Odgovornosti starješina i djelatnika (8)

Osma stavka: Pravovremeno izvještavati i tražiti rješenja za nejasnoće i poteškoće s kojima se susreće u radu (Drugi dio)

Prošli put smo razgovarali u zajedništvu o osmoj stavci odgovornosti starješina i djelatnika: „Pravovremeno izvještavati i tražiti rješenja za nejasnoće i poteškoće s kojima se susreće u radu.” Iako se osma stavka sastoji od samo jedne rečenice i u osnovi od starješina i djelatnika zahtijeva samo jednu vrlo jednostavnu stvar u smislu njihovih odgovornosti, proveli smo cijelo jedno okupljanje razgovarajući o toj temi. O kojim smo točno aspektima te teme razgovarali prošli put? Kojih se glavnih odgovornosti starješina i djelatnika ona dotiče? (Da bi se oni trebali okupiti i razgovarati u zajedništvu kada naiđu na nejasnoće i poteškoće, te pravovremeno tražiti rješenja i izvijestiti Višnjeg ako ih kroz razgovor u zajedništvu ne mogu razjasniti.) Glavne odgovornosti starješina i djelatnika kojih se ova stavka dotiče jesu sudjelovanje u radu i udubljivanje u razne segmente stvarnog rada, kako bi mogli otkriti razne probleme s kojima se u radu susreće i pravovremeno ih riješiti. Ako su isprobane razne metode, a problemi se i dalje ne mogu u potpunosti riješiti, te problemi i dalje postoje i postaju nejasnoće i poteškoće, tada starješine i djelatnici ne bi smjeli dopustiti da se te nejasnoće i poteškoće gomilaju, niti ih stavljati po strani i zanemarivati, već moraju pravovremeno smisliti način kako ih riješiti. Najbolji način za njihovo rješavanje je, naravno, tragati i razgovarati u zajedništvu s braćom i sestrama, kao i sa starješinama i djelatnicima na različitim razinama, kako bi se došlo do rješenja tih problema. Ako se problemi ne mogu riješiti, starješine i djelatnici ne bi trebali pokušavati velike probleme prikazati kao male, a male kao da ne postoje, ili ih jednostavno ostaviti po strani i zanemariti, već ih moraju pravovremeno prijaviti Višnjem i od Njega tražiti rješenja kako bi se problemi riješili. Na taj će način rad napredovati glatko, bez poteškoća i prepreka.

Starješine i djelatnici trebaju pravovremeno prijaviti i riješiti nejasnoće i poteškoće s kojima se susreću u radu

I. Definicija „pravovremenog”

Osma stavka odgovornosti starješina i djelatnika spominje pravovremeno prijavljivanje nejasnoća i poteškoća s kojima se susreću u radu – to je vrlo važno. Ako se problem otkrije danas, ali se njegovo rješavanje odgodi za osam ili deset dana, ili čak za šest mjeseci ili godinu dana, može li se to nazvati „pravovremenim”? (Ne.) Dakle, što znači „pravovremeno”? (To znači rješavati problem odmah, smjesta i trenutno.) Nije li to malo strogo? Ako za objašnjenje koristimo rječnik koji se odnosi na vrijeme, rješavanje problema odmah, smjesta i sada je ono što „pravovremeno” znači, ali gledajući doslovno značenje tih riječi, ljudima to nije lako postići i nije realno. Dakle, kako bismo trebali točno definirati riječ „pravovremeno”? Ako problem nije velik, ali ipak predstavlja prepreku u radu, i ako se može riješiti u roku od nekoliko sati, onda ga treba riješiti u roku od nekoliko sati – može li se to smatrati pravovremenim? (Da.) Pretpostavimo da je problem malo složeniji i teži, i da se može riješiti za dva ili tri dana, ali se ljudi potrude tragati za istinom, više istražuju informacije i nastoje ga riješiti u jednom danu – ne bi li to bilo korisnije za rad? Recimo da postoji problem koji se trenutno ne može prozreti i zahtijeva istragu i istraživanje, što oduzima neko vrijeme. Za rješavanje tog konkretnog problema trebat će najviše tri dana. Ako potraje duže od tri dana, pojavit će se sumnja da se njegovo rješavanje namjerno odgađa, a to znači da se gubi vrijeme. Dakle, problem bi trebalo prijaviti, tražiti rješenje i riješiti ga u roku od tri dana. To je ono što znači „pravovremeno”. Ako rješavanje problema zahtijeva komunikaciju i istragu na razini za razinom, kao i prikupljanje informacija na razini za razinom, i tako dalje – ako su različiti procesi vrlo složeni – i dalje se ne bi smjelo odugovlačiti čitav mjesec. Recimo da se problem može riješiti u roku od tjedan dana ako starješine i djelatnici požure, rade brže te odaberu i uposle nekoliko prikladnih ljudi, tada u toj situaciji „pravovremeno” znači ograničiti rješavanje problema na jedan tjedan. Rješavanje problema duže od tjedan dana je neprikladno – to nije pravovremeno. To je vremensko ograničenje za rješavanje takvih relativno složenih pitanja. Na čemu se temelji taj vremenski okvir? Određuje se na temelju veličine problema i stupnja njegove težine. Međutim, većina stvari, poput problema vezanih uz stručne vještine ili pitanja nejasnih načela, može se riješiti s nekoliko rečenica – na koje bi vremensko razdoblje trebalo ograničiti rješavanje tih problema da bi se smatralo „pravovremenim”? Ako „pravovremeno” definiramo na temelju veličine problema i stupnja njegove težine, tada se većina pitanja može riješiti za manje od pola dana, dok bi za manji dio njih možda trebalo najviše tjedan dana; ako se pojavi novi problem, to je onda druga stvar. Stoga, ako „pravovremeno” definiramo kao odmah, smjesta i sada, onda se to čini kao strog zahtjev prema ljudima sudeći po doslovnom značenju tih riječi, ali gledajući vremensko ograničenje, većina se problema može riješiti za pola dana ili najviše jedan dan ako ljudi ga pravovremeno prijave i traže rješenje. Može li se to smatrati teškim u smislu vremena? (Ne.) A budući da nije teško u smislu vremena, starješinama i djelatnicima bi trebalo biti lako ispuniti zahtjev da pravovremeno prijave i traže rješenja za nejasnoće i poteškoće s kojima se susreću u radu, a te nejasnoće i poteškoće ne bi trebale biti stalno prisutne i neriješene, a još manje bi se smjele dugoročno gomilati u radu. Sada bi svima vama trebao biti poznat vremenski koncept „pravovremenog” – to je pitanje kako starješine i djelatnici trebaju procijeniti vremenske okvire pri rješavanju nejasnoća i poteškoća s kojima se susreću u radu. Ukratko, najtočnija definicija „pravovremenog” jest djelovati što je brže moguće – to jest, ako se problem može prijaviti, tražiti rješenje i riješiti ga u roku od pola dana, tako bi trebalo i biti, a ako se može riješiti u roku od jednog dana, tako bi trebalo i biti – te nastojati ne uzrokovati kašnjenja i ne dopustiti da rad bude pogođen. To je odgovornost starješina i djelatnika. Kada se u radu susretnu s problemima i otkriju ih, starješine i djelatnici trebali bi o njima pravovremeno razgovarati u zajedništvu i riješiti ih. Ako ih ne mogu riješiti, trebali bi ih što je brže moguće prijaviti Višnjem i tražiti rješenje od Njega, umjesto da ih stavljaju po strani, ignoriraju i ne shvaćaju ozbiljno. Kada se pojave problemi, starješine i djelatnici trebali bi ih pravovremeno riješiti, umjesto da odugovlače, čekaju ili se oslanjaju na druge – starješine i djelatnici ne bi trebali pokazivati takvo ponašanje.

II. Posljedice nepravovremenog rješavanja problema

Glavno načelo za rješavanje problema jest da se to mora činiti pravovremeno. Zašto se to mora činiti pravovremeno? Ako se pojave mnogi problemi koji se ne mogu pravovremeno riješiti, s jedne strane ljudi će se zaglaviti u stanju zbunjenosti i neće znati kako postupiti, a s druge strane, ako nastave raditi prema pogrešnoj metodi i kasnije moraju ponavljati i ispravljati obavljeni posao, kakve će tada biti posljedice? Velika količina ljudstva, financijskih sredstava i materijalnih resursa bit će protraćena i potrošena – to je gubitak. Ako se u radu pojave problemi, a starješine i djelatnici su slijepi i ne mogu te probleme pravovremeno otkriti i riješiti, mnogi će ljudi nastaviti raditi prema pogrešnoj metodi. Kada ljudi otkriju te probleme i žele ih riješiti i ispraviti, ti su problemi već nanijeli gubitke crkvenom radu. Neće li tada sve to ljudstvo te financijski i materijalni resursi biti protraćeni? Postoji li veza između uzrokovanja takvih gubitaka i toga što starješine i djelatnici ne rješavaju probleme pravovremeno? (Da.) Ako starješine i djelatnici mogu pratiti, nadzirati, provjeravati i davati upute za rad, tada će apsolutno moći pravovremeno otkriti i riješiti probleme. Ako su starješine i djelatnici površni i ne prate, ne nadziru, ne provjeravaju i ne daju upute za rad, ako su u tom pogledu vrlo pasivni i čekaju da se nakupi toliko problema da stvari potpuno izmaknu kontroli prije nego što pomisle na njihovo rješavanje, prije nego što pomisle prijaviti ih Višnjem i od Njega tražiti rješenja, jesu li takvi starješine i djelatnici ispunili svoje odgovornosti? (Ne.) To je ozbiljno zanemarivanje odgovornosti; takvi starješine i djelatnici ne samo da nisu riješili probleme, već su umjesto toga prouzročili gubitke u ljudstvu i materijalnim resursima Božje kuće, a također i stvorili ogromnu prepreku crkvenom radu. Zbog zanemarivanja odgovornosti od strane starješina i djelatnika, njihovog nemara, obamrlosti i tuposti, te zato što nisu u stanju pravovremeno otkriti i riješiti mnoge probleme koji se javljaju u radu, pa ih čak ne mogu ni pravovremeno prijaviti Višnjem i od Njega tražiti rješenja, mnogi se zadaci moraju ponavljati, a nakon što se ponove, javlja se još problema zbog nemogućnosti pronalaženja načela. Dok se stvari tako nastavljaju, rok za završetak posla uvelike se odgađa, pa posao koji je trebao trajati mjesec dana traje tri mjeseca, a posao koji je trebao trajati tri mjeseca traje osam ili devet mjeseci – to je izravno povezano s time što starješine i djelatnici ne obavljaju stvarni posao. Budući da starješine i djelatnici ne preuzimaju odgovornost za svoj rad – to jest, nisu u stanju pravovremeno pronaći i ispraviti probleme kada se pojave – razni poslovi neprestano ne uspijevaju postići rezultate i ostaju u stanju paralize. A tko je izravno odgovoran za taj problem? (Starješine i djelatnici.) Stoga je vrlo važno da starješine i djelatnici obavljaju stvarni posao, a također je vrlo važno da otkrivaju probleme dok obavljaju stvarni posao. Ponekad će starješine i djelatnici otkriti probleme, ali neće znati kako ih riješiti, a ipak su ih u stanju pravovremeno prijaviti Višnjem i od Njega tražiti rješenja kako bi ih riješili, što je još važnije. Mnogi starješine i djelatnici misle: „Mi imamo svoje načine rada. Višnji nam samo treba reći načela, a mi ćemo sami obaviti preostali stvarni posao. Ako naiđemo na bilo kakve poteškoće, dovoljno je da mi dolje zajedno razgovaramo u zajedništvu i molimo se.” Što se tiče učinkovitosti rješavanja problema, ili jesu li njihova rješenja temeljita ili djelotvorna, o tim stvarima uopće ne brinu niti pitaju. To je vrsta neodgovornog stava koji gaje dok rade, a to na kraju znači da svi segmenti rada u crkvi ne mogu glatko napredovati i sadrže ozbiljne probleme koji se ne rješavaju. To je posljedica koju uzrokuje preslab kov starješina i djelatnika, ili pak to što ne preuzimaju odgovornost i ne obavljaju stvarni posao.

Raščlanjivanje nekoliko vrsta lažnih starješina na temelju osme odgovornosti

I. Lažni starješine koji su pseudo-duhovni

Prošli put smo u zajedništvu razgovarali o tome što su nejasnoće i poteškoće te definirali određene probleme koje se mora pravovremeno prijaviti i za koje se moraju pravovremeno tražiti rješenja. U osnovi, postoje dvije glavne vrste problema. Jedna vrsta su problemi u radu u vezi s kojima ljudi nisu sigurni ili ih ne mogu prozreti. Kada je riječ o tim problemima, ljudima je vrlo teško dokučiti načela. Iako možda razumiju načela u doktrinarnom smislu, ne znaju kako ih provesti u djelo ili primijeniti. Ti se problemi odnose na nejasnoće. Druga vrsta su stvarne poteškoće i problemi koje ljudi ne znaju kako riješiti. Ova je vrsta nešto ozbiljnija u usporedbi s nejasnoćama, i to su problemi koje bi starješine i djelatnici također trebali prijaviti i za njih tražiti rješenja. Prošli put smo uglavnom u zajedništvu razgovarali o tome da je odgovornost starješina i djelatnika prijaviti i tražiti rješenja za probleme s kojima se susreću u radu, te smo s pozitivnog stajališta razgovarali o određenim stvarima koje bi starješine i djelatnici trebali činiti i na koje bi trebali obratiti pozornost. Danas ćemo raščlaniti koja obilježja lažni starješine posjeduju u vezi s osmom stavkom, te obavljaju li posao koji bi starješine trebali obavljati i ispunjavaju li odgovornosti koje bi starješine trebali ispunjavati. Kada je riječ o rješavanju problema s kojima se susreću u radu, lažni starješine zasigurno nisu kompetentni u tom pogledu; ne uspijevaju obaviti taj aspekt posla i ne uspijevaju ispuniti tu odgovornost. Postoji jedna vrsta lažnih starješina koji dok rade gaje predodžbu, misleći: „Ja se ne bavim tim formalnostima dok radim, niti obraćam pozornost na bilo što poput znanja, učenja, vještina ili dogme. Samo se pobrinem da na okupljanjima jasno u zajedništvu govorim o istini Božjih riječi, i to je dovoljno. Svaki tjedan održim dva okupljanja za male skupine, svaka dva tjedna održim jedno okupljanje za starješine i djelatnike, i svaki mjesec održim veliko okupljanje za svu braću i sestre. Dovoljno je da dobro organiziram sve te vrste okupljanja.” To je njihov temelj i metoda za obavljanje posla. Ova vrsta starješina i djelatnika samo se neprestano vježba u držanju propovijedi i ulaže mnogo truda u opremanje samih sebe riječima i doktrinama – pripremaju sažetke, sadržaj, primjere i istine o kojima će govoriti u zajedništvu za svako okupljanje, a također pripremaju i neke planove za rješavanje stanja i problema određenih ljudi. Misle da kao starješine ili djelatnici samo trebaju dobro propovijedati i da su time ispunili svoje odgovornosti. Misle da se ne trebaju brinuti o drugim stvarima, kao što je to je li način na koji se evanđelje propovijeda prikladan ili ne, ili kako se raspoređuje crkveno osoblje, ili je li osoblje koje obavlja različite vrste stručnih poslova kompetentno i kvalificirano – vjeruju da je dovoljno samo pustiti nadzornike da se bave tim stvarima. Stoga, bez obzira na to kamo ova vrsta osobe ide, usredotočuje se na okupljanja i držanje propovijedi, i bez obzira na to kakvo se okupljanje održava, uvijek drži propovijed. Izvana, vodi ljude u čitanju Božjih riječi i u učenju pjevanja himni, a povremeno govori i o radu. Ova vrsta osobe zna za probleme o kojima se često razgovara u zajedništvu, kao što je to koje Božje riječi treba koristiti za usporedbu s problemima s kojima se susreću različite vrste ljudi, kao i zašto se ljudi osjećaju slabo i koja su se stanja u njima pojavila, te o kojim bi se istinama Božjih riječi trebalo razgovarati u zajedništvu kako bi se te stvari riješile. Ukratko, njihove propovijedi i razgovori u zajedništvu dotiču se mnogih aspekata istine i primjene; neki se odnose na orezivanje, neki na kušnje i pročišćenje, neki na molitveno čitanje Božjih riječi, neki na to kako iskusiti sud i grdnju, i tako dalje – mogu ponešto govoriti u zajedništvu o različitim aspektima istine. Kada se susretnu s novim vjernicima, drže propovijedi za nove vjernike, a kada se susretnu s ljudima koji vjeruju u Boga dugi niz godina, mogu održati neke propovijedi o ulasku u život. Ali kada je riječ o radu koji uključuje bilo kakvu stručnu vještinu, nikada se ne raspituju o poslu niti proučavaju stvari povezane s njim, a još manje prate, sudjeluju ili se udubljuju u bilo koji posao kako bi riješili probleme. U njihovim očima, držanjem propovijedi, čitanjem Božjih riječi i učenjem himni, oni obavljaju posao, i to su odgovornosti starješina i djelatnika; osim toga, sav je drugi posao nevažan, to je posao drugih ljudi i nema nikakve veze s njima, i sve dok mogu dobro držati propovijedi, mogu mirno spavati. Što znači „mirno spavati”? To znači da je završetak okupljanja isto što i završetak njihovog posla, i kada je vrijeme za odmor, oni se odmaraju. Bez obzira na to kakvi se problemi pojave u crkvenom radu, oni ih ignoriraju, a kada ih ljudi traže da riješe problem, vrlo ih je teško pronaći. Bez obzira na to koliko posla ima, moraju imati svoj popodnevni odmor, i prepuštaju se udobnosti dok drugi ljudi mogu podnositi patnju i platiti cijenu. Misle: „Završio sam s propovijedanjem, okupljanje je gotovo i rekao sam vam sve što sam trebao reći. Što još želite da kažem? Moj je posao gotov. Ostalo je vaš posao. Rekao sam vam Božje riječi, pa samo postupajte prema načelima. Što se tiče bilo kakvih problema koji se pojave, to je vaša stvar i nema nikakve veze sa mnom. Trebali biste sami ići pred Boga i moliti se, okupljati se i razgovarati u zajedništvu kako biste riješili probleme. Ne dolazite k meni.” Kada je okupljanje gotovo, nikada ne dopuštaju da itko postavlja pitanja, nikada ne žele rješavati probleme, a još manje su ikada u stanju otkriti problem. Nakon okupljanja, smatraju da je njihov posao gotov, te spavaju, jedu i zabavljaju se u redovito vrijeme. Nisu li oni lažni starješine koji uopće ne obavljaju stvaran posao? (Da.)

Postoje neki slučajevi gdje je starješina ili djelatnik na svom položaju šest mjeseci, a osim onih koji su im bliži i koji ih često viđaju, većina braće i sestara ih ne može vidjeti. Samo ih često čuju kako drže propovijedi na internetu, no kada se pojavi problem, starješina ili djelatnik ga ne rješava. Neka braća i sestre nailaze na poteškoće u svojim dužnostima koje ne znaju kako riješiti, i postanu toliko tjeskobni da ne znaju kamo bi sa sobom, a kad odu potražiti svog starješinu, ne mogu ga pronaći. Može li takav starješina dobro obavljati posao? Braća i sestre nemaju pojma čime je njihov starješina tako zauzet svaki dan, postoji veliki zaostatak problema i poteškoća, i ne znaju kada će njihov starješina doći da ih riješi. Svi ga željno iščekuju da dođe pomoći, a ipak, bez obzira na to koliko dugo čekali, starješina se nikada ne pojavi. Takve starješine i djelatnike teško je uhvatiti, i dobri su u skrivanju! Vrlo dobro drže propovijedi i, nakon što održe propovijed, lijepo se dotjeraju i ne rade ništa, skrivajući se negdje gdje se mogu prepustiti udobnosti. I unatoč svemu tome, i dalje misle da rade vrlo dobro i ispravno. Misle da ne zabušavaju, da su održali svoje propovijed, održali svoja okupljanja, rekli sve što su trebali reći i objasnili sve što su trebali objasniti. Nikada ne žele blisko surađivati s braćom i sestrama kako bi pratili rad i sudjelovali u njemu, pomogli im nadgledanjem i usmjeravanjem i pomogli im da pravovremeno rješavaju probleme. Ako naiđu na problem koji ne mogu riješiti, ne znaju ga ni prijaviti Višnjem i od Njega tražiti rješenje. Također im ne pada na pamet da razmisle: „Mogu li se braća i sestre držati načela nakon što su ih čuli u razgovoru u zajedništvu? A kada ponovno naiđu na poteškoće i nejasnoće u radu, hoće li se moći držati istine i rješavati stvari prema načelima? Nadalje, tko igra pozitivnu ulogu u radu? A koji ljudi igraju negativnu ulogu? I postoje li ljudi koji uzrokuju prekide i ometanja, ili ljudi koji uništavaju stvari, ili bilo kakvi apsurdni ljudi koji uvijek dolaze s lošim idejama? Kako je posao napredovao u posljednje vrijeme?” Oni se bez iznimke ne bave takvim pitanjima niti se o njima raspituju. Ljudi poput ovih naizgled obavljaju posao – drže propovijedi, održavaju okupljanja, pripremaju nacrte propovijedi i sažetke, pa čak i pišu izvješća o radu. Neki starješine također često pišu propovijedi o svojim životnim iskustvima; ostaju u svojoj sobi i pišu tri ili pet dana zaredom i čak im je potrebno da im netko posebno donosi vodu i hranu, i nitko ih drugi ne može vidjeti. Ako im kažeš da ne obavljaju stvaran posao, osjećaju se povrijeđeno: „Kako to da ne obavljam stvaran posao? Živim s braćom i sestrama i stalno održavam okupljanja i držim propovijedi. Propovijedam dok mi se usta potpuno ne osuše, a ponekad čak i ostajem budan do kasno.” Izvana se čini da su zaista zaposleni i da nisu besposleni – drže mnogo propovijedi i ulažu velik trud u govor i pisanje, redovito prenose poruke i pisma te prenose načela koja zahtijeva Višnji, a također ozbiljno i strpljivo razgovaraju u zajedništvu i ističu sadržaj tijekom okupljanja – doista govore mnogo, ali nikada ne sudjeluju u konkretnom poslu, nikada ne prate rad i nikada se ne suočavaju s bilo kakvim problemima zajedno s braćom i sestrama. Ako ih upitaš kako napreduje taj i taj posao ili kakvi su rezultati rada, ne znaju i moraju prvo nekoga pitati. Ako ih upitaš jesu li problemi od prošlog puta riješeni, kažu da su održali okupljanje i u zajedništvu razgovarali o načelima. Pretpostavimo da ih onda upitaš: „Jesu li braća i sestre uistinu razumjeli nakon što si u zajedništvu govorio o istina-načelima? Je li i dalje moguće da zalutaju? Tko među njima ima relativno bolje razumijevanje načela, tko je vještiji u stručnim vještinama, a tko ima bolji kov i vrijedan je kultiviranja?” Ne znaju odgovore ni na jedno od ovih pitanja; ne znaju ništa o svemu tome. Kad god ih upitaš o statusu posla, kažu: „Govorio sam u zajedništvu o načelima, upravo sam završio s okupljanjem i upravo sam ih orezao. Izrazili su svoju predanost i imaju odlučnost da dobro obave ovaj posao.” Ali kada je riječ o tome kako napreduje daljnji rad, nemaju pojma. Može li se smatrati da su u skladu s mjerilom kao starješine i djelatnici? (Ne.) Način na koji ova vrsta starješina i djelatnika radi jest da samo čitaju Božje riječi i propovijedaju neke riječi i doktrine ljudima, no ne obraćaju pozornost na rješavanje stvarnih problema i još se više boje prijaviti ih Višnjem i od Njega tražiti rješenja – jako se boje da će Višnji saznati kakva je njihova stvarna situacija. Koja je priroda takvih postupaka? Kakva su oni vrsta ljudi u smislu svoje suštine? Da budemo precizni, takvi su ljudi tipični farizeji. Obilježja farizeja su sljedeća: njihovo je vanjsko ponašanje dostojanstveno, govore i ponašaju se na elegantan način, sve svoje riječi i djela temelje na Bibliji, a kada se susreću i razgovaraju s ljudima, recitiraju riječi iz Biblije i mogu napamet ponoviti toliko redaka iz Biblije. Lažni starješine su isti kao i farizeji – izvana im ne možeš pronaći nikakvu manu i izgledaju posebno duhovno. Ne možeš otkriti nikakve probleme u njima prema njihovom vanjskom govoru, postupcima i ponašanju, a ipak nisu u stanju riješiti mnoge probleme koji postoje u crkvenom radu. Pa što onda znači to „duhovno”? Strogo govoreći, to je pseudo-duhovnost. Pseudo-duhovni ljudi poput ovih stalno su zaposleni, svaki dan se kreću između velikih i malih skupina, propovijedajući Božje riječi kamo god idu. Izvana se čini kao da vole Božje riječi više no itko drugi, da ulažu više truda u Božje riječi od bilo koga drugog, da su upućeniji u Božje riječi od bilo koga drugog, i mogu iz glave navesti broj stranice bilo kojeg bitnog odlomka Božjih riječi. Ako netko naiđe na problem, daju mu broj stranice povezanog odlomka Božjih riječi i kažu mu da ga pročita. Izvana se čini da u svemu uzimaju Božje riječi kao svoj kriterij, da svjedoče o Božjim riječima kada ih nešto zadesi, i čini se da s njima nema nikakvih problema. Ali kada pomno pogledaš posao koji obavljaju, jesu li u stanju otkriti i riješiti probleme dok propovijedaju te riječi i doktrine? Ako netko kroz razgovor u zajedništvu o istini pronađe problem koji prije nije bio otkriven u nekom poslu i riješi probleme koje drugi nisu mogli, onda to pokazuje da razumije Božje riječi i da jasno u zajedništvu razgovara o istini. Pseudo-duhovni ljudi su potpuna suprotnost ovome. Uče Božje riječi napamet i propovijedaju ih posvuda, a um i srce su im ispunjeni Božjim riječima. Međutim, bilo da se u radu pojavi velik ili mali problem, ne mogu ga vidjeti niti otkriti. Na kraju okupljanja, najviše se boje da će netko istaći stvaran problem i zamoliti ih da ga riješe, i zato odmah odlaze kada su okupljanja gotova, misleći: „Ako mi netko postavi pitanje na koje ne znam odgovor, bit će tako nezgodno i sramotno!” To je njihov stvarni rast i njihovo istinsko stanje.

Razmislite o tome koji su starješine i djelatnici oko vas dobri u razgovoru u zajedništvu o istini radi rješavanja problema i sposobni su se udružiti s braćom i sestrama te zajedno s njima obavljati posao kada izvršavaju svoje dužnosti – ti starješine i djelatnici sposobni su ispuniti svoje odgovornosti. Razmislite o tome koji starješine i djelatnici oko vas dobro otkrivaju i rješavaju probleme, te se najviše usredotočuju na obavljanje stvarnog posla i postižu najviše rezultata u svom radu – ti starješine i djelatnici su odani ljudi koji su vrlo odgovorni i savjesni. Suprotno tome, ako je neki starješina izvrstan u propovijedanju riječi i doktrina, i propovijeda na logičan i organiziran način, sa glavnom poantom i sadržajem, i na strukturiran način, i ljudi su oduševljeni njegovim propovijedima, a ipak uvijek izbjegava braću i sestre, uvijek se boji da će braća i sestre postavljati pitanja, i boji se rješavati probleme i nositi se s problemima zajedno s braćom i sestrama, onda je taj starješina pseudo-duhovan i on je lažni starješina. Kakvi su ljudi starješine i nadzornici oko vas? Osim što prisustvuju okupljanjima i drže propovijedi, prate li obično rad i sudjeluju li u radu, jesu li u stanju često otkrivati i rješavati probleme u radu, ili jednostavno nestanu nakon što se pojave na okupljanjima? Pseudo-duhovni lažni starješine uvijek se boje da neće imati o čemu propovijedati i da neće imati što reći kada se susretnu s braćom i sestrama, pa uče napamet Božje riječi i u svojoj sobi vježbaju kako držati propovijedi. Vjeruju da je držanje propovijedi nešto što se može naučiti i nešto što se može postići učenjem napamet, poput stjecanja znanja ili pohađanja sveučilišta, te da moraju utjeloviti duh neumornog i mukotrpnog učenja. Nije li takvo shvaćanje koje ti lažni starješine gaje iskrivljeno? (Jeste.) Ljudi poput ovih propovijedaju doktrine svisoka, petljaju se u nebitne stvari, a onda misle da obavljaju posao vođenja. Nikada ne odlaze na radno mjesto kako bi davali upute za rad ili rješavali probleme, već umjesto toga često sjede u svojoj sobi i povlače se u osamu radi „duhovnog usavršavanja”, opremajući se Božjim riječima – je li to potrebno? U kojim okolnostima starješine i djelatnici mogu privremeno ostaviti po strani crkveni rad i braću i sestre i otići se opremiti istinom? Kada posao nije užurban i svi problemi koji bi trebali biti riješeni su riješeni, a sve stvari koje zahtijevaju pozornost i načela koja bi trebala biti objašnjena su objašnjena i braća i sestre nemaju nikakvih pitanja ili poteškoća i nitko ne uzrokuje ometanja i prekidanja i posao može glatko napredovati i nema više prepreka, tada starješine i djelatnici mogu čitati Božje riječi i opremiti se istinom – samo to je obavljanje stvarnog posla. Lažni starješine ne rade na taj način; uvijek se usredotočuju na stavljanje sebe u središte pozornosti i samo obavljaju neki vrlo vidljiv posao koji drugi mogu vidjeti kako bi se pokazali. Ako mogu pronaći neko novo svjetlo dok čitaju Božje riječi ili slušaju propovijed, osjećaju da su nešto zadobili, da imaju istina-stvarnost, i onda žurno traže priliku da propovijedaju drugima. Propovijedaju doktrine na sustavan, logičan i dobro organiziran način, sa glavnom poantom i sadržajem, i na način koji je moćniji i dublji od govora slavne osobe ili akademskog predavanja, i prilično su zadovoljni time. A ipak se u sebi pitaju: „O čemu ću propovijedati sljedeći put nakon što završim ovu propovijed? Nemam ništa drugo.” I tako opet odjure i povuku se u osamu radi „duhovnog usavršavanja”, tražeći duboke doktrine. Nikada ih se ne viđa na mjestu crkvenog rada, a kada ljudi imaju poteškoća i čekaju da se one riješe, ti lažni starješine se nigdje ne mogu pronaći. Nemaju li lažni starješine nečistu savjest? Ne mogu riješiti stvarne probleme, a ipak i dalje žele propovijedati uzvišene propovijedi kako bi se pokazali. Ti ljudi imaju obraz kao đon.

Svi lažni starješine mogu propovijedati riječi i doktrine, svi su oni pseudo-duhovni, ne mogu raditi nikakav stvarni posao i ne razumiju istinu unatoč tome što vjeruju u Boga dugi niz godina – može se reći da nemaju duhovnog razumijevanja. Oni misle da biti crkveni starješina znači da samo trebaju propovijedati neke riječi i doktrine, izvikivati neke parole i malo objašnjavati Božje riječi, pa će onda ljudi razumjeti istinu. Oni ne znaju što znači raditi posao, ne znaju koje su točno odgovornosti starješina i djelatnika i ne znaju zašto točno Božja kuća odabire nekoga da bude starješina ili djelatnik, ili koje točno probleme time treba riješiti. Stoga, bez obzira na to koliko Božja kuća u zajedništvu govori o tome da starješine i djelatnici moraju pratiti rad, provjeravati rad i nadzirati rad, da moraju pravovremeno otkrivati i rješavati probleme u radu i tako dalje, oni ništa od toga ne prihvaćaju niti razumiju. Nisu u stanju dosegnuti ili ispuniti zahtjeve koje Božja kuća postavlja pred starješine i djelatnike i ne mogu razumjeti probleme vezane za stručne vještine potrebne za obavljanje dužnosti, kao ni pitanje načela za odabir nadzornika i tako dalje, pa čak i ako znaju za te probleme, i dalje ih nisu u stanju riješiti. Prema tome, pod vodstvom takvih lažnih starješina, ne mogu se riješiti sve vrste problema koji se javljaju u crkvenom radu. Ne samo problemi vezani za stručne vještine s kojima se Božji izabrani narod susreće pri obavljanju svojih dužnosti, već i poteškoće u ulasku u život Božjeg izabranog naroda ostaju neriješene dugo vremena, a kada neki starješine i djelatnici ili nadzornici raznih segmenata crkvenog rada nisu u stanju raditi stvarni posao, oni ne bivaju pravovremeno smijenjeni niti se njihova zaduženja pravovremeno prilagođavaju, i tako dalje. Nijedan od ovih problema ne rješava se pravovremeno, i posljedično, učinkovitost raznih segmenata crkvenog rada neprestano opada, a djelotvornost rada postaje sve lošija. Što se tiče osoblja, oni koji su donekle nadareni i dobri govornici postaju starješine i djelatnici, dok oni koji ljube istinu, koji se mogu predati teškom radu i neumorno raditi bez prigovora, ne bivaju promaknuti i odgajani, već se prema njima odnosi kao prema službenicima, a razno tehničko osoblje koji ima određene vještine ne koristi se na razuman način. Također, neki ljudi koji iskreno obavljaju svoju dužnost ne primaju opskrbu životom, pa tonu u negativnost i slabost. Štoviše, bez obzira na to koliko zla antikristi i zli ljudi čine, lažni starješine kao da to nisu vidjeli. Ako netko razotkrije zlu osobu ili antikrista, lažni starješine će im čak reći da bi se prema toj osobi trebali odnositi s ljubavlju i dati joj priliku da se pokaje. Time dopuštaju zlim ljudima i antikristima da čine zlo i uzrokuju ometanja u crkvi, a to dovodi do dugih odgađanja u uklanjanju ili izbacivanju tih zlih ljudi, bezvjernika i antikrista, te oni mogu nastaviti činiti zlo u crkvi i ometati crkveni rad. Lažni starješine nisu sposobni nositi se s bilo kojim od ovih problema i rješavati ih; nisu sposobni pravično postupati s ljudima niti razumno organizirati rad, već umjesto toga postupaju nepromišljeno i rade samo neki beskoristan posao, što rezultira time da naprave nered i kaos od crkvenog rada. Bez obzira na to kako Božja kuća razgovara u zajedništvu o istini ili kako naglašava načela kojih se treba pridržavati pri obavljanju crkvenog rada – ograničavajući one koje treba ograničiti i uklanjajući one koje treba ukloniti od različitih vrsta zlotvora i bezvjernika, te promičući i odgajajući ljude dobrog kova i sposobnosti razumijevanja, i ljude koji mogu težiti istini, koje treba promaknuti i odgajati – iako se o ovim stvarima razgovara u zajedništvu bezbroj puta, lažni starješine ih ne razumiju niti shvaćaju i samo se neprestano čvrsto drže svojih pseudo-duhovnih stavova i pristupa temeljenih na „ljubavi”. Lažni starješine vjeruju da, pod njihovim ozbiljnim i strpljivim uputama, sve vrste ljudi obavljaju svoje uloge na uredan način, bez kaosa, i da svatko ima prilično mnogo vjere, voljan je obavljati svoje dužnosti, ne boji se odlaska u zatvor i suočavanja s opasnošću, i svaka osoba ima odlučnost da podnese patnju i nije voljna biti Juda. Oni vjeruju da dobra atmosfera u crkvenom životu znači da su obavili dobar posao. Bez obzira na to javljaju li se u crkvi slučajevi da zli ljudi uzrokuju ometanja ili da bezvjernici šire hereze i zablude, oni te stvari ne smatraju problemima i ne osjećaju potrebu rješavati ih. Kada je riječ o osobi kojoj su povjerili posao, a koja postupa nepromišljeno na temelju vlastite volje i ometa rad na evanđelju, lažni starješine su još više slijepi. Oni kažu: „Objasnio sam načela rada koja sam trebao objasniti i rekao sam im što da rade iznova i iznova. Ako se pojave bilo kakvi problemi, to nema nikakve veze sa mnom.” Međutim, oni ne znaju je li ta osoba ispravna osoba, ne bave se time i ne znaju mogu li njihove riječi, izrečene dok su objašnjavali i govorili toj osobi što da radi, postići pozitivne rezultate, niti kakve će posljedice donijeti. Kad god lažni starješine drže okupljanje, govore riječi i doktrine bez prestanka, ali ispostavlja se da nisu u stanju riješiti nikakve probleme. Pa ipak, i dalje vjeruju da rade sjajan posao, i dalje su zadovoljni sobom i misle da su nevjerojatni. Zapravo, riječi i doktrine koje govore mogu samo otpraviti one smetene, glupe i budalaste ljude, koji su neuki i lošeg kova. Nakon što ti ljudi čuju te riječi, zbunjeni su i vjeruju da je ono što su lažni starješine rekli tako ispravno, da ništa što su rekli nije pogrešno. Lažni starješine mogu zadovoljiti samo te zbunjene ljude i suštinski su nesposobni rješavati stvarne probleme. Naravno, lažni starješine još su manje sposobni nositi se s problemima vezanim za stručne vještine i znanje – potpuno su nemoćni kada je o tim stvarima riječ. Uzmimo za primjer rad na izradi tekstova Božje kuće. To je posao koji lažnim starješinama zadaje najviše glavobolje. Ne mogu točno utvrditi koji ljudi imaju duhovno razumijevanje, dobar kov i prikladni su za rad na izradi tekstova, i smatraju svakoga s naočalama i visokim obrazovanjem osobom dobrog kova i duhovnog razumijevanja, pa ih zadužuju za taj posao, govoreći im: „Svi ste vi talentirani za rad na izradi tekstova. Ja ne razumijem taj posao, pa sve počiva na vašim ramenima. Božja kuća od vas ne zahtijeva ništa drugo, samo da iskoristite svoje jače strane, da se ne suzdržavate i da doprinesete svime što ste naučili. Morate znati biti zahvalni i zahvaljivati Bogu što vas je uzvisio.” Nakon što lažni starješine izgovore hrpu neučinkovitih i površnih riječi, osjećaju da je posao raspoređen i da su time učinili sve što su trebali. Ne znaju jesu li ljudi koje su zadužili za taj posao prikladni ili ne, niti znaju koji su nedostaci tih ljudi u pogledu stručnog znanja, ili kako bi ih trebali nadoknaditi. Ne znaju kako promatrati i razlučivati ljude, ne razumiju stručne probleme, niti razumiju znanje vezano za pisanje – potpuno su neuki u tim stvarima. Na riječima kažu da ne razumiju i ne shvaćaju te stvari, ali u srcu misle: „Niste li vi samo malo obrazovaniji i upućeniji od mene? Iako vas ne mogu usmjeravati u ovom poslu, duhovniji sam od vas, bolji sam u držanju propovijedi od vas i bolje razumijem Božje riječi od vas. Ja sam taj koji vas vodi, ja sam vaš nadređeni. Ja moram biti zadužen za vas, a vi me morate slušati.” Lažni starješine smatraju sebe superiornima, ali ne mogu dati nikakve vrijedne prijedloge u vezi s bilo kojom vrstom posla vezanog za stručne vještine, a nisu u stanju dati ni bilo kakve smjernice. U najboljem slučaju, mogu dobro rasporediti osoblje; ne mogu obaviti nikakav posao koji slijedi. Ne pokušavaju steći stručno znanje i ne prate rad. Svi lažni starješine su pseudo-duhovni; sve što mogu je propovijedati neke riječi i doktrine, a onda misle da razumiju istinu i neprestano se razmeću pred Božjim izabranim narodom. Na svakom okupljanju propovijedaju po nekoliko sati, a ipak se ispostavlja da ne mogu riješiti baš nikakve probleme. Potpuno su neuki kada je riječ o problemima vezanim za stručno znanje u dužnostima ljudi; očito su laici, a ipak se pretvaraju da su duhovni, usmjeravajući rad stručnjaka – kako na taj način mogu dobro obaviti posao? To što lažni starješine ne pokušavaju naučiti stručno znanje i što nisu u stanju raditi nikakav stvarni posao već se gadi ljudima, a povrh toga, pretvaraju se da su duhovni ljudi i razmeću se svojim duhovnim riječima, što je tako nerazborito! To se nimalo ne razlikuje od farizeja. Ono u čemu je farizejima najviše nedostajalo razuma bilo je to što ih se Bog gnušao, a oni toga uopće nisu bili svjesni i još uvijek su sebe smatrali prilično dobrima i vrlo duhovnima. Lažni starješine su do te mjere bez samosvijesti; očito ne mogu raditi nikakav stvarni posao, a ipak se pretvaraju da su duhovni, postaju licemjerni farizeji. Oni su upravo oni koje Bog s prezirom odbacuje i eliminira.

Koja je glavna karakteristika lažnih starješina koji se predstavljaju kao duhovni ljudi? To je da su dobri u držanju propovijedi. Te „propovijedi” nisu prave propovijedi. To nisu propovijedi u kojima se razgovara u zajedništvu o istini, niti su to propovijedi koje posjeduju istina-stvarnost. Umjesto toga, to su propovijedi riječi i doktrina; to su pseudo-duhovne propovijedi, propovijedi farizeja. Lažni starješine vrlo su dobri u tome da se trude oko riječi i fraza Božjih riječi, posvećuju posebnu pažnju propovijedanju riječi i doktrina, a ipak nikada ne tragaju za istinom u Božjim riječima i nikada ne razmišljaju o tome kako bi trebali ući u istina-stvarnost. Zadovoljni su time što su samo u stanju propovijedati riječi i doktrine; jednom kada doktrinu propovijedaju jasno i logično, misle da je to dovoljno dobro i da imaju istina-stvarnost, da mogu stajati pred drugima, razmetati se svojom moći i držati im prodike sa svog visokog položaja. Na površini se čini da je ono što govore i rade povezano s istinom, ne čini se da izazivaju prekide ili ometanja, niti se čini da zagovaraju pogrešne izreke ili potiču na pogrešne primjene. Pa ipak, postoji jedan problem, a to je da ne mogu preuzeti na sebe nikakav stvarni posao, niti ispuniti ni najmanji dio svoje odgovornosti, što na kraju dovodi do toga da nisu u stanju otkriti nikakve probleme u radu. Način na koji rade je poput slijepca koji pipajući traži put: uvijek se vode svojim osjećajima i uobraziljama kako bi slijepo primjenjivali propise na stvari, potpuno nesposobni jasno vidjeti bit problema, a ipak i dalje lupetaju besmislice o njima – uopće ne mogu riješiti stvarne probleme. Da lažni starješina uistinu razumije istinu, prirodno bi bio u stanju otkriti probleme i tragati za istinom da bi ih riješio. Ali lažni starješine očito ne razumiju istinu, a ipak se pretvaraju da su duhovni, misleći da su sposobni obavljati crkveni rad, i bezobzirno se usuđuju uživati u povlasticama svog statusa. Nije li to odbojno? Misle da imaju pravu vještinu – da mogu propovijedati. A ipak, jednostavno ne mogu raditi stvarni posao. Riječi i doktrine koje lažni starješine znaju i propovijedaju ne mogu im pomoći da dobro obave svoj posao, niti im mogu pomoći da otkriju probleme u radu, a još manje im mogu pomoći da riješe sve probleme s kojima se suočavaju. Nakon što rade neko vrijeme, nisu u stanju govoriti o bilo kakvom iskustvenom svjedočanstvu. Je li takav starješina ili djelatnik u skladu s mjerilom? Sasvim je očito da nije. A kako treba postupati s lažnim starješinama koji nisu u skladu s mjerilom? Ne samo da ih treba smijeniti i eliminirati, nego ako se ne pokaju, onda ne mogu biti ponovno izabrani da služe kao starješina ili djelatnik kada se održe izbori. Ako netko izabere lažnog starješinu ili lažnog djelatnika koji je bio eliminiran, on svjesno ometa crkveni rad i šteti mu, i to pokazuje da je taj glasač obožavatelj i sljedbenik tog lažnog starješine, a ne netko tko istinski vjeruje u Boga. Jeste li vi ikada izabrali pseudo-duhovnog lažnog starješinu? (Jesmo.) Pretpostavljam da ste ih izabrali prilično mnogo. Mislite da je svatko tko vjeruje u Boga dugi niz godina, tko je pročitao mnogo Božjih riječi i čuo mnogo propovijedi, tko ima bogato iskustvo u propovijedanju i radu, tko može propovijedati satima, zasigurno sposoban raditi posao. Zatim, nakon što ste ga izabrali za starješinu, otkrijete ozbiljan problem: braća i sestre ga nikada ne mogu vidjeti i nikada ga ne mogu pronaći kada postoji problem. Nitko ne zna gdje se skriva, a on se skriva negdje i ne dopušta da ga itko ometa. To je problem. Uvijek se igra skrivača u ključnim trenucima rada, a braća i sestre ga nikada ne mogu pronaći kada je potreban za rješavanje problema – ne zanemaruje li on svoje stvarne dužnosti? Zašto se neki ljudi ne usuđuju suočiti s braćom i sestrama nakon što postanu starješine? Zašto ih se nigdje ne može pronaći? Čime su točno zaokupljeni? Zašto ne rješavaju stvarne probleme? Čime god da se bave, u ovo možete biti sigurni: ako prođe neko vrijeme a da ne radi stvarni posao, on je lažni starješina i treba ga brzo smijeniti i izabrati nekog drugog. Biste li vi u budućnosti izabrali ovakvog lažnog starješinu? (Ne.) Zašto ne? Što mislite, kakva je posljedica odabira slijepca za vodiča? Ta osoba je i sama slijepa, pa može li usmjeriti druge na ispravan put? Baš kao što Božje riječi kažu u Bibliji: „A ako slijepac slijepca vodi, obojica će u jamu pasti” (Mt 15,14). Slijepac hoda bez smjera ili cilja; kako može voditi druge? Ako netko izabere slijepca za vodiča, onda je on još više slijep. Među nevjernicima postoji izreka: „pitati slijepca za put.” Izabrati lažnog starješinu da služi kao crkveni starješina je kao pitati slijepca za put. To je apsurdno, zar ne? Svi koji daju svoj glas lažnom starješini su slijepci koji biraju slijepe, i nitko od njih ne razumije istinu.

Kada neki ljudi izaberu pseudo-duhovnu osobu za starješinu, osjećaju se tako sretno, misleći: „Sada imamo sjajnog starješinu. Naš starješina je stvarno dobar u držanju propovijedi. Propovijeda na vrlo logičan i strukturiran način, a njegove propovijedi imaju puno smisla.” Neki ljudi kojima nedostaje sposobnost razlučivanja ganuti su do suza, osjećaju veliku privrženost tom starješini i čak ne žele ići obavljati svoje dužnosti. Stvari razumiju prilično jasno kada slušaju razgovor u zajedništvu, ali kada otkriju probleme dok obavljaju svoju dužnost, ne znaju kako ih riješiti i osjećaju se zbunjeno, misleći: „Čini mi se da sve razumijem kada slušam starješinu kako govori u zajedništvu, pa kako to da ne mogu riješiti poteškoće na koje nailazim u svom poslu?” U čemu je ovdje problem? Sve što ova vrsta lažnog starješine propovijeda su riječi i doktrine, prazne fraze, parole i besmislice. Ono što propovijedaju ne rješava tvoje stvarne probleme; prevarili su te. Prodaju ti maglu, govoreći nekoliko parola kako bi te naveli da pogrešno vjeruješ da su problemi riješeni, dok zapravo ne razgovaraju u zajedništvu o istina-načelima u vezi s tvojim problemima. Kako se problemi mogu riješiti razgovarajući u zajedništvu na ovaj način? Doktrine koje propovijedaju nemaju nikakve veze sa stvarnim problemima; oni samo izbjegavaju bit svih problema i govore o teorijama na isprazan način. Propovijedaju samo riječi i doktrine i duhovne teorije. Nemaju pojma što je istina-stvarnost, a kada se pojave problemi, ostanu zbunjeni. Propovijedi koje drže ne mogu riješiti stvarne probleme, one su samo neka vrsta teorije, neka vrsta znanja i doktrine. Ova vrsta lažnog starješine propovijeda Božje riječi i istinu kao da su to vrste riječi i doktrina i parola. Izbjegavaju sve stvarne probleme i govore samo riječi koje su šuplje i nepraktične. I što će se dogoditi na kraju? Bez obzira na to koliko dugo propovijedaju, njihove propovijedi će u najboljem slučaju imati učinak ohrabrivanja i poticanja ljudi, čineći ljude malo entuzijastičnijima i dajući im polet, ali ne mogu riješiti nijedan drugi problem. Istina nije odvojena od stvarnosti, već je povezana sa stvarnošću i sa svim vrstama problema koji stvarno postoje. Dakle, hoćete li sada moći razlučiti pseudo-duhovne lažne starješine kada ih sljedeći put sretnete? Ako ne, onda kada želite glasati za nekoga da bude starješina, prvo ga natjerajte da riješi nekoliko problema. Ako ih riješi u skladu s načelima, i ako postigne prilično dobre rezultate i riješi probleme koristeći istina-stvarnost, onda možete glasati za njega; ako izbjegava i ne govori o biti problema i stvarnoj situaciji, i sve što može je propovijedati doktrinu na isprazan način, izvikivati parole i držati se propisa, onda ne možete glasati za tu osobu. Zašto ne možete glasati za tu osobu? (Zato što nisu u stanju riješiti stvarne probleme.) A kakva je to osoba koja nije u stanju riješiti stvarne probleme? Osoba koja može samo propovijedati riječi i doktrine – ona je licemjerni, pseudo-duhovni farizej. Ne posjeduje kov potreban za razumijevanje istine, nema sposobnost rješavanja problema, ne može rješavati probleme, pa ako ga izabereš za starješinu, onda je predodređen da bude lažni starješina. Nije sposoban raditi posao starješine niti ispunjavati odgovornosti starješine. Dakle, zar mu ne bi štetio ako bi glasao za njega? Neki ljudi kažu: „Kako mu to šteti? Glasamo za njega u dobroj namjeri. Ima nešto kova, i ako ga izaberemo, nećemo li onda imati nekoga tko može preuzeti odgovornost za posao?” Naravno da je dobra stvar imati nekoga tko će preuzeti odgovornost, ali ova vrsta osobe nije u stanju preuzeti odgovornost. Sve što može je govoriti o teorijama na isprazan način, ne uzima u obzir stvarnu situaciju i nije ni od kakve pomoći kada je u pitanju rješavanje problema, pa zar mu glasanjem za njega ne dajete priliku da čini zlo? Zar ga ne tjerate da hoda putem lažnog starješine? Stoga, ne smijete birati takve ljude za starješine.

Jeste li u stanju razlučiti tko je od ljudi u vašoj okolini – onih s kojima često dolazite u doticaj i koje dobro poznajete – sposoban samo na isprazan način govoriti o doktrinama, a nije u stanju rješavati stvarne probleme? Tko uvijek propovijeda uzvišene teorije i predlaže nove i jedinstvene planove za koje nitko nikada prije nije čuo, ali se zbuni i zanijemi kad ga se upita kako primijeniti i provesti konkretne operativne planove i pojedinosti o njihovoj provedbi? Ono što govore vrlo je prazno i potpuno nerealno, nije povezano niti usklađeno sa stvarnom situacijom, stvarnim okruženjem, onim što ljudi stvarno mogu postići, ljudskim rastom i razinom njihovih stručnih vještina. Štoviše, to što govore nije u skladu sa zahtjevima Božje kuće; oni jednostavno lupetaju besmislice, odaju se maštarijama i impulzivno govore što god im padne na pamet. Misle da ne trebaju preuzeti odgovornost ni za što što kažu, čak ni kad se hvale i razmeću. S takvim stavom izražavaju svoja stajališta i iznose svoje ideje – nisu li oni pseudo-duhovni ljudi? (Da.) Neki ljudi vjeruju da hvalisanje, razmetanje ili visokoparne ideje ionako nitko ne shvaća ozbiljno, a njima to omogućuje da pokažu koliko su sposobni. Misle da, ako u nečemu pogriješe, ne trebaju za to preuzeti odgovornost, a ako nešto naprave kako treba, svi će ih visoko cijeniti, pa tako govore što god žele i sve prikazuju vrlo jednostavnim. Imaju mnogo ideja, ali nijedna od njih ne dolazi s konkretnim planom primjene i ne može se ispravno provesti. Nijedno stajalište koje iznesu ne shvaćaju ozbiljno, bilo ono čisto ili iskrivljeno. Danas govore jedno, a sutra drugo, i premda su stajališta, teorije i temelji o kojima govore vrlo uzvišeni, svi su prazni i nepraktični. Povremeno govore o nekom planu koji nije šupalj ili iskrivljen, ali kad ih se upita kako ga konkretno provesti, ne znaju reći. Kad uzvikuju parole, govore visokoparne riječi i izražavaju stajališta, vrlo su entuzijastični i proaktivni. Ali kad dođe vrijeme za obavljanje konkretnog posla i primjenu konkretnih planova, nestaju bez traga, sakriju se i više nemaju nikakvih stavova. Mogu li takvi ljudi biti starješine? (Ne.) Dakle, kakve će biti posljedice ako takvi ljudi postanu starješine? Neće li naštetiti i sebi i drugima? Uzrokovat će odgađanja u crkvenom radu i, štoviše, nanijet će veliku štetu samima sebi. Doktrine koje propovijedaju samo su neke ograničene stvari, a kad završe s njihovim propovijedanjem, nemaju više što reći, pa će se uvijek morati skrivati i „povući u osamu radi samo-kultiviranja”. Neće li im to otežati stvari? Čim postanu starješine, osjećat će se kao da im tri velike planine pritišću glavu, svaki će dan biti iscrpljeni i pod velikim pritiskom – čemu takva patnja? Oni nemaju kov da budu starješine, a kad se susretnu s problemima, samo nasumično primjenjuju propise prema svojim uobraziljama i ne mogu riješiti stvarne probleme – takvi ljudi ne mogu biti starješine. Nisu sposobni za stvarni posao, pa će biti lažni starješine, a i dalje će misliti da su prilično sjajni čak i kad uzrokuju odgađanja u ulasku u život braće i sestara. Kad biste vi mogli otkriti i shvatiti kov i karakter tih pseudo-duhovnih ljudi, biste li i dalje glasali za njih da budu starješine? Ako si ti sâm takva osoba i netko želi glasati za tebe, što bi učinio? (Imao bih nešto samosvijesti i izjavio bih da nisam prikladan za starješinu.) A ako, nakon što ti daš tu izjavu, svi i dalje misle da si dobar i ustraju u tome da glasaju za tebe, što bi trebao učiniti? Reci im: „Ne mogu obavljati posao starješine, ne mogu preuzeti taj posao na sebe. Naizgled imam nekog kova i ponekad imam neke dobre ideje i pružim malo svjetla, ali većinu vremena samo propovijedam riječi i doktrine. Stvarno ne mogu biti starješina ili djelatnik. Nisam ništa bolji od vas. Što god činili, molim vas, nemojte glasati za mene. Čak i da dobijem najviše glasova, i dalje ne mogu biti starješina. Ne mogu nikome nauditi! Služio sam kao starješina prije i svaki put sam doživio neuspjeh i bio smijenjen. Svaki put kad sam bio smijenjen, to je bilo zato što je moj kov bio loš, nedostajala mi je radna sposobnost i nisam mogao obavljati stvarni posao. Sve što sam mogao činiti bilo je propovijedati riječi i doktrine, a osim toga, nisam bio u stanju dobro izvršavati niti ispuniti čak ni jednu od odgovornosti koje bi starješine trebale ispunjavati. Bio sam lažni starješina.” To znači imati samosvijesti, a ne samo izgovoriti nekoliko riječi o tome da nisi prikladan za starješinu i na tome stati. Neki ljudi misle: „Toliko godina obavljam svoju dužnost u ovoj skupini i u svakom slučaju bi me se trebalo smatrati starijim članom. Čak i ako nikada nisam dao doprinos, naporno sam radio, pa kako to da nitko nije otkrio moje jače strane? I ja imam štofa za starješinu. Često iznosim misli, ideje i prijedloge koji su prilično vrijedni i imaju praktičnu korist. Bez obzira na to usvajaju li ih starješine ili ne, u svakom slučaju, ja sam netko sa stavovima, idejama i gledištima. Zašto nitko ne glasa za mene?” Ako tako razmišljaš, onda sebe možeš ovako procijeniti: jesu li te misli, ideje i prijedlozi koje imaš samo izjave, ili stvarno imaju praktičnu korist? Jesi li u stanju otkriti i riješiti svakojake poteškoće s kojima se susrećeš u radu? Jesu li tvoje misli i ideje iskoristive? Jesi li u stanju preuzeti posao na sebe? Ako tvoje misli i gledišta ostaju na razini riječi i doktrina, ako jednostavno nemaju praktičnu korist i, što je još važnije, jednostavno nisu u skladu s načelima rada Božje kuće, kakav je onda točno tvoj kov? Kad te izaberu za starješinu, možeš li tada ispuniti odgovornosti starješina i djelatnika? Želiš li biti starješina iz ambicije, ili iz osjećaja bremena? Ako uistinu posjeduješ radnu sposobnost i sposobnost rješavanja problema, i kad vidiš da određeni starješine i djelatnici vrlo loše obavljaju posao i ne mogu riješiti nikakve probleme, to te čini tjeskobnim, i daješ im prijedloge, ali oni ne slušaju, i nisu u stanju riješiti probleme, a ipak ih ne prijavljuju Višnjem, i ti se osjećaš tjeskobno i zabrinuto za rad Božje kuće, i osjećaš se nepodnošljivo uzrujano kad vidiš lažne starješine kako uzrokuju odgađanja u crkvenom radu, to pokazuje da imaš osjećaj bremena. Međutim, ako želiš dobiti svačije odobravanje, pronaći veću publiku i navesti više ljudi da te slušaju kako propovijedaš i pametuješ, samo zato što imaš neke ideje, i ako se želiš isticati u gomili, onda to nije osjećaj bremena – to je ambicija. Ambiciozni ljudi mogu samo propovijedati riječi i doktrine, a sve ideje koje imaju također su samo prazne riječi i doktrine. Kad takvi ljudi postanu starješine, sigurno će biti lažni starješine, a ako su zli ljudi, onda su antikristi. Ako tvoje ideje ostaju na razini praznih riječi, onda kad jednom postaneš starješina, sigurno ćeš biti isti kao i svaki pseudo-duhovni lažni starješina. Uvijek ćeš se „povući u osamu radi samo-kultiviranja”, inače ćeš imati osjećaj krize i nećeš imati o čemu propovijedati. Ako si isti kao i oni, i dok propovijedaš s visoka, nisi u stanju otkriti nikakve probleme prisutne u radu, i naravno, nisi u stanju ni riješiti nikakve probleme, onda ćeš sigurno biti lažni starješina. A što se na kraju događa s lažnim starješinama? Bivaju smijenjeni sa svojih položaja jer nisu u stanju obavljati stvarni posao – sigurno će ići tim putem.

Mnogi se ljudi u srcu uvijek osjećaju ogorčeno i spremni su napraviti pomak, i kad god dođe vrijeme za izbor starješine ili nadzornika, uvijek žele biti izabrani. Neki ljudi misle da najduže vjeruju u Boga, da su podnijeli najviše teškoća, da su najduže obavljali svoju dužnost i s najviše odanosti, te da su najpodobniji da budu starješine, pa stoga žele da ih drugi izaberu. Što ćeš ti biti u stanju učiniti ako te drugi izaberu? Hoćeš li moći izbjeći titulu lažnog starješine? Hoćeš li moći ispuniti odgovornosti starješina i djelatnika? Sve su to stvarni problemi, ali nitko ne razmatra takve stvari. Među tim ljudima, neki imaju dovoljan kov. Oni mogu tragati za istinom kad se pojave problemi u njihovoj dužnosti, a kad razumiju istinu i sposobni su rješavati stvari u skladu s načelima, mogu biti u skladu s mjerilom. Pod uvjetom da ti ljudi razumiju istinu, ljube istinu i mogu težiti istini, te uz to imaju relativno dobru ljudskost, tada neće imati nikakvih problema da postanu starješine i djelatnici koji su u skladu s mjerilom – to im neće biti jako teško. Neki se ljudi uvijek žale da je posao koji rade težak, nisu voljni uložiti napor ili platiti cijenu kad je u pitanju istina, i gunđaju kad ih se orezuje. Mogu li takvi ljudi biti starješine i djelatnici koji su u skladu s mjerilom? Njihova namjera i stav jednostavno su pogrešni, oni nisu ljudi koji teže istini, i što god da Bog od njih zahtijeva, oni zadržavaju negativan stav. Takvi ljudi ne zaslužuju biti starješine i djelatnici. U srcu nemaju osjećaj bremena, i bez obzira na to koliko jasno ili razumno su postavljeni radni aranžmani Božje kuće, oni i dalje nisu voljni naporno raditi kako bi dobro obavili posao. Zapravo, nije teško dobro obaviti posao. Zašto nije teško? Prvo, Božja kuća ima konkretne radne aranžmane za cjelokupni rad crkve i Višnji je za to donio konkretne odredbe, tako da se od vas ni u jednom segmentu rada ne traži da budete inovativni, niti da ga samostalno dovršite. Višnji vam je dao opseg i smjer, dao vam je načela i dao vam je minimalne standarde; u obavljanju vašeg posla, vi ne udarate u prazno, niti ste bez ikakvog smjera. Drugo, kod bilo kojeg segmenta rada, bez obzira na to tko je nadzornik i je li fokus rada u inozemstvu ili u domovini, najvažnije je da Višnji brat konkretno prati, usmjerava, nadzire, ispituje i provjerava rad, te se često raspituje. Koliko su te radnje konkretne? Višnji brat osobno se uključuje i prati svaki scenarij, svaki film, svaki program, svaku himnu i tako dalje. Ja se također uključujem u određeni rad, dajući vam opći smjer i okvir. Treće, za bilo koji aspekt rada koji uključuje istina-načela, Višnji također često s vama razgovara o istina-načelima i usmjerava vaš rad; Višnji vas također orezuje, provjerava vas i u svakom trenutku će ispraviti vaša iskrivljenja. Četvrto, u pogledu važnijih kadrovskih i administrativnih poslova, Višnji vam osobno pomaže provjeravanjem i donošenjem odluka. Činjenica je da bez obzira na to koji posao vi radite, ne dovršavate ga samostalno; sve je to uređeno, vođeno, usmjeravano i provjeravano od strane Višnjeg. Dakle, što je to što vi radite? Vi samo uživate u gotovim stvarima – tako ste blagoslovljeni! Ne trebate se ni o čemu brinuti; samo trebate prionuti na posao rukama i nogama. To je posao koji vama pripada. Jeste li ikada platili dodatnu cijenu? (Ne.) Višnji je obavio sav ovaj veliki, važan posao; stoga je posao koji vi radite vrlo lagan i uopće nema velikih poteškoća. Ako u takvim okolnostima ljudi i dalje ne rade dobro svoj posao, onda je to neoprostivo i to dokazuje da jednostavno ne ulažu svoje srce i trud u svoj posao niti ispunjavaju svoje odgovornosti. Neki ljudi kažu: „Tko nema nikakvih mana kad radi? Zar ljudima nije dopušteno imati nikakvih problema?” Od vas se ne traži da postignete savršen rezultat u svom radu; od vas se samo traži da dobijete prolaznu ocjenu i tada će se smatrati da ste ispunili odgovornosti starješina i djelatnika. Je li to vrlo zahtjevno? (Ne.) Lako je dobiti prolaznu ocjenu na temelju usmjeravanja i provjere od strane Višnjeg; ovisi samo o tome teže li ljudi iskreno istini. Ako ne ulažu nikakav napor kad je u pitanju istina i uvijek žele biti površni, i ako su zadovoljni time da samo otaljavaju posao, ne čineći ništa loše, ne uzrokujući nikakva ometanja ili prekide, i nemajući ništa što im opterećuje savjest, tada ne mogu postići prolaznu ocjenu. Većina starješina i djelatnika ima takav stav dok rade; odrade nešto posla, ali se ne žele iscrpiti, zadovoljni su osrednjošću, a što se tiče rezultata njihovog rada, misle da je to Božja stvar i da nema nikakve veze s njima. Je li takav stav prihvatljiv? Ako ti imaš takav stav, onda je posao koji možeš obaviti vrlo ograničen i ne ulažeš cijelog sebe u njega, što ukazuje na to da ili nisi sposoban za stvarni posao ili da ne obavljaš stvarni posao, pa bi te stoga trebalo okarakterizirati kao lažnog starješinu – to je potpuno prikladno i nije nepravedno. Neki ljudi uvijek govore: „Tvoji zahtjevi prema nama su previsoki. Ako ne obavimo ovaj posao, onda smo lažni starješine, a ako ne ispunimo onaj zahtjev, onda smo također lažni starješine. Za koga nas Ti smatraš? Nismo roboti, nismo savršeni. Mi smo samo obični ljudi, mi smo samo smrtnici. Ti nam govoriš da budemo obični ljudi, normalni ljudi, pa zašto onda imaš tako visoke zahtjeve prema nama kao starješinama?” Zapravo, Moji zahtjevi prema vama nisu visoki. Ja samo tražim da ti ispuniš odgovornosti koje bi ljudsko biće trebalo ispuniti. To je nešto što bi trebao i moraš učiniti, i to je nešto što možeš postići kao starješina i djelatnik. Ako se, međutim, ne trudiš težiti istini i uvijek se bojiš patnje i uvijek priželjkuješ udobnost, onda ćeš, bez obzira na tvoje razloge ili izgovore, sigurno biti lažni starješina. To je poput stvari koje bi ljudi s normalnom ljudskošću trebali postizati i o kojima bi se odrasli trebali sami brinuti, kao što je vrijeme kad bi odrasla osoba trebala ustati ujutro, koliko bi obroka trebala pojesti i koliko bi sati trebala raditi u danu, i kad bi trebala oprati svoje prljavo rublje – ti se moraš sam brinuti o tim stvarima, i nema potrebe da o njima pitaš ikoga drugog. Ako pitaš druge ljude o svemu i ništa ne razumiješ, ne znači li to da si nedovoljne inteligencije i da si glupan? Ne znači li to da se nisi u stanju brinuti sam o sebi? Mogu li takvi ljudi biti starješine? Nisu li oni lažni starješine? Takve ljude treba smijeniti. Takvi se ljudi i dalje žele držati svog položaja i ne odstupiti, i dalje žele biti starješine! Nakon što neke lažne starješine smijene, oni se osjećaju kao da im je nanesena nepravda i ne prestaju plakati zbog toga. Plaču dok im oči potpuno ne nateknu. Zašto plaču? Ne znaju što su zapravo. Kad kažem da Moji zahtjevi prema ljudima nisu visoki, mislim na to da se od tebe traži da učiniš ono što možeš postići; put ti je već utrt i opseg je postavljen, i odluke su donesene, i ti samo trebaš djelovati. To je kao s jelom: žitarice, povrće, sve vrste začina, lonci i štednjaci pripremljeni su za tebe, i sve što trebaš učiniti je naučiti kuhati; to je ono što bi odrasla osoba trebala raditi i postizati. Ako ti to ne možeš postići, onda si glupan, i ne možeš se ubrajati u raspon inteligencije normalnih odraslih osoba. Neki starješine nisu sposobni obavljati ovaj stvarni posao, pa se moraju smijeniti. Dakle, kako možemo definirati i utvrditi je li netko sposoban obavljati takvu vrstu posla? Ako ti posjeduješ inteligenciju i kov odrasle osobe, i posjeduješ savjesnost i osjećaj odgovornosti koje bi odrasla osoba trebala posjedovati, onda bi trebao biti u stanju obavljati takvu vrstu posla. Ako ne možeš, ili ga ne obavljaš, onda si lažni starješina. Tako se to utvrđuje i utvrđivanje na taj način je točno. To nije osuđivanje osobe ili suđenje osobi, pa je li to onda strogo? Činjenice su izložene i to uopće nije strogo.

II. Lažni starješine lošeg kova

Upravo smo razgovarali u zajedništvu o očitovanjima koja jedna vrsta lažnog starješine ima u tome kako pravovremeno izvještava i traži rješenja za nejasnoće i poteškoće s kojima se susreće u radu, kao i o razlozima zašto takvi ljudi ne mogu ispuniti odgovornosti starješina i djelatnika. Takvi su ljudi pseudo-duhovni; budući da ne mogu otkriti nejasnoće i poteškoće u radu, ne mogu ispuniti tu odgovornost. To je jedna vrsta ljudi. Postoji i druga vrsta ljudi: oni su isti kao i ti pseudo-duhovni ljudi – također ne mogu otkriti probleme koji postoje u radu i zato ne mogu ni pravovremeno izvijestiti Višnjeg o njima Višnjem niti od Višnjeg tražiti rješenja. Takvi su ljudi također zauzeti poslom, po cijele dane nešto rade i nisu besposleni. Zauzeti su držanjem propovijedi, zauzeti posjećivanjem braće i sestara na raznim mjestima, zauzeti organiziranjem posla, pa čak i zauzeti kupovinom svakojakih potrepština za crkveni rad. Ako se netko razboli, pomognu mu naći liječnika; ako netko ima poteškoća kod kuće, pomognu mu organiziranjem financijske pomoći; ako je netko u lošem stanju, preuzmu inicijativu da ga podupru i aktivno mu pomognu riješiti probleme. Ukratko, uvijek su zauzeti nekim općim poslovima. Ravnodušni su prema stvarnom radu crkve, radu na evanđelju i problemima u crkvenom životu. Svaki dan se iscrpljuju žureći naokolo i zaokupljeni su rješavanjem crkvenih poslova i privatnih stvari braće i sestara. Misle da bi kao starješine trebali obavljati te zadatke, ali nikada ne shvaćaju što je suštinski posao starješine i bez obzira na to koliko naporno rade, i dalje ne mogu pronaći stvarne i ključne probleme koji postoje u crkvi. Stoga, kada se u crkvenom životu pojave ometanja i prepreke i kada se Božji izabrani narod susretne s poteškoćama u ulasku u život, te starješine nisu u stanju pravovremeno riješiti te stvari. Iako su zauzeti poslom i svaki dan provode bez besposličarenja, što uopće mogu postići tolikom zauzetošću? U crkvenom radu prisutni su mnogi problemi, ali oni ih ne mogu otkriti. Izvana se čini da su marljivi, savjesni i da nisu besposleni, no u radu se javlja jedan problem za drugim, a oni su zauzeti krpanjem rupa, zauzeti rješavanjem svakojakih „složenih i teških problema” i bavljenjem svakakvim zlim ljudima i ljudima koji uzrokuju ometanja i prekide koji se pojavljuju u crkvi. Tako se zaokupljaju poslom, a ipak ne mogu razlučiti ni najosnovnije probleme. Ne mogu jasno razlučiti što je dobra ljudskost, a što loša ljudskost, što je dobar kov, a što loš kov, što je posjedovanje istinskog talenta i znanja, a što posjedovanje darova. Također ne mogu prozrijeti koje ljude Božja kuća odgaja, a koje eliminira, koji ljudi teže istini, a koji ne, koji ljudi dragovoljno vrše svoju dužnost, a koji ne, koji ljudi mogu biti usavršeni u Božji narod, a koji su ljudi službenici i tako dalje. One koji znaju govoriti velike riječi i sipati prazne teorije, ali ne mogu obavljati stvaran posao, smatraju ključnim osobama za odgajanje te im uređuju i povjeravaju važan posao, dok odgađaju promaknuće i odgajanje onih koji imaju čisto razumijevanje, kov i sposobnost razumijevanja istine, samo zato što ti ljudi ne vjeruju dugo u Boga ili su otkrili oholu narav. Takvi se problemi često javljaju u crkvi i to utječe na napredak crkvenog rada. To su istinski problemi, a ipak ova vrsta starješine ih ne vidi niti otkriva, pa ih čak nije ni najmanje svjesna. Kada zli ljudi uzrokuju ometanja i prekide, oni im daju priliku da budu pod promatranjem i da promisle o sebi, a kada drugi, koji nisu zli ljudi, povremeno naprave neke male pogreške jer su mladi i neuki te postupaju bez načela – pogreške koje nisu pitanje načela – ova vrsta starješine te pogreške tretira kao neoprostive grijehe i te ljude šalje kući. Ova vrsta lažnog starješine svaki je dan zauzeta poslom i izvana se čini da ulaže mnogo truda i troši mnogo vremena, no bez obzira na to kako radi, nitko od toga ne prima istinsku opskrbu životom. Bez obzira na to kakve probleme i poteškoće ima Božji izabrani narod, ova vrsta lažnog starješine ne može ih riješiti razgovorom u zajedništvu o istini, i sve što mogu učiniti jest poticati ih s ljubavlju u srcu i propovijedati riječi i doktrine kako bi ohrabrili Božji izabrani narod. Stoga pod vodstvom takvih ljudi Božji izabrani narod ne prima opskrbu životom, oni samo vjeruju u Boga i vrše svoje dužnosti na temelju entuzijazma i ne postižu ulazak u život – koliko dugo mogu tako nastaviti? Zbog toga su neki ljudi često negativni i slabi i uvijek čeznu za dolaskom Božjeg dana, a vizije im postaju sve nejasnije, i kada se susretnu s problemima, stvaraju predodžbe i pogrešna shvaćanja o Bogu, a neki čak počnu sumnjati u Boga i čuvati se Boga. Lažne starješine, kada se suoče s tim problemima, potpuno su ih nesposobni riješiti i sve što čine jest da ih izbjegavaju. Oni nikada ne čitaju Božje riječi niti se mole Bogu s Božjim izabranim narodom kako bi tragali za istinom i riješili probleme – oni nikada ne obavljaju taj posao. Svaki dan se samo zaokupljaju nekim općim poslovima i određenim vanjskim stvarima, stvarima koje nemaju nikakve veze s ulaskom u život ili istinom. Misle da dok god su zauzeti radeći stvari, to znači da vrše svoju dužnost i ispunjavaju svoje odgovornosti i da nikako ne mogu biti lažne starješine. Zapravo, njihovo zaokupljanje tim općim poslovima nimalo ne pomaže braći i sestrama da napreduju u životu, a još manje omogućuje Božjem izabranom narodu da uđe u istina-stvarnost. Recite Mi, zar ne postoji problem s kovom ove vrste lažnog starješine? Oni ne mogu ništa prozrijeti i misle da dok god su zauzeti poslom, svi će problemi jednostavno nestati i neizravno se riješiti. Nisu li ti ljudi jako smušeni? Nije li njihov kov jako loš? Ne mogu ništa prozrijeti, ne mogu obavljati nikakav stvaran posao, i to ih čini pravim lažnim starješinama i lažnim djelatnicima. To je stvar koju je najlakše razlučiti.

Lažni starješine i lažni djelatnici sada su prisutni u crkvama posvuda. Oni se samo oslanjaju na svoj entuzijazam za rad i uopće ne razumiju istinu. Ne znaju što je posao starješine ili djelatnika, niti su sposobni razgovarati u zajedništvu o istini kako bi riješili probleme – samo provode cijeli dan slijepo se zaokupljajući nekim općim poslovima. Na primjer, recimo da crkva treba kupiti neki predmet. To nije velik zadatak; samo treba urediti da ga ode kupiti netko tko se razumije u to područje. Lažni starješina se, međutim, bojao potrošiti previše novca pa je uredio da netko posjeti nekoliko mjesta kako bi kupio najjeftiniji. Rezultat toga bio je da su kupili jeftin proizvod koji se pokvario nakon samo nekoliko dana korištenja i morali su ići kupiti drugi. Ne samo da nisu uštedjeli novac, već su, naprotiv, na kraju potrošili više. Je li to način rješavanja zadatka prema načelu? Nema potrebe kupovati poznatu marku prilikom kupnje, ali ispravno je barem kupiti nešto što je odgovarajuće kvalitete i upotrebljivo. Lažne starješine mnogo brinu o općim poslovima i u tome nema ničeg lošeg. Međutim, oni ne shvaćaju ozbiljno ključni rad Božje kuće, a to je velika pogreška; to znači da ne obavljaju suštinski posao. Poslovi kao što su rad na evanđelju, rad na filmskoj produkciji, rad na izradi tekstova, rad na video produkciji iskustvenih svjedočanstava i posao prilagodbe osoblja za starješine i djelatnike, svi su ključni, a ipak lažne starješine ne misle da su važni te ove poslove stavljaju po strani i ignoriraju ih. Nedovoljnog su kova i ne znaju kako obavljati posao, ali se ni ne trude naučiti, već umjesto toga misle: „U redu je dok god je netko zadužen za taj posao. Zar sam i ja potreban? Ja se bavim važnim poslovima. To su samo sitnice s kojima se ne trebam zamarati. Kad im kažem načela, moj je posao gotov.” Lažne starješine izvana izgledaju vrlo zauzeto, ali kada pogledate stvari kojima su zaokupljeni, nijedna od njih nije ključni dio crkvenog rada, nijedna od njih nije rad koji pruža opskrbu životom i nijedna od njih nije rad koji uključuje korištenje istine za rješavanje problema. Stvari kojima se zaokupljaju nemaju apsolutno nikakvu vrijednost, a ti lažni starješine jednostavno su slijepo zaposleni. Ne znaju koji posao starješine i djelatnici trebaju raditi kako bi bili u skladu s Božjim namjerama; samo se oslanjaju na svoj entuzijazam da se zaokupe određenim zadacima koje vole raditi. Detaljno se raspituju o trivijalnim stvarima koje nisu povezane s crkvenim radom, kao što su kakvu odjeću braća i sestre nose, kakve frizure imaju, kako se odnose prema drugima i kako govore i ponašaju se. Misle da su time ljubazni i pristupačni i da je rješavanje problema u stvarnom životu ljudi nešto što bi starješina trebao raditi, nešto što bi normalna ljudskost trebala posjedovati. A ipak ne shvaćaju ozbiljno ključni posao u radu na evanđelju, radu na filmskoj produkciji, radu na himnama, radu na izradi tekstova, administrativnom radu, pojenju novih vjernika, osnivanju crkava, promicanju i odgajanju ljudi i tako dalje. Ne sudjeluju ni u jednom od tih poslova i ne prate ih; kao da ti poslovi nemaju nikakve veze s njima. Te lažne starješine ne rješavaju mnoge probleme koji se gomilaju u crkvi, ne smjenjuju lažne starješine koje bi trebali smijeniti, ne ograničavaju zle ljude koji čine zlo i divljaju čineći loše stvari niti se njima bave, i ne razgovaraju u zajedništvu o istini kako bi riješili problem nekih ljudi koji su površni, neobuzdani i nedisciplinirani te odugovlače s obavljanjem svojih dužnosti. Koji je to problem? Oni ne tragaju za istinom kako bi riješili te stvarne probleme – jesu li oni ljudi koji obavljaju stvaran posao? Beznačajni i nevažni zadaci koje obavljaju njima djeluju ključno i važno u njihovom srcu. Cijeli dan se zaokupljaju tim bezvrijednim stvarima, vjerujući da ispunjavaju svoje odgovornosti i da su odani, ali ne obavljaju ni jedan jedini suštinski posao koji im je Bog povjerio – nisu li takvi ljudi lažne starješine? Oni su jednaki voditeljima mjesnih ureda u društvu, oni su jednostavno susjedske babe koje se u sve miješaju – jesu li oni onda i dalje starješine i djelatnici Božje kuće? Oni su pravi lažni starješine i lažni djelatnici. Iz kojeg razloga su ti ljudi okarakterizirani kao lažni starješine i lažni djelatnici? (Zato što je njihov kov previše loš, ne mogu obavljati stvaran posao i sve što mogu je baviti se nekim trivijalnim stvarima.) To je konkretan razlog. Kov tih ljudi je previše loš; bez obzira na to koliko propovijedi slušaju, koliko radnih aranžmana čitaju, koliko godina vrše svoju dužnost u Božjoj kući ili koliko godina su starješine, nikada ne znaju što rade, je li to što rade ispravno ili pogrešno, niti ispunjavaju li odgovornosti koje bi trebali ispunjavati. Njihova definicija etikete i titule starješine i djelatnika jest da je u redu sve dok su zauzeti. Poput magarca koji okreće mlinski kamen, nastavljaju vući dok se više ne mogu pomaknuti i smatraju da time ispunjavaju svoje odgovornosti. Bez obzira na to u kojem smjeru vuku i je li energija koju ulažu u vuču ispravna ili ne, oni misle da ispunjavaju svoje odgovornosti. Postoje mnoga pitanja koja ne mogu prozrijeti, a ne trude se riješiti ih niti ih prijaviti Višnjem i tražiti rješenja od Višnjeg. Bez obzira na to koliko godina rade ili koliko su godina u kontaktu s ljudima, ne znaju čak ni jesu li očitovanja neke osobe očitovanja novog vjernika koji ima plitak temelj u svojoj vjeri i ne razumije istinu ili su očitovanja bezvjernika, a također ne znaju kako bi ih trebali razlučiti ili okarakterizirati. Kada postoje dvije osobe koje su obje u negativnom stanju, ne znaju koja od njih je vrijedna odgajanja, a koja nije; kada su dvije osobe donekle površne u obavljanju svojih dužnosti, ne mogu reći koja od njih teži istini, a koja je službenik, koja od njih je sposobna ući u istina-stvarnost, a koja nema istina-stvarnost. Ne znaju koji će ljudi potencijalno slijediti put antikrista kada postanu starješine, čak i ako su se s tim ljudima družili godinama. Bez obzira na to u koliko se uzaludnih napora upuštaju ili koliko beskorisnih poslova obavljaju ili koliko problema postoji oko njih, oni toga nisu svjesni i ne shvaćaju da su to problemi. Budući da su takvi ljudi lošeg kova, smušenih misli i nesposobni za obavljanje posla, vrlo im je teško ispuniti odgovornosti starješine ili djelatnika. Osim što su sposobni obavljati neke jednostavne opće poslove, ti starješine i djelatnici nisu sposobni raditi ništa što je povezano sa suštinskim radom crkve i nisu u stanju vidjeti ili riješiti bilo kakve stvarne probleme u radu. Može li ovakav starješina s takvim kovom biti vrijedan odgajanja? Oni čak ni ne znaju što su nejasnoće ili poteškoće, a još su manje u stanju rješavati ih u skladu s načelima. Čak i ako su problemi na koje se nailazi u crkvenom radu vrlo česti, oni ih i dalje ne mogu sažeti i klasificirati, niti znaju kako razgovarati u zajedništvu o istini da bi ih riješili – ova vrsta lažnog starješine dosljedno je nesposobna nositi se s tim problemima koji se često javljaju u crkvi ili ih riješiti. Njihov najveći problem nije to što nisu voljni platiti cijenu ili što se boje biti zauzeti i osjećati se umorno, već je to što imaju loš kov, nejasan um i nisu u stanju obavljati važan i stvaran crkveni rad. Umjesto toga, samo obavljaju neke opće poslove ili se vole baviti nekim nevažnim stvarima, a onda žele igrati ulogu starješina i djelatnika – nisu li oni smušeni ljudi s prevelikim ambicijama i željama? Starješine lošeg kova dosljedno su nesposobni obavljati suštinski rad crkve, što je posao koji uključuje istina-načela ili složen stručni posao, kao što je rad na širenju evanđelja, rad na pojenju novih vjernika u crkvi, rad na filmskoj produkciji, rad na izradi tekstova i rad s osobljem koji uključuje starješine i djelatnike na različitim razinama. Zašto su nesposobni obavljati taj posao? Zato što je njihov kov previše loš i ne mogu shvatiti načela; dosljedno ne uspijevaju u svom tom poslu i nesposobni su naučiti kako ga raditi. Na primjer, recimo da se takvom starješini da pet ljudi i od njega zatraži da im dodijeli posao na temelju njihove razine obrazovanja, njihova kova i jačih strana te njihova karaktera. Je li to lak zadatak za obaviti? Ima li to ikakve veze s kovom starješina i djelatnika? (Da.) Starješine i djelatnici prosječnog kova dodijelit će posao relativno precizno nakon što provedu neko vrijeme promatrajući tih pet osoba, družeći se s njima i upoznavajući ih. Starješine i djelatnici lošeg kova mislit će da je pet ljudi previše; kada ima previše ljudi, postanu zbunjeni i ne znaju kako im dodijeliti posao, pa čak i ako im dodijele posao, neće u svom srcu znati čine li to na odgovarajući način ili ne. To je što se tiče aspekta osoblja. Što se tiče rješavanja stvari, na primjer, ako trebaju istovremeno rješavati dvije ili tri stvari, neće znati kako procijeniti i razlučiti odnos između tih stvari, niti će moći odvagnuti koji problem trebaju prvo riješiti, a koji se problem može riješiti kasnije bez ikakvih kašnjenja. To jest, ne znaju kako odvagnuti prednosti i nedostatke, ne znaju kako odrediti prioritete među zadacima prema važnosti i hitnosti i ne znaju kako rješavati probleme. Međutim, budući da su starješine i djelatnici, iako nešto ne razumiju, moraju se pretvarati da razumiju, iako nešto ne shvaćaju, moraju se pretvarati da shvaćaju, i ne mogu učiniti ništa osim izdržati i propovijedati neke doktrine kako bi se provukli, te reći nekoliko ugodnih riječi i na brzinu završiti stvar. Savršeno im je jasno je li to što govore točno ili ne, je li u skladu s načelima ili ne, može li riješiti probleme ili ne, ali oni se samo žele provući. Vrlo dobro znaju da neće moći riješiti probleme onim što rade, ali i dalje ne prijavljuju probleme Višnjem, pa na kraju uzrokuju kašnjenja u radu i bivaju smijenjeni. Recite Mi, nisu li ti ljudi budale? Kada neki starješine i djelatnici prijavljuju probleme, izvlače prastare i nevažne priče sve do današnjeg dana, i nakon što kažu hrpu stvari, ti im još moraš pomoći analizirati i procijeniti koji su problemi prisutni. Oni čak ni ne razumiju kako postaviti pitanje i mogu satima govoriti beza da ne objasne jasno što je fokus i bit problema. Sve što govore odnosi se samo na površne stvari i samo je hrpa besmislica! Ne znači li to da je njihov kov previše loš i da im fali daska u glavi? Jesu li ljudi s kovom voljni slušati te stvari? Osoba s kojom razgovaraju samo želi znati kakva je trenutna situacija i očitovanja osobe o kojoj izvještavaju, te što je to što ih zbunjuje i što ne mogu riješiti. A ipak, ti ljudi uvijek govore o tome koji je posao ta osoba radila u prošlosti, a ne govore o trenutnoj situaciji te osobe, niti kažu koje nejasnoće i probleme oni sami imaju. Kažu hrpu stvari i nitko ne može točno reći o čemu govore. Čak i ako žele postaviti pitanje, ne znaju odakle početi, ne znaju kako ga izraziti na način koji može biti učinkovit i omogućiti ljudima da ih razumiju – nemaju čak ni sposobnost organizirati svoj govor. Nije li to očitovanje izuzetno lošeg kova? Neke lažne starješine imaju loš kov te kada prijavljuju problem, govore hrpu besmislenih i nerazumljivih stvari, a onda misle: „Iznio sam ti dovoljno informacija, zar ne? Čak sam ti rekao sve o prošlosti i sadašnjosti ovog problema, pa zar sada ne možeš reći koje je pitanje koje želim postaviti?” Bez obzira na to što ih ti pitaš ili kako ih usmjeravaš, ne znaju što reći i nikada ne mogu reći ključnu točku problema. Nije da im nedostaje riječi da se izraze ili da imaju nisku razinu obrazovanja, već je u pitanju to što je njihov kov loš i što nemaju pameti, pa ne znaju kako izraziti te stvari, um im je smušen i ne mogu jasno objasniti da bi ih drugi mogli razumjeti. Imaju neki osjećaj tereta i s vremenom postanu svjesni određenih problema, ali ne znaju kako ih izraziti, nisu u stanju shvatiti što je bit problema, a kamoli da mogu sažeti probleme. Mogu li ljudi čiji je kov tako loš raditi? Mogu li ispuniti odgovornosti starješina i djelatnika? Ne, ne mogu. Čak i ako im daš vremena i prilika i dopustiš im da izvijeste o problemima i opišu ih, ne mogu to učiniti, pa možeš li još uvijek razgovarati s takvim ljudima? Mogu li se još uvijek koristiti? (Ne.) Zašto se ne mogu koristiti? Ne mogu čak ni jasno govoriti i nemaju čak ni najosnovniji instinkt ljudskog bića da koriste govor za izražavanje svojih misli, ideja i stavova, pa koji posao mogu raditi? Iako mogu imati neku jaču stranu, istinski entuzijazam, malo osjećaja odgovornosti i prilično ispravno srce, njihov je kov previše loš, ne mogu ništa naučiti bez obzira na to kako ih učiš, pa čak i ako ih učiš kako govoriti, neće moći shvatiti kako se to radi, pa ćeš se ti uznemiriti i naljutiti. Govor im je kao zamršeno klupko, ostavljajući te zbunjenim; ne mogu ništa jasno reći, a ono što govore jednostavno je hrpa besmislica. Najjadnija stvar kod njih je to što ne razumiju ljudski govor, a ipak i dalje slijepo postupaju, i dalje misle da su sposobni i prkosni su kada ih orezuješ. Kako mogu dobro obavljati posao vođenja? Kada je kov starješine ili djelatnika toliko loš da nemaju sposobnost izražavanja, mogu li i dalje biti kompetentni za posao? (Ne.) A što znači ne biti kompetentan za svoj posao? To znači da su nesposobni pravovremeno otkriti poteškoće i probleme s kojima se susreće u radu i, naravno, to znači da bez obzira na to koji se problemi pojave u radu, nikada ih ne mogu pravovremeno riješiti, niti ih mogu pravovremeno prijaviti Višnjem i tražiti rješenja od Višnjeg – to je za njih preteško i nesposobni su to učiniti. Kada se radi o ljudima poput ovih koji posjeduju loš kov, ovaj je posao za njih izuzetno težak; to je kao da tjerate ribu da živi na kopnu ili svinju da leti – obavljanje ovog posla za njih je vrlo naporno.

Neki kažu: „Žao mi je tih ljudi. Toliko se trude obavljajući svakojake zadatke, a na kraju ih okarakteriziraju kao lažne starješine zbog njihova lošeg kova. Znači li to da je patnja koju su podnijeli bila uzaludna? Nije li to nepravedno postupanje prema ljudima?” Smjenjivanje lažnih starješina znači preuzimanje odgovornosti za Božji izabrani narod i za rad crkve, pa kako to može biti nepravedno postupanje prema ljudima? Ako inzistiraš na tome da lažne starješine nastave sa svojom ulogom starješina, ne šteti li to Božjem izabranom narodu? Misliš li reći da nanošenje štete Božjem izabranom narodu nije nepravedno postupanje prema ljudima? Smjenjivanjem lažnog starješine, Božja kuća ne osuđuje tog lažnog starješinu, niti ga šalje u pakao, već umjesto toga toj osobi daje priliku da postigne spasenje. Mogu li postići spasenje ako nastave biti lažne starješine? Kakav će biti njihov konačni ishod? Zašto ne razmatraš problem na ovaj način? Štoviše, koja je svrha vjerovanja u Boga? Zasigurno biti starješina nije jedini put naprijed? Zar nema drugih dužnosti koje se mogu obavljati ako netko nije starješina? Zar nema puta za opstanak za one koji nisu starješine i posjeduju loš kov? (Ne.) Koji je onda put primjene? Ono što sada analiziramo su očitovanja i problemi koji postoje kod ove vrste lažnog starješine koji je lošeg kova; ne osuđujemo ih niti proklinjemo, samo ih analiziramo. Svrha te analize jest da ova vrsta ljudi točno upozna sebe i pronađe svoje mjesto, da znaju koliko vrijede i da točno razumiju što su starješine i djelatnici, koji posao starješine i djelatnici trebaju raditi, a zatim da te stvari usporede sa sobom kako bi vidjeli jesu li prikladni za ulogu starješine ili djelatnika. Ako je tvoj kov doista vrlo loš, toliko loš da nemaš sposobnost izražavanja riječima, ili sposobnost izražavanja svojih misli i stavova, ili sposobnost otkrivanja problema, onda ti nisi prikladan za ulogu starješine ili djelatnika, nisi kompetentan za dužnost starješine ili djelatnika i nesposoban si obavljati posao starješine ili djelatnika. A budući da si lošeg kova, moraš imati takvu samosvijest. Neki ljudi kažu: „Moj je kov loš – pa što? Imam dobru ljudskost, pa bih trebao biti starješina.” Je li to načelo? Drugi kažu: „Osim što imam dobru ljudskost, također sam voljan podnijeti patnju i platiti cijenu, mogu držati propovijedi, imam temelj u svojoj vjeri i bio sam u zatvoru zbog svoje vjere u Boga. Ne računaju li se te stvari kao kapital da budem starješina ili djelatnik?” Je li istina da se mora imati kapital da bi se bio starješina ili djelatnik? (Ne.) Ono o čemu sada raspravljamo su odgovornosti starješina i djelatnika i, unutar te teme, govorimo o pitanju kova. Ako je tvoj kov loš i nisi u stanju ispuniti te odgovornosti, onda bi samosvijest koju bi trebao imati trebala biti: „Nemam taj kov i ne mogu biti starješina ili djelatnik. Kakav god kapital da imam, beskoristan je.” Ti kažeš da imaš dobru ljudskost, da si pouzdan, da imaš odlučnost podnijeti patnju i da si voljan platiti cijenu – je li se Božja kuća onda nepravedno odnosila prema tebi? Božja kuća koristi ljude na takav način da od svakoga izvuče ono najbolje, krojeći uloge prema svakoj osobi, i to čini na način koji je upravo ispravan. Ako imaš dobru ljudskost, ali ti je kov loš, onda bi trebao dobro vršiti svoju dužnost svim svojim srcem i snagom; ne znači da moraš biti starješina ili djelatnik da bi te Bog odobrio. Čak i ako si se voljan opteretiti, ali se nisi u stanju opteretiti na način na koji to starješina mora činiti, i ne posjeduješ kov koji bi trebao imati da bi bio starješina, i ne dostižeš ga, što onda možeš učiniti? Nemoj se siliti niti si otežavati stvari; ako možeš nositi 25 kilograma, onda nosi 25 kilograma. Ne pokušavaj se isticati tjerajući sebe preko svojih granica, govoreći: „25 kilograma nije dovoljno. Želim nositi još više. Želim nositi 50 kilograma. Spreman sam to učiniti čak i ako umrem od iscrpljenosti!” Nisi sposoban biti starješina ili djelatnik, ali ako se i dalje nastaviš tjerati preko svojih granica da bi se isticao, iako se nećeš iscrpiti, uzrokovat ćeš kašnjenja u crkvenom radu, utjecat ćeš na napredak i učinkovitost rada i odgodit ćeš životni napredak mnogih ljudi – to je odgovornost koju ne možeš preuzeti na sebe. Budući da si nedovoljnog kova, ako imaš samosvijest, trebao bi proaktivno ponuditi ostavku i predložiti nekoga dobrog kova, tko voli istinu i tko je odgovorniji od tebe, da bude starješina ili djelatnik. To bi bilo razumno učiniti i samo ćeš tako biti netko tko doista ima ljudskost i razum, i netko tko doista razumije i primjenjuje istinu. Ako podneseš ostavku na svoju dužnost jer si nesposoban obavljati posao vođenja, a zatim odabereš dužnost koja ti odgovara i ponudiš svoju odanost kako bi te Bog odobrio, onda si izuzetno pametna osoba. Ti uvijek misliš: „Iako sam lošeg kova, imam dobru ljudskost, voljan sam se brinuti, podnijeti patnju i platiti cijenu, imam odlučnost, otporniji sam od svih vas u svemu što radim, širokogrudan sam i ne bojim se toga da me se orezuje ili iskušava. Iako je moj kov malo loš, i dalje mogu biti starješina.” Imati loš kov nije problem. Ovo nije namijenjeno kao tvoja osuda, već samo da te se svrsta i da jasno razumiješ što točno možeš raditi i za koju si vrstu dužnosti prikladan. Međutim, trenutni je problem to što je tvoj kov loš i nisi sposoban biti starješina ili djelatnik. Iako si izabran za starješinu ili djelatnika, nisi u stanju dobro obavljati taj posao i sve što možeš učiniti jest zabrljati posao. Ako imaš dobru ljudskost, ako imaš savjest i razum, i voljan si se opteretiti i platiti cijenu, onda će postojati posao koji si prikladan raditi i dužnost koju bi trebao obavljati, a Božja kuća će za tebe napraviti razumne aranžmane. To što ti se ne dopušta da budeš starješina temelji se na propisima i načelima Božje kuće. Međutim, Božja kuća ti apsolutno neće uskratiti tvoje pravo da obavljaš dužnost ili tvoje pravo da vjeruješ u Boga i slijediš Ga zato što si lošeg kova. Nije li to prikladno? (Da.) Je li potrebno da detaljnije razgovaramo u zajedništvu o ovom pitanju? Neki ljudi lošeg kova čuju ovo i razmišljaju: „Nemojte više o ovome razgovarati u zajedništvu. Previše me sram da se suočim s bilo kime. Znam da sam lošeg kova i neću više biti crkveni starješina ili djelatnik. Bit ću samo vo vođa tima ili nadzornik, ili ću raditi povremene poslove, kuhati ili čistiti. Bilo što je u redu. Podnijet ću teškoće svoje dužnosti bez prigovora, pokorit ću se aranžmanima Božje kuće i pokorit ću se Božjim orkestracijama. To što sam lošeg kova je po milosti Božjoj i u tome su Božje dobre namjere. Sve što Bog čini je ispravno.” Ako možeš ovako gledati na stvari, onda je to dobro i znači da imaš nešto samosvijesti. Neću nadugo razgovarati u zajedništvu o ovom pitanju. Ukratko, što se tiče ovih ljudi lošeg kova, mi samo raščlanjujemo problem i izlažemo istinu o činjenicama kako bi više ljudi imalo ispravan stav i stanovište u vezi s tim ljudima, i kako bi ti ljudi imali ispravan stav i stanovište u vezi s problemom vlastitog lošeg kova, te se onda mogu točno pozicionirati, pronaći položaj i dužnost koji im odgovaraju, dopuštajući da se njihova ustrajnost u plaćanju cijene i njihova odlučnost da podnesu patnju razumno upotrijebe i dođu do izražaja. To ne utječe na tvoje razumijevanje istine i primjenjivanje istine, niti utječe na sliku o tebi u Božjoj kući.

III. Lažni starješine koji su lijeni i prepuštaju se udobnosti

Upravo smo razgovarali u zajedništvu o dvije vrste lažnih starješina. Postoji još jedna vrsta lažnog starješine, o kojoj smo često govorili tijekom našeg razgovora na temu „odgovornosti starješina i djelatnika”. Ova vrsta ima određeni kov, nisu neinteligentni, u svom radu imaju načine i metode, i planove za rješavanje problema, i kad im se povjeri neki posao, mogu ga provesti blizu očekivanih standarda. Sposobni su otkriti sve probleme koji se pojave u radu i također mogu riješiti neke od njih; kad čuju probleme o kojima neki ljudi izvještavaju, ili kad promatraju ponašanje, očitovanja, govor i postupke nekih ljudi, u svom srcu imaju reakciju i imaju vlastito mišljenje i stav. Naravno, ako ti ljudi teže istini i imaju osjećaj za breme, onda se svi ti problemi mogu riješiti. Međutim, u radu za koji je odgovorna vrsta osobe o kojoj danas razgovaramo u zajedništvu problemi neočekivano ostaju neriješeni. Zašto je to tako? Zato što ti ljudi ne obavljaju stvaran posao. Vole udobnost i mrze naporan rad, samo površno odrađuju posao, vole ljenčariti i uživati u statusnim povlasticama, vole naređivati ljudima, i samo malo miču ustima i daju neke prijedloge i onda smatraju da je njihov posao gotov. Nijedan stvaran posao crkve ili ključni posao koji im Bog povjerava ne uzimaju k srcu – nemaju taj osjećaj za breme, i čak i ako Božja kuća opetovano naglašava te stvari, oni ih i dalje ne uzimaju k srcu. Na primjer, ne žele se miješati niti se raspitivati o radu na filmskoj produkciji ili radu na izradi tekstova Božje kuće, niti žele istražiti kako te vrste posla napreduju i kakve rezultate postižu. Samo se neizravno raspituju, i jednom kad saznaju da su ljudi zauzeti tim poslom i da ga obavljaju, više se time ne bave. Čak i kad jako dobro znaju da u radu postoje problemi, i dalje ne žele o njima razgovarati u zajedništvu i rješavati ih, niti se raspituju ili provjeravaju kako ljudi obavljaju svoje dužnosti. Zašto se ne raspituju ili ne istražuju te stvari? Misle da će, ako se u to udube, biti puno problema koji čekaju da ih oni riješe, a to će biti previše zabrinjavajuće. Život će biti previše iscrpljujuć ako stalno moraju rješavati probleme! Ako se previše brinu, hrana im više neće biti ukusna i neće moći dobro spavati, tijelo će im osjećati umor, i onda će život postati jadan. Zato, kad vide problem, izbjegavaju ga i ignoriraju ako mogu. U čemu je problem s ovom vrstom osobe? (Previše su lijeni.) Recite Mi, tko ima ozbiljan problem: lijeni ljudi ili ljudi lošeg kova? (Lijeni ljudi.) Zašto lijeni ljudi imaju ozbiljan problem? (Ljudi lošeg kova ne mogu biti starješine ili djelatnici, ali mogu biti donekle učinkoviti kad obavljaju dužnost koja je u skladu s njihovim sposobnostima. Međutim, ljudi koji su lijeni ne mogu ništa učiniti; čak i ako imaju kova, to nema učinka.) Lijeni ljudi ne mogu ništa učiniti. Da to sažmemo u dvije riječi, oni su beskorisni ljudi; oni su drugorazredni invalidi. Bez obzira na to koliko je dobar kov lijenih ljudi, to nije ništa više nego ukras; iako imaju dobar kov, od njega nema koristi. Previše su lijeni – znaju što bi trebali raditi, ali to ne rade, i čak i ako znaju da je nešto problem, ne tragaju za istinom da bi ga riješili, te iako znaju koje bi teškoće trebali pretrpjeti da bi posao bio učinkovit, nisu voljni podnijeti te vrijedne teškoće – tako da ne mogu zadobiti nikakve istine i ne mogu obavljati nikakav stvaran posao. Ne žele podnositi teškoće koje bi ljudi trebali podnositi; znaju samo prepuštati se udobnosti, uživati u vremenima radosti i dokolice, i uživati u slobodnom i opuštenom životu. Nisu li beskorisni? Ljudi koji ne mogu podnijeti teškoće ne zaslužuju živjeti. Oni koji uvijek žele živjeti životom parazita su ljudi bez savjesti ili razuma; oni su zvijeri, i takvi ljudi nisu sposobni čak ni službovati. Budući da ne mogu podnijeti teškoće, čak i kad službuju, nisu u stanju to dobro obaviti, a ako žele zadobiti istinu, za to ima još manje nade. Netko tko ne može trpjeti i ne voli istinu je beskorisna osoba; nekvalificiran je čak i za službovanje. On je zvijer, bez trunke ljudskosti. Takvi ljudi moraju biti eliminirani; samo je to u skladu s Božjim namjerama.

Neki su ljudi odgovorni za poljoprivredne poslove i posebno su marljivi; imaju plan na umu i znaju koji posao treba obaviti u svakom godišnjem dobu. Kad dođe vrijeme za obradu polja, odu do svake parcele i pogledaju. Uspoređuju ono što su planirali posaditi na svakoj parceli sa stvarnim stanjem same parcele i vide je li njihov plan prikladan i je li u skladu sa stvarnom situacijom. Nadalje, gledaju koliko je tlo ove godine vlažno ili suho, koje je gnojivo potrebno i što je pogodno za sadnju. Jednom kad pogledaju i shvate te stvari, odmah se raspituju jesu li sadnice uzgojene i koliko ih je uzgojeno, zatim odu u staklenik da i tamo pogledaju i vide je li osoba koja uzgaja sadnice pouzdana ili će uništiti sadnice. Ako jedna osoba nije dovoljna za taj posao, dodijele drugu osobu da surađuje s njom i njih dvoje se međusobno nadziru. Hoće li lijeni ljudi to učiniti? Ne, neće. Ako ih nitko ne nadzire i ne potiče, nipošto neće sami posjetiti lokaciju; ako Božja kuća ne pita o napretku nekog posla, onda nipošto neće preuzeti inicijativu da provjere stvarnu situaciju tog posla. Kad su u pitanju ljudi lošeg kova, bez obzira na to što oni rade, uvijek to rade sami, ali nisu sposobni razlikovati što je hitno i važno od onoga što nije, i samo postupaju naslijepo. Dočim su ti lijeni ljudi dovoljno pametni, i bez obzira na to što rade, samo vole micati ustima i naređivati drugima da obavljaju posao; nikad ništa ne rade sami, niti mogu obavljati stvaran posao. Misle: „Samo trebam nazvati ili poslati poruku da postavim neka pitanja, i moj je posao gotov, problem je riješen. To mi štedi toliko muke! Pogledajte kakav je moj kov kao starješine. Mogu završiti posao sa samo nekoliko riječi – zar to također nije ispunjavanje mojih odgovornosti? Ne zanemarujem svoje odgovornosti. Ako me Višnji pita o tim stvarima, mogu mu vrlo tečno odgovoriti i dati jasno objašnjenje. Koja je svrha ići na radno mjesto i pogledati? Morao bih podnositi teškoće i patnju, a koža bi mi potamnila od sunca. Nema potrebe prolaziti kroz tu formalnost. Ako si mogu uštedjeti malo muke, onda ću to i učiniti. Nema potrebe da si toliko otežavam.” Nisu li dovoljno „pametni”? Kad ova vrsta osobe radi, posebno su vješti u tome da hvataju krivine i pronalaze prečace kako bi postigli svoje ciljeve, i imaju svoje načine i metode. Ništa ne rade sami, niti u ičemu sudjeluju. Samo zovu da postavljaju pitanja, obavljajući posao tek reda radi, i čim završe telefonski razgovor, odu u krevet ili na masažu i počnu ugađati svom tijelu. Ova vrsta osobe stvarno zna kako „raditi”, stvarno znaju kako pronaći prilike za ljenčarenje i stvarno znaju kako obavljati posao tek reda radi i varati ljude! Kakva je korist od to njihovog malo kova? Isti su kao oni dužnosnici u komunističkoj državi, koji samo piju čaj i čitaju novine nakon što dođu na posao, i počnu razmišljati o tome što će jesti i kamo će se ići zabavljati prije nego što se radni dan uopće završi – život im je stvarno dobar. To je načelo kojeg se ova vrsta lažnog starješine također pridržava u svom radu; ne trpe nikakve teškoće, ne podnose nikakav umor, a ipak se i dalje ponašaju kao dužnosnici i uživaju u statusnim povlasticama, a većina braće i sestara nije u stanju vidjeti da je to problem. Ovako radi ova vrsta lažnog starješine, ne obavljaju stvaran posao, i ne idu na teren da prate i provjeravaju posao, pa mogu li otkriti probleme u poslu? (Ne.) Pseudo-duhovni lažni starješine i lažni starješine lošeg kova su slijepi iako su im oči širom otvorene, i ne mogu vidjeti probleme, pa što je s ovom vrstom beskorisne osobe? Kažu: „Ne sudjelujem u stvarnom poslu i ne idem na teren da se integriram s ljudima koji tamo rade, pa ako se pojave problemi, onda ne možeš reći da sam slijep iako su mi oči širom otvorene. Nisam bio na terenu i nisam vidio probleme, pa kakve to veze ima sa mnom ako se pojave problemi? Ti bi trebao ići pronaći ljude koji su uključeni.” Nisu li ti tipovi stvarno lukavi? Misle da je sve što trebaju učiniti dati naredbe i pravilno rasporediti ljude, to je to, i onda su njihove odgovornosti ispunjene i mogu onda drsko uživati u svom vremenu za odmor i zabavu. Bez obzira na to kakvi su problemi dolje, ne raspituju se, i žure se riješiti problem samo ako ga netko prijavi Višnjem. Sve na što se svakodnevno usredotočuju jest uživanje u statusnim povlasticama, ležerno šetanje posvuda, pretvaranje da provjeravaju posao, ali zapravo nikad ne idu negdje gdje stvarno postoji problem i nikad ne provjeravaju ključni posao – nije li to baš kao dužnosnici Komunističke partije koji se uvijek samo površno trude i samo obavljaju posao tek radi privida? Daju lijepa obećanja da će obaviti posao koji im je povjeren, ali ga ne prate niti nadziru, pa čak i ako odu na teren, samo obave formalnosti. Nipošto neće sami obaviti posao niti sami riješiti probleme. Misle: „Nema potrebe da ja trpim i plaćam cijenu da bih radio te stvari. Dovoljno je da je netko tamo tko ih radi. Ionako ne zarađujem nikakav novac, pa je u redu da se samo provlačim.” Mogu li dobro obavljati svoj posao kad imaju takav način razmišljanja? Imaju mali plan u svojim mislima, misleći: „Radit ću samo onoliko koliko hrane dobijem i provlačit ću se dan za danom, tek da se broji.” Ipak, nikad ne rade konkretan posao, i nikad ih se ne vidi na terenu. Pa, gdje su oni? Uživaju na lijepom i sigurnom mjestu gdje mogu dobro jesti, piti i spavati, žive kao prinčevi – redovito se tuširaju, redovito idu na masaže i redovito mijenjaju odjeću – i ne trpe nikakvu patnju. Nikad ne promišljaju o tome koji stvaran posao mogu obaviti, koje stvarne probleme mogu riješiti, kakav su doprinos dali radu Božje kuće i kako su kvalificirani da uživaju u svim tim lijepim stvarima – nikad ne razmatraju ništa od toga. Kakva su to stvorenja? Ovi bijednici nemaju samosvijesti, oni su bestidnici i ne zaslužuju biti crkveni starješine i djelatnici.

Svi lažni starješine nikad ne obavljaju stvaran posao. Ponašaju se kao da je njihova uloga starješine neka službena pozicija, uživajući u statusnim povlasticama, a prema dužnosti koju bi trebali obavljati i poslu koji bi trebali raditi kao starješine odnose se kao prema teretu, kao prema smetnji. U svom srcu su puni otpora prema radu crkve: kad se od njih traži da nadziru rad i saznaju koji problemi u radu postoje koje treba pratiti i riješiti, potpuno su nevoljni. To je posao koji starješine i djelatnici trebaju raditi, to je njihov posao. Ako ga ne radiš i ne želiš ga raditi, zašto onda i dalje želiš biti starješina ili djelatnik? Obavljaš li ti svoju dužnost kako bi vodio računa o Božjim namjerama, ili kako bi bio dužnosnik i uživao u statusnim povlasticama? Ako si postao starješina samo da bi mogao držati neku službenu poziciju, nije li to pomalo besramno? Ljudi te vrste imaju najniži karakter, nemaju dostojanstva i nemaju srama. Ako želiš uživati u tjelesnoj udobnosti, trebao bi se požuriti natrag u svijet, i boriti se, otimati i grabiti kako god možeš, i nitko se u to neće miješati. Božja kuća je mjesto za Božji izabrani narod da obavlja svoje dužnosti i štuje Ga; to je mjesto za ljude da teže istini i postignu spasenje. To nije mjesto za bilo koga da se prepušta tjelesnoj udobnosti, a još manje mjesto koje dopušta ljudima da žive kao prinčevi. Lažni starješine ne znaju za sram, potpuno su bestidni i nemaju razuma. Bez obzira na to koji im se konkretan posao dodijeli, ne shvaćaju ga ozbiljno i potisnu ga u drugi plan; iako riječima odgovaraju vrlo dobro, ne rade ništa stvarno. Nije li to nemoralno? Ne samo da ne obavljaju stvaran posao, već žele imati i isključivu vlast – držati vlast nad financijama, osobljem i svim drugim pitanjima u svojim rukama, i tjerati ljude da im svakodnevno podnose izvještaje. Zapravo su vrlo marljivi kad se radi o tim stvarima. Kad dođe vrijeme da Višnjem podnesu izvještaj o radu, rezultate cjelokupnog rada braće i sestara pripisuju sebi kako bi Višnji pogrešno vjerovao da su obavili velik posao, dok su ga u stvari obavili drugi. Koliko je ljudi zadobiveno propovijedanjem evanđelja, koji su ljudi promaknuti i odgajaju se, koji su ljudi smijenjeni sa svojih položaja, koji su ljudi uklonjeni, i tako dalje – nijedan od tih konkretnih zadataka nisu obavili oni, a ipak imaju drskosti to prijaviti. Nisu li ti ljudi potpuno bestidni? Ne upuštaju li se u prijevaru? Takvi su ljudi tako lažljivi i lukavi! Smatraju sebe pametnima – to je uistinu slučaj gdje ih je vlastita pamet prevarila, i na kraju bivaju razotkriveni i eliminirani. Bez obzira na to koji posao neki ljudi rade ili koju dužnost obavljaju, nesposobni su za to, ne mogu to preuzeti na sebe i nisu u stanju ispuniti nijednu od obveza ili odgovornosti koje bi osoba trebala ispuniti. Nisu li oni ništarije? Jesu li i dalje vrijedni da ih se naziva ljudima? S izuzetkom priglupih, mentalno nesposobnih i onih koji pate od tjelesnih oštećenja, postoji li itko živ tko ne bi trebao obavljati svoje dužnosti i ispunjavati svoje odgovornosti? Ali ova vrsta osobe uvijek je lukava i zabušava, i ne želi ispunjavati svoje odgovornosti; to znači da oni ne žele biti ispravni ljudi. Bog im je dao priliku da budu ljudsko biće, i dao im je kov i darove, ali oni to ne mogu koristiti u obavljanju svoje dužnosti. Ne rade ništa, ali žele uživati u svakom trenutku. Je li takva osoba prikladna da se naziva ljudskim bićem? Koji god im se posao povjeri – bio on važan ili običan, težak ili jednostavan – uvijek su površni, lukavi i zabušavaju. Kad se pojave problemi, pokušavaju odgovornost za sebe prebaciti na druge ljude, ne preuzimajući nikakvu odgovornost, i žele nastaviti živjeti svoje parazitske živote. Nisu li oni beskorisno smeće? U društvu, tko ne ovisi o sebi da bi zaradio za život? Jednom kad osoba postane odrasla, mora se sama uzdržavati. Njezini su roditelji ispunili svoju odgovornost. Čak i da su je roditelji voljni uzdržavati, osjećala bi se nelagodno zbog toga. Trebala bi biti u stanju shvatiti da su njezini roditelji završili svoju misiju odgajanja i da je ona sposobna odrasla osoba, i trebala bi moći živjeti neovisno. Nije li to minimalni razum koji bi odrasla osoba trebala imati? Ako netko uistinu ima razum, ne bi mogao nastaviti biti parazit svojim roditeljima; bojao bi se podsmijeha drugih, gubitka obraza. Dakle, ima razuma li onaj tko voli udobnost i mrzi rad? (Ne.) Uvijek žele nešto dobiti bez truda; žele nikad ne ispuniti nikakvu odgovornost, želeći da im pečeni golubovi sami padaju s neba u usta; uvijek žele imati tri obroka dnevno, da ih netko poslužuje i da uživaju u dobroj hrani i piću bez i najmanjeg truda. Nije li to mentalitet parazita? I imaju li ljudi koji su paraziti savjest i razum? Imaju li integritet i dostojanstvo? Apsolutno ne. Svi su oni beskorisni paraziti i ništarije, sve su to zvijeri bez savjesti ili razuma. Nitko od njih nije prikladan da ostane u Božjoj kući.

Pretpostavimo da ti crkva dodijeli posao, a ti kažeš: „Bez obzira na to je li posao takav da mi omogućuje da privučem pažnju ili ne – budući da mi je povjeren, dobro ću ga obaviti i preuzeti ovu odgovornost na sebe. Ako mi se dodijeli dužnost ugošćivanja, dat ću sve od sebe da je dobro obavim; dobro ću se brinuti za braću i sestre i dat ću sve od sebe da osiguram svačiju sigurnost. Ako mi se dodijeli da propovijedam evanđelje, opremit ću se istinom i dobro propovijedati evanđelje s ljubavlju i ispuniti svoju dužnost. Ako mi se dodijeli da učim strani jezik, učit ću ga svim srcem i marljivo raditi na tome, i pokušati ga savladati što je brže moguće, u roku od godinu ili dvije, kako bih mogao strancima svjedočiti o Bogu. Ako se od mene traži da pišem članke o svjedočanstvima, savjesno ću se obučavati za to, gledati na stvari prema istina-načelima i učiti o jeziku. Iako možda neću moći pisati članke lijepom prozom, barem ću moći jasno prenijeti svoje iskustveno svjedočanstvo, jasno razgovarati u zajedništvu o istini i dati istinsko svjedočanstvo za Boga, tako da se ljudi duhovno izgrađuju i imaju koristi od čitanja mojih članaka. Koji god mi posao crkva dodijeli, prihvatit ću ga svim svojim srcem i svom svojom snagom. Ako postoji nešto što ne razumijem ili se pojavi problem, molit ću se Bogu, tragati za istinom, rješavati probleme prema istina-načelima i dobro obaviti posao. Koja god da je moja dužnost, iskoristit ću sve što imam da je dobro obavim i udovoljim Bogu. Za sve što mogu postići, dat ću sve od sebe da preuzmem odgovornost koju trebam snositi, i u najmanju ruku, neću raditi protiv svoje savjesti i razuma, niti biti površan, niti biti lukav i zabušavati, niti uživati u plodovima tuđeg rada. Ništa što radim neće biti ispod mjerila savjesti.” To je minimalni standard za ljudsko ponašanje i onaj tko na takav način obavlja svoju dužnost može se smatrati osobom sa savješću i razumom. Moraš barem biti čiste savjesti u obavljanju svoje dužnosti i moraš barem biti vrijedan svoja tri obroka dnevno i ne zabušavati. To se zove imati osjećaj odgovornosti. Bez obzira na to je li tvoj kov visok ili nizak te razumiješ li istinu ili ne, u svakom slučaju, moraš imati ovaj stav: „Budući da mi je ovaj posao povjeren da ga obavim, moram ga shvatiti ozbiljno, moram ga smatrati svojom brigom i moram upotrijebiti sve svoje srce i svu svoju snagu da ga dobro obavim. Što se tiče toga mogu li ga savršeno dobro obaviti, ne mogu se usuditi dati jamstvo, ali moj je stav da ću dati sve od sebe da ga dobro izvršim i sigurno neću biti površan u vezi s tim. Ako se u poslu pojavi problem, tada bih trebao preuzeti odgovornost i osigurati da iz toga izvučem pouku i dobro obavim svoju dužnost.” To je ispravan stav. Imate li vi takav stav? Neki ljudi kažu: „Ne moram nužno dobro obaviti posao koji mi je dodijeljen. Učinit ću samo što mogu, pa kako ispadne, ispadne. Ne trebam se toliko umarati, niti si kidati živce ako nešto pogriješim, i ne trebam preuzimati toliko stresa. Koja je svrha toliko se umarati? Uostalom, uvijek radim i ne jedem kruh badava.” Ovakav stav prema vlastitoj dužnosti je neodgovoran. „Ako mi se radi, radit ću nešto. Učinit ću samo što mogu, pa kako ispadne, ispadne. Nema potrebe to shvaćati tako ozbiljno.” Takvi ljudi nemaju odgovoran stav prema svojoj dužnosti i nedostaje im osjećaj odgovornosti. Kakva ste vi vrsta osobe? Ako ste prva vrsta osobe, onda ste netko s razumom i ljudskošću. Ako ste druga vrsta osobe, onda se ne razlikujete od vrste lažnih starješina koje sam upravo raščlanio. Samo tratite dane. „Izbjegavat ću umor i teškoće i samo više uživati. Čak i ako jednog dana budem smijenjen, neću ništa izgubiti. Barem ću nekoliko dana uživati u statusnim povlasticama, to za mene neće biti gubitak. Ako budem izabran za starješinu, tako ću se ponašati.” Što mislite o načinu razmišljanja ove vrste osobe? Takvi su ljudi bezvjernici koji ni najmanje ne teže istini. Ako uistinu imaš osjećaj odgovornosti, onda to pokazuje da imaš savjest i razum. Bez obzira na to koliko je zadatak velik ili malen, bez obzira na to tko ti dodijeli taj zadatak, bilo da ti ga povjeri Božja kuća ili ti ga dodijeli crkveni starješina ili djelatnik, tvoj stav treba biti: „Budući da mi je ova dužnost dodijeljena, to je Božje uzdizanje i milost. Trebao bih je dobro obaviti prema istina-načelima. Unatoč mom prosječnom kovu, voljan sam preuzeti ovu odgovornost i dati sve od sebe da je dobro obavim. Ako loše obavim posao, trebao bih preuzeti odgovornost za to, a ako dobro obavim posao, to nije moja zasluga. To je ono što bih trebao činiti.” Zašto kažem da je način na koji se netko odnosi prema svojoj dužnosti pitanje načela? Ako uistinu imaš osjećaj odgovornosti i odgovorna si osoba, onda ćeš moći preuzeti na sebe crkveni rad i ispuniti dužnost koju trebaš ispuniti. Ako svoju dužnost shvaćaš olako, onda je tvoj pogled na vjeru u Boga neispravan, a tvoj stav prema Bogu i svojoj dužnosti je problematičan. Tvoj pogled na obavljanje dužnosti je da je obavljaš površno i da se samo provlačiš, i bilo da je to nešto što si voljan raditi ili ne, nešto u čemu si dobar ili ne, uvijek pristupaš tome sa stavom da se samo provlačiš, tako da nisi prikladan da budeš starješina ili djelatnik i ne zaslužuješ obavljati crkveni rad. Štoviše, da se izrazim vrlo otvoreno, ljudi poput tebe su ništarije, osuđeni da ništa ne postignu, i naprosto su beskorisni. Kakvi su ljudi beskorisni? Smeteni ljudi, ljudi koji trate dane. Ljudi te vrste nisu odgovorni ni u čemu što rade, niti to shvaćaju ozbiljno; sve upropaste. Ne obaziru se na ničije riječi, bez obzira na to kako im se pokušava objasniti istina. Misle: „Provlačit ću se ovako ako želim. Govori što hoćeš! U svakom slučaju, trenutno obavljam svoju dužnost i imam što jesti, to je dovoljno dobro. Barem ne moram biti prosjak. Ako jednog dana ne budem imao što jesti, razmišljat ću o tome tada. Uvijek postoji izlaz. Kažete da nemam savjesti ni razuma, i da sam smeten – pa što onda? Nisam prekršio zakon. U najboljem slučaju, samo mi malo nedostaje karaktera, ali to za mene nije gubitak. Sve dok imam što jesti, u redu je.” Što mislite o ovoj perspektivi? Kažem ti, smeteni ljudi poput ovih koji trate dane svi su predodređeni da budu eliminirani i nema načina da postignu spasenje. Svi oni koji vjeruju u Boga nekoliko godina, ali nikada nisu prihvatili nikakvu istinu i bez iskustvenih su svjedočanstava, bit će eliminirani. Nitko neće preživjeti. Smeća i ništarije su svi paraziti i predodređeni su da budu eliminirani. Ako su starješine i djelatnici samo paraziti, tim više moraju biti smijenjeni i eliminirani. Smeteni ljudi poput ovih i dalje žele biti starješine i djelatnici; oni su nedostojni! Ne obavljaju nikakav stvaran posao, a ipak žele biti starješine. Uistinu nemaju srama!

Nakon što neki starješine i djelatnici budu smijenjeni sa svojih položaja, kažu: „Sjajno je ne biti starješina ili djelatnik. Ne moram biti toliko tjeskoban niti se toliko brinuti. Divno je biti običan brat ili sestra. Zašto bih se brinuo oko toga? Ne posjedujem kov samo da bih se iscrpljivao.” Netko drugi im kaže: „Što ćeš ti sada raditi kad nisi starješine ili djelatnik?” Oni odgovaraju: „Mogu raditi bilo što, sve dok nije previše naporno i ne zahtijeva puno truda – nešto što uključuje hodanje i gledanje uokolo, ili sjedenje i razgovor ili gledanje u računalo, i ne zahtijeva preduge sate ili fizičku patnju, bilo bi u redu.” Kakav je to razgovor? Ako otkrijete da je starješina ili djelatnik kojeg ste izabrali takav, kako ćete se osjećati u srcu? Nećete li jako zažaliti? (Da.) Dakle, hoćete li imati kakvih misli o ovome? Reći ćeš: „Prvotno sam vidio da ti imaš malo kova i htio sam te promaknuti i odgajati, i dati ti priliku, kako bi ti mogao razumjeti još neke istine. Nikad nisam pomišljao da si ti manje od ničega. Žalim što sam te tada smatrao ljudskim bićem. Nikad nisam pomišljao da ti konačno nisi ljudsko biće. Ti si čak niži od svinje ili psa, ti si smeće. Ne zaslužuješ nositi ovu ljudsku kožu, i ne zaslužuješ biti čovjek!” Zvuče li ove riječi neugodno? (Ne.) Vama ne zvuče neugodno, ali zar ne zvuče li vrlo neugodno ovoj vrsti smeća? (Da.) Ima li smeće poput ovoga srce? (Ne.) Pa mogu li oni razlikovati dobro od zla u onome što im se govori? Kad se ljudi bez srca susretnu s bilo čime, neće promijeniti svoj neradnički stav. Misle da je u redu sve dok oni sami imaju koristi i profitiraju i osjećaju se ugodno. Dakle, bez obzira na to što bilo tko drugi kaže, nije ih briga. Njihova poznata izreka je: „Bez obzira na to što ti kažeš, bez obzira na to kako me vidiš ili ocjenjuješ, ili kako me klasificiraš ili postupaš sa mnom, nije me briga!” Nisu li ti ljudi samo smeće? Bez obzira na to što ti kažeš, nemaju nikakav osjećaj i ne uzimaju to k srcu. Zašto to ne uzimaju k srcu? Oni su samo zabušanti i nemaju srce. Ljudi koji nemaju srce nemaju dostojanstva ni integriteta, nije ih briga za bilo što ti kažeš, i bez obzira na to koliko im strogo govoriš, to ih neće ni taknuti u srce. Samo će oni s dostojanstvom, integritetom i razumom biti povrijeđeni i osjetiti da im je srce probodeno kad čuju takve riječi. Oni će reći: „Moje vladanje je bilo nisko, zbog toga su me ljudi gledali svisoka, i izgubio sam dostojanstvo, pa se više neću tako ponašati. Želim povratiti svoje dostojanstvo i ne uzrokovati da me ljudi gledaju svisoka. Nastojat ću povratiti svoju čast i učinit ću sve što je potrebno da živim s dostojanstvom i udovoljim Bogu.” Imaju osjećaj kad se radi o riječima koje vrijeđaju njihovo dostojanstvo i pogađaju ih u bolnu točku, u slabu točku – to su ljudi sa srcem. Kad oni koji imaju osjećaj i posjeduju dostojanstvo čuju izjave koje su ispravne i vide pozitivne stvari i razlikuju što je ispravno od onoga što je pogrešno, imaju odlučnost da se promijene jer imaju dostojanstvo i ne žele da ih drugi gledaju svisoka. Ti neradnici i beskorisni ljudi nemaju dostojanstva, i stoga bez obzira na to što im ti kažeš, bez obzira na to koliko su tvoje izjave ispravne ili točne ili u skladu s istinom, ili koliko su tvoje izjave pozitivne stvari, nemaju nikakvog učinka na te ljude i neće ih ni najmanje pokrenuti. Osoba bez dostojanstva nema nikakav osjećaj u pogledu bilo koje pozitivne stvari, bilo koje presude ili bilo kojeg razotkrivanja, niti ima ispravan stav o tome kakav životni put odabrati. Zato, bez obzira na to što im ti kažeš, bez obzira na to kako ih razotkrivaš ili karakteriziraš, apsolutno odbijaju to prihvatiti, i nije ih briga. Dakle, ima li ikakve koristi propovijedati istinu i držati propovijedi takvim ljudima? Ima li ikakve koristi orezivati ih? Ima li ikakve koristi suditi im i grditi ih? Ne! Takvi su ljudi jednostavno beskorisni. Provlače se kroz dane i pripadaju kategoriji zvijeri – da budemo precizni, nisu ljudi. Ne zaslužuju čuti Božje riječi. Ako ove ništarije, paraziti, postanu crkveni starješine, mogu li otkriti probleme koji su prisutni u crkvi? Mogu li riješiti probleme? Sigurno ne. Ako Božji izabrani narod istakne problem, mogu li ga riješiti? Sigurno ga ne mogu riješiti, također. Nisu sposobni riješiti nijedan problem, pa kako mogu obavljati posao starješine? To bi bilo nezamislivo! Kao starješine i djelatnici, ljudi moraju u najmanju ruku biti sposobni rješavati probleme koji su prisutni u crkvenom radu i probleme s ulaskom u život Božjeg izabranog naroda. Ako se neko vrijeme obučavaju i steknu neko iskustvo, i mogu također razgovarati u zajedništvu o nekim istinama i govoriti o nekom iskustvenom svjedočanstvu, onda postupno mogu postati kompetentni u poslu starješine. Ako nisu sposobni otkriti ili riješiti nijedan problem, onda nema načina da mogu obavljati posao starješine; oni su tada lažni starješine i trebaju biti smijenjeni, a novi starješine trebaju biti izabrani.

Oni koji služe kao starješine moraju barem malo razumjeti istinu i imati praktičnog iskustva. Ako uopće nemaju iskustva, onda zasigurno ne razumiju nimalo istine. Neki ljudi koji služe kao starješine dobri su u propovijedanju riječi i doktrina te su u stanju zadobiti odobravanje i pohvale većine ljudi. Iako su lažni starješine naizgled u stanju odgovoriti na pitanja, nisu u stanju razgovarati u zajedništvu o istina-načelima. Sve što propovijedaju je isprazna teorija i u tome nema ničeg praktičnog. Kad ljudi čuju njihovo propovijedanje, osjećaju da je ono u skladu s njihovim ukusom, a oni bez sposobnosti razlučivanja ga svesrdno odobravaju. Međutim, nakon toga i dalje nemaju put primjene i ne mogu pronaći načela primjene. Može li se onda smatrati da je time riješen ikakav problem? Nije li to samo njihova nemarnost? Može li se pokušaj rješavanja problema na ovaj način smatrati obavljanjem stvarnog posla? Lažni starješine ne obavljaju stvarni posao, ali znaju se ponašati kao dužnosnici. Što je prvo što učine kad postanu starješine? To je kupovanje naklonosti ljudi. Oni primjenjuju pristup „novi dužnosnici žarko se žele dokazati”: prvo učine nekoliko stvari kako bi se dodvorili ljudima i riješe nekoliko stvari koje poboljšavaju svačiju svakodnevnu dobrobit. Prvo pokušavaju ostaviti dobar dojam na ljude, pokazati svima da su usklađeni s masama, tako da ih svi hvale i govore: „Ovaj se starješina prema nama odnosi kao roditelj!” Zatim službeno preuzimaju dužnost. Osjećaju da imaju podršku ljudi i da je njihov položaj osiguran; tada počinju uživati u statusnim povlasticama, kao da im one s pravom pripadaju. Njihova su gesla: „Život se svodi na dobru hranu i lijepu odjeću”, „Život je kratak, zato uživaj dok možeš” i „Današnje vino popij danas, a o sutrašnjem brini sutra”. Uživaju u svakom danu kako dolazi, zabavljaju se dok mogu i ne razmišljaju o budućnosti, a još manje razmatraju koje bi odgovornosti starješina trebao ispuniti i koje bi dužnosti trebao obavljati. Oni rutinski propovijedaju nekoliko riječi i doktrina i obavljaju nekoliko zadataka samo radi privida – ne obavljaju nikakav stvarni posao. Ne otkrivaju stvarne probleme u crkvi i ne rješavaju ih u potpunosti, pa koja je svrha toga da obavljaju tako površne zadatke? Nije li to prijevarno? Mogu li se važni zadaci povjeriti takvoj vrsti lažnog starješine? Jesu li oni u skladu s načelima i uvjetima Božje kuće za odabir starješina i djelatnika? (Ne.) Ti ljudi nemaju nimalo savjesti ni razuma, lišeni su svakog osjećaja odgovornosti, a ipak i dalje žele imati neki službeni položaj, biti starješina u crkvi – zašto su tako besramni? Neki ljudi koji imaju osjećaj odgovornosti, ako su lošeg kova, ne mogu biti starješine – a da ne govorimo o beskorisnim ljudima koji uopće nemaju osjećaj odgovornosti; oni su još manje kvalificirani da budu starješine. Koliko su lijeni takvi proždrljivi i indolentni lažni starješine? Čak i kad otkriju problem i svjesni su da je to problem, ne shvaćaju ga ozbiljno i ne obaziru se na njega. Tako su neodgovorni! Iako su dobri govornici i čini se da imaju nešto kova, ne mogu riješiti razne probleme u crkvenom radu, što dovodi do zastoja u radu; problemi se neprestano gomilaju, ali ti se starješine njima ne bave i ustraju u rutinskom obavljanju nekoliko površnih zadataka. A koji je krajnji rezultat? Ne naprave li nered od crkvenog rada, ne naprave li zbrku od njega? Ne uzrokuju li kaos i nedostatak jedinstva u crkvi? To je neizbježan ishod. Hoće li u takvoj situaciji lažni starješine podnijeti izvještaj Višnjem? Zasigurno ne. Ako netko u crkvi želi prijaviti probleme lažnih starješina Višnjem, hoće li oni na to pristati? Oni će tu osobu sasvim sigurno potisnuti i blokirati, neće dopustiti nikome da prijavi problem Višnjem i ograničit će, potisnuti i izolirati svakoga tko to učini. Recite Mi, nisu li ti lažni starješine veoma vrijedni prezira? Bez obzira na to koliko su naštetili crkvenom radu, oni i dalje neće dopustiti da Višnji za to sazna, a kamoli da to riješi. Sve do čega im je stalo jest uživanje u statusnim povlasticama i zaštita vlastite taštine i ponosa – takvi su ljudi krajnje vrijedni prezira i besramni! Nisu li potpuno bez savjesti i bez ljudskosti? Kad se Višnji raspituje o poslu, oni odlučno kažu da nema problema, izbjegavajući odgovor i zavaravajući Višnjeg – ne varaju li time Višnjeg i ne skrivaju li stvari od onih ispod sebe? Problemi s crkvenim radom neprestano se gomilaju, a lažni starješine ih ne mogu sami riješiti, no ne prijavljuju te probleme ni Višnjem. U tim okolnostima, ponašaju se kao da ništa nije pogrešno; i dalje se prepuštaju ugodi, sjede ne radeći ništa cijeli dan i trate dane, i uopće se ne brinu. A kad se problemi razotkriju i Višnji to istraži, oni i dalje govore: „Dogovorio sam da ljudi obave taj posao. Ispunio sam svoje odgovornosti. Ako posao nije dobro obavljen, to je do drugih ljudi. Kakve to veze ima sa mnom?” S tih nekoliko riječi, potpuno se oslobađaju odgovornosti. Kao da uopće nemaju odgovornosti za tu stvar. Ne samo da ne promišljaju o sebi, već se osjećaju i opravdano i spokojno, govoreći: „U svakom slučaju, nisam bio besposlen u svojoj dužnosti; nisam jeo kruh badava. Ako me Višnji ne smijeni, nastavit ću služiti kao starješina. Ako podnesem ostavku, neću li izdati Boga? Neću li pokazati nelojalnost prema svojoj dužnosti?” Ako ih orežeš, moći će smisliti mnogo razloga da te opovrgnu. Neće reći da su odgovorni za tu stvar, neće reći koje su njihove odgovornosti i neće promišljati o tome kakva je priroda toga što ne rješavaju probleme i ne obavljaju stvarni posao. Nisu li takvi ljudi tako mrski? Dovode crkveni rad do zastoja i tako dugo štete Božjem izabranom narodu bez trunke kajanja u srcu – jesu li oni još uvijek ljudi? Imaju li još uvijek trunku savjesti ili razuma? Neki ljudi kažu: „Ljude poput ovih ne bi trebalo birati za starješine.” Teoretski je tako; međutim, među izabranim starješinama i djelatnicima doista ima nekih takvih ljudi; to je činjenica. Sve se to događa zato što Božjem izabranom narodu nedostaje sposobnosti razlučivanja, a i zato što većina ljudi voli osobe koje ugađaju drugima, pa posljedično izaberu neke lažne starješine i lažne djelatnike. Stoga se prije crkvenih izbora mora više razgovarati u zajedništvu o načelima za izbor starješina i djelatnika, kao i o načelima za razlučivanje lažnih starješine i lažnih djelatnika; to će osigurati da više ljudi glasa u skladu s načelima. Samo se tako mogu postići dobri rezultati na crkvenim izbornima.

Recite Mi, mogu li takvi prezira vrijedni i besramni besposličari dobro obavljati crkveni rad kao starješine i djelatnici? Mogu li riješiti probleme prisutne u crkvi ili poteškoće s kojima se susreće Božji izabrani narod? (Ne.) Dakle, što biste trebali učiniti kad naiđete na takve lažne starješine? Pretpostavimo da netko kaže: „Naš je kov loš i nedostaje nam sposobnost razlučivanja, pa ne možemo ništa učiniti ako se susretnemo s lažnim starješinom.” Je li to točno? Sigurno nisu svi u crkvi lošeg kova i bez sposobnosti razlučivanja? Mora postojati barem nekoliko ljudi koji relativno razumiju istinu. Dakle, ako netko pronađe lažnog starješinu koji nije u stanju obavljati stvarni posao ili riješiti bilo kakve probleme, trebao bi razgovarati u zajedništvu s onima koji razumiju istinu i zamoliti ih da upotrijebe svoju sposobnost razlučivanja i donesu sud. Je li to prikladno? (Da, jest.) Zašto je prikladno? Kakve će biti posljedice ako crkveni starješina nije u stanju obavljati stvarni posao? Tko će biti žrtve? Neće li to biti Božji izabrani narod u crkvi? Ako lažni starješina kontrolira crkvu tri ili pet godina, kod koliko će to ljudi utjecati na razumijevanje istine i ulazak u stvarnost? Kod koliko će ljudi postizanje Božjeg spasenja biti usporeno? O tim posljedicama ne vrijedi ni razmišljati. Dakle, kad se otkrije da lažni starješina ne obavlja stvarni posao i da nije sposoban riješiti nijedan problem, to je velika stvar za svakog pojedinog pripadnika Božjeg izabranog naroda i trebali bi odmah razotkriti i prijaviti tog lažnog starješinu kako bi se izbjegla kašnjenja u poslu. Oni kojima crkveni starješine nanose štetu time što ne obavljaju stvarni posao jesu Božji izabrani narod. Ako ih nitko od Božjeg izabranog naroda ne razotkrije ili ne prijavi, i ako su svi jednostavno ravnodušni prema tome, onda za tu crkvu nema nade. Pretpostavimo da u svom srcu uvijek gajite misli o tome da ne preuzimate odgovornost, poput: „U svakom slučaju, ti si starješina. Ne možeš obavljati stvarni posao, a ipak ne prijavljuješ probleme Višnjem – ako to odgodi crkveni rad, Višnji će tebe smatrati odgovornim. Kakve to veze ima s nama? Koja je svrha da se mi brinemo o tome? Nismo mi glavni. Ta je odgovornost na tebi.” Ako uvijek gajite tu predodžbu u svom srcu, neće li to odgoditi stvari? Neće li to utjecati na vaše traganje za istinom, ulazak u stvarnost i postizanje Božjeg spasenja? Ako nitko u crkvi ne preuzima odgovornost, onda je teško reći može li ta crkva svjedočiti za Boga i primiti Božje blagoslove, a još je teže reći koliko će ljudi u toj crkvi postići spasenje. Ako svi u toj crkvi razmišljaju na taj način i imaju takvo stajalište, onda za tu crkvu uopće nema nade. Nemaju li timovi za filmsku produkciju trenutno taj problem? Neki od vaših starješina ne rješavaju probleme niti ih prijavljuju – oni su lažni starješine. Jeste li u stanju to vidjeti? Ti starješine ne rješavaju probleme za vas – niste li otkrili da je to problem? Osjećate li se zapravo sretno zbog toga? „Naš starješina ne prijavljuje ovaj problem i ovaj se problem ne može riješiti, pa je ovo dobro vrijeme da se odmorimo. To je sjajno! Štoviše, Višnji u posljednje vrijeme nije osobno pitao o toj stvari, pa nema potrebe ni da mi prijavljujemo problem. Zašto si ne bismo priuštili malo slobodnog vremena? Moramo li snimiti film tako brzo i završiti ga na vrijeme? Napredak koji postižemo je u redu! Pa što ako nismo završili snimanje? Hoćemo li zbog toga biti osuđeni?” Je li to vaš stav? Mislite li da ne postoji tako strog raspored za posao Božje kuće, pa ga možete odgađati unedogled, i da sve dok Višnji ne pita ili ne istražuju stvar, nema potrebe brinuti se ili osjećati pritisak, i možete jednostavno riješiti probleme koje možete, a pustiti one koje ne možete? Je li to vaše gledište? (Ne.) Pa zašto onda ne prijavljujete probleme kad ih imate? Je li to zato što vas ti lažni starješine drže pod svojom kontrolom ili su vam podvalili neki čarobni, omamljujući napitak zbog kojeg ste postali bunovni i nesposobni govoriti? U čemu je ovdje problem? Kad problemi postoje, znate li vi za njih? Ako kažete da ne znate za njih, onda lažete; ako znate za njih, a ne prijavljujete ih, onda ste krajnje nemarni i teško kršite svoje dužnosti, i nemate nimalo odanosti prema svojoj dužnosti. Čak i ako radiš u svijetu da zaradiš novac, i dalje moraš biti vrijedan svoje bijedne plaće. A da ne spominjemo, ti danas jedeš hranu iz Božje kuće; težiš spasenju dok obavljaš svoju dužnost i time utireš put i pripremaš se za vlastito odredište. Ti to ne radiš za Božju kuću, ni za bilo kojeg pojedinca, a još manje za Mene – ti to radiš za sebe. Ljepše rečeno, ljudi obavljaju svoju dužnost kako bi postigli spasenje, ali da budemo precizni, rade to za sebe kako bi stekli blagoslove i imali dobro odredište. Moraš jasno razumjeti tu stvar; ne budi budala. Ti ne obavljaš svoju dužnost za druge ljude ili za svoje roditelje, i ne radiš to da doneseš slavu svojim precima ili čast imenu svoje obitelji – ti to radiš za sebe. Bog te je stvorio i otkad je stvorio svijet, On je unaprijed odredio da ćeš se roditi u posljednjim danima. On te je doveo u Svoju kuću, dao ti je da čuješ Njegov glas, dao ti je da svaki dan jedeš i piješ Njegove riječi i primaš opskrbu životom, i dao ti je priliku da možeš obavljati svoju dužnost u Božjoj kući. To je tvoja najbolja prilika kao stvorenog bića da postigneš spasenje, a to je i tvoja jedina prilika. Ako, dok obavljaš svoju dužnost, ti uništiš tu priliku, onda bez obzira na to primiš li kaznu ili budeš plakao i škrgutao zubima kad na kraju padneš u nesreće, sve će to biti tvoje djelo i zasluživat ćeš to! To će biti tvoja vlastita krivnja. Nema potrebe da drugi ljudi preuzimaju tvoje odgovornosti i nema potrebe da ti preuzimaš odgovornosti drugih ljudi. Samo ti možeš preuzeti odgovornost za put kojim hodaš i sve što danas činiš, i samo ti možeš snositi krajnje posljedice. Ono što Ja mogu učiniti jest pomoći vam da razumijete stvari koje vam trebam reći i utrti vam put kako biste mogli krenuti putem spasenja. Sve sam jasno objasnio, pa kako ćete konkretno postupiti, ovisi o vama. Ne bavim se vašim poslovima; Ja samo obavljam posao koji Mi pripada i ne radim nijedan posao više od toga. Nije li činjenica da ti obavljaš svoju dužnost radi vlastitog odredišta? Ako kažeš: „Ima toliko problema, ali moj starješina ih ne prijavljuje, pa ih neću ni ja prijaviti”, nije li to glupo? Nije li to sitničavo? Koja je tvoja odgovornost kad vidiš problem? Tvoja je odgovornost sazvati sve zajedno i utišati se kako biste tražili i razgovarali u zajedništvu o problemu, da vidite u kojem se području problem pojavio i da pronađete korijen problema. Ako se, nakon rasprave, pronađe korijen problema, ali vi ga niste u stanju sami riješiti, trebali biste ga odmah prijaviti Višnjem. Tko bi ga trebao prijaviti? Ti bi trebao predložiti samog sebe i reći: „Ja ću ga prijaviti. Ako to ne uspije, onda možemo izabrati nekoliko predstavnika i prijaviti ga zajedno.” Neki ljudi kažu: „Zar nemamo starješinu?” Ti odgovaraš: „On nije nikakav starješina! On uopće ne ispunjava odgovornosti ljudskog bića. On je samo zvijer u ljudskoj koži i treba ga šutnuti u stranu i smijeniti! On ne prijavljuje problem, pa bismo ga trebali prijaviti sami – to je naša odgovornost. Tek kad ispunimo svoje odgovornosti, Bog će nas smatrati ljudskim bićima. Ako jasno znamo koje su naše odgovornosti, ali ih ne ispunjavamo, onda ne zaslužujemo biti ljudi i nema šanse da će nas Bog takvima smatrati.” Ako te Bog ne smatra čovjekom, što to onda znači? Čime te smatra? To implicira da te smatra svinjom ili psom. I bi li te Bog onda još uvijek spasio? Nema šanse. Dakle, ako ne završiš s dobrim odredištem, nećeš li to sam sebi skriviti? I nećeš li uzalud obavljati svoju dužnost? Na tebi je da izabereš svoj put, a na tebi je i da njime hodaš. Bez obzira na to koji put odabereš ili kakve su krajnje posljedice, ti si taj koji snosi odgovornost; nitko neće preuzeti odgovornost za put kojim ti hodaš i za posljedice koje iz toga proizađu.

Ako, kao starješine i djelatnici, vi ignorirate probleme koji se javljaju u obavljanju dužnosti, pa čak i tražite razne izlike i isprike da izbjegnete odgovornost, i ne rješavate neke probleme koje ste sposobni riješiti, i ne prijavljujete Višnjem probleme koje niste sposobni riješiti, kao da nemaju nikakve veze s vama, nije li to zanemarivanje odgovornosti? Je li postupanje s crkvenim radom na taj način pametno ili glupo? (To je glupo.) Nisu li takvi starješine i djelatnici ljigave osobe? Nisu li lišeni svakog osjećaja odgovornosti? Kad naiđu na probleme, ignoriraju ih – nisu li to bešćutni ljudi? Nisu li to prepredeni ljudi? Prepredeni ljudi su najgluplji od svih ljudi. Moraš biti poštena osoba, moraš imati osjećaj odgovornosti kad se suočavaš s problemima i moraš isprobati sva moguća sredstva i tragati za istinom da ih riješiš. Apsolutno ne smiješ biti prepredena osoba. Ako se samo brineš o izbjegavanju odgovornosti i pranju ruku od nje kad se pojave problemi, za takvo ponašanje bio bi osuđen čak i među nevjernicima, a da ne spominjemo u Božjoj kući! To ponašanje će sigurno biti osuđeno i prokleto od Boga, a Božji izabrani narod ga prezire i odbacuje. Bog voli poštene ljude, a prezire prijevarne i ljigave ljude. Ako si ti prepredena osoba i ponašaš se na ljigav način, neće li te Bog prezirati? Hoće li te Božja kuća jednostavno pustiti da se izvučeš? Prije ili kasnije, bit ćeš pozvan na odgovornost. Bog voli poštene ljude i ne voli lukave ljude. Svatko bi to trebao jasno razumjeti i prestati biti smeten i činiti gluposti. Privremeno neznanje je oprostivo, ali ako osoba uopće ne prihvaća istinu, onda je previše tvrdoglava. Pošteni ljudi mogu preuzeti odgovornost. Oni ne razmatraju vlastite dobitke i gubitke; oni samo štite posao i interese Božje kuće. Imaju dobro i pošteno srce koje je poput zdjele bistre vode kojoj se dno može vidjeti na prvi pogled. U njihovim postupcima također postoji transparentnost. Prijevaran čovjek uvijek se ponaša na ljigav način, uvijek se pretvara, prikriva i skriva stvari i nevjerojatno se dobro zamotava. Nitko ne može prozrijeti takvu osobu. Ljudi ne mogu prozrijeti tvoje unutarnje misli, ali Bog može pomno ispitati stvari u tvojem najdubljem srcu. Kad Bog vidi da nisi poštena osoba, da si ljigava stvar, da nikad ne prihvaćaš istinu, da se uvijek upuštaš u prijevaru protiv Njega i da Mu nikad ne predaješ svoje srce, On te ne voli, i On te prezire i napušta. Kakvi su ljudi svi oni koji napreduju među nevjernicima, i oni koji su slatkorječivi i bistri? Je li vam to jasno? Koja je njihova bit? Može se reći da su svi izvanredno pritajeni, svi su izuzetno prijevarni i prepredeni, oni su istinski đavli i Sotone. Može li Bog spasiti takve ljude? Bog ne prezire ništa više od đavla – ljude koji su prijevarni i prepredeni – i On definitivno neće spasiti takve ljude. Vi nipošto ne smijete biti takva vrsta osobe. Oni koji su uvijek pažljivi i budni kad govore, koji su uglađeni i prepredeni i igraju ulogu koja odgovara prilici dok se bave stvarima – kažem ti, Bog najviše prezire takve ljude, ljudima poput ovih nema spasa. Što se tiče svih onih koji pripadaju kategoriji prijevarnih i prepredenih ljudi, bez obzira na to koliko lijepo njihove riječi zvučale, sve su to varljive, đavolje riječi. Što ljepše njihove riječi zvuče, to su ti ljudi više đavli i Sotone. To su upravo oni ljudi koje Bog najviše prezire. To je apsolutno točno. Što vi kažete: mogu li prijevarni ljudi, ljudi koji često lažu i slatkorječivi ljudi dobiti djelo Duha Svetoga? Mogu li dobiti prosvjetljenje i osvjetljenje Duha Svetoga? Nipošto ne mogu. Kakav je Božji stav prema ljudima koji su prijevarni i prepredeni? On ih odbacuje, stavlja ih po strani i ne obazire se na njih, On ih smatra istom vrstom kao i životinje. U Božjim očima, takvi ljudi samo nose ljudsku kožu, a u biti su đavli i Sotone, oni su hodajući leševi i Bog ih nipošto neće spasiti. Dakle, u kakvom su stanju ti ljudi sada? U njihovom je srcu tama, nedostaje im istinska vjera i bez obzira na to što im se dogodi, nikad ne bivaju prosvijetljeni ni osvijetljeni. Kad se suoče s nesrećama i nevoljama, mole se Bogu, ali Bog nije s njima i nemaju se na što istinski osloniti u svom srcu. Kako bi dobili blagoslove, pokušavaju se dobro pokazati, ali si ne mogu pomoći jer su lišeni savjesti i razuma. Ne bi mogli biti dobri ljudi čak i da su htjeli; čak i da su htjeli prestati činiti loše stvari, ne bi se mogli kontrolirati, ne bi išlo. Hoće li moći spoznati sebe nakon što budu smijenjeni i eliminirani? Iako će znati da su to zaslužili, neće to nikome priznati, pa čak i ako se čini da su u stanju obaviti poneku dužnost, i dalje će se ponašati na ljigav način, a njihov posao neće donijeti nikakve jasne rezultate. Pa što vi kažete: Jesu li ti ljudi sposobni za istinsko pokajanje? Apsolutno ne. To je zato što ne posjeduju savjest ni razum i ne vole istinu. Bog ne spašava takvu vrstu prepredene i zle osobe. Kakva nada postoji u vjerovanju u Boga za takve ljude? Njihova je vjera već lišena značaja i suđeno im je da iz nje ne dobiju ništa. Ako, tijekom svoje vjere u Boga, ljudi ne teže istini, onda bez obzira na to koliko godina vjeruju, to neće imati učinka; čak i ako vjeruju do samog kraja, neće dobiti ništa. Da bi zadobili Boga, ljudi moraju zadobiti istinu. Samo ako razumiju istinu, primjenjuju istinu i uđu u istina-stvarnost, zadobit će istinu i postići Božje spasenje; i tek tada će dobiti Božje priznanje i blagoslove; i samo to je zadobivanje Boga. Ako ljudi žele zadobiti istinu, onda je prvi korak koji bi trebali poduzeti naučiti ispunjavati svoje odgovornosti, to jest, trebali bi dobro obavljati svoju dužnost – to je najosnovnija stvar. Ljudi apsolutno ne smiju učiti od lažnih starješina, koji samo propovijedaju riječi i doktrine i ne obavljaju stvarni posao, ne preuzimaju odgovornost ni za što što rade, rade sve površno i na kraju bivaju eliminirani. Obavljanje dužnosti nije mala stvar; ljudi se najviše razotkrivaju u obavljanju svoje dužnosti, a Bog određuje ishode ljudi na temelju njihovog dosljednog učinka tijekom obavljanja dužnosti. Što znači kad netko ne obavlja dobro svoju dužnost? To znači da ne prihvaća istinu ili se istinski ne kaje i da ga Bog eliminira. Kad lažni starješine i lažni djelatnici budu smijenjeni, što to predstavlja? To je stav Božje kuće prema takvim ljudima i, naravno, to također predstavlja Božji stav prema takvim ljudima. Dakle, kakav je Božji stav prema beskorisnim ljudima poput ovih? On ih odbacuje, osuđuje i eliminira. Dakle, želite li vi i dalje uživanje u statusnim povlasticama i biti lažni starješina?

Nakon što ljudi povjeruju u Boga, što je najbolnija i najviše uznemirujuća stvar koja im se može dogoditi? Najveća stvar nije ništa drugo nego saznanje da su uklonjeni ili izbačeni, te da ih je Bog razotkrio i eliminirao – to je najbolnija i najtužnija stvar, i nitko ne želi da mu se to dogodi nakon što povjeruje u Boga. Dakle, kako ljudi mogu izbjeći da im se to dogodi? U najmanju ruku, moraju postupati po svojoj savjesti, to jest, prvo moraju naučiti kako ispunjavati svoje odgovornosti, nipošto ne smiju biti nemarni i ne smiju odgađati ono što im je Bog povjerio. Budući da si ti osoba, trebao bi razmišljati o tome koje su odgovornosti osobe. Odgovornosti koje nevjernici najviše cijene, kao što je odanost roditeljima, uzdržavanje roditelja i stjecanje ugleda za svoju obitelj, ne treba spominjati. Sve su to ispraznosti i lišene su stvarnog značenja. Koja je minimalna odgovornost koju bi osoba trebala ispuniti? Najrealnija stvar je kako ti sada dobro obavljaš svoju dužnost. Biti zadovoljan pukim otaljavanjem nije ispunjavanje tvoje odgovornosti i samo govorenje riječi i doktrina nije ispunjavanje tvoje odgovornosti. Samo primjenjivanje istine i činjenje stvari u skladu s načelima jest ispunjavanje tvoje odgovornosti. Tek kad je tvoje primjenjivanje istine bilo učinkovito i od koristi ljudima, ti si istinski ispunio svoju odgovornost. Bez obzira na to koju dužnost obavljaš, tek kad ustraješ u postupanju u skladu s istina-načelima u svemu, ti si istinski ispunio svoju odgovornost. Otaljavanje prema ljudskom načinu činjenja stvari je nemar; jedino pridržavanje istina-načela jest pravilno obavljanje dužnosti i ispunjavanje odgovornosti. A kad ispunjavaš svoju odgovornost, nije li to očitovanje odanosti? To je očitovanje odanog obavljanja dužnosti. Tek kad budeš imao taj osjećaj odgovornosti, tu odlučnost i želju, i to očitovanje odanosti u pogledu svoje dužnosti, Bog će na tebe gledati s naklonošću i odobravati te. Ako ti nemaš čak ni taj osjećaj odgovornosti, Bog će te smatrati besposličarom, glupanom, i prezirat će te. S ljudskog stajališta, to znači ne poštivati te, ne shvaćati te ozbiljno i gledati na tebe svisoka. To je kao kad si neko vrijeme u kontaktu s nekim i vidiš da govori o fantastičnim, nepraktičnim stvarima, i mlati praznu slamu govoreći nerealne stvari, i primijetiš da se voli hvaliti i govoriti velike riječi, i da nije pouzdan – bi li ga ti poštovao? Bi li se ti usudio povjeriti mu bilo kakav zadatak? Možda bi on odgodio zadatak koji mu ti povjeriš iz nekog razloga, i zato se ti ne bi usudio ništa povjeriti takvim ljudima. Prezirao bi ih iz dubine srca i požalio bi što si se ikad družio s njima. Osjećao bi se sretnim što im nisi ništa povjerio te bi mislio da bi žalio do kraja života da jesi. Recimo da ti dođeš u doticaj s nekim i, kroz razgovor i kontakt s njim, vidiš da ne samo da posjeduje dobru ljudskost, već ima i osjećaj odgovornosti, a kad mu povjeriš zadatak, čak i ako mu samo nešto ležerno kažeš, on to utisne u svoj um i razmišlja o načinima kako dobro obaviti zadatak da ti udovolji, i ako ne obavi dobro zadatak koji si mu dao, poslije mu je neugodno vidjeti te – to je netko s osjećajem odgovornosti. Sve dok im se nešto kaže ili im se nešto dodijeli – bez obzira na to je li to od strane starješine, djelatnika ili od Višnjeg – ljudi s osjećajem odgovornosti uvijek će misliti: „Dakle, budući da me oni toliko poštuju, moram dobro obaviti ovu stvar i ne iznevjeriti ih.” Ne bi li se ti osjećao spokojno povjeravajući zadatak takvim ljudima koji posjeduju savjest i razum? Ljudi kojima možeš povjeriti zadatak zasigurno su oni na koje gledaš s naklonošću i kojima vjeruješ. Osobito, ako su za tebe obavili nekoliko zadataka i sve ih izvršili vrlo savjesno te u potpunosti ispunili tvoje zahtjeve, ti ćeš misliti da su vrijedni povjerenja. U svojem ćeš im se srcu doista diviti i visoko ih cijeniti. Ljudi su voljni družiti se s takvom vrstom osobe, a da ne govorimo o Bogu. Mislite li vi da bi Bog bio voljan povjeriti crkveni rad i dužnost koju je čovjek obvezan činiti osobi koja nije vrijedna povjerenja? (Ne, ne bi.) Kad Bog dodijeli dio crkvenog rada nekome, kakvo je Božje očekivanje od njega? Prvo, Bog se nada da je marljiv i odgovoran, da se prema tom poslu odnosi kao prema velikoj stvari i da ga u skladu s tim obavlja i dobro ga obavi. Drugo, Bog se nada da je osoba vrijedna povjerenja, da bez obzira na to koliko vremena prođe i bez obzira na to kako se okruženje promijeni, njegov osjećaj odgovornosti se ne koleba, a njegov integritet podnosi kušnju. Ako je osoba vrijedna povjerenja, Bog će biti spokojan i više neće nadzirati niti pratiti tu stvar. To je zato što im On u Svom srcu vjeruje i oni će sigurno izvršiti zadatak koji im je dan bez da išta pođe po zlu. Kad Bog povjeri zadatak nekome, ne nada li se On tome? (Da.) Onda, kad ti jednom razumiješ Božju nakanu, trebao bi u svojem srcu znati kako postupiti da bi ispunio Božje zahtjeve, našao naklonost u Božjim očima i zaslužio Božje povjerenje. Ako možeš jasno vidjeti vlastita očitovanja i ponašanje, te stav s kojim pristupaš svojoj dužnosti, ako imaš samosvijest i znaš što si, nije li onda nerazumno da zahtijevaš da Bog na tebe gleda s naklonošću, da ti iskazuje milost ili da ti daje poseban tretman? (Da, jest.) Čak i ti sam sebe podcjenjuješ, čak i ti prezireš samog sebe, a ipak zahtijevaš da Bog na tebe gleda s naklonošću – to nema smisla. Stoga, ako želiš da Bog na tebe gleda s naklonošću, trebao bi sebe barem učiniti vrijednim povjerenja u očima drugih ljudi. Ako želiš da ti drugi vjeruju, da na tebe gledaju s naklonošću, da te visoko cijene, onda u najmanju ruku moraš biti dostojanstven, imati osjećaj odgovornosti, držati riječ i biti vrijedan povjerenja. Nadalje, moraš postati marljiv, odgovoran i odan pred Bogom – tada ćeš u biti ispuniti Božje zahtjeve prema tebi. Tada će postojati nada da ćeš zadobiti Božje odobravanje, zar ne? (Da, hoće.) Je li to teško postići? (Ne.) Čak i ljudi žele pronaći pouzdanu osobu za obavljanje zadataka i druženje, pa je li pretjerano da Bog traži od ljudi da dobro obavljaju svoje dužnosti i da On ima taj mali zahtjev prema njima? (Ne, nije pretjerano.) Uopće nije pretjerano. To nije da bi se ljudima otežalo, već je vrlo prikladno. Samo što ljudi nemaju srce za to, ne razmišljaju o Božjim mislima niti cijene Božje nakane. Sve što mogu činiti jest neprestano postavljati zahtjeve Bogu, govoreći: „Ti me moraš blagosloviti! Ti mi moraš iskazati milost! Ti me moraš usmjeravati!” Dakle, što je to što ti radiš? Možeš li ti uistinu ispuniti svoju dužnost u skladu sa svojom savješću i razumom? Možeš li ti uistinu biti marljiv, odgovoran i odan? To je minimalni uvjet koji moraš ispuniti kako bi Bog na tebe gledao s naklonošću. Nije li to smjer u kojem bi ljudi trebali naporno raditi? Budući da vjeruješ u Boga, moraš težiti istini i Božjim zahtjevima – to je smjer u kojem bi ljudi trebali naporno raditi. Ljudi moraju naporno raditi u ispravnom smjeru. Na taj način, njihovo traženje da udovolje Bogu više neće biti prazno.

Imaju li lažni starješine u svom srcu ikakav pojam o udovoljavanju Bogu u svojoj vjeri u Njega? Imaju li ikakav stav? Očito ne. Oni samo imaju stav provlačenja kroz svijet i na isti se način odnose prema Bogu, na način koji je nevjerojatno pun nepoštovanja i prezriv. Takav stav ozbiljno nanosi sramotu Bogu i huli na Boga, i Bog ga prezire. Bog im je dao život i sve što osoba posjeduje, a ipak je njihov stav prema svemu što im je Bog dao, prema aranžmanima koje Bog čini za njihove živote, prema Božjem poslanju i djelu, i prema njihovim vlastitim dužnostima, stav krajnjeg prezira. Što znači „prezir”? To znači željeti se provlačiti kroz dane i ništa ne shvaćati ozbiljno. Bog do krajnosti prezire taj njihov stav i zato On nipošto neće spasiti takve ljude. Što je to što biste vi ovdje trebali razumjeti? To je da ne smijete biti takva vrsta osobe. Bez obzira na to jesi li starješina ili ne, ili imaš li ambiciju i želju postati starješina ili ne, prvo moraš naučiti kako se vladati, i nipošto ne biti besposličar, danguba ili podlac. U svojem vladanju, moraš imati ispravan stav, dostojanstvo i osjećaj odgovornosti – to je apsolutni minimum. Samo na tom temelju ljudi mogu ispuniti Božje zahtjeve i ispuniti Njegovo poslanje. Ako nemaš čak ni taj djelić temelja, onda se nema o čemu govoriti.

3. travnja 2021.