omogućuju točnu procjenu njezine situacije i lakše određivanje najprikladnije dužnosti za nju. Ako je njezin kov preslab i nema jačih strana, dovoljno je dodijeliti joj neki fizički posao. Starješine i djelatnici moraju iz različitih izvora steći razumijevanje o nadzornicima važnih poslova, rukovoditeljima za evanđelje, svakom vođi tima, redateljima timova za filmsku produkciju i tako dalje, te intenzivnije promatrati i ispitivati te ljude, prije nego što mogu biti sigurni u njih. Samo pažljivim dodjeljivanjem dužnosti ljudima na ovaj način mogu osigurati da su aranžmani prikladni i da će ljudi biti učinkoviti u svojim dužnostima. Neki ljudi kažu: „Čak i nevjernici kažu: ‚Ne sumnjaj u one koje zapošljavaš, niti zapošljavaj one u koje sumnjaš.’ Kako Božja kuća može biti tako nepovjerljiva? Svi su oni vjernici; koliko loši mogu biti? Nisu li svi oni dobri ljudi? Zašto ih Božja kuća mora razumjeti, nadzirati i promatrati?” Vrijede li te riječi? Jesu li problematične? (Da.) Je li dubinsko razumijevanje i promatranje nekoga te bliska interakcija s njim u skladu s načelima? To je u potpunom skladu s načelima. S kojim je načelima to u skladu? (Četvrta stavka odgovornosti starješina i djelatnika: „Biti u toku s okolnostima nadzornika različitih poslova i osoblja odgovornog za razne važne zadatke, te pravovremeno prilagođavati njihova zaduženja ili ih po potrebi smijeniti, kako bi se spriječili ili ublažili gubici uzrokovani upotrebom neprikladnih ljudi i kako bi se jamčila učinkovitost i nesmetan napredak rada.”) Ovo je dobra referentna točka, ali koji je stvarni razlog za to? To je zato što ljudi imaju iskvarene naravi. Iako danas mnogi ljudi vrše dužnost, samo je nekolicina onih koji teže istini. Vrlo malo ljudi teži istini i ulazi u stvarnost dok vrši svoju dužnost; većina još uvijek nema načela u onome što radi, još uvijek nisu ljudi koji se uistinu pokoravaju Bogu; oni samo na riječima govore da vole istinu, da su voljni težiti istini i da su voljni stremiti ka istini, no još je uvijek nepoznato koliko će dugo trajati njihova odlučnost. Ljudi koji ne teže istini skloni su otkriti svoje iskvarene naravi u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Oni su lišeni svakog osjećaja odgovornosti prema svojoj dužnosti, često su površni, postupaju kako žele, pa čak nisu u stanju prihvatiti ni orezivanje. Čim postanu negativni i slabi, skloni su napustiti svoj posao – to se često događa, ništa nije uobičajenije; takvo je ponašanje svih koji ne teže istini. Stoga, kada ljudi još nisu zadobili istinu, oni su nepouzdani i nisu vrijedni povjerenja. Što znači da nisu vrijedni povjerenja? To znači da kada naiđu na poteškoće ili neuspjehe, vjerojatno će pasti te postati negativni i slabi. Je li netko tko je često negativan i slab vrijedan povjerenja? Definitivno nije. Ali ljudi koji razumiju istinu su drugačiji. Ljudi koji uistinu razumiju istinu sigurno imaju bogobojazno srce i bogopokorno srce, a samo su ljudi s bogobojaznim srcem ljudi vrijedni povjerenja; ljudi koji nemaju bogobojazno srce nisu vrijedni povjerenja. Kako treba pristupiti ljudima koji nisu bogobojaznog srca? Treba im, naravno, pružiti pomoć i podršku s ljubavlju. Treba ih više pratiti dok vrše svoju dužnost i pružiti im više pomoći i uputa; samo se tada može jamčiti da će svoju dužnost obavljati učinkovito. A koji je cilj toga? Glavni je cilj očuvati rad Božje kuće. Drugi po važnosti cilj je pravovremeno identificirati probleme, pravovremeno im pružiti pomoć, podršku ili ih orezati, ispravljajući njihova odstupanja i nadoknađujući njihove nedostatke i manjkavosti. To je korisno za ljude; u tome nema ničeg zlonamjernog. Nadziranje ljudi, njihovo promatranje, pokušaj da ih se razumije – sve je to kako bi im se pomoglo da uđu na ispravan put vjere u Boga, kako bi im se omogućilo da vrše svoju dužnost kako Bog traži i u skladu s načelima, kako bi ih se spriječilo da uzrokuju bilo kakva ometanja ili prekide i kako bi ih se spriječilo da obavljaju uzaludan rad. Cilj toga je u potpunosti pokazati odgovornost prema njima i prema radu Božje kuće; u tome nema zlobe. Pretpostavimo da netko kaže: „Dakle, to su načela po kojima se božja kuća odnosi prema ljudima, to su sredstva koja koriste. Od sada moram biti oprezan. U božjoj kući nema osjećaja sigurnosti. Uvijek nekoga nadziru; teško je vršiti svoju dužnost!” Je li ova izjava točna? Kakvi bi ljudi rekli tako nešto? (Bezvjernici.) Bezvjernici, apsurdni ljudi i oni kojima nedostaje duhovno razumijevanje – oni su skloni govoriti smušene i besmislene riječi bez razumijevanja istine. U čemu je ovdje problem? Nisu li to riječi koje sude radu crkve i osuđuju ga? To je također suđenje istini i osuda istine i pozitivnih stvari. Oni koji su sposobni izgovoriti takve riječi definitivno su smušeni ljudi koji ne razumiju istinu, svi su oni bezvjernici koji ne vole istinu.

Božja kuća nadzire, promatra i nastoji razumjeti one koji vrše dužnost. Jeste li u stanju prihvatiti ovo načelo Božje kuće? (Da.) Divna je stvar ako ti možeš prihvatiti da te Božja kuća nadzire, promatra i pokušava razumjeti. To ti pomaže u ispunjavanju tvoje dužnosti, u tome da budeš u stanju vršiti svoju dužnost na način koji je u skladu s mjerilom i da udovoljiš Božjim nakanama. To ti koristi i pomaže, bez ikakve štete. Jednom kada shvatiš ovo načelo, ne bi li tada trebao prestati osjećati bilo kakav otpor ili oprez prema nadzoru starješina, djelatnika i Božjeg izabranog naroda? Iako te ponekad netko pokušava razumjeti, promatra te i nadzire tvoj rad, to nije nešto što trebaš shvatiti osobno. Zašto to kažem? Zato što zadaci koji su sada tvoji, dužnost koju vršiš i bilo koji posao koji obavljaš nisu privatne stvari ili osobni posao bilo koje osobe; oni se tiču rada Božje kuće i odnose se na jedan dio Božjeg djela. Stoga, kada bilo tko provede malo vremena nadzirući te ili promatrajući te, ili te dublje upoznaje, pokušavajući s tobom voditi razgovor od srca srcu i saznati kakvo je tvoje stanje bilo u tom razdoblju, pa čak i kada je njihov stav ponekad malo oštriji i malo te orezuju, discipliniraju i prekoravaju, sve je to zato što imaju savjestan i odgovoran stav prema radu Božje kuće. Ne bi trebao imati nikakve negativne misli ili osjećaje prema tome. Što to znači ako možeš prihvatiti kada te drugi nadziru, promatraju i pokušavaju razumjeti? To znači da u svom srcu prihvaćaš Božje ispitivanje. Ako ne prihvaćaš nadzor ljudi, njihovo promatranje i pokušaje da te razumiju – ako se svemu tome opireš – jesi li u stanju prihvatiti Božje ispitivanje? Božje ispitivanje je detaljnije, dublje i preciznije nego kada te ljudi pokušavaju razumjeti; Božji su zahtjevi specifičniji, rigorozniji i dublji. Ako ne možeš prihvatiti da te nadzire Božji izabrani narod, nisu li tvoje tvrdnje da možeš prihvatiti Božje ispitivanje samo prazne riječi? Da bi bio u stanju prihvatiti Božje ispitivanje i provjeru, prvo moraš prihvatiti da te nadziru Božja kuća, starješine i djelatnici, ili braća i sestre. Neki ljudi kažu: „Imam ljudska prava, imam svoju slobodu, imam svoj način rada. Biti podvrgnut nadzoru i provjeri u svemu što radim, nije li to sputan način života? Gdje su moja ljudska prava? Gdje je moja sloboda?” Je li ova izjava ispravna? Jesu li ljudska prava i sloboda istina? Nisu istina. Ljudska prava i sloboda samo su relativno civilizirani i napredni načini ophođenja s ljudima u ljudskom društvu, ali u Božjoj kući, Božja riječ i istina su iznad svega – ne mogu se uspoređivati s „ljudskim pravima” i „slobodom”. Stoga, što god se u Božjoj kući radi, to se ne temelji na visokim teorijama ili znanju svijeta nevjernika, već na Božjoj riječi i istini. Dakle, kada neki ljudi kažu da žele ljudska prava i slobodu, je li to u skladu s načelima? (Nije.) Sasvim je jasno da to nije u skladu s načelom vršenja dužnosti. Ti si u Božjoj kući, vršiš dužnost stvorenog bića, a ne radiš u društvu da bi zaradio novac. Stoga nema potrebe da se itko zauzima za tebe kako bi zaštitio tvoja ljudska prava; takve stvari su nepotrebne. Ima li većina ljudi sposobnost razlučivanja u vezi s ljudskim pravima i slobodom? Ona pripadaju ljudskom razmišljanju i perspektivama i ne mogu se uspoređivati s istinom; takve ideje ne vrijede u Božjoj kući. To što starješina nadzire tvoj rad je dobra stvar. Zašto? Zato što to znači da preuzima odgovornost za crkveni rad; to je njegova dužnost, njegova odgovornost. Sposobnost da ispuni tu odgovornost dokazuje da je on kompetentan starješina, dobar starješina. Kad bi ti bila dana potpuna sloboda i ljudska prava, i kad bi mogao raditi što god želiš, slijediti svoje želje i uživati u potpunoj slobodi i demokraciji, i bez obzira na to što ti radio ili kako to radio, starješina ne bi za to mario niti te nadzirao, nikada te ne bi ispitivao, ne bi provjeravao tvoj rad, ne bi progovorio kada bi se pronašli problemi, i samo bi te laskanjem nagovarao ili pregovarao s tobom, bi li on bio dobar starješina? Očito ne. Takav ti starješina nanosi štetu. On povlađuje tvojem zlodjelu, dopuštajući ti da ideš protiv načela i radiš kako želiš – on te gura ravno u vatru. To nije starješina koji je odgovoran i u skladu s mjerilom. S druge strane, ako te starješina može redovito nadzirati, identificirati probleme u tvojem radu i pravovremeno te podsjetiti ili prekoriti i razotkriti, te na vrijeme ispraviti i pomoći s tvojim neispravnim težnjama i odstupanjima u vršenju tvoje dužnosti, i pod njegovim nadzorom, prijekorom, potporom i pomoći, tvoj se pogrešan stav prema tvojoj dužnosti promijeni, u stanju si odbaciti neke apsurdne poglede, tvoje se vlastite ideje i stvari koje proizlaze iz naglosti postupno smanjuju i u stanju si mirno prihvatiti izjave i poglede koji su ispravni i u skladu s istina-načelima, nije li to korisno za tebe? Koristi su doista ogromne!

Božja kuća se prema svojim starješinama i djelatnicima odnosi primjenjujući nadzor, promatranje i razumijevanje. Što je osnova za takvo ophođenje s ljudima? Zašto se s ljudima postupa na taj način? Nije li to metoda i pristup koji proizlazi iz načela odanosti, ozbiljnosti i odgovornosti prema vlastitoj dužnosti? (Da.) Ako starješina nikada ne nadzire, ne promatra ili dubinski ne razumije ljude za koje je odgovoran u vršenju njihovih dužnosti, može li se smatrati starješinom odanim svojoj dužnosti? Očito ne može. Jesu li vaši starješine, djelatnici i nadzornici ikada provjeravali tvoj rad? Jesu li se raspitivali o napretku tvog rada? Jesu li rješavali probleme koji su se pojavili u tvom radu? Jesu li ispravljali očite mane ili odstupanja u tvom radu? Jesu li ponudili pomoć, opskrbu, podršku ili orezivanje u vezi s različitim očitovanjima i otkrivenjima tvoje ljudskosti i tvoje težnje za ulaskom u život? Ako starješina ne samo da nikada ne pruža usmjeravanje onima koji vrše obične dužnosti, već nikada ne pruža ni razgovor u zajedništvu, pomoć ili podršku onima koji su uključeni u značajan posao – da ne spominjemo nadzor, promatranje ili dubinsko razumijevanje – bez tih očitovanja i postupaka, može li se taj starješina smatrati starješinom koji obavlja konkretan rad? Je li on kao starješina u skladu s mjerilom? (Ne.) Neki ljudi kažu: „Naš nam starješina samo dva puta tjedno drži okupljanja, malo razgovara u zajedništvu o Božjim riječima, a zatim čita neku besjedu Višnjeg, a ponekad u zajedništvu govori o svom osobnom iskustvenom razumijevanju. Ali nikada nam nije ponudio nikakav savjet, opskrbu ili pomoć u vezi s našim različitim stanjima, kao ni s poteškoćama s kojima se susrećemo dok vršimo svoje dužnosti ili u ulasku u život.” Što mislite o ovom starješini? (Nije u skladu s mjerilom, on je lažni starješina.) Ako starješina ne mari za vlastiti posao ili za različita stanja ljudi pod sobom, niti ispunjava svoje odgovornosti, onda on nije starješina u skladu s mjerilom. On ne nadzire, ne promatra, niti pokušava razumjeti bilo koga. Svaki put, tvoji razgovori s njim teku ovako: „Kako je ova osoba sada?” „Trenutno je promatram.” „Koliko dugo je promatraš? Jesi li upoznat s njom?” „Promatram je godinu ili dvije. Još uvijek nisam baš upoznat s njom.” „A što je s onom osobom?” „Još mi nije baš jasna, ali može podnijeti teškoće u vršenju svoje dužnosti, ima odlučnost i voljna je dati se za Boga.” „To je sve površno. A što je s njezinom težnjom za istinom?” „Moram i o tome saznati? Pa, provjerit ću to.” Koliko ćeš još dugo morati čekati na rezultate nakon što kaže da će to provjeriti, nepoznato je; to je neizvjesnost. Takav lažni starješina je nepouzdan u svom radu.

Imaju li starješine vaše crkve i vaši nadzornici odgovoran stav prema vašem radu? Shvaćaju li i razumiju li uistinu vaša stanja u vezi s radom? Je li se ovom aspektu posla pravilno pristupilo? (Ne.) Nitko od njih nije pravilno pristupio ovom aspektu; nitko nije dosegao točku da bude odan svojoj dužnosti te ozbiljan i odgovoran za posao. Dakle, je li to lako postići? Je li teško? Nije teško. Ako uistinu posjeduješ određeni stupanj kova, uistinu vladaš stručnim vještinama unutar opsega tvoje odgovornosti i nisi autsajder u svojoj struci, onda se samo moraš pridržavati jedne fraze i moći ćeš biti odan svojoj dužnosti. Koje fraze? „Raditi srcem.” Ako pristupaš stvarima srcem i pristupaš ljudima srcem, tada ćeš moći biti odan i odgovoran u svojoj dužnosti. Je li ovu frazu lako provesti u djelo? Kako je provodiš u djelo? Ne radi se o tome da se sluša ušima ili misli umom – radi se o tome da se koristi srce. Ako osoba može uistinu koristiti svoje srce, onda kada njezine oči vide da netko nešto radi, postupa na određeni način ili ima određenu vrstu reakcije na nešto, ili kada njezine uši čuju mišljenja ili argumente nekih ljudi, koristeći srce da promišlja i duboko razmatra te stvari, u njezinom će se umu pojaviti neke ideje, pogledi i stavovi. Te ideje, pogledi i stavovi omogućit će joj da stekne duboko, konkretno i ispravno razumijevanje osobe ili stvari, a istovremeno će dovesti do prikladnih i ispravnih prosudbi i načela. Tek kada osoba ima ta očitovanja korištenja srca, to znači da je odana svojoj dužnosti. Ali ako ne ulažeš srce u stvari, ako ti nedostaje srce za to, onda tvoje oči ne reagiraju na ono što vidiš, a tvoje uši ne reagiraju na ono što čuješ. Tvoje oči nikada ne promatraju ljude, događaje i stvari; one ne promatraju informacije na koje nailaziš. U svom srcu nećeš razlučiti različite glasove i argumente koje čuješ, nećeš moći razlučiti informacije koje čuješ. To je kao da si slijep kod očiju. Kada je srce osobe slijepo, i njezine su oči slijepe. Dakle, što dovodi do formiranja ideja, pogleda i stavova promatranjem stvari očima i primanjem informacija ušima? Sve ovisi o ulaganju tvog srca u stvari i težnji za istinom. Ako uložiš srce u stvari, kad god primiš informacije, bilo one koje vidiš ili koje čuješ, moći ćeš formirati poglede i steći duboko razumijevanje osobe ili stvari. Ali ako ne uložiš srce u stvari, ma koliko informacija da primiš, nema koristi; ako ne uložiš srce u njihovo razlučivanje ili u to da ih prozreš, nećeš ništa dobiti i postat ćeš ništarija, potpuno beskoristan. Na što se odnosi to da je netko beskoristan? Odnosi se na nekoga tko ne ulaže srce u vršenje svoje dužnosti – ima oči i uši, ali od njih nema koristi. Osoba koja ne ulaže srce neće biti odana svojoj dužnosti niti će postići ozbiljan i odgovoran stav prema svom poslu.

Božja kuća provodi nadzor nad starješinama i djelatnicima na svim razinama, promatrajući ih i razumijevajući na dubokoj razini, s ciljem poboljšanja crkvenog rada i usmjeravanja Božjeg izabranog naroda na ispravan put vjere u Boga što je brže moguće. Stoga je nadziranje i promatranje starješina i djelatnika ključno i mora se primjenjivati na ovaj način. Uz nadzor Božjeg izabranog naroda, ako se otkrije da se starješine i djelatnici ne bave stvarnim radom i ako se taj problem pravovremeno rješava, to je korisno za napredak crkvenog rada. Nadziranje starješina i djelatnika odgovornost je Božjeg izabranog naroda i to je u potpunosti u skladu s Božjim nakanama. Budući da starješine i djelatnici posjeduju iskvarene naravi, ako nisu pod nadzorom, to ne bi bilo samo štetno za njih, već bi i izravno utjecalo na crkveni rad. Pod kojim okolnostima starješine i djelatnici više ne zahtijevaju nadzor Božjeg izabranog naroda? To je kada starješine i djelatnici u potpunosti razumiju istinu, uđu u istina-stvarnost i postupaju prema načelima, postajući ljudi koje je Bog usavršio i koje koristi. U takvim slučajevima, nadzor Božjeg izabranog naroda postaje nepotreban, a Božja kuća više neće naglašavati to pitanje. Međutim, je li zajamčeno da je netko koga je Bog usavršio potpuno slobodan od pogrešaka i odstupanja? Ne nužno. Stoga je Božje ispitivanje i dalje potrebno, kao i nadzor onih koji razumiju istinu; ovakva primjena je u potpunosti u skladu s Božjim nakanama. Budući da svi ljudi imaju iskvarene naravi, samo se kroz nadzor starješine i djelatnici mogu potaknuti da preuzmu odgovornost za svoj rad i budu odani svojim dužnostima. Bez nadzora, većina starješina i djelatnika postupala bi samovoljno i bezobzirno i usvojila površan način – to je objektivna činjenica. Ako si ti starješina ili djelatnik, a braća i sestre oko tebe te često nadziru i promatraju, pokušavajući shvatiti jesi li ti netko tko teži istini, onda je to za tebe dobra stvar. Ako otkriju problem kod tebe i ti ga možeš riješiti što je brže moguće, to je korisno za tvoju težnju za istinom i tvoj ulazak u život. Ako otkriju da činiš zlo, i da iskazuješ brojna zla ponašanja u tajnosti, te da definitivno nisi netko tko teži istini, oni će te razotkriti i smijeniti s tvoje pozicije, što će ukloniti štetočinu za Božje izabranike, a također će ti omogućiti da izbjegneš težu kaznu: takav nadzor je koristan za svakoga. Stoga bi starješine i djelatnici trebali imati ispravan stav prema nadzoru od strane Božjih izabranika. Ako si netko tko se boji Boga i kloni se zla, osjećat ćeš da ti je potreban nadzor Božjih izabranika i da ti je, još više od toga, potrebna njihova pomoć. Ako si opaka osoba i imaš grižnju savjesti, bojat ćeš se nadzora i pokušat ćeš ga izbjeći; to je neizbježno. Stoga, nema sumnje da svi koji se opiru nadzoru i osjećaju odbojnost prema nadzoru Božjih izabranika imaju nešto za sakriti i definitivno nisu pošteni ljudi; nitko se ne boji nadzora više od prijevarnih ljudi. Dakle, kakav bi stav starješine i djelatnici trebali usvojiti prema nadzoru od strane Božjih izabranika? Treba li to biti negativnost, oprez, otpor i ogorčenost ili poslušnost prema Božjim orkestracijama i uređenjima te ponizno prihvaćanje? (Ponizno prihvaćanje.) Na što se odnosi ponizno prihvaćanje? To znači prihvaćati sve od Boga, težiti istini, usvojiti ispravan stav i ne biti nagao. Ako netko zaista otkrije problem kod tebe i ukaže ti na njega, pomažući ti da ga razlučiš i razumiješ, pomažući ti u rješavanju tog problema, onda je on odgovoran prema tebi, i odgovoran prema radu Božje kuće i ulasku u život Božjih izabranika; to je ispravna stvar i to je sasvim prirodno i opravdano. Ako postoje oni koji nadzor crkve smatraju nečim što potječe od Sotone i iz zlonamjernih nakana, onda su oni đavli i Sotone. S takvom đavolskom prirodom, oni sigurno ne bi prihvatili Božje ispitivanje. Ako netko uistinu voli istinu, imat će ispravno razumijevanje nadzora od strane Božjih izabranika, moći će ga smatrati nečim što je učinjeno iz ljubavi, što dolazi od Boga, i moći će ga prihvatiti od Boga. Oni definitivno neće biti nagli niti će postupati nepromišljeno, a još manje će se u njihovom srcu pojaviti otpor, oprez ili sumnja. Najispravniji stav s kojim treba pristupiti nadzoru od strane Božjih izabranika je ovaj: bilo koje riječi, postupci, nadzor, promatranje ili ispravljanje – čak i orezivanje – koji su ti od pomoći, trebao bi prihvatiti od Boga; nemoj biti nagao. Biti nagao dolazi od zloga, od Sotone, ne dolazi od Boga, i to nije stav koji bi ljudi trebali imati prema istini.

To je sve što ćemo dodati i o čemu ćemo razgovarati u zajedništvu u vezi sa sedmom odgovornošću starješina i djelatnika. Znači li to da se o toj odgovornosti u potpunosti razgovaralo u zajedništvu bez ikakvog dodatnog specifičnog sadržaja? Ne, svaka odgovornost i dalje sadrži mnogo specifičniji i detaljniji sadržaj. Ono o čemu sam razgovarao u zajedništvu jesu sveobuhvatna načela; ostatak, kako provesti konkretne pojedinosti te provesti u djelo i primijeniti ta načela, ovisi o vašem vlastitom angažmanu kroz iskustvo. Ako i dalje ne možete prozrijeti ta načela ili ne znate kako ih primijeniti, onda tragajte i skupa razgovarajte u zajedništvu. Ako razgovor u zajedništvu i dalje ne donosi rezultate, onda postavljajte pitanja onima iznad sebe. Ukratko, bilo da se radi o bavljenju bilo kojom vrstom osobe ili odlučivanju koga promaknuti i koristiti, u svemu se mora pridržavati načela. Kad su u pitanju određeni talentirani pojedinci, u situacijama kada ih nitko ne može u potpunosti prozrijeti ili razumjeti, mogu se za početak promaknuti i koristiti prema potrebama crkvenog rada – nemojte odgađati posao i nemojte odgađati kultiviranje ljudi; to je ključno. Neki ljudi pitaju: „Što ako upropaste posao nakon što ih se upotrijebi? Tko je odgovoran?” Kada nekoga koristiš, je li to kao da ga postaviš na pusti otok bez mogućnosti da ga itko kontaktira? Zar zapravo nema mnogo drugih oko njih koji su uključeni u konkretne zadatke? Postoje načini za rješavanje svih tih pitanja; naime, nadziranjem, promatranjem i razumijevanjem, te, ako uvjeti dopuštaju, kroz bliski kontakt. Što točno podrazumijeva bliski kontakt? Podrazumijeva zajednički rad s njima; proces rada je proces upoznavanja. Zar ih nećete postupno upoznati kroz takvu vrstu kontakta? Ako imaš priliku uspostaviti kontakt, ali to ne učiniš, i samo obaviš telefonski poziv da postaviš nekoliko pitanja i onda to ostaviš na tome, nemoguće ih je razumjeti. Moraš uspostaviti kontakt s onima s kojima možeš, kako bi riješio probleme. Stoga starješine i djelatnici ne smiju biti lijeni u svom poslu. Dakle, ako želiš nekoga promatrati i razumjeti, kako bi to trebao učiniti? (Uspostavljanjem kontakta s njim.) Točno? Ključ je raditi srcem! Informacije koje pamtite mogu se usporediti s majmunom koji bere kukuruz: putem gubi sve što ubere i na kraju mu ostane samo jedan klip, pa je cijeli trud uzaludan. Na kraju slušanja propovijedi, vi se ne možete sjetiti sadržaja o kojem se ranije razgovaralo u zajedništvu; koji je razlog tome? (Ne radimo srcem.) Vi se obično ne usredotočujete na primjenjivanje istine, pa se vaše srce ne usredotočuje na ta pitanja. Što se tiče toga kako razumjeti istinu i ući u stvarnost, kako upoznati sebe i kako putem istine prozrijeti bit različitih ljudi, događaja i stvari, vi nemate nikakav ulazak; stoga ta pitanja nemaju temelja u vašem srcu. Što se tiče onih stvari koje uključuju ulazak u istina-stvarnost, uvijek se osjećate zbunjenima. Sada još uvijek svaki tjedan pohađate okupljanja da biste slušali propovijedi. Ako ne slušate propovijedi, zar ono malo vjere u Boga u vašem srcu ne blijedi, nestajući malo po malo? Ovo je opasan signal! Možete li vi raditi srcem ili ne? Rekao sam vam sve pojedinosti; ako uistinu imaš srce, moći ćeš to učiniti. Ako nemaš srce, bez obzira na to kako ja govorim, nećeš razumjeti. To je sve za naš razgovor o ovoj temi.

Osma stavka: Pravovremeno izvještavati i tražiti rješenja za nejasnoće i poteškoće s kojima se susreće u radu (Prvi dio)

Starješine i djelatnici moraju pravovremeno prepoznati i rješavati poteškoće

Danas ćemo razgovarati u zajedništvu o osmoj odgovornosti starješina i djelatnika: „Pravovremeno izvještavati i tražiti rješenja za nejasnoće i poteškoće s kojima se susreće u radu.” Razotkrit ćemo različita očitovanja lažnih starješina i djelatnika u pogledu ove odgovornosti. Pravovremeno izvještavanje i traženje rješenja za nejasnoće i poteškoće s kojima se susreće u radu – nije li to dio rada i dužnosti starješina i djelatnika? (Da.) Starješine i djelatnici neizbježno će se suočiti s nekim teškim problemima u svom radu, ili će se susresti s poteškoćama izvan opsega crkvenog rada, ili će se susresti s posebnim slučajevima koji ne uključuju istina-načela i neće znati kako se nositi s tim situacijama. Ili, zato što imaju loš kov i stoga nisu u stanju točno shvatiti načela, neizbježno se susreću s nekim teško rješivim nejasnoćama i poteškoćama. Te se nejasnoće i poteškoće mogu odnositi na pitanja korištenja osoblja, pitanja vezana uz rad, probleme koji proizlaze iz vanjskog okruženja, pitanja koja se tiču ulaska ljudi u život, prekidanja i ometanja koja uzrokuju opaki ljudi, kao i pitanja uklanjanja ili izbacivanja ljudi, i tako dalje. Za sva ta pitanja, Božja kuća ima posebne zahtjeve i propise, ili postoje neke usmene upute. Izvan tih posebnih propisa, neizbježno postoje neki posebni slučajevi koji nisu spomenuti. Neki starješine mogu riješiti te posebne slučajeve pridržavajući se načela koja zahtijeva Božja kuća, kao što su zaštita interesa Božje kuće, osiguravanje sigurnosti braće i sestara i održavanje nesmetanog odvijanja crkvenog rada – i, štoviše, čine to vrlo dobro – dok neki starješine to ne uspijevaju. Što treba učiniti s problemima koji se ne mogu riješiti? Neki starješine i djelatnici rade na smušen način, nesposobni prepoznati probleme, a čak i ako ih prepoznaju, ne mogu ih riješiti. Oni se samo provlače, ne tražeći rješenja od Višnjeg, jednostavno govoreći braći i sestrama: „Riješite to sami; oslonite se na Boga i tražite rješenja od Boga”, i onda smatraju da je sve riješeno. Bez obzira na to koliko se problema nagomilalo, oni ih sami ne mogu riješiti, a ipak to ne prijavljuju višim razinama niti traže kako ih riješiti, vjerojatno iz straha da će ih Višnji prozreti i da će izgubiti obraz. Postoje i neki starješine i djelatnici koji nikada ne prijavljuju probleme Višnjem, a ne znam zašto. Prijavljivanje višim razinama ne mora nužno značiti izravno Višnjem; svakako se može prvo prijaviti starješinama okruga ili regije. A ako oni to ne mogu riješiti, onda možete zatražiti od starješina i djelatnika da to izravno prijave Višnjem. Ako zatražiš od starješine ili djelatnika da prijavi stvar Višnjem, pojašnjavajući situaciju, mogu li oni to jednostavno zataškati i ignorirati? Takvi su ljudi rijetki. Čak i ako zaista postoje takvi starješine, ti još uvijek možeš pojasniti stvar s drugim starješinama i djelatnicima da razotkrijete onoga tko zataškava problem i ne prijavljuje ga. Ako ti drugi starješine i djelatnici i dalje ne prijave stvar, postoji posljednje utočište: možeš pisati izravno na internetsku stranicu Božje kuće da se to proslijedi Višnjem, čime se osigurava da je problem prijavljen Višnjem. To je zato što se Višnji već više puta bavio takvim pismima i naknadno je izravno povjerio starješinama i djelatnicima da riješe stvar. Zapravo, postoji više načina za prijavljivanje problema višim razinama; to je lako provesti u djelo, ovisi samo o tome želi li osoba uistinu riješiti problem. Čak i ako ne vjeruješ određenom starješini ili djelatniku, i dalje bi trebao vjerovati da je Bog pravedan i da Višnji djeluje u skladu s istina-načelima. Ako nemaš stvarnu vjeru u Boga i ne vjeruješ da istina vlada u kući Božjoj, onda ne možeš ništa postići. Mnogi ljudi ne razumiju istinu; oni ne vjeruju da istina vlada u kući Božjoj i nemaju bogobojazno srce. Uvijek misle da svjetski dužnosnici svi pokrivaju jedni druge i da u Božjoj kući mora biti isto. Oni ne vjeruju da je Bog istina i pravednost. Stoga se takva osoba može nazvati bezvjernikom. Međutim, manji broj ljudi je u stanju prijaviti stvarne probleme. Takvi se ljudi mogu nazvati ljudima koji štite interese Božje kuće; oni su odgovorni ljudi. Neki starješine i djelatnici ne samo da ne uspijevaju riješiti teške probleme kada ih pronađu; oni ih također ne prijavljuju višim razinama. Počinju osjećati ozbiljnost problema tek kada ga Višnji istraži. To odgađa stvari. Stoga, bilo da si običan brat ili sestra, ili starješina ili djelatnik, kad god naiđeš na problem koji ne možeš riješiti i koji se odnosi na šira načela rada, trebao bi ga pravovremeno prijaviti višim razinama i potražiti rješenje. Ako naiđeš na nejasnoće ili poteškoće, ali ih ne riješiš, neki se rad neće moći nastaviti; morat će se ostaviti po strani i zaustaviti. To utječe na napredak crkvenog rada. Stoga, kada se pojave takvi problemi koji mogu izravno utjecati na napredak rada, moraju se otkriti i riješiti na pravovremen način. Ako problem nije lako riješiti, moraš pronaći ljude koji razumiju istinu i ljude sa stručnim znanjem u tom području, zatim sjesti s njima i zajedno istražiti i riješiti problem. Problemi ove vrste ne mogu se odgađati! Svaki dan koji odgodiš njihovo rješavanje znači dan kašnjenja u napretku rada. To ne ometa poslove samo jedne osobe; to utječe na crkveni rad, kao i na to kako Božji izabranici obavljaju svoje dužnosti. Stoga, kada naiđete na nejasnoću ili poteškoću ove vrste, ona se mora odmah riješiti, ne može se odgađati. Ako je uistinu ne možete riješiti, onda je brzo prijavite Višnjem. On će izravno istupiti da je riješi ili će vam reći put. Ako je starješina ili djelatnik nesposoban nositi se s problemima ove vrste i sjedi nad problemom umjesto da ga prijavi Višnjem i traži rješenje od Njega, onda je takav starješina slijep; on je mrtvog mozga i beskoristan. Treba ga smijeniti i ukloniti s položaja. Ako se ne ukloni sa položaja, rad crkve neće moći napredovati; bit će uništen u njegovim rukama. Stoga se s tim mora odmah pozabaviti.

Rad na filmskoj produkciji također je važan segment rada za Božju kuću. Timovi za filmsku produkciju često se susreću s problemom gdje se svi spore oko scenarija. Na primjer, redatelj vjeruje da se scenarij razlikuje ili odstupa od stvarnog života i da bi djelovao nerealno kada bi se snimio, pa ga želi izmijeniti. Međutim, scenarist se odlučno ne slaže, vjerujući da je scenarij napisan razumno i zahtijevajući da redatelj snima prema scenariju. Glumci također imaju svoje prigovore, ne slažući se ni sa scenaristom ni s redateljem. Glumac kaže: „Ako redatelj inzistira na snimanju na taj način, ja neću glumiti!” Scenarist kaže: „Ako redatelj promijeni scenarij, onda ćete svi vi biti odgovorni kada se pojave bilo kakvi problemi!” Redatelj kaže: „Ako me natjeraju da snimam kako scenarij nalaže i dogode se pogreške, Božja kuća će me smatrati odgovornim. Ako želiš da snimam, to se mora učiniti na temelju moje zamisli; ako nije tako, onda neću.” Sada su sve tri strane u slijepoj ulici, zar ne? Rad očito ne može napredovati. Nije li to nejasnoća koja se pojavila? Dakle, tko je zapravo u pravu? Svatko ima svoje teorije, svoje argumente i nitko nije voljan popustiti. Kada su tri strane u ovakvoj slijepoj ulici, što trpi štetu? (Rad Božje kuće.) Rad Božje kuće je ometen i nanijeta mu je šteta. Jeste li osjećali tjeskobu i zabrinutost kada ste se suočili s takvim situacijama? Ako niste, to dokazuje da niste uistinu uložili svoje srce u to. Kada se pojave takve nejasnoće i zastoji, neki ljudi postanu toliko tjeskobni da ne mogu jesti ni spavati, misleći: „Što treba učiniti? Ovakvo prepiranje i odbijanje da se popusti ne vodi nikamo. Ne utječe li to na napredak snimanja? Već je uzrokovalo kašnjenje od nekoliko dana i ne može se više odgađati. Kako možemo riješiti ovaj problem kako bismo osigurali da snimanje teče glatko i da rad ne kasni? Kome da se obratimo da riješi ovo pitanje?” Ako imaš srca, trebao bi tražiti rješenja od starješina, a ako starješine to ne mogu riješiti, trebao bi to brzo prijaviti Višnjem. Ako uistinu vodiš računa o Božjim nakanama, trebao bi učiniti sve što možeš kako bi riješio problem što je brže moguće; to je najvažnija stvar. A ako nisi zabrinut? Možeš razmišljati o tome, misleći: „Oni su u krivu. Držat ću se svog stajališta – sumnjam da mi mogu što. Jest ću, a onda malo odspavati, ionako poslijepodne nemam što raditi.” Noge ti postanu teške, vrti ti se u glavi, srce ti izgubi snagu i postaneš trom. Gomila je poteškoća, ali ti si nepažljiv i trom, pa nema načina da se problem riješi. Zašto ne? Zato što ti nedostaje pokretačke snage i želje da ga riješiš, pa ne možeš smisliti rješenje. U sebi misliš: „Nije često da se pojave poteškoće i da se rad zaustavi. Iskoristit ću ovu priliku da se odmorim nekoliko dana i malo se opustim. Zašto stalno biti tako umoran? Ako sada uzmem pauzu, nitko ne može ništa reći o tome. Uostalom, ne zabušavam niti sam neodgovoran prema svom poslu. Želim biti odgovoran, ali ova nam poteškoća stoji na putu – tko će je riješiti? Kako možemo snimati a da je ne riješimo? Ako postoje poteškoće koje nas sprječavaju u snimanju, ne bismo li trebali samo uzeti pauzu?” Kad je tako velik problem pred tobom, kakve će biti posljedice ako se ne riješi pravovremeno? Ako se problemi stalno pojavljuju i nijedan se ne može riješiti, može li rad nastaviti napredovati? To će uzrokovati neizreciva kašnjenja. Napredak rada može ići samo naprijed, ne natrag, pa znajući da ovaj problem predstavlja poteškoće, ne bi trebao više odugovlačiti; trebaš ga brzo riješiti. Jednom kada se ovaj problem riješi, požuri riješiti sljedeći kada se pojavi, nastojeći ne gubiti vrijeme kako bi rad mogao teći glatko i biti dovršen prema rasporedu. Kako to zvuči? (Dobro.) Oni koji imaju srca suočavaju se s nejasnoćama i poteškoćama s takvim stavom. Ne gube vrijeme, ne traže izgovore za sebe i ne priželjkuju tjelesne ugode. Oni koji nemaju srca, s druge strane, iskorištavat će rupe u pravilima; tražit će izgovore i prilike za pauzu, radeći sve polagano i bez osjećaja hitnosti ili brige, bez ikakve odlučnosti da podnesu patnju ili plate cijenu. I što se onda dogodi na kraju? Kada se suoče s nejasnoćom ili poteškoćom, svi se nađu u slijepoj ulici danima. Ni redatelji, ni glumci, ni scenaristi ne prijavljuju problem. Starješine su, u međuvremenu, slijepi i nesposobni prepoznati to kao problem; čak i ako ga prepoznaju kao problem, ali ga ne mogu sami riješiti, ne prijavljuju ga višim razinama. Dok se to prijavi razinu po razinu do Višnjeg, prođe deset dana ili pola mjeseca. Što se radilo tijekom tih deset dana do pola mjeseca? Je li itko obavljao svoje dužnosti? Ne, tratili su vrijeme jedući, pijući i veseleći se! Ne uhljebljuju li se oni samo? Svi ti nadzornici koji ne mogu pravovremeno tražiti rješenja za nejasnoće i poteškoće s kojima se susreću u svom radu samo se uhljebljuju, provodeći dane bez cilja. Takvi su ljudi ukratko poznati kao „zabušanti”. Zašto „zabušanti”? Zato što ti ljudi ne pristupaju svojim dužnostima sa stavom ozbiljnosti, odgovornosti, rigoroznosti ili pozitivnosti, već su površni, negativni i zabušavaju, samo se nadajući da će se pojaviti neka poteškoća ili zastoj kako bi imali izgovor da „zatvore radnju” i prekinu rad.

Starješine i djelatnici ne bi trebali samo pravovremeno rješavati nejasnoće i poteškoće s kojima se susreću u radu, već bi trebali i pravovremeno provjeravati i otkrivati te probleme. Zašto bi se to trebalo činiti? Postoji samo jedan cilj u tome: čuvati Božje djelo i rad Božje kuće, osiguravajući da svaki segment rada napreduje glatko i da se uspješno dovrši unutar normalnog radnog roka. Da bi se osiguralo da rad napreduje glatko, koji se problemi trebaju riješiti? Prvo, bitno je temeljito ukloniti svaki kamen spoticanja ili prepreku koji ometaju crkveni rad, ograničiti bezvjernike i opake ljude kako bi ih se spriječilo da stvaraju nevolje. Dodatno, nadzornici svakog segmenta rada te braća i sestre moraju se usmjeravati da razumiju istinu i pronađu put primjene, da nauče skladno surađivati i nadzirati jedni druge. Samo se na taj način može jamčiti dovršetak rada. Bez obzira na poteškoće ili nejasnoće s kojima se suočavaju, ako ih starješine i djelatnici ne mogu riješiti, trebali bi brzo prijaviti probleme Višnjem i tražiti rješenja. Starješine i nadzornici trebali bi, bez obzira na posao koji obavljaju, dati prioritet rješavanju problema, baveći se i tehničkim problemima i pitanjima načela vezanim uz rad, kao i raznim poteškoćama s kojima se ljudi susreću u smislu svog ulaska u život. Ako ne možeš riješiti nejasnoće i poteškoće, nećeš moći dobro obavljati svoj posao. Stoga, kada se susretneš s neuobičajenim poteškoćama ili nejasnoćama koje ne možeš riješiti, trebao bi ih odmah prijaviti Višnjem. Ne gubi vrijeme, jer kašnjenje od tri do pet dana može uzrokovati gubitke u radu, a ako se odgodi za pola mjeseca ili mjesec dana, gubici će biti preveliki. Štoviše, bez obzira na to u čemu je problem, s njim se mora postupati na temelju istina-načela. Bez obzira na sve, nikada nemojte koristiti ljudske filozofije za ovozemaljsko ophođenje za rješavanje problema. Ne pretvarajte ozbiljne probleme u manje, a zatim manje u ništa, niti samo prekorite obje strane uključene u probleme, a zatim ih umirite kakvom lijepom riječju, uvijek pribjegavajući pregovaranju i nagovaranju, bojeći se eskalacije problema. To dovodi do toga da se problemi ne rješavaju na temeljnoj razini, što ostavlja dugotrajne probleme. Nije li to samo pokušaj da se stvari izglade? Ako osjećaš da si iscrpio sva ljudska rješenja za neki problem i on se uistinu ne može riješiti, i ako uopće ne možeš pronaći načela za tehnička pitanja unutar rada, onda bi trebao brzo prijaviti te probleme Višnjem i tražiti rješenja bez čekanja ili odugovlačenja. Svaki problem koji se ne može riješiti treba pravovremeno prijaviti Višnjem kako bi se potražilo rješenje. Kako vam ovo načelo zvuči? (Dobro.)

Zaglave li se timovi za filmsku produkciju i pisanje scenarija često u slijepoj ulici oko pitanja snimanja? Svatko ima svoje obrazloženje i ne mogu postići konsenzus, uvijek se upuštajući u verbalne svađe. Mogu li starješine riješiti te probleme kada se pojave? (Ponekad mogu.) Jeste li ikada naišli na situaciju u kojoj je starješina riješio neke probleme kroz razgovor u zajedništvu, i to je zvučalo savršeno razumno i teoretski čvrsto, ali i dalje niste bili sigurni je li to u skladu sa zahtjevima Božje kuće ili istina-načelima? (Da.) Kako ste postupali u takvim situacijama? (Ponekad bismo tražili od Višnjeg.) To je ispravan pristup. Jeste li ikada bili u situaciji da ste odlučili ne raspitivati se o nekom problemu jer ste vidjeli da je Višnji brat prilično zauzet, i mislili ste da je u redu sve dok je stvar teoretski ispravna, a zatim ste odlučili prvo nastaviti sa snimanjem bez obzira na to je li to u skladu s istinom? (Imali smo ozbiljnih problema s tim u prošlosti. To je dovelo do toga da smo morali ponavljati stvari i uzrokovalo je prekide i ometanja u radu.) Ta je situacija ozbiljna! Mnogi od problema s kojima se susreću timovi za filmsku produkciju u konačnici su zapravo odgovornost tima za pisanje scenarija. Na primjer, ako se ispostavi da je film dva i pol sata razvučene priče, scenaristi su primarno odgovorni. Ali što je s odgovornošću redatelja? Ako je scenarij takva priča, bi li redatelji to trebali moći vidjeti? U teoriji, trebali bi. Međutim, redatelji i dalje mogu provesti mjesece i potrošiti znatnu radnu snagu, materijalne resurse i financije da dovrše snimanje pod takvim okolnostima. Kakav je to problem? Koja je vaša odgovornost kao redatelja? Po primitku scenarija, trebali biste pomisliti: „Ovaj je scenarij dugačak i prilično bogat sadržajem, ali nedostaje mu srž, tema; cijela je struktura bez duše. Ovaj se scenarij ne može snimiti; mora se vratiti scenaristima da ga prerade.” Jeste li sposobni to učiniti? Jeste li ikada vratili scenarij? (Ne.) Je li to zato što ne vidite probleme, ili zato što se bojite vratiti ga? Ili se bojite da će vas netko osuditi, govoreći: „Dali su ti ovaj gotov scenarij, a ti si ga odbio samo jednom riječju, poslavši ga natrag – previše si ohol, zar ne?” Čega se točno bojite? Vidite problem, pa zašto ne vratite scenarij piscima? (Nemamo odgovornosti za naš rad na filmskoj produkciji.) Kad su u pitanju timovi za filmsku produkciju, osim crkvenih starješina, redatelji bi trebali djelovati kao nadzornici, oni koji donose odluke i imaju posljednju riječ. S obzirom na to da si redatelj, trebao bi preuzeti punu odgovornost za tu stvar, provodeći pravilnu provjeru scenarija od trenutka kada ga primiš. Recimo da primiš scenarij i pregledaš ga od početka do kraja, utvrdivši da je sadržaj prilično dobar. Ima srž i temu, radnja se vrti oko glavne priče i cjelokupni scenarij se čini bez većih problema – izgleda dobro, vrijedno snimanja, i tako se scenarij može prihvatiti. Međutim, ako je scenarij dugačak, pripovijeda priču o osobi od početka do kraja bez fokusa ili istaknute teme, ostavljajući nejasnim što scenarij želi izraziti, što želi postići kod gledatelja, ili koja je njegova središnja ideja i duhovno značenje – u osnovi je samo razvučena priča, konfuzan scenarij – može li se takav scenarij prihvatiti? Što bi redatelji trebali učiniti u takvoj situaciji? Moraju vratiti scenarij i dati scenaristima prijedloge za preradu. Ljudi iz tima za pisanje scenarija mogu se usprotiviti, govoreći: „To nije pošteno! Tko su oni da provjeravaju scenarij koji smo mi napisali? Zašto oni odlučuju? Božja kuća bi trebala postupati s ljudima pošteno i razumno!” Što tada treba učiniti? Ako redatelji mogu prepoznati probleme u scenariju, ne bi trebali žuriti s odlukom, već bi prvo trebali razgovarati o tome sa crkvenim starješinama i članovima tima za filmsku produkciju. Ako svi, na temelju svojih prošlih godina iskustva u snimanju i razumijevanja scenarija, jednoglasno smatraju da scenarij ne ispunjava standarde, i vjeruju da bi njegovo snimanje ne samo odgodilo rad na filmskoj produkciji, već i potratilo sve ljudske, materijalne i financijske resurse, i da nitko ne može snositi takvu odgovornost, onda bi taj scenarij trebalo vratiti. Scenarij koji je razvučena priča apsolutno se ne smije snimati; to je načelo. Ako svi misle isto o scenariju, scenaristi bi ga trebali bezuvjetno prihvatiti i preraditi prema prijedlozima tima za filmsku produkciju. Ako i dalje postoje neslaganja, članovi i starješine s obje strane mogu zajedno raspravljati kako bi se vidjelo čiji su argumenti u skladu s istina-načelima. Ako se pat-pozicija nastavi bez donošenja zaključka, treba primijeniti posljednje utočište, a to je osma odgovornost starješina i djelatnika o kojoj smo danas razgovarali: „Pravovremeno izvještavati i tražiti rješenja za nejasnoće i poteškoće s kojima se susreće u radu.” Problemi koji su u slijepoj ulici i ne mogu se riješiti poznati su kao nejasnoće i poteškoće. Svatko vuče na svoju stranu i tvrdi da je u pravu, i nitko ne može donijeti odluku. Takvo prepiranje zamagljuje problem, zamagljujući svačije razumijevanje svih detalja problema i smjera koji treba zauzeti. U tom trenutku, starješine i djelatnici trebali bi preuzeti svoju odgovornost da pravovremeno prijave i traže rješenja za te probleme i nejasnoće koje se pojavljuju u radu, nastojeći ih pravovremeno riješiti kako bi spriječili da ometaju napredak rada, a još više kako bi spriječili njihovo daljnje gomilanje. Pravovremeno izvještavanje i traženje rješenja za te probleme – nije li to obavljanje posla? Nije li to pokazivanje ozbiljnog i odgovornog stava prema poslu? Nije li to ulaganje srca u svoju dužnost? Nije li to odanost? (Da.) To je odanost svojoj dužnosti.

Starješine i djelatnici zaduženi za rad moraju pravovremeno uočiti i riješiti sve probleme koji se pojave u radu, jer se samo tako može osigurati nesmetan napredak rada. Svi starješine i djelatnici koji ne mogu riješiti probleme nemaju istina-stvarnost i lažni su starješine i djelatnici. Svatko tko otkrije probleme, ali ih ne uspije riješiti, već ih izbjegava ili prikriva, nesposobnjaković je koji samo upropasti rad. Sporna pitanja moraju se rješavati kroz razgovor u zajedništvu i raspravu. Ako to ne donese ispravne rezultate, već stvari postanu još nejasnije, tada bi glavni starješina trebao osobno preuzeti rješavanje stvari, pravovremeno predlažući rješenja i metode, dok istovremeno pravovremeno promatra, razumije i prosuđuje kako će se ishod situacije odvijati. Kada se sporovi oko nekog problema i dalje nastave i ne može se donijeti nikakav zaključak, problem se mora brzo prijaviti Višnjem kako bi se potražilo rješenje, umjesto da se problemi samo guraju pod tepih, čeka ili odugovlači, a pogotovo umjesto da se problem jednostavno ignorira. Rade li vaši sadašnji starješine i djelatnici na ovaj način? Trebali bi pravovremeno pratiti i poticati napredak rada, a istovremeno prepoznavati različite sukobe koji se pojavljuju u radu, ne zanemarujući pritom ni razna manja pitanja. Kada se prepoznaju značajni problemi, glavni starješine i djelatnici trebali bi biti prisutni kako bi sudjelovali u njihovom rješavanju, stječući točno razumijevanje svih detalja, razloga zbog kojeg je problem nastao i stajališta uključenih, kako bi točno shvatili što se zapravo događa. Istovremeno, trebali bi sudjelovati u razgovoru u zajedništvu, raspravama, pa čak i sporovima oko tih pitanja. To je nužnost; sudjelovanje je ključno, jer ti pomaže donositi sudove i rješavati probleme koji se pojavljuju u radu. Ako samo slušaš bez uključivanja, uvijek promatraš sa strane, ponašajući se kao pasivni slušatelj, misleći da te se ne tiče bilo koji problem koji se pojavi u radu i nemajući nikakav poseban stav ili mišljenje o tome, onda si očito lažni starješina. Kada se uključiš, znat ćeš podrobno koji su se točno problemi pojavili u radu, što ih je uzrokovalo, tko je odgovoran, gdje leži ključni problem i je li to zbog ljudskih predodžbi i uobrazilja ili zbog tehničke i stručne nedostatnosti – sve se to mora razjasniti kako bi se problemi rješavali i riješili pravično. Kada sudjeluješ u ovom poslu i otkriješ da problemi nisu uzrokovani ljudskim faktorom ili namjerno od strane nekoga, a ipak ti je teško odrediti bit problema i ne znaš kako ga riješiti, dok se obje strane dugo spore oko toga, ili kada su svi uložili svoje srce i trud u problem, a ipak ga ne mogu riješiti i ne mogu pronaći načela ili smjer, što uzrokuje zastoj u radu, a također se bojiš da bi nastavak uzrokovao daljnje pogreške, prekide i negativne posljedice, što bi onda trebao učiniti? Ono što bi starješine i djelatnici najviše trebali učiniti nije sa svima raspravljati o protumjerama ili rješenjima, već što prije prijaviti problem Višnjem. Starješine i djelatnici trebali bi sažeti i zabilježiti probleme u radu i pravovremeno ih prijaviti Višnjem bez odugovlačenja, čekanja ili gajenja stava oslanjanja na sreću, misleći da bi noćni san mogao donijeti inspiraciju ili iznenadnu jasnoću – to je rijetka pojava koja se vjerojatno neće dogoditi. Dakle, najbolje rješenje je što prije prijaviti problem Višnjem i potražiti rješenje, osiguravajući da se problem riješi pravovremeno i što je brže moguće; to je istinsko obavljanje posla.

Nejasnoće i poteškoće s kojima se starješine i djelatnici često susreću u svom radu

I. Nejasnoće

Na temelju sadržaja o kojem smo upravo razgovarali, sažmimo što se točno podrazumijeva pod „nejasnoćama” i „poteškoćama”. To dvoje nisu ista stvar. Prvo ću objasniti pojam „nejasnoća”. Nejasnoća je kada ne možete prozreti neku stvar; ne znate kako suditi ili razlučiti na način koji je u skladu s načelima ili je točan. Čak i ako je možete donekle prozreti, niste sigurni je li vaše viđenje ispravno, ne znate kako postupiti s tom stvari ili je riješiti, i teško vam je donijeti zaključak o njoj. Ukratko, nesigurni ste u vezi s tim i ne možete donijeti odluku. Ako ne razumijete ni trunku istine i nitko drugi ne riješi problem, onda on postaje nerješiv. Nije li to suočavanje s teškim izazovom? Kada se suoče s takvim problemima, starješine i djelatnici trebali bi ih prijaviti Višnjem i tražiti od Višnjeg kako bi se problemi brže riješili. Suočavate li se često s nejasnoćama? (Da.) Redovito suočavanje s nejasnoćama je samo po sebi problem. Recimo da si suočen s problemom i ne znaš prikladan način kako ga riješiti. Netko predloži rješenje za koje ti misliš da je razumno, dok druga osoba predloži drugačije za koje također misliš da je razumno, i ako ne možeš jasno vidjeti koje je rješenje prikladnije, dok se svačija mišljenja razlikuju i nitko ne shvaća korijenski uzrok ili bit problema, tada će se u rješavanju problema sigurno pojaviti propusti. Dakle, da bi se problem riješio, ključno je i važno utvrditi njegov korijenski uzrok i njegovu bit. Ako starješine i djelatnici nisu sposobni razlučiti, ne uspiju shvatiti bit problema i ne mogu donijeti ispravan zaključak, moraju pravovremeno prijaviti problem Višnjem i tražiti rješenje od Njega; to je nužno i nije pretjerana reakcija. Neriješeni problemi mogu dovesti do teških posljedica i utjecati na crkveni rad – to se mora temeljito razumjeti. Ako si ispunjen strahovanjima, uvijek se bojeći da bi Višnji mogao prozreti tvoju pravu mjeru, ili da bi mogao prilagoditi tvoju dužnost ili te smijeniti kada prozre da nisi sposoban obavljati stvarni posao, i stoga se ne usuđuješ prijaviti problem, to lako može odgoditi stvari. Ako naiđeš na nejasnoće koje ne možeš sam riješiti, a ipak ih ne prijaviš Višnjem, kada to uzrokuje teške posljedice i Višnji te pozove na odgovornost, skupo će te to koštati. Zar nisi za to sam kriv? Kada se suoče s takvim nejasnoćama, ako starješine i djelatnici nisu odgovorni i samo govore neke doktrine i primjenjuju neke propise kako bi površno riješili problem, onda problem ostaje neriješen i stvari ostaju gdje jesu, rad ne može napredovati. To je točno ono što se događa kada nejasnoće ostanu neriješene; to vrlo lako uzrokuje kašnjenja.

Kad se pojave nejasnoće, neki starješine i djelatnici mogu osjetiti da je došlo do problema, dok drugi starješine i djelatnici nisu u stanju otkriti problem – ovi iz potonje skupine izrazito su lošeg kova, otupljeni su i tupoglavi; nedostaje im osjetljivosti za bilo kakav problem. Bez obzira na to koliko je velika nejasnoća pred njima, ono što pokazuju jest otupljenost i tupoglavost; zanemaruju problem i pokušavaju ga zaobići – to su lažni starješine koji ne obavljaju stvaran posao. Oni starješine i djelatnici koji posjeduju određeni kov i radnu sposobnost, kad se takve situacije pojave, u stanju su shvatiti: „Ovo je problem. Moram ga zabilježiti. Višnji prije nije spominjao ovakvu vrstu problema, a mi se s njom susrećemo prvi put, pa koja su točno načela za rješavanje ovakve situacije? Kako bi trebalo riješiti ovaj konkretan problem? Čini se da imam neke intuitivne zamisli, ali su nejasne, i imam nekakav stav o takvim stvarima, ali samo stav nije dovoljan; ključno je tragati za istinom kako bi se problem riješio. Moramo iznijeti ovu stvar kako bismo svi zajedno o njoj razgovarali u zajedništvu i raspravljali.” Nakon jednog razgovora i rasprave, ako i dalje ne znaju kako postupiti, nema preciznog plana primjene za rješavanje problema, a nejasnoća i dalje postoji, tada moraju tražiti rješenje od Višnjeg. U tom je trenutku odgovornost starješina i djelatnika zabilježiti točke nejasnoće u vezi s problemom, kako bi, kad za to dođe vrijeme, mogli jasno objasniti u čemu je točno problem i što se točno traži. To je ono što bi starješine i djelatnici trebali činiti.

II. Poteškoće

A. Što su poteškoće

Zatim, pogledajmo izraz „poteškoće”. Doslovno gledano, poteškoće su ozbiljnije od nejasnoća. Dakle, na što se točno poteškoće odnose? Neka netko objasni. (Bože, naše razumijevanje je da su poteškoće stvarni problemi s kojima smo se susreli, koje smo već pokušali riješiti, ali ih i dalje ne možemo riješiti; to se smatra poteškoćama.) (Uz to, ponekad se možemo susresti s nekim vrlo teškim problemima s kojima se nikada prije nismo susreli, gdje svima nedostaje iskustva, potpuno su zbunjeni i nemaju mišljenja ni ideja – to je vrsta vrlo izazovnih problema.) Vrlo izazovni problemi nazivaju se poteškoćama, zar ne? Najjednostavnije, najizravnije objašnjenje poteškoća jest da su to problemi koji stvarno postoje. Na primjer, nečiji kov, stručne vještine, fizičke tegobe, kao i okolišni čimbenici i vremenska ograničenja, i tako dalje, ti stvarno postojeći problemi nazivaju se poteškoćama. Međutim, osma odgovornost starješina i djelatnika o kojoj sada razgovaramo u zajedništvu jest da moraju pravovremeno prijaviti i tražiti rješenje za nejasnoće i poteškoće s kojima se susreću u radu. Ovdje se poteškoće ne odnose na one široko definirane, stvarno postojeće probleme, već na posebno teška pitanja s kojima se susreću u radu, a koja se ne mogu riješiti. Kakvi su to problemi? To su vanjski poslovi koji nisu posebno povezani s istina-načelima. Iako ta pitanja ne uključuju istina-načela, teža su od općih problema. Po čemu su teža? Na primjer, uključuju zakonske i vladine propise, ili se tiču sigurnosti nekih ljudi unutar crkve, i tako dalje. Sve su to poteškoće s kojima se starješine i djelatnici susreću u svom radu. Na primjer, u vjerovanju u Boga u inozemstvu, bez obzira u kojoj se zemlji živi, sav crkveni rad i životno okruženje braće i sestara moraju biti u skladu s lokalnim vladinim propisima i zahtijevaju razumijevanje lokalnih zakona i politika. Te stvari uključuju povezivanje s vanjskim svijetom i bavljenje vanjskim poslovima; relativno su složenije u usporedbi s unutarnjim kadrovskim pitanjima crkve. U čemu leži složenost? Nije to tako jednostavno kao samo govoriti ljudima u crkvi da se pokoravaju Bogu, budu poslušni, primjenjuju istinu, odano vrše dužnost te razumiju istinu i postupaju prema načelima – samo izgovaranje tih stvari neće riješiti probleme. Umjesto toga, potrebno je razumijevanje svakog aspekta zakona, politika i propisa te zemlje, lokalnih običaja i praksi, između ostalog. Mnogo je čimbenika uključeno u te vanjske poslove i uobičajeno je da se pojave neočekivana pitanja ili pitanja koja je teško riješiti koristeći crkvena načela, a pojava tih pitanja predstavlja poteškoće. Na primjer, unutar crkve, ako neki ljudi površno vrše svoje dužnosti, ti se problemi mogu riješiti razgovorom u zajedništvu o istini, orezivanjem ili pružanjem pomoći i podrške. Ali izvan crkve, možeš li koristiti ta načela i metode za rješavanje stvari? Može li taj pristup riješiti takve probleme? (Ne.) Što bi onda trebalo učiniti? Moraju se koristiti neke mudre metode za rješavanje takvih pitanja i odgovor na njih. U procesu bavljenja tim vanjskim poslovima, Božja kuća je također postavila neka načela, ali bez obzira na to kako se ona objašnjavaju, sve vrste poteškoća i dalje se često pojavljuju. Jer ovaj svijet, ovo društvo i ovo čovječanstvo su previše mračni i previše složeni, a zbog ometanja od zlih sila velikog crvenog zmaja, prilikom bavljenja tim vanjskim poslovima, pojavit će se neke neočekivane i dodatne poteškoće. Kad se te poteškoće pojave, ako vam se da samo jednostavno načelo, koje kaže: „Samo se pokorite Božjim aranžmanima; sve je orkestrirano od Boga, samo zanemarite problem”, može li to riješiti problem? (Ne.) Ako se problem ne može riješiti, onda se događa da okruženje u kojem braća i sestre vrše svoje dužnosti, i njihovo životno okruženje, budu ometani, uznemiravani i narušeni. Ne dovodi li to do pojave poteškoća? Što bi onda trebalo učiniti? Može li se to riješiti naglošću? Očito ne. Neki kažu: „Možemo li to onda riješiti zakonskim sredstvima?” Mnoge se stvari ne mogu riješiti zakonom. Na primjer, na mjestima gdje se veliki crveni zmaj miješa i upliće, može li zakon riješiti probleme? Zakon tamo nema nikakvog učinka. Na mnogim mjestima ljudska moć često nadmašuje zakon, stoga ne očekujte da ćete probleme riješiti oslanjanjem na zakon. Korištenje ljudskih metoda ili naglosti za njihovo rješavanje također nije prikladno. Što bi starješine i djelatnici trebali učiniti u takvim situacijama? Mogu li oni koji znaju samo sipati riječi i doktrine riješiti te probleme kad se pojave? Nisu li to posebno nezgodna pitanja? Misliš li da bi unajmljivanje odvjetnika i odlazak na sud riješili probleme? Razumiju li ti ljudi istinu? Na ovom svijetu nema mjesta za razumnu raspravu; čak ni suci u pravnoj državi ne postupaju uvijek prema zakonu, već sude ovisno o tome o kome se radi i nedostaje im pravednosti. Na ovom svijetu, gdje god to bilo, ljudi se oslanjaju na silu, na moć, kako bi poduprli svoje riječi. Dakle, na što bismo se mi koji vjerujemo u Boga trebali osloniti? Trebali bismo se prema ljudima odnositi i rješavati stvari u skladu s Božjim riječima, u skladu s istinom. Ali može li nam sve ići glatko u svijetu ako se oslanjamo na Božje riječi i istinu? Ne, ne može; to zahtijeva mudrost. Stoga, kad se starješine i djelatnici suoče s takvim pitanjima, ako osjećaju da je stvar iznimno značajna i boje se da bi je mogli neprimjereno riješiti i tako donijeti nevolje Božjoj kući, uzrokujući nepoželjne utjecaje ili posljedice, onda su takva pitanja za njih poteškoće. Kad se suoče s poteškoćama koje ne mogu riješiti, moraju ih pravovremeno prijaviti Višnjem i tražiti prikladne metode za rješavanje problema; to je ono što bi starješine i djelatnici trebali činiti.

B. Ispravna gledišta i stavovi koje treba posjedovati pri susretu s poteškoćama

Ono što vam ovdje trebam objasniti nije usmjereno samo na starješine i djelatnike, već i na sve prisutne – to je najvažnije načelo. Gdje god obavljali crkveni rad, vršili svoje dužnosti ili propovijedali evanđelje, neće uvijek ići glatko. Čak je i sâmo Božje djelo skopčano s poteškoćama – jeste li svi primijetili tu činjenicu? Iako možda ne znate ili ne razumijete jasno pojedinosti, svi ste svjesni sveukupnih okolnosti. Širenje Božjeg rada na evanđelju ne ide glatko i svi biste trebali biti mentalno spremni i prepoznati to. Ta utvrđena činjenica je pred nama, pa kakav bismo stav trebali usvojiti prema tim stvarima koji bi bio najpravilniji, najrazumniji i najispravniji? Je li ispravno biti plah i bojažljiv u sebi? (Ne.) Budući da nije ispravno biti plah i bojažljiv, je li onda ispravno imati stav i gledište da se ne bojite ni neba ni zemlje, da ste neprijatelji s cijelim svijetom, da se opirete cijelom svijetu do kraja i idete protiv struje? (Ne.) Je li to razboritost normalne ljudskosti ili naglost? Ta neispravna gledišta su odraz naglosti, a ne istinske vjere. Kakva su onda gledišta i stavovi ispravni? Dopustite da vam navedem nekoliko njih. Ovo je prvo gledište koje bi ljudi trebali imati: bilo u inozemstvu ili u Kini, svesrdno se davati za Boga i vršiti svoje dužnosti najpravednija je stvar u cijelom čovječanstvu od davnina do danas. Naše vršenje dužnosti je otvoreno i pošteno, a ne tajnovito, jer ono što sada radimo jest najpravednija stvar u čovječanstvu. Na što se odnosi to „pravedna”? Odnosi se na istinu, na Božju volju, na aranžmane i poslanja Stvoritelja; to u potpunosti nadilazi ljudski moral, etiku i zakone, i to je stvar koja se provodi pod vodstvom i brigom Stvoritelja. Nije li ovo najispravnije gledište? S jedne strane, ovo gledište je stvarno postojeća činjenica; s druge strane, to je i najispravnija spoznaja o dužnosti koju netko vrši. Ovo je drugo gledište koje bi ljudi trebali imati: Bog je suveren nad svim stvarima i svim događajima. Sve je, uključujući vladare svijeta i bilo koju silu, religiju, organizaciju i etničku skupinu na svijetu, pod vlašću i kontrolom Božje ruke – nitko sâm ne upravlja svojom sudbinom. Mi nismo iznimka; našim sudbinama vlada i upravlja Božja ruka i nitko ne može promijeniti smjer toga kamo idemo i gdje ostajemo, niti itko može promijeniti našu budućnost i odredište. Baš kao što Biblija kaže: „Kraljevo je srce u ruci Jahve kao voda tekućica; vodi ga kuda god hoće” (Izr 21,1). A kamoli tek za sudbine nas, neznatnih ljudi! Vladavina i sustav vladara zemlje u kojoj boravimo, kao i životno okruženje u toj zemlji, bilo da su prijeteći, neprijateljski ili prijateljski prema nama – sve je to pod Božjim suverenitetom i nemamo se zbog čega brinuti ili biti zabrinuti. To je gledište koje bi ljudi trebali imati i svijest koju bi trebali posjedovati, kao i istina koju bi trebali imati i razumjeti. I ovo je treće gledište, koje je, naravno, i najvažnije: bez obzira na to gdje živimo, u kojoj zemlji, i bez obzira na naše sposobnosti ili kov, mi smo samo jedan dio mase neznatnih stvorenih bića. Jedina odgovornost i dužnost koju bismo trebali ispuniti jest pokoriti se suverenitetu, aranžmanima i orkestracijama Stvoritelja; nema ničeg drugog, tako je jednostavno. Iako smo trenutno u slobodnoj zemlji i slobodnom okruženju, ako jednog dana Bog podigne neprijateljsku silu da nas progoni i nanosi nam zlo, ne bismo se trebali nimalo žaliti. Zašto se ne bismo trebali žaliti? Zato što smo odavno spremni; naša obveza, odgovornost i dužnost jest pokoriti se svemu što Bog čini, svemu što Bog orkestrira. Je li ta pokornost istina? Je li to stav koji bi ljudi trebali imati? (Jest.) Ako se jednog dana cijelo čovječanstvo i cijelo okruženje okrenu protiv nas i suočimo se sa smrću, bismo li se trebali žaliti? (Ne bismo.) Neki kažu: „Nije li nas Bog doveo u inozemstvo kako više ne bismo morali trpjeti okrutno Sotonino progonstvo? Nije li to bilo kako bismo mogli slobodno vršiti svoje dužnosti i udisati zrak slobode? Zašto nas onda Bog i dalje namjerava suočiti sa smrću?” Te riječi nisu ispravne. Pokoravanje Božjim orkestracijama i aranžmanima je stav, stav koji bi ljudi trebali imati prema Bogu, prema Božjem suverenitetu. To je stav koji bi stvoreno biće trebalo posjedovati.

Postoji još jedna vrlo važna stvar koju bi ljudi trebali shvatiti: Iako je u inozemstvu relativno stabilno i slobodno, i dalje je teško izbjeći često uznemiravanje od strane velikog crvenog zmaja. Suočeni s uznemiravanjem velikog crvenog zmaja, neki se ljudi brinu: „Moć velikog crvenog zmaja je prevelika. Može potplatiti važne ličnosti diljem svijeta da mu služe, da rade u njegovo ime. Stoga, čak i ako pobjegnemo u inozemstvo, i dalje smo u opasnosti, i dalje u neposrednoj pogibelji! Što možemo učiniti?” Svaki put kad čuju takve vijesti, neki se ljudi zabrinu i uplaše, želeći napraviti kompromis, želeći pobjeći, ne znajući kamo bi se sakrili. Kad god se to dogodi, neki misle: „Svijet je tako golem, a za mene nema mjesta! Pod vlašću velikog crvenog zmaja, trpim njegovo progonstvo, a čak i izvan dosega njegove vlasti, zašto me i dalje ometa? Moć velikog crvenog zmaja je prevelika; čak i ako pobjegnem na kraj svijeta, zašto me i dalje može pronaći?” Ljudi ne mogu a da ne osjete silan strah i postanu nesigurni što učiniti. Je li to očitovanje vjere? U čemu je ovdje problem? (Nedostatak vjere u Boga.) Je li to samo nedostatak vjere u Boga? Osjećate li duboko u sebi da ste manje vrijedni od drugih? Osjećate li da vjerovanje u Svemogućeg Boga i vršenje svoje dužnosti u crkvi radite pomalo potajno, poput lopova? Osjećate li se donekle inferiorno u odnosu na one u vjerskom svijetu? „Pogledajte njihovu moć; imaju službene svećenike i državno priznate velebne katedrale, tako je raskošno! Imaju zborove i poduzeća u raznim zemljama. A pogledajte nas, uvijek nas zlostavljaju, suočavamo se s izopćenjem kamo god pošli – zašto smo drugačiji od njih? Zašto ne možemo biti otvoreni o tome kamo god pošli? Zašto moramo živjeti tako jadno? Posebno, tu je sva ta negativna propaganda na internetu. Zašto druge crkve to ne trpe, zašto mi uvijek moramo trpjeti te stvari? Drugi vjernici u Boga otvoreno objavljuju svoju vjeru u kršćanstvo kamo god pošli, ali mi, vjernici u Svemogućeg Boga, ne usuđujemo se govoriti otvoreno, bojeći se da bi nas loši ljudi mogli prijaviti pa da ćemo biti uhićeni.” Nedavno sam čuo da je osoba koja je tvrdila da je vladin dužnosnik postavila nekoliko pitanja nekoj braći i sestrama. Vidjevši da ih ispituje dužnosnik, uplašili su se i otkrili sve što su znali, odgovarajući na sve što su ih pitali. U čemu je bio problem s takvim njihovim postupanjem? Ti si vjernik u Boga – zašto bi se bojao dužnosnika? Ako nisi učinio ništa protuzakonito, nema se potrebe bojati. Ako imaš istinu, zašto se bojati đavla i Sotone? Misliš li da vjerovanje u Boga nije ispravan put? Osjećaš li da si učinio nešto protuzakonito? Zašto se onda bojiš dužnosnika? Nisu li takvi ljudi glupi i neuki? Neki su ljudi uvelike trpjeli potjeru i progon na kontinentu; nakon dolaska u inozemstvo, osjećaju li se krivima zbog vjerovanja u Boga? Osjećaju li se osramoćeno zbog progonstva velikog crvenog zmaja? Osjećaju li se posramljeno pred svojim precima i obeščašćeno jer su bili prisiljeni pobjeći u inozemstvo kako bi vjerovali u Boga i vršili svoju dužnost? Vide li sotonski režim i vjerski svijet kako se neprijateljski odnose prema Bogu i crkvi, i osjećaju li se inferiorno, možda čak i sramotnije nego da su počinili zločin? Imate li vi te osjećaje? (Ne.) Vi na površini možete odmahivati glavom, ne želeći gajiti te misli i osjećaje, ali kad se suočite sa stvarnim situacijama, mentalitet osobe, njezino ponašanje i nesvjesni postupci koje poduzima neizbježno razotkrivaju najdublje, najskrivenije aspekte njezina srca. O čemu se ovdje radi? Ako nemaš te stvari, zašto se bojiš? Boji li se osoba koja nije prekršila zakon policije? Boji li se suca? Ne. Samo oni koji su prekršili zakon najviše se boje policije, i samo Kinezi, koji su navikli da ih policija tlači, najviše ih se boje jer je policija KPK bezakona i samovoljna te radi što god hoće. Stoga, kad Kinezi tek dođu u inozemstvo, sam pogled na policiju u njima izaziva strah. To je posljedica zastrašenosti vladavinom velikog crvenog zmaja, to je nešto što se otkriva u njihovoj podsvijesti. U zapadnim zemljama, tvoj je status legalan, imaš pravo boravka, nisi prekršio nikakve zakone, niti si napao vladu, i nisi počinio nikakve zločine. Bez obzira na to koliko kontroverzi tvoja vjera može izazvati u vjerskom svijetu, jedna činjenica ostaje sigurna: tvoja je vjera zakonski zaštićena, zakonita je i slobodna, i to je tvoje legitimno ljudsko pravo. Nisi prekršio apsolutno nikakve zakone, pa ako netko tvrdi da je policajac i ispituje te: „Vjeruješ li u Svemogućeg Boga? Pokaži mi svoje dokumente! Odakle si? Koliko imaš godina? Koliko si godina vjernik? Gdje živiš? Reci mi svoju adresu!” kako bi ti odgovorio? Na prvo pitanje: „Vjeruješ li u Svemogućeg Boga?” kako bi ti odgovorio? (Da.) Zašto biste vi rekli „da”? Je li to utemeljeno na činjenicama? Ili je to vaša građanska dužnost, pa zato morate reći „da” ako vas se pita? Ili vam je Bog naložio da kažete „da”? Na čemu to temeljite? Što se tiče druge stvari koju su pitali: „Pokaži mi svoje dokumente!” biste li ih vi pokazali? (Ne.) I treće pitanje: „Gdje živiš? Napiši svoju adresu.” Biste li je napisali? (Ne.) Četvrto pitanje: „Koliko godina vjeruješ u Boga? Tko te je uveo u vjeru? Zašto vjeruješ? Koliko si godina u inozemstvu?” Biste li odgovorili na to? (Ne.) Peto pitanje: „Koju dužnost ovdje vršiš? Tko je tvoj starješina?” Biste li odgovorili na ovo? (Ne.) Zašto ne? (Nisam im dužan reći.) Vratimo se onda na prvo pitanje: Ako vas se pita vjerujete li u Svemogućeg Boga, svi ste vi jednoglasno rekli da biste odgovorili „da”. Je li ispravno tako odgovoriti? (Ne.) Zašto je neispravno? (Zato što je vjera osobna sloboda. Policija nema ovlasti miješati se. Stoga, imam pravo ne reći im.) Zašto im onda ne bi rekao? (Zato što prvo trebam razjasniti zašto me ispituju, u kojem svojstvu to čine i je li njihovo ispitivanje zakonito ili ne. Ako su njihov cilj i identitet nejasni, nisam dužan odgovarati na njihova pitanja.) Ta je izjava točna. U početku ste svi vi izjavili da biste odgovorili „da”, ali kako sam nastavio pitati, počeli ste osjećati da nešto nije u redu, osjećajući da je vaš odgovor bio neispravan. Jeste li prepoznali gdje je bio problem? U vezi s tim, ovo je razumijevanje koje biste trebali imati: mi nismo prekršili nikakve zakone vjerujući u Boga, nismo kriminalci, imamo svoja ljudska prava i slobodu. Ne može nas bilo tko samovoljno ispitivati. Nije slučaj da, tko god nam postavi pitanja, moramo odgovoriti istinito; nismo dužni to činiti. Jesu li ove riječi točne? (Jesu.) Protuzaokonito je da nas bilo tko, bez obzira tko, samovoljno ispituje; moramo razumjeti zakon i naučiti kako ga koristiti da se zaštitimo. To je mudrost koju bi Božji izabrani narod trebao posjedovati. Dakle, što bi trebao učiniti ako se u budućnosti susretneš s takvom situacijom? Ako te netko pita vjeruješ li u Svemogućeg Boga, kako bi odgovorio, kako bi se postavio? Prvo što kažeš je: „Tko si ti? S kojim mi pravom postavljaš to pitanje? Poznajem li te?” Ako kaže da je zaposlenik neke vladine agencije, onda bi im trebao zatražiti da pokaže svoje isprave. Ako ne pokaže svoje isprave, ti kažeš: „Ti nisi kvalificiran razgovarati sa mnom i ja nisam pod nikakvom obvezom da ti odgovaram. Ima mnogo vladinih službenika; trebam li svima njima odgovarati? Vlada ima određene ljude za obavljanje određenih zadataka – jesi li ti stvarno zadužen za ovu stvar? Čak i ako jesi, ja nisam prekršio zakon, pa zašto bih ti odgovarao? Zašto bih ti sve govorio? Ako misliš da sam učinio nešto pogrešno i prekršio zakon, možeš predočiti dokaze. Ali ako želiš da odgovorim na bilo koje od tvojih pitanja, idi razgovarati s mojim odvjetnikom. Nisam dužan odgovarati ti i nemaš pravo pitati!” Kakav je ovaj način odgovora? Prenosi li dostojanstvo? (Da.) A što je onda vaš odgovor pokazao? Je li prenio dostojanstvo? (Ne.) Odgovaranje na vaš način pokazuje nepoznavanje zakona. Vi samo odgovarate na sve što vas drugi pitaju, i što se na kraju dogodi? Postanete Juda. Vi možete nepromišljeno odgovarati, a evo i razloga za to: ljudi u zemlji velikog crvenog zmaja su indoktrinirani i ispranog mozga da misle kako su vjernici u Boga neuki, niža klasa i progonjeni od strane države, da bi u toj zemlji trebali živjeti bez ljudskih prava ili dostojanstva; tako vjernici sami sebe svrstavaju u niži status. Nakon dolaska u zapadne zemlje, oni ne razumiju takve stvari kao što su ljudska prava, što je dostojanstvo ili koje su obveze građanina. Dakle, kad vas netko pita vjerujete li u Boga, vi to žurno priznate iz straha, govoreći im sve što znate i ne pokazujući nimalo rasta. Tko je sve to uzrokovao? To je uzrokovala indoktrinacija i vladavina velikog crvenog zmaja. Duboko u podsvijesti svih u k0ntinentalnoj Kini, postoji ideja da, jednom kad povjeruješ u Boga, zauzimaš najniži status u ovom društvu, među čovječanstvom; postaješ odvojen od društva i čovječanstva. Stoga, tim ljudima nedostaje dostojanstvo, ljudska prava i svijest da se zaštite; oni su budalasti, neuki i bez uvida, dopuštaju drugima da ih zlostavljaju i manipuliraju po volji. To je vaš mentalitet. Daleko od toga da ostaneš postojan u svom svjedočanstvu za Boga, ti Ga u svakom trenutku izdaš, u svakom trenutku postajući Juda. Dakle, kako možeš postupati s dostojanstvom? Kako bi se trebao suočiti sa strancem koji ti postavlja pitanja? Prvo, pitaj tko je, a zatim mu zatraži da pokaže svoje isprave. To je ispravan zakonski postupak. U zapadnim zemljama, policija ili bilo koji drugi vladini službenici, kada komuniciraju s javnošću kao predstavnici koji rade u ime vlade, uvijek prvo pokažu svoje isprave. Nakon što provjeriš njihov identitet na temelju njihovih isprava, ti tada odlučuješ kako odgovoriti na njihova pitanja ili kako se nositi s njihovim zahtjevima prema tebi. Naravno, u vezi s tim, definitivno imaš prostora za donošenje odluka, apsolutno imaš autonomiju, ti nisi marioneta. Iako si Kinez i član Crkve Svemogućeg Boga, također si zakonit i punopravan član zemlje u kojoj boraviš. Ne zaboravi da imaš autonomiju; ti nisi rob ili zatvorenik bilo koje zemlje, ti si netko tko može uživati u zakonima, ljudskim pravima i sustavima te zemlje.

Na temelju sadržaja koji sam podijelio, kako se trebate suočiti s iznenadnim okruženjima i neočekivanim događajima? Ovo je četvrta točka o kojoj ćemo razgovarati u zajedništvu – ne budite plahi. Neki pitaju: „Znači li ne biti plah samo se ponašati ludo smiono?” Ne, ne biti plah znači ne bojati se nikakve sile jer mi nismo zločinci, nismo robovi; mi smo dostojanstveni izabrani narod Božji, dostojanstvena stvorena ljudska bića pod suverenošću Stvoritelja. U vašem pristupu ovoj stvari, prije svega, ne budite plahi; osim toga, aktivno održavajte svoju dužnost i okruženje u kojem je vršite, a također se proaktivnim stavom suočite s različitim okruženjima te s izjavama, postupcima i drugim stvarima raznih sila koje su uperene protiv nas. Aktivno se suočavati s njima i ne biti plah – što mislite o takvom stavu? (Dobar je.) Živjeti na taj način je dostojanstveno, poput čovjeka; to nije bijedno preživljavanje. Dolazimo u inozemstvo vršiti svoju dužnost, a ne da bismo punili želuce ili sastavljali kraj s krajem; nismo prekršili nikakve zakone, nismo stvarali nevolje nijednoj zemlji i zasigurno nismo robovi nijednoj zemlji. Vršimo dužnost stvorenih bića unutar Božje kuće; sami sebe uzdržavamo i ne ovisimo o drugima; to je potpuno zakonito.

Od četiri točke o kojima smo upravo raspravljali, svaka je ključna. Koja je bila prva točka? (Bilo u inozemstvu ili u Kini, svesrdno se dati za Boga i vršiti svoje dužnosti najpravedniji je cilj cijelog čovječanstva od davnina do danas. Naše vršenje dužnosti je otvoreno i pošteno, a ne tajnovito, jer ono što sada činimo najpravedniji je cilj čovječanstva.) A druga? (Bog je suveren nad svim stvarima i svim događajima. Sve je, uključujući vladare svijeta i svaku silu na svijetu, pod vlašću i kontrolom Božje ruke – nitko ne kontrolira vlastitu sudbinu. Mi nismo iznimka; naše sudbine su pod vlašću i kontrolom Božje ruke i nitko ne može promijeniti smjer toga kamo idemo i gdje boravimo. Kakvi su vladavina i sustav vladara zemlje u kojoj boravimo, kakvo je životno okruženje te zemlje i jesu li prijeteći, neprijateljski ili prijateljski nastrojeni prema nama – sve je to pod Božjom suverenošću i nemamo se zbog čega brinuti ili zabrinjavati.) Treća točka? (Bez obzira na to gdje se nalazimo i neovisno o našim sposobnostima ili kovu, mi smo samo jedan dio mnoštva beznačajnih stvorenih bića. Jedina odgovornost i dužnost koju trebamo ispuniti jest pokoriti se Stvoriteljevoj suverenosti, Njegovim aranžmanima i orkestracijama. Iako smo trenutno u slobodnoj zemlji, ako Bog jednoga dana podigne neprijateljsku silu da nas progoni i naudi nam, ne bismo trebali imati nikakvih pritužbi. To je zato što je naša obveza, odgovornost i dužnost pokoriti se svemu što Bog čini, svemu što Bog orkestrira.) Četvrta točka je aktivno se suočiti sa svim ljudima izvan crkve, događajima i stvarima, bez plahosti. Ove četiri točke su stavovi i shvaćanja koje bi svatko tko vrši svoju dužnost trebao imati, a također su i istine koje bi svatko tko vrši svoju dužnost trebao razumjeti. Iako ove četiri točke nisu mnogo povezane s osmom odgovornošću starješina i djelatnika o kojoj danas besjedimo, budući da govorimo o poteškoćama u radu, ipak trebamo spomenuti te stvari; nije to bez razloga.

C. Načela koja bi starješine i djelatnici trebali primjenjivati pri susretu s poteškoćama

Neki se starješine i djelatnici u vanjskim poslovima susreću s problemima prilično teškim za rješavanje i na kraju ostanu zbunjeni, nesposobni uvidjeti korijen problema i ne znajući kako mu pristupiti. Jednostavno ga ignoriraju, što dovodi do odgađanja stvari. Kakav je to problem? To je problem lažnih starješina koji nisu sposobni raditi i samo uzrokuju odgađanja. Lažnim starješinama nedostaje razum normalne osobe; budući da ne mogu rješavati probleme, zašto ih ne prijave Višnjem? Ako prijaviš problem Višnjem, možemo se zajedno suočiti s njim i problem će na kraju biti riješen. Postoje neke stvari koje vi ne možete uvidjeti; Ja ću vam pomoći da ih analizirate. Sve dok ne kršimo zakon ili vladine propise, ne postoji problem koji je prevelik da bi se prevladao. Probleme koji uključuju istina-načela rješavamo sami; za probleme koji uključuju zakon, možemo potražiti pravni savjet za pomoć i riješiti ih zakonskim putem. Bez obzira na to koje zle sile namjerno ometaju i sabotiraju rad Božje kuće, upamtite jedno: sve dok ne kršimo zakon ili vladine propise, nitko nam ne može ništa. To je zato što je većina stranih zemalja demokratska i njima se vlada po zakonu; čak i ako zle sile postupaju protiv zakona, one se također boje razotkrivanja i zakonskih sankcija. To je činjenica. Bez obzira na to kako mračne ruke velikog crvenog zmaja ometaju i sabotiraju rad Božje kuće, ili uznemiravaju naš normalan život, ili potplaćuju nekoga da čini loše stvari, moramo fotografirati i snimiti autentične videozapise, ozbiljno voditi točne zapise i jasno zabilježiti vrijeme, mjesto i uključene osobe. Kad za to dođe vrijeme, riješit ćemo to zakonskim putem i ne trebamo se toga bojati. Unatoč tome koliko je mahnito ugnjetavanje velikog crvenog zmaja, mi ga se ne bojimo jer je Bog naša potpora, i jednoga će dana Bog poslati katastrofe da ga uništi, Bog će mu izravno dosuditi odmazdu, a mi ne trebamo ništa činiti. Ponekad ne možete prozreti neke probleme; u tom slučaju, trebali biste ih brzo prijaviti višim razinama, a Višnji će vam pokazati put, čineći velike probleme malima, a male probleme riješenima. Zapravo, vi mnoge probleme ne znate analizirati i ne možete uvidjeti njihovu bit, te mislite da je situacija značajna i ozbiljna, ali nakon analize od Višnjeg, vi ćete shvatiti da je to u osnovi ništa; nema se čega bojati i nije ništa značajno – samo zauzmite suzdržan stav i to će se samo od sebe riješiti nakon nekog vremena. Ometanja od zlih sila ne mogu izazvati veće probleme; one se najviše boje javnog razotkrivanja, stoga se ne usuđuju prijeći granice. Ako se šačica lakrdijaša usudi prijeći granice, možemo to riješiti zakonski, poduzimajući pravne mjere. To je nešto što bi svi starješine i djelatnici trebali prozreti. Bez obzira na situaciju s kojom se susretnete, apsolutno ne smijete postupati smeteno ili glupo. Ako ne možeš prozreti situaciju ili je riješiti, trebaš je odmah prijaviti višim razinama i dopustiti da ti Višnji da savjete i strategije. Jedina stvarna opasnost je da lažni starješine ne mogu prozreti probleme ili ih riješiti, a ipak ih ne prijavljuju Višnjem niti Ga o njima obavještavaju; čekaju dok situacija ne eskalira i odgodi rad prije nego što je prijave višim razinama, vjerojatno propustivši najbolju priliku za rješavanje problema. To je kao netko tko ima rak, ali se ne pregleda niti liječi na vrijeme, već odlazi u bolnicu na liječenje tek u kasnoj fazi raka, ali tada je prekasno i može samo čekati smrt. Tako su lažni starješine skloni odgađati stvari u svom radu. Lažni starješine su slaboumni, oni su gadovi, niti su odgovorni niti podržavaju rad Božje kuće. Zašto se kaže da su lažni starješine ološ, vjesnici propasti, glupani kojima najviše nedostaje razuma? To je razlog zašto. Svaki lažni starješina s tako lošim kovom da ne može riješiti ni vanjske poslove treba biti odmah smijenjen i eliminiran, da se nikada više ne koristi, kako bi se spriječilo daljnje odgađanje rada Božje kuće. Rad lažnih starješina najveća smetnja. Često, kada se problem pojavi, mogao bi se riješiti pravovremenim savjetovanjem sa svima; jedina briga je da je nadležni lažni starješina slabouman, da ne može sam riješiti problem, a ipak o njemu ne raspravlja sa skupinom za odlučivanje niti ga prijavljuje Višnjem, te usvaja stav nemara, zataškavajući i potiskujući problem – to je ono što najviše odgađa stvari. Ako se pitanje odgodi i okolnosti se promijene, to bi moglo dovesti do gubitka inicijative u rješavanju problema, što dovodi do pasivne situacije. Što to dokazuje? Neke se stvari ne mogu odgađati i moraju se rješavati odmah, prvom prilikom. Međutim, lažni starješine toga nisu svjesni, stoga pojedinci izuzetno lošeg kova apsolutno ne bi trebali voditi. Lažni starješine znaju samo izgovarati riječi i doktrine i ne mogu riješiti nikakve stvarne probleme; oni samo ili štete ljudima ili uzrokuju odgađanja. Samo smjenjivanjem tih lažnih starješina i odabirom pojedinaca s bremenom i osjećajem odgovornosti da budu starješine i djelatnici može se osigurati normalan napredak crkvenog rada. Bez obzira na probleme s kojima se suočavate, sve dok možete tragati za istinom, postoji način da ih riješite. Vanjski poslovi i ometanja koja uzrokuje veliki crveni zmaj mogu se riješiti zakonskim putem kada je to potrebno, to nije ništa veliko. Sve dok ne kršimo zakon ili vladine propise, nitko nam ne može ništa, i s tim pouzdanjem, ne trebamo se bojati nikakvih ometanja od Sotone ili đavola.

Sada se pitanje lažnih starješina mora raščlaniti i razumjeti. To je ključno za dobro obavljanje crkvenog rada! Razgovarajmo sada o tome zašto lažni starješine, kada se suoče s problemima koje ne mogu sami riješiti, ipak ne prijavljuju te probleme Višnjem. Kako bismo trebali gledati na to? Vi svi možete ovo analizirati i imati koristi od toga. Problem lažnih starješina koji ne obavljaju stvarni rad već je ozbiljan, ali postoji još ozbiljniji problem: kada se crkva susretne s ometanjima od zlih ljudi i antikrista, lažni starješine ne samo da se time ne bave; što je još gore, oni to također ne prijavljuju Višnjem, puštajući zle ljude i antikriste da ometaju crkvu – oni samo bezbjedno promatraju sa strane, ne vrijeđajući nikoga. Bez obzira na to do koje je mjere rad crkve ometen, lažne starješine nije briga. U čemu je ovdje problem? Jesu li takvi lažni starješine previše lišeni morala? Sama ta činjenica dovoljna je da se takvi lažni starješine isključe. To što lažni starješine dopuštaju zlim ljudima i antikristima da slobodno ometaju crkvu ravno je predaji crkve i Božjeg izabranog naroda tim zlim ljudima i antikristima, postavljajući se kao štit za zle ljude i antikriste. To donosi prevelik gubitak radu crkve! Samo na temelju ovoga, pitanje nije treba li lažne starješine smijeniti, nego treba li ih ukloniti. Što je ozbiljnije prirode: lažni starješine koji ne obavljaju stvarni rad ili lažni starješine koji puštaju zle ljude i antikriste da ometaju crkvu? Neobavljanje stvarnog rada može utjecati na ulazak u život Božjeg izabranog naroda i napredak crkvenog rada; to već uzrokuje odgađanja u značajnim stvarima. Međutim, kada lažni starješine dopuštaju zlim ljudima i antikristima da samovoljno ometaju crkvu, ne tražeći rješenja niti prijavljujući Višnjem, posljedice postaju nezamislive. U najmanju ruku, crkveni život je bačen u potpuni kaos i nered od strane zlih ljudi i antikrista, a osim toga, rad crkve je zabrljan i paraliziran. Ne utječe li to izravno na širenje rada na evanđelju? Posljedice su doista teške! Stoga, ako lažni starješine naprave ovu pogrešku, moraju biti izbačeni. Mnogi starješine i djelatnici uvijek imaju različite misli i predodžbe o prijavljivanju problema Višnjem. Neki kažu: „Čak i prijavljivanje problema Višnjem možda ih neće riješiti.” To je apsurdan govor! Kako to misliš: „možda ih neće riješiti”? Samo zato što ga ti ne možeš riješiti ne znači da Višnji ne može. Ako ti Višnji da put, problem je u suštini riješen u stvarnosti; ako ti Višnji ne pruži put, ti si svakako bez puta. Ne možeš uvidjeti ni ovu sitnicu; ti si previše ohol i samopravedan! Neki također kažu: „Kada se susretnemo s poteškoćama ili problemima, trebamo prvo razmišljati nekoliko dana i prijaviti ih samo ako zaista ne možemo pronaći rješenje.” Možda zvuči kao da oni koji to kažu imaju nekog razuma, ali zar ti dani razmišljanja vjerojatno neće uzrokovati odgađanja? Možeš li biti siguran da će nekoliko dana razmišljanja riješiti problem? Možeš li jamčiti da neće uzrokovati daljnje odgađanje? Drugi kažu: „Ako odmah prijavimo problem, neće li Višnji misliti da ne možemo prozreti ni ovaj sitni problem? Neće li nas nazvati glupima i neukima i orezati nas?” Griješe što to govore – bez obzira na to prijavljuješ li ti problem ili ne, već se vidi kakva je kvaliteta tvog kova; Višnji sve to zna. Misliš li da će Višnji imati bolje mišljenje o tebi ako ne prijaviš neki problem? Ako prijaviš problem, i on ne uzrokuje odgađanja u značajnim stvarima, Božja kuća te neće smatrati odgovornim. Međutim, ako ga ne prijaviš i to dovede do odgađanja, bit ćeš izravno smatran odgovornim i bit ćeš odmah smijenjen, da nikada više ne budeš korišten. Božji izabrani narod također će te vidjeti kao neukog, glupog, slaboumnog i poremećenog, i mrzit će te i zauvijek te prezirati. Oni koji se uvijek boje da će biti orezani ili da će ih Višnji podcijeniti zbog prijavljivanja problema, lošeg su kova i najgluplji; moraju biti smijenjeni, da ih se nikada više ne koristi. Imati tako loš kov, a i dalje se brinuti za ugled – nije li to vrhunac bestidnosti? Recite Mi, nisu li lažni starješine, koji ne samo da loše obavljaju svoj posao, već uzrokuju i odgađanja u značajnim stvarima, odvratni? Treba li ih smijeniti? (Da.) Ako se suoče s velikim problemom i mogu ga odmah prijaviti bez uzrokovanja odgađanja ili ozbiljnih posljedica, kako treba gledati na takve starješine? Barem se smatra da imaju razuma i da su sposobni podržati rad crkve. Treba li takve starješine i dalje koristiti? Treba. Samo se najslaboumniji starješine ne bi usudili prijaviti probleme iz straha da će biti orezani. Mogu li se takvi starješine još koristiti u budućnosti? Mislim da se više ne mogu koristiti jer njihovo korištenje uzrokuje previše odgađanja. Do sada biste vi svi trebali moći prozreti ovakve probleme, zar ne? Kada naiđete na probleme koje ne možete riješiti, brzo ih prijavite i razgovarajte sa skupinom za odlučivanje radi njihovog rješavanja. Ako ih skupina za odlučivanje ne može riješiti, odmah ih prijavite Višnjem; ne brinite o ovome ili onome, biti u stanju brzo riješiti problem je ono što je najvažnije. Primjer koji sam upravo spomenuo događa se u svim crkvama; ove poteškoće i problemi će se pojavljivati. U usporedbi s nekim unutarnjim poteškoćama crkve, ovi vanjski problemi uključuju teže posljedice. Stoga je težina vanjskih problema nešto veća u usporedbi s unutarnjim problemima crkve. Ako se suočite s vanjskim problemima, trebali biste ih brzo riješiti putem savjetovanja ili ih prijaviti Višnjem; to je neophodno. Samo ovakva primjena može osigurati normalan napredak crkvenog rada i jamčiti da širenje evanđelja kraljevstva neće biti ometano. To je sve za naš razgovor o načelima rješavanja vanjskih problema crkve.

U svakoj crkvi ima nekih ljudi lošeg kova, i oni u vršenju svojih dužnosti uvijek nailaze na poteškoće, nesposobni pronaći načela primjene bez obzira na to kako im se o istini govori u zajedništvu, samo slijepo primjenjujući pravila bez ikakve stvarne učinkovitosti. U takvim slučajevima, dužnosti tih ljudi treba prilagoditi. Ta prilagodba je premještaj osoblja. Na primjer, postoji osoba zadužena za važan posao, ali ona u svom radu ima nekih problema koji se ne mogu riješiti bez obzira na to kako ti s njom razgovaraš u zajedništvu. Ti ne možeš prozreti bit problema niti je li ta osoba i dalje upotrebljiva, a promatranje ili daljnji razgovor također ne daju rezultate. Iako ta osoba ne uzrokuje previše odgađanja u radu, ključni se problemi nikada ne rješavaju, što te uvijek ostavlja s osjećajem nelagode. Što bi trebao učiniti kada se suočiš s ovim? Ovo je ključno pitanje. Ako ga ne možeš sam riješiti, trebao bi ga iznijeti na sastanku starješina i djelatnika radi razgovora u zajedništvu, raščlambe i analize. Ako se na kraju postigne konsenzus, problem će biti riješen. Ako takva primjena ne riješi problem, kako se on bude otezao, može li uzrokovati odgađanja u značajnim stvarima? Ako može, onda bi ga trebao što prije prijaviti Višnjem i tražiti rješenje. Ukratko, bez obzira na to s kakvim se nejasnoćama ili poteškoćama u svom radu susrećeš, sve dok one mogu utjecati na vršenje dužnosti Božjeg izabranog naroda ili ometati normalan napredak crkvenog rada, problemi bi se trebali brzo rješavati. Ako ne možeš sam riješiti problem, trebao bi potražiti nekoliko ljudi koji razumiju istinu da ga riješe s tobom. Ako ni to ne uspije, onda moraš iznijeti problem i prijaviti ga Višnjem kako bi tražio rješenje. To je odgovornost i obveza starješina i djelatnika. Starješine i djelatnici moraju ozbiljno shvatiti sve poteškoće ili nejasnoće s kojima se susretnu, a ne samo ležerno govoriti neke riječi i doktrine, izvikivati parole kako bi potakli braću i sestre, ili ih orezivati i onda smatrati da je to gotovo nakon što otkriju probleme ili poteškoće. Ponekad govorenje riječi i doktrina može riješiti neke površne probleme, ali na koncu konca ne može riješiti korijenske probleme. Problemi koji uključuju korijen, iskvarene naravi te ljudske predodžbe i uobrazilje moraju se rješavati kroz razgovor u zajedništvu o istini na temelju Božjih riječi. Tu su i osobne poteškoće ljudi, problemi s okruženjem i problemi vezani uz stručno znanje potrebno za vršenje dužnosti; starješine i djelatnici trebaju rješavati sve te praktične probleme. Među tim problemima, sve nejasnoće i poteškoće koje starješine i djelatnici ne mogu riješiti mogu se ili iznijeti na sastanku starješina i djelatnika radi raščlambe, analize i rješavanja, ili ih oni mogu izravno prijaviti Višnjem kako bi tragali za istinom radi njihovog rješavanja. To se zove obavljanje stvarnog rada, i samo vježbanjem obavljanja stvarnog rada na ovaj način čovjek može rasti i dobro obavljati svoju dužnost. Sve dok imaju osjećaj odgovornosti, starješine i djelatnici identificirat će probleme u svako vrijeme i na svakom mjestu; svaki dan postoje problemi koje bi trebali rješavati. Na primjer, upravo sam spomenuo incident gdje netko pita vjeruješ li ti u Svemogućeg Boga, a svi ste vi bili zbunjeni. U početku su svi izjavili da će odgovoriti „da”, ali kasnije su neki rekli da to nije pravi odgovor, a drugi su rekli da ne znaju; bilo je svakakvih odgovora. Na kraju su i starješine i djelatnici bili zbunjeni, misleći: „Reći ‚ne’ vjerovanju u Svemogućeg Boga značilo bi zanijekati Boga pred drugima i onda nas Bog ne bi priznao – ali kakve bi bile posljedice da kažemo ‚da’ o vjerovanju u Svemogućeg Boga? Bilo koji izbor čini se neispravnim.” Starješine i djelatnici nisu znali kako to riješiti i nisu mogli donijeti odluku; stoga, kada se braća i sestre ponovno susretnu s takvim situacijama, i dalje će im nedostajati ispravna gledišta i stavovi, a problem će ostati neriješen, što znači da starješine i djelatnici nisu ispunili svoje odgovornosti – nisu uspjeli ispuniti svoje odgovornosti. Propust u ispunjavanju nečijih odgovornosti problem je sposobnosti i kova, ali kada se takvi problemi pojave, što bi ti trebao učiniti ako znaš da nisu riješeni? Ne bi ih trebao ignorirati ili potiskivati stvar i pustiti da padne u zaborav, dopuštajući svima da postupaju slobodno i čine kako osjećaju. Umjesto toga, moraš to prijaviti Višnjem, tražeći odgovarajuće postupke i put primjene u takvim situacijama. Na kraju, svima treba omogućiti da razumiju koje su Božje namjere u tim situacijama, kojih se načela ljudi trebaju pridržavati i koje stavove i stajališta trebaju usvojiti. Tada, kada se u budućnosti ponovno suoče s takvim situacijama, razumjet će istina-načela i imat će put primjene. Na taj način starješine i djelatnici ispunjavaju svoje odgovornosti. Pa zašto ste vi svi u početku rekli da ćete odgovoriti „da” kada vas se pitalo vjerujete li vi u Svemogućeg Boga? Postoji razlog za to: starješine i djelatnici nikada nisu s vama razgovarali u zajedništvu o tome kako riješiti takve probleme. Oni to smatraju sitnim stvarima gdje svatko ima svoje shvaćanje, gdje svatko može to shvatiti kako želi i primjenjivati kako smatra prikladnim. Stoga, kada vam je postavljeno ovo pitanje, bilo je svakakvih odgovora. Dakle, jeste li vi sada donijeli zaključak o ovoj stvari? Što bi ti trebao učiniti ako te netko pita vjeruješ li ti u Svemogućeg Boga? Prvo, pitaj tko je. Drugo, zatraži mu da pokaže isprave. Ako te pita za druge osobne podatke, ne daj nikakav odgovor. Čak i ako pokaže isprave, ne govori mu, jer je to tvoja osobna privatnost. Koliko godina vjeruješ u Boga, tko ti je propovijedao evanđelje, gdje si vršio svoje dužnosti, koliko je jaka tvoja vjera, kako biraš svoj budući put, kako težiš istini i zadobivaš istinu – te su stvari za nas previše dragocjene da bismo ih ležerno otkrili bilo kojem strancu. Oni nemaju pravo raspitivati se o tako važnim informacijama. Ako starješine i djelatnici ne mogu riješiti takve probleme, trebali bi ih odmah prijaviti Višnjem kako bi tražili rješenja i pitali za prikladne načine odgovora. Višnji vam se neće rugati; u najgorem slučaju, reći će da ste previše glupi. Bez obzira na sve, biti u stanju riješiti problem je najbolji rezultat.

U vezi s osmom odgovornošću starješina i djelatnika – brzo prijavljivanje i traženje rješenja za nejasnoće i poteškoće s kojima se susreću u radu – danas smo prvenstveno razgovarali o tome što čini nejasnoće i poteškoće, kao i o tome kako bi se starješine i djelatnici trebali nositi s tim problemima i rješavati ih kada se s njima suoče, te kako pristupiti tim stvarima. Što se tiče toga kakva su očitovanja lažnih starješina kada se susretnu s tim problemima, taj ćemo dio obraditi u sljedećem razgovoru.

27. ožujka 2021.