34. poglavlje
Jednom sam pozvao čovjeka kao gosta u Svoju kuću, ali on je zbog Mojih poziva trčao amo-tamo – kao da sam ga, umjesto da sam ga pozvao kao gosta, doveo na stratište. Tako je Moja kuća ostala prazna, jer Me se čovjek uvijek klonio i uvijek je bio na oprezu prema Meni. Zbog toga nisam imao načina da provedem dio Svog djela, to jest, zbog toga sam povukao gozbu koju sam pripremio za čovjeka, jer on nije bio voljan uživati u toj gozbi, pa ga nisam na to prisiljavao. Ipak, čovjeka iznenada, a da toga nije ni svjestan, obuzme glad, pa dolazi kucati na Moja vrata tražeći Moju pomoć – kad vidim da je u tako teškoj nevolji, kako da ga ne spasim? Tako još jednom pripremam gozbu za čovjeka kako bi on mogao uživati u njoj i tek tada on osjeća koliko sam vrijedan divljenja te se tako počinje oslanjati na Mene. Zbog Mog stava prema njemu, on Me postupno počinje ljubiti otvorenim srcem i više ne sumnja da ću ga poslati u „zemlju kremacije”, jer to nije Moja namjera. I tako, tek nakon što vidi Moje srce, čovjek se istinski oslanja na Mene, što pokazuje koliko je on zapravo „oprezan.” Ipak, Ja nisam na oprezu prema čovjeku zbog njegove obmane, već Svojim toplim zagrljajem diram srca ljudi. Nije li to ono što sad činim? Nije li to ono što se očituje u ljudima u sadašnjoj fazi? Zašto su sposobni činiti takve stvari? Zašto gaje takav osjećaj? Je li to zato što Me istinski poznaju? Je li to zato što doista imaju bezgraničnu ljubav prema Meni? Ja nikoga ne prisiljavam da Me ljubi, već im samo dajem slobodnu volju da sami naprave svoj izbor; u to se ne miješam niti im pomažem da odluče o vlastitoj sudbini. Ljudi su preda Mnom donijeli svoju odluku i dali Mi je da je ispitam, a kada sam otvorio vreću koja je sadržavala „čovjekovu odluku”, vidio sam stvari unutra koje su, iako zbrkane, ipak bile prilično „obilne.” Ljudi su Me gledali razrogačenih očiju, duboko uplašeni da ću izvaditi njihovu odluku. Ali zbog čovjekove slabosti nisam odmah donio takvu prosudbu, već sam umjesto toga zatvorio vreću i nastavio činiti djelo koje moram činiti. Čovjek, međutim, ne ulazi u Moje usmjeravanje slijedeći Moje djelo, već se i dalje brine oko toga jesam li Ja odobrio njegovu odluku. Učinio sam toliko djela i izgovorio toliko riječi, ali čovjek sve do danas nije sposoban dokučiti Moje namjere i stoga Mi se od svakog njegovog neshvatljivog postupka zavrti u glavi. Zašto on nikad ne može dokučiti Moje namjere i zašto uvijek postupa nepromišljeno kako mu se prohtije? Je li njegov mozak pretrpio šok? Može li biti da on ne razumije riječi koje izgovaram? Zašto on uvijek postupa gledajući ravno naprijed, ali nije sposoban sam utrti put i biti primjer ljudima budućnosti? Je li prije Petra postojao itko tko bi mu služio kao primjer? Nije li Petar preživio pod Mojim usmjeravanjem? Zašto današnji ljudi to ne mogu? Zašto, kad imaju primjer koji mogu slijediti, još uvijek ne mogu udovoljiti Mojim namjerama? To pokazuje da čovjek još uvijek nema povjerenja u Mene, što je i dovelo do današnjih jadnih okolnosti.
Ptičice koje lete nebom smatram radosnim prizorom za promatranje. Iako preda Mnom nisu donijele svoju odluku i nemaju riječi koje bi Mi „pružile”, one pronalaze užitak u svijetu koji sam im dao. Čovjek, međutim, nije sposoban za to, a njegovo je lice puno melankolije – može li biti da mu dugujem neotplativ dug? Zašto je njegovo lice uvijek obliveno suzama? Ljiljane što cvatu po brežuljcima smatram prizorom vrijednim divljenja; cvijeće i trave protežu se preko obronaka, ali ljiljani dodaju sjaj Mojoj slavi na zemlji prije dolaska proljeća – može li čovjek to postići? Može li on svjedočiti o Meni na zemlji prije Mog povratka? Može li prinijeti sebe radi Mog imena u zemlji velikog crvenog zmaja? Kao da su Moje izjave prožete zahtjevima prema čovjeku – zbog tih zahtjeva on Me prezire. Budući da je preslab u tijelu, on jednostavno nije sposoban postići ono što tražim, pa se stoga boji Mojih riječi. Kada otvorim Svoja usta, vidim ljude na zemlji kako bježe u svim smjerovima, kao da pokušavaju pobjeći od gladi. Kada prekrijem Svoje lice i kada okrenem Svoje tijelo, ljude odmah obuzima panika i ne znaju što učiniti, jer se boje Mog odlaska. U njihovim predodžbama, dan kada ću otići bit će dan kada će se nesreća spustiti s neba, dan kada će početi njihova grdnja. Ipak, ono što Ja činim upravo je suprotno od čovjekovih predodžbi; nikada nisam djelovao prema čovjekovim predodžbama i nikada nisam dopustio da njegove predodžbe budu u skladu sa Mnom. Vrijeme kada Ja djelujem upravo je ono kada je čovjek razotkriven. Drugim riječima, Moji se postupci ne mogu mjeriti ljudskim predodžbama. Od vremena stvaranja do danas, nitko nikada nije otkrio „novi kontinent” u stvarima koje Ja činim; nitko nikada nije dokučio zakone po kojima djelujem i nitko nikada nije otvorio novi izlaz. Stoga ljudi danas još ne mogu stupiti na pravi put – to je upravo ono što im nedostaje i to je ono u što bi trebali stupiti. Od vremena stvaranja do danas, nikada se prije nisam upustio u takav pothvat. Samo sam dodao nekoliko novih dijelova Svom djelu u posljednjim danima. Ipak, čak i u ovim najočitijim okolnostima, ljudi još uvijek ne mogu dokučiti Moje namjere – nije li to upravo ono što im nedostaje?
Nakon što uđem u novo djelo, imam nove zahtjeve za čovjeka. Za čovjeka je to kao da zahtjevi iz prošlosti nisu imali nikakvog učinka, zbog čega ih on zaboravlja. Koji je novi način na koji Ja djelujem? Što tražim od čovjeka? Ljudi sami mogu procijeniti je li ono što su činili u prošlosti bilo u skladu s Mojim namjerama i jesu li njihovi postupci bili unutar granica onoga što sam tražio. Nema potrebe da Ja sve pojedinačno ispitujem; oni poznaju vlastiti rast, pa sami dobro znaju koliko mogu djelovati i nema potrebe da im to izričito govorim. Kada govorim, možda će se neki ljudi spotaknuti; stoga sam izbjegavao govoriti ovaj dio Svojih riječi kako bih spriječio da ljudi zbog toga postanu slabi. Nije li to od veće koristi za čovjekovu težnju? Nije li to od veće koristi za čovjekov napredak? Tko ne želi zaboraviti svoju prošlost i stremiti naprijed? Zbog Svoje „nepromišljenosti”, ne znam razumiju li ljudi da je način na koji govorim već dosegnuo novu razinu. Osim toga, budući da Me Moje djelo toliko „zaokuplja”, nisam imao vremena raspitati se razumiju li ljudi ton kojim govorim. Stoga tražim samo da ljudi imaju više „razumijevanja” prema Meni. Budući da Me Moje djelo toliko „zaokuplja”, ne mogu osobno posjetiti baze Svog djela kako bih usmjeravao ljude, pa ih „ne razumijem baš dobro.” Ukratko, bez obzira na sve ostalo, sada sam počeo voditi čovjeka da formalno uđe u novi početak i u novu metodu. U svim Mojim izjavama, ljudi su vidjeli da u onome što govorim ima komičnosti, humora i osobito snažnog tona izrugivanja. Tako je sklad između Mene i čovjeka nehotice narušen, pa ljudska lica prekriju gusti oblaci. Ja, međutim, nisam time sputan, već nastavljam Svoje djelo, jer sve što govorim i činim nužan je dio Mog plana; sve što izlazi iz Mojih usta pomaže čovjeku i ništa što činim nije beznačajno; sve što činim izgrađuje sve ljude. Upravo zato što je čovjek manjkav, Ja djelujem bez sustezanja i nastavljam govoriti. Neki ljudi možda očajnički čekaju da pred njih postavim nove zahtjeve. Ako je tako, onda Ja zadovoljavam njihove potrebe. Ali postoji jedna stvar na koju vas moram podsjetiti: kada govorim, nadam se da će ljudi steći više uvida i veću sposobnost razlučivanja, kako bi mogli zadobiti više od Mojih riječi i tako ispuniti Moje zahtjeve. Prije su ljudi u crkvama pridavali važnost tome da prihvate da budu orezani i slomljeni. Jedenje i pijenje Mojih riječi odvijalo se na temelju razumijevanja njihovih ciljeva i podrijetla – ali danas nije kao u prošlosti i ljudi su potpuno nesposobni dokučiti podrijetlo Mojih izjava, pa stoga nemaju šanse da ih Ja orežem i slomim, jer su svu svoju energiju potrošili samo na jedenje i pijenje Mojih riječi. Ali čak i u ovim okolnostima, oni i dalje nisu sposobni udovoljiti Mojim zahtjevima, pa pred njih postavljam nove zahtjeve: tražim da uđu u kušnje zajedno sa Mnom, to jest, da uđu u grdnju. Ipak, dopustite Mi da vas podsjetim na jednu stvar: to nije usmrćivanje čovjeka, već je to ono što zahtijeva Moje djelo, jer su u trenutačnoj fazi Moje riječi čovjeku previše neshvatljive i čovjek ne zna kako surađivati sa Mnom – tu se ništa ne može učiniti! Mogu samo učiniti da čovjek zajedno sa Mnom uđe u novu metodu. Što se drugo može učiniti? Zbog čovjekovih nedostataka, i Ja moram ući u tok u koji čovjek ulazi – nisam li Ja onaj koji će upotpuniti ljude? Nisam li Ja onaj koji je osmislio ovaj plan? Iako drugi zahtjev nije težak, nije manje važan od prvoga. Moje djelo na skupini ljudi posljednjih dana pothvat je bez presedana i, stoga, kako bi Moja slava ispunila svod, svi ljudi moraju podnijeti posljednju teškoću za Mene. Razumijete li Moju namjeru? Ovo je konačni zahtjev koji postavljam pred čovjeka, to jest, nadam se da svi ljudi mogu dati snažno, odjekujuće svjedočanstvo o Meni pred velikim crvenim zmajem, da se posljednji put mogu prinijeti za Mene i po posljednji put ispuniti Moje zahtjeve. Možete li vi to doista učiniti? U prošlosti niste mogli udovoljiti Mom srcu – biste li mogli ovaj posljednji put prekinuti taj obrazac? Dajem ljudima priliku da razmisle o tome; ostavljam im da dobro promisle prije nego što Mi konačno daju odgovor – je li loše tako postupiti? Čekam čovjekov odgovor, iščekujem njegovo „pismo odgovora” – imate li vjere da možete ispuniti Moje zahtjeve?
20. travnja 1992.
