36. poglavlje
Sve je uređeno Mojom rukom. Tko se usuđuje činiti kako mu se prohtije? Tko to može lako promijeniti? Ljudi lebde u zraku, krećući se kako se prašina kreće, lica umrljanih prljavštinom, sve dok im čitavo tijelo ne postane prizor toliko jadan da ga je teško gledati. Gledam iz oblaka teška srca: zašto je čovjek, koji je nekoć bio pun životne snage, postao ovakav? I zašto on toga nije svjestan niti osjetljiv na to? Zašto on „diže ruke od sebe” i dopušta da bude prekriven prljavštinom? Toliko mu nedostaje ljubavi i poštovanja prema samome sebi. Zašto čovjek uvijek izbjegava ono što tražim? Jesam li prema njemu doista okrutan i nečovječan? Jesam li doista zapovjednički nastrojen i nerazuman? Pa zašto Me ljudi uvijek gledaju sa žestokim sjajem u očima? Zašto Me uvijek mrze? Jesam li ih doveo do kraja puta? Čovjek nikada nije otkrio ništa u Mojoj grdnji, jer ne čini ništa drugo nego objema rukama hvata jaram oko svog vrata i netremice Me gleda, kao da gleda neprijatelja – i tek u ovom trenutku osjećam koliko je iznemogao. Zbog toga kažem da nitko nikada nije bio postojan usred kušnji. Nije li čovjekov rast upravo takav? Trebam li mu reći brojke njegovih „mjera?” Čovjekova „visina” nije veća od visine malog crva koji se migolji po tlu, a njegova su „prsa” široka tek kao zmija. Time ne gledam na čovjeka svisoka – nisu li to točne brojke njegova rasta? Jesam li unizio čovjeka? Čovjek je poput razigrana djeteta. Katkad se čak igra sa životinjama, a ipak ostaje sretan; i nalik je mački koja živi život bez brige ili zabrinutosti. Možda zbog usmjeravanja Duha ili djelovanja Boga na nebu osjećam duboku odbojnost prema rasipnim načinima života ljudi na zemlji. Zbog čovjekova života – koji je poput života parazita – Moje „zanimanje” za riječi „ljudski život” donekle se povećalo te sam postao malo „pobožniji” prema ljudskom životu. Budući da bi se činilo da je samo čovjek sposoban stvoriti život koji ima smisla, dok sam Ja za to nesposoban, mogu se samo povući u „planine”, jer nisam u stanju iskusiti ni promatrati teškoće među ljudima. Ipak, čovjek Me na to hitno prisiljava – nemam izbora! Mogu se samo pokoriti čovjekovim uređenjima, zajedno s njim izvlačiti pouke iz iskustva i uz njega prolaziti kroz ljudski život. Na nebu sam jednom obišao cijeli grad, a pod nebom sam jednom obišao sve zemlje. Ipak, nitko Me nikada nije otkrio; samo su čuli zvuk Mog kretanja. U očima ljudi dolazim i odlazim bez traga i sjene. Kao da sam postao nevidljivi idol u njihovom srcu, a ipak ljudi ne vjeruju da je tako. Nisu li sve to činjenice koje su priznala čovjekova usta? Tko u ovom trenutku ne priznaje da bi trebao biti izgrđen? Mogu li ljudi i dalje uzdignute glave stajati pred konkretnim dokazima?
Među ljudima sklapam „poslovni dogovor”, brišem svu njihovu nečistoću i nepravednost te ih tako „obrađujem” kako bi bili u skladu s Mojim nakanama. No čovjekova je suradnja neophodna za ovu etapu djela, jer on uvijek skače i poskakuje poput tek ulovljene ribe. Stoga sam, kako bih spriječio bilo kakve nezgode, ubio sve ulovljene „ribe”, nakon čega su ribe postale pokorne i poslušne te nisu imale ni najmanju pritužbu. Kada trebam čovjeka, on se uvijek skriva. Kao da nikada nije vidio zapanjujuće prizore, kao da je rođen na selu i ne zna ništa o gradskim stvarima. Onome što čovjeku nedostaje, dodajem Svoju mudrost i navodim ga da Me spozna; budući da je čovjek presiromašan, osobno dolazim među ljude i dajem im „put do bogatstva”, navodeći ih da otvore oči. Ne spašavam li ih time? Nije li to Moje milosrđe prema čovjeku? Je li ljubav doista bezuvjetno darivanje? Je li mržnja onda grdnja? Objašnjavao sam čovjeku iz različitih perspektiva, ali on to smatra pukim riječima i doktrinama. Kao da su Moje riječi roba s greškom koja se u čovjekovim rukama prodaje kao roba na rasprodaji. Stoga, kada ljudima kažem da dolazi velika oluja koja će progutati planinsko selo, nitko ne mari za to, samo nekolicina njih seli svoje domove, sumnjičava srca. Ostali se ne miču, kao da su ravnodušni. Kao da sam lastavica s neba, a ljudi jednostavno ne mogu razumjeti što govorim. Tek kada se planine sruše i zemlja se rascijepi, ljudi se sjete Mojih riječi; tek se tada bude iz sna, ali vrijeme je već došlo: progutala ih je velika poplava, a njihovi leševi plutaju na površini vode. Promatrajući bijedu u svijetu, ispuštam uzdah zbog čovjekove nesreće. Utrošio sam mnogo vremena i platio visoku cijenu radi čovjekove sudbine. Ljudi misle da nemam suzne kanale – ali Ja, ovaj „čudak” bez suznih kanala, isplakao sam mnogo suza za čovjeka. Čovjek, međutim, ne zna ništa o tome, samo se igra u blatu s igračkama u rukama, kao da Ja ne postojim. Stoga ljudi u današnjim okolnostima ostaju otupjeli i tupavi; oni su još uvijek „zamrznuti” u podrumima, kao da još uvijek leže u pećini. Promatrajući čovjekove postupke, Moj jedini izbor je da odem…
U očima ljudi učinio sam mnogo toga dobrog za čovjeka, pa na Mene gledaju kao na uzor sadašnjeg doba. Ipak, nikada Me nisu smatrali Vladarom čovjekove sudbine i Stvoriteljem svega stvorenog. Kao da Me ne razumiju. Iako su ljudi nekoć klicali: „Živjelo razumijevanje!”, nitko nije proveo mnogo vremena analizirajući riječ „razumijevanje”, što pokazuje da ljudi nemaju želju voljeti Me. Danas Me ljudi nikada nisu cijenili i za Mene nema mjesta u njihovu srcu. Bi li Me u nadolazećim danima patnje mogli voljeti iskrenim srcem? Čovjekova pravednost i dalje je nešto bezoblično, nešto što se ne može vidjeti ni dotaknuti. Ono što Ja želim jest čovjekovo srce, jer srce je ono najdragocjenije u čovjeku. Nisu li Moja djela prikladna da osvoje čovjekovo srce? Zašto Mi ljudi ne daju svoje srce? Zašto ga uvijek privijaju na svoje grudi, ne želeći ga pustiti? Može li čovjekovo srce osigurati mir i sreću ljudima tijekom čitava njihova života? Zašto, kada postavljam zahtjeve ljudima, oni uvijek zgrabe šaku prašine s tla i bace je na Mene? Nije li to njihov prijevarni trik? Kao da pokušavaju prevariti prolaznika koji nema kamo otići, namamiti ga u svoj dom, gdje se u njihovom srcu rađa zla namjera. U takvim okolnostima oni zatim ubijaju prolaznika. Ljudi su isto tako željeli učiniti takve stvari Meni. Kao da su krvnik koji će ubiti nekoga ne trepnuvši, kao da su kralj đavala, kojemu je u prirodi ubijati ljude. Ali sada, čak i kada ljudi dođu preda Me, oni i dalje žele primijeniti takva sredstva. Međutim, ljudi imaju svoje planove, a Ja imam Svoje protumjere. Iako Me ljudi ne vole, kako im u ovom trenutku ne bih mogao obznaniti Svoje protumjere? Imam beskrajnu, nemjerljivu vještinu u postupanju s ljudima; svaki njihov dio osobno rješavam i obrađujem. Na kraju ću navesti čovjeka da podnese bol odvajanja od onoga što voli i navest ću ga da se pokori Mojim uređenjima. A na što će se ljudi tada imati žaliti? Nije li sve što činim radi čovjeka? U prošlim vremenima čovjeku nikada nisam govorio o koracima Svog djela – ali danas, u vremenu koje nije poput prošlosti, jer je sadržaj Mog djela drugačiji, unaprijed sam ljudima govorio o Svom djelu kako bih ih spriječio da zbog toga padnu. Nije li to cjepivo koje sam ubrizgao u čovjeka? Iz nekog razloga ljudi nikada nisu ozbiljno razmotrili Moje riječi; kao da su im trbusi gladni i nisu izbirljivi oko toga što jedu, što je oslabilo njihov želudac. Ali ljudi svoju „zdravu tjelesnu građu” uzimaju kao kapital i ne obaziru se na upozorenja „liječnika”. Vidjevši njihovu potpunu bezbrižnost, zabrinem se za čovjeka. Budući da su ljudi nezreli i još nisu iskusili ljudski život, ne boje se. U njihovu srcu riječi „ljudski život” ne postoje, ne mare za njih i samo osjećaju odbojnost prema Mojim riječima, kao da sam postao brbljava starica. Ukratko, kako god bilo, nadam se da ljudi mogu razumjeti Moje srce, jer nemam želju poslati čovjeka u zemlju smrti. Nadam se da čovjek može razumjeti Moje trenutačno raspoloženje i voditi računa o bremenu koje nosim upravo sada.
26. travnja 1992.
