43. poglavlje

Možda su ljudi pokazali „veliko zanimanje” za Moje riječi samo zbog Mojih upravnih odluka. Da njima ne upravljaju Moje upravne odluke, svi bi rikali poput tigrova koje je netko upravo uznemirio. Svakodnevno Ja lutam među oblacima, promatrajući čovječanstvo koje prekriva zemlju kako užurbano juri, podvrgnuto Mojem obuzdavanju kroz Moje upravne odluke. Na taj se način ljudska rasa održava u redu, a Ja održavam Svoje upravne odluke. Od ovog trenutka nadalje oni na zemlji primaju svakovrsnu grdnju zbog Mojih upravnih odluka, a kako se ta grdnja spušta na njih, cijelo čovječanstvo glasno galami i bježi na sve strane. U ovom trenutku nacije na zemlji smjesta propadaju, granice između nacija prestaju postojati, kopno više nije odvojeno od kopna i više nema otuđenosti među ljudima. Ja počinjem „djelovati na ljudske misli” među njima, kako bi se ljudi mogli u miru slagati jedni s drugima, bez daljnjih sukoba, i dok Ja gradim mostove i uspostavljam veze među čovječanstvom, ljudi se ujedinjuju. Ja ću ispuniti nebeski svod očitovanjima Svojih djela i učiniti da se sve na zemlji sruši pod Mojom silom, ostvarujući tako Svoj plan da „ujedinim svijet” i ispunjavajući ovu Svoju jednu želju, kako čovječanstvo više ne bi „lutalo” licem zemlje, nego kako bi uskoro imalo prikladno odredište. Ja na svaki način vodim računa o ljudskoj rasi, čineći da cijelo čovječanstvo uskoro počne živjeti u zemlji mira i sreće, kako dani njihovih života više ne bi bili pusti i kako Moj naum ne bi propao na zemlji. Zbog čovjekovog postojanja Ja ću graditi Svoje kraljevstvo na zemlji, jer je dio očitovanja Moje slave na zemlji. Gore na nebu Ja ću urediti Svoj grad i tako učiniti sve novim gore i dolje. Ja ću sve što postoji iznad i ispod neba pretvoriti u jedno jedinstvo, kako bi se sve stvari na zemlji ujedinile sa svime što je na nebu. To je Moj plan; to je ono što ću Ja ostvariti u konačnom dobu – neka se nitko ne miješa u ovaj dio Mog djela! Širenje Mog djela među neznabožačkim narodima posljednji je dio Mog djela na zemlji. Nitko nije u stanju dokučiti djelo koje ću Ja učiniti i zbog toga su ljudi prilično zbunjeni. A budući da sam Ja silno zaokupljen Svojim djelom na zemlji, ljudi koriste priliku da se „zabavljaju.” Kako bih ih spriječio da postupaju nepromišljeno, Ja sam ih prvo stavio pod Svoju grdnju kako bi primili „obuku” ognjenog jezera. To je jedan korak u Mojem djelu i Ja ću iskoristiti moć ognjenog jezera da ostvarim ovaj korak Svog djela; inače bi bilo teško provesti Moje djelo. Ja ću učiniti da se ljudska bića u cijelom svemiru pognu glavu pred Mojim prijestoljem, podijeljena u različite kategorije zbog Mog suda, razvrstana prema svojoj vrsti zbog tih kategorija, i tako skupljena u svoje obitelji, kako bi se cijelo čovječanstvo prestalo buniti protiv Mene, svrstavajući se umjesto toga u uredan i pravilan raspored prema kategorijama koje sam Ja imenovao – neka se nitko ne kreće samovoljno! Diljem svemira i iznad njega Ja sam učinio novo djelo; svi ljudi u svemiru zapanjeni su Mojim iznenadnim pojavljivanjem, a njihovi su obzori uvelike prošireni Mojim otvorenim pojavljivanjem. Nije li danas upravo tako?

Napravio sam Svoj prvi korak među svim nacijama i svim narodima i započeo sam prvi dio Svog djela. Ja neću prekinuti Svoj plan da počnem iznova: redoslijed djela među neznabožačkim narodima temelji se na proceduri Mog djela na nebu. Kada svi ljudi podignu svoje oči da pogledaju svaki Moj potez i postupak, to je trenutak kada Ja bacam maglu na svijet. Ljudima se oči smjesta zamagljuju i oni nisu u stanju snaći se u prostoru, poput ovaca u pustinjskoj pustoši, a kada oluja počne zavijati, njihove krikove nadglasava zavijanje vjetra. Usred naleta vjetra, ljudski se obrisi jedva naziru, ali se ne može čuti nikakav ljudski glas i, iako ljudi viču iz sveg glasa, napor je uzaludan. U to vrijeme ljudi plaču i glasno zapomažu, nadajući se da će spasitelj iznenada pasti s neba kako bi ih izveo iz beskrajne pustinje. Ali, koliko god velika bila njihova vjera, spasitelj ostaje nepomičan, a nade ljudi su raspršene: vatru vjere koja je bila upaljena gasi oluja iz pustinje i ljudi leže ničice na pustom i nenaseljenom mjestu, da više nikada ne podignu plamteću baklju, i padaju bez svijesti.... Koristeći taj trenutak, Ja činim da se oaza pojavi pred čovjekovim očima. Ali, iako mu je srce prepuno radosti, čovjekovo je tijelo previše krhko da bi reagiralo, slabo i mlitavih udova; i iako vidi prekrasne plodove kako rastu u oazi, nedostaje mu snage da ih ubere, jer su čovjekovi „unutarnji resursi” u potpunosti iscrpljeni. Ja uzimam stvari koje čovjek treba i nudim mu ih, ali samo mu letimičan osmijeh preleti licem bez mrvice radosti. Svaka trunka čovjekove snage nestala je bez traga, iščeznuvši s kretanjem zraka. Zbog toga je čovjekovo lice potpuno bezizražajno i samo jedna zraka privrženosti zrači iz njegovih zakrvavljenih očiju, s blagom dobrohotnošću kao u majke koja bdije nad svojim djetetom. S vremena na vrijeme, čovjekove se sasušene, ispucale usne pomaknu, kao da se sprema progovoriti, ali mu za to nedostaje snage. Ja dajem čovjeku malo vode, ali sve što on čini jest da odmahuje glavom. Iz tih hirovitih i nepredvidivih postupaka, Ja saznajem da je čovjek već izgubio svaku nadu u sebe. On samo zuri u Mene molećivim očima, kao da za nešto preklinje. Ali, ne poznajući navade i običaje ljudskog svijeta, Ja sam zbunjen njegovim izrazima lica i postupcima. Tek u ovom trenutku Ja iznenada otkrivam da se dani čovjekovog postojanja bliže kraju i usmjeravam suosjećajan pogled prema njemu. I tek u ovom trenutku na čovjekovu se licu pojavljuje osmijeh olakšanjai kima Mi glavom, kao da mu je ispunjena svaka želja. Čovjek više nije tužan; ljudi na zemlji više se ne žale na prazninu života i odustaju od svih doticaja sa „životom.” Od tada nadalje, na zemlji više nema uzdaha, a dani koje ljudska rasa živi bit će ispunjeni užitkom…

Ja ću se pravilno pobrinuti za čovjekove poslove prije nego što se posvetim Svojem vlastitom djelu, da čovjek ne bi neprestano ometao Moje djelo. Za Mene čovjekovi poslovi nisu središnje pitanje; ljudski su poslovi previše beznačajni. Budući da je čovjek tako malen duhom – čini se da nije voljan poštedjeti ni mrava, kao da su mu mravi dušmani – među ljudima se uvijek čuje zvuk svađe. Čuvši zvuk njihove svađe, Ja ponovno odlazim i više ne obraćam pažnju na njihove priče. U očima ljudi, Ja sam „vijeće stanara”, specijalizirano za rješavanje „obiteljskih sporova” među „stanarima.” Kada ljudi dođu pred Mene, oni uvijek dolaze sa svojim vlastitim razlozima i s nametljivom revnošću prepričavaju svoja vlastita „neobična iskustva”, dodajući pritom svoje vlastite komentare. Ja gledam čovjekovo izvanredno držanje: njegovo je lice prekriveno prašinom; „zalivena” znojem, prašina gubi svoju „neovisnost” jer se smjesta miješa sa znojem, a čovjekovo lice postaje dodatno „obogaćeno”, poput pješčane površine plaže, na kojoj se povremeno mogu vidjeti otisci stopala. Njegova kosa nalikuje kosi mrtvačkih utvara, bez sjaja, stoji uspravno, poput stabljika slame zabodenih u kuglu. Budući da je njegova ćud tako raspaljena, tako da mu se i sama kosa ježi u bijesu, njegovo lice s vremena na vrijeme ispušta „paru”, kao da mu znoj „ključa.” Pomno ga ispitujući, Ja vidim da je čovjekovo lice prekriveno „plamenovima” poput plamtećeg sunca, zbog čega se iz njega diže vrući plin, i Ja se doista brinem da bi njegova ljutnja mogla spaliti njegovo lice, iako on sam na to ne obraća pozornost. U ovom trenutku, Ja potičem čovjeka da se malo manje ljuti, jer kakva je korist od toga? Zašto to sebi radi? Zbog te ljutnje, stabljike slame na površini ove „kugle” praktički su spaljene sunčevim plamenom; u ovakvim okolnostima, čak i „mjesec” postaje crven. Ja potičem čovjeka da ublaži svoju ćud – važno je zaštititi njegovo zdravlje. Ali čovjek ne sluša Moj savjet, nego Mi nastavlja „podnositi pritužbe”. Kakva je korist od toga? Je li Moja blagodat nedovoljna da bi je čovjek cijenio? Ili čovjek odbija ono što mu Ja dajem? U iznenadnom napadu srdžbe, Ja prevrćem stol, a čovjek se više ne usuđuje pripovijedati uzbudljive epizode iz svoje priče; on je prestravljen da bih ga Ja mogao odvesti u „istražni zatvor” i tamo ga zadržati nekoliko dana te on koristi priliku koju mu pruža Moja srdžba da se iskrade. Inače, čovjek nikada ne bi bio voljan odbaciti takve stvari, nego bi nastavio brbljati o svojoj vlastitoj priči. Sâm taj zvuk Meni para uši. Zašto je čovjek tako kompliciran u dubini svog srca? Može li biti da sam Ja u čovjeka ugradio previše „sastavnica”? Zašto on uvijek nastavlja paradirati s tim stvarima preda Mnom? Sigurno nije riječ o tome da sam Ja „savjetnik” za rješavanje „građanskih sporova”? Jesam li Ja tražio od čovjeka da dođe k Meni? Ja svakako nisam okružni sudac? Zašto se poslovi ljudi uvijek iznose preda Me? Nadam se da će čovjek preuzeti brigu o sebi i da Me neće ometati, jer Ja imam previše posla.

18. svibnja 1992.