35. poglavlje
Započeo sam provoditi Svoje djelo među čovječanstvom, dopuštajući ljudima da žive u istom toku kao i Ja. Kada ga dovršim, Moje će djelo i dalje biti među čovječanstvom, jer čovječanstvom se upravlja tijekom cijelog Mog plana upravljanja, i učinit ću ga gospodarom svega stvorenog. Zbog toga nastavljam hodati među čovječanstvom. Dok čovječanstvo i Ja stupamo u sadašnje doba, osjećam se prilično spokojno, jer se Moje djelo ubrzalo. Kako ljudi mogu ići ukorak s njim? Na otupjelim sam i tupavim ljudima obavio mnoga djela, ali oni nisu zadobili gotovo ništa jer Me ne cijene. Živio sam među svim ljudima i promatrao svaki pokret i onih na zemlji i onih pod njom. Svi oni svrstani u kategoriju „ljudi” obavljaju rad opiranja Meni, kao da je „opiranje Meni” čovjekov posao, kao da bi, kad ne bi obavljali taj posao, postali lutajuća siročad koju nitko nije posvojio. Međutim, Ja ljude ne osuđujem proizvoljno na temelju njihovih postupaka i djela. Umjesto toga, podržavam ih i opskrbljujem u skladu s njihovim rastom. Budući da su ljudi središnji likovi u cijelom Mojem planu upravljanja, više smjernica dajem onima kojima je dodijeljena uloga „čovjeka”, omogućujući im da tu ulogu odigraju svesrdno i najbolje što mogu, kako bi ova predstava koju režiram polučila velik uspjeh. To je molba koju upućujem čovječanstvu. Zar je moguće da čovječanstvo to ne bi bilo u stanju učiniti ako mu se ne bih molio? Bi li to onda značilo da Ja mogu ostvariti ono što ljudi traže od Mene, ali da oni ne mogu ostvariti ono što Ja tražim od njih? Može se reći da Svoju moć ne koristim kako bih čovječanstvo ugnjetavao. Naprotiv, ovo je Moj posljednji zahtjev, kojim ih preklinjem krajnje ozbiljno i iskreno. Jesu li oni doista nesposobni učiniti ono što tražim? Godinama dajem ljudima, a ipak zauzvrat ostajem praznih ruku. Tko Mi je ikada išta dao? Zar je krv Mojega srca koju sam platio poput planinske izmaglice? Mnogo sam puta „cijepio” ljude i rekao im da Moji zahtjevi prema njima nisu strogi. Zašto Me onda ljudi stalno izbjegavaju? Je li to zato što ću se prema njima odnositi kao prema pilićima koje treba ubiti čim ih se uhvati? Jesam li doista tako okrutan i nečovječan? Ljudi Me uvijek mjere vlastitim predodžbama. Jesam li Ja u njihovim predodžbama isti onakav kakav sam na nebu? Ne smatram ljudske predodžbe nečim u čemu bih uživao. Naprotiv, njihova srca smatram nečim što treba cijeniti. Međutim, doista osjećam popriličnu odbojnost prema njihovoj savjesti, jer, prema njima, Ja je Sâm ne posjedujem. Stoga imam još poneko mišljenje o njihovoj savjesti. Međutim, njihovu savjest ne kritiziram izravno; naprotiv, nastavljam ih strpljivo i sustavno usmjeravati. Uostalom, ljudi su slabi i nesposobni obaviti ikakav rad.
Danas službeno stupam u carstvo bezgranične grdnje, u kojoj uživam zajedno s čovječanstvom. Zamahom Svoje ruke također zapovijedam, a pod Mojom zapovijedi čovječanstvo se dobro ponaša; nitko Mi se ne usuđuje suprotstaviti. Pod Mojim usmjeravanjem svi obavljaju rad koji sam im dodijelio, jer to je njihov „posao”. Među svim stvorenim na nebu i pod nebom, tko se ne pokorava Mojim planovima? Tko nije u Mojem stisku? Tko ne hvali i ne veliča Moje riječi i Moja djela? Ljudi se dive Mojim djelima i postupcima te se zbog svakog Mojeg pokreta ulijevaju u tok Mojeg djela. Tko se, dakle, može izvući? Tko može pobjeći od djela koje sam uredio? Na osnovu Mojih upravnih odluka ljudi su primorani ostati; bez njih bi se svi krišom vratili s „prve crte” i postali „dezerteri”. Tko se ne boji smrti? Jesu li ljudi doista stavili svoj život na kocku? Nikome ništa ne namećem, jer sam odavno stekao temeljito razumijevanje ljudske prirode. Stoga sam se oduvijek prihvaćao pothvata kakvih se ljudi iz prošlosti nikada nisu prihvaćali. Budući da nitko nije mogao provesti Moje djelo, osobno sam stupio na bojno polje kako bih se upustio u borbu na život i smrt sa Sotonom. Sotona je danas krajnje razuzdan. Zašto ne iskoristim ovu priliku da pokažem žarište Svog djela i otkrijem Svoju silu? Zato što sam već rekao da ću Sotoninu spletku iskoristiti kao Svoj kontrast; nije li ovo najbolja prilika? Tek sada otkrivam zadovoljan osmijeh, jer sam ostvario Svoj cilj. Više neću trčati uokolo i od ljudi tražiti „pomoć”. Prestao sam užurbano juriti i više ne živim životom lutalice. Od sada ću živjeti u miru, a ljudi će isto tako biti živi i zdravi, jer je došao Moj dan. Na zemlji sam vodio užurban ljudski život i čini se da su se tijekom Mojeg života dogodile mnoge nepravde. U očima ljudi dijelio sam s njima radost i tugu, kao i njihove nedaće, i poput njih živio sam na zemlji i pod nebom. Stoga su Me uvijek smatrali stvorenim bićem. Budući da Me ljudi nisu vidjeli onakvim kakav sam na nebu, nikada nisu ulagali mnogo truda u Mene. Međutim, s obzirom na današnju situaciju, ljudi nemaju drugog izbora nego priznati da sam Ja Vladar njihove sudbine i govornik koji govori iz oblaka. Ljudi su stoga u štovanju dotaknuli glavom tlo preda Mnom. Nije li to dokaz Mog pobjedonosnog povratka? Nije li to prikaz Moje pobjede nad svim neprijateljskim silama? Svi su predosjećali da se svijet bliži kraju, da će čovječanstvo proći kroz veliko pročišćavanje. Međutim, oni uistinu ne mogu svjesno učiniti ono što tražim od njih, stoga nemaju drugog izbora nego plakati pod Mojom grdnjom. Što se može učiniti? Tko je ljudima rekao da budu neposlušni? Tko im je rekao da zakorače u posljednje doba? Zašto su rođeni u ljudskom svijetu u posljednjim danima? Svaku sam pojedinu stvar osobno uredio i isplanirao. Tko se može požaliti?
Od stvaranja svijeta lutao sam među čovječanstvom, čineći mu društvo u njegovu zemaljskom postojanju. Međutim, u prethodnim naraštajima nikada nisam odabrao nijednu osobu; svi su bili odbijeni Mojim tihim pismom. To je zato što ljudi u prošlosti nisu služili isključivo Meni, pa ih zauzvrat ni Ja nisam isključivo volio. Uzeli su Sotonine „darove”, a zatim se okrenuli i ponudili ih Meni. Nisu li Me oni na taj način oklevetali? I dok su prinosili svoje žrtve, nisam otkrivao Svoju odbojnost; naprotiv, njihovu sam spletku okrenuo u Svoju korist tako što sam te „darove” dodao materijalima Svojeg upravljanja. Kasnije, nakon što bi bili strojno obrađeni, spalio bih preostale nečistoće. U sadašnjem dobu ljudi Mi nisu ponudili mnogo „darova”, ali to im ne predbacujem. Ti su ljudi oduvijek bili siromašni i praznih ruku; stoga im, uvidjevši stvarnost njihove situacije, otkako sam došao u ljudski svijet nikada nisam postavljao nikakve nerazumne zahtjeve. Naprotiv, nakon što sam im dao „materijale”, tražio sam „gotov proizvod” koji želim, jer to je granica onoga što ljudi mogu postići. Mnogo sam godina živio usred oluja. Tek nakon što sam iskusio ljudski život, ljudima postavljam odgovarajuće zahtjeve. Da nisam iskusio ljudski život, kako bih mogao razumjeti stvari o kojima je ljudima teško raspravljati? Ipak, ljudi to ne vide tako; kažu da sam Ja svemogući, nadnaravni Sâm Bog. Nije li to upravo predodžba koju su svi ljudi gajili kroz povijest i koju gaje čak i danas? Rekao sam da na zemlji nema nikoga tko Me može uistinu i u potpunosti spoznati. Ta izjava ima svoje značenje; to nije isprazna priča. Sâm sam to iskusio i uočio, stoga razumijem pojedinosti. Da nisam sišao u ljudski svijet, tko bi imao priliku spoznati Me? Tko bi mogao osobno slušati Moje riječi? Tko bi od njih mogao vidjeti Moj lik? Vjekovima sam ostajao skriven u oblacima. Veoma sam rano predvidio sljedeće: „U posljednjim ću danima sići u ljudski svijet kako bih im poslužio kao primjer.” Stoga ljudi tek danas imaju tu sreću da mogu proširiti svoje vidike. Nije li to milost koju sam im podario? Zar oni uistinu uopće ne mogu razumjeti Moju milost? Zašto su ljudi tako otupjeli i tupavi? Došli su tako daleko; zašto se još uvijek nisu probudili? U ovom sam svijetu mnogo godina, ali tko Me poznaje? Nije ni čudo što grdim ljude. Čini se da su oni predmeti na kojima provodim Svoj autoritet; čini se da su oni meci u Mojem pištolju koji će, nakon što budu ispaljeni, svi „pobjeći”. Ljudi to tako zamišljaju. Oduvijek sam poštovao ljude; nikada ih nisam proizvoljno iskorištavao niti njima trgovao kao robovima. To je zato što ih Ja ne mogu napustiti niti oni mogu napustiti Mene. Tako se između nas stvorila veza života i smrti. Oduvijek sam cijenio čovječanstvo. Iako čovječanstvo nikada nije cijenilo Mene, uvijek se oslanjalo na Mene, zbog čega se nastavljam truditi oko njega. Volim ljude kao Svoje vlastito blago, jer oni su „kapital” Mojeg upravljanja na zemlji; stoga ih sigurno neću eliminirati. Moje se namjere prema ljudima nikada neće promijeniti. Mogu li se oni doista pouzdati u Moju zakletvu? Kako Mi mogu, Mene radi, udovoljiti? To je zadatak koji je postavljen pred cijelo čovječanstvo; to je „domaća zadaća” koju sam im zadao. Nadam se da će se svi marljivo truditi da je dovrše.
23. travnja 1992.
