Djelo i ulazak (3)

Bog je mnogo toga povjerio ljudima i također je na bezbroj načina govorio o njihovom ulasku. Ali budući da su ljudi prilično lošeg kova, mnoge Božje riječi nisu pustile korijen. Postoje razni razlozi za to što su ljudi lošeg kova, kao što su iskvarenost ljudskog razmišljanja i morala te nedostatak pravilnog odgoja; feudalna praznovjerja koja su ozbiljno ovladala ljudskim srcem; izopačeni i dekadentni načini života koji su usadili mnoge boljke u najdublje kutke ljudskog srca; površno shvaćanje kulturne pismenosti, pri čemu gotovo devedeset osam posto ljudi nema obrazovanje u kulturnoj pismenosti i, štoviše, vrlo malo njih stječe višu razinu kulturnog obrazovanja. Stoga ljudi u osnovi nemaju pojma što se misli pod Bogom ili Duhom, već imaju samo nejasnu i mutnu sliku boga stečenu iz feudalnih praznovjerja. Pogubni utjecaji i feudalno razmišljanje, koji su ostali duboko u ljudskom srcu tijekom tisuća godina „nacionalnog duha”, svezali su i okovali ljude, ostavljajući ih bez trunke slobode, bez ambicije ili ustrajnosti i bez želje za napretkom, čineći da, umjesto toga, ostanu negativni i nazadni, ukorijenjeni u robovskom mentalitetu, i tako dalje. Ovi objektivni čimbenici dali su neizbrisiv prljav i ružan pečat ideološkim gledištima, težnjama, moralu i naravi čovječanstva. Čini se da ljudi žive u mračnom svijetu terora i nitko među njima ne pomišlja na to da ga nadiđe, niti pomišlja na prelazak u idealan svijet; umjesto toga, provode svoje dane zadovoljni svojom životnom sudbinom: rađajući i odgajajući djecu, trudeći se, znojeći se, radeći svoj posao i sanjajući o ugodnoj i sretnoj obitelji, o bračnoj ljubavi, o odanoj djeci, o radosti u svojim poznim godinama i o mirnom proživljavanju svojeg života... Desecima, tisućama, desecima tisuća godina sve do sada, ljudi su na ovaj način tratili svoje vrijeme, usredotočeni samo na međusobno klanje, utrku za slavom i dobitkom te spletkarenje jednih protiv drugih u ovom mračnom svijetu, pri čemu nitko nije stvorio najveličanstveniji ljudski život. Tko je ikada tragao za Božjim nakanama? Je li itko ikada obraćao pažnju na Božje djelo? Sve ono što je utjecaj tame zauzeo u ljudima odavno je postalo ljudska priroda, i stoga je prilično teško provoditi Božje djelo, a ljudi su još manje voljni obraćati pažnju na ono što im je Bog danas povjerio. U svakom slučaju, vjerujem da ljudima neće smetati što Ja izgovaram ove riječi jer govorim o višestoljetnoj povijesti. Govoriti o povijesti znači govoriti o činjenicama i, štoviše, o skandalima koji su svima očiti, pa koja bi onda bila svrha poricati činjenice? No Ja također vjerujem da će se ljudi koji imaju razum, nakon što vide ove riječi, probuditi i težiti napretku. Bog se također nada da ljudi mogu živjeti i raditi u miru i zadovoljstvu. Međutim, Božja je nakana da ljudi budu sposobni ljubiti Boga i da cijelo čovječanstvo uđe u počinak. Više od toga, ispunjenje cijele zemlje Božjom slavom velika je Božja želja. Samo je šteta što ljudska bića ostaju utonula u zaborav i neprobuđena, tako teško iskvarena od Sotone da danas više nemaju obličje ljudi. Stoga ljudsko razmišljanje, moral i obrazovanje čine važnu kariku, dok je obuka u kulturnoj pismenosti čini manje važna karika, u tome da se što bolje podigne kulturni kov ljudskih bića i promijeni njihov mentalni sklop.

Zapravo, Božji zahtjevi prema čovječanstvu nisu tako visoki, ali budući da je jaz između ljudskog kova i standarda koji Bog zahtijeva tako velik, većina ljudi jednostavno podiže glavu i gleda gore u smjeru Božjih zahtjeva, ali im nedostaje sposobnost da ih ispune. Urođene ljudske sposobnosti, zajedno s onim čime se opreme nakon rođenja, daleko su od toga da mogu udovoljiti Božjim zahtjevima. Ali samo prepoznavanje ovoga nije sigurno rješenje. Od daleke vode nema koristi kad si žedan. Čak i ako ljudi znaju da su niži od prašine, ako nemaju odlučnosti udovoljiti Božjem srcu, a još manje imaju napredan put za ispunjavanje Božjih zahtjeva, kakvu onda vrijednost ima takva vrsta znanja? Nije li to poput grabljenja vode košarom od bambusa – potpuno uzaludno? Srž onoga što Ja govorim ima veze s ulaskom; to je glavna tema.

Tijekom čovjekovog ulaska, život je uvijek dosadan, pun monotonih elemenata duhovnog života, kao što su molitva, jedenje i pijenje Božjih riječi ili prisustvovanje okupljanjima, pa ljudi uvijek osjećaju da vjera u Boga ne donosi veliki užitak. Takve duhovne aktivnosti uvijek se provode na temelju izvorne sotonske iskvarene naravi čovječanstva. Iako ljudi ponekad mogu primiti prosvjetljenje Duha Svetog, njihovo izvorno razmišljanje, narav, načini života i navike još su uvijek ukorijenjeni u njima, pa njihova inherentna priroda ostaje nepromijenjena. Ono što Bog najviše mrzi jesu praznovjerne aktivnosti u koje se ljudi upuštaju, ali mnogi ih ljudi još uvijek ne mogu odbaciti, vjerujući da je te praznovjerne aktivnosti odredio Bog, te ih čak ni danas nisu u potpunosti odbacili. Stvari poput priprema mladih za svadbu i mladenkin miraz; novčani darovi, banketi i slični načini na koje se slave radosni događaji; drevne formule koje su se prenosile; sve besmislene praznovjerne aktivnosti koje se provode za mrtve i njihovi pogrebni obredi: to je Bogu još mrskije. Čak Mu je i dan bogoslužja (kao i šabat, kako ga obilježava vjerski svijet) mrzak; a društvene odnose i svjetovne među ljudima Bog još više odbacuje s prezirom. Čak ni Proljetni festival i Božić, koji su svima poznati, nije odredio Bog, a kamoli igračke i ukrase za te blagdane kao što su dvostihovi, petarde, lampioni, sveta pričest, božićni darovi i božićne svečanosti – nisu li to idoli u ljudskom umu? Dijeljenje kruha i vina na šabat te fini lan još su naglašenije idoli. Sve tradicionalne blagdane popularne u Kini, kao što su Dan podizanja zmajeve glave, Festival zmajevih čamaca, Praznik sredine jeseni, Laba festival i Nova godina, te blagdane u vjerskom svijetu, kao što su Uskrs, Dan krštenja i Božić, sve te neutemeljene blagdane izmislili su i prenosili od davnina do danas mnogi ljudi. Upravo su bogata mašta i genijalna zamisao čovječanstva omogućile da se oni prenesu do danas. Čini se da su bez mana, ali zapravo su trikovi koje Sotona izvodi na čovječanstvu. Što je neko mjesto više prepuno Sotona, i što je to mjesto zastarjelije i zaostalije, to su dublje ukorijenjeni njegovi feudalni običaji. Te stvari čvrsto vežu ljude, ne ostavljajući im uopće nimalo prostora za kretanje. Čini se da mnogi blagdani u vjerskom svijetu pokazuju veliku originalnost i čine poveznicu s Božjim djelom, ali oni su zapravo nevidljive veze kojima Sotona sputava ljude kako ne bi upoznali Boga – sve su to Sotonine spletke. Zapravo, kada se etapa Božjeg djela završi, On je već uništio alate i stil tog vremena, ne ostavljajući nikakvog traga. Međutim, „pobožni vjernici” nastavljaju štovati te opipljive materijalne predmete; u međuvremenu potiskuju u drugi plan ono što Bog ima, ne proučavajući to, čineći se ispunjenima ljubavlju prema Bogu, dok su Ga zapravo odavno izgurali iz kuće i stavili Sotonu na pijedestal kako bi ga štovali. Portrete Isusa, križa, Marije, Isusovog krštenja i Posljednje večere – ljudi ih štuju kao „Gospodara neba”, dok cijelo vrijeme iznova uzvikuju: „Gospodine, Oče nebeski.” Nije li sve to šala? Do današnjeg dana, mnoge slične izreke i postupci koji su se prenosili među čovječanstvom Bogu su mrski; oni ozbiljno ometaju put koji je pred Bogom i, još više, nanose ogromnu štetu čovjekovom ulasku. Ostavljajući po strani mjeru do koje je Sotona iskvario čovječanstvo, ljudi su do vrha ispunjeni stvarima kao što su zakon Witnessa Leeja, iskustva Lawrencea, pregledi Watchmana Neeja i Pavlovo djelo. Jednostavno ne postoji način da Bog djeluje na ljudska bića, jer u sebi imaju previše individualizma, zakona, pravila, propisa, sustava i sličnog; te su stvari, uz primjesu ljudskih feudalnih praznovjerja, zarobile i proždrle čovječanstvo. Kao da su ljudske misli zanimljiv film u kojem se prikazuje živopisna bajka, s fantastičnim bićima koja jašu na oblacima, toliko maštovit da zadivljuje ljude, ostavljajući ih ošamućenima i bez riječi. Istinu govoreći, djelo koje Bog danas dolazi obaviti uglavnom je rješavanje i raspršivanje primjesa ljudskih praznovjerja te potpuna preobrazba njihovog mentalnog sklopa. Božje djelo nije se održalo do danas zahvaljujući naslijeđu koje je čovječanstvo prenosilo kroz naraštaje; to je djelo koje je On osobno započeo i koje On dovršava, bez ikakve potrebe za nasljeđivanjem ostavštine određenog velikog duhovnog čovjeka, ili nasljeđivanjem bilo kakvog djela reprezentativne prirode koje je Bog učinio u nekom drugom dobu. Ljudska bića ne trebaju se zamarati nijednom od tih stvari. Bog danas ima jedinstven stil govorenja i djelovanja, pa zašto bi bilo potrebe da se ljudi brinu o tim stvarima? Ako ljudi kroče današnjim putem unutar trenutačnog toka, dok nastavljaju ostavštinu svojih „predaka”, neće stići na svoje odredište. Bog osjeća duboku odbojnost prema ovom konkretnom načinu ljudskog ponašanja, baš kao što se gnuša obilježavanja godina, mjeseci i dana u ljudskom svijetu.

Najbolji način za promjenu ljudske naravi jest izliječiti one dijelove dubine ljudskog srca koji su duboko zatrovani, omogućujući ljudima da započnu s promjenom svog razmišljanja i morala. Prije svega, ljudi trebaju jasno vidjeti da su svi ti vjerski obredi, vjerske aktivnosti, godine i mjeseci te blagdani mrski Bogu. Trebali bi se osloboditi tih okova feudalnog razmišljanja i iskorijeniti svaki trag svoje duboko ukorijenjene sklonosti praznovjerju. Sve je to uključeno u ulazak čovječanstva. Morate razumjeti zašto Bog izvodi čovječanstvo iz običaja, i opet, zašto On odvodi čovječanstvo od propisa. To su vrata kroz koja ćete ući, pa iako te stvari nemaju nikakve veze s vašim duhovnim iskustvom, one su najveće prepreke koje blokiraju vaš ulazak, sprečavajući vas da upoznate Boga. One tvore mrežu koja zapliće ljude. Mnogi ljudi previše čitaju Bibliju i mogu čak napamet recitirati brojne odlomke iz Biblije. U svom današnjem ulasku, ljudi nesvjesno koriste Bibliju kako bi mjerili Božje djelo, kao da je temelj ove etape Božjeg djela Biblija i kao da je njezin izvor Biblija. Kada je Božje djelo usklađeno s Biblijom, ljudi ga snažno podržavaju i gledaju na Boga s novopronađenim poštovanjem; kada je Božje djelo u suprotnosti s Biblijom, ljudi postaju toliko tjeskobni da se preznojavaju, tražeći u njoj temelj Božjeg djela; ako se Božje djelo ne spominje u Bibliji, ljudi će ignorirati Boga. Može se reći da većina ljudi današnje Božje djelo prihvaća oprezno i s predostrožnošću, pokorava mu se samo djelomično i ravnodušna je prema njegovom upoznavanju; što se tiče stvari iz prošlosti, ljudi se drže jedne polovice, a drugu napuštaju. Može li se to nazvati ulaskom? Drže knjige drugih i u svakom se trenutku prema njima odnose kao prema blagu, smatraju ih zlatnim ključem za vrata kraljevstva i jednostavno ne pokazuju nikakvo zanimanje za ono što Bog danas od njih zahtijeva. Štoviše, mnogi „inteligentni stručnjaci” drže Božje riječi u lijevoj ruci, a „remek-djela” drugih u desnoj, kao da žele pronaći temelj današnjih Božjih riječi unutar tih remek-djela kako bi u potpunosti dokazali da su Božje riječi ispravne, pa čak i objašnjavaju Božje riječi drugima integrirajući ih s tim remek-djelima, kao da oni sami obavljaju djelo. Istinu govoreći, među čovječanstvom ima mnogo „znanstvenih istraživača” koji ne mare za današnja najnovija znanstvena dostignuća, znanstvena dostignuća bez presedana (tj. Božje djelo, Božje riječi i put za ulazak u život), pa su ljudi svi „samodostatni”, „propovijedaju” nadaleko i naširoko služeći se svojom rječitošću i razmećući se „dobrim Božjim imenom”. U međuvremenu, njihov vlastiti ulazak je u opasnosti i čini se da su jednako daleko od Božjih zahtjeva kao što je stvaranje svijeta daleko od ovog trenutka. Je li lako provoditi Božje djelo? Čini se da su ljudi već odlučili ostaviti polovicu sebe jučerašnjem danu, a polovicu donijeti u današnji, predati polovicu Sotoni, a polovicu prinijeti Bogu, kao da je to način da umire svoju savjest i osjete nekakvu utjehu. Unutarnji svijet ljudi tako je podmukao, boje se izgubiti ne samo sutrašnjicu nego i jučerašnjicu, duboko se boje i da će uvrijediti Sotonu i da će počiniti prijestup protiv današnjeg Boga, za kojeg se čini da jest, a opet da nije. Budući da su ljudi strašno podbacili u smislu svog ideološkog i moralnog odgoja, iznimno im nedostaje razlučivanja i jednostavno ne mogu reći je li današnje djelo Božje ili nije. Možda je to zato što je feudalno praznovjerno razmišljanje ljudi tako duboko ukorijenjeno da su odavno u istu kategoriju svrstali praznovjerje i istinu, Boga i idole, ne mareći za to da naprave razliku između tih stvari, i čini se da ne mogu jasno razlučivati unatoč tome što se jako trude. Zato su se ljudska bića zaustavila na svom putu i više ne idu naprijed. Svi ti problemi proizlaze iz toga što ljudima nedostaje ispravna vrsta ideološkog obrazovanja, što stvara velike poteškoće njihovom ulasku. Kao rezultat toga, ljudi nikada ne osjećaju nikakvo zanimanje za djelo istinitog Boga, nego se uporno drže^[1] djela čovjeka (poput ljudi koje smatraju velikima) kao da su njime žigosani. Nisu li to posljednje teme u koje bi čovječanstvo trebalo ući?

Fusnota:

1. Izraz „uporno se drže” koristi se podrugljivo. Ovaj izraz ukazuje na to da su ljudi tvrdoglavi i nepopustljivi, da se drže zastarjelih stvari i da ih nisu voljni odbaciti.