Djelo i ulazak (9)

Ukorijenjene etničke tradicije i mentalitet prerano bacaju sjenu na čist i djetinji duh čovjeka, udarajući bez trunke „ljudskosti” na njegovu dušu, s neumoljivom nepristranošću. Metode ovih đavola iznimno su okrutne te se čini da su „obrazovanje” i „odgajanje” postali tradicionalne metode kojima kralj đavola ubija čovjeka. Svojim „dubokim učenjem”, on u potpunosti prikriva svoju ružnu dušu; prerušen u ovčje runo pokušava zadobiti čovjekovo povjerenje, a zatim zgrabiti priliku dok čovjek drijema u letargiji da ga u potpunosti proždre. Jadno čovječanstvo – kako da ljudi znaju da je zemlja na kojoj su odrasli zemlja đavola, a da su njihovi odgojitelji zapravo neprijatelji koji im nanose štetu. Čovjek se, međutim, uopće ne budi; nakon što je utolio glad i žeđ, priprema se uzvratiti „roditeljsku milost” svog odgoja. Da čovjek zapravo može biti takav! Danas on još uvijek ne zna da je „kralj” koji ga je odgojio njegov neprijatelj. Zemlja je prekrivena kostima mrtvih, đavli divlje luduju bez prestanka i u „podzemnom svijetu” proždiru ljudsko meso, pokapajući ljudske ostatke sa sobom dok uzaludno pokušavaju progutati posljednja preostala, osakaćena ljudska bića. Čovjek je, međutim, uvijek u neznanju i nikada se prema đavlima nije odnosio kao prema svojim neprijateljima, nego im služi svim svojim srcem. Takav izopačen narod jednostavno je nesposoban spoznati Boga. Je li Bogu lako utjeloviti se i doći među njih, te osobno provesti cijelo Svoje djelo spasenja? Kako bi čovjek, koji je već pao u podzemlje, mogao ispuniti Božje zahtjeve? Mnogo je neprospavanih noći Bog pretrpio radi djela za čovječanstvo. On je sišao s visina u najveće dubine, u živi pakao u kojem čovjek prebiva, kako bi živio s čovjekom do nakraj svijeta. Nikada se nije žalio na ljudsku bijedu i nikada nije prekorio čovjeka zbog njegovog buntovništva, nego u krajnjem poniženju osobno provodi Svoje djelo. Kako bi Bog mogao pripadati paklu? Kako bi On mogao provesti Svoj život u paklu? Ali radi cijelog čovječanstva, kako bi cijelo čovječanstvo moglo što prije naći počinak, On je pretrpio poniženje i nepravdu došavši na zemlju, i osobno ušao u „pakao” i „podzemlje”, u tigrovu jazbinu, kako bi spasio čovjeka. Kako je čovjek uopće dostojan opirati se Bogu? Koji razlog ima da se žali na Boga? Kako može imati drskosti suočiti se s Bogom? Bog nebeski došao je u ovu najprljaviju zemlju razvrata a da se nikada nije požalio na čovjeka niti mu išta zamjerio, nego tiho prihvaća pustošenje^[1] i ugnjetavanje od strane čovjeka. Nikada nije uzvratio na nerazumne zahtjeve čovjeka, niti je postavljao pretjerane i nerazumne zahtjeve čovjeku; On samo obavlja sve djelo koje je čovjeku potrebno i podnosi sve teškoće i ne žaleći se: poučava, prosvjetljuje, prekorava, oplemenjuje kroz riječi, podsjeća, potiče, tješi, sudi i razotkriva. Koji od Njegovih koraka nije bio učinjen za čovjekov život? Iako je On uklonio čovjekove izglede i sudbinu, koji od Božjih koraka nije bio učinjen za sudbinu čovjeka? Koji od njih nije bio radi čovjekovog opstanka? Koji od njih nije bio učinjen da oslobodi čovjeka od ove patnje i od ugnjetavanja sila tame crnih kao noć? Koji od njih nije učinjen radi čovjeka? Tko može razumjeti Božje srce, koje je kao majčino srce puno ljubavi? Tko može shvatiti Božje željno srce? Na Božje goruće srce i željna očekivanja čovjek uzvraća su ledenim srcem, hladnim i ravnodušnim pogledom te opetovanim prijekorima i uvredama; uzvraća oštrim primjedbama, sarkazmom i omalovažavanjem; uzvraća ismijavanjem, gaženjem i odbacivanjem, nesporazumima, pritužbama, otuđenjem, izbjegavanjem i ničim drugim doli prijevarom, napadima i gorčinom. Na tople riječi odgovaralo se namrštenim vjeđama i hladnim prkosom tisuća prijetećih prstiju. Bog može samo podnositi bol služenja ljudima poput poslušnog vola, pognute glave.^[2] Tolika sunca i mjesece, tolika zvjezdana neba dočekao, toliko puta otišao bi u zoru i vratio se u sumrak, i prevrtao se, podnoseći agoniju tisuću puta veću od boli odlaska od Svoga Oca, podnoseći napade i slamanje od strane čovjeka, i orezivanje od strane čovjeka. Božja poniznost i skrivenost uzvraćene su čovjekovim predrasudama^[3], nepravednim gledištima i nepravednim tretmanom od strane čovjeka, a tihi način na koji Bog djeluje u tajnosti, Njegovo strpljenje i Njegova tolerancija uzvraćeni su čovjekovim pohlepnim pogledom; čovjek pokušava nasmrt zgaziti Boga, bez popuštanja, i pokušava utrti Boga u zemlju. U svom ophođenju prema Bogu čovjek zauzima stav „rijetke pameti”, a Bog, kojeg čovjek zlostavlja i prezire, zgnječen je pod nogama mnoštva ljudi, dok se čovjek postavlja visoko, poput „kralja brda”, kao da želi preuzeti apsolutnu vlast^[4], vladati iz sjene, učiniti Boga savjesnim redateljem iza kulisa koji se drži pravila, kojemu nije dopušten nikakav otpor ili prkos. Čovjek navodi Boga da preuzme ulogu Posljednjeg cara, glumeći marionetu^[5], lišenu svake slobode. Čovjekova djela su neizreciva, pa kako je onda dostojan zahtijevati ovo ili ono od Boga? Kako je uopće dostojan predlagati „sugestije” Bogu? Kako je dostojan zahtijevati da Bog suosjeća s njegovim slabostima? Kako je dostojan primiti Božje milosrđe? Kako je dostojan iznova i iznova primati Božju velikodušnost? Kako je dostojan iznova i iznova primati Božji oprost? Gdje je njegova savjest? On je odavno slomio Božje srce i odavno ga razbio u komadiće. Bog je došao među ljude lica punog sjaja i srca punog radosti, nadajući se da će čovjek biti milosrdan prema Njemu, makar samo s malo topline. Čovjek, međutim, ne žuri utješiti Božje srce, sve što Bog od njega prima primio samo su napadi i muke koji se gomilaju poput lavine^[6]. Čovjekovo srce je previše pohlepno, njegova je želja prevelika, nikada se ne može zasititi, uvijek je pakostan i nepromišljen, on nikada ne dopušta Bogu nikakvu slobodu niti pravo govora, i ne ostavlja Bogu drugog izbora nego da se podvrgne poniženju i dopusti čovjeku da Njime manipulira kako god želi.

Od vremena stvaranja pa sve do sada, Bog je podnio toliko boli i pretrpio toliko napada. Međutim, čovjek ni danas ne ublažava svoje zahtjeve prema Bogu, i dalje ispituje Boga, i dalje nema popustljivosti prema Njemu i ne radi ništa doli Ga „savjetuje”, „kritizira” i „disciplinira”, kao da se duboko boji da će Bog krenuti krivim putem, da je Bog na zemlji samovoljan i nerazuman, ili nepromišljen u Svojim postupcima, ili da neće postići ništa. Čovjek uvijek ima ovakav stav prema Bogu. Kako to ne bi rastužilo Boga? Utjelovivši se, Bog je pretrpio golemu bol i poniženje; koliko je onda još gore navoditi Boga da prihvati čovjekova učenja? Dolaskom među ljude On je lišen svake slobode, kao da je zatočen u podzemlju, te dopušta da Ga čovjek raščlanjuje bez i najmanjeg otpora. Nije li to sramotno? Došavši u obitelj normalnog čovjeka, „Isus” je pretrpio najveću nepravdu. Još je više ponižavajuće što je došao u ovaj prašnjavi svijet i ponizio Se do samoga dna, te preuzeo sasvim obično tijelo. Nije li postajanje neznatnim ljudskim bićem patnja za Svevišnjeg Boga? Zar On to ne čini radi čovječanstva? Je li uopće ikada pomislio na Sebe? Nakon što su Ga Židovi odbacili i usmrtili, a ljudi Ga ismijavali i rugali Mu se, nikada se nije žalio na Nebo ili na zemlju. Danas se ova tisućljećima stara tragedija ponovno odigrava među ovim narodom nalik Židovima. Ne čine li oni iste grijehe? Što čovjeka čini dostojnim primiti Božja obećanja? Nisu li svi oni koji se opiru Bogu, a zatim primaju Njegove blagoslove, ljudi? Zašto se čovjek nikada ne suočava s pravdom, niti traga za istinom? Zašto ga nikada ne zanima što Bog čini? Gdje je njegova pravednost? Gdje je njegova pravičnost? Ima li on drskosti predstavljati Boga? Gdje je njegov osjećaj za pravdu? Koliko je onoga što je čovjeku drago, drago i Bogu? Čovjek uvijek baca sjajne bisere u tamu,^[7] uvijek brka crno s bijelim,^[8] potiskuje pravdu i istinu, a nepravdu i nepravednost drži visoko u zraku. On protjeruje svjetlo i divlja usred tame. Oni koji tragaju za istinom i pravdom zapravo protjeruju svjetlo, oni koji traže Boga gaze Ga nogama i sebe uzdižu u nebo. Čovjek se ne razlikuje od razbojnika.^[9] Gdje mu je razum? Tko može razlikovati ispravno od pogrešnog? Tko može braniti pravdu? Tko je voljan patiti za istinu? Ljudi su zlobni i đavolski! Pribivši Boga na križ, oni plješću i kliču, njihovi divlji urlici ne prestaju. Oni su poput kokoši i pasa, u dosluhu su i spletkare, uspostavili su vlastito kraljevstvo, njihovo uplitanje nije ostavilo nijedno mjesto netaknutim, zatvaraju oči i ludo zavijaju unedogled; uz kukurikanje kokoši i lavež pasa, prevladava gadna atmosfera, čineći stvari prilično „živahnim”, a oni koji se „pridružuju galami” neprestano se pojavljuju, svi držeći visoko „slavna” imena svojih predaka. Ovi psi i kokoši odavno su potisnuli Boga u drugi plan i nikada nisu obraćali pozornost na stanje Božjeg srca. Nije ni čudo što Bog kaže da je čovjek poput psa ili kokoši: kad jedan pas laje na sjenu, stotinu ih zavija u odgovor. Tako je uz veliku galamu doveo Božje djelo do današnjeg dana, uopće se ne pitajući kakvo je Božje djelo, postoji li pravda, ima li Bog gdje stupiti Svojom nogom, kakvo je sutra, na vlastitu niskost i na vlastitu prljavštinu. Čovjek nikada nije toliko razmišljao o stvarima, nikada se nije brinuo za sutra, i prigrabio je u svoje ruke sve što je korisno i dragocjeno, ne ostavljajući Bogu ništa doli ostataka i otpadaka.^[10] Kako je čovječanstvo okrutno! Nema nimalo osjećaja za Boga, i nakon što uzme sve Božje i potajno to proždre, baca Boga daleko iza sebe, ne obazirući se više na Njegovo postojanje. Čovjek uživa u Bogu, a ipak se opire Bogu i gazi Ga pod nogama, dok njegova usta zahvaljuju Bogu i hvale Ga; on se moli Bogu i ovisi o Bogu, dok istovremeno obmanjuje Boga; on „uzvisuje” ime Božje i gleda s poštovanjem u lice Božje, a ipak razmetljivo i bez trunke skromnosti također sjedi na prijestolju Božjem i sudi o „nepravednosti” Božjoj; iz njegovih usta izlaze riječi da je dužan Bogu, i on gleda u Božje riječi, a ipak u svom srcu baca uvrede na Boga; on je „popustljiv” prema Bogu, a ipak ugnjetava Boga, a njegova usta govore da je to radi Boga; u svojim rukama drži Božje stvari, a u ustima žvače hranu koju mu je Bog dao, a ipak upire hladan i ravnodušan pogled u Boga, kao da Ga želi cijelog progutati; on gleda istinu, ali i dalje tvrdi da je to Sotonina spletka; gleda pravdu, ali je prisiljava da postane samoodricanje; gleda čovjekova djela čovjeka i ustraje u tvrdnji da su ona ono što Bog jest; gleda na čovjekove prirodne darove i uporno tvrdi da su oni istina; gleda na Božja djela i ustraje u tvrdnji da su ona oholost i uobraženost, ponos i samopravednost; kada čovjek gleda na Boga, on Ga uporno etiketira kao čovjeka, i silno se trudi staviti Ga na mjesto stvorenog bića koje je u savezu sa Sotonom; on vrlo dobro zna da su to izjave Božje, a ipak ih neće nazvati ničim drugim doli čovjekovim spisima; on vrlo dobro zna da je Duh ostvaren u tijelu, da se Bog utjelovio, ali samo kaže da je to tijelo potomak Sotone; vrlo dobro zna da je Bog ponizan i skriven, a ipak samo kaže da je Sotona posramljen, a Bog je pobijedio. Kakve ništarije! Čovjek nije dostojan ni da služi kao pas čuvar! On ne razlikuje crno i bijelo, pa čak i namjerno pretvara crno u bijelo. Mogu li čovjekove sile i njegovo opsjedanje podnijeti dan Božjeg oslobođenja? Nakon što se namjerno opirao Bogu, čovjeka nije nimalo briga, ili čak ide tako daleko da Ga usmrti, ne dajući Mu ni da se pokaže. Gdje tu uopće ima pravednosti? Gdje tu uopće ima ljubavi? On sjedi pored Boga i baca Boga na koljena da moli za oprost, da sluša sve njegove aranžmane, da pristane na sva njegova manevriranja, i tjera Boga da se povodi za njim u svemu što čini, inače postaje razjaren^[11] i obuzima ga bijes. Kako da Bog ne bude shrvan tugom pod takvim utjecajem tame, koji pretvara crno u bijelo? Kako da se On ne brine? Zašto se kaže da je, kada je Bog započeo Svoje najnovije djelo, to bilo poput djela stvaranja nebesa i zemlje? Čovjekova djela su tako „bogata”, „nepresušni izvor žive vode” neprestano „nadopunjuje” polje čovjekovog srca, dok se čovjekov „izvor žive vode” bezobzirno^[12] bori s Bogom, nepomirljivo Mu se opirući, i bez straha od posljedica opskrbljuje ljude umjesto Boga, dok čovjek surađuje s njim bez ikakvog obzira prema prisutnim opasnostima. I što time postiže? Hladno odbacuje Boga u stranu i gura Ga daleko od očiju ljudi, kako ne bi obraćali pozornost na Njega, duboko se bojeći da će On privući njihovu pozornost i silno strahujući da će Božji izvor žive vode primamiti čovjeka i zadobiti čovjeka. Tako on, nakon dugogodišnjeg iskustva u svjetovnim stvarima, spletkari i kuje zavjere protiv Boga, pa Ga čak i čini metom svoje oštre kritike. Kao da je Bog postao poput brvna u njegovom oku te on očajnički želi zgrabiti Boga i staviti Ga u vatru da bude oplemenjen i pročišćen. Vidjevši da se čini da je Bog u neugodnom položaju, čovjek se grohotom smije, pleše od radosti i kaže da je i Bog gurnut u oplemenjivanje, te kaže da će u potpunosti spaliti nečiste primjese Božje, kao da je samo to racionalno i razumno, kao da samo to predstavlja pravedan i razuman put Neba. Ovo nisko i okrutno ponašanje čovjeka čini se namjernim, a opet se čini i nenamjernim. Čovjek otkriva i svoje ružno lice i svoju odvratnu, prljavu dušu, kao i jadan izgled prosjaka; nakon što je divljao naokolo, poprima jadan izgled i moli za oprost Neba, odajući izgled krajnje jadnog psića. Čovjek uvijek postupa neočekivano, uvijek „jaše na leđima tigra kako bi prestrašio druge”^[a], uvijek glumi uloge, ne obazire se ni najmanje na Božje srce, niti pravi ikakvu usporedbu s vlastitim statusom. On se samo potajno opire Bogu, kao da mu je Bog nanio nepravdu i nije se trebao tako odnositi prema njemu, i kao da Nebo nema oči i namjerno mu otežava stvari. Tako čovjek uvijek potajno provodi zlobne spletke i ni najmanje ne ublažava svoje zahtjeve prema Bogu, promatrajući grabežljivim očima, bijesno motreći svaki Božji potez, nikada ne pomišljajući da je on Božji neprijatelj, i nadajući se da će doći dan kada će Bog razdvojiti maglu, razjasniti stvari, spasiti ga iz „tigrovih ralja” i ispraviti njegove nepravde. Čak ni danas ljudi još ne misle da igraju ulogu opiranja Bogu koju su igrali mnogi kroz vjekove; kako bi uopće mogli znati da su u svemu što čine odavno zastranili, da je sve što su razumjeli odavno progutalo more.

Tko je ikada prihvatio istinu? Tko je ikada dočekao Boga raširenih ruku? Tko je ikada radosno priželjkivao Božju pojavu? Čovjekovo ponašanje odavno se pokvarilo, odavno je oskvrnulo hram Božji do neprepoznatljivosti. Čovjek, u međuvremenu, i dalje nastavlja sa svojim vlastitim djelom, uopće ne mareći za Boga. Kao da je njegovo opiranje Bogu postalo ukorijenjeno i nepromjenjivo, i uslijed toga, radije bi bio proklet nego dopustio da njegove riječi i postupci budu i dalje sputani. Kako da takvi ljudi upoznaju Boga? Kako da nađu počinak s Bogom? I kako da uopće budu dostojni doći pred Boga? Nema, nesumnjivo, ničeg lošeg u tome da se netko posveti Božjem planu upravljanja – ali zašto ljudi, dajući nesebično cijelo svoje srce, uvijek potiskuju Božje djelo i Božju cjelokupnost u drugi plan? Ljudski duh nesebične posvećenosti nesumnjivo je dragocjen – ali kako bi oni mogli znati da „svila” koju ispredaju nikako ne može predstavljati ono što Bog jest? Ljudske dobre namjere nesumnjivo su dragocjene i rijetke – ali kako mogu protraćiti ovo „neprocjenjivo blago”^[13]? Svatko među vama trebao bi razmisliti o svojoj prošlosti: zašto nikada niste bili pošteđeni bezdušne grdnje i kletvi? Zašto su ljudi uvijek u tako „bliskom odnosu” s veličanstvenim riječima i pravednim sudom? Iskušava li ih Bog doista? Oplemenjuje li ih Bog namjerno? I kako ljudi usred oplemenjivanja ulaze? Poznaju li oni istinski Božje djelo? Koje su lekcije ljudi naučili iz Božjeg djela i vlastitog ulaska? Neka ljudi ne zaborave Božje poticanje i neka imaju uvid u Božje djelo, jasno ga prepoznaju i pravilno upravljaju vlastitim ulaskom.

Fusnote:

1. „Pustošenje” se koristi kako bi se razotkrilo buntovništvo čovječanstva.

2. „Dočekan namrštenim obrvama i hladnim prkosom tisuća prstiju koji prijete, služeći ljudima poput poslušnog vola, pognute glave” izvorno je bila jedna rečenica, ali je ovdje podijeljena na dvije kako bi stvari bile jasnije. Prvi dio rečenice odnosi se na postupke čovjeka, dok drugi ukazuje na bol koju je Bog pretrpio, te da je Bog ponizan i skriven.

3. „Predrasude” se odnose na buntovno ponašanje ljudi.

4. „Preuzeti apsolutnu vlast” odnosi se na buntovno ponašanje ljudi. Oni se uzdižu visoko, okivaju druge, tjerajući ih da ih slijede i pate za njih. Oni su sile koje su neprijateljske prema Bogu.

5. „Marioneta” se koristi za ismijavanje onih koji ne poznaju Boga.

6. „Gomilaju poput lavine” koristi se kako bi se istaknulo prezira vrijedno ponašanje ljudi.

7. „Baca sjajne bisere u tamu” ukazuje na to kada ljudi izvrću Božje nakane u sotonske stvari, općenito se odnoseći na svako ponašanje u kojem ljudi odbacuju Boga.

8. „Brka crno s bijelim” odnosi se na miješanje istine s iluzijama, a pravde s ružnoćom.

9. „Razbojnik” se koristi kako bi se ukazalo na to da su ljudi nerazumni i da im nedostaje uvida.

10. „Ostaci i otpaci” koriste se kako bi se ukazalo na ponašanje u kojem ljudi ugnjetavaju Boga.

11. „Razjaren” se odnosi na ružno lice čovjeka koji je gnjevan i ogorčen.

12. „Bezobzirno” se odnosi na to kada su ljudi nepromišljeni i uopće nemaju bogobojazna srca.

13. „Neprocjenjivo blago” odnosi se na Božju cjelokupnost.

a. Ovo je prevedeno na temelju izvornog teksta „hú jiǎ hǔ wēi”, što je kineski idiom. Odnosi se na priču u kojoj lisica plaši druge životinje hodajući u društvu tigra, te tako „posuđuje” strah i ugled koji tigar izaziva. Ovo je metafora, koja se ovdje koristi kako bi se ukazalo na ljude koji „posuđuju” tuđi ugled kako bi prestrašili ili ugnjetavali druge ljude.