30. poglavlje
Jednom sam među ljudima sagledao čovjekovo buntovništvo i slabost te sam tako uočio čovjekovu slabost i upoznao njegovo buntovništvo. Mnogo prije nego što sam stigao među ljude razumio sam čovjekove radosti i tuge – i zbog toga sam sposoban učiniti ono što čovjek ne može i reći ono što čovjek ne može, i to činim s lakoćom. Nije li to razlika između Mene i čovjeka? I nije li to jasna razlika? Zar bi ljudi od krvi i mesa mogli ostvariti Moje djelo? Zar bih mogao biti iste vrste kao stvorena bića? Ljudi su Me svrstali među „sebi slične” – a nije li to zato što Me ne poznaju? Zašto se, umjesto da se uzdignem na najviši položaj među ljudima, moram poniziti? Zašto Me čovječanstvo uvijek ostavlja i nesposobno je naviještati Moje ime? U Mom je srcu velika tuga, ali kako bi ljudi to mogli znati? Kako bi mogli vidjeti? Budući da se prema onome što se tiče Mene nikada ne odnose kao prema nečemu najvažnijem u cijelom svom životu, ljudi su ošamućeni i zbunjeni, kao da su upravo popili tabletu za spavanje; kada ih dozivam, oni su jednostavno u snu pa tako nitko nikada nije bio svjestan Mojih djela. Danas većina ljudi još uvijek čvrsto spava. Tek kada se začuje himna kraljevstva, oni otvaraju svoje snene oči i u svojim srcima osjećaju blagu sjetu. Kada Moj štap udari po čovječanstvu, ono i dalje jedva obraća pozornost, kao da je njegova sudbina bezvrijedna poput pijeska u moru. Iako je većina njih donekle svjesna, oni i dalje ne znaju dokle su Moji koraci stigli – jer ljudi ne mare za to da dokuče Moje srce, pa ih Sotona uvijek sputava i ne mogu se osloboditi. Krećem se iznad svega stvorenog i živim među svim stvorenim, a istodobno zauzimam središnje mjesto u srcima bezbrojnih ljudi. Iz tog razloga ljudi gledaju na Mene drugačije, vjerujući da sam izvanredan ili da sam pak nedokučiv – i kao rezultat toga, njihovo povjerenje u Mene svakim danom postaje sve snažnije. Jednom sam počivao na trećem nebu, promatrajući sve ljude i stvari u svemiru. Kada čvrsto spavam, ljudi utihnu, u dubokom strahu da će omesti Moj počinak. Kada se probudim, odmah živnu, kao da obavljaju posao posebno namijenjen tomu da Mi donosi radost. Nije li to stav ljudi na zemlji prema Meni? Tko među današnjim ljudima Mene na nebu i na zemlji vidi kao jedno? Tko Mene na nebu ne gleda s poštovanjem? I tko Mene na zemlji ne gleda svisoka? Zašto Me čovjek uvijek razdvaja? Zašto čovjek uvijek ima dva različita stava prema Meni? Nije li utjelovljeni Bog na zemlji onaj Bog koji vlada nad svime na nebu? Nisam li Ja koji sam na nebu sada na zemlji? Zašto Me ljudi vide, ali Me ne poznaju? Zašto je između neba i zemlje tolika udaljenost? Nisu li te stvari vrijedne da ih čovjek dublje razmotri?
Kada izvršavam Svoje djelo i u vremenima kada iznosim izjave, ljudi tome uvijek žele dodati „začin”, kao da je njihovo osjetilo mirisa oštrije od Mog, kao da više vole snažan okus i kao da ne znam što čovjeku treba, stoga moram „gnjaviti” čovjeka da „nadopuni” Moje djelo. Ne prigušujem namjerno ljudsku pozitivnost, već tražim od njih da se pročiste na temelju spoznaje Mene. Budući da im previše toga nedostaje, predlažem da ulože više truda te tako nadoknade svoje nedostatke kako bi udovoljili Mom srcu. Ljudi su Me nekada poznavali u svojim predodžbama, a ipak toga uopće nisu bili svjesni, stoga je njihovo cijenjenje bilo poput toga da pijesak smatraju zlatom. Kada sam ih podsjetio, riješili su se samo dijela toga, ali umjesto da odbačeni dio zamijene stvarima od srebra i zlata, nastavili su uživati u onom dijelu koji im je još uvijek ostao u rukama – i kao rezultat toga, preda Mnom su uvijek ponizni i strpljivi; nesposobni su biti u skladu sa Mnom jer imaju previše predodžbi. Stoga sam odlučio oduzeti sve što čovjek ima i što jest te odbaciti to daleko, kako bi svi mogli živjeti sa Mnom i više ne biti odvojeni od Mene. Zbog Mog djela čovjek ne razumije Moje nakane. Neki vjeruju da ću po drugi put završiti Svoje djelo i baciti ih u pakao. Neki vjeruju da ću ponovno početi govoriti na „strateški” način, a većina njih drhti od straha: u dubokom su strahu da ću dovršiti Svoje djelo i ostaviti ih bez mjesta kamo bi mogli otići te se silno boje da ću ih još jednom napustiti. Ljudi Moje novo djelo uvijek mjere starim predodžbama. Rekao sam da ljudi nikada nisu dokučili način na koji djelujem – bi li ovaj put doista mogli pokazati koliko su sposobni? Nisu li stare ljudske predodžbe oružja koja prekidaju Moje djelo? Kada im govorim, ljudi uvijek izbjegavaju Moj pogled, u dubokom strahu da će se Moje oči zaustaviti na njima. Stoga spuštaju glave, kao da prihvaćaju Moj pregled – a nije li to uzrokovano njihovim predodžbama? Zašto se sve do danas ponizujem, a nitko to nikada nije primijetio? Moram li se nakloniti čovjeku? Došao sam s neba na zemlju, sišao sam s visine na skrovito mjesto, ponovno došao među ljude i pokazao čovjeku što imam i što jesam. Moje su riječi iskrene i ozbiljne, strpljive i blage – ali tko je ikada vidio što jesam i što imam? Jesam li čovjeku još uvijek skriven? Zašto Mi je tako teško susresti se s čovjekom? Je li to zato što su ljudi previše zauzeti svojim poslom? Je li to zato što zanemarujem Svoje dužnosti, a svi ljudi teže tome da postanu uspješni?
U umovima ljudi Bog je Bog i s Njim nije lako imati posla, dok je čovjek čovjek i ne bi se trebao lako prepustiti razuzdanosti – a ipak se ljudska djela i dalje ne mogu iznijeti preda Me. Je li moguće da su Moji zahtjevi previsoki? Je li moguće da je čovjek preslab? Zašto ljudi uvijek izdaleka gledaju na standarde koje zahtijevam? Zar su čovjeku doista nedostižni? Moji su zahtjevi izračunati na temelju ljudske „konstitucije”, stoga nikada nisu premašili čovjekov rast – ali, usprkos tome, ljudi i dalje nisu sposobni dostići standarde koje zahtijevam. Bezbroj sam puta bio ostavljen među ljudima, bezbroj su Me puta ljudi gledali podrugljivim očima, kao da Mi je tijelo prekriveno trnjem i kao da im se gadi, stoga Me ljudi preziru i vjeruju da sam potpuno bezvrijedan. Tako Me čovjek gura amo-tamo. Bezbroj su Me puta ljudi po niskoj cijeni doveli kući, bezbroj su Me puta drugdje prodali po visokoj cijeni i upravo sam se zbog toga našao u današnjoj situaciji. Kao da ljudi još uvijek smišljaju spletke protiv Mene; većina Me čak želi prodati uz zaradu od stotina milijuna dolara, jer Me čovjek nikada nije cijenio. Kao da sam postao posrednik među ljudima ili nuklearno oružje kojim se međusobno bore ili sporazum koji su međusobno potpisali – i zato sam, ukratko, u čovjekovu srcu potpuno bezvrijedan, kućanski sam predmet bez kojeg se može. Ipak, ne osuđujem čovjeka zbog toga; ne činim ništa osim što spašavam čovjeka i uvijek sam bio milosrdan prema njemu.
Ljudi vjeruju da ću se osjećati spokojno kada bacim ljude u pakao, kao da imam poseban dogovor s paklom, kao da sam nekakav odjel specijaliziran za prodaju ljudi, kao da sam stručnjak za varanje ljudi i da ću ih prodati po visokoj cijeni čim ih se domognem. Ljudi to ne izgovaraju naglas, ali u svojem srcu u to vjeruju. Iako Me svi vole, vole Me potajno. Jesam li platio tako visoku cijenu i toliko se dao u zamjenu za ovo malo njihove ljubavi? Ljudi su prevaranti, a Ja uvijek igram ulogu prevarenog. Kao da sam previše bezazlen: kada su uvidjeli tu slabu točku, stalno Me varaju. Riječi iz Mojih usta nisu namijenjene tomu da usmrte ljude niti da im proizvoljno lijepe etikete – one su čovjekova stvarnost. Možda neke od Mojih riječi „idu predaleko”, pa mogu samo „moliti” ljude da Mi oproste; budući da nisam „vješt” u jeziku čovjeka, mnogo toga što kažem ne može zadovoljiti ljudske zahtjeve. Možda neke Moje riječi probadaju ljudska srca, pa mogu samo „moliti” da budu tolerantni; budući da nisam vičan čovjekovoj filozofiji za ovozemaljsko ophođenje i ne pazim osobito na način na koji govorim, mnoge Moje riječi mogu u ljudima izazvati jad. Možda neke od Mojih riječi govore o korijenu ljudske bolesti i razotkrivaju njihovu boljku, stoga savjetujem da uzmeš malo lijeka koji sam pripremio za tebe, jer te nemam namjeru povrijediti, a ovaj lijek nema nuspojava. Možda neke od Mojih riječi ne zvuče „praktično”, ali „molim” ljude da se ne brinu previše – nisam „spretan” ni rukama ni nogama, pa se Moje riječi tek trebaju provesti u djelo. Tražim od ljudi da budu „strpljivi” prema Meni. Pomažu li ove riječi čovjeku? Nadam se da ljudi iz njih mogu nešto zadobiti – zasigurno nećete dopustiti da sve Moje riječi budu izrečene uzalud!
9. travnja 1992.
