31. poglavlje

Nikada nisam imao mjesto u ljudskim srcima. Kada istinski „tražim” od ljudi, oni čvrsto zatvore oči i zanemaruju Moje postupke, kao da je sve što činim pokušaj da im ugodim, zbog čega uvijek osjećaju odbojnost prema onome što činim. Kao da nemam nikakve samosvijesti, kao da se stalno razmećem pred ljudima, razbješnjujući time one koji su „čestiti i pravedni”. Ipak, Ja ustrajem čak i pod takvim nepovoljnim uvjetima i nastavljam Svoje djelo. Stoga kažem da sam okusio slatke, kisele, gorke i opore okuse ljudskog iskustva te da dolazim s vjetrom i odlazim s kišom; kažem da sam iskusio progon od obitelji, uspone i padove života te bol odvajanja od tijela. Međutim, kada sam došao na zemlju, umjesto da Me prime zbog teškoća koje sam pretrpio za njih, ljudi su „pristojno” odbili Moje dobre namjere. Kako da Me to ne boli? Kako da ne budem ožalošćen? Zar sam se utjelovio samo da bi sve ovako završilo? Zašto Me čovjek ne ljubi? Zašto je Moja ljubav uzvraćena čovjekovom mržnjom? Zar je moguće da trebam ovako patiti? Ljudi su lili suze suosjećanja zbog Mojih teškoća na zemlji i ljudi su se ogorčeno bunili zbog nepravde Moje nesreće. Ipak, tko je ikada istinski spoznao Moje srce? Tko ikada može razumjeti Moje osjećaje? Čovjek je nekada gajio duboku privrženost prema Meni i nekada je često čeznuo za Mnom u svojim snovima – ali kako bi ljudi na zemlji mogli razumjeti Moje nakane na nebu? Iako su ljudi nekada osjetili Moje osjećaje tuge, tko je ikada, kao supatnik, suosjećao s Mojim nevoljama? Zar „savjest” ljudi na zemlji može ganuti i promijeniti Moje tužno srce? Zar Mi ljudi na zemlji ne mogu govoriti o neizrecivoj boli u svojim srcima? Duhovi i Duh ovise jedni o drugima, ali zbog prepreka tijela ljudski su mozgovi „izgubili kontrolu”. Nekada sam podsjećao ljude da dođu preda Me, ali Moji pozivi nisu naveli ljude da ispune ono što sam tražio; oni su samo gledali u nebo, očiju punih suza, kao da podnose neizrecivu bol, kao da im nešto stoji na putu. Tako su sklopili ruke, poklonili se pod nebom i molili Me za stvari. Budući da sam milosrdan, darujem ljudima Svoje blagoslove i u tren oka dolazi trenutak Mog osobnog dolaska među ljude – a ipak, čovjek je odavno zaboravio svoju zakletvu Nebu. Nije li to upravo čovjekovo buntovništvo? Zašto čovjek uvijek pati od „amnezije”? Jesam li ga probo? Jesam li oborio njegovo tijelo? Govorim čovjeku o osjećajima u Svom srcu; zašto Me on uvijek izbjegava? U sjećanjima ljudi kao da su nešto izgubili i tome nigdje nema traga, ali također kao da su im i sama sjećanja netočna. Tako su ljudi uvijek rastreseni u svojim životima i dani života cijelog čovječanstva su u rasulu. Ipak, nitko ne čini ništa da to riješi; ljudi ne čine ništa osim što gaze i kolju jedni druge, što je danas dovelo do stanja katastrofalnog poraza i uzrokovalo da se sve u svemiru uruši u prljavu vodu i blato, bez šanse za oporavak.

Stigao sam među bezbroj ljudi točno onda kada su Mi ljudi pokazali odanost. U to je vrijeme veliki crveni zmaj počeo polagati svoje ubojite ruke na ljude. Prihvatio sam „poziv” i došao „sjesti za banketni stol” među ljude, držeći „pozivno pismo” koje Mi je dalo čovječanstvo. Kada su Me vidjeli, ljudi nisu obraćali pažnju na Mene, jer se nisam ukrasio vrhunskom odjećom i donio sam samo Svoju „osobnu iskaznicu” da sjednem za stol s ljudima. Na Mom licu nije bilo vrhunske šminke, na Mojoj glavi nije bilo krune, a na nogama sam nosio samo par običnih, ručno rađenih cipela. Ono što je ljude najviše razočaralo bio je nedostatak ruža na Mojim usnama i činjenica da nisam znao razmjenjivati „kurtoazne riječi”, a Moj jezik nije bio pero talentiranog pisca te je umjesto toga svaka Moja riječ probadala čovjeka u samu dubinu srca. To je donekle pridonijelo „povoljnom” dojmu ljudi o Mojim ustima. Gore spomenuti izgled bio je dovoljan da Mi ljudi daju „poseban tretman” te su se tako prema Meni odnosili kao prema priprostom seljaku sa sela koji nije poznavao svijet niti je imao mudrosti. Ipak, kada su svi predali „novčane darove”, ljudi Me i dalje nisu smatrali časnim, već su samo dolazili preda Me bez imalo obzira, vukući noge i imajući kratak fitilj. Kada sam ispružio ruku, odmah su se zaprepastili te su kleknuli i ispustili velike povike. Prikupili su sve Moje „novčane darove”. Budući da je iznos bio velik, u trenu su pomislili da sam milijunaš i strgnuli su otrcanu odjeću s Mog tijela, zamijenivši je novom odjećom bez Mog pristanka – a ipak, to Me nije usrećilo. Budući da nisam bio naviknut na tako lagodan život i gnušao sam se ovog „prvoklasnog” tretmana, budući da sam rođen u svetoj kući i, može se reći, rođen u „siromaštvu”, nisam bio naviknut na luksuzan život s ljudima koji Mi ugađaju u svemu. Želim samo da ljudi mogu razumjeti osjećaje u Mom srcu, da mogu podnijeti malo teškoća kako bi prihvatili neugodne riječi iz Mojih usta. Budući da nikada nisam mogao govoriti o teoriji niti sam sposoban koristiti tajne načine čovječanstva za ophođenje sa svijetom kako bih se upuštao u odnose s ljudima, i budući da nisam sposoban prilagođavati Svoje riječi prema izrazu lica ljudi ili njihovoj psihologiji, ljudi su Me uvijek prezirali, smatrali Me nedostojnim interakcije te govorili da imam oštar jezik i da uvijek povrjeđujem ljude. Ipak, nemam izbora: nekada sam „proučavao” psihologiju čovjeka, „oponašao” čovjekovu filozofiju za ovozemaljsko ophođenje i išao na „jezični fakultet” kako bih naučio ljudski jezik, kako bih mogao ovladati načinima na koje ljudi razgovaraju i govoriti u skladu s izrazima njihovih lica – ali iako sam uložio mnogo truda i posjetio mnoge „stručnjake”, sve je bilo uzalud. U Meni nikada nije bilo ničega ljudskog. Svih ovih godina Moji napori nikada nisu nimalo urodili plodom i nikada nisam razumio ni riječ ljudskog jezika. Tako su se riječi čovjeka da se „težak rad isplati” „odbile” od Mene i stoga je tim riječima došao kraj na zemlji. Ovu je izreku, a da ljudi toga nisu ni bili svjesni, opovrgnuo Bog s neba i u potpunosti je dokazano da su takve riječi neodržive. Stoga se ispričavam čovjeku, ali tu se ništa ne može učiniti – tako mi i treba kad sam tako „glup”. Nisam sposoban naučiti ljudski jezik, postati vješt u filozofiji za ovozemaljsko ophođenje i družiti se s ljudima. Samo savjetujem ljudima da budu strpljivi, da potisnu srdžbu u svojim srcima i da ne povrjeđuju sebe zbog Mene. Tko nas je naveo da komuniciramo jedni s drugima? Tko je učinio da se sretnemo u ovom trenutku? Tko nas je naveo da dijelimo iste težnje?

Moja narav prožima sve Moje riječi, a ipak je ljudi nisu sposobni dokučiti iz Mojih riječi. Oni samo cjepidlače oko onoga što govorim – kakva je korist od toga? Mogu li ih njihove predodžbe o Meni usavršiti? Mogu li stvari na zemlji ispuniti Moju volju? Stalno sam pokušavao naučiti ljude kako da govore Moje riječi, ali kao da čovjek ne umije jasno govoriti i nikada nije mogao naučiti kako govoriti Moje riječi onako kako bih Ja želio. Učio sam ga izravno, riječ po riječ, a ipak nikada nije uspio naučiti. Tek nakon toga došao sam do novog „otkrića”: kako bi ljudi na zemlji mogli govoriti riječi neba? Ne krši li to zakone prirode? Ali zbog ljudske revnosti i znatiželje prema Meni, započeo sam još jedan dio djela na čovjeku. Nikada nisam posramio čovjeka zbog njegovih nedostataka, već umjesto toga opskrbljujem čovjeka u skladu s njima. Samo zbog toga ljudi imaju donekle povoljan dojam o Meni i Ja koristim ovu priliku da ponovno okupim ljude kako bi mogli uživati u još jednom dijelu Mog bogatstva. U ovom trenutku ljudi su ponovno uronjeni u sreću, a klicanje i smijeh lebde oko raznobojnih oblaka na nebu. Otvaram čovjekovo srce i čovjek odmah dobiva novu vitalnost te više nije voljan skrivati se od Mene, jer je kušao slatki okus meda, pa tako iznosi sve svoje smeće na razmjenu – kao da sam postao sabiralište smeća ili stanica za gospodarenje otpadom. Tako, nakon što vide postavljene „oglase”, ljudi dolaze preda Me i revno sudjeluju. U umovima ljudi kao da mogu nabaviti nekoliko „suvenira”, pa Mi svi šalju „pisma” kako bi mogli sudjelovati u događajima koje sam priredio. U ovom trenutku ne boje se gubitaka, jer „kapital” uključen u te aktivnosti nije velik, pa se tako usuđuju preuzeti rizik i sudjelovati. Da nema suvenira koji bi se mogli dobiti sudjelovanjem, ljudi bi napustili arenu i tražili svoj kapital natrag, a također bi izračunali „kamate” koje im dugujem. Upravo zato što je današnji životni standard porastao, dostižući „razinu skromnog prosperiteta” i ostvarujući „modernizaciju”, uz „višeg dužnosnika” koji osobno „ide na selo” kako bi organizirao posao, ljudska se vjera odmah višestruko umnožila – i budući da njihova „konstitucija” postaje sve bolja, oni Me gledaju s divljenjem i voljni su stupiti u kontakt sa Mnom kako bi zadobili Moje povjerenje.

11. travnja 1992.