Djelo i ulazak (8)

Toliko sam puta rekao da se Božje djelo posljednjih dana obavlja kako bi promijenilo srce svake osobe, kako bi promijenilo dušu svake osobe, tako da srce te osobe, koje je pretrpjelo veliku traumu, bude dotaknuto i preobraženo, te da se time spasi njezina duša, koja je tako duboko oštećena grijehom; ono se obavlja kako bi se probudio njezin duh, kako bi se otopilo njezino hladno srce i omogućilo mu da se pomladi. To je najveća Božja nakana. Ostavimo li za sada po strani čovjekov život i iskustva, koliko god napredni ili duboki bili, kada se srca ljudi probude, kada se prenu iz sna i budu u potpunosti svjesna štete koju im je nanio veliki crveni zmaj, djelo Božje službe bit će dovršeno. Dan kada Božje djelo bude završeno ujedno je i dan kada će čovjek službeno stupiti na ispravan put vjere u Boga. U to će se vrijeme Božja služba privesti kraju, što znači da će djelo utjelovljenog Boga biti u potpunosti završeno. Čovjek će tada službeno početi obavljati dužnost koju bi trebao obavljati – vršit će svoju službu. To su koraci Božjeg djela. Stoga biste na temelju poznavanja ovih stvari trebali pipajući tražiti svoj put ka ulasku. Sve to morali biste razumjeti. Tek kada čovjek doživi promjenu duboko u svom srcu, on može učinkovitije ući, jer je Božje djelo potpuno spasenje čovjeka – čovjeka koji je otkupljen, koji još uvijek živi pod silama tame i nikada se nije probudio – iz ovog mjesta okupljanja đavala; ono se obavlja kako bi se čovjek oslobodio tisućljeća grijeha i kako bi ga Bog ljubio te kako bi veliki crveni zmaj bio bačen u smrt, Božje kraljevstvo čvrsto uspostavljeno, a Božjem srcu čim prije donesen počinak; ono se obavlja kako biste bez zadrške dali oduška mržnji koja vam buja u grudima, kako biste iskorijenili te pljesnive klice, kako biste se mogli osloboditi ovog života koji se ne razlikuje od života vola ili konja, kako više ne biste bili robovi, kako vas veliki crveni zmaj više ne bi po volji gazio niti vam naređivao; više nećete pripadati ovoj propaloj naciji, više nećete pripadati velikom crvenom zmaju, čiji se grijesi uzdižu do nebesa, i on vas više neće porobljavati. Bog će zasigurno rastrgati đavolje gnijezdo na komade, a vi ćete stajati uz Boga – pripadate Bogu, a ne ovom carstvu robova. Bog već dugo iz dna duše mrzi ovo mračno društvo. On škrguće zubima, željan zgaziti ovu gnusno grešnu staru zmiju, da se više nikada i dovijeka ne uzdigne i da više nikada ne naudi čovjeku; On neće opravdati njezine postupke u prošlosti, neće tolerirati njezino obmanjivanje čovjeka i obračunat će se za svaki njezin grijeh počinjen kroz vjekove. Bog ni najmanje neće poštedjeti ovog kolovođu svakog zla^[1]; potpuno će ga uništiti!

Ova zemlja, koja je prljava tisućama godina, nepodnošljivo je nečista, jad obiluje, duhovi divljaju posvuda, varajući i obmanjujući, iznoseći neosnovane optužbe,^[2] nemilosrdno primjenjujući zlobna sredstva, dok gazi ovaj grad duhova i ostavlja ga prekrivenog mrtvim tijelima; smrad truleži prekriva zemlju i prožima zrak, a grad je pod strogom stražom.^[3] Tko može vidjeti svijet onkraj ovih nebesa? Đavao čvrsto veže cijelo čovjekovo tijelo, prekriva mu oči i čvrsto mu zatvara usta. Kralj đavala divlja već nekoliko tisuća godina, sve do danas, kada još uvijek budno motri grad duhova, kao da je to neprobojna palača đavala; ovaj čopor pasa čuvara, u međuvremenu, zuri prodornim očima, u dubokom strahu da će ih Bog uhvatiti nespremne i sve ih zbrisati, ostavljajući ih bez mjesta spokoja i sreće. Kako su ljudi iz ovakvog grada duhova uopće mogli vidjeti Boga? Jesu li ikada mogli uživati u Božjoj dragosti i divoti? Bi li uopće mogli razumjeti pitanja ljudskog svijeta? Tko od njih može razumjeti Božje gorljive nakane? Nije stoga ni čudo što utjelovljeni Bog ostaje potpuno skriven: u ovakvome mračnom društvu, gdje su đavli nemilosrdni i nečovječni, kako bi kralj đavala – koji ubija ljude a da ne trepne – mogao podnijeti postojanje Boga koji je divan, dobar, a ujedno i svet? Kako bi mogao pljeskati i klicati dolasku Boga? Ti poslušnici! Na dobrotu uzvraćaju mržnjom, odavno su se počeli odnositi prema Bogu kao prema neprijatelju, zlostavljaju Boga, krajnje su divlji, nemaju ni najmanje obzira prema Bogu, napadaju i pljačkaju, izgubili su svu savjest, idu protiv svake savjesti i zavode nevino čovječanstvo u omamljenost. Kakvi nasljednici drevnih mudraca? Kakvi voljeni vođe? Svi su oni jadnici koji se protive Bogu! Njihovo uplitanje ostavilo je sve pod nebom u stanju tame i kaosa! Kakva vjerska sloboda? Kakva legitimna prava i interesi građana? Sve su to trikovi za prikrivanje zla! Tko je podržao Božje djelo? Tko je položio svoj život ili prolio krv za Božje djelo? Ljudi, koji su porobljeni naraštajima, u neprekinutoj liniji od roditelja do djece, bezobzirno su porobili Boga – kako to ne bi izazvalo neprestani bijes? Tisućljeća mržnje koncentrirana su u srcu, deset tisuća vjekova zla upisano je u srce – kako to ne bi potaknulo mržnju? Osvetite Boga i potpuno zatrite Njegovog neprijatelja – pa da vidimo hoće li onda divljati i vladati kao tiranin! Sada je vrijeme: čovjek je odavno skupio svu svoju snagu i posvetit će cijelo svoje srce i platiti svaku cijenu za to, kako bi strgnuo odvratno lice ovog đavla i omogućio ljudima, koji su bili zaslijepljeni i koji su pretrpjeli svaku vrstu patnje i teškoća, da se uzdignu iz svoje boli i pobune se protiv ovog zlog starog đavla. Zašto tako čvrsto blokirati Božje djelo da ni kap ne može proći? Zašto se služiti raznim trikovima da bi se prevario Božji narod? Gdje su istinska sloboda i legitimna prava i interesi? Gdje je pravda? Gdje je utjeha? Gdje je toplina? Zašto se služiti trikovima da bi se prevario Božji narod? Zašto se služiti silom da bi se suzbio Božji dolazak? Zašto ne dopustiti Bogu da slobodno hodi po zemlji koju je stvorio? Zašto progoniti Boga sve dok više ne bude imao kamo nasloniti glavu? Gdje je toplina među ljudima? Gdje dobrodošlica za Njega među ljudima? Zašto izazivati takvu očajničku čežnju u Bogu? Zašto tjerati Boga da doziva iznova i iznova? Zašto gurati Boga do te mjere da mora brinuti za Svoga voljenog Sina? Ovo mračno društvo i jadni psi čuvari – zašto ne dopuštaju Bogu da slobodno dolazi i odlazi u svijetu koji je On stvorio? Zašto čovjek, koji živi usred patnje, ne razumije? Radi vas, Bog je podnio veliku bol, u mučnoj tuzi odrekao se Svog voljenog Sina, Svoje krvi i mesa, da bi vam Ga podario – pa zašto i dalje zatvarate oči? Naočigled svih odbacujete dolazak Boga i odbijate Božje prijateljstvo. Zašto ste tako nesavjesni? Jeste li voljni trpjeti nepravde u ovakvom mračnom društvu? Zašto se, umjesto da punite svoje trbuhe tisućljećima mržnje, kljukate „izmetom” kralja đavala?

Koliko su velike prepreke Božjem djelu? Je li itko ikada znao? Budući da su ljudi zatočeni duboko ukorijenjenim praznovjernim primjesama, tko je sposoban spoznati Božje pravo lice? Kako bi ljudi, s tako plitkim i apsurdnim zaostalim kulturnim znanjem, mogli u potpunosti shvatiti riječi koje je izgovorio Bog? Čak i kada im se govori licem u lice i hrani ih se izravno u usta, kako bi mogli razumjeti? Ponekad je to kao da sviraš lutnju kravi koja pase: ljudi nemaju ni najmanju reakciju, mašu glavom i ništa ne razumiju. Kako to ne bi bilo zabrinjavajuće? Ova „daleka,^[4] drevna kulturna povijest i kulturno znanje” odgojili su tako bezvrijednu skupinu ljudi. Kakva drevna kultura – kakva dragocjena baština? To je hrpa smeća! Odavno je postala vječnom sramotom i nije vrijedna spomena! Poučila je ljude kako da se služe trikovima i tehnikama suprotstavljanja Bogu, a „uređeno, blago usmjeravanje”^[5] nacionalnog obrazovanja učinilo je ljude još buntovnijim protiv Boga. Svaki dio Božjeg djela iznimno je težak, a svaki korak Njegovog djela na zemlji doveo je Boga u težak položaj. Kako je mukotrpno Njegovo djelo na zemlji! Kako su teški Njegovi koraci u Njegovom djelu na zemlji: za čovjekovu slabost, nedostatke, nezrelost, neznanje i sve u vezi s čovjekom, Bog kuje pomne planove i promišljeno sve razmatra. Čovjek je poput tigra od papira kojemu se nitko ne usuđuje stati na put niti ga izazvati; na najmanji dodir on uzvraća ugrizom ili pak pada i izgubi se, i kao da se, pri najmanjem gubitku pažnje, vraća na staro, ili pak zanemaruje Boga, ili trči svojim roditeljima, koji su poput svinjama i pasa, kako bi se prepustio prljavštinama njihovih tijela. Kakva velika smetnja! Praktički u svakom koraku Svog djela Bog je stavljen na kušnju i gotovo u svakom koraku izlaže se velikoj opasnosti. Njegove su riječi iskrene i ozbiljne, i bez zlobe, a ipak tko ih je voljan prihvatiti? Tko je voljan u potpunosti se predati? To slama Božje srce. On se danonoćno iscrpljuje za čovjeka, obuzet je tjeskobom za čovjekov život i ima razumijevanja za čovjekovu slabost. Pretrpio je mnoge preokrete u svakom koraku Svog djela, za svaku riječ koju izgovori; On je uvijek između dvije vatre i razmišlja o čovjekovoj slabosti, buntovništvu, nezrelosti i ranjivosti... danonoćno, iznova i iznova. Tko je to ikada znao? Kome se On može povjeriti? Tko bi to mogao razumjeti? On uvijek mrzi grijehe čovjeka, i nedostatak smjelosti, beskičmenjaštvo čovjeka, i uvijek brine za ranjivost čovjeka, i razmišlja o putu koji leži pred čovjekom. Dok gleda riječi i djela čovjeka, uvijek je ispunjen milosrđem i srdžbom, a prizor tih stvari uvijek nanosi bol Njegovu srcu. Nevini čovjek je, uostalom, otupio; zašto mu Bog uvijek mora otežavati stvari? Ranjivi čovjek nema nimalo ustrajnosti; zašto bi se Bog uvijek trebao jednako srditi na njega? Slab i nemoćan čovjek više nema ni najmanje vitalnosti; zašto bi ga Bog uvijek trebao koriti zbog njegovog buntovništva? Tko može izdržati prijetnje Boga na nebu? Čovjek je, uostalom, slab, i nemajući uopće nikakvog drugog izbora, Bog je potisnuo Svoju srdžbu u dubinu Svog srca, dopuštajući čovjeku da polako promišlja o sebi. Iako duboko pati, čovjek nimalo ne cijeni Božje nakane. Stari kralj đavala zgazio ga je, ali on toga uopće nije svjestan, i uvijek se suprotstavlja Bogu, ili pak nije ni vruć ni hladan prema Bogu. Bog je izgovorio toliko riječi, a ipak tko ih je ikada shvatio ozbiljno? Čovjek ne razumije Božje riječi, a ipak je ravnodušan i bez čežnje; nikada nije istinski spoznao bit starog đavla. Ljudi žive u podzemlju, u paklu, a vjeruju da žive u „palači ispod mora”; progoni ih veliki crveni zmaj, a oni ipak misle da su „miljenici”^[6] države; đavao od njih pravi budale, a oni misle da uživaju u vrhunskoj umjetnosti tijela. Kakva su oni hrpa prljavih, niskih jadnika! Čovjeka je zadesila nesreća, ali on to ne zna, i u ovom mračnom društvu trpi nezgodu za nezgodom,^[7] a ipak se nikada nije probudio. Kada će odbaciti svoju narav udovoljavanja sebi i svoju ropsku narav? Zašto nema obzira prema Božjem srcu? Odobrava li on šutke ovo ugnjetavanje i teškoće? Ne priželjkuje li dan kada će tamu pretvoriti u svjetlo? Ne želi li ponovo uspostaviti pravdu i istinu koje su pogažene? Je li voljan gledati i ne činiti ništa dok ljudi odbacuju istinu i izvrću činjenice? Je li voljan i dalje trpjeti ovu nepravdu? Je li voljan biti rob? Je li voljan propasti od Božje ruke zajedno s robovima ove propale države? Gdje je tvoja odlučnost? Gdje je tvoja ambicija? Gdje je tvoje dostojanstvo? Gdje je tvoj integritet? Gdje je tvoja sloboda? Jesi li voljan položiti cijeli svoj život^[8] za velikog crvenog zmaja, kralja đavala? Jesi li voljan dopustiti mu da te u ovom životu muči sve do smrti? Lice bezdana je kaotično i mračno; običan narod proklinje Nebo i zemlju, a sva živa bića bačena su u jad. Kada će čovjek moći uzdignuti glavu? Čovjek je mršav i ispijen, kako bi se mogao boriti s ovim okrutnim i tiranskim đavlom? Zašto ne preda svoj život Bogu što je prije moguće? Zašto još uvijek oklijeva? Kako on uopće može dovršiti Božje djelo? Besciljno ga se maltretira i tlači na ovaj način, a cijeli njegov život na kraju je uzalud potrošen; zašto mu se toliko žuri stići i toliko žuri otići? Zašto ne sačuva nešto dragocjeno da preda Bogu? Je li zaboravio tisućljeća mržnje?

Mnogi ljudi možda preziru neke Božje riječi ili ih možda ne preziru niti ih one zanimaju. Bez obzira na to, činjenice se ne mogu pretvoriti u zablude; nitko ne bi smio govoriti protivno činjenicama. Bog se ovaj put utjelovio kako bi obavio takvo djelo, kako bi zaključio djelo koje još mora dovršiti, kako bi priveo ovo doba kraju, kako bi sudio ovom dobu, kako bi spasio duboko grešne iz svijeta mora patnje i potpuno ih preobrazio. Židovi su Boga pribili na križ, čime su okončali Božje „putovanje u Judeji”. Nedugo zatim, Bog je osobno još jednom došao među ljude, tiho stigavši u zemlju velikog crvenog zmaja. Zapravo, vjerski svijet židovske države odavno je objesio Isusovu sliku na svoje zidove, a ljudi su iz svega glasa klicali „Gospodin Isus Krist”. Nisu ni slutili da je Isus odavno po drugi put prihvatio nalog Svog Oca da se vrati među ljude, da dovrši drugu etapu Svog djela koja još nije bila dovršena. Zbog toga ih je, dok su svi upirali pogled u Njega, uhvatio nespremne: rođen je u drugom svijetu u kojemu je jedno doba zamijenilo drugo, i pojavio se među ljudima izgledajući poput najobičnijeg čovjeka. Zapravo, s promjenom doba promijenili su se Njegova odjeća i cjelokupni izgled, kao da je ponovno rođen. Kako su ljudi mogli znati da je On isti onaj Gospodin Isus Krist koji je sišao s križa i ponovno uskrsnuo? Na Njemu nema ni najmanjeg traga ozljede, baš kao što Isus nije nimalo nalikovao Jahvi. Današnji Isus odavno nema držanje iz prošlih vremena. Kako bi Ga ljudi mogli prepoznati? Sumnjičavi „Toma” neprestano sumnja da je On uskrsli Isus i uvijek želi vidjeti ožiljke od čavala na Isusovim rukama prije nego što se može smiriti; a da ih nije vidio, uvijek bi stajao na oblaku sumnje i ne bi mogao stati na čvrsto tlo i slijediti Isusa. Jadni „Toma” – kako je mogao znati da je Isus došao obaviti djelo koje Mu je povjerio Bog Otac? Zašto Isus mora nositi ožiljke od čavala? Jesu li ti ožiljci od čavala Isusov znak? On je došao vršiti volju Boga Oca; zašto bi onda došao odjeven i uređen poput Židova od prije nekoliko tisuća godina? Može li vanjski izgled koji Bog poprima u tijelu ometati Njegovo djelo? Tko je postavio takvo nepromjenjivo pravilo? Zašto, kada Bog djeluje, to mora biti u skladu s čovjekovom uobraziljom? Jedina stvar na koju se Bog usredotočuje u Svom djelu jest da ono ima učinka. On se ne pridržava zakona i za Njegovo djelo nema pravila – kako bi ga čovjek mogao dokučiti? Kako bi čovjek mogao temeljito razumjeti Božje djelo oslanjajući se na svoje predodžbe i uobrazilje? Zato bi vam bilo najbolje da se lijepo smirite: nemoj dizati buku oko sitnica i nemoj praviti veliku stvar od onoga što ti je novo – kako ne bi ispao smiješan i kako ti se drugi ne bi rugali. Vjerovao si u Boga svih ovih godina, a ipak još uvijek ne poznaješ Boga. Na kraju si bačen u grdnju; ti, koji si smješten na „vrh razreda”^[9], svrstan si u redove onih koji su izgrđeni. Bilo bi ti najbolje da se ne sramotiš pokazujući svoju pamet. Možeš li u svojoj kratkovidnosti doista sagledati Boga, koji prozire od vječnosti do vječnosti? Mogu li ti tvoja površna iskustva omogućiti da u potpunosti prozreš Božje nakane? Nemoj biti uobražen. Bog, uostalom, nije od svijeta – pa kako bi Njegovo djelo moglo biti onakvo kakvo si očekivao?

Fusnote:

1. „Kolovođa svakog zla” odnosi se na starog đavla. Ovaj izraz izražava krajnju mržnju.

2. „Iznoseći neosnovane optužbe” odnosi se na metode kojima đavao nanosi štetu ljudima.

3. „Pod strogom stražom” ukazuje na to da su metode kojima đavao teško nanosi štetu ljudima osobito zlobne i toliko kontroliraju ljude da nemaju prostora za kretanje.

4. „Daleka” se koristi podrugljivo.

5. „Uređeno, blago usmjeravanje” koristi se podrugljivo.

6. „Miljenici” se koristi za izrugivanje ljudima koji se čine drvenima i nemaju samosvijesti.

7. „Trpi nezgodu za nezgodom” ukazuje na to da ljudi rođeni u zemlji velikog crvenog zmaja ne mogu uzdignuti glavu.

8. „Položiti cijeli svoj život” misli se u pogrdnom smislu.

9. „Vrh razreda” koristi se za izrugivanje onima koji gorljivo teže Bogu.