Djelo i ulazak (4)

Ako čovjek može istinski ući u skladu s djelovanjem Duha Svetoga, njegov će život brzo niknuti, poput izdanka bambusa nakon proljetne kiše. Sudeći prema trenutačnom rastu velike većine ljudi, oni jednostavno ne pridaju važnost životu, već određenim vanjskim, beznačajnim stvarima. Ili pak jure amo-tamo, radeći besciljno, nasumično i neusredotočeno, ne znajući u kojem bi smjeru trebali ići, a još manje za koga to čine. Oni se samo „ponizno skrivaju”. Istina je da malo tko među vama zna išta o Božjim namjerama za posljednje dane. Jedva da itko od vas poznaje Božje stope, a što je još gore, nitko ne zna što će Bog naposljetku ostvariti. Ipak, svi se, pukom odlučnošću i izdržljivošću, podvrgavaju tuđem discipliniranju i orezivanju, kao da se zagrijavaju i spremaju pokazati mišiće^[1] u iščekivanju dana kada će ponovno moći visoko uzdignuti glavu. Neću komentirati ove „čudne prizore” među čovječanstvom, ali jednu stvar svi morate razumjeti. Trenutačno se većina ljudi razvija prema abnormalnosti,^[2] a njihovi koraci prema ulasku vode ih u slijepu ulicu.^[3] Mnogi možda misle da čovjek žudi za tom utopijom izvan ljudskog svijeta, vjerujući da je to carstvo slobode, ali zapravo nije. Ili bi se možda moglo reći da su ljudi već zastranili. Ali bez obzira na to što ljudi rade, ipak želim govoriti o onome u što bi čovjek trebao ući. Glavna tema ovog govora nisu vrline i mane mnogih ljudi. Nadam se da ćete svi vi, braćo i sestre, moći ispravno shvatiti Moje riječi i da nećete pogrešno razumjeti Moju namjeru.

Bog se utjelovio u Kini, ili riječima sunarodnjaka iz Hong Konga i Tajvana, na „kopnu”. Kada je Bog sišao s neba na zemlju, nitko ni na nebu ni na zemlji toga nije bio svjestan, jer to je pravi smisao Božjeg povratka u skrovitosti. On već dugo djeluje i živi u tijelu, a ipak nitko toga nije bio svjestan. Čak ni do dana današnjeg nitko to ne prepoznaje. Možda će to ostati vječna zagonetka. Božjeg dolaska u tijelo ovoga puta nijedan čovjek uopće ne može postati svjestan. Koliko god djelovanje Duha bilo veliko i utjecajno, Bog uvijek ostaje miran te nikada ništa ne odaje. Može se reći da je ova etapa Njegova djela ista kao da se odvija u nebeskom kraljevstvu. Iako je očita svima koji imaju oči da vide, nitko je ne prepoznaje. Kada Bog završi ovu etapu Svog djela, cijelo će se čovječanstvo probuditi iz svog dugog sna i prekinuti sa svojim uobičajenim stavom.^[4] Sjećam se da je Bog jednom rekao: „Dolazak u tijelo ovoga puta nalik je padu u tigrovu jazbinu”. To znači da se, budući da u ovom slučaju Svog djela Bog dolazi u tijelu i, štoviše, rađa se u prebivalištu velikog crvenog zmaja, On se ovim dolaskom na zemlju suočava s krajnjom opasnošću, čak i više nego prije. Suočava se s noževima i puškama, toljagama i palicama; suočava se s iskušenjima; suočava se s mnoštvom ljudi čija su lica ispunjena ubojitom namjerom. U svakom Mu trenutku prijeti opasnost da bude ubijen. Bog je došao i donio gnjev sa Sobom. Međutim, došao je kako bi izvršio djelo usavršavanja, što znači da je došao kako bi izvršio drugi dio Svog djela, onaj koji se nastavlja nakon djela otkupljenja. Radi ove etape Svog djela Bog ulaže svu svoju pažnju i brigu te koristi sva zamisliva sredstva kako bi izbjegao napade iskušenja, ostajući ponizan i skriven i nikada se ne razmećući Svojim identitetom. Kada je Isus spasio čovjeka s križa, On je to učinio samo kako bi dovršio djelo otkupljenja; On nije došao izvršiti djelo usavršavanja. Tako je izvršena samo polovica Božjeg djela, a dovršetak djela otkupljenja bio je samo polovica Njegova cjelokupnog plana. Dok je novo doba trebalo započeti, a staro se povući, Bog Otac počeo je razmišljati o drugom dijelu Svog djela i pripremati se za njega. Ovo utjelovljenje u posljednjim danima nije bilo jasno prorečeno u prošlosti, čime je postavljen temelj da ovaj Božji dolazak u tijelo bude još tajnovitiji. U praskozorje, bez znanja mnoštva ljudi, Bog je sišao na zemlju i započeo Svoj život u tijelu. Ljudi nisu bili svjesni silaska toga trenutka. Možda su svi čvrsto spavali; možda su mnogi koji su budno bdjeli čekali, a možda su se mnogi tiho molili Bogu na nebu. Ipak, među svim tim mnoštvom ljudi ni jedan jedini nije znao da je Bog već stigao na zemlju. Bog je tako djelovao kako bi Svoje djelo lakše proveo i postigao bolje rezultate, a također i kako bi izbjegao još više iskušenja. Kada se prekine čovjekov proljetni san, Božje će djelo već odavno biti dovršeno i On će otići, privodeći kraju Svoj život lutanja i boravka na zemlji. Budući da Božje djelo zahtijeva da Bog djeluje i govori osobno te budući da ne postoji način da se čovjek umiješa, Bog je podnio krajnju patnju kako bi sišao na zemlju da Sâm izvrši djelo. Čovjek nije u stanju zamijeniti Boga u Njegovu djelu. Iz tog se razloga Bog izložio opasnostima nekoliko tisuća puta većim od onih u Doba milosti kako bi sišao u zemlju u kojoj prebiva veliki crveni zmaj da izvrši Svoje vlastito djelo, ulažući svu Svoju pažnju i brigu, kako bi otkupio ovu skupinu osiromašenih ljudi, ovu skupinu ljudi zaglibljenih u hrpi balege. Iako nitko ne zna za Božje postojanje, Bog nije zabrinut, jer to uvelike koristi Njegovu djelu. Svi su krajnje gnusni i zlobni; kako bi oni mogli tolerirati Božje postojanje? Zato, došavši na zemlju, Bog šuti. Koliko god čovjek bio krajnje okrutan, Bog ništa od toga ne uzima k srcu, već samo nastavlja vršiti djelo koje treba vršiti kako bi ispunio veće poslanje koje Mu je povjerio Otac nebeski. Tko je među vama prepoznao Božju divotu? Tko pokazuje više razumijevanja za breme Boga Oca nego Njegov Sin? Tko je u stanju razumjeti volju Boga Oca? Duh Boga Oca na nebu često je zabrinut, a Njegov Sin na zemlji neprestano se moli radi volje Boga Oca, slamajući Svoje srce od brige. Zna li itko za ljubav Boga Oca prema Njegovu Sinu? Poznaje li itko srce kojim ljubljeni Sin čezne za Bogom Ocem? Rastrgani između neba i zemlje, Njih Dvojica neprestano gledaju jedan drugoga izdaleka, prateći jedan drugoga u Duhu. O, čovječanstvo! Kada ćeš pokazati razumijevanje za Božje srce? Kada ćeš razumjeti Božje namjere? Otac i Sin uvijek su ovisili jedan o drugome. Zašto bi onda trebali biti razdvojeni, jedan gore na nebu, a drugi dolje na zemlji? Otac je privržen Svom Sinu kao što Sin voli Svog Oca. Zašto onda Otac mora čekati Sina s tako dubokom i bolnom čežnjom? Možda nisu dugo razdvojeni, no tko zna koliko dana i noći Otac žudi s bolnom čežnjom i koliko dugo čezne za brzim povratkom Svog ljubljenog Sina? On promatra, sjedi u tišini i čeka; sve je to radi brzog povratka Njegova ljubljenog Sina, Sina koji je odlutao na kraj svijeta: kada će se Oni ponovno ujediniti? Iako će, jednom kada se ponovno ujedine, Oni zauvijek biti zajedno, kako On može podnijeti tisuće dana i noći razdvojenosti, jedan gore na nebu, a drugi dolje na zemlji? Desetljeća na zemlji čine se kao tisućljeća na nebu. Kako Bog Otac ne bi bio zabrinut? Kada Bog dođe na zemlju, On doživljava bezbrojne mijene ljudskog svijeta baš kao i čovjek. Bog je nedužan, pa zašto bi Ga se tjeralo da podnosi istu patnju kao i čovjek? Nije ni čudo što Bog Otac tako žarko čezne za Svojim Sinom; tko može razumjeti Božje srce? Bog čovjeku daje previše; kako čovjek može primjereno uzvratiti Božjem srcu? Ipak, čovjek Bogu daje premalo; kako Bog, zbog toga, ne bi bio zabrinut?

Gotovo nitko među ljudima ne razumije hitnost u Božjem stanju uma, jer je ljudski kov previše loš, a njihov je duh prilično otupio te nitko od njih ne mari niti obraća ikakvu pažnju na ono što Bog čini. Iz tog je razloga Bog neprestano uznemiren zbog čovjeka, kao da bi čovjekova zvjerska priroda mogla izbiti u svakom trenutku. Iz ovoga se može još jasnije vidjeti da je Božji silazak na zemlju popraćen iznimnim iskušavanjem od strane čovjeka. Ali kako bi upotpunio skupinu ljudi, Bog je, potpuno ispunjen slavom, čovjeku rekao svaku Svoju namjeru, ne skrivajući ništa od njega. Čvrsto je odlučio upotpuniti ovu skupinu ljudi i stoga, bilo da se suočava s teškoćama ili iskušenjima, On skreće pogled i sve to zanemaruje. On samo tiho vrši Svoje vlastito djelo, čvrsto vjerujući da će Ga, jednoga dana kada Bog zadobije slavu, čovjek upoznati i vjerujući da će čovjek, jednom kada ga Bog upotpuni, u potpunosti razumjeti Božje srce. Trenutačno možda postoje ljudi koji iskušavaju Boga ili Ga pogrešno razumiju ili se žale na Njega; Bog ništa od toga ne uzima k srcu. Kada Bog siđe u slavi, svi će ljudi razumjeti da je sve što Bog čini radi sreće čovječanstva i svi će razumjeti da je sve što Bog čini radi toga da bi čovječanstvo moglo bolje živjeti. Božji dolazak popraćen je iskušavanjem od strane čovjeka te je praćen veličanstvom i gnjevom. U vrijeme kada Bog napusti čovjeka, On će već odavno zadobiti slavu te će otići potpuno ispunjen slavom i radošću povratka. Kako god ljudi odbacivali Boga koji djeluje na zemlji, On to ne uzima k srcu i samo nastavlja vršiti Svoje djelo. Božje stvaranje svijeta seže desecima milijuna godina u prošlost. On je došao na zemlju kako bi izvršio neizmjernu količinu djela i u potpunosti je iskusio odbacivanje i klevetu ljudskog svijeta. Nitko ne pozdravlja Božji dolazak; prema Njemu se samo hladno odnose. Tijekom ovih nekoliko tisuća godina teškog puta, čovjekovo je vladanje već odavno duboko ranilo Boga. On više ne obraća pažnju na čovjekovo buntovništvo, nego je napravio drugi plan kako bi preobrazio i pročistio čovjeka. Poruga, kleveta, progonstvo, nevolja, patnja raspeća, čovjekovo odbacivanje i tako dalje, s čime se Bog susreo otkako je došao u tijelo: Bog je dovoljno okusio te stvari. Bog koji je došao u tijelo u potpunosti je pretrpio teškoće ljudskog svijeta. Duh Boga Oca na nebu već odavno smatra takve prizore nepodnošljivima te, zabacivši glavu i zatvorivši oči, čeka da se Njegov ljubljeni Sin vrati. Sve što On želi jest da čovječanstvo sluša i pokori se, da osjeti krajnji sram pred Njegovim tijelom i da se prestane buniti protiv Njega. Sve što želi jest da čovječanstvo može vjerovati u Božje postojanje. On je već odavno prestao čovjeku postavljati veće zahtjeve, jer je Bog platio previsoku cijenu, a ipak čovjek bezbrižno spava^[5] i Božje djelo nimalo ne uzima k srcu.

Iako ono što danas govorim o Božjem djelu može sadržavati mnogo toga što je „neutemeljena besmislica”,^[6] to ipak ima duboku važnost za čovjekov ulazak. Govorim pomalo o djelu, a zatim pomalo o ulasku, ali oba su aspekta jednako neophodna, a kada se spoje, još su korisnija za čovjekov život. Ta se dva aspekta nadopunjuju^[7] i uvelike su korisna, omogućujući ljudima da bolje razumiju Božje namjere i gradeći odnos između ljudi i Boga. Današnjim govorom o djelu odnos čovječanstva s Bogom dodatno se poboljšava, međusobno se razumijevanje produbljuje, a čovjek je u stanju pokazati više razumijevanja za Božje breme; čovjeka se navodi da osjeća ono što Bog osjeća, da ima veću vjeru da će ga Bog promijeniti i da iščekuje Božje ponovno pojavljivanje. To je jedini zahtjev koji Bog danas postavlja čovjeku – da proživi sliku onoga koji ljubi Boga, čineći tako da svjetlo kristalizacije Božje mudrosti zabljesne u dobu tame i da čovjekovo proživljavanje ostavi za sobom blistavu stranicu u Božjem djelu, sjajeći zauvijek na Istoku svijeta, privlačeći pozornost svijeta i divljenje mnoštva ljudi. To je, sasvim sigurno, još bolji ulazak za one u sadašnjem dobu koji ljube Boga.

Fusnota:

[1] Izraz „zagrijavaju se i spremaju pokazati mišiće” ovdje se upotrebljava podrugljivo.

[2] „Abnormalnost” znači da je ulazak ljudi izopačen i da su njihova iskustva jednostrana.

[3] „Slijepa ulica” znači da je put kojim ljudi idu u suprotnosti s Božjim namjerama.

[4] „Prekinuti sa svojim uobičajenim stavom” odnosi se na to kako se ljudske predodžbe i gledišta o Bogu mijenjaju nakon što Ga ljudi upoznaju.

[5] „Bezbrižno spava” znači da su ljudi ravnodušni prema Božjem djelu i ne smatraju ga važnim.

[6] „Neutemeljena besmislica” znači da ljudi u osnovi nisu sposobni dokučiti temelj riječi koje Bog izgovara i nemaju pojma o čemu On govori. Ovaj se izraz upotrebljava ironično.

[7] „Nadopunjuju se” znači da bi kombiniranje i „djela” i „ulaska” u razgovoru u zajedništvu bilo još korisnije za našu spoznaju o Bogu.