H. O tome kako se bojati Boga i kloniti se zla
415. Autentično stvoreno biće mora da zna ko je Stvoritelj, čemu čovekovo stvaranje služi, kako da izvršava obaveze stvorenog bića i kako da obožava Gospoda svekolikog stvaranja, mora da razume, shvati, spozna i vodi računa o namerama, željama i zahtevima Stvoritelja, i mora da sledi Stvoriteljev put – da od Boga strahuje i da se kloni zla.
Šta znači strahovati od Boga? I kako neko može da se kloni zla?
„Bojati se Boga” ne odnosi se na neki neobjašnjivi strah i užas, ni na izbegavanje Boga, niti na držanje distance prema Njemu, niti idolopoklonstvo ni praznoverje, već to znači divljenje, poštovanje, poverenje, razumevanje, obzirnost, pokornost, posvećenost, ljubav, te bezuslovno i obožavanje bez prigovora, uzvraćanje i predaja. Bez istinskog bogopoznanja, ljudi neće imati istinsko divljenje, istinsko poverenje, istinsko razumevanje, istinsku obzirnost i pokornost, već samo prestrašenost i nelagodu, samo sumnju, pogrešno razumevanje, izbegavanje i držanje distance; bez istinskog bogopoznanja, ljudi neće imati istinsku posvećenost i uzvraćanje; bez istinskog bogopoznanja, ljudi neće imati istinsko obožavanje i predaju, već samo slepo idolopoklonstvo i praznoverje; bez istinskog bogopoznanja, ljudi ni na koji način ne mogu da slede Božji put, niti da se boje Boga, niti da se klone zla. Obrnuto od toga, svaka aktivnost i ponašanje u koje se ljudi upuštaju biće ispunjeni buntovništvom i otporom protiv Boga, klevetama i osudama Boga, te zlim delima koja se protive istini i pravom značenju Božjih reči.
Jednom kada ljudi steknu poverenje u Boga, zaista će Ga slediti i oslanjati se na Njega; samo sa istinskim oslanjanjem na Boga, ljudi Ga mogu istinski spoznati i pokazati Mu razumevanje; sa istinskim razumevanjem Boga dolazi i istinska obzirnost za Njega; samo sa istinskom brigom za Boga, ljudi mogu imati istinsku pokornost; samo sa istinskom pokornošću Bogu, ljudi mogu imati istinsku posvećenost; samo sa istinskom posvećenošću Bogu, ljudi mogu imati bezuslovno uzvraćanje bez prigovora; samo sa istinskim oslanjanjem, istinskim razumevanjem i obzirnošću, istinskom pokornošću, istinskom posvećenošću i uzvraćanjem, ljudi mogu istinski spoznati Božju narav i suštinu i identitet Stvoritelja; tek kada istinski spoznaju Stvoritelja, u njima se može probuditi istinsko obožavanje i predaja; samo kada budu imali istinsko obožavanje i predaju Stvoritelju, oni će moći istinski da se oslobode svojih zlih dela, to jest, da se klone zla.
Od toga se sastoji čitav proces „straha od Boga i izbegavanja zla”, a to je ujedno i celokupan sadržaj straha od Boga i izbegavanja zla. To je put kojim se mora proći da bi se dostigao strah od Boga i izbegavanje zla.
– „Reč”, 2. tom, „O spoznaji Boga”, „Predgovor”
416. Pre svega, znamo da Božju narav čine veličanstvo i gnev; On nije ovca koju svako može da zakolje, a kamoli marioneta kojom ljudi mogu da upravljaju kako im se prohte. On takođe nije ni prazan balon, koji svako može da šutira unaokolo. Ako zaista veruješ da Bog postoji, srce treba da ti bude bogobojažljivo i treba da znaš da Njegovu suštinu nije mudro razbesneti. Pri tom, taj bes može biti izazvan nekom rečju ili mišlju, možda nekom vrstom podlog, a ponekad čak i blagog ponašanja, ili pak ponašanjem koje je prema ljudskom gledištu i moralu prihvatljivo; taj bes, takođe, može biti izazvan i nekom doktrinom ili teorijom. Međutim, kad Boga jednom razljutiš, tvoja će prilika biti izgubljena i nastupiće tvoji poslednji dani. To je strašna stvar! Ako ne razumeš da se Bog ne sme vređati, ti Ga se onda možda uopšte ne plašiš, a možda Ga čak i rutinski vređaš. Ako ne znaš kako da se plašiš Boga, onda nisi ni sposoban da Ga se plašiš, te stoga nećeš znati kako da kročiš na stazu koja sledi Božji put – put straha od Boga i izbegavanja zla. Kad se jednom osvestiš i postaneš svestan činjenice da se Bog ne sme vređati, znaćeš šta da radiš da se plašiš Boga i kloniš se zla.
– „Reč”, 2. tom, „O spoznaji Boga”, „Kako spoznati Božju narav i rezultate koje Njegovo delo treba da ostvari”
417. Iako Božja suština u sebi sadrži element ljubavi i mada je On baš prema svakom čoveku milostiv, ljudi previđaju i zaboravljaju činjenicu da Njegova suština u sebi takođe sadrži i dostojanstvo. To što On poseduje ljubav ne znači da ljudi mogu da Ga slobodno vređaju, a da pritom u Njemu ne probude nikakva osećanja niti bilo kakve reakcije, a ni činjenica da je On milosrdan ne znači da se, u ophođenju prema ljudima, ne pridržava nikakvih načela. Bog je živ; On stvarno postoji. On nije izmišljena marioneta, niti bilo koji drugi predmet. Budući da On postoji, treba u svakom trenutku da pažljivo slušamo glas Njegovog srca, da strogo pazimo na Njegov stav i da razumemo Njegova osećanja. Ne treba da postavljamo granice Bogu koristeći ljudsku uobrazilju, niti da Mu namećemo misli ljudskog uma ili želje ljudske volje, primoravajući Ga da se prema ljudima ophodi koristeći ljudske metode zasnovane na ljudskoj uobrazilji. Ako to radiš, ti onda time ljutiš Boga, iskušavaš Njegov gnev i dovodiš u pitanje Njegovo dostojanstvo! Apelujem na sve vas da budete oprezni i razboriti u svojim postupcima i u svemu što govorite, kao i da apsolutno budete oprezni i razboriti koliko god možete kada je reč o vašem ophođenju prema Bogu! Kada ne razumeš kakav je Božji stav, uzdrži se od nepromišljenih reči, ne budi nepromišljen u svojim postupcima i nemoj proizvoljno lepiti etikete; što je još važnije, nemoj donositi nikakve proizvoljne zaključke. Umesto toga, treba da čekaš i da tragaš. To su takođe ispoljavanja toga da se bojiš Boga i kloniš se zla. Iznad svega, ako možeš to da postigneš i imaš ovakav stav, Bog te neće kriviti zbog tvoje gluposti, neznanja i nerazumevanja stvari. Umesto toga, zahvaljujući tome što se plašiš da Ga ne uvrediš, što poštuješ Njegove namere i što si spreman da Mu se pokoriš, Bog će te se setiti, usmeravaće te i prosvetiti, ili će pak tolerisati tvoju nezrelost i neukost. U suprotnom, ako je tvoj stav prema Njemu pun nepoštovanja – ako o Njemu sudiš kako ti se prohte ili proizvoljno nagađaš i definišeš Njegove zamisli – Bog će te osuditi, dovešće te u red, pa čak te i kazniti, ili će izneti opasku o tebi. Možda će se ta opaska dotaći i tvog ishoda. Stoga želim još jednom da istaknem sledeće: svako od vas treba da bude oprezan i razborit u pogledu svega što potiče od Boga. Nemoj govoriti nemarno i budi oprezan u svojim postupcima. Pre no što išta kažeš, treba da zastaneš i da se zapitaš: da li bi ovaj moj postupak mogao da naljuti Boga? Da li se ja, postupajući na taj način, ponašam bogobojažljivo? Čak i kad su u pitanju jednostavne stvari, treba da pokušaš da shvatiš ova pitanja i da ih natenane razmotriš. Ako si zaista u stanju da, u svakom smislu, u svim stvarima i u svako doba, praktično deluješ u skladu sa ovim načelima, te ako možeš da usvojiš ovakav stav, naročito onda kad nešto ne razumeš, Bog će te uvek usmeravati i pokazivati ti put koji treba da slediš.
– „Reč”, 2. tom, „O spoznaji Boga”, „Kako spoznati Božju narav i rezultate koje Njegovo delo treba da ostvari”
418. Želim da vas podstaknem da steknete bolji uvid u sadržaj upravnih odluka i da se potrudite da spoznate Božju narav. U suprotnom, biće vam teško da držite jezik za zubima, jezici će laparati naizgled uzvišene reči, čime ćete nesvesno uvrediti Božju narav i zapasti u tamu, izgubivši prisustvo Svetoga Duha i svetlosti. Zato što si nepricipijelan u svojim postupcima, zato što činiš i govoriš što ne bi trebalo, čekaće te odgovarajuća odmazda. Iako si ti sȃm neprincipijelan na rečima i delu, treba da znaš da je Bog izuzetno principijelan u obe ove stvari. Razlog za odmazdu prema tebi leži u činjenici da si uvredio Boga, a ne neku osobu. Ako u životu mnogo puta povrediš Božju narav, suđeno ti je da postaneš dete pakla. Čoveku može izgledati da si učinio tek poneku stvar koja se kosi sa istinom i ništa više. Da li si, međutim, svestan da si u Božjim očima već postao neko za koga više ne postoji mogućnost ispaštanja grehova? Pošto si više nego jednom prekršio Božje upravne odluke, ne pokazavši, štaviše, nikakav znak kajanja, jedino što ti preostaje jeste da budeš bačen u pakao, gde Bog kažnjava ljude. Mali broj ljudi je, sledeći Boga, počinio izvesna dela kojima su prekršena načela; međutim, nakon što budu orezani i nakon što su im date smernice, oni su postepeno spoznali sopstvenu iskvarenost i potom stupili na pravi put koji vodi ka stvarnosti, tako da danas i dalje čvrsto stoje na svojim nogama. Takvi ljudi su oni koji će istrajati do kraja. Bez obzira na to, Ja tragam za poštenima; ako si poštena osoba i neko ko deluje u skladu sa principima, možeš biti Božji poverenik. Ako svojim postupcima ne vređaš Božju narav i tražiš namere Božje, i ako imaš bogobojažljivo srce, onda tvoja vera zadovoljava standard. Svako ko se ne boji Boga i čije srce ne drhti od užasa, taj vrlo verovatno krši Božje upravne odluke. Mnogi služe Bogu gonjeni strašću, ali pri tom ne razumeju Božje upravne odluke, a još manje mogu da naslute posledice Njegovih reči. I tako oni, u najboljoj nameri, često naposletku čine stvari koje ometaju Božje upravljanje. U ozbiljnim slučajevima, takvi bivaju izbačeni iz Božje kuće, lišeni svake dalje prilike da Ga slede i bivaju bačeni u pakao, a svaka njihova veza sa Božjom kućom biva prekinuta. Ovi ljudi obavljaju posao Božje kuće vođeni svojom neukošću i dobrim namerama, ali završavaju tako što ljute Božju narav. Svoje načine služenja zvaničnicima i poglavarima ljudi unose u Božju kuću i pokušavaju da ih tu primene, uzaludno misleći da ti isti načini mogu i ovde biti s lakoćom upotrebljeni. Ni na pamet im ne pada da Bog nema narav jagnjeta, već lava. Stoga oni koji se po prvi put povezuju s Bogom ne mogu s Njim da komuniciraju, jer srce Božje nije kao čovekovo. Tek pošto shvatiš mnoge istine moći ćeš neprekidno da spoznaješ Boga. Ovo znanje ne čine reči i doktrine, već se ono može upotrebiti kao blago pomoću kojeg ulaziš u poverljive odnose s Bogom, i kao dokaz da On uživa u tebi. Ako ne poseduješ stvarnost znanja i nisi opremljen istinom, tvoja strasna služba može samo da ti donese Božji prezir i gnušanje.
– „Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Tri opomene”
419. Ako ne razumeš narav Božju, biće ti nemoguće da obaviš posao koji bi trebalo da obaviš za Njega. Ako ne poznaješ suštinu Boga, biće ti nemoguće da osetiš strah od Njega i da se Njega užasavaš; umesto toga, postojaće samo nesmotrena površnost i neistina, i štaviše, nepopravljivo bogohuljenje. Iako je razumevanje Božje naravi zaista važno, a spoznaja Božje suštine se ne može zanemariti, niko nikada nije temeljno proučio ova pitanja niti se u njih udubio. Očigledno je da ste svi vi odbacili upravne odluke koje sam izdao. Ako ne razumete narav Božju, vrlo je verovatno da ćete uvrediti Njegovu narav. Uvreda Njegove naravi je isto što i izazivanje gneva Samog Boga, a u tom slučaju će krajnji ishod tvojih postupaka biti kršenje upravnih odluka. Sada treba da shvatiš da, ako poznaješ Božju suštinu, onda možeš da razumeš i Njegovu narav – a kada razumeš Njegovu narav, onda ćeš razumeti i upravne odluke. Nepotrebno je reći da se mnogo toga što je sadržano u upravnim odlukama tiče naravi Božje, ali nije sva Njegova narav izražena u upravnim odlukama; stoga morate otići korak dalje u produbljivanju svog razumevanja Božje naravi.
– „Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Veoma je važno razumeti Božju narav”
420. Bog je živi Bog, i baš kao što se ljudi u različitim situacijama različito ponašaju, tako se i Njegov odnos prema tim ponašanjima razlikuje, jer On nije ni marioneta ni prazan balon. Spoznaja Božjeg stava je nešto što je za ljude vredno traganja. Ljudi treba da nauče da spoznajom Božjeg stava mogu da malo-pomalo steknu znanje o Božjoj naravi i da razumeju Njegovo srce. Kako postepeno budeš sve bolje razumevao Božje srce, neće ti se više činiti da su strah od Boga i izbegavanje zla tako teško ostvarljivi. Štaviše, kad budeš zaista razumeo Boga, manje je verovatno da ćeš Mu postavljati granice. A kad jednom prestaneš da Mu postavljaš granice, manja će biti verovatnoća da ćeš Ga uvrediti i, a da toga ne budeš ni svestan, Bog će te voditi do bogopoznanja; i tako ćeš imati strah od Njega u svom srcu. Tada ćeš prestati da Boga definišeš rečima i doktrinama ili teorijama kojima si ovladao, već ćeš, umesto toga, neprestano u svemu tragati za Božjim željama. Na taj način, nesvesno ćeš postati osoba koja je u skladu s Božjim namerama.
Za ljude je Božje delo nevidljivo i nedodirljivo, ali zato Bog, što se Njega lično tiče, postupke svakog čoveka – kao i čovekov odnos prema Njemu – može ne samo da oseti, već i da ih vidi. Ovo je nešto što svi treba da prepoznaju i što svima treba da budu potpuno jasno. Možda se stalno pitaš: „Zna li Bog šta ja ovde radim? Da li On zna o čemu trenutno razmišljam? Možda zna, a možda i ne zna.” Ako usvojiš takvo gledište, ako veruješ u Boga i slediš Ga, ali pritom istovremeno sumnjaš u Njegovo delo i Njegovo postojanje, pre ili kasnije će doći dan kada ćeš u Njemu probuditi gnev, jer se ti već teturaš duž ivice opasne provalije. Viđao sam ljude koji dugi niz godina veruju u Boga, ali da pritom još uvek nisu zadobili istina-stvarnost, a kamoli da su razumeli Božje namere. Ti ljudi nimalo ne napreduju ni u životu, niti u pogledu svoga rasta, već se uporno drže najpliće od svih doktrina. To je zato što takvi ljudi Božju reč nikada nisu smatrali samim životom i nikada se nisu suočili s Njegovim postojanjem, niti su ga prihvatili. Mislite li da je Bog ispunjen radošću kad vidi takve ljude? Da li Mu oni pružaju utehu? Prema tome, sudbine ljudi određene su upravo načinom na koji oni veruju u Boga. Kada govorimo o tome kako ljudi tragaju i kako prilaze Bogu, stavovi ljudi su od primarne važnosti. Nemoj potiskivati Boga u dno svog uma, kao da je samo vazduh; uvek misli o Bogu u koga veruješ kao o živom Bogu, pravom Bogu. On tamo gore, na trećem nebu, ne sedi skrštenih ruku. Naprotiv, On neprestano zagleda u svačije srce, motri šta smeraš, pazi na svaku tvoju reč i na svako tvoje delo, gleda kako se ponašaš i vidi kakav je tvoj stav prema Njemu. Bilo da si spreman da Mu se predaš ili ne, celokupno tvoje ponašanje i tvoje najskrivenije misli i ideje otkrivaju se pred Njim i On ih posmatra. Usled tvog ponašanja, tvojih dela i tvog odnosa prema Njemu, Božje mišljenje o tebi i Njegov stav prema tebi neprestano se menjaju. Hteo bih da nekim ljudima dam jedan savet: ne ponašaj se kao odojče u Božjim rukama, kao da On treba da ti tetoši, kao da nikad ne bi mogao da te napusti i kao da je Njegov stav prema tebi fiksiran i večno nepromenljiv, a ujedno ti savetujem i da prestaneš da sanjariš! Bog se prema svakoj osobi ophodi pravedno i krajnje ozbiljno pristupa Svom delu osvajanja i spasavanja ljudi. To je Njegovo upravljanje. Prema svakoj osobi se odnosi ozbiljno, a ne kao prema nekom kućnom ljubimcu s kojim bi se igrao. Božja ljubav prema ljudima ne ogleda se u maženju i tetošenju, kao što ni Njegova milost i trpeljivost ne podrazumevaju popustljivost i nehajnost. Naprotiv, Božja se ljubav prema ljudima sastoji od nege, sažaljenja i poštovanja prema životu; Njegova milost i trpeljivost saopštavaju im šta On od njih očekuje i predstavljaju ono što je čovečanstvu potrebno da bi opstalo. Bog je živ i On zaista postoji; Njegov stav prema ljudima ne predstavlja skup pravila, već se zasniva na načelima i može se menjati. Njegove namere prema ljudima s vremenom se postepeno menjaju i transformišu, zavisno od okolnosti u kojima nastaju, kao i od stava svake pojedinačne osobe. Stoga bi u srcu trebalo da nosiš apsolutno jasnu spoznaju da je suština Božja nepromenljiva, te da će se Njegova narav ispoljavati u različitim vremenima i različitim kontekstima. Možda ti ne misliš da je ovo ozbiljna stvar i možda svoje lične predstave koristiš da bi zamišljao kako Bog treba da obavlja stvari. Ima, međutim, trenutaka kada je istinito baš ono gledište koje je potpuno suprotno tvom, a ti si Boga već naljutio time što si Ga odmeravao pomoću svojih ličnih predstava. To je zato što Bog ne funkcioniše onako kako ti to zamišljaš, niti će se prema ovoj stvari odnositi onako kako ti kažeš. Stoga te podsećam da treba da budeš pažljiv i razborit u pristupu svemu što te okružuje i da naučiš kako da praktikuješ shodno načelu da „slediš Božji put – bojeći se Boga i kloneći se zla”. Moraš tačno da razumeš sve što ima veze sa pitanjima Božjih namera i Božjeg stava, moraš da pronađeš prosvećene ljude koji će ti to objasniti i moraš iskreno da tragaš. Boga u kojeg veruješ nemoj posmatrati kao marionetu, tako što ćeš Mu po volji suditi, proizvoljno zaključivati o Njemu i prilazeći Mu s nepoštovanjem. Iako ti Bog donosi spasenje i određuje tvoj ishod, iako ti On može podariti milost, toleranciju, sud ili grdnju, Njegov stav prema tebi ni u kom slučaju nije nepromenljiv. Njegov stav zavisi od tvog stava prema Njemu, kao i od toga koliko Ga razumeš.
– „Reč”, 2. tom, „O spoznaji Boga”, „Kako spoznati Božju narav i rezultate koje Njegovo delo treba da ostvari”
421. Ljudi koji istinski veruju u Boga uvek Ga nose u svom srcu i u sebi uvek nose bogobojažljivo srce, bogoljubivo srce. Oni koji veruju u Boga treba da postupaju pažljivo i mudro, a sve što čine trebalo bi da bude u skladu sa Božjim zahtevima i da udovolji Njegovom srcu. Ne smeju da budu tvrdoglavi, da rade šta im je volja; to ne priliči pristojnosti sveca. Ljudi ne smeju da divljaju, razmahujući se Božjom zastavom, dok se svuda šepure i varaju; to je najbuntovniji vid ponašanja. Porodice imaju svoja pravila, a države svoje zakone – nije li to još više tako u kući Božjoj? Zar u njoj još i više ne važe stroga merila? Zar ona još i više nema upravne odluke? Ljudi su slobodni da rade šta im je volja, ali se Božje upravne odluke ne mogu proizvoljno menjati. Bog je Bog koji ne trpi uvrede od ljudi; On je Bog koji usmrćuje ljude. Zar ljudi zaista to još uvek ne znaju?
– „Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Upozorenje onima koji ne primenjuju istinu”
422. U svakom dobu Božjeg dela, On ljudima daruje neke reči i saopštava im određene istine. Ove istine služe kao put kojeg ljudi treba da se drže, kao put koji treba da slede, kao put koji im omogućava da se plaše Boga i klone se zla, te kao put koji ljudi treba da sprovode u delo i da ga se pridržavaju u svom životu i tokom svog životnog putovanja. Iz tih razloga, Bog ove izjave saopštava čovečanstvu. Ljudi treba da se pridržavaju tih reči koje potiču od Boga, a pridržavati ih se znači zadobiti život. Ako ih se čovek ne pridržava, ako ih ne sprovodi u delo i ako u svom životu ne proživljava Božje reči, to onda znači da ne sprovodi istinu u delo. Nadalje, ukoliko ljudi ne sprovode istinu u delo, onda se oni ne plaše Boga i ne klone se zla, niti mogu da udovolje Bogu. Oni koji nisu u stanju da udovolje Bogu ne mogu da prime Njegovu pohvalu, a za takve ljude ne postoji nikakav ishod.
– „Reč”, 2. tom, „O spoznaji Boga”, „Kako spoznati Božju narav i rezultate koje Njegovo delo treba da ostvari”
423. Slediti Božji put ne znači držati se površnih propisa; umesto toga, kad se suočiš s nekim problemom, to pre svega treba da posmatraš kao situaciju koju je Bog uredio, kao obavezu koju ti je On dodelio ili kao zadatak koji je On tebi poverio. Kad se suočiš s takvim problemom, na njega bi čak trebalo da gledaš kao na kušnju na koju te je Bog stavio. Kad naiđeš na ovaj problem, moraš u svom srcu imati standard i moraš misliti da je ta stvar potekla od Boga. Moraš razmišljati o tome kako da se time pozabaviš na takav način da ispuniš svoju obavezu, a da pritom ostaneš veran Bogu, te kako da to učiniš a da Ga pritom ne razbesniš i da ne uvrediš Njegovu narav. (…) To je zato što, da bismo sledili put Božji, ne možemo da se odreknemo ničega što se dešava, bilo nama samima ili oko nas, pa čak ni najmanjih sitnica; bilo da smatramo da na to treba da obratimo pažnju ili ne, dokle god smo s nečim suočeni, ne smemo se toga odreći. Sve što se dešava treba posmatrati kao testove kojima nas Bog proverava. Šta misliš o ovakvom načinu gledanja na stvari? Ako imaš ovakav stav, to potvrđuje jednu činjenicu: ti se, u dubini duše, plašiš Boga i spreman si da se kloniš zla. Ako žudiš da udovoljiš Bogu, onda to što primenjuješ u praksi neće biti daleko od ispunjenja standarda straha od Boga i izbegavanja zla.
Često ima onih koji veruju da stvari na koje ljudi ne obraćaju mnogo pažnju i obično ih ne pominju, predstavljaju nebitne sitnice, koje nemaju nikakve veze sa sprovođenjem istine u delo. Kada se suoče upravo s takvim problemom, ti ljudi ne razmišljaju mnogo o njemu, a zatim ga puštaju da prođe. U stvarnosti, kada se susretneš sa ovim problemom, upravo je to trenutak kada je trebalo da naučiš lekciju o tome kako se bojati Boga i kako se kloniti zla, i treba da budeš još svesniji onoga što Bog čini kada se susretneš s takvim problemom. Bog je tu, tik pored tebe, motri na svaku tvoju reč i postupak, motri na sve što radiš i na promene koje se odigravaju u tvojoj glavi – to je Božje delo. Neki pitaju: „Ako je to tačno, zašto onda to nisam osetio?” Nisi osetio zato što se nisi držao puta na kojem se boji Boga i kloni se zla kao svog primarnog puta; ti, stoga, ne možeš da osetiš delo koje Bog suptilno obavlja u ljudima, delo koje se ispoljava u skladu s različitim mislima i postupcima ljudi. Ti si jedan smetenjak! Šta je glavna stvar? Šta je sporedna stvar? Stvari koje se tiču zahteva da čovek sledi Božji put ne dele se na glavne i sporedne, sve su one veoma važne – možete li to da shvatite? (Možemo.) Kad je reč o svakodnevnim stvarima, neke od njih ljudi smatraju veoma velikim, dok na druge gledaju kao na nebitne sitnice. Ljudi na ove velike stvari često gledaju kao na veoma važne i smatraju da su poslate od Boga. Međutim, dok se te velike stvari odigravaju, ljudi zbog svog nezrelog rasta i lošeg kova često ne uspevaju da udovolje Božjim namerama, ne mogu da zadobiju nikakva otkrovenja, niti da steknu ikakvo stvarno, iole vredno znanje. Što se tiče malih stvari, ljudi ih naprosto ne primećuju i puštaju ih da im, malo po malo, izmaknu. Kao takvi, ljudi su propustili brojne prilike da budu ispitani i testirani pred Bogom. Šta znači ako stalno zanemaruješ ljude, događaje, stvari i situacije koje je Bog orkestrirao za tebe? To znači da se ti svakodnevno, pa čak i svakog trena, neprestano odričeš svog usavršavanja od strane Boga, kao i Njegovog vođstva. Svaki put kad Bog orkestrira neku situaciju za tebe, On iz potaje posmatra, istražuje tvoje srce i tvoje misli i ideje, gleda kako razmišljaš i kako ćeš postupiti. Ako si nemarna osoba – neko ko nikad nije ozbiljno shvatao Božji put, Njegove reči i istine – ti onda nećeš biti svestan ili nećeš obraćati pažnju na ono što Bog želi da postigne ili što od tebe zahteva u okruženjima koje On za tebe uređuje. Uz to, nećeš znati ni kako su ljudi, događaji i stvari sa kojima se susrećeš, povezani sa istinom i s Božjim namerama. Kako će Bog postupiti kad u tebi, nakon što se više puta suočiš sa istim okolnostima i kušnjama poput ove, ne uoči nikakve rezultate? Ni nakon ponovljenih suočavanja s kušnjama, nisi u svom srcu poštovao Božju veličinu, niti si okolnosti koje je Bog za tebe orkestrirao uzeo za ozbiljno i gledao na njih kao na kušnje ili provere od strane Boga. Umesto toga, ti si prilike, koje ti je Bog pružao, jednu za drugom odbacivao, neprestano ih puštajući da ti izmaknu. Nije li to što ljudi pokazuju, krajnje buntovništvo? (Jeste.) Hoće li se Bog osetiti povređenim zbog toga? (Hoće.) Nije tačno! Bog se neće osetiti povređenim! Još jednom ste se šokirali, čuvši Me da tako nešto izgovaram. Možda mislite: „Zar maločas nije rečeno da se Bog uvek oseća povređenim? Zar se stoga Bog neće osećati povređenim? Kada se On zapravo oseća povređenim?” Ukratko, Bog se u ovoj situaciji neće osetiti povređenim. Kakav je onda Božji stav prema maločas opisanom tipu ponašanja? Prema ljudima koji odbacuju ili izbegavaju kušnje i provere koje im On šalje, Bog ima samo jedan stav. Koji je to stav? Bog se gnuša takvih ljudi iz dna duše i odbacuje ih. Reči „gnušati se i odbaciti” imaju dvojako značenje. Kako da to objasnim sa Moje tačke gledišta? Reči „gnušati se i odbaciti” nose konotacije dubokog gnušanja i mržnje. A koji je drugi sloj njihovog značenja? To je deo koji podrazumeva odustajanje od nečega. Svi znate šta znači „odustati”, zar ne? Ukratko, „gnušati se i odbaciti” su reči koje predstavljaju krajnju reakciju i stav Boga prema ljudima koji se tako ponašaju; to je ekstremno gnušanje i odvratnost prema njima, što za posledicu ima Njegovu odluku da odustane od njih. To je konačna Božja odluka prema osobi koja nikad nije sledila Božji put, koja se Boga nikad nije bojala i nije se klonila zla.
– „Reč”, 2. tom, „O spoznaji Boga”, „Kako spoznati Božju narav i rezultate koje Njegovo delo treba da ostvari”
424. Jovova bogobojažljivost i pokornost Bogu služe kao primer čovečanstvu, a njegova savršenost i pravednost bili su vrhunac ljudskosti koju čovek treba da poseduje. Iako nije video Boga, shvatio je da Bog zaista postoji i zbog toga se plašio Boga, a zbog svog straha od Boga, bio je u stanju da Mu se pokori. Dao je Bogu slobodu da mu oduzme sve što je imao, ali Mu pritom nije prigovarao; pao je pred Njega i rekao da bi Mu, u tom trenutku, rado i bez prigovora dozvolio da uzme čak i telo njegovo. Celokupno njegovo ponašanje bilo je posledica njegove savršene i pravedne ljudskosti. To znači da je, zahvaljujući svojoj nevinosti, poštenju i dobroti, Jov u svom shvatanju i doživljavanju Božjeg postojanja bio nepokolebljiv. Na tom je temelju on sebi postavljao zahteve i ujednačavao svoje misli, ponašanje, držanje i načela delovanja pred Bogom, u skladu s Božjim usmerenjima i Božjim delima koja je među svim stvarima video. S vremenom su njegova iskustva izazvala u njemu pravi i stvarni strah od Boga i navela ga da se kloni zla. To je bio izvor integriteta kojeg se Jov strogo pridržavao. Jov je posedovao poštenu, nevinu i plemenitu ljudskost, te stvarno iskustvo straha od Boga, pokornost prema Bogu i izbegavanje zla, kao i spoznaju da je „Jahve dao – Jahve i uzeo”. Samo je zahvaljujući tome mogao da ostane čvrst u svom svedočenju usred tako zlobnih napada Sotone, i samo je zahvaljujući tome bio u stanju da Boga ne razočara i da Mu pruži zadovoljavajući odgovor kad su ga snašle Božje kušnje.
– „Reč”, 2. tom, „O spoznaji Boga”, „Božje delo, Božja narav i Sȃm Bog II”
425. Jov nije video lice Božje, niti čuo reči koje je Bog izgovorio, a kamoli da je lično iskusio Božje delo; pa ipak, o njegovom strahu od Boga i njegovom svedočenju tokom kušnji svi pričaju, svi ih vole, oduševljeni su njima i hvaljeni su od Boga, a ljudi im zavide, dive im se i, povrh toga, pevaju im hvalospeve. U Jovovom životu nije bilo ničeg sjajnog ni izuzetnog: poput svakog običnog čoveka, živeo je neupadljivim životom, išao na posao s prvim zracima sunca i s posla se u sumrak vraćao kući na počinak. Razlika je u tome što je, tokom nekoliko krajnje nezanimljivih decenija svog života, stekao uvid u put Božji, te shvatio i razumeo veliku silu i suverenost Božju, kakvu nijedan čovek nije imao. Nije bio pametniji ni od jednog običnog čoveka, nije živeo nekim naročito istrajnim životom, a nije čak ni vladao nekim posebnim, nevidljivim veštinama. Posedovao je, međutim, ličnost koja je bila iskrena, dobrodušna i poštena, ličnost koja je volela lepotu, pravednost i pozitivne stvari – sve ono, dakle, što većina običnih ljudi ne poseduje. Razlikovao je ljubav i mržnju, imao je osećaj za pravdu, bio je nepopustljiv i uporan, i pažljivo promišljao svaki detalj. Stoga je on, tokom svog krajnje neupečatljivog života na zemlji, video sve one izvanredne stvari koje je Bog učinio, video je veličinu, svetost i pravednost Božju, video je Božju brigu, samilost i zaštitu čoveka, i video je čast i autoritet vrhovnog Boga. Prvi razlog zbog kojeg je Jov mogao da zadobije stvari van domašaja svake normalne osobe bio je taj što je imao čisto srce, što je ono pripadalo Bogu i što ga je vodio Stvoritelj. Drugi razlog je bila njegova težnja: njegova težnja da bude besprekoran i savršen, da bude neko ko je usklađen sa voljom Neba, neko koga Bog voli i ko se kloni zla. Jov je posedovao te stvari i težio za njima, mada pri tom nije mogao da vidi Boga niti da čuje Božje reči; iako nikad nije video Boga, spoznao je način na koji Bog vlada nad svim stvarima i razumeo je mudrost kojom to čini. Iako nikad nije čuo reči koje je izgovorio Bog, Jov je znao da sva dela nagrađivanja čoveka i uzimanja od čoveka potiču od Boga. Iako se godine njegovog života nisu razlikovale od života bilo kojeg običnog čoveka, nije dozvolio da neupečatljivost njegovog života utiče na njegovo poznavanje Božje suverenosti nad svim stvarima, niti na njegovo pridržavanje puta bogobojažljivosti i izbegavanja zla. U njegovim su očima zakoni svih stvari bili ispunjeni Božjim delima, a Božja suverenost bila je vidljiva u svakom delu čovekovog života. On nije video Boga, ali je umeo da shvati da su Božja dela posvuda, a tokom svog neupečatljivog vremena provedenog na zemlji, u svakom deliću svog života mogao je da vidi i da spozna izuzetna i čudesna dela Božja, kao i čudesna Božja uređenja. Skrivenost i ćutanje Boga nisu omeli Jova da shvati Božja dela, niti su uticali na njegovo znanje o Božjoj suverenosti nad svim stvarima. Njegov svakodnevni život bio je spoznaja suverenosti i uređenja samog Boga, koji je skriven među svim stvarima. U svom svakodnevnom životu, takođe je čuo i razumeo glas Božjeg srca i reči izgovorene od Boga, koji među svim stvarima ćuti, ali koji glas Svog srca i Svoje reči ipak izražava upravljajući zakonima svih stvari. Vidite, dakle, da ljudi, ukoliko imaju istu ljudskost i težnju kao Jov, mogu da steknu istu spoznaju i znanje kao Jov, i mogu da steknu isto razumevanje i znanje o Božjoj suverenosti nad svim stvarima kao Jov. Bog se Jovu nije ukazao, niti mu je išta rekao, ali Jov je ipak bio u stanju da bude savršen i pošten, da se plaši Boga i da se kloni zla. Drugim rečima, čak i kad se Bog čoveku ne ukazuje niti mu se obraća, Božja dela među svim stvarima i Njegova suverenost nad svim stvarima čoveku su dovoljni da postane svestan Božjeg postojanja, sile i autoriteta, a Božja sila i autoritet dovoljni su da čovek krene putem koji vodi ka strahu od Boga i izbegavanju zla.
– „Reč”, 2. tom, „O spoznaji Boga”, „Božje delo, Božja narav i Sȃm Bog II”
426. „Bojati se Boga i kloniti se zla” je bezbrojnim nitima neraskidivo povezano s bogopoznanjem, a veza između njih je sama po sebi očigledna. Ako želiš da uspeš da se kloniš zla, najpre moraš imati pravi strah od Boga; ako želiš da dostigneš pravi strah od Boga, najpre moraš da imaš pravo bogopoznanje; ako želiš da stekneš bogopoznanje, najpre moraš da doživiš Božje reči, da zakoračiš u njihovu stvarnost, da iskusiš Božji prekor i disciplinovanje, Njegovu grdnju i sud; ako želiš da doživiš Božje reči, najpre se s njima moraš naći licem u lice, moraš se naći licem u lice s Bogom i zamoliti Ga da postavi ljude, događaje i stvari, kao i sve vrste okruženja, tako da imaš prilike da iskusiš Njegove reči; ako želiš da se nađeš licem u lice s Bogom i s Božjim rečima, najpre moraš da budeš prostodušan i pošten u srcu, da imaš stav prihvatanja istine, rešenost da podneseš patnju, odlučnost i hrabrost da se kloniš zla i težnju da postaneš pravo stvoreno biće… Na taj način, napredujući korak po korak, sve ćeš se više približavati Bogu, tvoje će srce postajati sve čistije, a tvoj će život i vrednost življenja, kako budeš spoznavao Boga, bivati sve smisleniji i sve blistaviji. Sve do dana kada ćeš osetiti da Stvoritelj više nije zagonetka, da nikada nije bio skriven od tebe, da nikada nije skrivao Svoje lice od tebe, da Stvoritelj nije daleko od tebe, da On više nije Onaj za kim možeš samo danonoćno da čezneš, ali da Ga ne možeš dosegnuti svojim čulima, da On zaista i istinski stoji kao stražar pokraj tebe, da hrani tvoj život i upravlja tvojom sudbinom. Osetićeš da On nije negde na dalekom obzorju, niti se skriva visoko gore, u oblacima, da je On tu, kraj tebe i ima suverenost nad svime što jesi, i da je On tvoje sve i tvoj jedan jedini. Takav Bog ti dopušta da Ga voliš i obožavaš iz srca, da Mu budeš privržen, da Mu budeš blizu, da Mu se diviš, da se plašiš da Ga ne izgubiš i da više ne želiš da Ga se odrekneš, da se više ne buniš protiv Njega, niti da Ga više izbegavaš ili držiš na odstojanju. Sve što želiš jeste da budeš razborit prema Njemu, samo želiš da Mu se pokoriš, da Mu uzvratiš za sve što ti daje i da se predaš Njegovoj vrhovnoj vlasti. Ti više ne odbijaš da te On usmerava, opskrbljuje, nadzire i štiti, više se ne opireš Njegovoj suverenosti i uređenjima u vezi sa tobom. Želiš samo da Ga slediš, da Ga pratiš; želiš samo da Ga prihvatiš kao svoj jedan i jedini život, kao svog jednog i jedinog Gospoda, svog jednog i jedinog Boga.
– „Reč”, 2. tom, „O spoznaji Boga”, „Predgovor”
427. Kad ljudi iskuse Božje delo, njihova prva spoznaja o Njemu jeste da je On nedokučiv, mudar i divan, te se oni Njega nesvesno plaše i osećaju tajnovitost dela koje obavlja, a koje je izvan vidokruga čovekovog uma. Ljudi samo žele da budu u stanju da ispune Njegove zahteve, da udovolje Njegovim namerama; oni ne žele da Ga nadmaše, jer delo koje On obavlja prevazilazi čovekovo razmišljanje i maštu i čovek to delo ne bi mogao da obavi umesto Njega. Čak ni sȃm čovek ne poznaje sopstvene nedostatke, ali Bog je iskovao novi put i došao da čoveka uvede u noviji i lepši svet, te je čovečanstvo tako ostvarilo novi napredak i dobilo priliku za novi početak. Ono što ljudi osećaju prema Bogu nije divljenje, ili, preciznije rečeno, nije samo divljenje. Njihovo najdublje iskustvo jesu strah i ljubav; oni osećaju da je Bog zaista divan. On obavlja posao koji čovek nije u stanju da obavi i govori stvari koje čovek nije u stanju da iskaže. Ljudi koji su iskusili Božje delo uvek imaju neki neopisiv osećaj. Ljudi s dovoljno dubokim iskustvom mogu da razumeju Božju ljubav; oni mogu da osete Njegovu divotu, osećaju da je Njegovo delo tako mudro i tako divno, čime se među njima stvara beskrajna moć. To nije zastrašenost, niti povremena ljubav i poštovanje, već duboki osećaj Božje samilosti i trpeljivosti prema čoveku. Međutim, oni koji su iskusili Njegovu grdnju i sud osećaju Njegovo veličanstvo i znaju da On ne toleriše uvrede. Čak ni ljudi koji su u velikoj meri iskusili Njegovo delo nisu u stanju da Ga dokuče; svi koji Ga se istinski boje znaju da Njegovo delo nije u skladu s ljudskim predstavama, već im je uvek suprotstavljeno. Njemu nije potrebno da Mu se ljudi u celosti dive, niti da odaju utisak da Mu se potčinjavaju; umesto toga, ljudi treba da postignu istinski strah i da Mu se istinski pokore. U toliko mnogo Njegovih dela, svako ko poseduje istinsko iskustvo razvija bogobojažljivo srce, što je uzvišenije od divljenja. Ljudi su Njegovu narav videli zahvaljujući Njegovom delu grdnje i suda, te zato imaju bogobojažljivo srce. Ljudi treba da se boje Boga i da Mu se pokoravaju, jer Njegovo biće i Njegova narav nisu isti kao kod stvorenog bića, već su iznad njih. Bog je samopostojeći i večan, On je nestvoreno biće i samo je Bog dostojan straha i pokornosti; čovek za to nije kvalifikovan. Prema tome, svi koji su iskusili Njegovo delo i koji su Ga istinski spoznali, razvijaju bogobojažljivo srce. Oni, međutim, koji se ne odriču svojih predstava o Njemu – oni koji Ga, naprosto, ne smatraju Bogom – nemaju bogobojažljivo srce i, mada Ga slede, nisu osvojeni; oni su, po svojoj prirodi, buntovni ljudi. Ono što On, delujući na ovaj način, želi da postigne, jeste da sva stvorena bića u srcu osećaju strah prema Stvoritelju, da Mu se klanjaju i da se bezuslovno predaju Njegovoj vrhovnoj vlasti. To je konačni rezultat koji celokupno Njegovo delo treba da ostvari. Ako ljudi koji su iskusili takvo delo nemaju nimalo bogobojažljivo srce i ako se njihovo prethodno buntovništvo nimalo ne promeni, oni će zasigurno biti eliminisani. Ako je stav nekog čoveka prema Bogu takav da Mu se samo divi ili Ga poštuje iz daljine, a pritom Ga ni najmanje ne voli, onda je to rezultat do kojeg je došao čovek koji nema bogoljubivo srce, i taj čovek ne ispunjava uslove da bude usavršen. Ako jedno ovakvo delo ne može da zadobije istinsku ljubav neke osobe, onda ta osoba nije zadobila Boga i ne traga iskreno za istinom. Osoba koja ne voli Boga ne voli ni istinu, te stoga ona ne može da zadobije Boga, a kamoli da od Boga stekne priznanje. Takvi ljudi, ma koliko da su iskusili delo Svetoga Duha i Božji sud, nisu u stanju da imaju bogobojažljivo srce. To su ljudi čija je priroda nepromenljiva i ljudi izuzetno mrske naravi. Svi koji nemaju bogobojažljivo srce biće eliminisani da bi bili podvrgnuti kazni i da bi bili kažnjeni isto kao i oni koji čine zlo, da bi propatili čak i više od onih koji su počinili nepravdu.
– „Reč”, 1. tom, „Božja pojava i delo”, „Božje delo i delo čoveka”