Djelo i ulazak (1)

Otkako su ljudi počeli koračati pravim putem vjere u Boga, ostalo je mnogo toga što im je nejasno. Još uvijek su potpuno zbunjeni oko Božjeg djela i oko većeg dijela rada koji bi trebali obaviti. S jedne strane, to je zato što imaju odstupanja u svom iskustvu i slabu sposobnost razumijevanja; s druge strane, to je zato što Božje djelo još nije dovelo ljude do ove etape. Stoga je svima većina duhovnih pitanja nejasna. Ne samo da vam je nejasno u što biste trebali ući, nego ste još više u neznanju o Božjem djelu. To nije samo pitanje vaših osobnih nedostataka; još više je to velika mana koja je zajednička svima u vjerskom svijetu. U tome leži ključ zašto ljudi ne poznaju Boga, pa je ova mana zajednički nedostatak koji dijele svi oni koji Mu teže. Nitko nikada nije upoznao Boga niti ikada vidio Njegovo pravo lice. Upravo zbog toga Božje djelo postaje teško poput pomicanja planine ili isušivanja mora. Toliko je ljudi žrtvovalo svoj život za Božje djelo; toliko ih je odbačeno zbog Njegovog djela; toliko ih je, zbog Njegovog djela, nasmrt mučeno; toliko ih je nepravedno umrlo s očima punim suza ljubavi prema Bogu; toliko ih je snašao okrutan i nehuman progon.... To što se ove tragedije događaju – nije li to sve zbog ljudskog nedostatka znanja o Bogu? Kako bi netko tko ne poznaje Boga mogao imati obraza susresti se s Njim? Kako bi netko tko vjeruje u Boga, a ipak Ga progoni, mogao imati obraza susresti se s Njim? To nisu isključivo nedostaci onih unutar vjerskog svijeta, već su zajednički i vama i njima. Ljudi vjeruju u Boga, a da Ga ne poznaju; samo iz tog razloga nemaju bogobojazna srca i u svom srcu ne strahuju od Njega. Ima čak i onih koji, otvoreno i drsko, unutar ovog toka obavljaju rad koji su sami zamislili, i prema vlastitim zahtjevima i neumjerenim željama obavljaju rad koji im je Bog povjerio. Mnogi ljudi bezobzirno čine zlodjela; u njihovim očima nema mjesta za Boga i rade što god im se prohtije. Nisu li ovi primjeri savršena očitovanja ljudskih sebičnih srca? Ne očituju li ovi primjeri preveliku obmanu kod ljudi? Ljudi doista mogu biti nadasve inteligentni, ali kako njihovi talenti mogu zauzeti mjesto Božjeg djela? Ljudi doista mogu voditi računa o Božjem bremenu, ali ne mogu biti previše sebični. Jesu li ljudska djela doista „božanska”? Može li itko biti sto posto siguran? Svjedočiti za Boga, naslijediti Njegovu slavu – to znači da Bog čini iznimku i uzdiže ljude; kako bi ljudi mogli biti dostojni? Božje djelo je tek počelo, a Njegove riječi su se tek počele izgovarati. U ovom trenutku ljudi imaju dobro mišljenje o sebi, ali nije li to jednostavno prizivanje poniženja? Oni razumiju premalo. Čak ni najuzvišeniji teoretičar, najrječitiji govornik, ne može opisati sve Božje obilje, pa koliko manje vi to možete? Ne biste trebali vlastitu vrijednost dizati u nebesa, nego biste sebe trebali smatrati manjima od svakog razumnog čovjeka koji teži ljubavi prema Bogu – to je put kojim ćete ući. Trebali biste sebe smatrati nižima od svih ostalih. Zašto imate tako visoko mišljenje o sebi? Zašto sebe tako visoko cijenite? Na dugom putovanju života, napravili ste tek prvih nekoliko koraka. Sve što vidite je Božja ruka, a ne cijeli Bog. Priliči vam da vidite više Božjeg djela, da otkrijete više onoga u što biste trebali ući, jer ste se premalo promijenili.

Božje djelo usavršavanja čovjeka i preobražavanja njegove naravi jest djelo koje nikada ne prestaje, jer čovjeku previše toga nedostaje i daleko zaostaje za mjerilima koja On zahtijeva. Stoga se može reći da ćete vi u Božjim očima vječno biti novorođenčad, jer je u vama premalo onoga što Mu ugađa, vi ste ipak samo stvorena bića u Božjim rukama. Ako osoba padne u samozadovoljstvo, ne bi li je Bog prezirao? Kada se kaže da ste danas u stanju udovoljiti Bogu, to je samo u pogledu vašeg tijela; no usporedi li vas se s Bogom, u toj ćete borbi zauvijek biti poraženi. Čovjekovo tijelo nikada nije upoznalo pobjedu. Samo kroz djelo Duha Svetoga čovjek može imati ima korisne osobine. Zapravo, od svih stvari koje je Bog stvorio, čovjek je najniži. Iako je gospodar svih stvari, čovjek je jedini među njima kojeg Sotona pravi budalom, jedini koji na bezbroj načina postaje žrtvom njegova kvarenja. Čovjek nikada nije imao nikakvu autonomiju. Većina ljudi živi na Sotoninom prljavom mjestu i trpi njegovo izrugivanje; on ih muči na sve načine dok ne ostanu samo napola živi, podnoseći svaku mijenu, svaku teškoću u ljudskom svijetu. Nakon što se poigra s njima, Sotona okončava njihovu sudbinu. I tako ljudi prolaze kroz cijeli svoj život u izmaglici zbunjenosti, nikada ne uživajući u dobrim stvarima koje je Bog pripremio za njih, nego ih umjesto toga Sotona oštećuje i ostavlja u dronjcima. A sada su postali još iscrpljeniji i bezvoljniji, i jednostavno nemaju nimalo volje obraćati pozornost na Božje djelo. Ako ljudi nemaju nimalo volje obraćati pozornost na Božje djelo, osuđeni su da njihovo iskustvo zauvijek ostane rascjepkano i nepotpuno, a njihov će ulazak zauvijek ostati prazan. Tijekom tisuća godina otkako je došao na ovaj svijet, Bog je upotrijebio nebrojeno mnogo ljudi s uzvišenim idealima da godinama rade za Njega; ali onih koji poznaju Njegovo djelo toliko je malo da gotovo i ne postoje. Zbog toga se, nebrojeno mnogo ljudi i dok radi za Boga, istovremeno Njemu opire, jer, umjesto da obavljaju Njegovo djelo, oni zapravo obavljaju ljudski rad na položaju koji im je Bog dodijelio. Može li se to nazvati radom? Kako oni mogu ući? Čovječanstvo je uzelo Božju milost i zakopalo je. Zbog toga, kroz prošle naraštaje oni koji obavljaju Njegovo djelo imaju malo ulaska. Oni jednostavno ne govore o spoznaji Božjeg djela, jer premalo razumiju Božju mudrost. Može se reći da, iako ima mnogo onih koji služe Bogu, oni nisu uspjeli vidjeti koliko je On velik, i to je razlog zašto su se svi postavili kao „Bog” da bi ih drugi štovali.

Toliko je godina Bog ostao skriven među svim stvorenim; promatrao je kroz toliko proljeća i jeseni iza zastora od magle; gledao je dolje s trećeg neba toliko dana i noći; hodao je među ljudima toliko mjeseci i godina. Sjedio je tiho iznad bezbrojnih ljudi, čekajući kroz toliko hladnih zima. Nijednom se nije otvoreno pokazao nikome, niti je ispustio ijedan zvuk, i On odlazi bez znaka i vraća se jednako tiho. Tko može znati Njegovo pravo lice? Nijednom nije progovorio čovjeku, nijednom se nije ukazao čovjeku. Kako bi ljudima uopće moglo biti lako obavljati rad koji im je Bog povjerio? Malo shvaćaju da je spoznati Njega od svega najteže. Danas je Bog progovorio čovjeku, ali čovjek Ga nikada nije upoznao, jer je njegov ulazak u život previše ograničen i plitak. Iz Njegova kuta gledanja, ljudi su potpuno neprikladni da se susretnu s Bogom. Imaju premalo razumijevanja Boga i previše su otuđeni od Njega. Štoviše, srce kojim vjeruju u Boga previše je komplicirano i oni jednostavno ne čuvaju sliku Božju u dubini svog srca. Kao rezultat toga, Božje cijelo srce i Njegovo djelo, poput zlata zakopanog u pijesku, ne mogu ispustiti ni tračak svjetlosti. Bogu su kov, motivi i gledišta ovih ljudi krajnje odvratni. Nedostaje im sposobnost razumijevanja, krajnje su tupi, izopačeni i vulgarni, pretjerano servilni, te slabi i bez snage volje; oni su poput stoke i konja koje čovjek svugdje mora voditi. Što se tiče njihovog ulaska u duh, ili ulaska u Božje djelo, oni na to ne obraćaju ni najmanju pozornost, i nemaju ama baš nikakvu odlučnost da pate radi istine. Kako bi Bogu uopće moglo biti lako upotpuniti ovakvu vrstu čovjeka? Stoga je presudno da vi započnete svoj ulazak iz ovog kuta – da kroz svoj rad i ulazak počnete upoznavati Božje djelo.