Put… (1)
U svom životu nitko ne zna s kakvim će se preprekama susresti, niti kakvom će oplemenjivanju biti podvrgnut. Kod nekih se to odnosi na posao, kod nekih na izglede za budućnost, kod nekih na obitelj u kojoj su rođeni, a kod nekih na brak. Ali razlika između njih i nas jest u tome što danas mi, ova skupina ljudi, patimo usred Božje riječi. To jest, za ljude koji služe Bogu, nailaženje na prepreke na putu vjere u Njega staza je kojom idu svi vjernici i to je put koji se pruža pod nogama svih nas. Od ovog trenutka nadalje službeno započinjemo svoj put vjerovanja u Boga, službeno podižemo zastor ljudskog života i stupamo na pravi životni put. Drugim riječima, to je trenutak kada stupamo na pravi put – onaj na kojem Bog živi uz čovjeka, onaj kojim idu normalni ljudi. Kao netko tko stoji pred Bogom i služi Mu – netko tko nosi svećeničke haljine u hramu i posjeduje Božje dostojanstvo, autoritet i veličanstvo – svim ljudima izjavljujem sljedeće, jednostavno rečeno: uzimam Božje slavno lice kao Svoju slavu, a Njegov plan upravljanja kao srž. Ne tražim da zadobijem stostruko u budućem svijetu, već samo da slijedim Božju volju u ovom životu, kako bi On mogao uživati u jednom djeliću Svoje slave na zemlji zahvaljujući neznatnom trudu koje ulažem u tijelu. To je Moja jedina želja. Po Mom mišljenju, to je Moja jedina duhovna okrjepa. Vjerujem da bi to trebale biti „posljednje riječi” nekoga tko živi u tijelu i tko je pun osjećaja. To je put pod Mojim nogama danas. Vjerujem da su ovo Moje gledište Moje „posljednje riječi” u tijelu i nadam se da ljudi nemaju predodžbe ili druge misli o Meni. Iako sam dao sve od Sebe, još uvijek nisam uspio udovoljiti nakanama Boga na nebu. Neizmjerno sam tužan. Zašto je to suština tijela? Stoga sam tek kao rezultat stvari koje sam činio u prošlosti i djela osvajanja koje je Bog proveo na Meni zadobio dublje razumijevanje suštine čovjeka. Tek sam nakon toga Sebi kao zahtjev postavio najosnovnije mjerilo: tražiti samo da slijedim Božju volju, dati sve od Sebe i nemati ništa što bi Mi opterećivalo savjest. Ne obazirem se na to što drugi koji služe Bogu zahtijevaju od sebe. Ukratko, usmjerio sam Svoje srce na to da slijedim Njegovu volju. Ovo je Moja izjava kao jednog od Njegovih stvorenih bića koje služi pred Njim – nekoga koga je Bog spasio i koga ljubi te tko je pretrpio Njegove udarce. Ovo je izjava nekoga koga je Bog pazio, štitio, volio i kome je dao važnu ulogu. Od sada nadalje nastavit ću ovim putem dok ne dovršim važan zadatak koji Mi je Bog povjerio. Ali po Mom mišljenju, kraj puta je blizu jer Njegovo je djelo dovršeno, a ono što je čovjek sposoban učiniti ne seže dalje od današnjeg dana.
Ulazak kontinentalne Kine u ovaj tok obnove postupno je doveo do nastanka lokalnih crkava usredotočenih na djelo Duha Svetog. Bog je neprestano djelovao u tim lokalnim crkvama jer su crkve rođene u ovom vremenu postale Božja srž u paloj carskoj obitelji. Podrazumijeva se da je Bog bio presretan što je uspostavio lokalne crkve u takvoj obitelji – Njegova je sreća bila neopisiva. Nakon što je Bog uspostavio lokalne crkve u kontinentalnoj Kini, poslao je ovu radosnu vijest braći i sestrama u lokalnim crkvama diljem svijeta i osjećao se vrlo uzbuđeno – to je bio prvi korak djela koji je namjeravao učiniti u kontinentalnoj Kini. Moglo bi se reći da je to bio prvi čin. Kao da je uspio započeti prvi korak Svog djela u utvrdi đavala koju nijedan čovjek ni stvar ne mogu osvojiti – nije li to velika Božja sila? Jasno je da je za obnovu ovog djela nebrojeno braće i sestara mučenički stradalo, umirući pod đavolskim mesarskim nožem. Jako Me boli i ljuti kada to sada spominjem, ali većinom su dani patnje konačno prošli. To što danas mogu raditi za Boga i što sam uspio stići do mjesta gdje sam danas u potpunosti mogu zahvaliti velikoj Božjoj sili. U ovom trenutku osjećam veliko divljenje prema onima koje je Bog izabrao za mučeništvo; oni su uspjeli slijediti Božju volju i žrtvovati se za Boga. Iskreno govoreći, da nije bilo Božje milosti i milosrđa, Ja bih se odavno srušio u blato. Hvala Bogu! Želim svu slavu dati Bogu kako bi On mogao naći počinak. Neki Me ljudi pitaju: „S obzirom na Tvoj položaj, Ti ne bi trebao umrijeti. Zašto si sretan kada Bog spomene smrt?” Umjesto da izravno odgovorim, samo se lagano nasmiješim i kažem: „Ovo je put koji moram slijediti, kojim moram odlučno nastaviti.” Ljudi su zbunjeni Mojim odgovorom. Mogu Me samo zapanjeno gledati, pomalo sumnjajući u Mene. Međutim, vjerujem da, budući da je ovo put koji sam izabrao i ujedno odluka koju sam donio pred Bogom, bez obzira na to koliko su poteškoće velike, moram nastaviti stremiti naprijed. To je, mislim, obećanje kojeg bi se trebali držati oni koji služe Bogu – i ne smiju pogaziti svoju riječ, ni najmanje. To je također pravilo, propis koji je davno donesen, u Dobu zakona, a koji bi netko tko vjeruje u Boga trebao razumjeti. Iz Mog iskustva, iako imam vrlo malo znanja o Bogu, a ono što sam zapravo iskusio neznatno je, nije čak ni vrijedno spomena – tako da nemam nikakvih uzvišenih uvida o kojima bih mogao govoriti – Božjih se riječi mora pridržavati i ne smije im se biti neposlušan. Iskreno govoreći, Moja vlastita praktična iskustva neznatna su, ali budući da Bog svjedoči o Meni i ljudi uvijek imaju slijepu vjeru u osobu koja jesam, što Ja tu mogu? Ipak, i dalje se nadam da će ljudi ispraviti svoja gledišta o ljubavi prema Bogu. Osoba koja jesam ne znači ništa; jer i Ja težim putu vjere u Boga, a put kojim kročim također nije ništa drugo nego put vjerovanja u Boga. Osoba može biti dobra, ali ne bi trebala biti predmet obožavanja – ona može poslužiti samo kao primjer koji treba slijediti. Ne zanima Me što drugi rade, ali ljudima izjavljujem da i Ja dajem slavu Bogu; slavu Duha ne dajem tijelu. Nadam se da svi mogu razumjeti Moje osjećaje o ovome. Ovime ne izbjegavam Svoju odgovornost, to je jednostavno cijela priča. To bi trebalo biti kristalno jasno, pa se o tome više neće govoriti.
Danas sam primio osvjetljenje pred Bogom. Sve Božje djelo na zemlji djelo je spasenja. Ono nije okaljano ničim drugim. Neki ljudi možda misle drugačije, ali uvijek sam smatrao da Duh Sveti obavlja samo jednu etapu djela – djelo spasenja – i nikakvo drugo djelo. To bi trebalo biti jasno. Djelo Duha Svetog u kontinentalnoj Kini postalo je jasno tek sada kada je dostignuta trenutačna etapa. A zašto bi Bog želio otvoriti sve putove i djelovati na ovakvom mjestu, gdje đavlovi haraju? To pokazuje da Bog prije svega obavlja djelo spasenja. Točnije rečeno, to je prvenstveno djelo osvajanja. Na početku je zazvano Isusovo ime. (Možda to neki nisu iskusili, ali Ja kažem da je to bio jedan korak djela Duha Svetog.) To je bilo kako bi se odvojilo od Isusa iz Doba milosti, pa je dio ljudi unaprijed izabran, a poslije je taj izbor sužen. Nakon toga je u kontinentalnoj Kini zazvano ime Witnessa Leeja, što je bio drugi dio djela obnove Duha Svetog u kontinentalnoj Kini. To je bio prvi korak djela u kojem je Duh Sveti počeo birati ljude, što je značilo prvo okupiti ljude i čekati da se pastir pobrine za njih; ime „Witness Lee” upotrijebljeno je za obavljanje tog služenja. Bog je osobno činio Svoje djelo nakon svjedočenja o imenu „Moćni”, a prije toga je ono bilo u pripremnoj etapi. Dakle, to nije pitanje ispravnog ili pogrešnog niti je to glavno pitanje unutar Božjeg plana. Nakon svjedočenja o imenu „Moćni”, Bog je službeno počeo osobno činiti Svoje vlastito djelo i nakon toga su Njegova djela kao Boga u tijelu službeno započela. Imenom „Moćni Gospodin” On je preuzeo kontrolu nad svima onima koji su bili neposlušni i prkosni. Svi su ljudi počeli poprimati pomalo obličje ljudskih bića, baš kao što ljudi počinju izgledati odraslo kada napune dvadeset tri ili dvadeset četiri godine; to jest, ljudi su tek počeli imati život normalnog ljudskog bića. Kušnjom služitelja prijelaz u etapu djela u božanstvu došao je prirodno. Moglo bi se reći da samo ovaj korak djela čini srž tolikog Njegovog djela i da je to primarni korak u Njegovom djelu. Ljudi se poznaju i mrze. Došli su do točke u kojoj su sposobni prokleti sami sebe, sretni su što se mogu odreći vlastitih života i imaju blagi osjećaj Božje divote, na temelju čega spoznaju pravi smisao ljudskog života – udovoljavajući tako Božjim nakanama. Božje djelo u kontinentalnoj Kini bliži se kraju. Bog je nekoliko godina provodio Svoje pripreme u ovoj zemlji prljavštine, a ipak ljudi nikada prije nisu dosegli točku do koje su sada stigli, što znači da tek danas Bog službeno započinje Svoje djelo. Nema potrebe ovo detaljnije ili jasnije objašnjavati. Potpuno je ispravno reći da se ovo djelo obavlja izravno u božanstvu, ali se provodi kroz čovjeka. Nitko to ne može poreći. Isključivo zahvaljujući velikoj Božjoj sili na zemlji Njegovo je djelo među ljudima u ovoj zemlji razvrata moglo doseći razmjere koje trenutačno ima. Plod ovog djela mogao bi se odnijeti bilo kamo da bi se uvjerilo ljude. Nitko se ne bi usudio olako donijeti sud o ovome i poreći to.
